Povodanj dobrog zla

Čini mi se da, u mojim godinama, svaka repetitivna radnja pomalo podsjeća na hipnozu. Tijelo prilično uspješno obavlja svoje funkcije, nosi me čas ovamo, čas onamo, traži energiju, tekućinu i svoje sitne poroke, dok se misao bavi proračunima, projekcijama, uspomenama, strahovima, problemima, željama... Odvojeni svjetovi potirućih aksioma, poput lošeg braka.

Buđenje, teturanje do kupaonice, odijevanje, prva jutarnja kava, pogled kroz prozor... Dan već viđen. Ptice prolijeću s lijeva na desno. Smetlari buče u sredini. Djeca žure u školu s desna na lijevo. Kako prolazi godina, mijenja se rasvjeta, dodaje poneki scenski efekt, s vremena na vrijeme možda i rijetki poremećaj u redosljedu zbivanja. No, sve se svede na ponavljanje. Koraka do autobusne postaje, poništavanja karte, gurkanja suputnika, paljenja cigarete, koraka do ureda, otključavanja vrata, uključivanja računala, telefonskih poziva, osmijeha klijentima, isključivanja računala, paljenja cigarete, koraka do autobusne postaje, poništavanja karte, gurkanja suputnika, paljenja cigarete, koraka do stana, otključavanja vrata, kasnoga ručka, okusa odabranog pića, pročitanih stranica knjiga, drage ili manje drage glazbe, gašenja svjetala, pogleda u mutne sjene na namreškanome gipsu stropa, tišine proparane prolaskom automobila... Čekajući poantu.

Kasnoljetna poslijepodneva su Vilku, a meni nešto manje, bila 'sveto' vrijeme za blebetanje uz rashlađeni Chivas, mineralnu vodu i pivo. Posebno u ona vremena dok smo još imali nešto što je podsjećalo na život u kojemu smo bili glavni junaci, likovi pred kojima je neispisan scenarij, magovi improvizacije koji će u nanosekundi pronaći optimalne odgovore na svako pitanje, svaki izazov. Vilko bi prepričavao svoje ljetne avanture ili anegdote sa seminara kazališnih družina koji su mu bili jedini način da vidi more, fantazirao o karijeri totalnog renesansnog umjetnika, slikara, glazbenika, književnika... Ja bih ga slušao, kimao glavom i pivom pokušavao isprati gorčinu koja bi mi sustavno preplavila okus kad god bismo se proicirali u budućnost. Volio bih da sam imao njegov entuzijazam, tu otvorenost prema vremenu koje dolazi, spremnost na koračanje nepoznatim putovima. Nije da me nije veselilo to obećanje ceste pred nama. Samo sam imao dojam da nećemo koračati cestama koje ćemo sami izgraditi, a to je putu oduzimalo djelić čarolije.

U kasno ljeto pred Vilkov odlazak u vojsku, iz puke dokolice sam ga u sjeni hrastove krošnje na ljetnoj terasi naše omiljene birtije upitao kako se zamišlja za, recimo, petnaest godina. Pogled mu je bio zaiskrio, poskočio je u stolici, nalaktio se na stol i zagledao se, blago stisnuvši očne kapke, s osmijehom u kutovima usana, prema nagovještaju sumraka iza mojih leđa. 'Mmmda... Ti i ja ćemo sjediti ovdje uz Chivas i pivo. Ja ću ti pričati o svojoj zadnjoj predstavi, o albumu kojega snimam i filmu za koji sam dobio ponudu. Govorit ću ti o Nives i djetešcetu, o novoj dogradnji naše kućice pod Sljemenom, ti ćeš meni pričati o dami čarobnoga osmijeha koja te osvojila na šalteru banke dok si podizao svoje milijune, pa ćemo se satrti vatrenom vodom tako da će nas tvoj vozač morati odnijeti doma, hehe... A ti? Kako ti to vidiš?'

'Vilko-debilko', zatepao sam mu, 'za petnaest godina ti i ja ćemo sjediti ovdje uz Chivas, mineralnu i pivo.'

Prošlo je petnaest godina. Prošlo je i trideset godina od tada. Popili smo hektolitre Chivasa, jezera mineralne vode i šlepere piva. Nives je u drugome, navodno ne baš presretnome braku. Bez djece, ali s psom. Vilko je već gotovo i zaboravio, ili to dobro glumi, svoj drugi razvod i trudi se biti što boljim ocem svojoj kćeri dok još uvijek sanja kako će mu mobitelom zazvoniti poziv 'srodne duše'. Kućica ispod Sljemena se pretopila u mali podstanarski stan daleko od centra grada. U kazalište nije ušao dvadeset i pet godina. Glazba mu je samo hobi. Piše rijetko i ne baš zanimljivo. Moji milijuni su vjerojatno još u nakani svemira, u nekoj galaksiji koja se od ove naše udaljava nadluminalnom brzinom, a dama čarobnog osmijeha sa šaltera banke je bila samo Vilkova epizoda koje se stidi. Uredno se vozim gradskim prijevozom od kada sam morao prodati automobil, bankrotiravši i nakon razvoda braka, bez naznake mogućnosti kupovine ikakvog prometala.

Ceste iza Vilka su ceste kojima sam koračao pokušavajući hvatati njegov korak, ponekad samo slušajući udarce njegovih potpetica, ponekad ga pridržavajući ili hrabreći da ne odustane od puta. Ceste iza mene nisu ništa drugo do sivi asfalt na kojem se iscrtana bijela linija s vremena na vrijeme prekidala. Tek da bi moje tijelo pošlo čas ovamo, čas onamo, tražilo energiju, tekućinu, svoje sitne poroke...

U sunčanim danima poput ovog.

dagojebeš. hej, ipak, ima Chivasa, a reputacija i karijera i Nivesice i milijuni i vozači su ionak lijepi samo dok se čekaju, samo dok od sebe tek... ;D

dok je cesta bit će i nade, a bit će i lijepih dana, kažu.

jebate pa ti ovo bas tempiras (kasnoljetna poslijepodneva) kako bi se citatelji mogli ufurati:))

:)) vodenkonju.. a sam danas računala da sam podimila revalorizirano najmanje 130.000,00 kuna u životu.. pa me sjetilo..hektolitri Chivasa..i šleperi pive.. da to poračunaš- imaš kud su otišli tvoji milioni :))))

:)prvo - Vilko samo misli da dobro glumi;)..a drugo: pa misliš li više krenuti dalje, već je i zeleno na semaforu na izmaku..gle koju si kolonu napravio :D

stoo godina te ne vidjehhhhhhhhhh

budućnost ionako ne čeka...dođe sama:))