Kontemplacija u iskričavom ofsajdu

Ljeto, klinci na moru, izlazi se i druži se, pogleda se koja serija i film u društvu, nadovežu se osobne priče i ma koliko mi je lijepo - toliko me malo i ljuti i frustrira... Gledala sam tu epizodu jedne serije i dvojica se kao razvode iz drugog braka... divne žene, i jedna i druga, a možda su i ova dvojica isti muškarci za koje su se udale, ali nestalo je čarolije, nastala je frustracija i sad se ganjaju kao nečastive duše dok ne izmore jedno drugoga toliko da se ponovni razvod čini neizbježnim...

I sad muškarci u svojim četrdesetim, a i pokoja žena, lamentiraju nad time kako prođe ta ljubav (ne prođe ljubav, morons, prođe hormonalna histerija, do ljubavi je dalek put)... i u nevjerici slušam strategije odraslih ljudi kako sačuvati "ljubav" medenog mjeseca. O svega ti!

Možda nije problem tih veza što je prošla hormonalna histerija - nego što je postojala... što je to ono na čemu se gradio odnos. I rekao bi čovjek da smo sa 40 pametniji. Ne znam baš... Slušam danas i mislim si - pa pobogu braćo... Čemen, čemen? Tražiti još jedan kick histerije? Kao instant ljubavi? Pa za odrasle ljude tu su odrasli užitci - vrhunsko vino, pa još sa živom glazbom, putovanja, umjetnost, kolekcionarstvo, jedrenje... kickova koliko voliš... a kraj tebe obična osoba koja nema čarobne moći da te načini nečim što nisi i da lebdiš na jebenom ćilimu ekstaze kao u onim perziskim bajkama.

I tako postanem nervozna pri pomisli da bih još jednom mogla biti u situaciji da prolazim tu debilanu. Onda se naravno, sredim, jer znam da neću ja prolaziti ništa što neću prolaziti, ali ne znam... možda sam ljuta jer se ne osjećam shvaćena? Jer se bojim da oko mene hodaju samo ti ljudi koji hoće čaroliju. Ja neću čaroliju. Spopadne me temeljni strah pri zaljubljenom lupetanju oko toga što ja činim, kako izgledam, o svim svojim vrlinama... jer ja znam da ništa od toga nema smisla - osim u anesteziji poremećenog osjećaja zaljubjenosti (koji je, čitajte ljudi, vrsta neuroze i zrelim se osobama ne događa, jer zrela osoba ne može upasti u toliki ponor iluzije da se zaljubi i pripiše sva ta svojstva random običnom ljudskom biću)...

Kad sam zadnji put stresala iz svoje okoline nekakvog pomahnitalog udvarača samo sam se pitala koliko mora biti užasan tren kad ta boginja, naime a, pokažem svoje ljudsko lice. Kad sa Olimpa siđem čupava, ljuta, zbunjena i uplašena i sluđena... Taj tren užasa sam prošla i neću više nikad.

Isto tako, u trenu kad sam naučila otvoriti oči, naučila sam i vidjeti osobu. Idealizacija mode off. Svi smo mi samo ljudi. Svi smo mi mali doprinos svijetu i mali problem sebi i drugima. Svima nama život je prilika i nesavladiv (bar mjestimice) izazov. Svi mi imamo polja gdje blistamo i držimo ih se kao pijan plota, jer je tamo najlakše, i svi imamo rupe u svojim dušama u koje upadaju svi oko nas - a mi ih ne tretiramo jer se bojimo i nismo sigurni... jer smo nesavršena ljudska bića.

I uplaši me, samo stisnem onu svoju čašu i pomislim da ću strgati staklo... kad vidim na filmu, kad čujem oko sebe, kad se sjetim svih onih ljudi koji hodaju svijetom nesvjesni, kao u onoj Platonovoj špilji... zabavljeni prividom, dok pravi život ide...

Pravi život i prava ljubav su podvig. Zasučeš rukave. Radiš. I ako ovaj drugi valja, oduševit će te putem. Pridobiti svojom dobrotom, hrabroššu i predanošću. I dobro je da nema kredita. Dobro je da se svi moramo dokazivati, da moramo održavati standard, da moramo mariti...

Ova hormanalna ludila su pokušaj da se stabilnost ljubavi kupi unaprijed, kreditnom karticom bez pokrića... i kad te stisnu rate, a ti nemaš otkud - jer sve je to fikcija... naravno da se stvari urušavaju... poklopi te dug, praznina iz koje si hlepio za iskustvom koje ti ne pripada....

I samo se pitam, ima li kojih ljudi mojih godina koji se ne žele zaljubljivati, koji ne traže panaceoidnu ženu, koji ne traže eteričan osjećaj ekstaze... ili to sljepilo standardni dio opreme, homo sapiensa zapelog u ovom, još prilično nesvjesnom periodu kolektivne evolucije svijesti... u kojem je najjednostavnija stvar na svijetu - ljubav i dalje još tako silno nepojmliva i eterična... i delegirana drugima - da me vole. Umjesto da volim ja.... prvo sebe, a onda druge, nesavršene i obične ljude koji nisu utvare koje nas trebaju drogirati svojim prisutstvom, nego ljudska bića s kojiam dijelimo svoje svakodnevne egzistencije...