Lijeva zjenica


"Što bi ti učinio na mom mjestu?" Pitanje kojeg ljudi neštedimice vole postavljati, ali i gotovo tantrički uživaju u samozadovoljstvu odgovaranja. Jer su i pitanje i odgovor, ma koliko davali utisak ozbiljnosti, promišljenosti ili životnoga iskustva onome tko ga pita ili traži odgovor, uvijek samo nesuvisla hrpa riječi koje nikoga ne obvezuju, koje se nikada neće trebati pretočiti u djelo. Slušam kolege na poslu kako ga propitkuju između dva srka kave, napirlitane klinke u tramvaju između dvije sms poruke, čitam ga između redova dnevnoga tiska, vidim u nesuvislim tv anketama, u kazališnim kritikama, u neizbrojivim postovima na netu... Pitanje od kojeg se naježim. Zato jer u njemu uvijek vidim zamku, podtekst koji samo čeka trenutak kada će izletjeti na površinu i napasti me iz svih raspoloživih oružja i to, ako već ne istoga trenutka, tada zasigurno poput tempirane bombe u precizno određeno, meni nepoznato i, više nego sigurno, najnepovoljnije moguće vrijeme. Ali i zato što poštujem aksiom toga pitanja: lakoća odgovora obrnuto je proporcionalna bliskosti s onime tko postavlja pitanje. I onda mi se javi tuljan i svojim radijskim, za kvintu dubljim glasom, protrkelja: "Ej, bok. Vilko je. Daj da te pitam nešto..." Čim mi se predstavlja pri pozivu, znam da je moj dan otišao u finu materinu. S tendencijom proširenja na cijeli tjedan, ako ne i duže.

Koliko me samo može izživcirati tim predstavljanjem! Poznajemo se cijeli jebeni život, znam mu glas još dok je sličio živkanju vrapčića, pa cviljenju kočnica, potom dok je škripio mutirajući sve do gornje pa potom kvartu niže lage u kojoj se pronašao, a da ne govorim o radijskoj boji koju koristi kad želi zvučati ozbiljnije. Ali - ne! Budaletina se mora, jednostavno mora predstaviti. I svaki put imamo isti ritual - ja mu kažem da znam da on zove i da nisam blesav jer, ako ništa drugo, znam pročitati tko me zove, a on odgovori da tko me jebe. Onda ja njemu vratim da to sustavno radi on i da zbog toga može samo drugima prodavati foru da živi u celibatu, a ne meni. I tada obično počinje tortura za čiji raspon još nije domišljena odgovarajuća riječ.

Prošlo je nešto manje od mjesec dana od kada je zadnji put spomenuo Crvenokosu i ne mogu reći da nisam očekivao Vilkov poziv koji će je se dotaknuti. Jer koliko god se on u našim svakodnevnim viđanjima kleo i nerođenom djecom da je ta priča svršena, da je on, u svojim očima pokajnik, u njenima pokojnik, da se tu nema što više reći i dodati, u očima mu je nedostajala određenost i mirnoća. Kad god bi bio suočen s neminovnostima svršetaka svojih brakova ili epizoda koje bi uključivale njemu iz bilo kakvog razloga važne odnose, Vilkov bi pogled bio izravan i miran. Govorio bi gledajući me najčešće u lijevu zjenicu. I to zbog, kako mi je jednom rekao 'atavizma od čitanja Castanede'. Kao: gledajući me u lijevu zjenicu, obraća se mojoj desnoj, kreativnoj, polovici mozga, a što je, pak, meni dodatnim razlogom da ga nazivam blesavim tuljanom. Bilo kako bilo, kad se govorilo o prekidu komunikacije s Crvenokosom, njegov je pogled bio krajnje nefokusiran. Čas bi bio na mom desnom oku, pa na bradi, pa negdje iznad moje glave, pa na lijevom uhu, pa na tlu, na pepeljari i najčešće negdje neodređeno, s moje desne strane, u nedođiji. A telefonski poziv, kao apsolutno izbjegavanje pogleda, za mene je ultimativna potvrda njegova nemira.

Odslušao sam, čini mi se po sedamnaesti put, povijest njegovog odnosa s Crvenokosom. Po osamnaesti put sam mu rekao da to nije bio odnos već njegova fikcija i fiksacija. Po osamnaesti put me poslao u materinu. I tada je, po prvi put uslijedilo: 'A što bi ti učinio na mom mjestu?' Jbte Vilko. Rekao sam mu da očekujem klijenta svakoga trenutka i da ću ga nazvati kasnije. Znam da je znao da ga lažem, ali je preko toga prešao bez zadržavanja. Jer zna da se uvijek javim.

Najiskreniji odgovori rijetko stižu u obliku izravne riječi. Mnogo češće ih nalazim na cesti, u slučajnim fragmentima žamora iz blizine, u randomu filmskih replika, radijskoga programa... Tako me zamišljenog skoro pokupio tramvaj oblijepljen reklamom neke osiguravajuće tvrtke: Vaš život. Vaša odluka. Vaša sigurnost. Mobitel mi se sam našao u ruci.

"Dopusti da te podsjetim na jedno tvoje iskustvo, dragi prijatelju, i ne dao ti Bog da me prekidaš dok pričam." - zaštektao sam nakon par sati, bez predstavljanja, jasno, čim se javio. "Sjeti se Danke, supruge tvog mentora s kojom si se bjesomučno seksao dvije godine i zamišljao da bi, bez obzira na nesrazmjer vaših godina, mogao ostvariti neku budućnost. Koliko si imao? Devetnaest. Ona trideset i neku. Ok. I kako je ta priča završila? Pred tvoj odlazak u vojsku su ona i muž organizirali tulum. Bilo nas je barem dvadeset-trideset tamo. Ti si prvi ustao i rekao da moraš ići jer imaš dogovoren spoj s Nives. Danka te prostrijelila pogledom, jasno, jer još jučer si joj grijao leđa, i rekla - 'zar ćeš zbog pičke odjebati staro društvo?' Sjeti se koliko smo ostali zabezeknuti njenom rečenicom jer je nikada, baš nikada nismo čuli da psuje. Sjeti se koliko je gorčine, bijesa, razočaranja i nemoći bilo u toj psovci. I što si joj ti odgovorio, majmune? Rekao si joj: 'pa, koliko sam puta to učinio u zadnje dvije godine, vjerojatno mi nitko neće zamjeriti.' I otišao. Ok? I što je bilo dalje? Ajde, sad ti reci."

Šutio je neko neodređeno vrijeme. I potom mi rekao da je zadnjih dvadeset godina pokušavao stupiti u kontakt s njom i da je napokon uspio pred par mjeseci. Kada su se našli uz kavu, rekao joj je da mu je 'užasno
žao što je izgovorio ono što je izgovorio'. Danka se, iskreno, cijele te epizode uopće nije sjećala. Poanta? Jbga, nema je, rekao je. Osim što se više ne mršti kada se sjeti te priče. Kao da je otplavljena iz njega. Dovršeno nedovršeno. I potom me pozdravio.

Ne znam što je naumio, što će učiniti, hoće li se javiti Crvenokosoj ili neće, hoće li krenuti u drugome smjeru, stajati na mjestu, pronaći neku brzopoteznu utjehu ili surogat... Ne znam. Ali znat ću. Kad me pogleda u lijevu zjenicu.

17.08.2009. u 21:46   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

dobro, but...brate malo preopširno. skrati to bar za pola. ili piši u nastavcima...

Autor: nike45   |   17.08.2009. u 21:53   |   opcije


Pa neka pita, i tako će učiniti po svom. Vilko ko Vilko... pa znaš ga

Autor: bacila_jesvenizrijek   |   17.08.2009. u 22:38   |   opcije


Ljudi praštaju sve osim iskrenosti, rekao bi naš veliki Matoš, tako da odgovor na pitanje:"Što bi ti učinio na mome mjestu?", uvijek možeš iskreno dati, ali pitanje je kako će to onaj drugi/druga shvatiti i hoće li poslušati savjet.
A ponekad je teško prihvatiti da je neka priča završila pa je ponavljajući u svojoj glavi (što bi ti učinio, što bi bilo kad bi bilo) i vrteći film stalno ispočetka, čovjek pokušava održati živom, na aparatima...



Autor: antipova   |   17.08.2009. u 22:57   |   opcije


Dodaj komentar