Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Okrenula sam novu stranicu, veliku, čistu bijelu u životu. Zapravo, u procesu sam okretanja. I ima tu i čišćenja stana, pakiranja suvišnog. Svega ima. Ima novih ljudi i revizija učinjenog, novi poslovni koraci i drugačiji ugovori.

Dogodilo se nešto što mi je dalo krila. Novi ljudi. Neki novi, bolji odnosi. Neka nova zajednica. I sve to otvori onaj ventil kojim čuvamo svoj svijet kad ga nemamo s kime dijeliti. I krene pritisak vani, krene tako da čak i boli.

Imam dovoljno godina i iskustva da prepoznajem. Proces čišćenja koji prvo boli, da bi oslobodio, a onda stvorio prostor za sreću. Možda sam naivna jer sam mislila da s vremenom postajemo nekako drugačiji i da tih oscijalacija nema. Ima. Samo što se znamo nositi s njima. Iako, i danas me iznenadi intenzitet boli, tuge... Ali i sreće.

Tako život izgleda, samo nisu nam rekli. Moji su živjeli sa zatvorenim ventilom, u grču svakodnevice. A ja? Ja sam jedna od onih skandaloznih, koja živi, osjeća, bude, i ne nosi se sivo i ne pristaje na pizdarije, ona koja još uvijek zalupi vrata i traži bolje. Sa svime onime dobrim što uz to ide. I sa boli. Sa teškoćama. Novostima. Novim izazovima. Ja sam putnik kroz život. Znatiželjan. Nekad umoran od puta i željan skrasiti se, ali nespreman na kompromise. I dalje s očima uprtim u Arkadiju, svoju Arkadiju, za koju znam da postoji.

Jer, sve je bliža. Unutarnji prostori koja stvaram vanjskim djelovanjem sve su mirniji, ljepši, pametniji, bolji. Sve lakše ih čistim i sve ih više ima, sve su širi i sve više ljudi, emocija, duše, života i ljubavi u njih stane. Sve bliže onom punom, cijelom zagrljaju.

Kadgod napišem javno nešto što mi je neugodno, steknem nove prijatelje, telefoni zvone, inboxi se pune. Istina je uvijek tamo gdje boli, tamo gdje se pjeni od života, tamo gdje nije sigurno. Gdje smo ranjivi i hrabri.

A još nisam u fazi da pričam ovo javno. Još nisam tamo gdje osjećam da mi je svejedno i da je sve ovo još jedna priča. Jer, još nije. Još je akutno. Još je puno boli i pitanja i upitnika i tajni. Pred sobom i drugima. Još nemam riječi, još uvijek gledam samo očima, samo srcem, još nije prošlo kroz mašinu svijesti i intelekta.

Samo boli.

Boli jer sam previše bila sama. Jer sam previše očekivala od ljudi, i u tome bila sama. Beskompromisno sama. Učim se biti kompromisno sama. Osjetiti da nisu svi kao ja, da smo isti u otvorenim ranama, ali različito propusni i svjesni dok se skrivamo kroz svakodnevicu. Učim se istini kroz takt. I istini u kojoj doista mogu pustiti da budem. Mimo i neovisno o drugima. Biti mirna u samoći. S drugima u evidentnoj osamljenosti. Ali i ljutnji.

Možda je glupo i nekorisno, ali ljuta sam jer važni ljudi oko mene nisu bili dorasli. Nisu napravili koliko i ja. Nisu se potrudili. Nisu dali sebe toliko koliko sam ja dala. Uvijek misliš - ako mogu ja, što oni ne mogu. A krivo misliš. To je ta ljudska podijeljenost u sitne mikrosvjetove. Svatko misli da je dao sve od sebe, jer jest, iz svog svijeta i poimanja. I svačije su akcije promašile one druge... i svačije su akcije izdale one druge. Tako je to.

Podrapala sam neke svoje dragocjenosti, neke svoje krpe da ih razdijeliim drugima, da zavijem druge i zaštitim od vrućine i hladnoće, od srama i osamljenosti.

Vidjela sam koliko je boljelo mene, i u molitvama sam čula kako jedno želim. Da kraj mene nitko ne bude sam. I ne znam uvijek, ali samo to dajem na znanje. Nisi sam. Nisi sama. Ne razumijem i ne znam i pojma nemam, ali tu sam. Košta to, i uči te nekim novim razinama davanja, i novim razinama uskraćivanja sebi... iako, kroz poimanje da je odvojenost iluzija, ne uskraćujem sebi. Dajem sebi u liku druge osobe. Dajem ljubav ljubavi, samo živim ljubav. I kad je najteže.

Kroz ljutnju i razočarenje, nadrastanje i praštenje, hrabrost i ludost, upornost i predavanje onome što se mora predati, kroz cijeli dijapazon istine o ljudskom iskustvu.

Gledam. Neki su moji umrli, neki se predali, neki izvlače na tisuću sitnih razloga, neki se uvukli u sigurno ozračje tjeskobe i straha i isprika, neki šenuli da se ne moraju nositi... neki se prosvjetljavaju, neki su otvrdli. Sve je to život.

A ja? Ja samo želim teći među svima, kao svježa i bistra voda, donositi život bez da opterećujem. Potok ništa ne želi od nas, tu je ako ga trebamo, i ide za svojim putem. Tako i ja. Da idem ka svojem cilju, ali prostirući primljene blagoslove svima koji ih trebaju. Kao otvorena duša, kao otvoreno srce, kao otvoren um. Tek povremeno kao ponornica, da se oporavim, zacijelim, odmorim.

Premećem stvari po rukama i osluškujem priču. Tjeskobna sam i tužna onda kad se borim protiv istine koju mi pričaju stvari. A sasvim okej kad sam sebi prijateljica, toplo uho za istinu ljudskog stanja. Što više prihvaćam sebe, to više drugih stane u moju dušu.

Da bi bilo lakše da sad tu postoji zagrljaj, da smo zajedno, to mislim. Iako, bih li pustila nekoga? Ne bih. Trebalo je i ovo proći da bih imala hrabrosti prepustiti se. Hrabrosti biti slaba. Trebalo je steći sve ovo, zaštititi se sobom - kad me već drugi, obiitelj - nije štitiila, da mogu doista ponovno biti ranjiva. I bilo je teško, toliko teško... Toliko teško da ću pisati o tome. Da nitko na tom putu ne bude sam. Barem koliko ja mogu pomoći u tome... I meni je to dovoljno... Da nisam sama pružajući drugima utočište da nisu sami...