Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Razmišljala sam o budućnosti. O partneru. O životu. O avanturama predamnom, o svim vinima koje moram popiti pred viksom u njegovom društvu, društvu prijatelja, klinaca. O svim veseljima koji su pred nama. I svim izazovima koje će donijeti stari dani...

I zaključila da se da prostite - zajebavam. Da se ponašam kao da mi je opet 20. Čekam nekog vraga i sve mi je nešto tak, život ide, ja se bavim poslom, kućom, sobom, klincima, a objektivno pronalasku partnera posvećujem manje pažnje - one prave, posvećene, one koja nosi rezultate od pažnje koju posvećujem bosiljku na balkonu ili zdjeli u kojoj uzgajam par mediteranskih biljaka. A ni njima se ne bavim nešto intenzivno.

Bila sam u jednom restoranu na eventu i sad... smješkaju se ljudi jedni drugima i druže, ali hej... pa većina tih ljudi je oženjena ili ne želi ništa suvislo.... Netko traži vizitku, netko savjet, netko te trejsao na LinkedInu i hoće da ga spojiš s osobom koja njemu treba, a koja je tebi konekcija, netko bi povalio na brzinu, netko traži rame za plakanje zbog problema sa ženom (kako te žene znaju ne razumjeti muškarce!), netko bi ovo, netko ono... dok na popričam sa svima njima, ostane mi 1/1000 sekunde šansi da upoznam osobu koja je istog statusa kao i ja - single, zaliječena od prošlog iskustva i želi novi odnos s perspektivom...

Pa nije isto bilo kad smo svi bili single pa na tulumu, nitko nije morao juriti doma po djecu, na posao ili zarađivati za svoj drugi dom, nakon što je prošli nefukcionalni odnos potro sve što se stvorilo - bili smo bez obveza, s milijun vremena više nego sada, luđi i gluplji i bilo je - navali narode. Sad je sve to kao neka trka s preprekama. Ovaj oženjen, ovaj lud, ovaj se netom razveo pa još luđi od ovog koji je lud, ovaj nije nikad sazrio (i neće, jer nema receptore za oksitocin, čovjek je disabled... takvih je više od pola u muškoj populaciji, kaže znanost), ovaj bi te za posao... Ovaj bi mamu, ovaj baku, ovaj bi sponzoricu. Svašta ima kad se random družiš s ljudima. Kako da znaš?

Nekad, na tulumu kad ti je 20, se nasmijete jedno drugome, provedete par sati ćaskajući na nekom balkonu, pa vidiš... Sad to više nije tako lako. Nemamo mi te sate ćaskanja na balkonu i sve što s time ide. A i idiotski mi je smješkat se nekome kad ne znam u kojem je statusu. Švalerisat se s nečijim mužem na nekom balkonu - sakloni Bože! I onda se ne nasmijem nikome. Ne upoznam nikoga. Gledam u pod.

Kako se propisno traži partner u ovim godinama, sa iskustvom braka i djecom? Očito ne ovako kako ja to radim.

Očito trebam zasukati rukave. Meni je tako lako i lagodno raditi moj posao. Pa radila bih ga 35 sati dnevno - samo da ne moram ući u ovo novo polje, biti nespretna, ne znati što radim, ne znati što je okej, što nije, učiti, riskirati, biti ranjiva... ali jbg, tako to ide, no pain no gain, no risk, no profit.

Protiv činjenica života ne ide...

INH kreće učiti. Pa ćemo vidjeti koliko su moja znanja iz drugih sfera života transferable...

Jer ono, ima jedno mjesto u mom srcu, na mojoj klupi u viksi, u mojim danima, kraj moje lijeve strane koje zjapi prazno. A kažu kad se strijelci namerače na nešto, onda to bude. Let the game begin... Kao i sa svim poslovima u životu - ak ne odradiš, samo se neće. Provjereno sto puta ma sto milijardi puta. Moraš kao junak iz bajke na svoju avanturu, pa tko živ, tko mrtav...

Često se ovdje javljaju ljudi sa pitanjima - možeš li biti skroz iskrena; bez laži; samo ne laž... I danas stiže jedno pitanje - prvo, umjesto dobar dan :) - znači da je čovjeku vrlo, vrlo hitno i bitno...

Iskrenost je potpuno krivo shvaćena vrlina... Iako načelno volim biti iskrena i lakše mi je živjeti s time, hoću li biti iskrena ovisi o drugoj strani. O tome što je posljedica iskrenosti.

Recimo, bivši me muž znao optužiti da sam bila neiskrena prema njemu. Što je istina. U mnogim situacijama reagirao je bijesno, kaotično, uzimao previše vremena, energije i života jer se nije mogao nositi sa različitim stavovima, nekim mojim željama i stavovima... i onda s vremenom - ako usprkos tome doneseš glupu odluku da nastaviš s tim odnosim (što ja jesam, godinama)... počneš ne govoriti. Iskrenost se nekako povuče pred drugim prioritetima. Recimo, da ne moram još jednu noć sudjelovati u svađi. Ili da ne nasekira ionako razdraženo dijete ako se počne duriti, bjesniti ili osjećajti loše oko neke vijesti koju mu imam za dati.

Nekad na poslu isto nisi iskren. Ne jer ne želiš, nego jer su posljedice jednostavne ljudske iskrenosti praktički nesagledive.

Kao i sve u ljudskim odnosima, jedan dio sam ja, jedan dio si ti, i treći je entitet - odnos. Ako odnos ne može podnijeti iskrenost, jer nije tako vrijednosno postavljen... ili ako jedan partner ima poteškoća u samoregulaciji - da se nosi mirno i bez emocionalnih slomova sa stresovima i razlikama u mišljenjima (ili oboje..) - onda iskrenosti neće biti. Jer nema za nju prostora i kapaciteta.

Dakle, izvor neiskrenosti može biti osoba a - jer se boji, jer nije naučila, jer ima neku patologiju laganja; izvor neiskrenosti može biti osoba b - koja loše podnosi iskrenost, ljuti se, divlja, bjesni, duri se, inati... pravi cirkus, pa će s vremenom iskrena osoba zaključiti - fuck this shit... ili odnos u startu može biti postavljen i građen tako da iskrenost ili nije važna, ili nije dobrodošla ili je obostrano uvijek izvor pičvajza, pa malo po malo odnos postane unfriendly za neiskrenost.

Tako da ne mogu ja biti ni sa kim potpuno iskrena - jer nije samo do mene, kao i u svemo što se tiče odnosa.
Mogu biti iskrena samo sa onim s kime se osjećam sigurno, tko se osjeća sigurno sa mnom i ako naš odnos može postići otvorenost i iskrenost, ako je tako koncipiran, tako građen i tako kultiviran.... I mogu biti iskrena prema tebi ako sam prema sebi... a to je već jedna druga tema... ili nije. To je ono elementarno psihičko zdravlje osobe...

Zato sam valjda i sama... još uvijek... jer neću pristajati na odnose sa cenzurom... Mora biti - good enough, iskreno, otvoreno, jednostavno... Nikad više ne želim biti kraj ljudi koji ne mogu podnijeti istinu. Bilo mi je dosta za cijeli život. Ne in-your-face, ružnu agresivnu istinu - to nije istina, to je nasilje... nego koji su preslabi za život i za odnos, koje previše toga uznemiruje i boli.

Iako... a tu je ona ljepota i tango ljudskih života - ma nitko ne može savladati svu istinu, odmah, tu i sad, to je nezravo očekivanje savršenstva. Nema te osobe koja nema svoje mane, slijepe mrlje, svoje slabosti... svi svih u određenoj mjeri moramo podnositi... i tu smo slabi... tu ljubavi pucaju...

Naravno, ako su te slijepe pjege ljubavi veće od kuće... onda se ljubavi raspadnu prije, ako su to neke točkice, onda bi netko možda mogao ostati vjeran u voljenju, a netko drugi, manje sposoban voljeti, manje uporan, manje svjestan, kapitulirat će ljubav pred tim mrljicama... i odnosa neće biti. Neovisno o tome hoće li se dogoditi pravi raspad veze ili će partneri samo zamuknuti i živjeti tupe živote jedan kraj drugoga...

Ako nekoga voliš, bit će trenutaka kad ćeš prešutjeti nešto. Prešutjeti nešto što u tom trenu može slomiti osobu, jer je umorna, zle volje, jer je već imala tako neki loš dan... jer je previše neodlučna i bolje donijeti odluku (kad znaš da će osoba biti okej s tom odlukom... da pomogneš... i poguraš - ako se mora...)... jer nije trenutak... ili jednostavno jer nije faza u životu kad se možete nositi sa nekom istinom i iskrenošću...

Nisu to one velike stvari (kupio sam Ferrari, imam ljubavnika ili dala sam otkaz i većinu dana sjedim u kafiću i pijem kavu...) - često su to one male, sitne stvari, detalji... ili neke možda i veće, ali relativno nebitne stvari... koje neće slomiti osobu i odnos - koji je puno više od te jedne slijepe mrlje... ili više njih.

Ljubav je toliko toga. Prije svega voljenje. Ne traženje dlake u jajetu, ne ispitivanje u Đorđićevoj... voljenje je pronalazak slabosti ovog drugog i štednja na mjestima gdje tog drugog boli.

Naravno, što smo cjelovitiji, što nas manje bole pizdarije (jer smo heroes), to je odnos mogućiji i bolji... nitko nema baš cijeli život da hoda po jajima oko osobe koja se ni sa čim ne može nositi. Ima ljudi koji su tako slomljeni iznutra da se s njima ne može baš graditi odnos jer im je duša sastavljena od rana, doslovce. Štogod kažeš, sfrču se jer misle da to ide njih, jer se boje, jer se ljute, jer ne znam više što... imam previše iskustava s time - ali sam barem naučila lekciju. Za istinu je potrebno dvoje jakih i samosvjesnih ljudi koji se ne slamaju otprilike nikad (osim kad nisu spavali danima, osim kad su u nekoj emergency situaciji, pa onda dođu doma npr. nakon zatočeništva u terorističkom napadu... i slome se... ili u trenu ekstremnih životnih stresova kad je normalno da se osoba potepe, zaplače i osjeti da su joj sve lađe potopile).

Trust me, probah graditi odnos s osobom koja ne može hendlat istinu, nikad više. To je dozlaboga naporno.

Osobe koje ne mogu sa životom - nisu za brak, nego se prvo moraju izliječiti nekako. Pa onda polako u vezu, ako ikad nadođu.

Mi ostali plešemo suptilan ples u kojem dajemo i uzimamo - u ravnoteži, otkrivamo i ne otkrivamo - u isto tako skladnoj i normalnoj ravnoteži... pazimo drugoga i puštamo da sam brine o svojim pizdarijama.

Lupimo na sav glas, pa nek se nosi - ali nekad i promislimo je li baš ta iskrenost najbolje što tog trena svima nama treba. Ili može čekati par dana. Ili može čekati bolje dane...

I jedno i drugo je dio odnosa. Mudrosti. Ljubavi.

Zato jako volim mističku filozofiju. U kojoj ne radi ono - ili je a ili je b. Nego - i a je i nije a i a jest b i b nije a i a nije a i a nije a :)

Kad s time mogneš živjeti, onda si zdrava osoba i imaš šanse živjeti život punim plućima ;)

... koji god nick sam probala registrirati - bio je zauzet. A onda je Youtube, iz pozadine, krenuo svirati ovu pjesmu, valjda znajući moje muzičke preferncije. I rekoh - to je to.

A i zapravo za život trebaš biti pomalo (super)hero. Ja mislim da ja jesam, i ne volim cviliti i volim biti ona koja prva zasuče rukave i osjećam da su problemi predamnom izazov i da sam pozvala riješiti ih... Ustajem iz kreveta s pitanjem - što je moja odgovornost i nastojim odraditi svaku... i jednostavno ne razumijem drugi mentalitet, jednostavno ne razumijem, pa zato i ne mogu biti, provoditi vrijeme sa osobama koje (iz moje vizure) - u životu cvile. Čime god. Odugovlačenjem, cmizderenjem, alkoholom, povlačenjem u sebe... Mene to nervira.

Eto, zato I Need A Hero. A čak i ne trebam heroja. Očito. Tako ide pjesma. Koja mi je super zbog svog eksplozivnog 80-te ritma.

Dakle, najfunkcionalnija životna pozicija mi se pokazala ona u kojoj živim i puštam druge da žive. Ne mislim da trebam sudjelovati u pokretima koji hoće cijela društva oblikovati po svome.

I u principu sam vrlo optimistična, down to earth, fakat treba nešto ogromno pasti na moju glavu da trpnem okom. A zadnjih dana sam osjetila da sam unutra malčice kao potresena. Nakon dugo vremena. I do mene je, ne do drugih ljudi. Ja nisam, očito, dobro kalibrirala svoja očekivanja od drugih. Ja nešto krivo radim u komunikaciji, u svojoj poziciji prema svijetu i drugima. Uvijek smo sami kreatori svojih iskustava...

I sad što krivo radim? Ne znam, ali mogu imenovati što me zasmetalo.

Dakle, nered i nošenje svojih nepriličnih unutarnjih i vanjskih potreba pred nosom drugih ljudi. Konkretno - muškarci koji koračaju svim potrebama kao neki čudnovati vojnici na nekoj čudnoj straži. I to ne onim potrebama da te se kao osobu uvaži, ili socijalno prihvatljivim potrebama - idemo se družiti, pričati, biti.

Ne. Nekako ogoljeno, nepristojno, neprilično prekoreda... nije to uvijek taj seks, iako je često i taj neki razgolićivajući mentalitet ono što mi malo diže želudac... nekad je i slabost, nekad je i osjećaj da se muškarac iza mene hoće sakriti, hoću da mu drugi kažu što da rade...

Što ja znam - je li uvijek to bilo tako? Ili je malo više onog društvenog licemjerja, reda, priličnosti ipak više cirkuliralo svijetom? Možda nije. Možda je nekad bilo ljudi koji mogu nositi život i onih koji ne mogu. Onih koji znaju plesati kroz društvene norme i uživati u njima, pridati im element osobnosti - kao što ljudi naprave sa plesom (jednom kad doista nauče plesati po pravilima i koracima i okretima)... i onih koji to sve skupa nikad ne skontaju i ostanu tako malo pod radarom, mimo svijeta, što bi rekla moja pokojna baka.

Ne znam.

Ali doista me rastužilo nekoliko interakcija koje su se dogodile ovdje. Drugdje se i nemaju gdje dogoditi, jer u uredu je kako je, a doma živim u svojim krugovima, bez novih ljudi...

Možda stvarno treba više izlaziti na neka mjesta gdje su ljudi slični mojim vrednotama.... Iako, to bi bila prazna mjesta, jer ti ljudi nešto rade, brinu o svojim domovima, obiteljima, djeci... Što ja znam...

Možda ovdje i dolaziš samo kad ne možeš i ne znaš u realnom životu odigrati partiju muško-ženskog upoznavanja?

Ne znam.

Ali otužno je sve ovo... baš otužno...

Zašto je u džungli Amazone puno lakše živjeti u zajednicama i voljeti?

Ukratko - jer žive u high-context kulturi, što znači da se puno toga podrazumijeva. Tko što čini, što je dobro, što je čija dužnost, što je standard ponašanja, činjenja, imanja, bivanja.

Naša kultura je low-context. Znači da se malo toga podrazumijeva. Mi nemamo konzenzus što je od nas očekuje, što je dovoljno i što je način kako se nešto radi. Jedina je dovoljno biti na kauču, drugima je dovoljno svaki vikend ići na izlete po Europi. Jedini misle da je zaraditi = steći milijun dolara, drugima je to 5000 kn mjesečno. Jedni misle da postoje podjele poslova po spolu, drugima je to nepojmljivo glupo.

Jedni misle da im pripada seks, drugi misle da se seks događa po osjećaju, treći ga pišu u kalendar - jer je bitno i ne prepuštaju ga slučaju, drugima to ubija raspoloženje.

Neki misle da je prioritet da svatko ima svoju sobu, drugi misle da je prioritet off grid.

Naravno da se ljudi pobiju. Drugi ti gazi na same temelje tvoje egzistencije - ili onoga što ti misliš i vjeruješ da je tvoja egzistencije.

Je li rješenje, kako bi željeli marširavači po gradu u ime obitelji, vratiti se u neki stariji oblik društva - high-context? Ne znam. Možeš. Ima zajednica koje se dogovore za pravila igre i onda oni tako žive - ali nametnuti cijelom društvu - ne znam, u ovom trenu mislim da to nije ni moguće ni pametno.

Rješenje je razgovor. Utvrditi do razine high-contexta što jedan par drži da je dobro, dovoljno, što su standardi ponašanja, stjecanja, trošenja, slobodnog vremena, seksa, emocija, odnosa prema familiji, prijateljima.... Mislim da nikad nismo trebali više razgovora nego sada.

Zato je zaljubljivanje i seksualni ulet u vezu razorno. Jer ne znaš što je kontekst. Ne znaš kojoj kulturi odjednom si dio. Kao da uletiš nekim ljudožderima i sad ti nešto kao se čudiš jer te hoće pojesti - a nisi lijepo pitao.

Lako je voljeti u high-contextu. Kad se ne preneraziš divljim postupcima druge strane - koji izniču iz drugog svjetonazora - dnevno nekoliko puta. To je love killer. Ti čuvaš za milijun, ovaj se vrati sa skupom stvari jer misli da je život tu i sada. Ti hoćeš ležati cijeli vikend, ovaj skače kao majmun u gojzericama od rane zore. Ti bi lijepo seks upisala u kalendar, ovaj misli da je to stvar trenutka i ti si uvrijeđena kad te zaskače kao majmun, on se ljuti jer mu pristupaš kao projektu. A svi su u pravu.

Sloboda je problem ako je nisi svjestan. I divan blagoslov ako jesi. No zeznuto je ako ni sam ne znaš, ako tvoj context nije svjestan, nego reagiraš negdje iz mutnih slika koje su stečene oponašanjem contexta tvojih staraca... onda često ljudi ni ne znaju što misle, nego odreagiraju iz trbuha mimo svake logike i razuma... i to je grozno.

Osvijestiti sebe, svoje vrednote, korigirati neke unutarnje porive ako se tuku sa našom svijesti i onda naučiti to iskomunicirati. U ime nekog ugodnog plemena u kojem su dani puni sklada i ljepote jer živite u istom svemiru, bez prekoračenja i uvrnuća vremena i prostora, bez sukoba...

Naime, kao što duša živi u tijelu, pa imaš dodire, poljupce i seks, tako i tijelo (sa dušom u sebi) živi u kućanstvu, pa imaš čišćenje, pranje i pospremanje. Čišćenje, pranje i pospremanje je izričaj intimnosti prema zemaljskom entitetu ljubavi i opstanka.

Zato ja ne vjerujem u ljubavi bez kućanskih poslova i totalne prizemljenosti. Predigra počinje usisavanjem poda. Plaćanjem računa. Kuhanjem ručka. Odgovornošću uzduž i poprijeko i ljubaznošću u trenutcima kad se vješaju ogledala i slike i ne slažeš se baš na kojoj visini treba biti rupa.

Da sam recimo vila Zvončica, pa da živim u zraku onda bi mi imala smisla apstraktna romantika i silno cvijeće i slične pizdarije (iako nemam ništa protiv cvijeća, ali imam kad je muda pod bubrege), ali ne živim u zraku i ne planiram živjeti u zraku, pa mi je zato bitno da se život odvija na podnim oblogama, a ne zračnim visinama vječnosti ili neopisivog zanosa i strasti.

Nađeš se tako umorna u prometnom kolapsu, nakon sat vremena daš djeci slatkiše koji su trebali biti za tjedan dana, jer su gladna, a kolpas nakon nevremena ne popušta i večera se čini sve dalje... I tako mic po mic umorna večer i sve te neplanirane reperkusije i onda tako neadekvatno dreknem... raspadnem se... snaga volje ima samo određeni kvantum jedinica i nakon što se potroše, ostaje reagiranje iz uhodane rutine. A ako ni nje nema, razbucane elementarnom nepogodom, ostaje ono primordijalno, najslabije u nama.

I nakon što su klinci mojom ljubavlju prošli dan, nahranjeni, zbrinuti, obučeni, odvedeni na aktivnosti... nakon što sve ovo iznad njihovih glava i u njihovim vidokrugu biva pogonjeno mojim radom, snagom i ljubavlju - naravno da djeci nije dovoljno :D Naravno da ne vide. I u tome je ljepota. Oni grade sigurnost u život i svijet i polažu prava na svoje mjesto u svijetu time što je naš rad nevidljiv. Kao kulise kazališta :) Kao sav onaj rad tima ljudi koji se pretoči u lijep bljesak priče na pozornici... I fali taj jedan lik. Fali pet minuta. Fali serija, navikli su na seriju sa mnom... A 23 je sata, umorna sam, oni su umorni... i tako sam zavikala onako kao mama iz Fellinija... sve ono što razumijem da je ljudski i izbjegavam u svom repertoaru. I nikad neću posve izbjeći, ali ću uvijek izbjegavati...

I dok razmišljam da li da se pravdam klincima - i mama u Malcomu u sredini je luda i viče, pa je volite gledati... shvatim da neći tako. Shvatim da sam ja ovdje odrasla osoba. Koja je u jednom trenu pogubila konce i povukla potez vikanjem... odnosno - samoraspadom... ali to je to. Malo se supershield obnovio, malo jela, par čaša vode, par minuta tuša... i ponovno kreće moja full-service odrasla služba.

A pika me sve u koži jer sada ja trebam da me se tješi i ja trebam da i meni netko pomogne ove kockice života presložiti... posebno kad se preklope elementarna nepogoda, večera, rublje, razbacan boravak, cendravo dijete, potreba za tuširanjem - svih... Mišljeno je da nas je dvoje. I nekad, matematički, nisam dovoljna. A moram biti. Pa ti vidi.

Ja znam da sam kao razvedena mama totalno less than perfect.

Jer nije isto ona mama koja je birala muža pametno pa mirno stoji uz uplakano dijete jer ima još netko tko stupove svijeta drži na svojim ramenima i ova mama, koja stoji uz uplakano dijete, ali zadnjim snagama i istodobno držeći sva četiri stupa njihovih svjetova. Ježim se, pika me nelagoda od umora i stresa i svaku sekundu odlučujem, zadnjim snagama volje, ostati tu, ostati ona koja tješi, koja je jaka, koja može, do trena kad više ne mogu - iako sve u meni zapravo već spava.

Uz nadu da će klinci jednom shvatiti da sam im dala puno.

Čak i onda kad je izgledalo da nije dovoljno.

A i da ne shvate.

It is what it is.

Iako smo važni, kao roditelji, ne trebamo ni mi sebe u zvijezde kovati. Djeca su ipak težnja života za sobom samim, dolaze kroz nas. I šapuću im anđeli, hrani ih Život u svim onim prazninama gdje smo mi željeli - ali nismo mogli. I mislim da je dovoljno da ponizno uzmaknemo i kažemo - slobodan je put, ljubav teče... da nadopuni Onaj koji je nas voli prvi...

Kroz moje trnce, moj umor, neadekvatna rješenja i loše odabrane smušene riječi... Na kraju krajeva, tu sam. Onime što jesam i mogu... It is what it is.

I onda kad dobivam debilne poruke ovdje, ili poruke muškaraca koji još pokušavaju izbjeći tome da nose svoj teret, jer u nošenju tereta i punine svoje odgovornosti je jedina sreća i jedini karakter osobe, to je, zapravo, naša kralješnica i najvažnije što imamo... bude mi smiješno... Jednom kad nosiš svoju odgovornost punom forcom odmah postane jasno i kakav mora biti ovaj drugi i vidiš jasno kao dan gdje je fejk, gdje je Petar Pan, a gdje je čovjek koji može voljeti i biti u realitetu...

Bjegovi, romantike, lude zaljubljenosti... ja to neću.

Pa gdje da bježim od najljepše stvari na svijetu. Doma. U kojem vičemo, ispričavamo se, tješimo jedni druge i kad bismo najradije i sami plakali, u kojem nam zagara pizza i osjećamo se bolje kad usisamo... tamo, gdje smo mi, gdje smo zajedno. Samo, za doma trebaš čovjeka lavovskog srca. Nije to za kukavice, slabiće i mutivode. Nema tog ratišta gdje trebaš više odvažnosti, stoicizma, duše i karaktera nego na tepisima tvog doma...

Platila sam si jedan program osobnog razvoja, nešto baš onako fancy, ma vrh. I baš lamentiramo kako su vremena sve bolja, kad neki obični ljudi, poput mene to mogu sebi priuštiti... Naše su prabake život provodile u skrbi da stave nešto na stol, to je onda bio vrh... ova razina je fakat deluxe i znak da civilizacija biva sve boljom i sve boljom i naša svijest itekako raste i razvija se... evoluira.

I tako kroz neki proces osjetim ja sebe. I shvatim kako su me u životu stavili na taj brzi vlak ovo da, ovo ne, sad šuti, sad pričaj, moraš vako, nako, život, debilana.... i koliko dana i godina nisam proživjela. Nisam bila u sebi. Ljudi oko mene nisu bili u sebi. Sve neki hip, neke halucinacije osobnih ludila, a ne prisutnost u trenu, odnosu i pribranosti...

I shvatim koliko mi je trebalo da dođem do onog - "it is what it is" - ono stanje o kojem pričaju svi koji se nastoje penjati ka nekom stupnju samosvijesti... koju netko zove prosvjetljenje, netko psihičko zdravlje, netko svetost, netko - mir...

I shvatim, dok tako ležim ušuškana, da bih mogla doživjeti sve što u meni jest i živi i mirno prihvatiti i biti tu, gdje jesam, u miru sa svime što jest... shvatim koliko sam na početku... koliko sam svim ovim ulaganjima u iskrenost prema sebi i svoj mir tek otvorila vrata.... i shvatim koliko ljudi još dalje od mene, a koja sam daleko, daleko i daleko... od prisutnosti, samosvijesti, tog potpunog duhovnog zdravlja, cijelosti...

I shvatiš tako kako su uzaludne riječi, objašnjavanja, kako je uzalud sve, ako sebe nemaš i kad ovaj drugi sebe nema... kad je tup od udaraca života, od iskušenja kojima nije znao navigirati, pa se isključio..

Ulupala sam love i love u samorazvoj. Samo da bih mogla preživjeti, de facto, strah od same sebe, one ja koja se budi kad su sve distrakcije uklonjene, one ja koja je udarala u pleksus kad sam radila što mislim da moram... i borila se za mene, da preživimo...

I kad sam pogledala iskreno sama u sebe i u onu sebe koja gleda sebe koja gleda sebe shvatila sam kako je teško biti čovjek, kako je teško biti na svojem mjestu i kako nikad možda ne bih iscijelila dušu dovoljno da pričam sama sa sobom bez zamjeranja i svađe da nisam odabrala psihologicu, pa sve moje mentore, inspiracije, što poslovne, što neposlovne...

I onda kad krenem - kako ovaj može ovo ili ono... a može. Čudo je da smo živi, neki od nas, nakon svega što se prošlo. A stotine sati terapije, rada na sebi, meditacije... i pomaknemo se do mjesta gdje kažemo sami sebi - hello, ti... i možemo živjeti sa sobom uzrujanima, ljutima, uspješnima, neuspješnima... nikakve ekstaze i vječni mirevi. Samo mir u pokretu, u svemu što jest...

Da skratim... ne čudim se više ničemu i nikome... jer sam pape isti kad sam život kuša... I što je čistija moja duša, manje su mi mutne tuđe. I manja je šansa da se zapetljam u nečije nesređene kablove po kući... u glavi... samo zato jer prepoznajem svoje...

Nedavno sam pročitala dobar tekst u kojem psiholog kaže da se pravi prevelika debilana iz ljubavi. A da bismo ljubav trebali prakticirati kao afrička plemena - tu su ljudi, tvoji su i voliš ih. To nije spasenje od egzistencijalne tjeskobe, to nije neka vrsta magične pomoći da postaneš čovjek koji nisi, a rado bi bio (magično, ne svojim trudom), nije vječna radost (tebi). Nego način života u zajednici. Voliš, pa si dobar, voliš, pa prihvaćaš, voliš, pa se smiješ, voliš pa osjećaš sigurnost... i to je to. Život je i dalje običan život koji živiš i neće biti čarobnog praha koji će stvari promijeniti kao da je riječ o holivudskom blockbusteru....

To je ljubav. To želim. Počela sam propuštati potencijalne udvarače, ma i poruke, kroz prste na veliko, kao pijesak - jer sam naučila prepoznati - sve one koji traže tu čaroliju u meni. Nema u meni čarolije. I nemam namjeru biti nekome čarolija. Nego ono što jesam. Žena koja voli i koju se voli i koja uz nekoga živi i kraj koje on živi. Ne pada mi na pamet biti spasiteljica, lječiteljica, izvaditeljica, zabavljačica... iako - sve to mi jedni drugima jesmo... samo je važno u kolikoj mjeri...

Kad očekuješ od partnera da te spasi od tvoje samoće i tuge, to je kao da očekuješ od aspirina da ti liječi tumor na mozgu. Ne može.

A naučila sam i prepoznati to trebanje iz silnog oduševljenja i poetičnosti.

Nemaš ti, brate, što biti nešto silno oduševljen mnome. Fakat - nemaš. Ako pogledaš dobro, stvarno trijezno. Dovoljno sam dobra i vjerojatno postoji netko s kime dijelim vrednote i mislim da moguće mogu razgovarati dovoljno pristojno i pribrano za jednu normalnu ljubav, ali razloga za oduševljenje imaš samo vrlo privremeno. I čim se netko mnome oduševi, baš onako jako, ja znam da mu treba puno više nego što ja imam za dati, pa fantazira.

Kad bih ja još stigla biti čarobna, pa znate li kakav je život svih nas? Dok pojedeš, otuširaš se, pa posao, promet, doma skuhati, usisati, navečer pročitaš koji redak knjige, seriju pogledaš, ako je dan super, odeš malo na zrak, pa nema vremena za biti čarobna osoba, ne stignem...

Iscrpljujuće je kad se od tebe traži više nego što jesi - jer nekome fali dio njegove nutrine. Svijesti. Zdravlja. Sebe....

E, ali nije sve ni u toj jednostavnoj ljubavi. Lako u Africi. Svi se slažu sa svime... jer druge nema...

Ovdje u nas treba još tri stvari, uz jednostavnu ljubav kao običan i prirodan način odnosa među ljudima:

- vrednote... - jer da bismo voljeli bližnjega, mora biti bližnji, a ne antipod iz drugog svemira
- prijateljstvo - jer bez prijateljstva nemreš svladat svakodnevnu debilanu... ako ne uživaš u društvu, ako ne dijeliš humor, sve uzalud...
- i ipak nešto one iskonske privlačnosti...

Mislim da je to killer kombinacija.

Uz karakter. Da netko ima zdravu dušu, tijelo i karakter...

Easy-peasy, jelda...

TZnam da je ovo kao iz nekog vica, ali to je istina. To me zanima.

Putem nalazim ljude koji mi postanu poznanici, frendovi, ima čak i klijenata koje sam našla ovdje (i oni mene), nalazim likove i karaktere za svoje amatersko književno stvaranje, i to mi je u redu.

Kao što mi je u redu recimo putem između Zagreba i Rijeke lijevo i desno gledati one lijepe borove, pa čak i stati negdje na stajalištu i protegnuti noge, ili čak skrenuti u Fužine.... ali, neću ostati u Fužinama toliko da kompromitiram svoj dolazak u Rijeku, niti ću zuriti u borove tako da spucam auto... nego pomalo, prema cilju, a sve ostalo kako može.

Tako da zapravo mjerim svaku osobu kao husband material.

I trebala sam tako i prije prvog propalog braka. Metrom mjeriti marljivost, strpljivost, dobrotu, tolerantnost, vrlinu, izdržljivost... Ali nisam znala... jer mi je kultura rekla da ljubav sve pobjeđuje i da je najvažnija privlačnost i sve to.

E pa krivo mi je rekla.

Recimo da sad imam kraj sebe muškarca koji se sa mnom digao ujutro i marljivo hodao životom i radio što treba, doprinosio i putem bio dovoljno ljubazan, dovoljno dobar, strpljiv i plemenit (i ja prema njemu), ja bih sad njega voljela više od Brad Pitta, kunem se. Jer gdje je Brad Pitt kad ja krečim stan? U Hollywoodu. Kao što je moj bivši bio u fotelji.

Ja bih voljela muškarca svim silama koji nazove s kave s frendom - daj složi neku pizzu, dolazim s frendom, zajedno smo oprali auto i našli ti onu drvenu ploču (nije sad važno kakvu) koju tražiš... Složila bih pizzu i najljepšu haljinu i osmijeh oko glave i išla brže bolje po pivu... jer taj čovjek radi volibilne akcije.

Moraš biti volibilan, ali u realnom kontekstu.

Recimo, tipovi koji bi meni skidali zvijezde s neba. To meni ne znači ništa. Što da ja radim sa zvijezdom? Meni više znači da se nešto krčka u loncu dok ja dolazim doma, ili recimo da ga s posla nazovem - stari, kasnim, zalij cvijeće, osušit će se... i da ne napravi glas žrtve... kao što i ja ne moram biti žrtva ako nekad trebam s frendicama u toplice da on gleda one utakmice.

Bračni odnos je maratonska trka na polju koja se zove dom, obitelj, vrijeme, novac i supružnikovo tijelo, duša i um... A sve ovo nekako bi trčalo maratone, a trči po stadionu brate mili.

To je to skidanje zvijezda. Ode ti na stadion, ostade ja sama na terenu spram nadmoćnog neprijatelja, odi ti lijepo u klinac... možeš skakati kao zec, možeš se smijati bijelim zubima, možeš biti najšarmantniji, ali fulao si fudbal.

Meni je taj bračni drug kao neki poslovni kolega - poštivam i ne prelazim granice, a opet jedino ako se možemo osloniti jedan na drugoga, uspjet ćemo. I možda ne volim sve što radi, možda se ne divim svakom njegovom koraku, ali sve je dobro dok se pojavi, dok odradi, dok se ponaša shvatljivo.

Zašto ljudi misle da se ta pravila ne odnose i na fair-play braka? Pa i to je just business. Just business of life...

Karte bračnih odnosa su lova, vrijeme, energija, novac, kuća, klinci i razvoženje, tvoja leđa kad te bole, moje svijeće, ruže i tople kupke, naša piva... I moraš igrati sa svima, moraš igrati stalno... ovo što ja vidim - kao kad smo kao djeca znali magarca hititi na pod ili nešto... kao riješio si problem. Jesi klinac. Onda nema igre.

Tako nema igre ni kad preskočiš kartu poljupca, odčepljivanja sifona, dolaska na vrijeme, smirene sposobnosti suočavanja sa lovom (jer ako nemamo za tvoj novi auto ili fancy roštilj ili put na prvenstvo, jbg nemamo)... nema...

Ili ima, ali sve to netko plati, ovako ili onako.

Gledam ja sebe kako pišem pizdarije.

Ali, meni je to posao.

Ja stalno pišem pizdarije.

Kaže meni sin - pa zar se mora napisati ljudima ovo ili ono (kad je riječ o nekim kampanjama za zdravlje koje sam radila), ja rekoh - eh, sine, da ti samo znaš što mi pišemo ljudima. Kolikogod misliš da si pojednostavio, nisi. Nikad nije dovoljno jasno. Nikad dovoljno kratko.

Ništa se ne podrazumijeva.

Ljudi kao da imaju neka iskrivljena zrcala u mozgu koja svaku normalnost nahere i učine neku smiješnu kreaturu... od svega...

Ljudi kao da imaju neka iskrivljena zrcala u mozgu koja svaku informaciju nahere i učine neku smiješnu kreaturu... od svega...

Pa tako ja pišem pizdarije uvijek iznova... i opet nije dosta... Pisao je Aristotel, Konfucije, Krist, Buddha, pisao je Frankl, piše Dalai Lama, pišu ljudi pametniji od mene milijun puta, pa opet nije dosta...

Tako je to...

Ali, u biti ja svakog tko hoće sa mnom izlaziti gledam kao husband material i općenito me ne zanimaju zvijezde, romantika, neke ekstraordineri stvari... s dvije noge u rovovima života ja gledam jesi li i ti stamen pa da to odradimo zajedno, a budući smo još i cool i face, da se i svemu nasmijemo kao Bruce Willis nakon što ih sve sredi u neboderu.

Jer nije dosta odraditi. Moraš sa stilom.

Eto, to je sve što ja tražim.

Nemam ja u biti dosta vremena za ovo. Ili, imala bih, da je ovo zemlja / portal ljudi sa finom i kultiviranom dušom, koja razumijem suptilnu komunikaciju. Kojima tip osmijeha govori što je da, što je ne...

Nakon što sam preko nekoliko puta morala istrošiti priličnu dozu energije da urlam ne, poklapam slušalice, molim da me se više ne zove, blokira - i doživjela da krkani misle da je to neka ženska igra, ili da je to kao neki izazov za njih - pa ne stignem.

Ne stignem se baviti nečijim nedostatkom granica. Nema baš te ženske igre. To je mit.

Ne je ne. I dovoljno bi trebalo biti recimo da netko nakon datea uljudno pruži ruku, suzdržano se nasmije i kaže - bilo mi je zadovoljstvo.

Koje još ne u svemiru trebaš?

Ili ako nekome kažeš - doista mi je ugodno u tvom društvu i rado bih nastavila prijateljski se družiti, ako ti odgovara... zar nije "ne zanimaš me" tu veće od kuće?

Tako da u biti nije problem izaći, podružiti se. Nije problem probati... problem je u nedokazanosti i nepristojnosti... Imam svoja posla, imam svoj život, ne mogu biti nečija lovina i meta i odbijati sve jače nasrtaje nekog krkana koji misli da može dokazati svoje ne znam što time što navaljuje na ženu koja ga neće. I sa svakim nasrtajem manje ga hoće... Osim ako nije malo u glavu... ali to je dijagnoza...

Nekad stvarno čeznem za onom britanskom suzdržanošću i uljudnom komunikacijskom hintovima.

Gledaj, ako te žena hoće, padat će joj rupčići po podu da ih digneš, slučajno će te tresnuti potpeticom... pospiknuti se na ravnom tako da se osloni o tebe... fakat ne moraš biti genij ljudske komunikacije da ti bude jasno.

Versus ledenog držanja i kurtoaznog smiješka... Fakat, moglo bi se primijetiti razliku... ali, većina ljudi ne gleda druge, nego se bavi samima sobom i svojim unutarnjim procesima... i da digneš transparent na kojem piše - ne želim se viđati s tobom, isto ne bi vidio od titlova filmova u svojoj glavi.

To je tak, a ja za to vremena nemam... U biti dođem na Iskricu samo radi bloga... i to je to...

Jer mi je previše i da jednom spoznam da postoji ljudsko biće sa sklopom koji dalje od "dicka" neće, ne zna ili ne može... Ako se već jednom javio, da se ne javi više nikad.

Moja lista blokiranih "dick" nickova je impresivna. I deprimirajuća. Ili nasmijavajuća, ovisi kako gledaš.

Kad bi me netko pitao čega se najviše bojim - to su rupe u ljudima i odnosima.

Dajte da objasnim.

Načelno se među civliziranim i zdravim ljudima može sve dogovoriti i odraditi. Ne moramo se slagati, ali možemo napraviti kompromos, jednom ti, drugi put ja, možemo izraziti osjećaj da nam nešto nije u redu, ili primiti feedback da drugome nešto nije u redu - a sve to bez onog kolapsa i neočekivanih, divljih reakcija iz nesvijesti, kompleksa, poremećaja, skrivenih motiva, manipulativnosti izrasle iz neprihvaćanja istine - o sebi, drugima, odnosima... Kad ljudi nisu okej, onda je puno tih rupa. Kažeš da bi zelenu boju zida, a odnekud rukne iracionalno ludilo i tirada o nečemu što nit je o zidu, nit je o meni, nit je o zelenoj boji.

Kao da neki ljudi imaju minirana polja u sebi.

Nagazne mine. Dotakneš nevino šećući livadom, ode sve u zrak bez najave, bez upozorenja, bez logike, smisla... i onda padneš u tu rupu... sve dok si vezan u osobu... kad se makneš, zaobilaziš i tu osobu i njezine beskonačne komplekse, drame, oštećenja, nesređenosti...

kao i rupe u odnosu...

Ono kad je odnos građen na tome da šutiš - počneš šutjeti jer nije zgodno dotaknuti nekoga ili nešto - pa da sve ode u tri pm usred nekog random dana - jer nikad nije u redu imati osobu koja je pukla, koja je podivljala, koja se pogubila, koja se ponaša iz nekog svog PTSPa.... - e, tada odnos ima rupe, svoje kolapse i slabosti.

Tada ne može izdržati dnevno opeterećenje, kao slaba karika...

I tako jedna po jedna, sve trulo i nemaš se za što primiti... sve je minirano, sve se raspada, svugdje je neka opasnost...

Osim što - nije.

Takva osoba je opasnost. Takav odnos je opasnost.

Ipak, ja se i dalje bojim do zadnje kosti svojega bića da opet naletim na te mine, eksplozije, nerješive pizdarije iz nedostatka samosvijesti i samospoznaje.... a i iz nedostaka određene zdrave fiozofije, pogleda na svijet (optimizam, povjerenje i te stvari)...

Puno ljudi ima tu vanjštinu koja štima, naučili su se zagladiti, poravnati, počešljati svoje ludilo prije nego idu vani... i aktivira se to ludilo obično u sigurnostima veza i pripadanja.

Toga se bojim.

Ja za to više nemam snage.

Majkemi.

Meditiram minimalno pol sata dnevno u prevenciji svojeg osobnog ludila. Naučila sam promisliti prije nego kažem. Naučila sam se sa odmakom i mirom nositi sa izazovima i na kritiku reći hvala, na problem zasukati rukave i kad je debilana, preuzeti odgovornost. Naučila sam se hrabro odraditi što god treba odraditi i izbacila sa svaku mogućnost drame iz svojeg života.

I taj relativni mir, sigurnost, predvidivost, stabilnost mi znači toliko da ga trejdam pod normalno za sve one zagrljaje, za nježnost, pripadnost, za zafrkanciju, druženje, za sve ljepote veze koje mi naravno nedostaju...

Ali trebat će možda još nekog mog unutarnjeg zrenja da savladam mogućnost nalaska na iracionalna minska polja u ljudima, netretirana i neprepoznata ludila, neizgrađene alate samospoznaje, totalni nedostatak odmaka od sebe... Ne mogu. Zamorila su me ta iskustva.

Ne znam što bi osoba morala donositi svijetu i meni, a da se mogu uhvatiti u koštac sa potencijalnim minskim poljima nerazumnosti, tvrdoglavosti, nekomunikatibilnosti, ćudljivosti...

Mislim znam, ali to nije tema :D

Tema ovoga je oporavak od nagaznih mina ludila...

Znalo me nekad probosti u svakom mom centru za normalno, pristojno, moralno kad bih vidjela što ljudi traže, hoće i kako žive.

Hoće ženu za povremeni seks i kazalište.

Otvoreni brak... a htio bi pričati s nekim, jer mu to treba.

Hoće kratko ošišanu temperamentnu crnku za putovanja i druženje.

Hoće robove, biti rob, sve to nešto.

A onda sam shvatila - odlično!

Skidam kapu svima koji napišu što traže. Ima ljudi, ima prioriteta, naći će se.

A najviše bih cijenila onu istinu:

"Tražim bilo koju ženu koja će mi se dopasti bar malo, a da me hoće i koja će ublažiti bol moje egzistencije svojim postojanjem. Dok se dopamin ne istroši, pa postane dosadna, onda bih novu. Onda kad hormoni stanu, a mozak bi se trebalo upaliti i trebalo bi i njoj nešto dati, naporom svoje volje (ajde da to ne moram) Jel može netko da mi da ženu koja će meni sve dati, a da ja njoj dam što je meni lako i da me ne opterećuje?"

Kunem vam se, i na to će neka kliknuti. Hoće. Što jasnije definiraš svoje ciljeve, veća je šansa da ih ostvarite.

Pa napiši brate od srca kako je :)

Pita frajer u prvoj poruci:

Jesi li za bolje upoznavanje?

Jok. Za lošije. To mi je politika :D

Ljudi, čitajte, knjige. Ne komentare na Indexu.