Lyddiazg writes

Blagani me, kao i svaku samu osobu, najviše dirnu. U mjesto gdje bi trebala biti zajednica, dijeljenje, ljubav. U svaki radni dan je jurnjava i malo samoće čisto godi. Ali, kad se stane, ostane praznina..

Podsjete me blagdani na ono što nemam.

I podsjete me, još uvijek, na muku onoga što sam prošla u lošem braku, s čovjekom loše naravi. Jer, vjerujem sada, dobra narav je dovoljno za dobar brak. Stotinu dobrih trenutaka je ljubav. U osobu se zaljubimo, ne u lice, ne u tijelo. U dušu koja se manifestira dobrom naravi. Strpljivošću, iznenadnim činovima dobrote, mirom, osmijehom onda kad smo zaslužili da nas se baci kroz prozor. Izdržljivošću s humorom kad je teško, praštanjem, podrškom... I to je sve što želim dati drugome.

Ali, strah... bože mili, ne želim opet doživjeti da pred drugim stojim kao bunarom bez dna u koji je svaki čin dobrote naprosto bačen. Kao rupom, koja će te progutati svaki put kad je teško... Kao nekakvim grabljama - kad život postane čupav i nagaziš na nevolju, loša te osoba zvizne, kao držak grablje na koju si stao. Adding insult to misery, to je život s lošom osobom, s osobom loše naravi.

Pohlepna kad novca ima i bez kontrole kad nema. Živčan kad posla ima i ogorčen kad nema. Koji prigovara kad je dobro i prigovara kad je loše. Koji uvijek "vidi da može bolje" i nikad ne vidi dobro. Koji ne zna stati i zahvaliti. Koji gazi oko sebe kao da drugih nema.

Nema lošeg života. Samo loših ljudi.

Fokusirana sam na to iskustvo koje me baš zašamaralo, i ne puštam. Nikoga. Zbog sebe, zbog djece, čuvam svoj svijet kao lavica.
...
No, čuvam i od dobrih i od loših. Čuvam od ljudi loše naravi, ali ga očajnički branim i od dobrih ljudi, od partnera, od osobe dobre naravi... Ne dam i gotovo. Ne dam blizu, ne dam daleko, ne dam ni primirisati.

Moj svijet je savršen... osim što je pust. Osim što nedostaje druga osoba.

U čiju dobrotu ne vjerujem.

Morala bih dati povjerenje. Stati pred nekoga i vjerovati da je dobre naravi. No, to me straši više od ponora pakla, u koji idem sama. Kad idem sama, znam što mogu. Kad s nekim krećem do prvog restorana, pitam se mogu li vjerovati...

Imam sada ta ticala i vidim ja nečiju živčanost, ma vidim iz toga kako slaže salvetu. Vidim nezahvalnost iz toga kako mahnito
lista menu. Iz načina kako priča o bivšoj vidim da je to ista ona loša narav koja je razorila neki drugi brak, slomila neku drugu ženu.

Ali, ne znam u buci svakidašnjice vidjeti dobru naravn, mirnu, spokojnu, hrabru, odvažnu, duhovitu, odlučnu... ta odlučnost je često nevidljiva. mirna. Podrazumijeva se.

odlučnost da se voli, da se odrekne čega god je potrebno kad treba.

Odlučnost da se živi časno i voli časno i bude časno, do zadnjeg treba.

kako se čuje ta nježna glazba dobrog ljudskog bića? Ne želim više uopće boriti se s lošim ljudima. Moji bedemi su dignuti, obrana je najjača na svijetu. Sad želim lutati kroz svijet dobrih, mirnih, spokojnih, hrabrih i pronaći osobu dobre naravi.

Samo to je bitno. Dobra, snažna, hrabra, tolerantna, strpljiva, plemenita osoba... samo to... samo :)