Lyddiazg writes

Ma koliko svi mi htjeli bit u pravu, a drugi u krivu... Nije tako. I ja sam sama odgovorna za svoju sudbinu, kako opću, tako i ljubavnu.

Sinulo mi. Setovi razočarenja u muškarce, oca, rođake, očeve i muškarce u obitelji prijatelja su me prestravili. I umjesto odluke - trebam dobrog muškarca, moja je odluka bila - da se ne bih stvarno i oslonila na jednog!

I onda kreće. Sve mogu sama. Ne dam drugom ni blizu. Ne želim ostaviti milimetar prostora da me neki majmun rani, izmakne se i ljosnem na ledeni pod.

I dok ja skrbim tako o sebi, ne skrbim o njemu, ne pokazujem žensku brigz, nježnost, ljubav.

I što je itko uz mene mogao? Niš.

Nisam dala. Možda sam i birala one koje ionako ne bi zauzeli mjesto muškarca kojeg bi doista duboko, ljzdski, ženski trebala - ali opet je to samo moja ljzdska nekompetencija...

I opet - nema prečica. Moraš postupiti ispravno i kad se bojiš. Biti što jesi. Dati drugom da bude što jesi i rasti u vezi u kojoj za oboje ima mjesta. Da budu sretni služenjem drugome j darovima zahvalnosti, poštovanja i ljubavi koje primaju.

A ako nije tako? Zaboga... Ne krpati, ne pokušati transformirati lijenz, samoživu, nezrelu osobu u partnera. Otići. Prije braka, djece... Života...

Eeee, ali da sam znala... Pred očima sam imala tako čestu bijednu sliku kauč-muškarca bez srca i stava i mislila da bolje i ne može. Silly, silly me!!!