Povodanj dobrog zla

Možeš li dahom zaustaviti bujicu? Prašinom utažiti žeđ? Možeš li sjenom obujmiti sunce? Možeš li kamenom objasniti more? Izreći molitvu? Možeš li, Prosvijetljeni...?

Jesu li ikada zašutjele ptice i zamrli gradovi dok se tvoja neizgovoriva mantra ljubavi uvijek iznova odbijala od zidina njezina srca u jeki koja u svom ponavljanju neminovno gubi jedan glas? Jesu li, Prosvijetljeni...?

Koliko si samo puta gledao sunce širom otvorenih očiju i dopustio mu da te uvijek iznova oslijepi i putovao tako, bez putokaza, bez horizonta koji bi te barem u nadi i obećanju vodio do kraja svijeta? Koliko puta, Prosvijetljeni...?

Nisi li, slomljen od prazne riječi, preklinjao proklinjući snagu koja te izbacila na obale njezine sjene? Nisi li, opijen zlatnim protusvjetlom, sricao besmisao svoje postojanosti koja se poput nejasnih odbljesaka gubila pred svakim neuzvraćenim pogledom? Nisi li odlazio iz svojih priča, pognut, bez poante, uvijek kada je priča od tebe stvarala epizodu? Nisi li, Prosvijetljeni...?

Koliko je bilo potrebno vremena da dopustiš koraku da te pokrene pustopoljinom i ponovno naučiš držati kist i pronađeš zaboravljenu kaligrafiju kojom ćeš ispisati hermetiku njezina imena? Koliko je vremena tvoj odraz u zrcalu pokušavao pojasniti inverziju tvoje svijesti koja ne želi razumjeti aksiome fizike ovoga svijeta kojeg toliko žarko želiš negirati? Koliko vremena, Prosvijetljeni...?

Ona tebe ne čuje.

Ona tebe ne vidi.

Ona tebe niti ne sluti.

Jer znaš odgovore. Jednostavno - znaš. Prosvjetljeni...

baš... nek si mu rekao...

konj u svakom slučaju.

oho, pa gle ko je tu! moj naklon. :) (PS - to ti drito iz zakona fizike slijedi, kak buš klinac vidil nekaj kaj ne reflektira svjetlo neg je ful tak, jel, prosvijetljeno? ;))

Kuiš Pike kak kuiš...