Povodanj dobrog zla

Vilko je tip koji je od najranijega djetinjstva bio ono što smo u našemu malome društvu pogrdno nazivali osjetljivim kreativcem. Upravo je on, a ne netko drugi od svih nas koji smo se, ajmoreći, bavili glumatanjem u kojekakvim dramskim sekcijama, bio taj kojeg su iz cijele naše osnovne škole primili u ansambl dječje radio-drame. Nedugo potom je osvanuo i u dječjem obrazovnom programu na televiziji. Postao je, onakav malen i neugledan - 'faca'. Djevojčice su ga gledale onako kako smo svi priželjkivali da gledaju nas, neprimljene. Pisale su mu slatkorječive poruke i potajice ih gurkale u njegove džepove. Jednom su se zgodom dvije male divljakuše i potukle oko njegove naklonosti, a što smo mi, neprimljeni, promatrali s oduševljenjem.

Vilko je, pak, bio zaljubljen u Marinu, prelijepu klinku o kojoj je maštala cijela naša mala družina i o kojoj smo smišljali stihove družeći se na klupi u parku ili se mahnito njišući na ljuljačkama zamišljajući kakav je osjet uopće 'taj poljubac'. Vilko je pisao zadaćnice u kojima samo budala ne bi prepoznavala Marininu prisutnost, sricao stihove, pjevušio putem kući tadašnje hitove u koje bi smještao njezino ime...

Marina Vilka nije niti primjećivala. Štoviše, bila je zaljubljena, koliko to desetgodišnjakinje mogu biti, u Grubog, najvećeg dripca u našemu razredu, a koji ju je maltretirao gdje i kada god bi to bilo moguće. Uzimao bi joj sendvič iz torbe, otimao olovke iz pernice, žvakaće gume lijepio na njezin stolac... A ona bi samo s vremena na vrijeme frknula nešto kao 'sram te bilo' ili 'budalo' ili 'kak' možeš bit takav' hineći ljutito lice koje se pretvaralo u osmijeh čim bi mu okrenula leđa.

Vilko bi se, u takvim trenucima počeo tresti. Smirivali bismo ga uglavnom zbog toga što smo u tom trenutku sami sebi izgledali boljima od njega, ali i iz bojazni da se, nedajbože, Vilko ne zakači s Grubim koji je bio barem za glavu viši i upola širi od našeg razrednog dječačkoga prosjeka.

Međutim, to se nije moglo ne dogoditi.

Grubi je zaista bio pretjerao toga dana. Bio je gurnuo Marinu u trenutku kada je iz njegovih ruku pokušala uzeti svoju bilježnicu tako snažno da je, onakva krhka, gotovo preletjela dva-tri metra i leđima žestoko udarila u zid učionice, izgubila dah i klonula bez svijesti. Vilko je taman ulazio u razred da vidi samozadovoljno, nasmiješeno lice Grubog.

Znali smo da što god se dogodi, to nećemo moći spriječiti. Jasno se sjećam da smo sjedili skamenjeni u klupama i promatrali western koji nam se događao pred očima. Grubi je, jasno, primijetio Vilka i dobacio mu svojim ličkim naglaskom 'Šta 'e? Šta s' blen'o?' i potom ispljunuo žvakaću, vjerojatno da dodatno akcentira prezir prema tom sitnom dječaku koji se drznuo promatrati ga. Vilko je, začudo, ostao miran. Ruke mu se nisu tresle, nije gubio dah, usnice mu se nisu stisle, nije skupio očne kapke niti se mrštio. Polako, gotovo u slow motionu, prešao je tih par koraka koji su ga dijelili od Grubog i stao pred njega. Da bi ga pogledao u oči, Vilku nije bilo dovoljno da samo podigne pogled već je morao podizati cijelu glavu, upravo kako smo zamišljali sirotoga maloga Davida pred Golijatom u priči kojom nas je vjeroučiteljica u ilegali pokušavala navabiti k obraćenju.

'Ništa.' rekao je Vilko svojim sladunjavim, radijskim glasićem. 'Samo te gledam.' Rečenica koju sam kasnije u kojekakvim situacijama, kako smo starili, čuo barem milijun puta iz njegovih usta. Vilko je iznenada, neshvatljivo, u mome pogledu postao za glavu viši od Grubog koji se sav ustobočio i blago zarotirao svoje glomazno tijelo udesno. Bilo je jasno da će uslijediti udarac. I jest.

Godinama sam izbjegavao pitati Vilka zašto se nije izmaknuo udarcu. Znao se šaliti da bez toga ne bi imao šarmantni ožiljak na lijevoj arkadi. Pa ipak, čini se da je najiskreniji bio pri kraju boce Chivasa na dan kada je shvatio da neće moći sačuvati brak sa ženom koju je obožavao. 'Marina je bila moj problem, ne Grubi.'

Koliko se sjećam, Grubi se više nikada nije približio Marini, kao ni Vilko. Znam da smo je jednom zgodom sreli u knjižari gdje je radila. Vilko je nije bio prepoznao. Ili je to, u svojoj naučenoj maniri, vrlo dobro odigrao. Ono što mu nikada nisam rekao je da ni ona nije prepoznala njega. Ili je to, u svojoj životnoj maniri, sjajno odigrala.

vlak u snijegu... osvježavajuće

grubi, vilko, vilko, grubi..., a marina završila na Iskrici ?! šta ti je život :)

ezajsedbifor - virtuala! grafika fenomenalna, ali zaplet - zakuac...

Samo te čitam... :-))

lančpaket pri ruci?

Poklopan. Vince i desert :-))

A siiiiiiroti....... ;(

uspori,. prebrzo to prebacujes ovdje,..

nekog puko chivas ili muza:)))

dobar si, pajdo, odličan :)

I Marina ga nije gledala ni nakon sto se tako zrtvovao?Vjestica mala,sad me zanima nastavak,je li ona nasla pravu ljubav,a Grubi je li se smirio ili ostao Grubi...