Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Zgodno mi je to... kao razgovaraš s nekim i osoba to evidentno bi, ali se stvar odvija u natuknicama.

Polako sam skontala da je to opasno. Svi smo mi tu na planeti skroz odgovorni za sebe. Za jasnoću kojom komuniciramo, dajemo i tražimo. Jest da je teško doći u centar sebe i razumjeti se i preuzeti odgovornost za ono što jesmo, i za one lijepe i jasne dijelove i za naše slabe i čudne kuteve, ali to je to. To je život, druge stvari nema...

Međutim, ljudi čekaju da drugi izvuku razgovor iz njih, da drugi saznaju tko su, da drugi pokažu tko su... i za mene je to fakat bed.

Ne mogu čupati razgovor iz drugih, jer ako ga čupaš, onda ga nema. Tko se pripremio upoznati drugoga i nema zadrške prema sebi, taj će se ispričati, a ako je još i emotivno zreo, znat će postaviti ugodna pitanja drugima... Tu je onda susret. Sve ovo ostalo je pred-razgovor, pred-susret, nezrela voćka ljudskog odnosa...

Ako je teško pričati i biti ugodan na početku, kako onda očekivati da će se moći reći i tražiti sve one mutnije stvari koje sačinjavaju istinu naših duša... jako teško... krikovima, svađama i lupanjima vratima... tome razgovor služi. Da znaš što želiš i ne moraš lupati vratima kao reakciju na izraslu nelagodu, kojoj ne znaš ime, izvor niti lijek...