Lyddiazg writes

Čudim se koliko ljudi ovdje bi htjelo vatromet emocija i ludilo.
Valjda je ljudima dosadno?
I ljubav valjda ima smisla kada je utočište, kada je sigurna, a ne kada blješti kao disko lajt, pa nikad ne znaš jel će svijetlit il se ugasit.
Ne znam, meni je život uzbudljiv i dovoljno. Imam svrhe, imam smisla, imam smijeha, doživljaja, ljubav mi je za život. Za toplinu, blizinu, nježnost, smijeh, zajedništvo.
Ozbiljna je ta ljubav za mene. onako, kao didina i bakina. Prepuna smijeha, ali u okviru doma. Ispunjena strašću, ali kao u nekim koracima plesa - nitko nikoga ne napada kao bijesna životinja - nema ega, nema drame.
E, to...
Ja ne bih dramu. Samo ljubav. Samo mir. Samo pripadnost.

Stotine poruka ovdje se kao kočopere idejom da bi mogli ponuditi seks. OMG! Zamisli nevjerovatne ponude! Zar nije jasno da je to vrijedno kao npr. papirnate maramice. Ima na svakom kiosku. I ako je to to, sasvim svejedno koje su. Obrišeš nosi i baciš u smeće.
A valjda je to i poanta ovog servisa.
No, svejedno... Uza sve životne radosti, smislove i ljepotu ovdje dolaze ljudi koji nude ženama to nešto što svakodnevno izvodi najgori i najbolji, pa i pseto s kujom pod mojim prozorom.
Neki ljudi očito stvarno nemaju ništa drugo za ponuditi... I meni je to jako žalosno.

I znam da i muškarac kojeg ja čekam - traži svoju heroinu, herojku, kako hoćete. Jer ako si papak, život zaudara. Ne valja... Heroj nije nužno nabildana živina, neee. Heroj je osoba koja zna vladati svojim životom, podnijeti i nešto loše bez kukmačenja, osoba koja zna govoriti jezikom ljubavi i kad je sve protiv nas, netko tko vida rane - umjesto da ih dosoljava... i tako.

I znam da netko normalan isto traži nekoga tko će biti uz njega; ne pro forma i da se "zabavimo", nego otporno, životno, snažno. S ljubavlju.

Ništa manje nije vrijedno.

Pisala sam kojekakva negativne stvari, ponukana porukama iz pakla, tj. Iskrice, ali i svojim unutarnjim borbama. Pa pomislih - sad kad sam već radila do pol pet (talking about heroes), možda i da podijelim razmišljanja, ona dobra, o tome koga tražim.

Dobrog čovjeka. Nekoga tko može pogledati moj život i mene, vidjeti dobre i manje dobre stvari i razumjeti ljudsko u meni i cijeniti. Voljeti to. Isto ću učiniti ja. Svijet je ludilo. Izazovi posvuda. Drame posvuda. Ja želim dom kao tvrđavicu mira, razuma, ljubavi, stabilnosti, otpornosti. Doći doma, skinuti cipele, izdahnuti i znati da je doma - sve u redu. Uvijek.

I kad oboje ne znamo koji sljedeći korak je pametan - ja sam izašla iz braka jer je bivši mahnitao od straha, od zbunjenosti... jako je to teško podnijeti - kao da nije dovoljno teret života - emotivna nesređenost je teret, veeeliki teret... I kad je novac tu i kad ga nedostaje. I kad treba napraviti više nego što se može... i onda kad putujemo, pa smo kao nervozni od sreće.

Uvijek. Uvijek je dobro.

Za to moraš imat gritt. Superherojstvo. To jesam, to tražim.

E, i pravi superheroj ima i onaj trenutak - kad postane Kent. Štreberko zbunjeni. I to je dio života koji želim. Je, osim što letim po zraku i razbijam zločince, ja sam i smotano ljudsko biće koje treba ljubavi. Valjda i zato se nadam još jednoj šansi...

Ovaj superhero dio ide. Onaj drugi, put your arms down - to ne mogu. Bez onoga tko me voli. I sigurna sam da i on misli tako.

Trčala sam kroz ljetnu izmaglicu, uživala u toplini, ljepoti prirode i svom cilju - sve dok nisam uletjela u golemu, nepregledno jato mušica. U oči, u uši, u nos, po koži... uvlačile su se na sve strane, a izlaza kao da nije bilo, jer su i one bile uplašene i splele su se oko mene. Gdje god išla, sudarala sam se s njima. Kašljala sam, trljala oči, gušila se od jata mušica u grlu...

Sličan je i online dating. I'm on my life journey. Vrednujem svoje vrijeme - jer to je jedina supstanca života. Moji voljeni trebaju moje vrijeme, djeca, rodbina, prijatelji. Moj posao, moji hobiji, moj dom. Ne igram se s ljudima. Ne igram se tuđim životima. Ne javljam se ako ne mislim investirati pristojnu količinu vremena za normalnu kavu s vama.

Želim pronaći partnera - stoga ulažem vrijeme i trud. Iako nekad mislim da je to glupost (temeljem iskustva) dopuštam si otvoriti dejting stranicu, izaći s prijateljima i benevolentno upoznati nove ljude. Često se osjećam kao da ma napada anonimni roj mušica. Samo me guše, presitne da išla znače.

Ja ne znam što svi ti ljudi nose u srcu i duši, i u to ne ulazim. Ali, nebitnost komunikacije, mlitavost i nedostatak odlučnosti, sim-tam ziheraško cupkanje u sigurnosti anonimnog dopisivanja, bezveznost, mjestimična nepristojnost, bahatost, ili čista glupost, nedostatak takta, i osnovne kulture...

Mjeseci nejavljanja iza kojeg slijedi neko sumanuto - pa di si ti... Ili pisanje o sebi bez pitanja - a ti? Bez interesa za izrečeno u odgovoru koji sam poslala...

Roj, jato, krdo mušica... ljudi sabijeni u želju da se ne izlože, da dobiju bez da ulože, da poberu bez da investiraju... naučila sam ne javljati se, gasiti razgovore prema mjeri njihove mlitavosti i nedostatka inicijative i samo prolazim kroz taj nebitan oblak, što brže mogu.

voljela bih da ljudi prestanu biti mušice. Ne moramo se svidjeti, ne moramo biti jedno za drugo, ali pokazati ljudskost, interes, skrb, vlastito mišljenje, investirati pristojno, ili ne petljati se sim-tam korak naprijed-nazad dva ako ne želite nekoga u životu, zapravo. A ako želite, to košta truda, vremena, ulaganja, hrabrosti, odlučnosti... i pomaže pristojnost, poštovanje i autentičnost...

Stvarno nisam znala nikoga tko vara ženu. Ili barem nije se meni upucavao. Nisam znala koliko su ljudi različiti od mene. Kako smo svi skupa drugačiji jedni od drugih. I na pola puta sam da napustim osude i prihvatim - mirno i staloženo. I to je onaj odraz nogama. Prema gore.

Prema shvaćanju da sigurno ima partner za mene, ali to nije nešto što se nalazi na cesti. I što mogu osim živjeti svoj život punim plućima - zapravo, ne puno. Ali, ništa drugo i nije vrijedno. Iskustvo Iskrice samo je kapital za moj književni rad i razumijevanje profila ljudi, ništa više od toga. Tako da sam zahvalna anonimnosti koja je iznjedrila brutalnu istinu koje možda nikad ne bih postala svjesna u RL areni ljudskih odnosa.

Gadna istina, ali u sridu. Sad je na meni da to ne pretvorim u gorčinu, nego izvor mudrosti, prihvaćanja i ljubavi.

Nije mi isprva padalo na um... nisam nikada varala i nije mi to bilo u fokusu niti u svijesti. A onda, polako, shvatiš. PIše. Prešućivanje, muljanje, ma jasno je iz prve poruke. Komunikacija je puno više nego riječi. Čudne su to stvari...

I tako, Iskrica mi je postala socijalni eksperiment. Uvod u mušku psihologiju, ponašanje i svijest. Nisam oduševljena... razočarana sam i užasnuta...

Uzela sam neke ozbiljne knjige i krpam rupe, pokušavajući prihvatiti muški način gledanja na stvari, ali ne ovaj bijedni, kokošarski i distorzirani - nego ajmo reć ono što bi rekli - realiziranu formu, razvijenog, samosvjesnog i normalnog muškarca...

Tako da na neki način, ovo je dobro iskustvo. Za mene... što će ti oženjeni, neodlučni, nesigurni, skriveni iza ekrana izvući, ne znam. NIje moja stvar...

Ali, nemojte, oženjeni, niti pokušavati. Piše. Miriše. Osjeti se.

Svi su već rekli da tražim jednoroga. I onda, poslovno sam prisustvovala seminaru gdje je bio jedan muškarac. Evoluirani. Probuđene svijesti. Netko svjestan sebe, skroman. Netko tko je savladao neman ega i živi sebe autentično, iz sfera više razine svijesti.
- E, to - šapnuh kolegici koja isto misli da od muškaraca očekujem previše. Nasmijala se kombinacijom sreće zbog mene i - joj ti uvijek nešto... Ali onako. Lovin' way.

Spomenuo je razvod. A onda i curu.
- Priznaj da si razočarana! - šapnula mi je.

Uopće nisam. Kao i u svemu, uvijek ostvarim što želim. Ali, kvaka je da čekam, podnosim hard workam, kažem ne kadgod u srcu osjetim da nisam u tome 100%. Ja sam badass. Bilo je teško odrastati i teško se izboriti se za sebe. Ali, sad sam tu. Blesses beyond measure. Happy. Moj posao, život, društvo, obitelj, sve radi kao švicarski sat i svaki moj dan je skrušena zahvalnost.
Jer, ma koliko da sam dala od sebe, borila se i patila u tišini i rasla u samoći prihvaćanja odgovornosti - nagrada je nemjerljivo veća.

I sad pred mojim očima muškarac kakvog bih mogla voljeti. Superstar. Hero. Samosvjestan, miran. Muškarac kojeg volim.

Kliknuli smo, dogovorili izać. Ni, ne kao muškarac i žena s nekim ljubavnim planom. Kao dvoje frendova koji se upoznali. Prepoznali. Zagrlio me. I ja njega. Na hodniku konferencihe. Brate moj, pomislila sam. Divna si volim te, rekao je.

Vratio si mi vjeru u ljubav, rekla sam. Muškarca kao ti tražim. Zagrlio i rekao - doći će.

Ljubav dolazi u raznim oblicima. Moj prijatelj i utjeha putem da ne tražim nemoguće. A on, u sretnoj vezi. Al, život ne staje tu. Svi trebami pleme da nas voli. Seksualna, bračna, ljubavnička priča samo je dio slagalice. Volim i njegovu curu. Obećali zajedno izaći.


E, da. Kad te muškarac zagrli kao ljudsko biće, ne zadirući u tebe - jer svjesni smo sebe, oboje. Ne trebamo spark nesvjesnog. Jer imamo dubinu duše i predanost srca. To grije više.

A ako postoji jedan, i dovelo mi ga preko posla i pao s drugog kraja svijeta moj brat, i duša i prijatelj, past ćeš i ti. Kojem kažu jednorog, superman... I meni, kojoj kažu nerealna. You see my life? Da me pitaš 1 stvar koja me vodi rekla bih - moja nerealnost. Ne tiče me se realnost. Nego ono što ja želim.

Eto... Svim pljuvačima sa Iskrice. Napredan, evoluirani, samosvjestan, ego-less muškarac postoji.

Svi su već rekli da tražim jednoroga. I onda, poslovno sam prisustvovala seminaru gdje je bio jedan muškarac. Evoluirani. Probuđene svijesti. Netko svjestan sebe, skroman. Netko tko je savladao neman ega i živi sebe autentično, iz sfera više razine svijesti.
- E, to - šapnuh kolegici koja isto misli da od muškaraca očekujem previše. Nasmijala se kombinacijom sreće zbog mene i - joj ti uvijek nešto... Ali onako. Lovin' way.

Spomenuo je razvod. A onda i curu.
- Priznaj da si razočarana! - šapnula mi je.

Uopće nisam. Kao i u svemu, uvijek ostvarim što želim. Ali, kvaka je da čekam, podnosim hard workam, kažem ne kadgod u srcu osjetim da nisam u tome 100%. Ja sam badass. Bilo je teško odrastati i teško se izboriti se za sebe. Ali, sad sam tu. Blesses beyond measure. Happy. Moj posao, život, društvo, obitelj, sve radi kao švicarski sat i svaki moj dan je skrušena zahvalnost.
Jer, ma koliko da sam dala od sebe, borila se i patila u tišini i rasla u samoći prihvaćanja odgovornosti - nagrada je nemjerljivo veća.

I sad pred mojim očima muškarac kakvog bih migla voljeti. Superstar. Hero. Samosvjestan, miran. Muškarac kojeg volim.

Kliknuli smo, dogovorili izać. Ni, ne kao muškarac i žeba s nekim ljubavnim planom. Kao dvoje frendova kohe se upoznali. Zagrlio me. I ja njega. Na hodniku konferencihe. Brate moj, pomislila sam. Divna si volim te, rekao je.

Vratio si mi vjeru u ljubav, rekla sam. Muškarca kao ti tražim. Zagrlio i rekao - doći će.

Ljubav dolazi u raznim oblicima. Moj prijatelj i utjeha putem da ne tražim nemoguće. A on, u sretnoj vezi. Al, život ne staje tu. Svi trebami pleme da nas voli. Seksualna, bračna, ljubavnička priča samo je dio slagalice.


E, da. Kad te muškarac zagrli kao ljudsko biće, ne zadirući u tebe - jer svjesni smo sebe, oboje.

A ako postoji jedan, i dovelo mi ga preko posla i pao s drugog kraja svijeta moj brat, i duša i prijatelj, past ćeš i ti. Kojem kažu jednorog, superman... I meni, kojoj kažu nerealna. You see my life? Da me pitaš 1 stvar koha me vodi rekla bih - moja nerealnost. Ne tiče me se realnost. Nego ono što ja želim.

Eto... Svim pljuvačima sa Iskrice. Napredan, evoluirani, samosvjestan, ego-less muškarac postoji.

I naše dostojanstvo. Mi smo odgovorne za svinjarije jer smo dopustile da budemo jednokratna roba.

Ne zaslužujemo ništa bolje. Ako se kolega nije potrgao da dođe do ljubavi, neće znati cijeniti. Ako zna da ima stotinu šansi - iskoristit će sve od navedenih. Kada bi znali da moraju potruditi se preko mjere da uopće budu privlačni i imaju ikakve šanse - trudili bi se. Kada bi znali da u recikliranim izdanjima, kao ljubavnik i dečko i muž i tako ukrug - imaju na savjesti niz besmislenih veza, strganih dana, tupih srdaca i svojih i onih žena koje je "volio" - ne bi si dopustili idiotizam kojem se odaju.

Žene su odgovorne. Nemreš protiv prirode i zakona Svemira. A zakon Svemira je da je muškarac čisto sirova snaga u rukama prirode i materijal koji treba oblikovati žena. Što neće ako je samo zamjenjiva igračka njegovih hirova.

Bravo, kolegice, čestitam!

Samo što žene, ako su pri sebi, ne izlažu srce na cesti. Sigurno i mirno kuca za smislene stvari u životu. Voljene ljude, obitelj, svrhu... Ne ide na javne dražbe i ne sramoti se po noćnim barovima.

A muški rod sipa ego po cesti - moraš preskakat da ne zgaziš koji ego... Što veći ego, to manji čovjek. Naučila sam piknut ego da vidim ima li još čega ispod... tako često - nema.

Pa onda bolje odmah - nego da ti skrha srce... kad već hoda tri metra ispred muškarca. Samo sitna iglica... i buuum!

Kad mi argumentirate zašto bih ja, na pragu četrdesete, uopće razmatrala vas, u na drugom valu života, na pragu turbulentnih, uzbudljivih, life changing tridsetih (ako imate muda za ostvariti se poslovno, pronaći pravu ljubav, roditi djecu - jer to su jedine stvari koje doista vrijede) kažete:

- Već sam imao ženE tih godina..

I to je problem. Jer je past tense - drugačije ne može biti. I jer su u množini.

Ništa to ne valja. Množine. Jedan odnos, ali u dubinu, to znači. Ovo površno, glupo, gdje ste vi gumena lutka nekome i vi njemu, to me ne impresionira, uopće. Nego sam preskočim.

Okej, ljudi koji probaju brak, ozbiljne odnose, pa popuše ili kapituliraju, to je junački. Sa štitom ili na štitu - pa eto, na štitu. Bože moj.

Ali, serijski dejteri? To su dječaci s kojima ne želim niti kavu popiti.

Prema mom oskudnom iskustvu ovdje, većina muškaraca je samo preškrta za prostituke i sponzoruše; ili možda želi imati o sebi stanovitu ilzuju, pa ne pribjegava logičnom rješenju. Ne podržavam prostituciju jer mislim da su te žene stvarno totalno nesretne i bijedne... no jasno mi je odakle su nastale. Iz velike potražnje tržišta. Nedostatka evolucije u muškom dijelu populacije.

Evolucija je racionalna, bazična, ne troši resurse bez veze.

Ostavila jest mogućnost razvoja čovjeka u nekom produhovljenom ili pametnom smislu - no, to više nije njezino. Njoj je dosta da dišete, stvarate energiju da se krećete, da se donekle zdravi, toliko da nekoga oplodite i tu vam ispriča neku hormon-story koja vam prođe kroz glavu. I to je to. Evoluciji nakon toga stvarno nije bitno jer vama žena privlačna, jel vam lijepo u njezinom društvu, jeste li shvaćeni. To je bio vaš posao.

Da na temelju baznih resursa stvorite ljudski život. Ljubav. Odanost. Da pročitate nedajbože koju knjigu koja priča o ljudskim odnosima, o filozofiji života, odnosa i ljubavi.

Jer, rekoh, to što je vama šugavo i sve vam fali, to evoluciju nije briga. Eno, pokazala bi vam nepregledna prostranstva i ljude, aktivnosti, bavljenja, učenja - pa sam sebi ispuni poklonjen život. Ili struni. I don't care anymore. Circle of life ide dalje - s tobom ili bez tebe.

Ali, toliko ekipe je izabralo oslonit se na druge - prvo evolucija, onda žena... - da će riješit sva njima bitna pitanja i nikad se ne probudi iz bazičnog života u kojem spark sreće traje postkoitalnih par minuta / do par godina. A ako ništa niste napravili da gradite ne animalno-evolucijski odnos kojem je cilj putem šarene laže hormona začeti dijete - imate nesretnu ženu kraj sebe, ili nemate ženu, jer je otišla. I zamijenila vas psom, razvijenijom formom čovjeka ili je sretna da se izbavila od muškarca i planira da stvari tako i ostanu.

I to je razumno. Minimum uložene energije za minimum potrebnog rezultata. Ali, nitko vam nije rekao da najljepše cure dobivaju odlikaši? Koji se trude? Za minimalan trud, minimalna nagrada. Budite fer, pa recite i onome što ste dobili u životu - hvala.

No, ljudi kao ljudi, kruha bi bez motike, pa onda lutate ovuda kao izgubljene duše, podsjećajući nas na cijelu tu armadu vječnih izgubljenih dječaka koji nude muški zagrljaj kao da je to ne znam kaj. Nije. Nešto posebno je zagrlja osobe koja je vrijedna da je voliš, koja se probudila iz evolucijskog glupila i koju grliš jer ljubav rađa puno čvršću strast od ovlašnog slijepog muškog zagrljaja.

Ozbiljno. Pitam se koliko je vas svjesno da žene ne trzaju na seks ne zbog nekog nedostatka interesa, nego jer vas pogledamo, vidimo bazični model i pomislimo - tja, too much job 4 nothing. Ono, radije pogledam film. Ne morate se brinuti da smo mi u nekom deficitu strasti ili seksualnosti. Nismo. Nego niste dorasli do toga. Što neki papak s ulice može, objektivno, priuštiti ženi u tom seksualnom smislu? Bez upoznavanja, mogućnosti da razgovara, upozna je - samo bezvezno napipavanje i njezino sažaljenje koje ona neće pokazati, ali eto.

Učiniti da budete stvarno poželjni, da vaša osobnost, duh, tijelo, razgovor, život zrače - to mijenja cijelu priču.

Zato, ajde, kanite me se sa upadima tipa: pusice, zagrljaji, ljubav, strast... sve je to bezveze ako osim toga nemate ništa drugo. A ako nepoznatim ženama upadate s tim, očito nemate ništa drugoga.

Toliko... jer mi stvarno, stvarno dosađuju na ovoj Iskrici. 1 od 100 je divno ljudsko biće za upoznati se - što ne znači i automatski klik i zbog tih divnih ljudi vrijedi brisati zvizdarije... al ono, stvarno mi nekad bude puna kapa. Pa napisah da ne moram svakom ponaosob.


Toliko su mi DOSADNE ponude za zagljaje, strastvene ovo ili ono, ili insinuacije koje su kao provokativne. Ono, sorry, samo su - dosadne. Premali ulog za to da trepnem, let alone nešto drugo... I ja sam samo napisala ono što i druge žene misle, i nema na čemu. Razumno je učiti, posebno od onih koji nas najviše ljute (jer su očito pogodili gdje treba).

Rado bih dobivala manje glupih poruka, pa eto. Iritantnije od ovoga se ne mogu postaviti. Tko ovo shvati i preskoči, wellcome. Inače, just don't.

Lista vrlina je, naravno, vrlo opsežna i teško je reći što je najvažnije. Sve je najvažnije.

No, ima ta osobina koja pokreće sve ostalo - to je ono kad ljudi, ma kako bilo, ma gdje bili, ma kako se osjećali, ma što se događalo ustanu s onim duhom - idem napravit. Idem se potrudit. Idem promijenit.

Onokad su svi rezignirani, a taj jedan krene raščišćavat kaos. I još pri tome baca fore. Go getter. Let's do it tip osobe.

Jer, većina života i veze je zapravo ta "hoću" vs "nedamise" sklopka. O kojoj, zapravo, ovisi sve.

Dić se i napravit, posebno kad je teško, je najsexy osobina ikad. Zato, ukratko, mi ne pada na pamet javit se ikad ikome igdje na generičke poruke. Ili nastavit dopisivanje u kojem vidiš da je nekom teško i da bih dograbio nekog plijena čim prije... Život ionako nije primanje. Primanje je posljedica obilatog davanja, nesebičnosti, go-get mentaliteta, let's do it & ustrajnosti. Moraš negdje bit dovoljno dugo, ulagat, gurat i bit osoba od povjerenja da bi te davanje i nagrade potrefile. Ak si samo sim, malo tam, fulat će te...

Uglavnom, iz odnosa prema malim stvarima vidi se puno, puno više nego što bi čovjek na prvu rekao...

Dobila sam poruku - nešto kao - definitivno ćeš ostati sama s hrpom mačaka.

I prije sam dobivala nešto takvih poruka.

Što ljude nagoni na to da svoje razmišljanje podijele sa mnom? Obično kad nam se netko ne svidi ignoramo i idemo dalje, što da se zamaramo... jel tako...

Iskreno, imam zamorčiće, i da, jedan od najodbojnijih profila u Svemiru - što sam mukotrpnim radom postigla i smanjila broj idiotskih poruka za 90%... ljudi koji se probiju i skuže vic zaslužuju i moju pažnju... tako da da - velika je šansa da ću ostati sama i uzgajati nešto krzneno - zamorce, mačke, svejedno, već ja polako to pripremam i nabavljam.

Nije mi strana ta ideja i nisam se uvrijedila. No, mislim da se ljudi jave onda kad osjete u sebi neku čudnu privlačnost / odbojnost. Kad osjete da ima njih u meni, ili bi voljeli da ima ili se boje da ima... ali u pravilu javi se onaj kojeg nešto dirne i uplaši...

Zbog samoće ili zbog suprotnog ponašanja - zbog prelakog i beskriterjnog dejtanja - ali nešto vas je dirnulo. Ja sam samo ogledalo i da, poslužite se svojim odrazom u mojem profilu. What's like?

Školom sam školovana i poslom oblikovana da pišem i govorim i zabavljam... i vrlo lako mogu napraviti amazing day. Karizmatična, kažu neki, naporna drugi, dosadna kažu treći. Komplicirana kažu četvrti... Lyddia, kažu frendovi.

I tako, zabavim ja...ali, problem nastaje kad treba zabaviti mene.

Jer, čini se da je dosad to bio problem. My show starts and goes and goes, ali i ja trebam show s druge strane... i zato sam naučila stat. Pustit i drugoj strani praznu pozornicu. I tako često ostane prazna. Što je super... bar znamo gdje smo...