Lyddiazg writes

Mišljenja sam da razvedeni s djecom nisu pri sebi ako ne razumiju i ne prihvaćaju činjenicu da klasičan love story scenarij za nas nema smisla.

Zaljubiti se, spetljati se, pa onda razmršavati klupko odnosa u nešto sabrano? S djecom, poslovima, odgovornostima?

Svaki čovjek je svoja priča, dok ga upoznaš načudiš se, namozgaš, sudariš sa zidovima... Svaki odnos je entitet za sebe koji se gradi razgovorom, sukobom, trudom, upornošću.

I kad cijela priča počne divljim sila hormona, to je kao da raftaš na divljim slapovima, dok istodobno životno voziš stabilan brod, dom, posao i tko zna kakva sve zaduženja.

Naravno, nezreli kmečavci će u interesu rafta zapustit brod. Ne znajući da ga po završetku rafta čeka ili kraj negdje s prevrnutim raftom... Ili drugi brod obveze i RL ljubavi. I nadoknađivanje štete zapuštenom prvom brodu. Idiotizam neodgovornosti prema djeci iz prvog braka bih ja, kakva jesam, kažnjavala bez milosti i ekipa koja bi jurila za mnom mašući repom, zapuštajući svoje obveze zbog hormonski uvjetovanog ludila ne da nema šanse, nego nema.

Zato mislim da se odnos razvedenih gradi prije hormonalnog ludila. Kao odnos prijateljstva, podrške, suosjećanja, druženja. Kad i ako odnos klikne, može i malo ludila. Koliko može u RL restrikcijama obveza, dužnosti i odgovornosti.

Više nego u prvom braku ili vezi s djecom, druga veza traži mega-stabilnost, suosjećanje, strpljenje, toleranciju... A to ne izrasta preko noći i ako mene pitate, rijetki su dorasli i izazovu prvog braka s biološkom djecom, a kamoli kasnijim kaosima.

A ako si prije u vezi nego znaš osobu, Bog pomogao tebi, njoj, djeci, bivšim supružnicima i svima oko dvoje labudova... Možda osuđujem, ne, osuđujem sigurno.