Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Dakle, nas pet. Ona kupuje imanje, moja frendica prodaje, ja nosim ključeve jer je ona emigrirala, frendica real-estate agentica vodi cijeli proces, a sa ženom koja kupuje je njezina frendica.

I onda zalijemo. One dovedu još neke svoje frendice, a mi dovedemo svoju odvjetnicu, dovedem svoju frendicu koja ima firmu za održavanje svih tih zelenih površina, i frendicu koja nema veze sa ničim, ali bila je uz mene uvijek, pa kad se družimo, da je tu.

Ženski svijet.

Žena koja kupuje ima prijevozničku tvrtku. Mimo svih stereotipa.

Ona koja prodaje kupila je sama nekretninu u svojoj dvadeset i trećoj. I odselila iz zemlje u trideset i trećoj u mjesec dana.

Tražim li ja muškarca iz čiste rutine i navike? Možda da me ova prijevoznica zagrli bih osjetila ono za čime tragam?

Okrenula sam novu stranicu, veliku, čistu bijelu u životu. Zapravo, u procesu sam okretanja. I ima tu i čišćenja stana, pakiranja suvišnog. Svega ima. Ima novih ljudi i revizija učinjenog, novi poslovni koraci i drugačiji ugovori.

Dogodilo se nešto što mi je dalo krila. Novi ljudi. Neki novi, bolji odnosi. Neka nova zajednica. I sve to otvori onaj ventil kojim čuvamo svoj svijet kad ga nemamo s kime dijeliti. I krene pritisak vani, krene tako da čak i boli.

Imam dovoljno godina i iskustva da prepoznajem. Proces čišćenja koji prvo boli, da bi oslobodio, a onda stvorio prostor za sreću. Možda sam naivna jer sam mislila da s vremenom postajemo nekako drugačiji i da tih oscijalacija nema. Ima. Samo što se znamo nositi s njima. Iako, i danas me iznenadi intenzitet boli, tuge... Ali i sreće.

Tako život izgleda, samo nisu nam rekli. Moji su živjeli sa zatvorenim ventilom, u grču svakodnevice. A ja? Ja sam jedna od onih skandaloznih, koja živi, osjeća, bude, i ne nosi se sivo i ne pristaje na pizdarije, ona koja još uvijek zalupi vrata i traži bolje. Sa svime onime dobrim što uz to ide. I sa boli. Sa teškoćama. Novostima. Novim izazovima. Ja sam putnik kroz život. Znatiželjan. Nekad umoran od puta i željan skrasiti se, ali nespreman na kompromise. I dalje s očima uprtim u Arkadiju, svoju Arkadiju, za koju znam da postoji.

Jer, sve je bliža. Unutarnji prostori koja stvaram vanjskim djelovanjem sve su mirniji, ljepši, pametniji, bolji. Sve lakše ih čistim i sve ih više ima, sve su širi i sve više ljudi, emocija, duše, života i ljubavi u njih stane. Sve bliže onom punom, cijelom zagrljaju.

Kadgod napišem javno nešto što mi je neugodno, steknem nove prijatelje, telefoni zvone, inboxi se pune. Istina je uvijek tamo gdje boli, tamo gdje se pjeni od života, tamo gdje nije sigurno. Gdje smo ranjivi i hrabri.

A još nisam u fazi da pričam ovo javno. Još nisam tamo gdje osjećam da mi je svejedno i da je sve ovo još jedna priča. Jer, još nije. Još je akutno. Još je puno boli i pitanja i upitnika i tajni. Pred sobom i drugima. Još nemam riječi, još uvijek gledam samo očima, samo srcem, još nije prošlo kroz mašinu svijesti i intelekta.

Samo boli.

Boli jer sam previše bila sama. Jer sam previše očekivala od ljudi, i u tome bila sama. Beskompromisno sama. Učim se biti kompromisno sama. Osjetiti da nisu svi kao ja, da smo isti u otvorenim ranama, ali različito propusni i svjesni dok se skrivamo kroz svakodnevicu. Učim se istini kroz takt. I istini u kojoj doista mogu pustiti da budem. Mimo i neovisno o drugima. Biti mirna u samoći. S drugima u evidentnoj osamljenosti. Ali i ljutnji.

Možda je glupo i nekorisno, ali ljuta sam jer važni ljudi oko mene nisu bili dorasli. Nisu napravili koliko i ja. Nisu se potrudili. Nisu dali sebe toliko koliko sam ja dala. Uvijek misliš - ako mogu ja, što oni ne mogu. A krivo misliš. To je ta ljudska podijeljenost u sitne mikrosvjetove. Svatko misli da je dao sve od sebe, jer jest, iz svog svijeta i poimanja. I svačije su akcije promašile one druge... i svačije su akcije izdale one druge. Tako je to.

Podrapala sam neke svoje dragocjenosti, neke svoje krpe da ih razdijeliim drugima, da zavijem druge i zaštitim od vrućine i hladnoće, od srama i osamljenosti.

Vidjela sam koliko je boljelo mene, i u molitvama sam čula kako jedno želim. Da kraj mene nitko ne bude sam. I ne znam uvijek, ali samo to dajem na znanje. Nisi sam. Nisi sama. Ne razumijem i ne znam i pojma nemam, ali tu sam. Košta to, i uči te nekim novim razinama davanja, i novim razinama uskraćivanja sebi... iako, kroz poimanje da je odvojenost iluzija, ne uskraćujem sebi. Dajem sebi u liku druge osobe. Dajem ljubav ljubavi, samo živim ljubav. I kad je najteže.

Kroz ljutnju i razočarenje, nadrastanje i praštenje, hrabrost i ludost, upornost i predavanje onome što se mora predati, kroz cijeli dijapazon istine o ljudskom iskustvu.

Gledam. Neki su moji umrli, neki se predali, neki izvlače na tisuću sitnih razloga, neki se uvukli u sigurno ozračje tjeskobe i straha i isprika, neki šenuli da se ne moraju nositi... neki se prosvjetljavaju, neki su otvrdli. Sve je to život.

A ja? Ja samo želim teći među svima, kao svježa i bistra voda, donositi život bez da opterećujem. Potok ništa ne želi od nas, tu je ako ga trebamo, i ide za svojim putem. Tako i ja. Da idem ka svojem cilju, ali prostirući primljene blagoslove svima koji ih trebaju. Kao otvorena duša, kao otvoreno srce, kao otvoren um. Tek povremeno kao ponornica, da se oporavim, zacijelim, odmorim.

Premećem stvari po rukama i osluškujem priču. Tjeskobna sam i tužna onda kad se borim protiv istine koju mi pričaju stvari. A sasvim okej kad sam sebi prijateljica, toplo uho za istinu ljudskog stanja. Što više prihvaćam sebe, to više drugih stane u moju dušu.

Da bi bilo lakše da sad tu postoji zagrljaj, da smo zajedno, to mislim. Iako, bih li pustila nekoga? Ne bih. Trebalo je i ovo proći da bih imala hrabrosti prepustiti se. Hrabrosti biti slaba. Trebalo je steći sve ovo, zaštititi se sobom - kad me već drugi, obiitelj - nije štitiila, da mogu doista ponovno biti ranjiva. I bilo je teško, toliko teško... Toliko teško da ću pisati o tome. Da nitko na tom putu ne bude sam. Barem koliko ja mogu pomoći u tome... I meni je to dovoljno... Da nisam sama pružajući drugima utočište da nisu sami...

Uz hrpu vulgarnih, nepismenih i očajnih poruka, sad i ovo?
Što će ti provod bez opsežne dokumentacije na mrežama?
Znam da ti žena ima problem s tim, ali imam i ja. Pa ti vidi svoju diskreciju s kim ćeš i kako ćeš.

Ljubav je mir, ja tako mislim. Mir, sigurnost, povjerenje. Uzajamnost. Mir u uvjerenju da će sve biti dobro, mir u uvjerenju da ćeš biti shvaćen, da su tvoje potrebe bitne... drugome koliko i tebi onog drugog...

Jer mislim da nam manje treba nego što izgleda, jednom kad je sve dobro i mirno dostupno oko nas... I kad imaš sve što ti treba, možda ti sve to i ne treba, tako nekako...

Samo je važan mir u odnosima. Sigurnost. Stabilnost. Povjerenje... Sve ostalo je samo posljedica. Rekla bih. Mislim, sve ono dobro.

Slušam razgovor. Ona prezahtjevna. A gledam ga, ni u čemu se nije potrudio. Nit načitan, nit duhovit, nit obučen, nit fit, nit uspješan, nit o nečemu nešto zna. Seksipil je kombinacija samopouzdanja, znanja i tjelesne kondicije...Ali, ne bi se on trudio. on bi samo da se njemu da, a ona ga ne obadira... I onda kreću salve o današnjim ženama... Komplicirane, previše traže, one bi... kao da psuješ Volvo jer su mu auti skupi. Nisu, nego ti nisi zaradio dovoljno love za njih. Volvo košta koliko košta. Možeš ga zaraditi i ne zaraditi... ako Volvo želiš, ako ne želiš, što te briga koliko on košta? Tako i za žene - ako ih želiš osvojiti, ima kako se to radi, moraš biti dorastao, privlačan, atraktivan... a ako nećeš, onda što te briga što bi ona...

I nikako da skontam - zar je lakše stalno biti nedostatan, nego uložiti u sebe, nadići svoja ograničenja, istaknuti se nečim, naučiti nešto novo, steći sigurnost, samopouzdanje?

Meni nije... Meni je lakše učiti i razvijati se i uživati život nego se žaliti tko mi sve ne da i neće me i nije tu i sve to skupa...

Shvatila sam što je meni toliko užasno kad muškarci u ljudskom odnosu prvo što naprave je da zamašu svojim osamljenim penisom u prostranstvu između dvaju osoba koje su se upoznale. Znate kako je to otužno!

Klati se u porukama i susretima taj tužni, osamljeni penis u potrazi za malo animalnog zadovoljstva, kao izvidnica nesigurnom muškom biću može li i njegova duša izići u svijet i biti sveopće prihvaćena... ali kako svijet u biti i nije topla i sigurna maternica koju biće nesvjesno sebe traži, dobije po glavi i povučen pošalje poruku krhkom i ranjivom čovjeku iza penisa da nije sigurno vani i nitko ih neće, pa se stisnu još i više, a onda idući puta još tužnije taj penis se klati, kao neki mamac koji više ni samome sebi ne vjeruje...

Užasno mi je to jer je užasno i tužno samo po sebi, čisto estetski, i po pitanju ukusa, a drugo - koliko je jadno tako vapiti :( Kao da ja dođem na prvi dejt i vapijem - auto mi operi, gumu mi promijeni, košulju mi opeglaj, kupi mi sve...

Shvatila sam da mi to klaćenje penisa u zrakopraznom prostoru između dvije osobe ide na živce jer nije moja briga. On maše i mami, a ja sam izgubila tih 15 minuta života u demonstraciji svih njegovih nezadovoljenih ljudskih potreba koje čak nisu moja briga. Nit sam mu žena, nit cura, nit ljubavnica... a nema kapacitet pričekati da postanem temeljem ljudskih osobina. Eto, to mi ide na živce. Kao da se to muško pokušava staviti na to do listu ionako obavezama prekrcanoj ženi sa supstancijalno totalno infantilnim "meni treba" pristupom životu...

I to se događa stalno, na Iskrici samo pišem blog jer #nedamise... Trebate osnovati udrugu tužnih i osamljenih penisa u potrazi za malo ljudske topline, pa razraditi neku strategiju. Jer ovo je fakat jadno.

Kaže frendica da se frend ludo zabavlja ovo ljeto... ludo? Opet roni, opet je s frendovima par dana na moru. I to je to. Morao je proći razvod da ode tri dana na more i roni?! Na moje čuđenje - ala, papka - nije mogao to u braku, pa se ne razvesti da roni... kaže ona - možda je i mogao, ali možda je bila i kvocanja...

E, da... možda je bilo.

To je ono kad pristanemo na nemoguće.

Živjeti u društvu osobe koja nam ne da našu slobodu.

Nekome je sloboda otići tu i tamo na more i roniti.

Nekome je plesati na stolu u birtiji, pijan, dok žene skaču po njemu... i sve što s time ide...

I žena kvoca.

S pravom? Nemam pojma.

Ili možda - ako ti ne paše - što si s njim? On treba nekoga tko voli muškarca koji pleše po stolovima - ili bar tolerira... a njoj - netko tko ne pleše po stolovima. I ne roni tri dana na Jadranu godišnje...

Nije li strašno pristati na tu ucjenu života bez radosti, sebe?!

I oboje su u zamci... i ovaj/ova koji neće napraviti što im je važno i ova/onaj koja kvoca ako on/ona to želi.

Jesmo li kukavice?

Da.

Napravimo grešku i uđemo u brak s krivim. I onda je kriv. I onda nije osoba s kojom možemo na kraj. Nismo to htjeli... a dovraga - rekli smo da uzimamo...a nismo uzeli.

Samo smo se pravili da smo uzeli.

Zato propadne brak. Jer ga nikada nije bilo. Onog srastanja u jedno... sve dok odguruješ dio drugoga, nisi u braku, to je samo iluzija koja će probiti negdje, prije i poslije...

I riješit će se ona tog tipa koji roni... a on žene koja mu kvoca. Ili obrnuto. Bilo bi bolje prije. Što prije. Jer djeca nemaju neke koristi od toga, ma koje priče mi sebi pričali kad ne želimo priznati sebi i svijetu da smo, brate, pogriješili... i bili neozbiljni u najvažnijoj odluci svojega života.

Teško je priznati grešku.

Puno je laše gurati je pod tepih... sve dok pod tepih stane.

Kad ne stane, onda se razvedemo.

Smije se frend, moj pametni, dobri i sretno oženjeni frend, mojim opservacijama iz interakcije s muškarcima - što svoje, što frendica, što iz Facebook diskusija... i kaže:

- Pa baš si okrutna... većina njih i ne razmišlja toliko da shvate u čemu je problem...jadni li su ti koji izađu s tobom...
- Ma ne. Meni treba 15 minuta i to ti je onda to. 15 minuta možeš izdržati i najgore mučenje, a dalje su suzdržim jer znam sve što treba znati. Ili recimo 3 poruke dulje od 4 rečenice. Dosta. Onda tipično blokiram. Radi njih samih.
- Ajde, bar si humana.
- Si vidio.

Ima, ima, ali nećeš je vani naći, nego u tome kakvi ste ljudi. Koliko mirno možeš prihvaćati svijet i drugoga, sa ljubavlju i znatiželjom pustiti svijet drugoga da živi kraj tebe i koliko benevolentno izvlačiti najbolje iz osobe - jer drugih stvari nisi ni svjestan....

Zona mira, dobrote, ljepote i ljubavi je čisto mentalno-emotivna kategorija i grade je ljudi koji su iznutra izgrađeni, dotjerani, protočni i zadovoljni sobom, drugima i kojima je unutarnji osjećaj mira, ljubavi i zadovoljstva uzgajan godina donio robusnu krošnju, duboko korijenje, čvrsto deblo...

Smijeh, vedrina, ono lijepo od života, podrška, ljubav, zadovoljstvo, uvijek na korak od svih nas... a tako neopisivno nedostižno dok ne stigneš...

Najviše ćemo naučiti o svojim propalim vezama ako se sjetimo ili dođemo do slike toga - do emocije, zapravo - što je to veza, to je to odnos, ljubav i brak. Super su oni ljudi koji su gledali sve zdravo (ili donekle zdravo) u svom domu, kod susjeda, rodbine, koji su naletjeli na cjelovitu osobu i pokrpali ono što im je možda nedostajalo... i nastavili u život punih pluća...

A što s onima koje su iskustva s ljudima smrzla - ono kad ne možeš ni pobjeći, ni boriti se, pa se smrzneš, prestravljen ili prestravljena onime što doživiš... ne mora to biti velika stvar, može biti ona napasna šutnja jednog roditelja po kući, može biti nasilje drugog, može biti more manipulacije, crno, teško more neiskrenosti, laži i neautentičnosti... Može biti bol roditelja maskiran u alkohol, u previše posla, u tjeskobu ili pretjeranu urednost.

Sve to oblikuje djetinje srce... i možda nas zamrzne, možda uplaši, možda pobjegnemo iz jednog takvog odnosa... i nastavimo bježati. Jer sve što vezujemo uz odnose je bol - naša, bol počinitelja, bol žrtve... uglavnom, bol. Ili čak samo nelagoda. Dovoljno je da nelagoda bude ustrajna, beznadna i trajna... ne mora biti niti neka velika stvar. Nismo stvoreni za život u tupoj i besmislenoj patnji, nelagodi, strahu...

Pa bježimo.

Dok se pitam što je moj bijeg, pokušavam složiti iz potrganih komadića svoju priču o ljudima i odnosima... i najočitije je da ja ni u čiji odnos - nisam stala. Trebala sam više. Više prostora i više pažnje. Više sigurnosti - ali i više igre, iznenađenja... Više stabilnosti - ali ne stabilnosti koja je tvrdoglavo ustrajavanje na očito nefunkcionalnim izborima, nego stabilnosti u dobrim i promišljenim odlukama koje izviru iz dobrobiti - ne tvrdoglavih uvjerenja i rutinskih navika...

Trebala sam cjelovitiji odnos. Odnos u kojem možeš reći i da trebaš biti sama... i da želiš biti blizu. Odnos u kojem su stvari dovoljno mirne i stabilne da mogu živjeti život... ali i živ odnos koji želi živjeti, izaći, družiti se, stvarati.

Široko prihvaćanje... obostrano. Mirna perspektiva na život, bez straha i panike, bez predrasuda i drame... vidjela sam j to. Ima to. Ali, možda sam ja bila prva koja sam sebi uskratila sav raspon slobode i svega što čovjeku treba da bi stvarno živio sebe, nenagrizen tjeskobom, nervozom, strahom i beznadežnom ispraznošću.

Kao da sam koji put iz punine života koji živim dok sam sama uletjela u tako neku usku kockicu koja je meni reprezentirala odnos... ono što sam vidjela od drugih da je realitet odnosa. Bezveze. Neki mikrodio veze... jer sam se bojala ili sam trebala više stabilnosti i sigurnosti i mislila da se to tako dobije... ne znam... i onda sam se čudila da mi ne odgovara i da me guši...

Ostati svoja i zadržati slobodu (ne ovu trivijalnu - da imaš druge partnere i da lunjaš bez dogovora okolo, to nije sloboda, to je poremećaj... slobodu misli, raspona emocija, stvaralaštva...) je možda najveći izazov veze. Iza kojeg je uvijek ono pitanje - hoće li drugi to prihvatiti, je li to dovoljno dobro, je li sve ono što jesmo okej... ili je zazorno... mogu li se pokazati... ili se moram skrivati... kako su se skrivali i ovi prije mene i ovi lijevo i ovi desno. Od sebe, prije svega...

Sve dok nisam sigurna da sam ja mogla pokazati što sve hoću, koliko široko i prostrano i ugodno i toplo i blizu i daleko... ne mogu biti sigurna da su odnosi sami po sebi bili loši ili ljudi krivi... Možda sam ja bila kriva osoba u vezi... prije svega za sebe.... a možda nisam. Možda se u pravoj kombinaciji stvari lakše slože, jedna pa druga. Možda ne možeš biti ono što sve trebaš biti ako je osoba s druge strane kreveta kriva osoba...

Odnos je pitanje mogućnosti da živiš uz drugoga u punini sebe... jer znaš sva ona skrivanja, nelagode, odaljivanja, tuposti, ma izmara to čovjeka. Moraš biti siguran u svom domu u cijelom rasponu onoga što, eto, jesi - pa jesi. A valjda prvi korak u tome predstavalja odluka da budeš taj koji jesi, skroz, pa kako bude. No risk, no gain, tako je i u odnosima... Mimo očekivanja društva, mimo socijalnih pritisaka, medijskih ilustracija, mimo onoga kako rade drugi i kako drugi misle da bi trebalo.

A tako je to. Život kao takav - da bi ga se stvarno živjelo - traži hrabrost, odlučnost, rad... a ako nešto mogu reći za sebe - ja živjeti volim. Ne skrivam se po buđacima. Hoću ga vidjeti, okusiti, opipati i tamo gdje je upalilo - sviđa mi se i kad nije baš idealno (jer nije) - sviđa mi se autentično i kako jest... i očito nema neke druge mudrosti nego biti spremna na život, na rizik, na autentičnost i na onu pomalo neumornu odlučnost da budeš što jesi, da uzmeš što ti pripada, da staviš pravo na svijet koji tebi treba, izboriš se za svoju perspektivu i svoju slobodu, pa kome krivo, kome pravo...

Jer, jednom kad u nekim drugim sferama života ostvariš tu puninu - ma ima vremena, prostora za svih. Nas je premalo. Naših težnji je premalo, nema gužve. Tako ni u skladnom odnosu nije - ja ili ti. Nego i ja i ti... i još toliko puno toga više... onda kad se živi široko, u plavom oceanu prilika i onoga što život jest...

Mislim da je tako. Vidjet ćemo...

Svatko ga ima. Što si ga nesvjesniji, to gore po tebe. Moje polje slabosti je da sam previše jaka. To jest - slaba u odnosima, povjerenju i prepuštanju.

Ne dam povjerenje, stoga ga se ne može ni opravdati. Jer muškarci u mom životu nisu nikad odradili posao, nisu bili dovoljno snažni da se na njih itko može osloniti... ne samo u partnerskim vezama, nego u obitelji, generacije muškaraca u obitelji bili su papci. I tako su žene postale frajerice. Ja sam jedna od njih. Moram se boriti sama sa sobom da ne izazovem nekoga na borbu, umjesto da pustim da čovjek malo uživa u onome što može učiniti za mene.

Ne želim doživjeti još jedno razočarenje, pa se onda ne dovodim u situaciju gdje postoji rizik razočarenja. A to je jedini put do ne-razočarenja. Potencijalno razočarenje.

Jer ono... bilo je trenutaka u mom životu kad fakat nisam mogla sama, ali me se ostavilo. Ne ostavilo kao prekinulo. Žene prekidaju u 82% slučajeva... ne muškarci. Muškarci ostavljaju u odnosu, ignoriranjem, povlačenjem, kukavičlukom, disocijacijom... nema goreg od toga. Kad te netko razočara, ostavi u situaciju u kojoj stvarno trebaš pomoć... a neće dovesti stvar do kraja i osloboditi te... nego još ti moraš oslobađati se mlitavog muškarca koji se još i opire i otežava evidentnu smrt odnosa... I onda još drama ako pokažeš da nije znao, mogao - ego vrišti svim snagama...

Slab muškarac je fakat drama u životu. Možda i slaba žena? Neovisno o tome je li slaba da način da ne pušta nikoga do sebe ili slaba i mlitava i bez kičme... vjerovatno.

Možda ovo i nisu kategorije - slab / jak.. nego zdrav u odnosima, snažan - snažna... ili bolećiv, nesposoban...

Ne znam. Viđam i u brakovima i odnosima oko sebe puno tih slabih muškaraca... kao da u životnoj drami žena postane snažna, a muškarac slab... a vidim i onih snažnih... i pitam se mogu li ja jednom dopustiti nekome da me razuvjeri? Recimo jednom kavom? Popodnevom? Kroz nekoliko dana, vikend, mjesec, tjedan, godinu... da se može nositi sa svojim životom... Nadam se... ili.. odlučujem... onda kad vidim da ima smisla... i to kava po kava, popdne po podne... kao do sad, a onda se tako lijepo osipa ljudstvo, kao na maratonu... svi krenu odjednom, ali se onda odustaje i rasipa... i dođe na vrijeme par ljudi... Tako je to u životu...

Zgodno mi je to... kao razgovaraš s nekim i osoba to evidentno bi, ali se stvar odvija u natuknicama.

Polako sam skontala da je to opasno. Svi smo mi tu na planeti skroz odgovorni za sebe. Za jasnoću kojom komuniciramo, dajemo i tražimo. Jest da je teško doći u centar sebe i razumjeti se i preuzeti odgovornost za ono što jesmo, i za one lijepe i jasne dijelove i za naše slabe i čudne kuteve, ali to je to. To je život, druge stvari nema...

Međutim, ljudi čekaju da drugi izvuku razgovor iz njih, da drugi saznaju tko su, da drugi pokažu tko su... i za mene je to fakat bed.

Ne mogu čupati razgovor iz drugih, jer ako ga čupaš, onda ga nema. Tko se pripremio upoznati drugoga i nema zadrške prema sebi, taj će se ispričati, a ako je još i emotivno zreo, znat će postaviti ugodna pitanja drugima... Tu je onda susret. Sve ovo ostalo je pred-razgovor, pred-susret, nezrela voćka ljudskog odnosa...

Ako je teško pričati i biti ugodan na početku, kako onda očekivati da će se moći reći i tražiti sve one mutnije stvari koje sačinjavaju istinu naših duša... jako teško... krikovima, svađama i lupanjima vratima... tome razgovor služi. Da znaš što želiš i ne moraš lupati vratima kao reakciju na izraslu nelagodu, kojoj ne znaš ime, izvor niti lijek...

Koliko moraš biti hrabar da SVJESNO odabereš nečije ludilo, nečiju osobitost, nekoga i sve što taj neko nosi... u svoj svaki dan, u svaku poru svojeg života? Totalno.
Srećom po opstanak ljudske vrste, ljudi najčešće NESVJESNO ulaze u ljubavne priče, nesvjesno daju zavjete ljubavi i nesvjesno stvaraju obitelji koje, zapravo, ne mogu nositi, podnijeti, a kamoli u njima uživati.
I onda se probude iz iluzije i onda je drama.

Totalno je bed kad se malo kao trgneš iz nesvjesnog life stylea i počneš svjesno slušati ljude, svjedočiti njihovom ludilu, skučenosti ili neomeđenim širinama u kojiima se raspadaju na milijune nefunkcionalnih čestica... stanje u kojem zaljubljivanje više ne postoji...

Zaljubljivanje je trik prirode da vas nagura jedno na drugo da se razmnožite. Nakon što je stvar obavljena i imate kojeg potomka, sile prirode se više za vas ne zanimaju. Priroda je racionalna (a ne kao ljudi). Obavi što je bitno i ide dalje. Da ne bi gubila vrijeme na vas, sad već sredovječnog, isluženog i umornog od noćnih buđenja djece, gradnje kuće, kruha svagdašnjega priskbrljivanja... jebese da prostite majci prirodi za vas. Ako si možete napraviti da vam bude okej, bujrum, kaže Majka Priroda, neće ona vama ništa, pusti vas na miru. Ali, više vas ne spopada anestezijom koju dobivate prilikom pripasavanja sa bračnim drugom ili partnerom... anestezijom zvanom zaljubljivanje.

Ili vas spopada - ako ste voljni proći još jedan krug da vas spoji s nekom osobom, zamanta vas, ubaci u ciklus seksualnih događaja kojima je cilj da vi i ne primijetite da služite Silama Prirode... i kad Priroda zaključi da il ste napravili tu djecu ili niste i nećete, gasi light show... i onda opet je nešto krivo s ljubavljju, nešto je krivo sa ženama / muškarcima / životom / vama... svatko ima svoje (pogrešno) objašnjenje...


A ako niste... a i dalje želite partnera, za život... a niste se voljni zaljubljivati i pustiti silama prirode da vam kroje život i slude vas do neprepoznatljivosti, onda je teško. Anestezija zaljubljivanja, kažu i grčki mitovi, recimo onaj o Amoru i Psihi, makne osobu ispred vas. Ne vidite je. Oduzme vam sposobnost da vidite ludilo, osobitost, čudnost, običnost... a ako se više ne zaljubljujete, ispadne da idete u kazalište svaki put kad idete s nekim na kavu.

I uvijek je pitanje - što točno ja dobivam ako pustim ovu osobu u život - naspram malo, doduše praznog života u emotivnom smislu.... i prevagne skoro uvijek - dobivam nepotreban kaos i nevolju.

Zato jedini način da netko uđe u život osobe koju je život naučio da je zaljubljivanje lutrija - netko se i probudi kraj divne i suvisle osobe s kojom se, zapravo, životno i slaže... (ali netko i ne)... je ljubav... jedno dugo građenje ljubavi koja onda postane važnija od gnjavaže...

Ali, evo, moje iskustvo je da se ljubav ne da izgraditi tek tako. Većina muškaraca sa Iskrice bi uskočilo u ulogu ljubavnika - partnera, pa čak i supruga sutra, kao kauboj u sedlo - ali izložiti se ljudski, bez uloge, definicije, bez garancije - to bi vrlo rijetki, ako itko...

Zato je ovo samo mjesto za bloganje... ništa više...

Znate koga mogu zavoljeti? Nekoga s posla, recimo. Netko tko će me svaki dan oduševiti pameću, strpljenjem... iako ostavlja vražje šalice svuda po uredu... netko tko možda nosi najgore majice, ali je uvijek tu za kolege... netko tko ima grozan ukus u filmovima, ali zna prepoznati priliku i zna je predstaviti i zna pomoći svima da napreduju skupa s njim...

Netko iz susjedstva. Netko tko svaki dan napravi dobro djelo i ja to vidim. Netko tko je svaki dan tu u parku, voljan razgovarati s ljudima, tko se uključi u dobre aktivnosti...

Jedini način za ljubav nije shortcut, nego biti dušom i srcem u životu koji živiš, u zgradi, kvartu, na poslu, u klubu... da pokažeš i pokazuješ prave boje, bez cilja i agende, i dopustiš da se stvari dogode...

Da, i za mene vrijedi... ja želim da me muškarac upozna bez idealizacije. Da zna moje slabosti, kroz sve te aktivnosti koje zajedno radimo u kvartu, uredu, kllubu... da nema niti jednu vražju iluziju o meni, sebi ili životu. Da se ne šokira činjenicom da sam obično ljudsko biće... ili iluziju da će ljubav umanjiti bol bivanja čovjekom...

Ljeto, klinci na moru, izlazi se i druži se, pogleda se koja serija i film u društvu, nadovežu se osobne priče i ma koliko mi je lijepo - toliko me malo i ljuti i frustrira... Gledala sam tu epizodu jedne serije i dvojica se kao razvode iz drugog braka... divne žene, i jedna i druga, a možda su i ova dvojica isti muškarci za koje su se udale, ali nestalo je čarolije, nastala je frustracija i sad se ganjaju kao nečastive duše dok ne izmore jedno drugoga toliko da se ponovni razvod čini neizbježnim...

I sad muškarci u svojim četrdesetim, a i pokoja žena, lamentiraju nad time kako prođe ta ljubav (ne prođe ljubav, morons, prođe hormonalna histerija, do ljubavi je dalek put)... i u nevjerici slušam strategije odraslih ljudi kako sačuvati "ljubav" medenog mjeseca. O svega ti!

Možda nije problem tih veza što je prošla hormonalna histerija - nego što je postojala... što je to ono na čemu se gradio odnos. I rekao bi čovjek da smo sa 40 pametniji. Ne znam baš... Slušam danas i mislim si - pa pobogu braćo... Čemen, čemen? Tražiti još jedan kick histerije? Kao instant ljubavi? Pa za odrasle ljude tu su odrasli užitci - vrhunsko vino, pa još sa živom glazbom, putovanja, umjetnost, kolekcionarstvo, jedrenje... kickova koliko voliš... a kraj tebe obična osoba koja nema čarobne moći da te načini nečim što nisi i da lebdiš na jebenom ćilimu ekstaze kao u onim perziskim bajkama.

I tako postanem nervozna pri pomisli da bih još jednom mogla biti u situaciji da prolazim tu debilanu. Onda se naravno, sredim, jer znam da neću ja prolaziti ništa što neću prolaziti, ali ne znam... možda sam ljuta jer se ne osjećam shvaćena? Jer se bojim da oko mene hodaju samo ti ljudi koji hoće čaroliju. Ja neću čaroliju. Spopadne me temeljni strah pri zaljubljenom lupetanju oko toga što ja činim, kako izgledam, o svim svojim vrlinama... jer ja znam da ništa od toga nema smisla - osim u anesteziji poremećenog osjećaja zaljubjenosti (koji je, čitajte ljudi, vrsta neuroze i zrelim se osobama ne događa, jer zrela osoba ne može upasti u toliki ponor iluzije da se zaljubi i pripiše sva ta svojstva random običnom ljudskom biću)...

Kad sam zadnji put stresala iz svoje okoline nekakvog pomahnitalog udvarača samo sam se pitala koliko mora biti užasan tren kad ta boginja, naime a, pokažem svoje ljudsko lice. Kad sa Olimpa siđem čupava, ljuta, zbunjena i uplašena i sluđena... Taj tren užasa sam prošla i neću više nikad.

Isto tako, u trenu kad sam naučila otvoriti oči, naučila sam i vidjeti osobu. Idealizacija mode off. Svi smo mi samo ljudi. Svi smo mi mali doprinos svijetu i mali problem sebi i drugima. Svima nama život je prilika i nesavladiv (bar mjestimice) izazov. Svi mi imamo polja gdje blistamo i držimo ih se kao pijan plota, jer je tamo najlakše, i svi imamo rupe u svojim dušama u koje upadaju svi oko nas - a mi ih ne tretiramo jer se bojimo i nismo sigurni... jer smo nesavršena ljudska bića.

I uplaši me, samo stisnem onu svoju čašu i pomislim da ću strgati staklo... kad vidim na filmu, kad čujem oko sebe, kad se sjetim svih onih ljudi koji hodaju svijetom nesvjesni, kao u onoj Platonovoj špilji... zabavljeni prividom, dok pravi život ide...

Pravi život i prava ljubav su podvig. Zasučeš rukave. Radiš. I ako ovaj drugi valja, oduševit će te putem. Pridobiti svojom dobrotom, hrabroššu i predanošću. I dobro je da nema kredita. Dobro je da se svi moramo dokazivati, da moramo održavati standard, da moramo mariti...

Ova hormanalna ludila su pokušaj da se stabilnost ljubavi kupi unaprijed, kreditnom karticom bez pokrića... i kad te stisnu rate, a ti nemaš otkud - jer sve je to fikcija... naravno da se stvari urušavaju... poklopi te dug, praznina iz koje si hlepio za iskustvom koje ti ne pripada....

I samo se pitam, ima li kojih ljudi mojih godina koji se ne žele zaljubljivati, koji ne traže panaceoidnu ženu, koji ne traže eteričan osjećaj ekstaze... ili to sljepilo standardni dio opreme, homo sapiensa zapelog u ovom, još prilično nesvjesnom periodu kolektivne evolucije svijesti... u kojem je najjednostavnija stvar na svijetu - ljubav i dalje još tako silno nepojmliva i eterična... i delegirana drugima - da me vole. Umjesto da volim ja.... prvo sebe, a onda druge, nesavršene i obične ljude koji nisu utvare koje nas trebaju drogirati svojim prisutstvom, nego ljudska bića s kojiam dijelimo svoje svakodnevne egzistencije...

Mislim da sam u dvadesetima pušila priču o ljubavi kako je plasira Hollywood. Kao, nađeš nekoga i onda je život bolji. Možeš si misliti. Život je uvijek smjesa izazova, mirnih trenutaka, malo sreće... a kad kraj sebe imaš mačka u vreći kupljenog pod Hollywoodski mit o sretnoj ljubavi, stvari mogu ispasti kao vrlo loše.

I onda kroz zacjeljivanje sebe s vremenom povežeš dva i dva i naučiš da je ovaj drugi druga osoba koja kraj tebe živi i da je kvalitet života samo pitanje kvalitete svakog vas pojedinačno i vašeg odnosa (a što je više manje plod osobnosti, dobre i blage, nešto učenja ili kućnog odgoja i discipline...)... i da nitko tu nema magične moći da stvari budu bolje. Bol ako je imaš ostaje da se s njom nosi, osjećali manje ili veće vrijednosti, privatne blokade i ograničenja ostaju, čak možda i malo narastu pod reflektorima bliske veze...

I kad ostaneš bez tog drugog, krivo odabranog, kreneš graditi život. Uživati. Poslagati život po svojoj mjeri. I što si jača u svojoj svakodnevici, manje je prostora za toleranciju mana druge strane... manje ti treba, više daješ... i mislim da si manje spremna ili spreman na novi krug debilane.

I dok mi se tako frendica smije i kaže da su sve moje filozofije zapravo obrana od ulaska u novu vezu - ja mislim da ima pravo. Ne da mi se riskirati. Ne da mi se isplovljavati na olujno more kad sam sidro bacila u tako lijepoj luci. Otkrila stvari koje volim, imamo vremena za sve što me veseli, raspolažem lovom, vremenom, energijom i sobom kako želim... i ne znam... možda su sretne veze stvarno nešto vrijedno, ali bome je i ovo vrijedno. Biti sama, uživati život punim plućima, imati sigurnost svojih odluka, svojih resursa...

Sigurno je lijepo - naspram nekadašnjeg osjećaja praznine i tuge u vezi... možda i osjećaja da mi nešto nedostaje prije te veze... sigurno da je bolje, sigurnije, toplije, komfornije... a za one istinski sretne veze, prave veze, prave ljude... valjda još to ne mogu ni zamisliti... to se mora dogoditi i totalno mi je jasno da je to neka druga dimenzija od dejtanja, od svrshishodnih kava... Fini odnosi trebaju vrijeme, situaciju u kojoj možemo biti ranjivi, ili u kojoj nas nešto pogura da budemo ranjivi...

Ali, uvijek ostaje ona priča da lijepi odnosi cvatu i na Zrinjevcu, s frendovima, smijeh, veselje, možda i kakvo novo poznanstvo... ali koliko to novo poznanstvo mora biti sjajno, dobro, toplo... da mu dopustim da sa tog nekog javnog prostora uđe u moj dom, u svetište mog života, moje obitelji, mog svega? Kao što ne može svatko u svetišta, u jezgre hramova, tako ne može više bilo tko u moj dom... moje srce... moj život...

Valjda treba postaviti ravnotežu. Jer bilo je to nekad da sam, valjda, svemu tome prerano dala pristup... a uvijek znaš kako to završi ako pustiš nevjernike u utrobu i svetost hrama...