Iskričarije

Mladi krumpir i blitva (za pomazit onog zubaca kojeg još imam na ledu). Kupine i maline, da se ima što mljackat dok se krumpir kuha. Breskve jer se zgodnoj teti iza tih breskava jednostavno nije moglo reć "neću" (ok, muška svinja sam, šta sad). Mladi kukuruz - opičen sam na kuruzu još od dječjih dana. Svježa, vruća, mirisna peciva.

Tržnica je najbolji antidepresiv koji postoji. Osim seksa i čokolade, dakako.
U biti ljude možeš sjajno procijeniti po tome kako idu na tržnicu i kako se na njoj ponašaju. Točno vidiš koliko im života struji u venama... kupuju li tek po listi potreba za današnji ručak ili naprosto uživaju u mirisima, bojama i okusima, sasvim spontano i bez ikakvog plana i ceduljice.
Pogledaj lice te žene koja opipava nektarinu sa kiselim izrazom face koji govori "ništa meni nije dovoljno dobro i svemu ću naći manu, jer ja sam takva".
Pogledaj onog starca, čeznutljivog pogleda uprtog u zdjelice s malinama, preskupih da bi si ih mogao priuštiti.
Pogledaj pak onu drugu ženu, koja kako skreće pogled na nešto drugo, tako to i kupuje, nesputano, nezadrživo, ispunjavajući si želje rođene doslovno tog trena. Takve ljude volim. Nekontrolirane, spontane i - žive.

Pa čak i prodavači sve vele o sebi. Svaka im nijansa glasa, dok te zazivaju da pogledaš njihovu robu, priča svoje priče. I točno vidiš tko prodaje svoje, a tko tek stoji za štandom... i daj ti onda odoli nečemu, kad u oku prodavačice vidiš da kupujući njeno voće, dobio si i dio njene duše!
Hajd', ok, zbilja je bila i zgodna, no. :)

Nah.
Kava je bila novinskilistajuće brza, prevruće je za sjedit' na Korzu. Jedva sam dočekao doć doma i bacit se pod mlaki tuš.


No dosta tipkanja, jedna me ribica baš nestrpljivo čeka.

Bijaše zora.

Ništa nije gorjelo, no livadom je vijao miris dima.
Obrisi, neprihvatljivo bezoblični. U strahu, neprepoznato grmlje ili visoka trava ili trup kakvog davno slomljenog drveta. U strahu, bjehu to zlodusi, noćne utvare, neumna bića nepostojanja.
Kiselkast, neugodan okus u ustima.

Negdje na istoku, oblaci su vrebali sunce. Sumorne snage tmine, braneći svoj opstanak, čaporcima magle uvijale su prve boje zore u mutnu paučinu bez zraka i svjetla.
Rađalo se.
Ipak, rađalo se.
Stenjući vrisak i kovitlac borbe. Pretamno, pregusto, pregušeće...

Negdje na istoku, svitala je zora. Negdje, valjda, možda, nekome.
U mraku, miris dima vlažno se lijepio za sjene.
Progutana slina, tihi kašalj. Trljanje jezika o nepce. Loš okus, loš. Trpak.
Kad svane, ne prije.


Boje će dati okus.

Rižot sa tunom alá Winetou.

Bijaše kiša.

Iz vedrog i toplog neba, bez ikakvog nagovještaja, obrušio se potop debelih, ledenih kišnih kapi.
Promočen u trenu. Promrznut. Zatečen u pola koraka, ne stižući ni izdahnuti topli zrak tek maločas udahnut.
Cijedilo se niz nos, niz vrat, niz leđa, izazivalo hladnu jezu duž kralježnice.
Molećivi pogled prema nebu koje nije marilo.

Maknuvši se od ledenog potopa, stresajući vodu, grijući premrzle ruke... još je nešto bilo tamo. Iz zastrašujuće naglo nastale tame, nešto je gledalo, micalo se, tražilo toplinu. Nešto je čekalo povratak vedrog neba, povratak sunca.
I čekalo.
I čekalo...


... i čekalo.

Nisam i nisam mogao spavat'
pet i dvadeset, reče mi sat.
Oči umorne a mozak budan
Pozicija loša, pa proglasih pat.

Ustajem, teturam, vučem se iz sobe
žmireć' do tuša ko pijani slon
taman me vruća voda pomazi
kad prokleto bilo, zvoni mi fon.

Molim!, velim, dok voda se cijedi
u lokvice male oko bosih nogu
a mislim si, kvragu, zašto baš sada
što sam to opet skrivio bogu.

Pristavi kavu, na pola sam puta!
reče tad vedro poznati glas.
Zagrcnuh se, skočih, živnuh ko pčela
takve te riječi razbude u čas.

U pet minuta, obrijan i čist
osmijeh oko glave, jurim po stanu
Ona dolazi! - samo to zvoni
dajući pjesmu novome danu.

Tad zazvoni opet, javljam se žurno
Kava već kipi, cvjetiću moj!
"Oprosti, znaš, tek htjedoh ti reći...
u žurbi sam nazvala - krivi broj".


Svaka sličnost sa stvarnim doživljajem je... slučajna, naravno, a kakva drugačije.
Doista, nikad me u životu još nitko nije zvao u pet i pol da bi mi se najavio na kavu.


Časna riječ.

*Iz osobne arhive, ožujak 2008.*


Bijaše Grad.

Malo je tko pamtio kada je Grad nastao.
Tek se Grad sam, kroz maglu vremena, mutno sjećao trenutaka kad je bio malen, slab i prepušten na milost i nemilost prirodi i ljudima da mu namjerom ili slučajem čine dobro i zlo.
Sjećao se kako je rastao jačajući svoje temelje, kako je primao putnike namjernike i nalazio svoje mjesto u ljudima baš kao što su i ljudi nalazili svoje mjesto u njemu.
Sjećao se dana kad je prestao biti tek usputno mjesto i postao Grad.

Učio je.
Kako se saviti u oluji, kako tješiti nesretne, kako dijeliti sa sretnima. Učio je ponos. Učio je čast. I svima koji ga pohodiše davao je sebe, imajući za svakog dovoljno.
Ljudi su se u njemu rađali i umirali... dolazili i odlazili. I svi do jednog ostavljali su Gradu ponešto da se time gradi, a on im je, svima do jednog, davao ponešto po čem su ga pamtili.
Bio je to dobar Grad, tada. I dobri su ljudi u njem živjeli, slaveći život dobar kakav jest.

Kako to već biva, nesreća se pojavi kad je se najmanje očekuje.
Nije došla odjednom, ne. Nastajala je polako. Zlosutno je micala glavom škljocajući tek izraslim očnjacima, pandžama gulila kožu grada.
Krvario je... stenjao... bolne ogrebotine mazao blatom, uvjeren da je ljekovito. Nije pomagalo. Shvatio je to tek kad mu je groznica, tresući ga ledenim drhtajima, progutala zamalo svu snagu i svijest.

Kako to već biva, spasitelj se pojavi također kad to najmanje očekuješ.
Stigao je niotkud... zračeći toplinu i liječeći bolesno tkivo Grada, uplašenog i nevjerujućeg, preslabog da bi birao ili mislio na posljedice.
Godilo je osjetiti toplinu. Godilo je osjećati ozdravljenje. Godilo je misliti da će sve opet biti dobro. Jer, Grad je opet bio dobro. Predobro, čak.
Toplina nije prestajala.
Ono što je ugodno grijalo, počelo je paliti. Ono što je liječilo, počelo je peći.
Grad se počeo sušiti, pucati, dim mu se rađao u svim porama.
Grad se zapalio.... Grad je izgorio.

Spaljene ruševine su dugo vijale pramenove dima, jako dugo.
No u širom rasutom pepelu, život nije zamro. Drveće je opet nicalo. Ljudi su opet dolazili. Temelji su opet na svojim ramenima hranili nove kuće, jer Grad se nije želio predati.
Naučio je bojati se vrućine. Nije se prestrašio bojati topline.
Njegovo je lice, kuću po kuću, ponovno počelo dobivati boje, vedre boje neba i trave i zemlje koja miriše u proljeće.
Tek je možda s malo više pažnje motrio one koji su u njem tražili utočište... ali živio je, opet ispočetka.

Sljedećem se dolasku toplog vremena nadao. Čak, čekao ga je. Nije se plašio onog što mu je davalo život.
Sljedeći ga je dolazak topline spalio toliko naglo da nije stigao ni udahnuti vreli zrak.
Ruševine su i opet vijale crni dim.
Kroz smrad svog izgorenog tkiva, Grad je teturavo tražio preživjelo sjeme, nenapuknute temelje, nespaljene ljude.
Tražio ih je... sve dok ih nije našao, opet.
I opet, proteklo je mnogo vremena, no dah života bio je ponovno udahnut. Bilo grada kucalo je tiho, no uporno. Ritam srca ponovno je preuzeo vođenje ritma života.

Treći put, pojavilo se iznenadnije no ikad. Usred zime, toplina je bujala, rasla, ispunjavala, topila.
A Grad je uživao.
I ljudi... i oni su uživali, ogrijani svemašnjim plaštom ugode, ohrabreni prožimajućim mirisom koji je obećavao. Voljeli su Grad i on je volio njih. Sve je bilo baš kako treba biti.
Ali...
... zima je grijala... a ljeto je donijelo hladnoću. Toplina se povlačila, gubila, nestajala. Kuće su polako tonule u sumrak, hladeći se pred nadolazećim valom leda. Leda okivajućeg, razarajućeg, smrtonosnog.
Grad je i opet umirao.
Bilje je uvenulo, ljudi su pobjegli. Kuće su se urušile.
Grad je ostao pust, vegetirajući letargijom iz koje ga ništa više nije moglo prenuti.

Zrno po zrno pijeska, šaku po šaku šljunka, kamen po kamen granita... gradio je zid.
Zid deblji, čvršći i viši od planine. Zid dovoljno jak da odbije svaki napad, svaki val topline ili hladnoće... zid iza kojeg je tražio sigurnost.
Zid je narastao, Grad je i dalje drijemao letargijom. No i to je bilo dobro, sada. Drijemati... ne biti više dirnut ničime.
Nije više čekao nikog i ništa. Tko je u njem živio, živio je, jer vrata su bila čvrsto zatvorena ne puštajući nove stanovnike da uđu.
Grad je vjerovao da je ovaj put učinio sve što treba da opstane... i traje.

Jednog ni po čemu posebnog dana, zidine oko grada bjehu prelivene neobičnim bojama. Grad je promatrao.
Boje duge, no na nebu je nije bilo. Boje zalaska, no sunce se iza zidova već dugo nije vidjelo. Boje zore... na čije je postojanje već davno zaboravio.
Boje su titrale, plijenile pažnju, zvale. Boje izašle niotkuda, nezvane ni od koga.
Grad se budio.
Okovi letargije popucali su poput triješća... Grad je udahnuo.
Širom otvorenih očiju, Grad je vidio sunce.
Zidine kao da nisu postojale. Nit debljina, nit čvrstoća, nit visina - tanje od paučine, mekše od vate, niže od sjene... sve što su štitile, željelo je da nestanu. Na istoku, sunce je rastezalo svoje zrake tlom, prelazeći meko preko svakog gradskog trga, kroz svaku ulicu, milujući mu svaku krošnju drveta. Vodoskoci su prsnuli bistrinom, vraćajući život u pore kuća i kožu ljudi.
Grad se smiješio.

Toplina, da. Osjećao ju je sve do dna svojih najdubljih temelja. Pamtio je plamen koji ga je gutao i led kojim bješe okovan... no straha je pred toplinom ipak nestalo.
Trebao ju je, toplinu. Bez nje, kao da ni nije živio.
Posegnuo je. I toplina mu je došla bilzu.
Osjećao ju je svakim svojim centimetrom.
Posegnuo je, želeći je upiti do kraja...
... no toplina je uzmakla. Jedan metar, ne dalje, no odstupila je od njegovih prstiju.
Opet je posegnuo. I opet je uzmakla.
Što god grad činio, koliko god molio i vapio, toplina je uzmicala za metar. Blizu... nepojmljivo blizu... i metar predaleko.
Grad je stao.

Grad je shvatio.
Koliko god posizao, nikad je neće dohvatiti. Koliko god za njom vapio, nikad je neće upiti. Koliko je god molio, molbe će mu ostati neuslišane.
Naprežući se da dodirne toplinu koju je toliko trebao, prenapregnuo se. Tlo se treslo, zemlja je pucala, kaos je harao rušeći sve pred sobom.
Mogao je gorjeti, no u toplom bi pepelu uvijek nešto ipak preživjelo. Mogao se smrznuti, no pod ledom bi život u hibernaciji čekao topljenje.
Ovo... nije mogao preživjeti. Potres je bio prejak.
Kuće su se rušile u prah, ljudi su umirali pod ruševinama. Tek netom zabljesnute ulice i trgovi, sad su bili tek mračni prizori potpunog uništenja.
Ptice više nisu pjevale... iz vodoskoka je kapnula posljednja kap vode u presahlo tlo.
Duboko dolje, temelji su se drobili.
Duboko dolje, umiralo je sve što je Grad držalo živim.

U najdubljem podrumu u prah pretvorene nekad najljepše kuće u gradu, nešto se jecajući pokušavalo pomaknuti.
Pod razorenim hrpama krša, nemajući ni tračka života za kojeg bi se uhvatilo, bilo Grada kucalo je svoje posljednje otkucaje preklinjući prašinu da ga prekrije do kraja.

Tamo vani... toplina je nijemo promatrala mjesto koje nekad bilo Grad, zgranuta.
Možda je ipak trebala pustiti Grad da je upije, možda je ipak trebala dati Gradu ono što je Grad želio dati njoj.
Možda je ipak trebala prići i taj jedan metar.
Nikad neće znati.


Kad bi barem mogla vratiti vrijeme...

Kad bi tanjuri znali govoriti, pričali bi o nježnim rukama koje ih bjehu stavljale na stol, koje su ih nosile pune hrane, koje su ih s pažnjom prale, brisale i pospremale.

Kad bi čaše znale govoriti, pjevale bi o usnama koje su ih meko dodirivale, ostavljale na njima obrise ruža ili tek jedva vidljivi trag finog zalogaja zalijevanog iz njih.

Kad bi stolice znale govoriti, šuškale bi viceve o stražnjicama, velikim, malim, oblim i kruškastim, uglavnom toplim i tek pokojom hladnom.

Kad bi jastuci znali govoriti, ispjevali bi stihove o obrazima uronjenim u njih, o kosama rasutim na njima, o dahu, katkad tihom, sporom i dubokom, katkad glasnom, brzom i ustreptalom.

Kad bi kreveti znali govoriti, samo bi šaptali. Ili bi šutjeli iako znaju govoriti, jer neke se priče najbolje pričaju tišinom.
Šaptali bi o tijelima, šutjeli bi o suzama.
Šaptali bi o zagrljajima, šutjeli o opraštanjima.
Šaptali bi o obećanjima, šutjeli o razočaranjima.


A kad bi ljudi znali ne samo govoriti nego doista i reći, kad bi to mogli i htjeli...

Slušao ju je.
Slušao je njen glas kako priča o nečemu a glavom su mu munjevito prolijetale slike... slike nje.
Slike nje kako gunđavo pokušava aparatom ispeglati kosu nakon što mu se iskoprcala iz zagrljaja nakon vođenja ljubavi, slike kako mu govori da će ga ubiti nakon što je po milijunti put ponovio da obožava kad joj se kosa nakovrča. Slike nje kako pobjednički zadovoljno prigovara da i opet nije savršeno oribao kadu. Slike nje kako priprema neku hranu, snalazeći se već u njegovoj kuhinji kao da je njena. Slike nje kako pali novu cigaretu, poigravajući se odgađanjem njegove strasti - pa i svoje - uz uvijek sličnu nasmiješenu rečenicu, daj, još samo jednu, pa me onda možeš iskoristiti. Slike nje kako se od srca smije njegovim nasumičnim šašavim upadicama dok mu pokušava ispričati što joj se bilo desilo.
Slušao je njen glas, ubacio šašavu upadicu i opet je gledao kako se smije.
I gledao kako opet pali novu cigaretu, ovaj put bez prateće rečenice, bez vragolaste iskre u njenim očima... vrijeme koje je prošlo i neće se više nikad vratiti.

Pričao joj je.
Govorio joj je o tome što se njemu sve bilo desilo otkad su se posljednji put bili vidjeli, o tome što je radio, što je mislio, kako se osjećao. Pričao joj je, pokušavajući kao i uvijek zadržati oči suhima, o tome koliko mu još uvijek znači da je čuje i vidi ponekad. Pričao joj je, a glavom su mu prolijetale prolijetale rečenice. Njene rečenice.
Rečenice - jesi li dobro? - kojima je, prije nego li ga je bila upoznala u samu srž, provjeravala kako mu je bilo, dok ju je on zadihano obožavao očima, rukama, čitavom dušom. Rečenice - ma pretjeruješ opet! - nakon što je mrtav ozbiljan govorio da bi mu komotno mogli i čupati noge iz guzice kad je s njom, a da ne bi uopće ni osjetio. Rečenice - ovo je bio jedan jako fini seksić - dok se njegov um pokušavao nakon vođenja ljubavi vratiti iz dubina svemira za koje prije ni u ludilu nije mogao ni pretpostavljati da postoje.
Pričao joj je, pokušavajući se svim silama zadržati da je ne zagrli i nikad više ne pusti iz ruku.

Gledao ju je, a ona je gledala njega. I znao je da ona vidi, a znao je i da ona zna da on zna. I znao je da ona neće ništa reći, jednako kao što je oduvijek izbjegavala išta reći. Tek su joj oči govorile, a on ih je čuo i nije ih želio čuti... jer govorile su, volim te, no svejedno ću jednog dana otići i neću se više vratiti. Slušao je samo onaj - volim te. Sa svime je drugime ostavio svoju neuništivu nadu da se bori kako god zna i umije.
I kad bi njene ruke, njeno disanje i njeno tijelo potvrdili taj - volim te - znao je da nikakav drugi raj ne postoji nigdje nego samo tu i sada, u tim trenucima, a on živi usred njega i svaka je sekunda tog raja neprocjenjiva.

Kamo si otišao?, upitala ga je. Vidjelo se da mu misli strelovito lutaju nekim drugim vremenima.
Tu sam, naravno. Zar misliš da bih propustio ijednu sekundu s tobom?
Nasmiješila se. Još uvijek je godilo, iako je i stvaralo neugodnost jer njihove ruke više nikad neće ispreplitati prste, niti će je njegove drage rečenice neodoljivo vući k njemu čak i onda kad je sve u njoj vrištalo da mora sve prekinuti, otići, nestati... čak i onda kad je prekidala, odlazila i nestajala... i ponovno se vraćala čovjeku koji ju je volio više nego samog sebe.

Moram ići, rekla je ustajući od stola.
Znam, odgovorio je.
Gledali su se, stojeći tako blizu jedno drugom, on vapeći, ona moleći ga da prestane.
Moram... moram ići.
I krenula je, ne osvrćući se, namjerno brzim korakom da izbjegne zagrljaj na vratima kojeg se bojala jednakom snagom koliko ga je nekad voljela... možda upravo stoga što ga nikad ni nije bila prestala voljeti.
Zagrljaj. I čovjeka. I sunce koje je nekad svojom snagom rastjerivalo sve oblake njenog života.
I krenuo je za njom, nadajući se kako će možda zastati na vratima, pogledati ga, zagrliti ga. No nije.
Ispratio ju je van, nježno stisnuo rame kad je sjela u auto, govoreći kao i uvijek - čuvaj se. I javi se. Hoću, odgovorila je, iako su oboje znali da je to tek pozdrav i ništa drugo.
Mahao joj je dok je auto odlazio, vidio je njenu ruku kako mu maše.
Zastenjao je... udahnuo duboko, duboko, te polako ispustio zrak iz sebe pokušavajući zadržati jedva pokrpane šavove da se i opet ne raspadnu.

Ušao je nazad u stan.
U kupaonici proveo dugi trenutak promatrajući svoje lice, bore, ožiljke, promatrajući nepoznatu osobu, praznu, beznadnu.
Više neće dolaziti, rekao je sam sebi naglas. Neće više dolaziti, čuješ li? Niti će zvati, ikad. To je bilo to. Pomiri se s time.
I odjednom, kao prekidačem pomaknutim klikom, pomirio se. Sa time da je više nikad neće ni čuti ni vidjeti, sa time da će do kraja života u ogledalu vidjeti tek nepoznatu osobu, praznu, beznadnu.
Otvorio je ormarić, mirno uzeo škare, rastvorio ih i naglim, snažnim dugim potezom koso zarezao podlakticu zamalo do kosti, niti ne gledajući što radi. A onu nepoznatu osobu u ogledalu samo je zamolio - reci joj da mi je žao zbog kupaonice, znam koliko je voljela da uvijek bude savršeno čisto.


Zadnje što mu je sinulo, bilo je - ta ona ionako neće to vidjeti... sve je, dakle, savršeno u redu.

*U TEŠKOJ prometnoj nesreći koja se jučer oko 18.30 sati dogodila u mjestu Duće, pokraj Omiša, poginuo je 46-godišnji motociklist s područja Dugog Rata. Motociklom Yamaha je uslijed neprilagođene brzine sletio s ceste,pao na kolnik, udario u rubnik, a potom i u betonski zid pored kolnika te preminuo na mjestu događaja.*
Izvor: Index.hr

Jel' se o tome priča?

"Za mene je ovo samo zabava i baš me briga tko je s druge strane monitora" - u raznim verzijama i nijansama, omiljena izjava puka iskričarskog.
A gle sad, strmopizdio se čovjek s motora (dakle, poginuo isključivo svojom krivnjom) i dojučerašnji pljuvani nick (također isključivo svojom krivnjom) danas postade vrlo stvaran, a maltene i heroj utopljen u krokodilskim suzama istog onog već spomenutog puka.
Moj nimalo začuđeni naklon teškom licemjerstvu. Uz iznimku dvoje-troje njih koji su ga smatrali frendom i iskreno im je žao, svi ostali bi bili platitli iz svog džepa da ga je netko maknuo odavde. A sad - kuku lele Drle mili. Zbljuv.

No sad se barem zna što je potrebno da puk iskričarski otkrije da pričom o "samo zabavi" sočno laže (kao i u većini stvari). Da je kome ovo samo zabava, ne bi nimalo mario. I usput, tretirati nekog kao čovjeka tek kad umre, a k tome ga mrtvog i idealizirati (temeljem čega?) - stvarno divota.

Memento mori, ha?
Bolje bi vam bilo da barem djelić tog truda posvetite živima.


Dok su još živi, po mogućnosti.


P.S.: komentari i opet zaključani jer će biti zgodno promatrati što vam je jače, želja da, obzirom da ne možete ovdje, svojim blogom histerično nagazite mene, ili šuteće poštivanje uspomene na čovjeka u koje se tako srčano zaklinjete.
Kladim se na ono prvo. Previše ste predvidljivi. Osim što ste licemjeri.

Večeras je ovako bilo vani...






... ovako unutra...




... i ovako na kraju.





Makar, bolje bi izgledala dva tanjura i dvije čaše.

Baš godi ne biti ovdje.
Sasvim je dovoljno svratiti svaki drugi-treći dan provjeriti zašto godi ne biti ovdje - pet minuta, dovoljno je da se podsjetiš zašto.


I usput, obožavam ljude koji te porukom pitaju pa dobro, gdje si ti, a onda deaktiviraju profil da im slučajno ne bi mogao i odgovoriti.

Uzeo je boje i krenuo slikati.

Glava... puno kose. Kovrčave, duge. I oči, plave poput jutanjeg mora. Zlatni rez obrva, toplo savinutih. Mali nos. Nosić, reklo bi se. Usne... pune. Malo razvučene, kao da su krenule nasmiješiti se.
I vrat.
I tijelo - više konture nego oblici, tek da postoji, tek da jest.

I gledao je.

I skupio dah duboko, duboko u sebi i pustio ga u crte, oblike, boje.
Udahnuo je život.
I srce krene kucati, pluća se krenu puniti, oči se krenu pomicati.
A usne zastanu na samom pragu smješka, blago se otvore i mekim glasom zatrepere...
"Žao mi je, udata sam".


Ma jebeš to, odsad ću slikat konje sa trokutastim očima, reče Picasso i baci platno u smeće.

Tehnički problem prosječnog hrvatskog Iskričara.



:))

Ne mogu se prestat' smijati, a žalosno je, u stvari. Jedan od dokaza entropije ljudske vrste - važnije je koliki im je prosječni pimpač od prosječne inteligencije.
Da je ovo drugo čemu, ono prvo uopće niti ne bi bilo važno...
... osim ženama.
Koje uporno i neumorno vole ponavljati da je muškarcima mozak u gaćama.
Istodobno, tvrde da padaju na - pamet.
U stvari, sve iskreno priznaju, kad bolje pogledaš.


Jedino što su malo pomiješale terminologiju. :))

Netko me inspirirao na ovo, prepoznat će se zasigurno. ;)


Naime - izračunali znastvenici da će za cca 50 tisuća godina, koju više ili manje, muškog roda sasvim nestati sa lica Zemlje.
Ma... neće. Samo će se malo... promijeniti.

I tako, ljeta gospodnjeg 52012. ...







Neke se stvari ipak nikad neće promijeniti. :))

Bogme im odrastanje neće bit' lako. :))