Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Shvatila sam što je meni toliko užasno kad muškarci u ljudskom odnosu prvo što naprave je da zamašu svojim osamljenim penisom u prostranstvu između dvaju osoba koje su se upoznale. Znate kako je to otužno!

Klati se u porukama i susretima taj tužni, osamljeni penis u potrazi za malo animalnog zadovoljstva, kao izvidnica nesigurnom muškom biću može li i njegova duša izići u svijet i biti sveopće prihvaćena... ali kako svijet u biti i nije topla i sigurna maternica koju biće nesvjesno sebe traži, dobije po glavi i povučen pošalje poruku krhkom i ranjivom čovjeku iza penisa da nije sigurno vani i nitko ih neće, pa se stisnu još i više, a onda idući puta još tužnije taj penis se klati, kao neki mamac koji više ni samome sebi ne vjeruje...

Užasno mi je to jer je užasno i tužno samo po sebi, čisto estetski, i po pitanju ukusa, a drugo - koliko je jadno tako vapiti :( Kao da ja dođem na prvi dejt i vapijem - auto mi operi, gumu mi promijeni, košulju mi opeglaj, kupi mi sve...

Shvatila sam da mi to klaćenje penisa u zrakopraznom prostoru između dvije osobe ide na živce jer nije moja briga. On maše i mami, a ja sam izgubila tih 15 minuta života u demonstraciji svih njegovih nezadovoljenih ljudskih potreba koje čak nisu moja briga. Nit sam mu žena, nit cura, nit ljubavnica... a nema kapacitet pričekati da postanem temeljem ljudskih osobina. Eto, to mi ide na živce. Kao da se to muško pokušava staviti na to do listu ionako obavezama prekrcanoj ženi sa supstancijalno totalno infantilnim "meni treba" pristupom životu...

I to se događa stalno, na Iskrici samo pišem blog jer #nedamise... Trebate osnovati udrugu tužnih i osamljenih penisa u potrazi za malo ljudske topline, pa razraditi neku strategiju. Jer ovo je fakat jadno.