Povodanj dobrog zla

Vilko je opet prolupao. Tu više nema sumnje, kao niti pomoći. Za sada. Utješno je samo to da i ja i Prič i Dag i ostala ekipa znamo kako mu je potrebno dati samo malo vremena da se sabere. Po mogućnosti, bez poslovičnog Chivasa, a što bi u takvim okolnostima obično predstavljalo gotovo nemoguću misiju. Gotovo nemoguću. Jer, nas je ipak šest. A on jedan. Sitan.

Uglavnom, priča on nama neku večer u jazz klubu, nadglašavajući izvrstan free nekih francusko-američko-srpsko-finsko-danskih jazzera, kako živi zadnjih par dana, kako jedva čeka da s posla dođe u svoj podstanarski stančić, zavuče se u krpe i bleji u strop dok ne zaspe. Što zna potrajati. Prič je bio taj koji je učinio grešku u koracima zapitavši ga: 'i? kak' ti je u tom stanu?' Ajoj...

Počela je tirada o tome kako je taj stančić u stvari čudesna jazbina, gdje plinska instalacija uporno odbija suradnju s nebrojenim čarobnjacima popravaka, svjetlo u malenome hodniku je zapravo žmigavac kojim upravlja vanzemaljska svijest, vodokotlić pak posjeduje vlastitu inteligenciju koja prema samo sebi znanim logičkim figurama pušta vodu u najnepredvidljivija vremena. Veli Vilko da mu je padalo na pamet da, kad već ništa drugo ne daje vidljivoga rezultata, pozove: a) svećenika da istjera tog duha prethodnog, očito preminuloga, nema pojma, stanara ili b) nekog od svojih prijatelja 'duhovnjaka', tek toliko da detektiraju "loše energetske putove". Svašta mu je još, kaže, padalo na pamet, međutim, jbeš to, sve je to ok. Sa svime time može funkcionirati bez problema. Osim jednog!

Ne radi ulazno zvono. Niti dolje, na ulazu u zgradu, niti na vratima. Nepopravljivo. I to ga, kaže, dovodi do ludila.

Jer, "što ako me se, nevjerojatnom, čudesnom Božjom providnošću, sjeti, oprosti mi i poželi me vidjeti u neko nepredvidivo doba noći? Što ako joj se ispraznila baterija mobitela baš u tom nepredvidivome trenutku? Što ako je izbrisala moje brojeve telefona? Što ako je u žurbi ostavila mobitel na polici? Što ako su baš prije par minuta smetlari oprali ulicu i ona ne može pronaći niti jedan kamenčić da ga baci na moj prozor? Što ako baš tada nema ama baš nikoga tko bi joj barem otvorio ulaz u zgradu? Što ako joj netko i otvori ulaz i ona uđe, ispreskače tih šesnaest stepenica u tri skoka, raskrili staklena vrata kata i bezuspješno pozvoni? Što ako se prestraši da će kucanjem probuditi susjede? Što ako se i ohrabri pa udari po vratima, a ja imam zatvorena vrata sobe i ne čujem ili imam slušalice na ušima ili jbte spavam, a? A?"

Dag mi se lagano približio i šapnuo: 'Jel' on to priča za prvovjenčanu, drugovjenčanu ili onu zadnju?' U prvi mah sam mislio da me zajebava. Pogledao sam u njegovo lice koje se pretvorilo u iskreno pitanje, potom u Vilka koji je još uvijek širom otvorenih očiju ponavljao: a? a? Sorry, dječaci, moram na zahod...

Jedva sam dobauljao do tamo. Nikada, nikada ne sjedam na zahodske školjke u birtijama, pa ni u ovako fancy mjestima. Sada sam jednostavno morao. Spustio sam poklopac i sjeo. Žmirkanje neona mi je smirivalo disanje, a sitno pisani tekst o uporabi zahoda, obješen na vratima, nakratko fokusirao pozornost. Nevjerojatno! Čak i na ovako fancy mjestu, neki kreten je imao poriv napisati da nakon uporabe obavezno povučem vodu!

Kad sam se napokon vratio, jazzeri su prašili drugi bis. Dag me opet upitno pogledao, a Vilko opet izgovarao samoglasnik. 'Ka' me ti gledaš!?!' skoro da sam podviknuo, 'ka' sam ja Nostradamus!?! Pa da znam što misli, jbt, zarađivao bih novac na tome!?! A i ti, a, pa a. Pitanje je što bi ti, majmune, učinio da se to i dogodi! Zasrao po običaju! Ali, neće, prijatelju, neće, pa možeš mirno spavati... Uostalom, ej, Vilko, gle, odi do WC-a. Netko ti je ostavio poruku!'

Kad malo bolje razmislim, čini mi se da Vilko i nije prolupao. Zapravo se čini da on jedini ima ono što smo kao ekipa davno ostavili iza sebe, u odbijenim molbama za posao, u brakorazvodnim parnicama, u bankrotima poslovnih poduhvata, u nedolascima svojim sinovima i kćerkama na školske priredbe, u izmotavanjima sa sasušenim vršnjakinjama... Samo trenutak, da se sjetim te riječi...

Ah, da! Nada.

Eh, pa znaš kaj, moram navijati za Vilka! Moram navijati za kamenčić, očaj, pijanstvo, zbunjenost, whatever, moram navijati da će biti budan, moram navijati... Eto, moram :-))

Našlo bi se neko zvono u mojim ladicama:) Nego, taj Vilko... ma on je ljudina, i zapravo drago mi je da ne koristi ispirače:-)

Kljasti, ajde ti ovo izdaj, odlično je...

Tko je vidio izdavati prijatelje?! ;-))

polako... još je u nastanku. izdaja slijedi defaultno.

nice, but...gdje nađe jazz klub u zgb? osim bp?

makegod, garant ste je sam bili lijeni pitat. naime, znam iz pouzdanih izvora da više nije tako ohola i puno lakše sada kaže da. ;D

prijatelji,slušatelji,nekužitelji...

kad ti lupnem taksu za uporabu nadimka!;)

mislim u tekucem obliku tamne boje izradjenom od izvorne licke,. a sebi zemi jebe mi se; chivas, jack,. gusti,. kaj god os:)))

deal!

N'da...onak'u prolazu...:))

Pa kvragu zar nitko nezna popraviti to zvono,covjeku mozda moze promjeniti tok zivota.Jedno glupo zvono.I 6 nepoduzetnih prijatelja i 14nesposobnih majstora.Uh kad se sjetim majstora odmah sam ljuta.Ma zasto Vilko ne nazove tu zenu i ne poprica s njom,bas me nasikirao

... Hypo, čitati tvoje tekstove godi.