Povodanj dobrog zla

Bože mili, što je meni taj čovjek na trenutke smiješan. Dakle, nađemo se nas dvojica u 'našoj' birtiji, sjednemo uz kavu i mineralnu (jer, žali se, nešto mu je glava teška jutros - a gdje i neće biti od onolikoga Chivasa sinoć), sve nešto šutimo... Pogledamo se u jednom trenutku izravno u oči i izgovori on: Odjeb je lansiran... Tajac od sekunde. I potom prasnemo u takav smijeh da se cijela birtija okrenula prema nama uz onaj pogled pridignutih obrva i potom odvrtila glavom uz mrmljanje i slijeganje ramenima, kao: pusti, budale...

Slabo je spavao, kaže. Ih, lažov. Mogao bih se kladiti da je nakon što se izgrlio zahodske školjke zamro do prvog zvona budilice koju je potom šutnuo na drugi kraj sobe. Podočnjaka nema, nema niti onog krljanja kašlja koji te guši blagim nikotinskim otrovanjem duge noći, svježe je obrijan, štoviše preko stola mogu osjetiti miris jeftinijeg aftershavea. I ta njegova smiješna frizura, uredno počešljana... Pa nije li blesavo da netko, u našim godinama, pušta kosu skoro do pola leđa i veže je u konjski rep, a - proćelav je. On bi obično na to rekao da ima 'rijetko lijepu kosu'. Doslovce ima. Rijetku, jasno.

Vidim da je iskoristio trik kojem sam ga davno podučio: ako ti nema tko popeglati košulju ili dolcevitu, a ti lijepo zvekni vestu preko toga. Samo, opet je stvar zeznuo obukavši debelu sivomaslinastu vestu koju je zadužio još u ratu. Nije da mu ne stoji dobro, ali - smiješan mi je takav. Sitan. Proćelav. S tim čuperkom ispod donje usne. Kao dječak, naivni dječarac. A zapravo prastara duša koja još uvijek pokušava pronaći razlog svog stalnog pojavljivanja u ovom, kako to voli reći, prostor-vremenu.

Namjerno sam izbjegavao podpitanja oko onog 'odjeba', znajući da će najkasnije nakon dvije cigarete to ionako prokuljati iz njega poput eksplozivne dijareje. Ništa, veli, opet ista priča. Popušio je još u startu jer je mislio da mu je preko puta biće koje vidi svijet gotovo kao on, kao metaforu, kao konglomerat mnogostrukih layera, kao nešto više od pet ebenih čula... Pokušao sam dobiti pojašnjenje provocirajući mu utrnuli jutarnji intelekt pitanjem o metodi ili barem logičkoj strukturi kojom je došao do takvoga zaključka. Poslao me u materinu između dva dima cigarete. Nema tu metode, figura, analiza, jbte. Jednostavno je nešto osjetio, reče, po prvi puta nakon milijun godina (njemu je to vjerojatno inačica za količinu vremena od kad ga je druga supruga odkantala, do danas). Pa se shebo. Pa je počeo maštati da je pronašao 'soulmate' (o, moj bože...), da je to postalo središtem njegovoga postojanja, pa da ga je nadahnula, da ju je počeo doživljavati kao muzu (ajoj), pa je počeo sumanuto stvarati te svoje štatigajaznam umotvorine, pa da se preselio u novi stan zato jer je očekivao neki novi početak, pa da je provodio sate u razgovorima o bitku, o svemiru, o ljudskim energetskim interakcijama, o ovome i onome, bla, bla, bla. A jesi li ti, prijatelju dragi, tu ženu pritisnuo, ono, uza zid s rukom na..., a?

Dakle, da pogled ubija, ovo bih pisao vjerojatno kanalizirajući riječi kroz nekog medija. Naravno da ju nije. Navodno se ukočila. Navodno je on shvatio da joj je prerano za to, da je ranjeno biće koje se boji novog početka. Molim!?! Molim!?! Nisam dobro čuo, zapravo se nadam da sam krivo čuo!

Ne, nisam krivo čuo. Pa smo naručili Jacka i Chivas, s mineralnom. I šutjeli. Nemam pojma što je vrtio po glavi, samo znam da je uglavnom izbjegavao moj pogled i blejao kroz izlog onim izrazom kojeg ne možeš opisati niti kao ljutnju niti kao tugu niti kao razočaranje. Nešto između. A ja sam ispijao svoga Danielsa uz misao kako je jednostavno sjebanima sjebati sjebanoga. Čak i kad im to nije namjera. I kako je sjebanome jednostavno dodatno sjebati samoga sebe. To štoviše ide, kako zna reći: po defaultu. Jbmpasmater ako si ikad više dozvolim da se nekome otvorim, procijedio je preko Chivasa. Oh, da, kako da ne, prijatelju.

Što sam mu mogao reći osim one glupe da ne možeš biti prijatelj sa ženom u koju si zaljubljen (ah, klishe...) i da smo sve to već vidjeli i doživjeli. Istini za volju, ja nešto češće nego on, ali svejedno. Valjda se sve mora ponavljati dok ti u srcu ne izraste nešto kao žulj. Koji se s vremenom skori. Pa više ne osjećaš. Ili barem voliš misliti da ne osjećaš.

konjiću, opet ti mene ugriz'o. Ne vidi se, nema beda, nije to žulj na peti ili nedajbože nosu:)

Hm. Znaš na što me podsjetila ova tvoja (usput budi rečeno, sjajno napisana!) priča: na onaj stih iz Gracelanda, "...losing love
Is like a window in your heart,
Everybody sees you're blown apart,
Everybody sees the wind blow..."

Zanimljivo...

men'vo'nest'poznato,.

'bate,kak'da sam sam neke od ovjeh stvari izgovorio,..

oba su pala,bilježim se sa štovanjem:))

kljastičasti funtastičasti:)))