Iskričarije

*Iz osobne arhive, ožujak 2008.*


Bijaše Grad.

Malo je tko pamtio kada je Grad nastao.
Tek se Grad sam, kroz maglu vremena, mutno sjećao trenutaka kad je bio malen, slab i prepušten na milost i nemilost prirodi i ljudima da mu namjerom ili slučajem čine dobro i zlo.
Sjećao se kako je rastao jačajući svoje temelje, kako je primao putnike namjernike i nalazio svoje mjesto u ljudima baš kao što su i ljudi nalazili svoje mjesto u njemu.
Sjećao se dana kad je prestao biti tek usputno mjesto i postao Grad.

Učio je.
Kako se saviti u oluji, kako tješiti nesretne, kako dijeliti sa sretnima. Učio je ponos. Učio je čast. I svima koji ga pohodiše davao je sebe, imajući za svakog dovoljno.
Ljudi su se u njemu rađali i umirali... dolazili i odlazili. I svi do jednog ostavljali su Gradu ponešto da se time gradi, a on im je, svima do jednog, davao ponešto po čem su ga pamtili.
Bio je to dobar Grad, tada. I dobri su ljudi u njem živjeli, slaveći život dobar kakav jest.

Kako to već biva, nesreća se pojavi kad je se najmanje očekuje.
Nije došla odjednom, ne. Nastajala je polako. Zlosutno je micala glavom škljocajući tek izraslim očnjacima, pandžama gulila kožu grada.
Krvario je... stenjao... bolne ogrebotine mazao blatom, uvjeren da je ljekovito. Nije pomagalo. Shvatio je to tek kad mu je groznica, tresući ga ledenim drhtajima, progutala zamalo svu snagu i svijest.

Kako to već biva, spasitelj se pojavi također kad to najmanje očekuješ.
Stigao je niotkud... zračeći toplinu i liječeći bolesno tkivo Grada, uplašenog i nevjerujućeg, preslabog da bi birao ili mislio na posljedice.
Godilo je osjetiti toplinu. Godilo je osjećati ozdravljenje. Godilo je misliti da će sve opet biti dobro. Jer, Grad je opet bio dobro. Predobro, čak.
Toplina nije prestajala.
Ono što je ugodno grijalo, počelo je paliti. Ono što je liječilo, počelo je peći.
Grad se počeo sušiti, pucati, dim mu se rađao u svim porama.
Grad se zapalio.... Grad je izgorio.

Spaljene ruševine su dugo vijale pramenove dima, jako dugo.
No u širom rasutom pepelu, život nije zamro. Drveće je opet nicalo. Ljudi su opet dolazili. Temelji su opet na svojim ramenima hranili nove kuće, jer Grad se nije želio predati.
Naučio je bojati se vrućine. Nije se prestrašio bojati topline.
Njegovo je lice, kuću po kuću, ponovno počelo dobivati boje, vedre boje neba i trave i zemlje koja miriše u proljeće.
Tek je možda s malo više pažnje motrio one koji su u njem tražili utočište... ali živio je, opet ispočetka.

Sljedećem se dolasku toplog vremena nadao. Čak, čekao ga je. Nije se plašio onog što mu je davalo život.
Sljedeći ga je dolazak topline spalio toliko naglo da nije stigao ni udahnuti vreli zrak.
Ruševine su i opet vijale crni dim.
Kroz smrad svog izgorenog tkiva, Grad je teturavo tražio preživjelo sjeme, nenapuknute temelje, nespaljene ljude.
Tražio ih je... sve dok ih nije našao, opet.
I opet, proteklo je mnogo vremena, no dah života bio je ponovno udahnut. Bilo grada kucalo je tiho, no uporno. Ritam srca ponovno je preuzeo vođenje ritma života.

Treći put, pojavilo se iznenadnije no ikad. Usred zime, toplina je bujala, rasla, ispunjavala, topila.
A Grad je uživao.
I ljudi... i oni su uživali, ogrijani svemašnjim plaštom ugode, ohrabreni prožimajućim mirisom koji je obećavao. Voljeli su Grad i on je volio njih. Sve je bilo baš kako treba biti.
Ali...
... zima je grijala... a ljeto je donijelo hladnoću. Toplina se povlačila, gubila, nestajala. Kuće su polako tonule u sumrak, hladeći se pred nadolazećim valom leda. Leda okivajućeg, razarajućeg, smrtonosnog.
Grad je i opet umirao.
Bilje je uvenulo, ljudi su pobjegli. Kuće su se urušile.
Grad je ostao pust, vegetirajući letargijom iz koje ga ništa više nije moglo prenuti.

Zrno po zrno pijeska, šaku po šaku šljunka, kamen po kamen granita... gradio je zid.
Zid deblji, čvršći i viši od planine. Zid dovoljno jak da odbije svaki napad, svaki val topline ili hladnoće... zid iza kojeg je tražio sigurnost.
Zid je narastao, Grad je i dalje drijemao letargijom. No i to je bilo dobro, sada. Drijemati... ne biti više dirnut ničime.
Nije više čekao nikog i ništa. Tko je u njem živio, živio je, jer vrata su bila čvrsto zatvorena ne puštajući nove stanovnike da uđu.
Grad je vjerovao da je ovaj put učinio sve što treba da opstane... i traje.

Jednog ni po čemu posebnog dana, zidine oko grada bjehu prelivene neobičnim bojama. Grad je promatrao.
Boje duge, no na nebu je nije bilo. Boje zalaska, no sunce se iza zidova već dugo nije vidjelo. Boje zore... na čije je postojanje već davno zaboravio.
Boje su titrale, plijenile pažnju, zvale. Boje izašle niotkuda, nezvane ni od koga.
Grad se budio.
Okovi letargije popucali su poput triješća... Grad je udahnuo.
Širom otvorenih očiju, Grad je vidio sunce.
Zidine kao da nisu postojale. Nit debljina, nit čvrstoća, nit visina - tanje od paučine, mekše od vate, niže od sjene... sve što su štitile, željelo je da nestanu. Na istoku, sunce je rastezalo svoje zrake tlom, prelazeći meko preko svakog gradskog trga, kroz svaku ulicu, milujući mu svaku krošnju drveta. Vodoskoci su prsnuli bistrinom, vraćajući život u pore kuća i kožu ljudi.
Grad se smiješio.

Toplina, da. Osjećao ju je sve do dna svojih najdubljih temelja. Pamtio je plamen koji ga je gutao i led kojim bješe okovan... no straha je pred toplinom ipak nestalo.
Trebao ju je, toplinu. Bez nje, kao da ni nije živio.
Posegnuo je. I toplina mu je došla bilzu.
Osjećao ju je svakim svojim centimetrom.
Posegnuo je, želeći je upiti do kraja...
... no toplina je uzmakla. Jedan metar, ne dalje, no odstupila je od njegovih prstiju.
Opet je posegnuo. I opet je uzmakla.
Što god grad činio, koliko god molio i vapio, toplina je uzmicala za metar. Blizu... nepojmljivo blizu... i metar predaleko.
Grad je stao.

Grad je shvatio.
Koliko god posizao, nikad je neće dohvatiti. Koliko god za njom vapio, nikad je neće upiti. Koliko je god molio, molbe će mu ostati neuslišane.
Naprežući se da dodirne toplinu koju je toliko trebao, prenapregnuo se. Tlo se treslo, zemlja je pucala, kaos je harao rušeći sve pred sobom.
Mogao je gorjeti, no u toplom bi pepelu uvijek nešto ipak preživjelo. Mogao se smrznuti, no pod ledom bi život u hibernaciji čekao topljenje.
Ovo... nije mogao preživjeti. Potres je bio prejak.
Kuće su se rušile u prah, ljudi su umirali pod ruševinama. Tek netom zabljesnute ulice i trgovi, sad su bili tek mračni prizori potpunog uništenja.
Ptice više nisu pjevale... iz vodoskoka je kapnula posljednja kap vode u presahlo tlo.
Duboko dolje, temelji su se drobili.
Duboko dolje, umiralo je sve što je Grad držalo živim.

U najdubljem podrumu u prah pretvorene nekad najljepše kuće u gradu, nešto se jecajući pokušavalo pomaknuti.
Pod razorenim hrpama krša, nemajući ni tračka života za kojeg bi se uhvatilo, bilo Grada kucalo je svoje posljednje otkucaje preklinjući prašinu da ga prekrije do kraja.

Tamo vani... toplina je nijemo promatrala mjesto koje nekad bilo Grad, zgranuta.
Možda je ipak trebala pustiti Grad da je upije, možda je ipak trebala dati Gradu ono što je Grad želio dati njoj.
Možda je ipak trebala prići i taj jedan metar.
Nikad neće znati.


Kad bi barem mogla vratiti vrijeme...