Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Mislim da sam u dvadesetima pušila priču o ljubavi kako je plasira Hollywood. Kao, nađeš nekoga i onda je život bolji. Možeš si misliti. Život je uvijek smjesa izazova, mirnih trenutaka, malo sreće... a kad kraj sebe imaš mačka u vreći kupljenog pod Hollywoodski mit o sretnoj ljubavi, stvari mogu ispasti kao vrlo loše.

I onda kroz zacjeljivanje sebe s vremenom povežeš dva i dva i naučiš da je ovaj drugi druga osoba koja kraj tebe živi i da je kvalitet života samo pitanje kvalitete svakog vas pojedinačno i vašeg odnosa (a što je više manje plod osobnosti, dobre i blage, nešto učenja ili kućnog odgoja i discipline...)... i da nitko tu nema magične moći da stvari budu bolje. Bol ako je imaš ostaje da se s njom nosi, osjećali manje ili veće vrijednosti, privatne blokade i ograničenja ostaju, čak možda i malo narastu pod reflektorima bliske veze...

I kad ostaneš bez tog drugog, krivo odabranog, kreneš graditi život. Uživati. Poslagati život po svojoj mjeri. I što si jača u svojoj svakodnevici, manje je prostora za toleranciju mana druge strane... manje ti treba, više daješ... i mislim da si manje spremna ili spreman na novi krug debilane.

I dok mi se tako frendica smije i kaže da su sve moje filozofije zapravo obrana od ulaska u novu vezu - ja mislim da ima pravo. Ne da mi se riskirati. Ne da mi se isplovljavati na olujno more kad sam sidro bacila u tako lijepoj luci. Otkrila stvari koje volim, imamo vremena za sve što me veseli, raspolažem lovom, vremenom, energijom i sobom kako želim... i ne znam... možda su sretne veze stvarno nešto vrijedno, ali bome je i ovo vrijedno. Biti sama, uživati život punim plućima, imati sigurnost svojih odluka, svojih resursa...

Sigurno je lijepo - naspram nekadašnjeg osjećaja praznine i tuge u vezi... možda i osjećaja da mi nešto nedostaje prije te veze... sigurno da je bolje, sigurnije, toplije, komfornije... a za one istinski sretne veze, prave veze, prave ljude... valjda još to ne mogu ni zamisliti... to se mora dogoditi i totalno mi je jasno da je to neka druga dimenzija od dejtanja, od svrshishodnih kava... Fini odnosi trebaju vrijeme, situaciju u kojoj možemo biti ranjivi, ili u kojoj nas nešto pogura da budemo ranjivi...

Ali, uvijek ostaje ona priča da lijepi odnosi cvatu i na Zrinjevcu, s frendovima, smijeh, veselje, možda i kakvo novo poznanstvo... ali koliko to novo poznanstvo mora biti sjajno, dobro, toplo... da mu dopustim da sa tog nekog javnog prostora uđe u moj dom, u svetište mog života, moje obitelji, mog svega? Kao što ne može svatko u svetišta, u jezgre hramova, tako ne može više bilo tko u moj dom... moje srce... moj život...

Valjda treba postaviti ravnotežu. Jer bilo je to nekad da sam, valjda, svemu tome prerano dala pristup... a uvijek znaš kako to završi ako pustiš nevjernike u utrobu i svetost hrama...