Povodanj dobrog zla

Nije mi trebao reći niti riječ. Dovoljno je bilo da zakoračim u njegov sublimat svijeta, svemir sveden sa svjetskih pozornica i televizijskih ekrana iz tlapnji na deset četvornih metara stvarnosti krcate računalima, cd-ima, razbacanim skicama nikad dovršenih ilustracija, pjesama, pisama... U besmislenim podsjetnicima na nedefiniranu prošlost prekrcanih polica, ošamario me zvuk predobro mi znanih Octeto Piazzolle. Soledad. Obično nakon šesnaestog takta poželim počiniti samoubojstvo, što je Vilka beskrajno zabavljalo i što je vrlo dobro znao koristiti kao povremenu glazbenu scenografiju u nekim, chivasom začinjenim, davnim zajedničkim karminama životu... Jedino, izostalo je dječačko hihotanje. Štoviše, nije me niti pogledao, zadubljen u sučelje skypea na računalu, drhtave desne šake na mišu. Njegov me profil zamolio da sjednem. Negdje. Gdje pronađem odgovarajuće mjesto.

Opet je popušio. Znao sam. Idiot je opet dozvolio da ga se navuče. To je jednostavno vrištalo iz nekontroliranog titranja njegovog desnog očnog kapka, zakrivljenosti usana iz kojih je grčem istjerao krv, iz lûka obrve i staklenog pogleda, pravilnog, ritmičkog disanja kojim se uvijek u traženju balansa na rubu kolapsa fokusirao na otkucaje srca, fragment stvarnosti kojeg je nazivao svojim 'sidrom'. Čaša chivasa na dohvat činila se netaknutom.

'E, baš ti hvala. K'o da si znao...'- potkopavao sam uzimajući je sa stola.

'Ok. Koja te sad pak samljela?' upitao sam kroz gutljaj tek toliko da mu dam do znanja da mi je sve jasno, tonom koji nije ostavljao nedoumica kako nemam namjeru slušati tirade poput onih o Crvenokosoj. Šutio je, puštajući da se Soledad ljepljivo razlijeva svojom latetntnom suicidalnošću kroz plavilo dima cigarete što je dogorijevala u davno ispražnjenoj pepeljari i sa zadnjim tonom pjesme lagano, režiranom usklađenošću, pognuo glavu i zarotirao foteljom prema meni. Pogledao me preko naočala ozbiljnošću koju nisam vidio od trenutka kada je saznao da će postati otac, kada je prvi puta u jedva vidljivim otkucajima svoje ultrazvučne preslike naslutio rekvijem za iluzije o besmrtnosti maštarija koje će 'jednom, negdje, nekako' biti životnije od njegova života i suočio se s postvarenjem do tada tek intelektualnog scherza: s odgovornošću.

'Nemoj me jbat da ćeš opet postati...' - i prije nego što sam dovršio rečenicu prekinuo me blagim pokretom kažiprsta.

'Sad malo šuti, ok?'- rekao je tiho, oduzimajući mi prostor za ikakav odgovor.

'Dakle... Ti i ja smo skoro pa četrdeset godina frendovi i prošli smo zajedno takva sranja kakva ne prođu mnogi ni u četrdest života, valjda. Znaš sve o meni i ja znam sve o tebi. Pa ipak...'

Naježio sam se. Ovo nije izgovarao Vilko od jučer. Ovo nije Vilko kojega sam išamarao kad mi je slomio kamiončić u pješčaniku, niti Vilko kome sam držao maramicu na razbijenoj arkadi, niti Vilko s kojim sam pijano teturao Terazijama tražeći hotel 'Union', niti Vilko koji korača Stradunom s nevjericom da je san o najvećoj pozornici pred njim, niti Vilko sklupčan grčem odbačenoga u kutu netom uređene dječje sobe... Ovo definitvno nije Vilko kojega bi Prvovenčana vidjela kao spasitelja, Drugovenčana kao sredstvo samorealizacije, Crvenokosa kao nestvarnog i bespolno opasnog izvanzemaljca. Ovog Vilka vidim po prvi put dok se smiješi poput avatara pred kojim je planet zrnce prašine na zrnu pijeska.

'...neke sam ti stvari morao prešutjeti. I za to te molim da mi oprostiš, ok?'

Nisam rekao ništa. Samo sam dovršio gutljaj chivasa.

'Prije kojih godinu i pol dana u život mi je ušetao gost o kojem nisam želio govoriti.'

Upzdumterinu postao je gay - presjeklo me grčem u želucu. Vjerojatno sam i problijedio jer je odmah izreagirao:

'Bez brige. Znam što misliš i odmah da ti kažem - ne. Iako, nije da ti nisi, jel'te, jedan markantan muškarac...' - i prasnuo u smijeh. Ja sam ga elegantno, s osmijehom, ali i s olakšanjem, poslao u majčinu.

'Godinu i pol dana promatram kako moj gost sve više postaje dijelom mene, raste, razvija se, prilagođava se mojim dnevnim navikama. Ali, mislim da je stiglo vrijeme da se razdvojimo...'

'Dobro, a koji je tebi kuac? Št' sereš, majmune?' - prekipjelo mi je.

'Moram se riješiti tumora.' - doletjelo je kroz nasmiješeni pogled iz naočala.

Natočio sam duplu dozu i pogledao prema prozoru. Snježilo je. Zagreb se nestvarno bijelio u mliječi što se poigravala uličnom rasvjetom vukući me u rascjep što je bljeskom osvjetljavao svaku jbnu stopu četrdesetogodišnje prtine dvojice neodraslih idiota, na putu u ništavilo. Koje se u svoj svojoj demonskoj prijetnji ukazalo u jednoj, jedinoj riječi.

'Gdje je?'
'Popzdit ćeš od smijeha...'
'Ne jbi nego kaži!'
'Na dupetu.'

Urlali smo od smijeha, grčili se u hihotu, hvatali zrak mlatarajući rukama, lupali se po koljenima, plakali...

'E, jbote, Vilko... tebi ni tumor ne može izrasti na nekom pametnijem mjestu!'
'Št' te briga, tebi niti neće narasti, da se ne otruje!'

I smijali smo se. Smijali. Smijali. Dok smijeh nije preminuo u bezglasju pogleda kojim smo jedan drugome pokušali izreći neizrecivo.

'No, dobro.'- prekinuo je tajac točeći novu rundu. 'Još se ne zna je li zao ili manje zao, ali... Dao mi je materijala za razmišljanje, majku mu njegovu bezobraznu.'
'Jel' zna djetešce?'
'Nitko osim tebe. I Malene.'
'Koje Malene, jbote?'
'Polako. Reći ću ti...'

Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve više minuta unosim u uspomene. Bit će da me sustiže vrijeme. Ili me sažimlje samoizolacija kojoj sam se prepustio. Volim misliti kako je to samo faza, neko tupo razdoblje pospremanja mentalnih polica, otkrivanja zaboravljene prašine ispod emocionalnih tepiha, brisanje zamagljenih prozora na onome što i tko bih, valjda, trebao biti. A i okljaštrena svakodnevica se bez mog utjecaja uporno i svesrdno trudi da me razotkrije u zrcalu u koje se, zasigurno, sâm nikada ne bih usudio zaviriti, pa me u mojim lutanjima gradom dovede do ljudi koje nisam susretao godinama, koje pamtim samo kao fotografije, kao nepovezane fragmente rečenica, kao statiste u zaboravljenim događanjima. Ponekad se čini da ih preslaguje po šahovskoj ploči grada tek toliko da bi me izazivala, da bi me pozvala da povjerujem kako ovdje nisam samo u prolazu, kako je svaka moja izgovorena riječ možda ipak nešto više od mehaničke formulacije biokemijskoga procesa, više od sinaptičkoga bljeska i više od ičega čemu bih se mogao nadati da ću ikada moći domisliti. I koliko god se trudim svoju sumnju u takvu stvarnost pakirati u sarkazme, bojati ih svijetlim tonovima i podgrijavati duhovitim dosjetkama, s vremena na vrijeme me dovede do stanja katatoničke ekstaze - trenutka kada se stvarnost rasprši poput maslačka i kada se svaka misao, riječ ili pokret čine neminovnim narušavanjem savršenosti trenutka. U pravilu, kada sretnem - Nju.

Naš brak nije bio brak. Bio je logičan produžetak dugogodišnje veze dvoje ljudi koji su se voljeli jedino kako su znali - svojim tijelima, svojim projekcijama, svojim očekivanjima, svojim snovima o nikad dovoljno jasno dosanjanome ‘nečemu’ što će zbilju pretvoriti u bajku, svojim razočaranjima, svojim hrabrenjima, svojim sukobima oko beznačajnih sitnica. Bilo je potrebno trinaest godina veze, razvod i, k tomu, još deset godina tišine u kojoj su nam drugi ljudi postajali dragi i strani, kako bismo sjeli jedno nasuprot drugome, zagledali se u oči i shvatili sve svoje stranputice, sve svoje strahove, sve svoje ostvarene snove koji nas nisu učinili ni sretnijima niti boljima. Dapače.

U mojim snovima, čak i kada bih ih usnio uz nečije drago tijelo, nikada nismo bili razdvojeni. Budio bih se preplavljen krivicom kao da sam uhvaćen u preljubu, kao da sam prekršio zavjet potpisan krvlju. U mojoj javi, pokušao sam tražiti blizinu nekoga tko bi bio natruha njezine siluete i, jasno, nedovoljno brzo prepoznavao uzaludnost samonametnutoga zadatka. Biti sâm - činilo se logičnim, etički neupitnim i dosljednim. Do samouništenja. Ako to bude potrebno.

Njezine oči prestale su stariti onoga dana kada smo se upoznali. I bile su jas­na interpunkcija svake njezine izgovorene misli i u onim trenucima kada to nije željela. Izučiti hermeneutiku njezinih očiju bilo je moje životno poslanje i nikad završen magnum opus adepta kojem ističe vrijeme. Ali, i tako slabašno znanje, primjećivalo bi gotovo nevidljive, sitne titraje, širenje i sužavanje njezinih zjenica, različitu brzinu njezina treptaja i - jednostavno znalo da zna kako znam da zna da znam bît njezinog trenutka bez kojeg nije postojao niti moj. Dani su bili sekunde u kojima smo oboljevali kada nismo bili jedno drugome u vidnome polju. Noći smo provodili isprepleteni u suludosti snova o stapanju, o čudu koje će naše atomske jezgre raznijeti u ekstazi do neprepoznatljivosti i potom nas pretopiti u jedno biće - jednom i zauvijek.

Želim vjerovati da nas je to udaljilo, a ne ponor koji uvijek prelako nastaje razotkrivanjem trivijalnih skritosti u mladalački nevješto izgovorenim ne­isti­nama.

Tada još nismo znali umjetnost sjedenja u tišini, blagoslov zadubljenosti u sebe, zahvalnost na odlasku koji nas uvijek vraća domu, smirenu glazbu okretanja ključa u bravi, šum okrenute stranice knjige i zvuk naočala spuštenih na stol...

Susreti su nam iznimno rijetki i nikada ne potraju onoliko koliko bismo željeli. Jedno od nas uvijek mora nekamo. Uvijek u trenutku kada se tišina oglasi poput ruku nježno položenih na ramena, kada nam se oči zasite interpretacija svakodnevice i postanu zrcala, kada se prostor i vrijeme zakrive u dva milimetra udaljenosti malih prstiju naših šaka, kada nam udah postane duži od izdaha, kada se izgovori potreba novog susreta, jednom, u nekom nelinearnom vremenu.

Kako stvari stoje, najvjerojatnije - u vječnosti.

Na zvuk prvoga pucnja, Ana je otvorila oči. Prasak udaljene eksplozije ju je razbudio u trenutku. 'Joca! Slava! Brzo!' - povikala je na usnule sinove.

Nije čekala dulje od sekunde. Obojicu je dohvatila za ovratnike noćnih košulja i povukla s kreveta.

'Brzo u štagalj! Trkom!'

Dječaci su znali proceduru. Valjalo je pretrčati tih desetak metara, uletjeti u štalu, odgurnuti Jagodu i tele pa otvoriti drveni otvor u podu i zavući se u iskopanu rupu dok majka ne dođe po njih. Uvježbano već desetak puta. Iskušano u nekoliko navrata.

Ana je znala da su na sigurnome. Dok ne počnu padati bombe. A onda je ionako svejedno... Skutrila se u kutu kuhinje i dohvatila krunicu. Ritmizirala je molitvu u taktu šteketa 'šarca' s lijeve i 'schwarzlosea' s desne strane. Lijeva je strana postajala glasnija. Desna je polako jenjavala. Potom glasovi: 'Hvataj bandu!' pa 'Drž' ga živog!' pa 'Juriiiš dvanaesta divizijo!' Odahnula je. Partizani. Samo oni tako glasno lažu.

Prekrižila se, zahvalila Bogu da nisu Čerkezi i pomislila kako će joj opet isprazniti tavan. Svakoga ljeta od četr'es' prve do sad je bilo isto. "Banda bandu bije, a nas - obadvije!" pjevalo se u selu. Prvi su put partizani uzeli svo žito i rekli da će joj platiti kad pobijede fašiste. Onda su došli ustaše i išamarali je što je dala žito. Onda su ustaše uzeli sve kobasice i rakiju i rekli da će joj Bog platiti. Onda su ustaše otišli dalje, a došli su Nijemci. Oni su ljubazno zapovijedili da se njihovim jedinicama osigura smještaj i prehrana. Pa je Anu zapalo da brine o Axelu i Johannu, srećom veselim, skoro pa i simpatičnim švabama koji su joj svako malo davali mlijeka u prahu, nek se nađe, a i čokolade, nešto džema od krušaka (ah, kao da ona nebi mogla napraviti, samo kad bi joj dozvolili da ode do voćnjaka). Onda su opet došli partizani i skoro postrijeljali cijelo selo jer je hranilo Švabe, ali su valjda zaključili da je bolje da ih ostave živima (ko' bi ih sve nahranio drugi put kad dođu, jel') i uzeli svu hranu koju su našli i otjerali stoku. Aninu je Jagodu spasilo samo to što je bila steona, kobilu Cvitku jer je bila poludivlja, ali i dobro nahranjeni partizan kojem se smililo Anino preklinjanje i plač Joce i Slavka. Par dana kasnije su stigli Nijemci s ustašama. I tu su se smjestili od proljeća. Činilo se da nikad neće otići. Kao da je stigao mir. Vjerovala je da bi se i njezin Anto skoro mogao pojaviti. Nije ga vidjela pune tri godine, od ljeta četr'es' prve, kad su ga digli u domobrane. Ni pisma nisu stizala. Ali je znala da je živ. Jednostavno je znala... I da će doći, da će je zagrliti, da će je poljubiti u čelo, pomilovati Jocu i Slavu, popiti čokanj rakije i reći 'Aj' Bogu fala i to smo prošli' i pokucati dvaput o stol...

Lupa na kapiji ju je prenula.

'Otvaraj! U ime naroda, otvaraj!!!'

Prestrašeno se ogrnula dekom i bosa pojurila na dvorište. Ne smije ih pustiti da čekaju, bit će belaja, mora im otvoriti.

'Polako ljudi, idem, idem!' vikala je.

Otvorila je vrata i ustuknula. Pred njom je stajao partizančina od kojih dva metra, najviši čovjek kojega je ikada vidjela.

'Zdravo, drugarice! Gdje su ti muški?!

'Ja sama. Čovjeka mi otjerali u domobrane, a ja ostala s dicom...' - rekla mu je gledavši ga netremice ravno u oči.

'Sama, kažeš... Da vidimo.' - i uđe u dvorište, a za njim još četvorica u uniformama. Trojica uletješe u kuću, pa na tavan, pa u štagalj, pa u štalu.. Onaj četvrti je samo stajao i pokušavao saviti cigaretu. Nije mu uspijevalo. Desna mu je ruka podrhtavala.

'Daj 'vamo da ti ja savijem.' rekla je i ispružila ruku. Partizan joj pruži duhan i papir. Tada je prvi put vidjela da neki partizan ima na rukavu nekakve svijetle trake i zvijezde. 'Valjda su činovi' pomislila je dok je u tri poteza lijeve ruke smotala savršenu cigaretu.

'Vrlo dobro, drugarice...' izgovorio je partizan. 'Oš jednu i sebi smotat?'
'Ne pušim. Ali svom čovjeku uvijek motam duhan.'
'Sretnog li čovjeka, snajka.' - reče partizan i zapali.

'Druže komandiru! Evo konja za vas!' - presjeklo je nastali tajac.

Ana se sledila. Zapovjedniku su se zažarile oči dok je žurio prema štali.

'Nemojte, ako Boga znate! Ljudi!' - povikala je Ana, na što se gorostas od partizana mašio pištolja za pojasom. 'Nemoj! Ubi' će te luda kobila, čovječe!'

Zapovjednik je zastao, okrenuo se prema Ani i nasmiješio. 'Nema tog konja kojeg ja ne mogu jahati!'

Niti minutu kasnije, zapovjednik se šepurio dvorištem jašući Cvitku. Napokon je imao svoga bijeloga konja. Štoviše - bijelu kobilu. Ana se križala u nevjerici. 'To nisu Božja posla' mislila je. 'Toj se beštiji jedva smjelo prići, Antu je bila i ugrizla, ritala se kad bi je uprezali za oranje...'
A zapovjednik skoči s Cvitke. 'Slušaj, snajka. Ovu ti kobilu uzima narod. Evo ti napismeno!' - naškraba nešto u bilježnicu što ju je izvadio iz torbe, istrgne papir i pruži Ani. 'Smrt fašizmu!', zajaši Cvitku i zajedno sa dvometrašom i onom trojicom nestane iz dvorišta.
'...i tebi, sinko' - promrlja u neshvaćanju Ana, pa se prene i pojuri u štalu da izvuče Jocu i Slavu.

Kad ih je smirila i nahranila, dohvati onaj papir pa pročita:

"Kobila rekvirirana dana 19. kolovoza 1944.
Zapovjednik 12. slavonske divizije
...i ime i prezime..."

U ljeto 1984. godine zazvonio je telefon. 'Ej, baka! Vilko je! Evo krećemo iz Zagreba k tebi ja i Nives. Da napokon upoznaš i moju buduću suprugu...' Ana im je poželjela sretan put i krenula zaklati pile za juhu. Veselilo ju je da će napokon vidjeti jedinoga unuka nakon pet godina, ovog puta ne na televiziji, a još k tomu dovodi i ženu. 'Kakva li je ta cura kad hoće bit uz 'nog mog luftiguza?' smijuljila se fureći pile.

Vilko se pretvorio u osmijeh izlazeći iz stojadina i pojurio u zagrljaj baki. Do prije pet godina gotovo da nije bilo zime ili ljeta koje nije proveo kod nje. Rastao je u Aninim očima brže nego u ičijima, podsjećao ju je na njezinog Antuna, onako, kad bi sjeo i kuckao prstima po stolu...

'Hajd' da te upoznam, baka! Baka, ovo je Nives, Nives, moja baka Ana!'

Nives joj je pružila ruku ogledavajući se prema puranu koji se namjerio na njezine crvene hlače, a Ana se ne obazre već je stisne u zagrljaj koji je Nives ostavio bez daha, pa je izljubi u oba obraza i reče: 'Dobrodošla, kćeri!' I dok je Nives zbunjeno dolazila dahu, Ana se smiješila i smiješila odmjeravajući joj stas. 'Nešto je mršava...' promrmljala je Vilku koji se pravio da je ne čuje. 'A kako si rekla da ti je prezime?' uputi prema Nives.

Nives je izgovorila svoje prezime.

Anin se osmijeh istopio poput snijega na proljetnome suncu.

'A što je tebi, kćeri...' pa izgovori ime partizanskoga zapovjednika.

'Brat od djeda.' odgovorila je Nives prepuna ponosa.

Vilko je kasnije pričao da su ga zalile kantom bunarske vode kako bi ga dovele k svijesti. Onda je ispio pola litre šljivovice da bi uopće shvatio gdje je i što se dogodilo, a da je tek sutradan ujutro mogao stati na noge. I da su Ana i Nives živo čavrljale uz kavu i prasnule u smijeh kada se pojavio u kuhinji.

Na Aninome pogrebu, deset godina kasnije, Vilko je osjećao da s njom odlazi cijela povijest njegove obitelji. Stric i strina su bili debelo načeti alkoholom, kćeri su im rijetko dolazile u goste, uostalom kao i Vilkov stari koji kao da se stidio ovog slavonskog seoceta iz kojega je pobjegao kao petnaestogodišnjak. Putem s groblja smo prepričavali ljetni raspust kojeg smo Vilko i ja Ani bili zapaprili svojim dječačkim nestašlucima, prvim pijanstvima i o užitku slobode koju smo tada po prvi put osjećali, daleko od roditelja i poznatih prijatelja. Razgovarali smo i o Nives koja se Vilku polako činila sve daljom i neprepoznatljivom.

I sjećam se da sam tada prvi puta osjetio da nam životi možda i nisu samo slučajem nanizani događaji koje izabiremo svakim novim udahom. U poruci Vilku, napisanoj staračkim rukopisom: "Ne zaboravi!". Na požutjelome papiru bilježnice. S potpisom partizanskog zapovjednika.

Poprilično besposlen dan. Jedan od onih koji svojom mirnoćom i nedogađanjem umaraju daleko više od užurbanih, stresnih. Trebalo mi je neko dobro štivo da otplavim težinu iz zglobova i ramena pa se sjetih Gibrana. Starog sam freaka odložio negdje na vrhu police iza kutije s fotografijama. Poskočio sam kako bih ga dohvatio i, k vragu, promašio taman toliko da vrhovima prstiju udarim po kutiji koja se potpuno alogično nagnula preko ruba i potom tresnula do mojih nogu zasuvši sobu fotografijama. Vjerujem da se cijeloj mojoj živućoj rodbini pošteno štucnulo dok sam se saginjao ka prvoj fotografiji do nogu. A na njoj Nives i Vilko. Fotografija s njihovog vjenčanja. E, pa sad ga jebat'...

Naime, koliko god da se to trudim zanijekati, mali, sitni, presitni događaji koji međusobno koreliraju na samo sebi svojstvenoj metafizičkoj razini, moja su svakodnevica. Podudarnosti nepodudarnih zbivanja koje ponekad jasno zamjećujem, a ponekad me zateknu nespremnog i zabole oštro poput vriska pored uha.

Dakle, nemam racionalno objašnjenje za jutrošnju odluku da na posao krenem dužim putem. Ići tramvajem kroz cijeli Novi Zagreb, pa zatim Jadranskim mostom preko Save i dalje Savskom prema centru, a ne autobusom preko Mosta slobode prema Glavnome kolodvoru i dvije tramvajske stanice do Jelačićeva trga, znači izabrati najmanje četverostruko duži put do ureda. Vjerojatno mi se učinilo isto što i onome nagome čovjeku u polju kaktusa, o kome sam nedavno čitao u novinama, a koji je na pitanje 'što te spopalo da gol uletiš u kaktuse?' odgovorio 'učinilo mi se dobrom idejom'. Inače nisam sklon odstupanjima od dobro znanih smjerova, što moj predragi prijatelj ponekad naziva mojom izvorno-iskonskom glupošću. Ali i glupost s vremena na vrijeme zasluži nešto što može podsjetiti na kompenzaciju. Tako mi se barem jutros pričinilo kada je tramvaj zatutnjao preko mosta i otvorio mi vidik na livadu uz nasip rijeke u silueti koja šeće s psom. Skoro pa nestvarno, ali vrlo jasno, silueta je dobila oblik žene, a potom i ime. Nives. Nives Prvovjenčana. Nedvojbeno ona. I njezina labradorica.

Nives nisam sretao godinama. Prvih godina od njezina razvoda od Vilka javljala se povremeno, iz puke dokolice, onako, tek da se čujemo, i redovito da bi mi čestitala rođendane. Onda je prvo prestalo kurtoazno javljanje, a, nakon što se ponovno udala, i čestitanje. Više nije odgovarala na telefonske pozive, SMS-ove, i, jasno, izgubila se u izmaglici svakodnevice, kao što se to prečesto zbiva s velikim prijateljstvima koja zaborave da ih je upravo nepristajanje na svakodnevicu stvorilo u srcima i svijesti. Nasmiješio sam se uspomeni na petnaestak godina povijesti našega poznanstva i, kako je nestajala u daljini, prepustio se žamoru pretrpanoga tramvaja.

I evo ti nje opet danas, na apšisaloj fotografiji. I ja do nje. Vanja do Vilka. Jebote. Klinci. Ma, vraga klinci. Dvadesetpetogodišnjaci. Zaposleni. Pred diplomom. Blistavih, nasmiješenih očiju. A Nivesine su oči bile doista posebne. Ponekad je izgledalo kao da im se boja mijenja ovisno o njezinome raspoloženju: vesla - zelenkaste, tužna - sivozelene, ljutita - sivoplave. Ili se to samo meni pričinjavalo... Vilko je pisao poeme o njezinim očima. O njezinoj silueti. O njezinome koraku. O njezinoj koži. O njezinim dodirima. Bio je potpuno opčinjen tom ženom. Obožavao ju je i mrzio istovremeno, jer ga je činila muškarcem kakvim se sanjao ali i ispunjavala strahom da će biti ostavljen u trenutku svoje slabosti. Nives je imala, kako je znao govoriti, ultimativni utjecaj na njega. U tih četrnaest godina njihove veze nije kušao kap alkohola, nikada nikamo nije izlazio bez nje (kada i ako bi uopće i odlučili izaći iz stana), prestao se družiti s većinom ljudi iz starog kazališnoga kruga, prodao je gitaru jer je zaključila da je bavljenje glazbom besmislica... Ukratko: bili su - samodovoljni. Do trenutka kada je Vilko odlučio dati otkaz u tvrtki u kojoj je radio nakon što je zatvorio vrata svoje umjetničke karijere i namjerio pokrenuti vlastit business. Za Nives je to bio početak kraja njihove priče.

Sjećam se da smo toga posljednjega ljeta njihovog braka, Nives i ja ispijali ledeni čaj na balkonu stana njezinih roditelja, gdje su stanovali. Vilko je radio. Stalno je radio. Danju, noću, vikendima, praznicima... a novac nikako nije dolazio. Nives je bila bez zaposlenja. I sve svjesnija činjenice da joj je priroda oduzela mogućnost da će ikada imati dijete. Govorila mi je koliko je usamljena. Da bi ponekad mogla vrištati kad vidi ispijenog, istrošenog, iscrpljenog Vilka kako se uvlači u krevet koji to više nije, da joj je pun kofer obećanja boljeg vremena koje ne dolazi već dvije godine, da ne razumije gdje je nestao čovjek koji ju je nosio kao kap vode na dlanu... I nije pomoglo niti vrijeme koje su proveli sami, na moru, tražeći odjeke svoje povezanosti, legendu svoje ljubavi. Jednostavno, to više nije bilo to...

U prosincu je Vilko tražio da mu pomognem pri preseljenju od Nives. Kada sam stigao, već je prenio uredno zapakirane kutije sa stvarima na parkiralište. Nikada ga nisam vidio mirnijeg kao toga dana. Rekao mi je da potpuno razumije što se događalo, ali da nije vidio alternativu. Njena je usamljenost u njihov život uvela Srećka, Nivesinog tipa iz vremena prije Vilka i današnjega muža, a Vilku prvi susret s ništavilom, s tupošću, s odustajanjem... Zamolio me da ga pričekam trenutak dok se pozdravi s Nives i dok sam smještao te njegove silne kutije u automobil, slabašan odbljesak sunca me nagnao da podignem pogled. Kroz prozor stubišta, njih dvoje u zagrljaju koji traje, traje, traje, traje... I potom prestaje. Mogao bih se zakleti da za Vilka nikada nije prestao.

Desetak minuta kasnije sam prvi puta u životu vidio odrasloga čovjeka kako rida.

Nives, Nives, Nives... Što je tebi trebalo da se zaljubiš u Vilka? I što li je njemu trebalo da se prvo poigra s tobom, pa da te zavoli, pa da te počne obožavati pretvarajući te u boginju, inspiraciju, muzu, suprugu, bivšu suprugu, apšisalu fotografiju? Bit će da ste oboje tražili bajku kakvom su vas dojile majke pjevušeći o prinčevima i princezama iza sedam gora i sedam mora, u svojim neodživljenim životima uz očeve koji nikako da stignu s partijskih, sindikalnih i tko zna kakvih sastanaka prije nego ste usnuli.

Uostalom, što nas osim želje za bajkom i spaja?

Čini mi se da, u mojim godinama, svaka repetitivna radnja pomalo podsjeća na hipnozu. Tijelo prilično uspješno obavlja svoje funkcije, nosi me čas ovamo, čas onamo, traži energiju, tekućinu i svoje sitne poroke, dok se misao bavi proračunima, projekcijama, uspomenama, strahovima, problemima, željama... Odvojeni svjetovi potirućih aksioma, poput lošeg braka.

Buđenje, teturanje do kupaonice, odijevanje, prva jutarnja kava, pogled kroz prozor... Dan već viđen. Ptice prolijeću s lijeva na desno. Smetlari buče u sredini. Djeca žure u školu s desna na lijevo. Kako prolazi godina, mijenja se rasvjeta, dodaje poneki scenski efekt, s vremena na vrijeme možda i rijetki poremećaj u redosljedu zbivanja. No, sve se svede na ponavljanje. Koraka do autobusne postaje, poništavanja karte, gurkanja suputnika, paljenja cigarete, koraka do ureda, otključavanja vrata, uključivanja računala, telefonskih poziva, osmijeha klijentima, isključivanja računala, paljenja cigarete, koraka do autobusne postaje, poništavanja karte, gurkanja suputnika, paljenja cigarete, koraka do stana, otključavanja vrata, kasnoga ručka, okusa odabranog pića, pročitanih stranica knjiga, drage ili manje drage glazbe, gašenja svjetala, pogleda u mutne sjene na namreškanome gipsu stropa, tišine proparane prolaskom automobila... Čekajući poantu.

Kasnoljetna poslijepodneva su Vilku, a meni nešto manje, bila 'sveto' vrijeme za blebetanje uz rashlađeni Chivas, mineralnu vodu i pivo. Posebno u ona vremena dok smo još imali nešto što je podsjećalo na život u kojemu smo bili glavni junaci, likovi pred kojima je neispisan scenarij, magovi improvizacije koji će u nanosekundi pronaći optimalne odgovore na svako pitanje, svaki izazov. Vilko bi prepričavao svoje ljetne avanture ili anegdote sa seminara kazališnih družina koji su mu bili jedini način da vidi more, fantazirao o karijeri totalnog renesansnog umjetnika, slikara, glazbenika, književnika... Ja bih ga slušao, kimao glavom i pivom pokušavao isprati gorčinu koja bi mi sustavno preplavila okus kad god bismo se proicirali u budućnost. Volio bih da sam imao njegov entuzijazam, tu otvorenost prema vremenu koje dolazi, spremnost na koračanje nepoznatim putovima. Nije da me nije veselilo to obećanje ceste pred nama. Samo sam imao dojam da nećemo koračati cestama koje ćemo sami izgraditi, a to je putu oduzimalo djelić čarolije.

U kasno ljeto pred Vilkov odlazak u vojsku, iz puke dokolice sam ga u sjeni hrastove krošnje na ljetnoj terasi naše omiljene birtije upitao kako se zamišlja za, recimo, petnaest godina. Pogled mu je bio zaiskrio, poskočio je u stolici, nalaktio se na stol i zagledao se, blago stisnuvši očne kapke, s osmijehom u kutovima usana, prema nagovještaju sumraka iza mojih leđa. 'Mmmda... Ti i ja ćemo sjediti ovdje uz Chivas i pivo. Ja ću ti pričati o svojoj zadnjoj predstavi, o albumu kojega snimam i filmu za koji sam dobio ponudu. Govorit ću ti o Nives i djetešcetu, o novoj dogradnji naše kućice pod Sljemenom, ti ćeš meni pričati o dami čarobnoga osmijeha koja te osvojila na šalteru banke dok si podizao svoje milijune, pa ćemo se satrti vatrenom vodom tako da će nas tvoj vozač morati odnijeti doma, hehe... A ti? Kako ti to vidiš?'

'Vilko-debilko', zatepao sam mu, 'za petnaest godina ti i ja ćemo sjediti ovdje uz Chivas, mineralnu i pivo.'

Prošlo je petnaest godina. Prošlo je i trideset godina od tada. Popili smo hektolitre Chivasa, jezera mineralne vode i šlepere piva. Nives je u drugome, navodno ne baš presretnome braku. Bez djece, ali s psom. Vilko je već gotovo i zaboravio, ili to dobro glumi, svoj drugi razvod i trudi se biti što boljim ocem svojoj kćeri dok još uvijek sanja kako će mu mobitelom zazvoniti poziv 'srodne duše'. Kućica ispod Sljemena se pretopila u mali podstanarski stan daleko od centra grada. U kazalište nije ušao dvadeset i pet godina. Glazba mu je samo hobi. Piše rijetko i ne baš zanimljivo. Moji milijuni su vjerojatno još u nakani svemira, u nekoj galaksiji koja se od ove naše udaljava nadluminalnom brzinom, a dama čarobnog osmijeha sa šaltera banke je bila samo Vilkova epizoda koje se stidi. Uredno se vozim gradskim prijevozom od kada sam morao prodati automobil, bankrotiravši i nakon razvoda braka, bez naznake mogućnosti kupovine ikakvog prometala.

Ceste iza Vilka su ceste kojima sam koračao pokušavajući hvatati njegov korak, ponekad samo slušajući udarce njegovih potpetica, ponekad ga pridržavajući ili hrabreći da ne odustane od puta. Ceste iza mene nisu ništa drugo do sivi asfalt na kojem se iscrtana bijela linija s vremena na vrijeme prekidala. Tek da bi moje tijelo pošlo čas ovamo, čas onamo, tražilo energiju, tekućinu, svoje sitne poroke...

U sunčanim danima poput ovog.

"Što bi ti učinio na mom mjestu?" Pitanje kojeg ljudi neštedimice vole postavljati, ali i gotovo tantrički uživaju u samozadovoljstvu odgovaranja. Jer su i pitanje i odgovor, ma koliko davali utisak ozbiljnosti, promišljenosti ili životnoga iskustva onome tko ga pita ili traži odgovor, uvijek samo nesuvisla hrpa riječi koje nikoga ne obvezuju, koje se nikada neće trebati pretočiti u djelo. Slušam kolege na poslu kako ga propitkuju između dva srka kave, napirlitane klinke u tramvaju između dvije sms poruke, čitam ga između redova dnevnoga tiska, vidim u nesuvislim tv anketama, u kazališnim kritikama, u neizbrojivim postovima na netu... Pitanje od kojeg se naježim. Zato jer u njemu uvijek vidim zamku, podtekst koji samo čeka trenutak kada će izletjeti na površinu i napasti me iz svih raspoloživih oružja i to, ako već ne istoga trenutka, tada zasigurno poput tempirane bombe u precizno određeno, meni nepoznato i, više nego sigurno, najnepovoljnije moguće vrijeme. Ali i zato što poštujem aksiom toga pitanja: lakoća odgovora obrnuto je proporcionalna bliskosti s onime tko postavlja pitanje. I onda mi se javi tuljan i svojim radijskim, za kvintu dubljim glasom, protrkelja: "Ej, bok. Vilko je. Daj da te pitam nešto..." Čim mi se predstavlja pri pozivu, znam da je moj dan otišao u finu materinu. S tendencijom proširenja na cijeli tjedan, ako ne i duže.

Koliko me samo može izživcirati tim predstavljanjem! Poznajemo se cijeli jebeni život, znam mu glas još dok je sličio živkanju vrapčića, pa cviljenju kočnica, potom dok je škripio mutirajući sve do gornje pa potom kvartu niže lage u kojoj se pronašao, a da ne govorim o radijskoj boji koju koristi kad želi zvučati ozbiljnije. Ali - ne! Budaletina se mora, jednostavno mora predstaviti. I svaki put imamo isti ritual - ja mu kažem da znam da on zove i da nisam blesav jer, ako ništa drugo, znam pročitati tko me zove, a on odgovori da tko me jebe. Onda ja njemu vratim da to sustavno radi on i da zbog toga može samo drugima prodavati foru da živi u celibatu, a ne meni. I tada obično počinje tortura za čiji raspon još nije domišljena odgovarajuća riječ.

Prošlo je nešto manje od mjesec dana od kada je zadnji put spomenuo Crvenokosu i ne mogu reći da nisam očekivao Vilkov poziv koji će je se dotaknuti. Jer koliko god se on u našim svakodnevnim viđanjima kleo i nerođenom djecom da je ta priča svršena, da je on, u svojim očima pokajnik, u njenima pokojnik, da se tu nema što više reći i dodati, u očima mu je nedostajala određenost i mirnoća. Kad god bi bio suočen s neminovnostima svršetaka svojih brakova ili epizoda koje bi uključivale njemu iz bilo kakvog razloga važne odnose, Vilkov bi pogled bio izravan i miran. Govorio bi gledajući me najčešće u lijevu zjenicu. I to zbog, kako mi je jednom rekao 'atavizma od čitanja Castanede'. Kao: gledajući me u lijevu zjenicu, obraća se mojoj desnoj, kreativnoj, polovici mozga, a što je, pak, meni dodatnim razlogom da ga nazivam blesavim tuljanom. Bilo kako bilo, kad se govorilo o prekidu komunikacije s Crvenokosom, njegov je pogled bio krajnje nefokusiran. Čas bi bio na mom desnom oku, pa na bradi, pa negdje iznad moje glave, pa na lijevom uhu, pa na tlu, na pepeljari i najčešće negdje neodređeno, s moje desne strane, u nedođiji. A telefonski poziv, kao apsolutno izbjegavanje pogleda, za mene je ultimativna potvrda njegova nemira.

Odslušao sam, čini mi se po sedamnaesti put, povijest njegovog odnosa s Crvenokosom. Po osamnaesti put sam mu rekao da to nije bio odnos već njegova fikcija i fiksacija. Po osamnaesti put me poslao u materinu. I tada je, po prvi put uslijedilo: 'A što bi ti učinio na mom mjestu?' Jbte Vilko. Rekao sam mu da očekujem klijenta svakoga trenutka i da ću ga nazvati kasnije. Znam da je znao da ga lažem, ali je preko toga prešao bez zadržavanja. Jer zna da se uvijek javim.

Najiskreniji odgovori rijetko stižu u obliku izravne riječi. Mnogo češće ih nalazim na cesti, u slučajnim fragmentima žamora iz blizine, u randomu filmskih replika, radijskoga programa... Tako me zamišljenog skoro pokupio tramvaj oblijepljen reklamom neke osiguravajuće tvrtke: Vaš život. Vaša odluka. Vaša sigurnost. Mobitel mi se sam našao u ruci.

"Dopusti da te podsjetim na jedno tvoje iskustvo, dragi prijatelju, i ne dao ti Bog da me prekidaš dok pričam." - zaštektao sam nakon par sati, bez predstavljanja, jasno, čim se javio. "Sjeti se Danke, supruge tvog mentora s kojom si se bjesomučno seksao dvije godine i zamišljao da bi, bez obzira na nesrazmjer vaših godina, mogao ostvariti neku budućnost. Koliko si imao? Devetnaest. Ona trideset i neku. Ok. I kako je ta priča završila? Pred tvoj odlazak u vojsku su ona i muž organizirali tulum. Bilo nas je barem dvadeset-trideset tamo. Ti si prvi ustao i rekao da moraš ići jer imaš dogovoren spoj s Nives. Danka te prostrijelila pogledom, jasno, jer još jučer si joj grijao leđa, i rekla - 'zar ćeš zbog pičke odjebati staro društvo?' Sjeti se koliko smo ostali zabezeknuti njenom rečenicom jer je nikada, baš nikada nismo čuli da psuje. Sjeti se koliko je gorčine, bijesa, razočaranja i nemoći bilo u toj psovci. I što si joj ti odgovorio, majmune? Rekao si joj: 'pa, koliko sam puta to učinio u zadnje dvije godine, vjerojatno mi nitko neće zamjeriti.' I otišao. Ok? I što je bilo dalje? Ajde, sad ti reci."

Šutio je neko neodređeno vrijeme. I potom mi rekao da je zadnjih dvadeset godina pokušavao stupiti u kontakt s njom i da je napokon uspio pred par mjeseci. Kada su se našli uz kavu, rekao joj je da mu je 'užasno
žao što je izgovorio ono što je izgovorio'. Danka se, iskreno, cijele te epizode uopće nije sjećala. Poanta? Jbga, nema je, rekao je. Osim što se više ne mršti kada se sjeti te priče. Kao da je otplavljena iz njega. Dovršeno nedovršeno. I potom me pozdravio.

Ne znam što je naumio, što će učiniti, hoće li se javiti Crvenokosoj ili neće, hoće li krenuti u drugome smjeru, stajati na mjestu, pronaći neku brzopoteznu utjehu ili surogat... Ne znam. Ali znat ću. Kad me pogleda u lijevu zjenicu.

Kriza srednjih godina ili neiživljena mladost? Nagovještaj starosti koja ne trpi planove već ostaje u prošlosti? Iskreno, kada ne bih poznavao Vilka, odgovor bi mi bio jasan u trenutku. Ovako... trudim se domisliti i neko drugo pojašnjenje. Jednostavno ne razumijem što tog budalaša tjera da se uvijek iznova bavi onime što je odavno ostavio iza sebe, bilo da je riječ o ilustracijama, glazbi, ženama, riječima, mjestima...

Vilko se glazbom, samozatajno bavio praktički cijeloga života. U svojim dvadesetima je imao i prilično zanimljiv bend kojega se slušalo na demo listama u cijeloj bivšoj državi i za kojega smo, onako, u ekipi, mislili da bi mogao imati budućnost, što god to značilo. Posebno što je Vilko u te pjesme ugrađivao nama jasno prepoznatljive detalje naše svakodnevice, sličice i ljubavi koje smo prepričavali i proživljavali u čoporu. No, kad je Prvovjenčana zaključila da to nema više smisla, Vilko je prodao gitaru i rekao: jbmpasmter ako ikada više budem svirao. O, da, kako da ne, prijatelju... U zadnje dvije godine skupio je pet novih gitara. I vratio se, očekivano, glazbi kako bi, njegovim riječima: dovršio nedovršeno.

Njegova opsjednutost dovršavanjem nedovršenoga mi ponekad doslovce izaziva grč u želucu. Jer znam da je neke priče nemoguće završiti, ma koliko se trudili, željeli, ulagali vrijeme, energiju... Priče nisu ništa drugo do ljudi, puki zbrojevi sekunda provedenih u povijestima koje se stope u - iskustvo. A mnogima, premnogima, sekunde ostaju samo sekunde, povijesti ostaju samo niz zbivanja u vremenskome slijedu i jedini prihvatljivi svršeci postaju svršeci koji podsjećaju na tri točke s kraja rečenice - možebitni nastavak misli, misaonu stanku ili tek proračunatu igru koja se smije nastaviti kada život malo povoljnije izmiješa karte. Vilko je nebrojeno puta potvrđen kao loš kartaš, bilo to u druženjima oko belota ili rijetkog pokera ili, pak, u kartaškim mečevima u koje je bio uvučen, a da toga nije bio niti svjestan. Posebno kada je dovršavao nedovršeno.

Trebalo mu je vremena, ali me uspio nagovoriti da poslušam glazbu koju radi s bendom. Projekt radnog naslova: "Kad starci prolupaju". Obrade glazbe iz osamdesetih prošloga stoljeća (hej! PROŠLOGA stoljeća! 'alo!?!). U žestokim aranžmanima. E, ovo posljednje nisam nikako mogao povezati s Vilkom jer sam se u svo ovo vrijeme našega prijateljevanja naslušao i doslovno preslušao njegove lirike, poezije i pseudopoezije kojima se upirao snubiti ljubavnice, zasitio sam se sladunjavih akorda i lidijskih i frigijskih i inih tonskih skala kojima je pokušavao objasniti sublimat spektra svoje nutrine. Oni kojima je namjenjivao takvo svoje stvaranje, a češće su to ipak bile - one, ionako nisu promišljale što je to što ga pokreće. Bila im je dovoljna iluzija da su ostavile trag u njegovome stvaranju. Njegova stvarnost ih je ionako prečesto najmanje zanimala. Ali ušima poput mojih, cijepljenima od kompromisa, Vilko nije mogao svirati maglu. Stoga me i zainteresirao inzistirajući da dođem i poslušam što je snimio.

A snimio je sedam minuta konectriranoga bijesa, frustracije, nesigurnosti, bola, užasa, samoće, napuštenosti i vriska za ljubavlju upakiranih u najbolji, najžešći, najgrublji i najkrvaviji, najiskreniji punk-hardcore-jazzy-heavy-pop zvuk kojega sam čuo unazad nekoliko godina. Dakle, pustio mi je tu glazbu s laptopa spojenog na neke state-of-the-art zvučnike i zapiljio se u mene presmiješno podignutih obrva iznad naočala, s blagom krivuljom osmijeha koju je distorzirala jeftina cigareta i nakostriješenim čuperkom kojega naziva bradom. Taman i da ništa nisam čuo, taj bi mi Vilkov izraz lica nagovjestio da je zadovoljan, da je učinio nešto na što je ponosan i da ga živo boli ona stvar hoće li to itko prepoznati osim njega.

Obojica smo pred vratima pedesete. Granica za koju smo kao desetogodišnjaci, prvi put suočeni s dvije znamenke svoje dobi tvrdili da je nemoguća, nama definitivno nemoguća. Moja je baka u to vrijeme imala pedeset i šest i činilo mi se da je prastara, da je odživjela sve što je imala odživjeti i da joj je briga o meni i sestri apsolutni, ultimativni poduhvat kojega će, eto, uskoro završiti i pridružiti se djedu koji je u besprijekorno urednoj domobranskoj uniformi strpljivo čeka ispod njihove rascvjetale trešnje s one strane snova. I eto tih desetogodišnjaka u malenome podstanarskome stančiću, s bocom Chivasa i mineralnom vodom na stolu, pod štedljivim žaruljama oštećene plafonijere, zavaljeni u neudobne, jeftine imitacije art nouveau sjedalica, nakon četrdesetogodišnjeg lutanja pustinjom svjetlosnim godinama udaljeni od obećane zemlje. Ali zato s jebenom glazbom iz zvučnika. Glazbom koju urla ne Vilkova nafrljena gibsonica, ne Tomin praiskonski bubanj, ne Nikov nadsvjesni pulsirajući bas, ne Zlajin hrapavi glas - već generacija. Milijuni, stotine milijuna klinaca koji uporno odbijaju prihvatiti kronologiju, linearnost kojoj nas se cijeloga života pokušavalo podučiti, neminovnost kretanja od točke A do točke B pa dalje do C do D do E, pa sve dok ne potrošiš abecedu. Sustavno odbijanje pristajanja na stvarnost sažeto u sedam minuta.

Ma koliko dugo one trajale.

Nije li čudno kako u vrijeme velikih pospremanja ili selidba, iz najskrivenijih dijelova polica, ormara, zaboravljenih kutija ili davno pročitanih knjiga iznanada ispadnu, naprosto izlete ili se nadnaravno stvore drevni predmeti, prašnjavi papirići s poznatim rukopisom kojega je nemoguće pročitati, prastare fotografije...? Ili, recimo - pismo, danas gotovo arhaičan pojam? A upravo se u premiještanju tih prašnjavih knjiga koje godinama ne gledam, a kamoli da ih diram, na polici preda mnom stvorilo Vilkovo pismo iz '81. godine. Iz vremena kada smo bili samo vojnici. Ili se pretvarali da to, khm, ne možemo biti.
Pisao meni Vilko:
"Pozdrav ti tebi ti, tuljane nijedan!Ne možeš vjerovati da su me ovdje prepoznali i uvalili mi da vodim priredbu za Dan armije. Jbte, čak su me povukli sa straže! Ha, ha - a jesu me zajebali... moš mislit. Nego, trebao bih voditi program s komadom koji je a-v-i-o-n! Ej, čovječe, to nije normalno. Ženska je, ma kakav a-v-i-o-n... ej, Konkord! Kakav Konkord - Saturn 5! I da stvar bude bolja, sve mi se nešto migolji i trepće okicama, kao Vilko ovo, Vilko ono, mnogo joj je lepo da vodimo konferansu, da je ona mene videla na televiziji, da joj je bila trema kad je čula da će da se družimo itd. Ne možeš vjerovati! Jbte, ni ja.
Ajd bok, u dupe ti rog
Vilko
p.s. Ako slučajno vidiš Nives, ni riječi - ok?"
Vrlo dobro se sjećam da je to pismo bilo potpuno iznenađenje za mene. Ovakav način pisanja mu je bio toliko nesličan da sam, tada prvi put, pomislio da je skrenuo (izraz 'prolupao' smo, jel', usvojili tek devedesetih...). Naime, kad bi mi se dalo i kad bih se potrudio, vjerojatno bih i pronašao negdje u podrumu tih stotinjak pisama koja mi je poslao, a u kojima niti jedan jedini jedincati put nije propustio spomenuti Nives, koliko mu znači, koliko mu nedostaje, što sanja kad sanja o njoj, kako je bila u posjeti, kako je otišla, kako su razgovarali telefonom, kako mu je pisala, kako mu nije pisala, kako je popizdio na nju, kako je lijepa, kako ga uzbuđuje, kako jedva čeka da je vidi, kako ju je promatrao satima dok je spavala umorna od puta, kako joj je čitao Miljkovića u hotelu, kako je bila u posjeti, kako je otišla, kako je ona lijepa, kako ga uzbuđuje, koliko mu znači, kako ovo kako ono pa opet iz početka, u krug.
I onda, puf! - neka koja nije Nives!
S vremena na vrijeme, ali vrlo rijetko, Vilko je znao spomenuti Svjetlanu. Zapravo, uvijek je svojim radijskim tonom naglašavao: Svetlanu, djevojku čija bi mu silueta, tvrdio je, proletjela očima čak i kada nije govorio isključivo o svojoj 'šumadijskoj jeseni i zimi' provedenima u Gornjem Milanovcu, pred nekoliko života. Ona je, napokon, bila i jedina ženska koju nitko iz naše ekipe nikada nije vidio. Čak je i Vilko, srećom samo u svojim 'tekućim' vrhuncima, izgovarao da bi dao guzice kad bi mogao imati samo jednu njezinu fotografiju. Time nas je samo dražio, naravno ne zbog svoje 'pozadine', nego zbog toga što smo vrlo dobro znali da je u životu imao komade za kojima bismo mi obično slinili. A ova je i po činjeničnome stanju, a i po Vilkovoj neubičejeno rijetkoj šturosti kad bi ga se pitalo o njoj, postajala doslovnim misterijem. Pa ipak, ponekad mi se pričinjalo da je Vilko, kada bi se i odvažio, o Svetlani govorio s nešto toplijom nijansom emocije nego o Obožavanoj Prvovjenčanoj, a što je prvorazredna blasfemija koju se pred njim nije smjelo izgovarati na glas. Posebice i zbog toga što je upravo s njom već bio u razlistaloj vezi u vrijeme Svetlaninog prolaska kroz njegov život. Kada bi ga se pitalo o boji Svetlaninih očiju, govorio je da se ne sjeća, da pamti samo svijetle tonove pa ih nekako zamišlja plavima ili sivkastozelenima. No vrlo je dobro pamtio njezinu dugu ravnu plavu kosu koja joj je gotovo dodirivala guzu, duge noge skrivene ispod sive, usko pripijene suknje do ispod koljena i, govorio bi, navještaj savršenog torza ispod svijetloplave svilene košulje umrljane s tri suze. I uvijek, uvijek naglašavao da bi lagao kada bi tvrdio da mu ne bi bilo drago da su te tri suze na bilo kakav način bile povezane s njim. Trebam li naglašavati da je ekipu više zanimao savšeni torzo od tri suze na košulji?
Svetlanu je imenom zadnji put spomenuo u kasnu jesen '91., na terasi Male kavane koju je upravo ispraznila sirena opće opasnosti. Ispijali smo, neuobičajeno, kavu i u trenutku kad se zagrcnuo, na uniformu su mu kapnule tri kapi. 'Znaš', rekao mi je izvan svakoga konteksta, 'na kraju Svetlana nije vodila onu priredbu sa mnom. Zamijenili su je, u trenutku kad je trebala izaći na pozornicu, nekom Milenom, kćerkom zapovjednika kasarne. A Svetlana je sjedila iza zastora i plakala.' Rekao mi je da je bio izgovorio svoju najavu i prišao joj. 'Gledao sam to prelijepo lice koje me šutke preklinjalo za, ne znam, zagrljaj, ne znam, bilo kakvu gestu utjehe,' pojašnjavao je, 'a ja sam joj pružio maramicu.' Zastao je na trenutak da bi preletio pogledom preko južne strane Jelačićeva placa gdje su neke žene groteskno pokušavale otvoriti vrata zaključane veže kako bi pronašle zaklon od nevidljive prijetnje i progunđao nešto poput 'guske u magli'. Potom mi se zagledao u oči i u pola glasa izgovorio: 'Kada sam se vratio nakon sljedeće najave, nije je bilo. I više je nikada nisam vidio. A, prijatelju moj dragi, upravo sam je želio zaprositi.'
Šutjeli smo neko vrijeme osluškujući zagrobnu tišinu grada. Vilko se ponovo zagrcnuo, ovaj put od svog glupavog smijeha. 'Zamisli, jbte, koje bi pizdarije sad bile da sam ju oženio... Džizs, morali bi živjeti u Sloveniji, pastimater i ratu... i Sloveniji...hihihi'
Petnaest godina kasnije i Vilko i ja i ostala ekipa smo, neki manje, neki više, obnovili svoja stara, predratna prijateljstva i sreli se sa svima, nama dragim, ljudima koje sve te godine, kao ni nas, nisu promijenile ili su ih tek ovlaš okrznule. Tako je Vilko u nekoj tupavoj konverzaciji saznao da se tamo neka Svetlana, koja se motala oko kasarne, udala nedugo nakon što je on otišao u prekomandu. Za nekog tipa koji joj nije pružio maramicu. I kao u filmu bez poante, odšetala laganim korakom u zalazeće sunce, rekao bi Vilko uvijek istim, nepromjenjivim radijskim glasom, s dozom patetike koja je varirala sukladno količini vatrene vode. I u ovisnosti o imenima glavnih glumica. Da je tu rečenicu, tim tonom izgovorio te večeri na radiju, zacijelo bi dobio otkaz.
Nekako sumnjam da bi mu to u tom trenutku uopće išta značilo.

Vilko je opet prolupao. Tu više nema sumnje, kao niti pomoći. Za sada. Utješno je samo to da i ja i Prič i Dag i ostala ekipa znamo kako mu je potrebno dati samo malo vremena da se sabere. Po mogućnosti, bez poslovičnog Chivasa, a što bi u takvim okolnostima obično predstavljalo gotovo nemoguću misiju. Gotovo nemoguću. Jer, nas je ipak šest. A on jedan. Sitan.

Uglavnom, priča on nama neku večer u jazz klubu, nadglašavajući izvrstan free nekih francusko-američko-srpsko-finsko-danskih jazzera, kako živi zadnjih par dana, kako jedva čeka da s posla dođe u svoj podstanarski stančić, zavuče se u krpe i bleji u strop dok ne zaspe. Što zna potrajati. Prič je bio taj koji je učinio grešku u koracima zapitavši ga: 'i? kak' ti je u tom stanu?' Ajoj...

Počela je tirada o tome kako je taj stančić u stvari čudesna jazbina, gdje plinska instalacija uporno odbija suradnju s nebrojenim čarobnjacima popravaka, svjetlo u malenome hodniku je zapravo žmigavac kojim upravlja vanzemaljska svijest, vodokotlić pak posjeduje vlastitu inteligenciju koja prema samo sebi znanim logičkim figurama pušta vodu u najnepredvidljivija vremena. Veli Vilko da mu je padalo na pamet da, kad već ništa drugo ne daje vidljivoga rezultata, pozove: a) svećenika da istjera tog duha prethodnog, očito preminuloga, nema pojma, stanara ili b) nekog od svojih prijatelja 'duhovnjaka', tek toliko da detektiraju "loše energetske putove". Svašta mu je još, kaže, padalo na pamet, međutim, jbeš to, sve je to ok. Sa svime time može funkcionirati bez problema. Osim jednog!

Ne radi ulazno zvono. Niti dolje, na ulazu u zgradu, niti na vratima. Nepopravljivo. I to ga, kaže, dovodi do ludila.

Jer, "što ako me se, nevjerojatnom, čudesnom Božjom providnošću, sjeti, oprosti mi i poželi me vidjeti u neko nepredvidivo doba noći? Što ako joj se ispraznila baterija mobitela baš u tom nepredvidivome trenutku? Što ako je izbrisala moje brojeve telefona? Što ako je u žurbi ostavila mobitel na polici? Što ako su baš prije par minuta smetlari oprali ulicu i ona ne može pronaći niti jedan kamenčić da ga baci na moj prozor? Što ako baš tada nema ama baš nikoga tko bi joj barem otvorio ulaz u zgradu? Što ako joj netko i otvori ulaz i ona uđe, ispreskače tih šesnaest stepenica u tri skoka, raskrili staklena vrata kata i bezuspješno pozvoni? Što ako se prestraši da će kucanjem probuditi susjede? Što ako se i ohrabri pa udari po vratima, a ja imam zatvorena vrata sobe i ne čujem ili imam slušalice na ušima ili jbte spavam, a? A?"

Dag mi se lagano približio i šapnuo: 'Jel' on to priča za prvovjenčanu, drugovjenčanu ili onu zadnju?' U prvi mah sam mislio da me zajebava. Pogledao sam u njegovo lice koje se pretvorilo u iskreno pitanje, potom u Vilka koji je još uvijek širom otvorenih očiju ponavljao: a? a? Sorry, dječaci, moram na zahod...

Jedva sam dobauljao do tamo. Nikada, nikada ne sjedam na zahodske školjke u birtijama, pa ni u ovako fancy mjestima. Sada sam jednostavno morao. Spustio sam poklopac i sjeo. Žmirkanje neona mi je smirivalo disanje, a sitno pisani tekst o uporabi zahoda, obješen na vratima, nakratko fokusirao pozornost. Nevjerojatno! Čak i na ovako fancy mjestu, neki kreten je imao poriv napisati da nakon uporabe obavezno povučem vodu!

Kad sam se napokon vratio, jazzeri su prašili drugi bis. Dag me opet upitno pogledao, a Vilko opet izgovarao samoglasnik. 'Ka' me ti gledaš!?!' skoro da sam podviknuo, 'ka' sam ja Nostradamus!?! Pa da znam što misli, jbt, zarađivao bih novac na tome!?! A i ti, a, pa a. Pitanje je što bi ti, majmune, učinio da se to i dogodi! Zasrao po običaju! Ali, neće, prijatelju, neće, pa možeš mirno spavati... Uostalom, ej, Vilko, gle, odi do WC-a. Netko ti je ostavio poruku!'

Kad malo bolje razmislim, čini mi se da Vilko i nije prolupao. Zapravo se čini da on jedini ima ono što smo kao ekipa davno ostavili iza sebe, u odbijenim molbama za posao, u brakorazvodnim parnicama, u bankrotima poslovnih poduhvata, u nedolascima svojim sinovima i kćerkama na školske priredbe, u izmotavanjima sa sasušenim vršnjakinjama... Samo trenutak, da se sjetim te riječi...

Ah, da! Nada.

Vilko je tip koji je od najranijega djetinjstva bio ono što smo u našemu malome društvu pogrdno nazivali osjetljivim kreativcem. Upravo je on, a ne netko drugi od svih nas koji smo se, ajmoreći, bavili glumatanjem u kojekakvim dramskim sekcijama, bio taj kojeg su iz cijele naše osnovne škole primili u ansambl dječje radio-drame. Nedugo potom je osvanuo i u dječjem obrazovnom programu na televiziji. Postao je, onakav malen i neugledan - 'faca'. Djevojčice su ga gledale onako kako smo svi priželjkivali da gledaju nas, neprimljene. Pisale su mu slatkorječive poruke i potajice ih gurkale u njegove džepove. Jednom su se zgodom dvije male divljakuše i potukle oko njegove naklonosti, a što smo mi, neprimljeni, promatrali s oduševljenjem.

Vilko je, pak, bio zaljubljen u Marinu, prelijepu klinku o kojoj je maštala cijela naša mala družina i o kojoj smo smišljali stihove družeći se na klupi u parku ili se mahnito njišući na ljuljačkama zamišljajući kakav je osjet uopće 'taj poljubac'. Vilko je pisao zadaćnice u kojima samo budala ne bi prepoznavala Marininu prisutnost, sricao stihove, pjevušio putem kući tadašnje hitove u koje bi smještao njezino ime...

Marina Vilka nije niti primjećivala. Štoviše, bila je zaljubljena, koliko to desetgodišnjakinje mogu biti, u Grubog, najvećeg dripca u našemu razredu, a koji ju je maltretirao gdje i kada god bi to bilo moguće. Uzimao bi joj sendvič iz torbe, otimao olovke iz pernice, žvakaće gume lijepio na njezin stolac... A ona bi samo s vremena na vrijeme frknula nešto kao 'sram te bilo' ili 'budalo' ili 'kak' možeš bit takav' hineći ljutito lice koje se pretvaralo u osmijeh čim bi mu okrenula leđa.

Vilko bi se, u takvim trenucima počeo tresti. Smirivali bismo ga uglavnom zbog toga što smo u tom trenutku sami sebi izgledali boljima od njega, ali i iz bojazni da se, nedajbože, Vilko ne zakači s Grubim koji je bio barem za glavu viši i upola širi od našeg razrednog dječačkoga prosjeka.

Međutim, to se nije moglo ne dogoditi.

Grubi je zaista bio pretjerao toga dana. Bio je gurnuo Marinu u trenutku kada je iz njegovih ruku pokušala uzeti svoju bilježnicu tako snažno da je, onakva krhka, gotovo preletjela dva-tri metra i leđima žestoko udarila u zid učionice, izgubila dah i klonula bez svijesti. Vilko je taman ulazio u razred da vidi samozadovoljno, nasmiješeno lice Grubog.

Znali smo da što god se dogodi, to nećemo moći spriječiti. Jasno se sjećam da smo sjedili skamenjeni u klupama i promatrali western koji nam se događao pred očima. Grubi je, jasno, primijetio Vilka i dobacio mu svojim ličkim naglaskom 'Šta 'e? Šta s' blen'o?' i potom ispljunuo žvakaću, vjerojatno da dodatno akcentira prezir prema tom sitnom dječaku koji se drznuo promatrati ga. Vilko je, začudo, ostao miran. Ruke mu se nisu tresle, nije gubio dah, usnice mu se nisu stisle, nije skupio očne kapke niti se mrštio. Polako, gotovo u slow motionu, prešao je tih par koraka koji su ga dijelili od Grubog i stao pred njega. Da bi ga pogledao u oči, Vilku nije bilo dovoljno da samo podigne pogled već je morao podizati cijelu glavu, upravo kako smo zamišljali sirotoga maloga Davida pred Golijatom u priči kojom nas je vjeroučiteljica u ilegali pokušavala navabiti k obraćenju.

'Ništa.' rekao je Vilko svojim sladunjavim, radijskim glasićem. 'Samo te gledam.' Rečenica koju sam kasnije u kojekakvim situacijama, kako smo starili, čuo barem milijun puta iz njegovih usta. Vilko je iznenada, neshvatljivo, u mome pogledu postao za glavu viši od Grubog koji se sav ustobočio i blago zarotirao svoje glomazno tijelo udesno. Bilo je jasno da će uslijediti udarac. I jest.

Godinama sam izbjegavao pitati Vilka zašto se nije izmaknuo udarcu. Znao se šaliti da bez toga ne bi imao šarmantni ožiljak na lijevoj arkadi. Pa ipak, čini se da je najiskreniji bio pri kraju boce Chivasa na dan kada je shvatio da neće moći sačuvati brak sa ženom koju je obožavao. 'Marina je bila moj problem, ne Grubi.'

Koliko se sjećam, Grubi se više nikada nije približio Marini, kao ni Vilko. Znam da smo je jednom zgodom sreli u knjižari gdje je radila. Vilko je nije bio prepoznao. Ili je to, u svojoj naučenoj maniri, vrlo dobro odigrao. Ono što mu nikada nisam rekao je da ni ona nije prepoznala njega. Ili je to, u svojoj životnoj maniri, sjajno odigrala.

Bože mili, što je meni taj čovjek na trenutke smiješan. Dakle, nađemo se nas dvojica u 'našoj' birtiji, sjednemo uz kavu i mineralnu (jer, žali se, nešto mu je glava teška jutros - a gdje i neće biti od onolikoga Chivasa sinoć), sve nešto šutimo... Pogledamo se u jednom trenutku izravno u oči i izgovori on: Odjeb je lansiran... Tajac od sekunde. I potom prasnemo u takav smijeh da se cijela birtija okrenula prema nama uz onaj pogled pridignutih obrva i potom odvrtila glavom uz mrmljanje i slijeganje ramenima, kao: pusti, budale...

Slabo je spavao, kaže. Ih, lažov. Mogao bih se kladiti da je nakon što se izgrlio zahodske školjke zamro do prvog zvona budilice koju je potom šutnuo na drugi kraj sobe. Podočnjaka nema, nema niti onog krljanja kašlja koji te guši blagim nikotinskim otrovanjem duge noći, svježe je obrijan, štoviše preko stola mogu osjetiti miris jeftinijeg aftershavea. I ta njegova smiješna frizura, uredno počešljana... Pa nije li blesavo da netko, u našim godinama, pušta kosu skoro do pola leđa i veže je u konjski rep, a - proćelav je. On bi obično na to rekao da ima 'rijetko lijepu kosu'. Doslovce ima. Rijetku, jasno.

Vidim da je iskoristio trik kojem sam ga davno podučio: ako ti nema tko popeglati košulju ili dolcevitu, a ti lijepo zvekni vestu preko toga. Samo, opet je stvar zeznuo obukavši debelu sivomaslinastu vestu koju je zadužio još u ratu. Nije da mu ne stoji dobro, ali - smiješan mi je takav. Sitan. Proćelav. S tim čuperkom ispod donje usne. Kao dječak, naivni dječarac. A zapravo prastara duša koja još uvijek pokušava pronaći razlog svog stalnog pojavljivanja u ovom, kako to voli reći, prostor-vremenu.

Namjerno sam izbjegavao podpitanja oko onog 'odjeba', znajući da će najkasnije nakon dvije cigarete to ionako prokuljati iz njega poput eksplozivne dijareje. Ništa, veli, opet ista priča. Popušio je još u startu jer je mislio da mu je preko puta biće koje vidi svijet gotovo kao on, kao metaforu, kao konglomerat mnogostrukih layera, kao nešto više od pet ebenih čula... Pokušao sam dobiti pojašnjenje provocirajući mu utrnuli jutarnji intelekt pitanjem o metodi ili barem logičkoj strukturi kojom je došao do takvoga zaključka. Poslao me u materinu između dva dima cigarete. Nema tu metode, figura, analiza, jbte. Jednostavno je nešto osjetio, reče, po prvi puta nakon milijun godina (njemu je to vjerojatno inačica za količinu vremena od kad ga je druga supruga odkantala, do danas). Pa se shebo. Pa je počeo maštati da je pronašao 'soulmate' (o, moj bože...), da je to postalo središtem njegovoga postojanja, pa da ga je nadahnula, da ju je počeo doživljavati kao muzu (ajoj), pa je počeo sumanuto stvarati te svoje štatigajaznam umotvorine, pa da se preselio u novi stan zato jer je očekivao neki novi početak, pa da je provodio sate u razgovorima o bitku, o svemiru, o ljudskim energetskim interakcijama, o ovome i onome, bla, bla, bla. A jesi li ti, prijatelju dragi, tu ženu pritisnuo, ono, uza zid s rukom na..., a?

Dakle, da pogled ubija, ovo bih pisao vjerojatno kanalizirajući riječi kroz nekog medija. Naravno da ju nije. Navodno se ukočila. Navodno je on shvatio da joj je prerano za to, da je ranjeno biće koje se boji novog početka. Molim!?! Molim!?! Nisam dobro čuo, zapravo se nadam da sam krivo čuo!

Ne, nisam krivo čuo. Pa smo naručili Jacka i Chivas, s mineralnom. I šutjeli. Nemam pojma što je vrtio po glavi, samo znam da je uglavnom izbjegavao moj pogled i blejao kroz izlog onim izrazom kojeg ne možeš opisati niti kao ljutnju niti kao tugu niti kao razočaranje. Nešto između. A ja sam ispijao svoga Danielsa uz misao kako je jednostavno sjebanima sjebati sjebanoga. Čak i kad im to nije namjera. I kako je sjebanome jednostavno dodatno sjebati samoga sebe. To štoviše ide, kako zna reći: po defaultu. Jbmpasmater ako si ikad više dozvolim da se nekome otvorim, procijedio je preko Chivasa. Oh, da, kako da ne, prijatelju.

Što sam mu mogao reći osim one glupe da ne možeš biti prijatelj sa ženom u koju si zaljubljen (ah, klishe...) i da smo sve to već vidjeli i doživjeli. Istini za volju, ja nešto češće nego on, ali svejedno. Valjda se sve mora ponavljati dok ti u srcu ne izraste nešto kao žulj. Koji se s vremenom skori. Pa više ne osjećaš. Ili barem voliš misliti da ne osjećaš.

Čuo sam se maloprije s jednim od mojih prijatelja s neta, mada je takva karakterizacija našega prijateljstva već debelo otrcan izraz s obzirom na brojne zarakijane večeri koje smo proveli raspravljajući o estetici, metafizici, mizantropiji, hipokriziji, religiji... Zapravo, čini mi se da je najosjetljivije biće koje sam ikada upoznao. Ne samo da je s vremena na vrijeme reagirao poput empata, nego je znao vrlo koncizno sročiti cijelu filozofiju trenutka i cijele naše rasprave kreativno uništiti do sukusa. No, dakle, javio se. Blago pripit, što mu definitivno nije karakteristika. Pomalo nesuvisao, što je, ruku na srce, ponekad znao biti. I izgovorio mi svoju priču o, nažalost meni klasičnom obrascu sukoba ljubavi i prijateljstva prema ženi. Kako znam da je tip sam već godinama, mislim skoro pet, ako ne i više, totalno me zbunio uopće spominjući postojanje neke osobe (da ne pišem: ženske - to mi se, u njegovom slučaju, čini kao pejorativ). Ali, moja je zbunjenost eskalirala tek u trenutku kada mi je poslao poruku koju je njoj poslao. U trenutku mi se pretvorio u paradigmu cijele naše generacije, koja je, eto, negdje usput, izgubila doticaj s onim što oni koji su rođeni poslije nas doživljavaju normom i 'stvarnošću'. Zamolio sam ga da objavi poruku kao post. Odbio je. Potom smo preko telefona zveknuli tri Chivasa (on sigurno je, pouzdano, znam čovjeka). Zatim je pristao, ali ne na svome blogu, ne pod svojim nickom. I tek nakon što obavi editiranje svih dijelova koji bi moguće mogli otkrivati identitet osobe kojoj je pisao. Odgovarao je na njezino pitanje: u čemu je 'point' cijele današnje prepiske s njom (parafraziram, jasno...)

"E pa jebeni je point u tome da mi je pun kufer (da te citiram, cijenjeni kolega) epizodnih uloga kad mi cijelo biće stvoreno da budem glavna rola. I više nikada, jebeno nikada, neću pristajati na manje od toga. I pun mi je kufer (fakat je mrak fora) vlastitih nedojebenih riječi i cendranja, držanja imaginarnih ručica pod još više imaginarnim mjesečinama dok ih kojekakve spodobe rasturaju plahtama, pun mi je kufer (jbte, kako to dobro zvuči) trijezne glave koja uvijek zamišlja idealne ishode i zidova koji su tvrđi od nje. Jbte, pun mi je kufer života u kojem se život stalno odgađa ili čeka da se dogodi, u kojem je jedini default čekanje čekanja i samotna šetnja mokrom cestom dok odlaze autobusi. Pun mi je kufer ramena za plakanje i pogleda koji sve razumije. Pun mi je kufer maštanja. Pun mi je kufer pokušaja da opišem svoj svijet i svoje osjećaje. Pun mi je kufer stalne želje da sebe i druge objasnim svemiru. Pun mi je kufer riječi koje su se istrošile uporabom. Pun mi je kufer jer sve što vidim oko sebe nije ništa drugo do 'deja vue'. Sve je već viđeno. Sve se jbno ponavlja u pravilnim razmacima i poput reprize inače izvrsnoga filma s vremenom postaje - dosadno. Predvidljivo. Prepoznatljivo. Nezanimljivo. I jbno bolno. Jer podsjeća na onu 'sjajnu' latinsku izreku kojom su nas filali u klasičnoj: 'Repetitio mater studiorum est.' 'Ponavljanje je majka znanja'. Majeskuac. Vjerojatno mi je vrijeme za promjene. Vjerojatno mi je vrijeme da kao i obično kada postane besmisleno okrenem leđa i odhebem put zalazećeg sunca (kao svaki pravi glavni junak dobrih starih holivudskih filmova) u velikom finalu.

Umoran sam od uzaludnosti onoga što živim. I na stranu svi izazovi kreative, sjajne i otvorene mogućnosti... ali - jbte, ja sam to sve već živio! Imam dojam da sam sve već vidio i probao. I to me ždere. Jednako kao i činjenica da sam sam. Od čega sam isto umoran. I ne pomaže tu nikakva dobra želja niti ne znam kakvo 'obećanje' tipa - bit će bolje. Ma, neće, dragi prijatelju. Bit će samo onako kako treba biti. Niti bolje niti lošije. A, vidiš, prokletstvo je samo u tome što se povijest ponavlja - predvidljivo.

Jamačno bi neki duhovnjak ukazivao na moje 'pogreške' i 'krive izbore', nbjemga. Sorry. Imam samo sebe. Što je, koliko primjećujem, 'fantastičan' doseg svemira. Nije da ja sebe ne volim. Samo, volio bih to vidjeti i u tuđim očima. Već jedanput. Za ozbač. Ili znati da je fajrunt. Jer, sve skupa i liči na fajrunt.

Ok.
Ludilo je počelo. Sad ću se malo izolirati uz još iber chivasa (s dužinom na a, dramatike i duhovitosti radi). Dok se ne složim u neku atomsku strukturu podobniju trenutku prostor-vremena.

I daj, molim te, odjebi me jedanput zauvijek. Kuiš da ti idem na živac. Da ti razjebem koncepciju u trenutku. Jel ti to treba? Pa ne treba. Ebiga, ja to sam očito nisam u stanju... još uvijek. Ili me izdrži i ovakvog, kaaznam.

Zapravno ne znam ništa. Više ne znam što bih uopće i mislio o sebi, tebi, njoj, bilo kome. Idem uzeti pauzu. Jednu, onak', životnu pauzu. Do sutra, prekosutra, whatever... Bez ljutnje, molim. Nisam jednostavan prijatelj. Ali, 'when goings get tough, the tough get going...'."

Ne znam što i je li mu odgovorila. Zapravo je i potpuno nevažno. Sutra bih ga trebao vidjeti. Zaista mislim, trebao! Ne zbog rakijanja, već zbog samo jednog frendovskog udarca po ramenu. I da bih mu rekao: "Welcome to the club! Once again..."

Možeš li dahom zaustaviti bujicu? Prašinom utažiti žeđ? Možeš li sjenom obujmiti sunce? Možeš li kamenom objasniti more? Izreći molitvu? Možeš li, Prosvijetljeni...?

Jesu li ikada zašutjele ptice i zamrli gradovi dok se tvoja neizgovoriva mantra ljubavi uvijek iznova odbijala od zidina njezina srca u jeki koja u svom ponavljanju neminovno gubi jedan glas? Jesu li, Prosvijetljeni...?

Koliko si samo puta gledao sunce širom otvorenih očiju i dopustio mu da te uvijek iznova oslijepi i putovao tako, bez putokaza, bez horizonta koji bi te barem u nadi i obećanju vodio do kraja svijeta? Koliko puta, Prosvijetljeni...?

Nisi li, slomljen od prazne riječi, preklinjao proklinjući snagu koja te izbacila na obale njezine sjene? Nisi li, opijen zlatnim protusvjetlom, sricao besmisao svoje postojanosti koja se poput nejasnih odbljesaka gubila pred svakim neuzvraćenim pogledom? Nisi li odlazio iz svojih priča, pognut, bez poante, uvijek kada je priča od tebe stvarala epizodu? Nisi li, Prosvijetljeni...?

Koliko je bilo potrebno vremena da dopustiš koraku da te pokrene pustopoljinom i ponovno naučiš držati kist i pronađeš zaboravljenu kaligrafiju kojom ćeš ispisati hermetiku njezina imena? Koliko je vremena tvoj odraz u zrcalu pokušavao pojasniti inverziju tvoje svijesti koja ne želi razumjeti aksiome fizike ovoga svijeta kojeg toliko žarko želiš negirati? Koliko vremena, Prosvijetljeni...?

Ona tebe ne čuje.

Ona tebe ne vidi.

Ona tebe niti ne sluti.

Jer znaš odgovore. Jednostavno - znaš. Prosvjetljeni...

Spremaj se za inauguraciju, Pričko!

Ljubi te tvoj Kljasti...

Leptiri u želucu, kada me pogleda.
Leptiri u želucu kada se nasmiješi.
Leptiri u želucu kada mi se obrati.

I glupost moje tišine koja u tome trenutku ne zna svoje gromoglasje pretočiti u jednu jedinu, malenu, najminijaturniju moguću suvislu rečenicu...

Jednostavnije mi je pisati esej o, ne znam, ne znam, didaskalijama u Krležinim dramskim djelima, rastakati Hawkingove teorije o crnim rupama, laprdati o teorijama zavjere, drobiti o energetskim korelacijama koje nam definiraju odnose, zavući se u studio i raditi, stvarati, bjesomučno se pokušavati izraziti... nego joj izgovoriti tu jednu, kvragu, suvislu rečenicu.

Kao da sam jučer navršio šesnaest.

A ne zaboravio...

Leptire u želucu.