Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Kaže frendica da se frend ludo zabavlja ovo ljeto... ludo? Opet roni, opet je s frendovima par dana na moru. I to je to. Morao je proći razvod da ode tri dana na more i roni?! Na moje čuđenje - ala, papka - nije mogao to u braku, pa se ne razvesti da roni... kaže ona - možda je i mogao, ali možda je bila i kvocanja...

E, da... možda je bilo.

To je ono kad pristanemo na nemoguće.

Živjeti u društvu osobe koja nam ne da našu slobodu.

Nekome je sloboda otići tu i tamo na more i roniti.

Nekome je plesati na stolu u birtiji, pijan, dok žene skaču po njemu... i sve što s time ide...

I žena kvoca.

S pravom? Nemam pojma.

Ili možda - ako ti ne paše - što si s njim? On treba nekoga tko voli muškarca koji pleše po stolovima - ili bar tolerira... a njoj - netko tko ne pleše po stolovima. I ne roni tri dana na Jadranu godišnje...

Nije li strašno pristati na tu ucjenu života bez radosti, sebe?!

I oboje su u zamci... i ovaj/ova koji neće napraviti što im je važno i ova/onaj koja kvoca ako on/ona to želi.

Jesmo li kukavice?

Da.

Napravimo grešku i uđemo u brak s krivim. I onda je kriv. I onda nije osoba s kojom možemo na kraj. Nismo to htjeli... a dovraga - rekli smo da uzimamo...a nismo uzeli.

Samo smo se pravili da smo uzeli.

Zato propadne brak. Jer ga nikada nije bilo. Onog srastanja u jedno... sve dok odguruješ dio drugoga, nisi u braku, to je samo iluzija koja će probiti negdje, prije i poslije...

I riješit će se ona tog tipa koji roni... a on žene koja mu kvoca. Ili obrnuto. Bilo bi bolje prije. Što prije. Jer djeca nemaju neke koristi od toga, ma koje priče mi sebi pričali kad ne želimo priznati sebi i svijetu da smo, brate, pogriješili... i bili neozbiljni u najvažnijoj odluci svojega života.

Teško je priznati grešku.

Puno je laše gurati je pod tepih... sve dok pod tepih stane.

Kad ne stane, onda se razvedemo.