Povodanj dobrog zla

Na zvuk prvoga pucnja, Ana je otvorila oči. Prasak udaljene eksplozije ju je razbudio u trenutku. 'Joca! Slava! Brzo!' - povikala je na usnule sinove.

Nije čekala dulje od sekunde. Obojicu je dohvatila za ovratnike noćnih košulja i povukla s kreveta.

'Brzo u štagalj! Trkom!'

Dječaci su znali proceduru. Valjalo je pretrčati tih desetak metara, uletjeti u štalu, odgurnuti Jagodu i tele pa otvoriti drveni otvor u podu i zavući se u iskopanu rupu dok majka ne dođe po njih. Uvježbano već desetak puta. Iskušano u nekoliko navrata.

Ana je znala da su na sigurnome. Dok ne počnu padati bombe. A onda je ionako svejedno... Skutrila se u kutu kuhinje i dohvatila krunicu. Ritmizirala je molitvu u taktu šteketa 'šarca' s lijeve i 'schwarzlosea' s desne strane. Lijeva je strana postajala glasnija. Desna je polako jenjavala. Potom glasovi: 'Hvataj bandu!' pa 'Drž' ga živog!' pa 'Juriiiš dvanaesta divizijo!' Odahnula je. Partizani. Samo oni tako glasno lažu.

Prekrižila se, zahvalila Bogu da nisu Čerkezi i pomislila kako će joj opet isprazniti tavan. Svakoga ljeta od četr'es' prve do sad je bilo isto. "Banda bandu bije, a nas - obadvije!" pjevalo se u selu. Prvi su put partizani uzeli svo žito i rekli da će joj platiti kad pobijede fašiste. Onda su došli ustaše i išamarali je što je dala žito. Onda su ustaše uzeli sve kobasice i rakiju i rekli da će joj Bog platiti. Onda su ustaše otišli dalje, a došli su Nijemci. Oni su ljubazno zapovijedili da se njihovim jedinicama osigura smještaj i prehrana. Pa je Anu zapalo da brine o Axelu i Johannu, srećom veselim, skoro pa i simpatičnim švabama koji su joj svako malo davali mlijeka u prahu, nek se nađe, a i čokolade, nešto džema od krušaka (ah, kao da ona nebi mogla napraviti, samo kad bi joj dozvolili da ode do voćnjaka). Onda su opet došli partizani i skoro postrijeljali cijelo selo jer je hranilo Švabe, ali su valjda zaključili da je bolje da ih ostave živima (ko' bi ih sve nahranio drugi put kad dođu, jel') i uzeli svu hranu koju su našli i otjerali stoku. Aninu je Jagodu spasilo samo to što je bila steona, kobilu Cvitku jer je bila poludivlja, ali i dobro nahranjeni partizan kojem se smililo Anino preklinjanje i plač Joce i Slavka. Par dana kasnije su stigli Nijemci s ustašama. I tu su se smjestili od proljeća. Činilo se da nikad neće otići. Kao da je stigao mir. Vjerovala je da bi se i njezin Anto skoro mogao pojaviti. Nije ga vidjela pune tri godine, od ljeta četr'es' prve, kad su ga digli u domobrane. Ni pisma nisu stizala. Ali je znala da je živ. Jednostavno je znala... I da će doći, da će je zagrliti, da će je poljubiti u čelo, pomilovati Jocu i Slavu, popiti čokanj rakije i reći 'Aj' Bogu fala i to smo prošli' i pokucati dvaput o stol...

Lupa na kapiji ju je prenula.

'Otvaraj! U ime naroda, otvaraj!!!'

Prestrašeno se ogrnula dekom i bosa pojurila na dvorište. Ne smije ih pustiti da čekaju, bit će belaja, mora im otvoriti.

'Polako ljudi, idem, idem!' vikala je.

Otvorila je vrata i ustuknula. Pred njom je stajao partizančina od kojih dva metra, najviši čovjek kojega je ikada vidjela.

'Zdravo, drugarice! Gdje su ti muški?!

'Ja sama. Čovjeka mi otjerali u domobrane, a ja ostala s dicom...' - rekla mu je gledavši ga netremice ravno u oči.

'Sama, kažeš... Da vidimo.' - i uđe u dvorište, a za njim još četvorica u uniformama. Trojica uletješe u kuću, pa na tavan, pa u štagalj, pa u štalu.. Onaj četvrti je samo stajao i pokušavao saviti cigaretu. Nije mu uspijevalo. Desna mu je ruka podrhtavala.

'Daj 'vamo da ti ja savijem.' rekla je i ispružila ruku. Partizan joj pruži duhan i papir. Tada je prvi put vidjela da neki partizan ima na rukavu nekakve svijetle trake i zvijezde. 'Valjda su činovi' pomislila je dok je u tri poteza lijeve ruke smotala savršenu cigaretu.

'Vrlo dobro, drugarice...' izgovorio je partizan. 'Oš jednu i sebi smotat?'
'Ne pušim. Ali svom čovjeku uvijek motam duhan.'
'Sretnog li čovjeka, snajka.' - reče partizan i zapali.

'Druže komandiru! Evo konja za vas!' - presjeklo je nastali tajac.

Ana se sledila. Zapovjedniku su se zažarile oči dok je žurio prema štali.

'Nemojte, ako Boga znate! Ljudi!' - povikala je Ana, na što se gorostas od partizana mašio pištolja za pojasom. 'Nemoj! Ubi' će te luda kobila, čovječe!'

Zapovjednik je zastao, okrenuo se prema Ani i nasmiješio. 'Nema tog konja kojeg ja ne mogu jahati!'

Niti minutu kasnije, zapovjednik se šepurio dvorištem jašući Cvitku. Napokon je imao svoga bijeloga konja. Štoviše - bijelu kobilu. Ana se križala u nevjerici. 'To nisu Božja posla' mislila je. 'Toj se beštiji jedva smjelo prići, Antu je bila i ugrizla, ritala se kad bi je uprezali za oranje...'
A zapovjednik skoči s Cvitke. 'Slušaj, snajka. Ovu ti kobilu uzima narod. Evo ti napismeno!' - naškraba nešto u bilježnicu što ju je izvadio iz torbe, istrgne papir i pruži Ani. 'Smrt fašizmu!', zajaši Cvitku i zajedno sa dvometrašom i onom trojicom nestane iz dvorišta.
'...i tebi, sinko' - promrlja u neshvaćanju Ana, pa se prene i pojuri u štalu da izvuče Jocu i Slavu.

Kad ih je smirila i nahranila, dohvati onaj papir pa pročita:

"Kobila rekvirirana dana 19. kolovoza 1944.
Zapovjednik 12. slavonske divizije
...i ime i prezime..."

U ljeto 1984. godine zazvonio je telefon. 'Ej, baka! Vilko je! Evo krećemo iz Zagreba k tebi ja i Nives. Da napokon upoznaš i moju buduću suprugu...' Ana im je poželjela sretan put i krenula zaklati pile za juhu. Veselilo ju je da će napokon vidjeti jedinoga unuka nakon pet godina, ovog puta ne na televiziji, a još k tomu dovodi i ženu. 'Kakva li je ta cura kad hoće bit uz 'nog mog luftiguza?' smijuljila se fureći pile.

Vilko se pretvorio u osmijeh izlazeći iz stojadina i pojurio u zagrljaj baki. Do prije pet godina gotovo da nije bilo zime ili ljeta koje nije proveo kod nje. Rastao je u Aninim očima brže nego u ičijima, podsjećao ju je na njezinog Antuna, onako, kad bi sjeo i kuckao prstima po stolu...

'Hajd' da te upoznam, baka! Baka, ovo je Nives, Nives, moja baka Ana!'

Nives joj je pružila ruku ogledavajući se prema puranu koji se namjerio na njezine crvene hlače, a Ana se ne obazre već je stisne u zagrljaj koji je Nives ostavio bez daha, pa je izljubi u oba obraza i reče: 'Dobrodošla, kćeri!' I dok je Nives zbunjeno dolazila dahu, Ana se smiješila i smiješila odmjeravajući joj stas. 'Nešto je mršava...' promrmljala je Vilku koji se pravio da je ne čuje. 'A kako si rekla da ti je prezime?' uputi prema Nives.

Nives je izgovorila svoje prezime.

Anin se osmijeh istopio poput snijega na proljetnome suncu.

'A što je tebi, kćeri...' pa izgovori ime partizanskoga zapovjednika.

'Brat od djeda.' odgovorila je Nives prepuna ponosa.

Vilko je kasnije pričao da su ga zalile kantom bunarske vode kako bi ga dovele k svijesti. Onda je ispio pola litre šljivovice da bi uopće shvatio gdje je i što se dogodilo, a da je tek sutradan ujutro mogao stati na noge. I da su Ana i Nives živo čavrljale uz kavu i prasnule u smijeh kada se pojavio u kuhinji.

Na Aninome pogrebu, deset godina kasnije, Vilko je osjećao da s njom odlazi cijela povijest njegove obitelji. Stric i strina su bili debelo načeti alkoholom, kćeri su im rijetko dolazile u goste, uostalom kao i Vilkov stari koji kao da se stidio ovog slavonskog seoceta iz kojega je pobjegao kao petnaestogodišnjak. Putem s groblja smo prepričavali ljetni raspust kojeg smo Vilko i ja Ani bili zapaprili svojim dječačkim nestašlucima, prvim pijanstvima i o užitku slobode koju smo tada po prvi put osjećali, daleko od roditelja i poznatih prijatelja. Razgovarali smo i o Nives koja se Vilku polako činila sve daljom i neprepoznatljivom.

I sjećam se da sam tada prvi puta osjetio da nam životi možda i nisu samo slučajem nanizani događaji koje izabiremo svakim novim udahom. U poruci Vilku, napisanoj staračkim rukopisom: "Ne zaboravi!". Na požutjelome papiru bilježnice. S potpisom partizanskog zapovjednika.

Genijalno, care

jako jako životna priča, kakvih je ispričano bezbroj....

Pozdrav od redovne čitateljice!

Lijepa riječ narodu, smrt fašizmu!

smrt fašizmu!

al smiješna mi priča,kao da je to priča naših vremena,ma i te šriče partizani i švabe hahaha,simpatično ,smješno..al neka lijepo pišeš.-)

Prekrasno, životno.

ak ti mozes prenositi svoje tekstove sa drugih stranica (za oove mutavce kaj misle da je ovo exluziva) mogu i ja svoje komentare; "predivna epska prica dramaticnih razmjera uzrokovana emocionalnim ljudskim dozivljajem, koja sada samo ceka svog toncija vrdoljaka ili jakov sedlara da ju pretoci na celuloidnu vrpcu i tako obogati one koji neznaju citati ili im je lakse gledati. nova antologija rvacke prizornosti koja ce izgleda dostici i sovagoviceva "sokola"! duga mracna noc izgleda kao maciji kasalj.
jedino bi mozda trebalo proraditi na Vilku, jer ostaje nejasno kako je nakon pola litre domace brlje presao na chivas?! ili cemo citati ili gledati i o tomu?"

i jos; "prič: to se zbilo u tzv. 'predchivas' eri...to nije nikakvo opravdanje,. odn. to sam i sam mogao konstatirati,.. nije vazna era vec evolucija. dakle molim vas; zelio bih citati o toj evoluciji!,....pozdravi, želje i poruke se naplaćuju po posebnim tarifama. za sve dodatne informacije (uplatnice, pay-pal, etc.), izvolite se obratiti mailom ili na privat. hvala na pozornosti i dokujcatibilo... pričko,....aha, dobro onda da znam,.. bice ubuduce svaki put nakon hitne psihoterapeutske intervencije; prosim lepo, to Vam je tolko i tolko,.. buduci da nisam clan sindikata ovih par sati dobit cete s popustom,....slažem se sa pričem da bi ovo valjalo ekranizirat, i meni je u oko opala ta 'brlja' koju nikako da uklopim u sadašnje stanje stvari no onda vidjeh da je postojala predchivas era, ma je'lte, što ne kažete, hmm sa 'brlje' na chivas, to je kao s konja na magarca jer domaća brlja je daleko bolji proizvod (naravno kako gdje) od nekakvog chivasa ...
Poslao dagoberhr u 12:00, 30.3.2009

ti si Pričko tuljan. i to je ok.

Nemoj zameriti, ali zbogradi cjepidlaka koje zamjeraju bezvezarije tipa da je štivo već negdje bilo (so what?), da pića nisu dosljedna, da je ekranizacija u lošoj režiji neumitna, da neznamkaj, moram reći: tko vas ševi, frustriranci! Moju baku i djeda su htjele strijeljati sve vojske u tekstu navedene, pa i neke nepoznate bande, samo zato jer se nisu uklapali. Zadnji su na njih puške usmjerili partizani, a spasilo ih je kapitalističko štivo: izrezak iz novina koji je predratno slavio njihov buržujski brak. Vodenkonjukljasti, da mi nisi štiočki gušt, poželjela bih da mi budeš muzan. Haug!

mdaaaaaaaaaj. pa to je Pričko. on je tak slaaatki jedan Pričko. i baš je cool. posebno s tamnim velebitskim u ruci. desnoj.

..:)

neki ovo prilicno ozbiljno dozivljavaju:)
za pojasnjenje,. ja volim vodenka (da je zena - zenio bih ga),. obozavam njegove tekstove,.. nemam nista protiv prenosenja njegovih tekstova i ovamo,. pace, da ih nema na sta bi ova jadna stranica licila?!,..
to sto se slepam uz njega pa pokusavam steci popularnost na osnovu njegove; pa ko mi to moze zamjerit?!
i da; ljubomoran sam na njegove tekstove,. dobri su do boli,..