Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Najviše ćemo naučiti o svojim propalim vezama ako se sjetimo ili dođemo do slike toga - do emocije, zapravo - što je to veza, to je to odnos, ljubav i brak. Super su oni ljudi koji su gledali sve zdravo (ili donekle zdravo) u svom domu, kod susjeda, rodbine, koji su naletjeli na cjelovitu osobu i pokrpali ono što im je možda nedostajalo... i nastavili u život punih pluća...

A što s onima koje su iskustva s ljudima smrzla - ono kad ne možeš ni pobjeći, ni boriti se, pa se smrzneš, prestravljen ili prestravljena onime što doživiš... ne mora to biti velika stvar, može biti ona napasna šutnja jednog roditelja po kući, može biti nasilje drugog, može biti more manipulacije, crno, teško more neiskrenosti, laži i neautentičnosti... Može biti bol roditelja maskiran u alkohol, u previše posla, u tjeskobu ili pretjeranu urednost.

Sve to oblikuje djetinje srce... i možda nas zamrzne, možda uplaši, možda pobjegnemo iz jednog takvog odnosa... i nastavimo bježati. Jer sve što vezujemo uz odnose je bol - naša, bol počinitelja, bol žrtve... uglavnom, bol. Ili čak samo nelagoda. Dovoljno je da nelagoda bude ustrajna, beznadna i trajna... ne mora biti niti neka velika stvar. Nismo stvoreni za život u tupoj i besmislenoj patnji, nelagodi, strahu...

Pa bježimo.

Dok se pitam što je moj bijeg, pokušavam složiti iz potrganih komadića svoju priču o ljudima i odnosima... i najočitije je da ja ni u čiji odnos - nisam stala. Trebala sam više. Više prostora i više pažnje. Više sigurnosti - ali i više igre, iznenađenja... Više stabilnosti - ali ne stabilnosti koja je tvrdoglavo ustrajavanje na očito nefunkcionalnim izborima, nego stabilnosti u dobrim i promišljenim odlukama koje izviru iz dobrobiti - ne tvrdoglavih uvjerenja i rutinskih navika...

Trebala sam cjelovitiji odnos. Odnos u kojem možeš reći i da trebaš biti sama... i da želiš biti blizu. Odnos u kojem su stvari dovoljno mirne i stabilne da mogu živjeti život... ali i živ odnos koji želi živjeti, izaći, družiti se, stvarati.

Široko prihvaćanje... obostrano. Mirna perspektiva na život, bez straha i panike, bez predrasuda i drame... vidjela sam j to. Ima to. Ali, možda sam ja bila prva koja sam sebi uskratila sav raspon slobode i svega što čovjeku treba da bi stvarno živio sebe, nenagrizen tjeskobom, nervozom, strahom i beznadežnom ispraznošću.

Kao da sam koji put iz punine života koji živim dok sam sama uletjela u tako neku usku kockicu koja je meni reprezentirala odnos... ono što sam vidjela od drugih da je realitet odnosa. Bezveze. Neki mikrodio veze... jer sam se bojala ili sam trebala više stabilnosti i sigurnosti i mislila da se to tako dobije... ne znam... i onda sam se čudila da mi ne odgovara i da me guši...

Ostati svoja i zadržati slobodu (ne ovu trivijalnu - da imaš druge partnere i da lunjaš bez dogovora okolo, to nije sloboda, to je poremećaj... slobodu misli, raspona emocija, stvaralaštva...) je možda najveći izazov veze. Iza kojeg je uvijek ono pitanje - hoće li drugi to prihvatiti, je li to dovoljno dobro, je li sve ono što jesmo okej... ili je zazorno... mogu li se pokazati... ili se moram skrivati... kako su se skrivali i ovi prije mene i ovi lijevo i ovi desno. Od sebe, prije svega...

Sve dok nisam sigurna da sam ja mogla pokazati što sve hoću, koliko široko i prostrano i ugodno i toplo i blizu i daleko... ne mogu biti sigurna da su odnosi sami po sebi bili loši ili ljudi krivi... Možda sam ja bila kriva osoba u vezi... prije svega za sebe.... a možda nisam. Možda se u pravoj kombinaciji stvari lakše slože, jedna pa druga. Možda ne možeš biti ono što sve trebaš biti ako je osoba s druge strane kreveta kriva osoba...

Odnos je pitanje mogućnosti da živiš uz drugoga u punini sebe... jer znaš sva ona skrivanja, nelagode, odaljivanja, tuposti, ma izmara to čovjeka. Moraš biti siguran u svom domu u cijelom rasponu onoga što, eto, jesi - pa jesi. A valjda prvi korak u tome predstavalja odluka da budeš taj koji jesi, skroz, pa kako bude. No risk, no gain, tako je i u odnosima... Mimo očekivanja društva, mimo socijalnih pritisaka, medijskih ilustracija, mimo onoga kako rade drugi i kako drugi misle da bi trebalo.

A tako je to. Život kao takav - da bi ga se stvarno živjelo - traži hrabrost, odlučnost, rad... a ako nešto mogu reći za sebe - ja živjeti volim. Ne skrivam se po buđacima. Hoću ga vidjeti, okusiti, opipati i tamo gdje je upalilo - sviđa mi se i kad nije baš idealno (jer nije) - sviđa mi se autentično i kako jest... i očito nema neke druge mudrosti nego biti spremna na život, na rizik, na autentičnost i na onu pomalo neumornu odlučnost da budeš što jesi, da uzmeš što ti pripada, da staviš pravo na svijet koji tebi treba, izboriš se za svoju perspektivu i svoju slobodu, pa kome krivo, kome pravo...

Jer, jednom kad u nekim drugim sferama života ostvariš tu puninu - ma ima vremena, prostora za svih. Nas je premalo. Naših težnji je premalo, nema gužve. Tako ni u skladnom odnosu nije - ja ili ti. Nego i ja i ti... i još toliko puno toga više... onda kad se živi široko, u plavom oceanu prilika i onoga što život jest...

Mislim da je tako. Vidjet ćemo...