Lyddiazg writes

Blagani me, kao i svaku samu osobu, najviše dirnu. U mjesto gdje bi trebala biti zajednica, dijeljenje, ljubav. U svaki radni dan je jurnjava i malo samoće čisto godi. Ali, kad se stane, ostane praznina..

Podsjete me blagdani na ono što nemam.

I podsjete me, još uvijek, na muku onoga što sam prošla u lošem braku, s čovjekom loše naravi. Jer, vjerujem sada, dobra narav je dovoljno za dobar brak. Stotinu dobrih trenutaka je ljubav. U osobu se zaljubimo, ne u lice, ne u tijelo. U dušu koja se manifestira dobrom naravi. Strpljivošću, iznenadnim činovima dobrote, mirom, osmijehom onda kad smo zaslužili da nas se baci kroz prozor. Izdržljivošću s humorom kad je teško, praštanjem, podrškom... I to je sve što želim dati drugome.

Ali, strah... bože mili, ne želim opet doživjeti da pred drugim stojim kao bunarom bez dna u koji je svaki čin dobrote naprosto bačen. Kao rupom, koja će te progutati svaki put kad je teško... Kao nekakvim grabljama - kad život postane čupav i nagaziš na nevolju, loša te osoba zvizne, kao držak grablje na koju si stao. Adding insult to misery, to je život s lošom osobom, s osobom loše naravi.

Pohlepna kad novca ima i bez kontrole kad nema. Živčan kad posla ima i ogorčen kad nema. Koji prigovara kad je dobro i prigovara kad je loše. Koji uvijek "vidi da može bolje" i nikad ne vidi dobro. Koji ne zna stati i zahvaliti. Koji gazi oko sebe kao da drugih nema.

Nema lošeg života. Samo loših ljudi.

Fokusirana sam na to iskustvo koje me baš zašamaralo, i ne puštam. Nikoga. Zbog sebe, zbog djece, čuvam svoj svijet kao lavica.
...
No, čuvam i od dobrih i od loših. Čuvam od ljudi loše naravi, ali ga očajnički branim i od dobrih ljudi, od partnera, od osobe dobre naravi... Ne dam i gotovo. Ne dam blizu, ne dam daleko, ne dam ni primirisati.

Moj svijet je savršen... osim što je pust. Osim što nedostaje druga osoba.

U čiju dobrotu ne vjerujem.

Morala bih dati povjerenje. Stati pred nekoga i vjerovati da je dobre naravi. No, to me straši više od ponora pakla, u koji idem sama. Kad idem sama, znam što mogu. Kad s nekim krećem do prvog restorana, pitam se mogu li vjerovati...

Imam sada ta ticala i vidim ja nečiju živčanost, ma vidim iz toga kako slaže salvetu. Vidim nezahvalnost iz toga kako mahnito
lista menu. Iz načina kako priča o bivšoj vidim da je to ista ona loša narav koja je razorila neki drugi brak, slomila neku drugu ženu.

Ali, ne znam u buci svakidašnjice vidjeti dobru naravn, mirnu, spokojnu, hrabru, odvažnu, duhovitu, odlučnu... ta odlučnost je često nevidljiva. mirna. Podrazumijeva se.

odlučnost da se voli, da se odrekne čega god je potrebno kad treba.

Odlučnost da se živi časno i voli časno i bude časno, do zadnjeg treba.

kako se čuje ta nježna glazba dobrog ljudskog bića? Ne želim više uopće boriti se s lošim ljudima. Moji bedemi su dignuti, obrana je najjača na svijetu. Sad želim lutati kroz svijet dobrih, mirnih, spokojnih, hrabrih i pronaći osobu dobre naravi.

Samo to je bitno. Dobra, snažna, hrabra, tolerantna, strpljiva, plemenita osoba... samo to... samo :)

Ma koliko svi mi htjeli bit u pravu, a drugi u krivu... Nije tako. I ja sam sama odgovorna za svoju sudbinu, kako opću, tako i ljubavnu.

Sinulo mi. Setovi razočarenja u muškarce, oca, rođake, očeve i muškarce u obitelji prijatelja su me prestravili. I umjesto odluke - trebam dobrog muškarca, moja je odluka bila - da se ne bih stvarno i oslonila na jednog!

I onda kreće. Sve mogu sama. Ne dam drugom ni blizu. Ne želim ostaviti milimetar prostora da me neki majmun rani, izmakne se i ljosnem na ledeni pod.

I dok ja skrbim tako o sebi, ne skrbim o njemu, ne pokazujem žensku brigz, nježnost, ljubav.

I što je itko uz mene mogao? Niš.

Nisam dala. Možda sam i birala one koje ionako ne bi zauzeli mjesto muškarca kojeg bi doista duboko, ljzdski, ženski trebala - ali opet je to samo moja ljzdska nekompetencija...

I opet - nema prečica. Moraš postupiti ispravno i kad se bojiš. Biti što jesi. Dati drugom da bude što jesi i rasti u vezi u kojoj za oboje ima mjesta. Da budu sretni služenjem drugome j darovima zahvalnosti, poštovanja i ljubavi koje primaju.

A ako nije tako? Zaboga... Ne krpati, ne pokušati transformirati lijenz, samoživu, nezrelu osobu u partnera. Otići. Prije braka, djece... Života...

Eeee, ali da sam znala... Pred očima sam imala tako čestu bijednu sliku kauč-muškarca bez srca i stava i mislila da bolje i ne može. Silly, silly me!!!

Nikog mrzit.
Al, eto.
Shvatih.
Do toga je došlo. Previše istih rečenica, logike, inata, filozofija.
Nemoj, srećo, nemoj danas.

Nakon godina ovdje razumijem da sam tu zbog bloga. A poruke? Kao likovi za moju unutarnju komediju. Bolje razumijem sebe, ima smisla, vrijednosti - ne kao platforma upoznati druge. Nego sebe.

Moj je život prekompliciran da se do njega može doskočit kroz farsu iskrica poruka. Ma ne dam. Predugo sam slagala kockice, nemam vremena ni volje preslagivati ih opet.

Može li se mene upoznati, pitaju. Može. Ako ste ja...

Nakon godina ovdje razumijem da sam tu zbog bloga. A poruke? Kao likovi za moju unutarnju komediju. Bolje razumijem sebe, ima smisla, vrijednosti - ne kao platforma upoznati druge. Nego sebe.

Moj je život prekompliciran da se do njega može doskočit kroz farsu iskrica poruka. Ma ne dam. Predugo sam slagala kockice, nemam vremena ni volje preslagivati ih opet.

Može li se mene upoznati, pitaju. Može. Ako ste ja...

Mišljenja sam da razvedeni s djecom nisu pri sebi ako ne razumiju i ne prihvaćaju činjenicu da klasičan love story scenarij za nas nema smisla.

Zaljubiti se, spetljati se, pa onda razmršavati klupko odnosa u nešto sabrano? S djecom, poslovima, odgovornostima?

Svaki čovjek je svoja priča, dok ga upoznaš načudiš se, namozgaš, sudariš sa zidovima... Svaki odnos je entitet za sebe koji se gradi razgovorom, sukobom, trudom, upornošću.

I kad cijela priča počne divljim sila hormona, to je kao da raftaš na divljim slapovima, dok istodobno životno voziš stabilan brod, dom, posao i tko zna kakva sve zaduženja.

Naravno, nezreli kmečavci će u interesu rafta zapustit brod. Ne znajući da ga po završetku rafta čeka ili kraj negdje s prevrnutim raftom... Ili drugi brod obveze i RL ljubavi. I nadoknađivanje štete zapuštenom prvom brodu. Idiotizam neodgovornosti prema djeci iz prvog braka bih ja, kakva jesam, kažnjavala bez milosti i ekipa koja bi jurila za mnom mašući repom, zapuštajući svoje obveze zbog hormonski uvjetovanog ludila ne da nema šanse, nego nema.

Zato mislim da se odnos razvedenih gradi prije hormonalnog ludila. Kao odnos prijateljstva, podrške, suosjećanja, druženja. Kad i ako odnos klikne, može i malo ludila. Koliko može u RL restrikcijama obveza, dužnosti i odgovornosti.

Više nego u prvom braku ili vezi s djecom, druga veza traži mega-stabilnost, suosjećanje, strpljenje, toleranciju... A to ne izrasta preko noći i ako mene pitate, rijetki su dorasli i izazovu prvog braka s biološkom djecom, a kamoli kasnijim kaosima.

A ako si prije u vezi nego znaš osobu, Bog pomogao tebi, njoj, djeci, bivšim supružnicima i svima oko dvoje labudova... Možda osuđujem, ne, osuđujem sigurno.

Potaknuta nekom alimoney whining situacijom iskristalizirao mi se još jedan od brutalnih, ali očito uzemljujućih, politički nekorektnih, al ispravnih uvida.

Naime, plače muško da mu žena hoće još alimentacije. Disclaimer: ja imam minimum, sama se neću vuć po blatu i ovo mišljenje je načelno. I glasala bih ta njega.

Elem, muško koje nije bilo ok u braku - bilo da je napušten jer nije zadovoljio, bilo jer nije znao zadovoljit se ženom, djecom i životom koje je odabrao treba biti do gaća oguljen da mu bivša digne djecu i putem preživi, jer je djeci važnija ona od njega.

Žene, držimo 4, a sve češće 6 kuteva kuće. A muškarci jedan, ako i to, i ne trude se. Jebiga, oženio si se. Drž je sretnom. Kako znaš i umiješ. Ona tebe hoće, al neispavana, nevoljena, gladna, umorna od svih svojih smjena - ne može.

Glava kuće misli i omogućava da ostali dijelovi rade. Isprdak ne. Ali, pokazno za druge muškarce treba i tog "nisam ja odavde" lika oderat koliko je dug i širok. Jer, ma kolika pohota ga mučila - sa životima žena i djece se ne igra. Ženu se sluša i voli, o djeci se skrbi. Nema privilegija i prava u braku. Sjednete skupa ili ne sjednete dok niste skupa obavili što ide. Brak je težak rad u paru sa partnerom kojeg ćeš voljeti. Ako nije sretna, zaboravi ego i okreni nebo i zemlju da naučiš kako. Totalno, brak nije izvor ugode, ili isključivo to. Nećeš brak prihvatit kao dužnost - može, plati, sve je njezino. Gaće su tvoje, a roba - državna. Na posudbu, preko socijalnog.

Pa pravite djecu i ženite se ako ste spremni na to. Jer, to je upravo što žena razvedena od klipana prolazi. Daje se do koske, dok frajer cmizdri zbog 1000 kn alimentacije više. A trebao bi u gaćama hodat. Za kaznu. Ili - iz odgovornosti.

Manja je šansa da ti klikne ako možeš kroz život bez da te okrzne... Wake up call...

Dakle, meni ne cmizdriz oko alimentacije. Ja bih ti i gel s kose uzela i dala - njoj. I čarape ti prodala. Sto će ti išta - da zašmuzaš drugu i utoneš u kauč kad se nađes pred pravim trenom istine - životom?. Ljudskim bićem. Odgovornošću. Ne može. Digni napravljenu djecu, pomozi ženi od koje si odustao nakon što si napravio djecu i shvatio da je to i posao, biti suprug i otac.. Kad to se djeca požene, a bivša stane na noge, možeš dobit dio prihoda, pa tarlahaj...

Ne za mene, ja odustadoh od odnosa koji uključuju napor; pita frendica. A i razonodu tipa izlasci, smijeh, priča. Nešto kao toy-boy, ali iz ženskih, ne muških fantazija. Previše radi, opterećena je i htjela bi nekog da joj skrene misli.

Ono, kao što sparušeni muškarac traži ljubavnicu, tako bi i ona.

Gdje bi takvo nešto našla?

Ja ti ne znam gdje, časna riječ. Mene salijeću prije muškarci koji me zabrinjavaju, nego razonođuju. Ženski život u disbalansu spolova. Ni ona koja želi ozbiljno, ni ona koja bi toy-boya ne mogu baš nać...Čim nešto škole, pameti, kriterija imaš - teško, jaaako teško...

Časna riječ, jedino dobro od ovog servisa je da sam, mnogoput kroz šok i nevjericu, shvatila što svašta neću, pa je sistemom elimimacije postalo jasno da ovdje nemam što raditi, nego da se bavim čim se već bavim i družim s ljudima s kojima se već hoću i volim družiti. LJubav i prijateljstvo dolaze u stotinu formi i oblika. Partnerska, romantična ljubav, samo je jedan paketić, i bojim se da je vrlo complique kad imaš djecu, život, i kad druga strana ima djecu, život i sve što dolazi s godinama.

Moguće je da sam ja svojim krivim odabirom zabetonirala svoj put u ispunjenje tog dijela svoje osobe. Malo mi je to tužno. Ali, tako je. No, stalno se podsjećam da savršene životne priče postoje samo ponegdje, ponekad, u nekom periodu... i na filmskom platnu. Netko nema sebe, netko nema prijatelje, netko nema smisao i ide na posao po kazni, netko ne može imati djece, netko nema roditelje (netko ima napasne, koji mu žive na vrhu glave), a netko se nije usrećio u partnerskoj ljubavi. Ne pitam se više koješta, pobrajam:

- imam divan posao
- imam divno dvoje sretne djece
- imam divne ljude oko sebe i još ih se skuplja, kako bježimo iz kaljuže ovog mentaliteta jedni drugima bez puno pitanja
- imam hobije i aktivnosti koji su više od super, i volim ih
- imam zdravlje
- moji roditelji - imam ih, a ne žive mi na vrhu glave
- imam smisao života i sreću u životu.

Očito je nepravedno da ja imam još i idiličnu ljubavnu priču. Ili bi zbog "idile" morala na bubanj nešto od gore navedenog, a ne daje mi se ništa :D I tako...

Idem van, s dragim ljudima... Što ćeš više od života. Sretna vam Nova svima, što god da tražite!

I tak... Dok jedni planiraju let na Mars, drugi stvaraju glazbu, grade kompanije na inovacijama, pitaju se kako učiniti društvo boljim, drugi pričaju o gaćama..

Dok jedni komentiraju stavke profila ili bloga žene kojoj se javljaju, druge muči dilema tange ili obične.

Ostavimo ovu tajnu Svemira mističnom, neodgovorenom. Učinimo svijet lišenim ove važne činjenice. Uništimo nevjerovatan susret / avanturu / ljubav koja tek što nije nikla iza pitanja - tange ili obične.

I neka uđe u Ustav kakve gaće trebaju žene nositi. Ili da moraju obzaniti u profilu kakve imaju, ali uvijek ažurni. Jer, bitno je izdvojitu bitno.

Kakve gaće & hulahopke (jel bi nosila hulahopke bez gaća... I tak...) & to...

Mjesto za počet razgovor, za postavit fokus na pravo mjesto... Iz kojeg će nići nešto zadovoljavajuće. Ne, SAMOZADOVOLJAVAJUĆE. Jer, gaća-negaće likovi i sa živom ženom mogu eventualno samo sebe zadovoljit. I to fejk i jadno. Nazdravlje!

Gledam oko sebe kako bi ljudi zabranjivali, propisivali, prisiljavali zakonom, kažnjavali, primoravali, davali, branili prava... a tako ti malo toga treba kad imaš svoj vlastiti mozak da smisliš - dobro, ili bar da se ne uvališ u nevolju ako baš nije nužno.

Ima, naravno, ljudi koji nisu imali sreće primiti obrazovanje, koji nisu imali obitelj koja ih je odnjegovala da se razviju u cjelovita ljudska bića, ima nevolje i patnje i bola na svakom koraku... No, idemo dopustiti dobre i cjelovite da pokažu kako se živi, da stvore vrijednost ovome društvu, idemo otvoriti vrata povjerenja i vlastite snage. jer ako učimo ljude da imaju prava i da za svakoga urliče netko - dok on sjedi nemoćan, šaljemo najgoru poruku ikada...

Moja želja za 2017 - više mozga i srca, manje propisa i pravila...

Najčešća poruka ovdje doći će sa željom da "bude dobro", "se osjeća dobro", ili bar bolje, da bude lako, lijepo, bez puno muke... a ako mene pitate, ako je išta problem - onda je to problem.

Jedino što vrijedi, zapravo, su trenutci muke, izazova, truda, rada, zbunjenosti... ako ih prihvatiš kao ono što jesu - call s druge strane da nešto možemo bolje. I kad razgrneš maglu, vidiš što je tvoja odgovornost u nevolji, gdje su prolazi do drugih, što možeš bolje, a što treba ostaviti i ne osvrstati se - dolazi ona zaravan trijumfa kojoj svi teže.

No, težiti pobjedi, a izbjegavanjem rata je u najmanju ruku... nenormalno... zar ne?

Odakle, zapravo, ljudima ideja da je život lak, da treba biti lijepo, lako, jednostavno i da je cilj svega da se oni dobro "osjećaju", kao neki default. Kad ispunjavaš svoje dužnosti, rasteš kao čovjek, dobivaš iskreno priznanje za prave rezultate, osjeaćš se dobro. Ali, kad počneš ganjati osjećanje dobro - postaješ rob ucjena, drame i nedohvatljivosti ćudljivih emocija.

Ljudi, budite bolje, radite više, postižite najviše što možete, popijte koji poraz, usudite se i sve će slijedi. No other way around...

Odrastao obično znači upravljati sobom, naći načina da te volja, lijeva noga i crna mačka ne upravljaju u životu. Pitanje me zateklo - onakve volje kakve odlučim biti.

Sretna, zahvalna, dobre volje, čak i kad stvari oko mene nisu lake.

Jer, ono, nisam tu da mi bude lako, tu sam da volim, živim, služim i učinim najbolje što imam, onim što mogu, tamo gdje jesam.

Zamisli buditi se kraj nekoga tko se upravlja slučajnom igrom moždanih stimulansa, pa se uvijek pitaš, pomalo sa strahom - kakve je volje.

Brrrrrr

Zašto sam došla ovdje?! Ponadaš se valjda upoznati pristojno ljudsko biće... a vidi poruka... tuga...

Datum Pošiljatelj Naslov poruke
Čet 00:00
15.12.16. Volim_Hulahopke Čisto sumnjam da si tako darežljiva i sama ako si poduzetnica!

Sri 23:58
14.12.16. sail_away47 Večer. Čini mi se da smo ovdje zbog istog razloga. Dovoljan razlog za upoznavanje?

Polako sam pronašla kriterije koji sažimaju ono što je meni u životu bitno. I što mi je potrebno da bih se mogla diviti osobi. Diviti dovoljno da je pustim u život. Slabima mogu pomagati, ali moja inspiracija, moji prijatelji, ljudi koji mene nose kroz život su samo oni kojima se divim. Partner - jedino takav.

I shvatila sam da mi je doprinos društvu važniji od tisuću drugih sitnih razloga. Moram vidjeti da osoba aktivno, iz dana u dan, služi čovječanstvu - netko volontira s djecom, netko radi za humanitarnu udrugu kao volonter, netko svojim rukama spremno popravlja dom siromasima.

Nije bitno. Ja radim nešto vrlo apstraktno - ali iz dana u dan besplatno, od sebe otkidam vrijeme i trud da bih živote drugih ljudi učinila boljima. Ili je možda poštenije reći - ma što radili dobroga to uvijek više nas usrećuje, nego drugoga.

Čovjek koji služi, volontira, pomaže je sretan čovjek. Ne zanima me nitko tko to nije shvatio. Ili još nije shvatio...