under construction

Nisam već dugo nešto nadrobio u komadu. Preferiram formu razgovora. Makar sa samim sobom.
Pod dojmom sam priče koja je upravo aktualna ovih dana. Sin mojih prijatelja je dobio stipendiju i otišao 3. i 4. srednje završiti u USA. Jutros sam čuo nekoliko sekvenci iz njegovog života u kampusu, pa vrtim po glavi možebitne scenarije koji su tim sekvencama kumovali.

Jučer je prijavljen za rasističku uvredu jer je jednoj Kenijki pohvalio frizuru u stilu Donne Summer. Prošli tjedan je prijavljen za seksualno uznemiravanje jer je kolegicu iz razreda zagrlio oko ramena. Prije mjesec dana je u sobi do svoje zatekao curu sa Tajlanda obješenu.

Taksativno samo pobrojani događaji. Bez uzročno-posljedičnih okolnosti, bez doživljaja. Bez suštine i konteksta. Suština unosi osobu kojoj se stvari događaju, osobe koje tome svjedoče/uvjetuju/saznaju. Kontekst pak donosi puno širu sliku, pojašnjava genezu nekog propisa ili običaja, nudi odgovore kako bi sve posljedice mogle proizaći iz neimanja nekog kodeksa i sl. Pretpostavljam da je netko osmislio gomilu propisa za boravak na kampusu, baš kako bi seksualno i rasno nasilje iskorijenio, kako bi nekima, potpuno prihvatljive običaje iz sredine iz kojih dolaze, ukalupio u općeprihvatljive. I što je posljedica? Prijateljski zagrljaj je postao sexualno uznemiravanje, kompliment frizuri rasno, a ulazak u susjednu sobu kolegici koju nisi vidio da izlazi tri dana, dovede te do statusa osumnjičenog. Dovedeno do apsurda. "Zašto si ušao u sobu ako ti nakon kucanja nitko nije dao dozvolu da možeš uć? Zašto nisi prijavio zaštitarskoj službi?"

Ovim primjerima nikako ne upirem prstom na USA. Imaju oni i puno luđih primjera, tipa da policajac pri ophodnji može pozvat socijalnu skrb u kuću pred kojom je neuređen travnjak, sa statistički ipak prilično točnom pretpostavkom da ako u kući ima i djece, ta djeca možda nisu kvalitetno zbrinuta. USA je samo prvi dobacio do pravila koja dosežu do karikature. Preselili su to i na internet i društvene mreže u vidu kulture otkazivanja (cancel culture). Stvoren je paradoks, ako si celebrity i nisi aktivan na mrežama kao što se nekad bilo aktivno na raznoraznim događanjima, jednostavno te zaborave. Da te ne bi zaboravili laješ i ti poput drugih. Dok anonimusi imaju tu slobodu da na mrežama pokažu tko su i kakvi su, celebritijima se svaka riječ kroz stotine filtera provlači. U slučaju bilo koje natruhe seksualne, rasne, rodne, spolne i blabla inkriminirajuće izjave, opet nestaje iz društvenog života. Što virtualnog, što stvarnog, jer to je odavno postalo jedno. Glumcima se ne nude uloge, pisci se ne objavljuju, sportašima se otkazuju ugovori. Mislim da riječi poput apsurda i karikature ne opisuju dovoljno ovaj naš svijet koji gradimo u kojem imamo i mogućnost "javno" progovoriti.

Sad bi možda bio trenutak da povežem ovo gore napisano sa Blogom. Odnosno da pokušam povezati. Referiram se na nešto što se provlači kroz One-ov blog. Imam dilemu. Da li bi blog trebao biti bliže demokraciji ili anarhiji?
Imam dovoljno pro i kontra za oba uređenja.

Na našem blogu, kakav god da je, ima poprilično slobode. Nema administratora i moderatora koji dijele packe, osim par osnovnih pravila, nema strogo propisanih načina komunikacije. Nema preciznih uputa što je humor a što ne. Što je prihvatljivo udvaranje a što je sexualno uznemiravanje. Taj neki zlatni rez svatko je donio sa sobom. I normalno je postoje nerazumijavanja i zamjeranja, normalno je da postoje afiniteti, normalno je da se danas s nekim svadiš a sutra opet smiješ.
Očekivati da će svi imati upravo tvoj metar za mjerenje kvalitete komunikacije je čista utopija. Ma da smo i klonirani, opet bi jedan dan bilo ovako, drugi onako. A nismo. Različiti smo. I odgojem i svjetonazorom i porijeklom i socijalnim statusom i naobrazbom i iskustvom i godinama, Svime.

Osobno, ta različitost mi je najdraža ovdje. Svoj stav o nečemu mogu provrtjeti i kroz prizmu koju nemam u sebi. Draga mi je i sloboda ovdje. Tamo gdje me nešto sekira, zaobiđem. Ne zato što sam pristojan prema onom/onoj koja me sekira, već sam u miru. Ako me sekira, to je moj problem. Nemam potrebu gubiti energiju da nekom predočim da imam problem. Ovdje još nikad nisam vidio da je netko napiso "bio sam u krivu". A i to daje određeni buké

Ono što svi ovdje imamo je naš vlastiti potpis u ukupnom sadržaju bloga. Dajemo ga svojom energijom koju zračimo.
Može netko napisati i novih deset zapovijedi, ali džaba mu ako u to udahne ružnu energiju. A svi imamo antene kojima ih lovimo. Nekad je ovo zaista bilo mjesto gdje je bilo puno humora, nažalost u to isto vrijeme je bilo i loše vibre. Nije humor sveti gral pa da ga mora bit. Može ovo biti i mjesto kao kvartovski kafić. Fino i opušteno, a usput dosadno do boli. Nema pravila.
Ono što mijenja blošku atmosferu je dinamika koju stvaraju ljudi koji su "najglasniji".
*najglasniji = oni koji su sveprisutni po zapisima ili produciraju više zapisa dnevno a svaki isti poput prethodnog.

Da zaključim, ovo je lijepo mjesto. Ima svega za svakog, Pravi vašar. Šareno i svjetlucavo. Došao si pred štand gdje te iritira glazba? Pa odeš do drugog štanda, ne ostaneš vikat na osobu sa štanda gdje te nešto sekira.
Helou, na vašaru si!!!

Jutros mi mobitel zabrinuto javlja da mi se prosječni broj dnevnih koraka drastično smanjio zadnjih mjesec dana.
Evo mu nek’ broji iz gif-a

..ali ovo je noćna slika

Demokracija je divna.
Možeš do mile volje redat citate bez straha da će ih netko upotrijebit protiv tebe.

“Naš cilj je utvrditi potpunu istinu i istražiti svaki pojedini propust” kaže 08.08.2022. Ministar zdravlja zemlje koja spada u sam svjetski vrh umrlih od Covida na milijun stanovnika.

Kako se u slučaj preminulog novinara uključio DORH, netko je izdao nalog hitne obdukcije. I obdukciju je obavila nelicencirana osoba. Znate kako se zove dokaz na sudu koji je kompromitiran nepridžavanjem procedure? Kompromitirani dokaz. I može biti odbačen.

Pa sa Covidom je ipak bilo hitno da bolnički patolog objavi obdukciju. Nije to potpuno odbačena ideja o obdukciji kao u slučaju Siniše Palma, koji je nađen obješen nakon sto mu je na teret stavljeno da je pronevjerio 17mil kuna, da ih je navodno prokockao, da je navodno tražen angažmanom svih virovitičkih policajaca iako je granična policija odmah prijavila njegov automobil u blizini granice lokalnoj pol.postaji.
To ni izbliza nema 17milijuna razloga za obdukciju. Sa grane u grob. Nema su tu šta…

Elem, pojavio se još jedan dobar citat ovih dana.

“Jebem vam mater”
Boris Dežulović

Ovo je tekst o beskućnicima.

Otkud naslov California iznad teksta o beskućnicima?

Razloga je zapravo jako puno i samo površnim poznavaocima problematike je nelogičan.



Ajmo redom. Sam naziv California, ime kojim se danas diči jedna od najbogatijih država svijeta, dolazi iz mita. Montalvo je 1510. u svom romanu opisao otok prepun zlata, žitelj čine prekrasne Amazonke, a njime vlada kraljica Califia. Kada su Cortesovi vojnici stigli u Baju, osupnuti ljepotom i prirodnim bogatstvom, nazvali „novootkrivenu“ zemlju Californiom. U mnogim jezicima svijeta, pojam Kalifornije je asocijacija na blagostanje u priobalnoj području gdje su idealni uvjeti za život. To blagostanje u današnjoj državi toga imena je prijestolnica beskućnika. Činjenica!



Bogatstvo okruženja je zadnji kriterij za nastanak uvjeta u kojem ljudi postaju beskućnici. Lako provjerljiva činjenica u nikakvom srazmjeru BDP-a, BDP PPP, zlatnih rezervi i pokrivenosti uvoza izvozom. Uzrok „beskućstva“ ne leži niti u snazi države/grada, niti u društvenom uređenju, prevedeno na nemušti jezik „trkom za novcem žitelji demokratskih društava“



Zemlje/gradovi koji se diče „konačnim rješenjima“ beskućnika su oni koji su u svoje zakone i komunalne propise uveli dekrete o minimalnom iznosu kojom osoba na cesti raspolaže, dekrete o konzumiranju javnih površina na „ispravan“ način , te ostale domišljatosti za ogreničenje SLOBODA.



Dakle, beskućnici nisu dobili pomoć, već su samo maknuti ispred očiju onih koje nije zadesila neka osobna tragedija da se nađu, češće u stanju duha nego u materijalnom stanju, u situaciji kada žive na cesti. To je svojstveno totalitarnim režimima, gdje ljudska sloboda, pravo čovjeka da živi kako hoće i ne živi kako neće (nije to isto) i odrađuje neku svoju katarzu nemoćan da vlastitim radom i snalažljivošću iskoči iz svog limba i uskoči u drugi limb gdje pod plaštom obveze od 09-17, kreditom za stan/kuću, punim frižiderom i Netflixom fejka svoj vlastiti izbor slobode koju manifestira jeftinom porcijom škampi na egzotičnoj destinaciji do koje dođe low costom.



Upravo to micanje s očiju je ono što bi nas trebalo zagolicati u promišljanju o beskućnicima. Nastaje kao posljedica srama zbog onog što imamo skupa sa perverznom potrebom da druge uravnavamo prema vlastitoj slici. Već imamo Jednog takvog koji nas teše po slici svojoj.



Beskućnicima je zajednička samo posljedica. Uzrok je individualan. Stoga je svako nacističko „konačno rješenje“ u vidu getoizacije, prisilnog rada pod prijetnjom gubitka dodijeljenje milostinje gdje neki totalitarni mindset određuje potrebit broj kvadrata, dobne pragove za prislian rad Vs ležanje „nako“ u propisanim logorima, ma koliko god izolacija stavljeno na zidove. Zidovi su zidovi, te ako te netko tjera pod prijetnjom represije u klimatizirano ili bodljikavu žicu pod strujom, to se na svim jezicima svijeta zove logor, na koliko god stupnjeva podesio termostat.



SLOBODA je ključ



Ona bi se trebala zvati California. Califroniju nije uspjela dohvatiti ni Švedska. Zemlja koja se diči svojom socijalnom politikom. U deset godina, otkad je situacija sa beskućnicima eskalirala, otkad su ljudi ostali frapirani smrznutim čovjekom u parku, otkad je neki gastarbajter Bosanac napisao pjesmu koju su grleno pjevali i Šveđani, ne samo imigranti i šljakeri, okupljeni na mjestima smrzavanja ili međusobnih okršaja beskućnika sa smrtnim ishodima, broj beskućnika se udvostručio čak i nakon što se država aktivno pridružila brojnim civilnim udrugama u rješavanje problema beskućnika. Nažalost, rješavaju posljedice, one koje bodu oči, dakle izazivaju sram, a ne rješavaju uzroke. Jer je teško. Individualno



Generaliziranje obrazaca ponašanja beskućnika je vrhunac cinizma nazovi kršćanskih duša voljnih pomoć po vlastitom metru, onih što bi ih u logore sa propisanim svim i svačim. I beskućnici su ljudi, dakle vole se, svađaju se, tuku se, ljube se, dijele si, kradu..sve. Baš poput onih ukalupljenih od devet do pet ljudi, uspješnih bankara iz Austrije koji u trenucima svoga nazovi opravdanog razloga uguše svoje troje djece na spavanju. Ili bace svoje četvero preko terase. Ljudi. Grešni. Pogubljeni.



Pomoć bi trebala biti svakodnevica. Za one koji to nemaju u srcu, postoji čak i uputa koja kaže pomozi bližnjem svom. Ako ti onaj tko stoji pored tebe u bilo kom trenutku nije bližnji, ne znam koji bi trebao bit. Ako imaš problem sa razumijevanjem, upali live webcam sa nekog pojilišta u afričkoj savani i pogledaj kako se životinje koje čak nisu nužno istog roda zajednički bore protiv zajedničkog neprijatelja.



U čemu bi trebala biti razlika između mog dolaska na željeznički kolodvor i sjedanja na klupu i dolaska beskućnika koji se došao sakriti od vremenskih uvjeta? U tome što ću ja morati u 9 u ured? Na koji način me ta drvena klupa na koju sam sjeo favorizira u odnosu na osobu koja ujutro ne mora u ured? To nikako ne ni trebali biti kriteriji. Niti bi pohođenje tih ljudi trebao biti nekakav safari nakon kojeg se osjećamo bolje zbog olakšavanja vlastitog džepa za nečije „pivo i pljuge“



Davanje milostinje nikad nije bio otkup duše. „Konačno rješenje“ nikada neće otkloniti individulani slom pojedinca.



Sloboda čovjeka da živi u svom limbu trebala bi biti prioritetnija slobodi drugog čovjeka da izbjegne sram ili milostinjom otkupi grijehe.



Sloboda je California

Djelatnici HNBa nisu kršili zakon trgujući obveznicama čiji su promet kontrolirali.
Viceguverner nije kršio zakon što je prvo što napravio na svojoj funkciji odobrio prodaju “loših kredita” jedne banke jednoj agenciji za otkup nenaplativih kredita tako da sebi pribavi kuću vrijednu 5M kn, daleko ispod cijene. “Kuću sam našao preko oglasnika”. Etogac, po zakonu.
Državna isnstitucija novac koji dobija iz proračuna, drži na računu koji ubire kamatu i knjiži ga kao svoj prihod. Ne samo kamatu. Sve je prihod. I opet je sve po zakonu.
Mogao bih sad nabrojati cca 100 primjera sličnog karaktera samo u zadnjih godinu dana. Primjeri koju su otkrili zviždači, objavili novinari.
Komentar vladajućih: ne vidim nikakve nepravilnosti, ovo je samo hajka, haranga i difamacija.
DORH ima 93% odbačenih prijava. Ostalih 7% dobija sudski epilog.
Za kraj epiloga valja čekati desetak godina i pročitati podatke o zastari, proceduralnim pogreškama i oslobađajućim presudama.
Još uvijek je sve po zakonu.

Zviždači dobijaju otkaze po zakonu te tužbe za klevetu.

Brojke:
Kažu brojke da nas ima 3.88M
Brojke su nastale popisom. Koji je bio i online. Ajmo na zaokruživanje uz prihvatljivu statističku pogrešku pretpostaviti da je od ukupno online opisanih 1,63M bilo barem 250.000 onih koji su se odselili iz RH. Većinom su ljudi mladje i srednje dobi, dakle informatički pismenih. “Sused, zalijepi mi ceduljicu na vrata” I to je po zakonu. Ok

Tu nas ostalo cca 3.5M

Trendovi
Izabrana vlast koja je uspjela potrošiti 2% poklonjenih milijardi za obnovu od potresa, jer nema interesa za ukljucit se u poslove gdje za svaki donirani euro moras imati pokriće u šarafu, čak i kada se radi o zgradama u javnom vlasništvu (dakle, nema opstrukcije u nepoznavanju pravog vlasnika)
Sve mora biti po zakonu. Ok

Zakon nije zamrznuo cijene građevinskog materijala. Nije po zakonu. To što je to napravio austrougarski car prije 140g je pretpotopni način razmišljanja. Obnovio je samo 90% oštećenih zgrada u 40 dana. Džaba je krečio, sve što je popravio trajalo mu samo 140g. Bez ikakvog održavanja.

Državna preduzeća i javne ustanove imala su pravo po zakonu odabrati nabavku plina, ne po fiksno dogovorenim cijenama, već slobodno-tržišnim. Razliku plaćaju porezni obveznici RH. Po zakonu.

Vratimo se na one gore iseljene iz RH. Ako pretpostavimo da su svi redom ekonomski emigranti i da nema niti jednog koji je zbrisao od zakona koji nikako nisu njemu u prilog već samo isključivo u prilog privilegiranih (onih 93% lažno optuženih), predlagatelji zakona na stol iznesu ideju od 200.000kn za povratnika a ispod stola 300.000kn prijetećih poreza.
I tu ima nekih brojki. Kažu kako sljedi:
U 2020. investiranog inozemnog kapitala u RH bilo 1,3MLRD €.
I nasmijana lica sa TVa se hvale uspjehom i nabrajaju sinergiju minustarstava, HGK, dobrim imidžem RH i Notsojunkanymore kreditnim rejtingom neke agencije s Wall Streeta koja je sudjelovala u zamatanjem u crno cijelog svijeta 2008.g
A devizne doznake RH iseljenika u istoj toj godini, uključujući plaće mornara i radnika na platformama i sl, iznosio je 3,7 MLRD €.

Ako toj brojci pridodamo nekoliko dolazaka godišnje ekonomskih a nipošto razočaranih iseljenika, i nek po glavi troše samo 100 €/dnevno dok su tu na: šoping, zubara, kafane s rajom, ciglica kave i bombonijeru, to je još jedna milijarda eura koja ostaje u RH i na kojoj RH uzme 25% PDVa, barem jednom. Ako pretpostavimo da zubar zaradjenu lovu zakopa u saksiju sa filadendronom a ne ode si kupit nove krunice i plombe.

To je cca 5 mlrd € godišnje kojima emigranti pomažu proračun RH a blagodati povratka tog novca gradjanima uživaju par tjedana godišnje. A sad će im se po zakonu naplatiti razlika plaćenog poreza u zemlji gdje je uprihodovan u odnosu na naš porezni zakon, koji je propisan za one koji blagodati konzumiraju 365 dana godišnje.

Baš me zanima, ako se taj trend ne promijeni, koliko će ih zadržati RH državljanstvo?

Ako nastavi sve skupa ovim trendovima kojima se nasmiješena lica s TVa ponose, za deset godina ziher će nas bit manje od 3M,
Od toga 2M umirovljenika, pola milijuna državnih i javnih djelatnika,
cca milijun branitelja.

Možda ima neka Ponzijeva šema, po zakonu naravno, da smo svi u HDZu, svi s beneficijama, svi doktori znanosti iz Osijeka, svi u stanovima za kunu po kvadratu, svi saborski zastupnici s imunitetom i da svi jebemo majku onom tko zvizne?

Uslikano na današnji dan prije točno 35g

Fora mi je ova trakavica sa Đokovićem. Sve i da mi nije fora, ne mogu je ne vidjeti. Koji god portal otvorim, tu je.
Da je jedan od najboljih tenisača do sada u povijesti, jest. To kaže statistika i ne može se osporit.
Fora mi je što porez plaća u svojoj zemlji a mogao bi plaćat duplo manje tamo gdje je također rezident. Fora mi je što je socijalno osviješten, što redovito donira SVOJ novac u humanitarne svrhe. Sviđa mi se što voli svoju zemlju, a ne mrzi druge.
Njegovi stavovi o prehrani, o pandemiji, cijepljenju, alternativnom liječenju i sl. su NJEGOVI i može mu bit. To što su po meni uglavnom bedasti, nije bitno. Možda on zna nešto što ja ne znam.
Čini mi se čak i da je malo sajko. I to opet nije njegov problem. Nije ni moj, ali eto, čini mi se.
I sve to nema nikakve veze sa trakavicom.
A šta ima?
Na turnir se prijavio najkasnije 06.12.2021. Tad je bio zadnji dan prijava. Tada nije bio pozitivan a znao je za australski uvjet. Svejedno, prijavio se.
Možda je tad planirao ići na medicinsko izuzeće zbog celijakije.
16.12. napravljen PCR test – nalaz pozitivan na Covid-19.
U narednim danima vrlo aktivan, bez epidemioloških mjera, kontinuirano kršenje samoizolacije.
22.12. napravljen PCR test – nalaz negativan na Covid-19
Prvobitno skenirani QR code testa od 16.12. pokazao nalaz – negativan
Naknadni scan QR coda – pozitivan
Brojevi testiranja se ne podudaraju. Odnosno, broj PCR testiranja od 16.12. odgovara rednom broju testiranja od 22.12.
Ovo gore brojke i datumi su ČINJENICE. Nema još nikakvog zaključka.

U Zračnoj luci doživio neugodnost. Nakon što je objavljen kompletni transkript razgovora imigracijskih službenika (Objavljen tek nakon suđenja) vidljivo je da je prema njemu bio izrazito loš tretman. Tipa: „imate li dodantu medicinsku dokumentaciju? Prijava vam nije u redu. Imam u mobitelu. Ne možete dobiti mobitel, takav je zakon. Ali evo Vam dodatnih 20min da pribavite dokumentaciju“
Pa jbt
Na sudu je prihvaćeno medicinsko izuzeće zbog preboljenog Covida-19 unatrag 6mj.
Vlada ima pravo osporiti sudsku presudu ako pronađe dokaze o neispravnosti medicinske dokumentacije.
Tri vrlo utjecajne medijske kuće su angažirale informatičare da provjere QR-codove i brojeve testova.
I sve tri našle nepravilnosti.
Može bit da to nema veze sa njim, kao što je netko drugi popunjavao prijavu za vizu i krivo naveo putovanja po inozemstvu, a može biti da je nešto zaista fabricirano u nalazima testova.

I sad, Vlada mu može uskratiti boravak zbog kršenja karantene jer je znao da je pozitivan a kretao se među ljudima.
Ako mu dokažu da je nalaz testiranja manipuliran, mogao bi par godina završit u australskom zatvoru.

E sad, zakoni su zakoni, pravila su pravila, pandemija je govno a ljudi su dobrano ludi, bilo za to povoda ili ne.

Primjer ludih ljudi:
Jedni ga zovu Isusom
Drugi mu žele pobjedu na turniru
Treći da ga nema više u tenisu
Četvrti se došli tuć protiv drugih
Peti dali link na livestream suđenja
Šesti uvalili pornić u taj livestream
Sedmi kažu da je to svjetska zavjera protiv njegovog naroda
Osmi kažu da taj narod ništa drugo nije ni zaslužio
Deveti da Novax treba u zatvor jer je protiv cijepljenja
Deseti da je to sve s Novaxom mazanje očiju da bi se makla pozornost sa Nadala

Ja se mislim da je svijet lud oduvijek a da je ovo sranje s Coronom samo maknulo sve sumnje u to.

Na, još uvijek visokom, petom mjestu annoying liste, ispod Gurkača, Upaljača, Kušača i Conversation nazija, smjestio se Vozač. U našem narodu poznatiji kao die Chauffeur nazi.

Chauffeur nazi se ne postaje kupnjom brzog auta, Chauffeur nazi može voziti i motor, bicikl, kamion, autobus, romobil, traktor. Chauffeur nazi može biti čak i pješak. Uopće ne mora voziti brzo, ne definira ga apsolutno ništa po pitanju njegove izvedbe.

Ono što čini Chauffeur nazija je njegov odnos spram svih ostalih sudionika u prometu, postavljačima znakova i semafora, crtačima zebri, autorima zakona, izdavačima vozačkih dozvola, prometnim policajcima, nadzornim kamerama i proizvođačima svih vozila kojima se promet odvija.

Najpreciznije rečeno, Chauffeur nazi bi se mogao okarakterizirati kao sudionik prometa sa narcisoidnim poremećajem osobnosti. Chauffeur nazi smatra da sav taj silni šušur postoji zbog njega, da su svi ostali sudionici, uključujući i crtače pješačkih prijelaza dio zavjere protiv njega. A neizbježni bonus feature, on bi da mu dozvole, sve to uredio puno bolje u roku 24h i naravno, drakonski kažnjavao sve neposlušnike logike mu nasušne.

Jedna od fundamentalnih osobina Chauffeur nazija je verbalno artikuliranje svoje logike, bez obzira na to ima li slušatelja pored sebe. On će komentar istresti u najmanjoj mogućoj jedinici vremena i bez ikakvog gubitka entuzijazma što kraj sebe nema osobu koja bilježi prekršitelje, nelogične situacije i prijedloge drakonskih kazni, prijeći na pojašnjenje nove situacije.
Kada Vam se učini da osoba u automobilu pored Vas na križanju, dok čekate da se upali zeleno na semaforu razgovara preko Bluetootha, ili božemioprosti pjeva dobro raspoložen, pokušajte mu pročitati sa usana da li Vam možda jebe majku što ste se pozicionirali baš tako da mu ometate pogled ka nečem njemu interesantnom, što ne mora nužno biti semafor ili pješak koji računa da stigne još i on preći na drugu stranu, misleći kako ima bar 5sec između njegovog crvenog i zelenog za automobile.
Die Chauffeur nazi će na usnama imati nešto tipa: Gle majmuna kako se on zaustavio.

Die Chauffeur nazi će Vas gaziti po cipelama na tramvajskoj stanici hodajući bočno jer vozač tramvaja NAMJERNO ne zaustavlja tramvaj tako da vrata budu točno ispred njega, on će iz busa izać na ona prednja vrata i jebat će majku onim dvjema rampama što se otvaraju samo u smjeru kontra od njegovog pravca kretanja, smatrat će da je VAŽNIJE da prvo on uđe i nađe slobodno mjesto za sjest nego što bi ovi što su gotovi s vožnjom trebali izać iz prjevoza i sve takve situacije će popratiti s povikom PA ČEKAJ ČOVJEČE DA PRVO JA ovo ili ono

Die Chauffeur nazi neće propustit priliku da vozaču koji malo sasiječe traku u zavoju na križanju dobaci kao iz topa GLE OVU TUKU, ako je on taj koji siječe viknut će JA SAM TI SA DESNE STRANE; MAJMUNE, kad se vozi 130 lijevom trakom na autecesti i u retrovizoru ugleda malo brži auto neće propustit priliku da u centralni retrovizor dobaci ŠTO NISI RANIJE KRENUO LAUDA, SAD ĆEŠ SE NAČEKAT BOGAMI, ako ste kojim slučajem krenuli pretjecati kamion, on će Vam se vozit na štosdemferu sve dok se ne vraitite u desnu traku, sve držeć' lijevi žmigavac, duga svjetla uz neizostavno AJDE VIŠE MAMLAZE; HOĆEŠ DANAS. Ako kojim slučajem traktorom ide sa njive u svoje dvorište, naravno s neočišćenim gumama od blata, nema teorije da pričeka još dvije sekunde da Vi prođete pa da se uključi, nego uz docirajuću KUD SI NAVRO KONJINO izlijeće na cestu i nakon 3sec već skreće u svoje dvorište.
Ako mu je kojim slučajem netko upalio duga svjetla u njegovom lijevom zavoju, kaznit će sve vozače iz kontra smjera svojim dugim svjetlima narednih 100km. Sve uz komentare, A KAKO JE VAMA SADA DRIPCI. Jer eto, to je zavjera onih iz kontra smjera. Svi su oni isti.

Kad Chauffeur nazi vozi bicikl, bez jebemti će izletit punom brzinom iz šumarka na zebru i vozaču koji je jedva zakočio da ga ne pregazi, zakočit bicikl na sred ceste i vikat JA IMAM PREDNOST IDIOTE JEDAN, MOGAO SI ME UBIT PIČKA TI MATERINA, RETROVIZOR ĆU TI OTKINUT.

Ako Vas je dopalo da vozite bicikl desnom stranom prometice i dignete lijevu ruku u znak pokazivanja smjera kojim će te nastavit, Die Chauffeur nazi će vas nagraditi zvukom sirene i povikom SAD SI NAŠ'O SKRETAT
Nema teorije da propusti prokomentirat prometni znak ograničenja brzine: GLE KOJI PRAVAC, A ONI STAVE 60. IDIOTI. NEK VAM SE MAMA VOZI 60. (zna se dobro tko su ONI)

Ako naiđe na znak škole u blizini, tu je već iskalkuliran RASPUST JE, NEMA DJECE SAD, DEBILI JEDNI.
Nema šanse da propusti pokazat srednji prst postavljenoj kameri.

Die Chauffeur nazi će putnicima u autu skrenut pažnju da ga ometaju u vožnji razgovorom, šuškanjem škarniclima iz pekare, zvukom igrice ili pristiglim Viber porukama, kao što će ih i optužit ako slučajno spavaju u vožnji da ne vode računa o solidarnoj budnosti koja mu je neophodna za sigurno stizanje na cilj. Gdje on uvijek dolazi najboljim mogućim tempom. Ni prebrzo ni presporo, nego ONAKO KAKO SE VOZI.
Parkirat će se i bočno ako prije njega nisu SLJEPCI OSTAVILI PREMALO MJESTA ZA NJEGA

Na listi iritantnih ljudi, Upaljač naziji su odmah ispod gurkača po ruci dok ti nešto pričaju, a gori su od onih što ti uzmu nešto iz tanjura „samo da probam to tvoje“.

Sa pasioniranim kušačem hrane sa svog tanjura, ipak imaš neku šansu za civilizirano udovoljavanje znatiželjnom #davidimštapropuštam kolege u jelu. Izdvojiš mu malo u kraj svog tanjura, prebaciš u neki rezervni tanjur sa stola, u krajnjoj liniji možeš preseliti malo u kušačev tanjur. U situaciji gdje si blizak sa Kušačem, možeš čak dogovoriti i transakciju. Quid pro quo. Najbolje je kad znaš da imaš posla sa Kušačem, u startu reći konobaru da jelo donese servirano na ovalima, pa svak može uzimati od svega. Po izboru. Zato je #kušač tek treći na annoying tablici.

Protiv šampiona annoyng championshipa, g.Gurkača, nemaš apsolutno nikakve šanse. Gurkač će gurkati u perpetuum mobile modu dokle god razgovara s tobom. Ako se odmakneš, prići će ti i povećat frekvenciju gurkanja misleći da gubiš koncentraciju u slušanju. Gurkači često vode monologe, rijetko dijaloge. Jednostavno nemaju strpljenja slušati šta ti imaš za reć, jer im gurkanje tada gubi smisao. Njihov smisao. Druga opcija je postavit pitanje „Za koji kurac me stalno gurkaš?“ Tu je vrlo visoki rizik da ti Gurkač počne objašnjavati benignost tog dodira i pritom će frekvencija otić u amplitudu #štamijeovotrebalo. Gurkač će osim „potrebnih“ gurkanja dodati i prekonekoliko eksperimentalnih da istakne poantu. Vjerujte, ne želite s Gurkačem vodit razgovor o gurkanju. Donji ste u startu. Opcija gurkat njega zauzvrat vodi u debilanu. Bolja opcija je odmah ga poslat u pizdu meterinu. I to bez objašnjenja. Čisto da tu muku trpljenja Gurkača preselite na neku treću osobu koja će slušati priču kako ste nekulturni. Svemir još nije smislio kvalitetan modus operandi protiv prvaka annoying liste.




Na hvalevrijednom drugom mjestu, zabetonirao se Upaljač nazi. Bio bi on prvak, ali nije samo zato što žrtve Upaljač nazija misle da imaju sijaset mogućnosti dohakati mu. A tu čuči sva snaga Upaljač nazija. On je uvijek dva koraka ispred. Njegova spontanost u krađi upaljača zauzela je položaj gornjeg u dogi pozišnu, dok vi pokušavate osmislit scenarij u kojem sa kave odlazite sa upalječem s kojim ste i došli. Kredo Upaljač nazija je #jeboteupaljač. To je argument kojim će zabotonirat svaki vaš pokušaj da to prevenirate miroljubivom koegzistencijom za stolom.

Upaljač nazi će svaki put kad zapali vašim upaljačem, istoga istovariti na svoju stranu stola pored svoje kutije cigareta. MOJ JE, znalački će Nazi. Ako ga odmah zatražite ili uzmete natrag, slijedi #jeboteupaljač. Naivci misle kako će paljenjem druge cigarete vratit ravnotežu. Nekad uspiju, ali to samo označava početak novog kruga. Nazi se vrlo često igra vašim upaljačem po stolu. Tu je opcija sa paljenjem nove cigarete prije nekog razumnog roka od ugašene prethodne značajno otežana. Nazi je to prošao milijune puta i vjerojatno će gentlemanski pružiti ruku preko stola ne bi li vam zapalio. Upaljač ostaje kod njega i igra se nastavlja. Nazi nekada za stol sjedne i sa svojim upaljačem. Kojem je naravno duša već na izdisaju ili nije valjao ni dok je bio nov i velike su šanse da ćete od stola otići sa zamijenjenim upaljačima. Nazi neće prezati da vam uz #jeboteupaljač zatraži vaš koji ste kao slučajno spremili u džep nakon što se u jednom kratkom momentu bili u posjedu svog upaljača. Krenuti u razgovor na temu upaljača je zamijena dogi pozišna u kojoj ste vi ostali u istom položaju, a Nazi je prišao s druge strane. Nazi zna apsolutno sve o svakodnevnoj kupovini novih upaljača, zna sve o crvotočinama koje ih gutaju dok su u njegovom posjedu, Nazi doma ima bar 40 komada koje je skupio u zadnjih 15 dana, koje su mu neki „uvalili“, Nazi zna sve firme koje ih proizvode, Nazi je prvi na liniji obrane upaljača, Nazi nema odgovor na pitanje da otkud mu toliki silni upaljači osim univerzalnog #jeboteupaljač.

Nazi je, eto, sav lepršav u svojoj neopterećenosti nebitnim starima u životu.

Nazi zna sve psovke na svijetu, čak i one na mađarskom kad nema upaljača ni u jednom džepu dok pokušava zapalit cigaretu u vožnji. I skroz mu je normalno što malo vrluda autocestom dok pokušava dohvatit onog ispod sica jer je siguran da je tamo crvotočina. U to je siguran samo dok vozi 150. Kad parkira auto, njegova lepšravost mu ne dozvoljava da se bavi sa #jeboteupaljač.

Kupit će na benziskoj novi skupa sa kutijom cigareta. „Dajte mi onaj najjeftiniji. Ti upaljači se non-stop gube“

Ionako će ga zamijenit ili maznut drugi čim s nekim sjedne na kavu.

Upaljač nazi jednostavno nema kognitivni balans za evaluiranje informacija o upaljačima. Nikad se nije zapitao čime on doprinosi toj misteriji. On se bavi višim stvarima u životu. Dok vam servira svoje životne mudrosti, vrteći vaš upaljač, najvjerojatnije će u nekoliko navrata biti i Gurkač ako vas nanjuši da niste koncentrirani jer vi smišljate novu strategiju za povrat posjeda.

Ako kojim slučajem dođete do spoznaje da će kupovina skupocjenog upaljača Nazija odvrtati od lepršave nakane, jako se varate. Nazi će iz širokog dijapazona tehnika odabrat idealnu i vaš upaljač će završiti u njegovoj trofejnoj ladici. Tamo ih je stotinjak cca, ima tu Zippa, ima Duponta, svega. Upaljač nazi se ama baš nikad ne može sjetiti s kim je bio na kavi kad je Zippo promijenio vlasnika, pa ga božemioprosti, vratit. Tko će još to imat u glavi.
Feuerzeug Nazi u asortimanu ima i blitzkrieg tehniku za brzinski izlazak iz kafića:
Baci neku siću na stol uz komentar “evo kava na mene, nadodaj ako zafali” i dok tebi ono oko sto mu je pratilo ruku s tvojim upaljačem na trenutak izbroji ima li tu uopće za jednu kavu a kamoli dvije, on je već na mobitelu, žuri nekud na kavu s nekom važnom temom, već mu pljuga u ustima i pipa se po džepovima gdje mu je upaljač. Naravno po svim osim po onon gdje je baš prije dvije sekunde spremio tvoj.

#jeboteupaljač

A Drucken nazi, od milja Gurkač, kad te pita upaljač, prije nego što zapali, pogurka te jedno desetak puta s rukom u kojoj je tvoj upaljač. Drži cigaru u ustima i ti pomisliš sad će on, Al ma kakvi. Nekoliko playback pokušaja i odustajanja u zadnji tren. A pritom ti zatvorenim ustima kojima drži cigaretu objašnjava nešto o čemu ti nemaš pojma, a nemaš jer te boli kurac za to, tipa kako je odigrao x na neki nevjerojatnu koeficijent. Eeeee, iks sam odigrao. To kad ponovi ono sto je rekao prije sekunde, onda te dvaput serijski lupne po ramenu, jer je nešto važno

Red je spomenuti Conversation nazije.
To nisu oni sto puno pričaju. A jok.

To je osoba koja za sebe misli kako vodi konstruktivne razgovore. I nadasve argumentirane.
Koji ide otprilike ovako:
Izreknu neku tezu. Ta teza vrlo često nema veze s mozgom i naprosto ju je nemoguće ignororirat jer je iz aviona vidljivo da je nazi izveo zaključak korosteći se totalno pogrešnom premisom, tipa veliko stablo ne može rast u sjeni malog stabla. Dalje postoji neka logika u misaonom slijedu i poželite odmah reagirat sa opaskom. Tu vas nazi prereže sa čekaj da kažem do kraja pa ćeš skužit. Ali vi naravno ne možete slušat dalje jer je postavka totalno pogrešna. I kad god zaustite progovorit, nazi gazi dalje. Onda nazi prelazi na next level. Postavi postavi pitanje koje počinje sa “Želiš reći da..” i uvali ti svoj zaključak do balčaka. Ti počneš objašnjenje sa pobijanjem one krive početne postavke, ali nazi opet reže sa “Ne pitam te to, nisi razumio”
Dok se ti osjećaš kao da ti je netko nešto zrgabio iz pluća, stisnuo šaku i sad ima problem izvuć ju tako stisnutu natrag kroz rebra, die Sprecher Nazi ide na level 3. Počinje ti iznosit kontra teze na teoriju koju ti nisi ni izgovorio, već ti ju je Nazi uvalio sa #želišrećida. Čim ti objasni kako se ne slaže sa tom svojom teorijom, Nazi prelazi na level 4. To je sad smanjivanje zagriza jer Nazi počinje pričat o sebi u fazonu “mnogi su probali sa mnom debatirat. Ja to sve argumentima sasiječem.”
Ulazite u fadeout, level 5.
Razvučete osmijeh do točke dok vam se glava ne zaokrugli, ne pojave se rupice na obrazima ali onaj debeli osmijeh u kojem se ne pokazuju zubi. Ne pada vam na pamet progovorit s argumentiranom budalom koja se upravo počela pajećat dobro zbog ugodnog razgovora.
Die Spreche Nazi vama ništa ne zamjera

good talk


Die Spreche Nazi zauzima visoko četvrto mjesto na annoying listi

Gledam maloprije presicu sa premijerom na temu uhićene bivše ministrice. Pa jebeš mi tele, to je zabavnije od bilo kog sitcoma.
Sinopsis serije bi bio otprilike ovakav:
Premijer sebi izabere ministricu. Njen CV tipičan uhljebnički. Nothing to write home about. Nije barakaš vladajuće stranke. Ali zato roditelji jesu. Kojima je krenulo nabolje točno ‘91.
Ona je dakle kadar 2.0

Ministrica odrasla u atmosferi #agdjesamtuja, organizira skretanje europskog novca suspektnim kanalima (zbog tako omiljene doskočice premijera red je spomenuti za sada presumpciju nevinosti). Tu njenu urotu (obzirom je više ljudi skovalo plan, urota je) otkrije NOVINAR. Dakle, ne neka državna institucija za to zadužena.
Premijer odbaci ministricu iz Vlade, skupa sa još nekolicinom ministara čije je afere također otkrio NOVINAR. Opet, ne državna institucija za to zadužena.
Premijer kaže: ministri su otišli zbog rekonstrukcije Vlade.
U našem narodu popularno Ipse dixit laprdanje sa govornice.
“Nisu oni otišli jer su se ogriješili o zakon, na njihova mjesta je jednostavno došao novi, svježi kadar. Oni su podnijeli ostavke kako ne bi bili uteg Vladi zbog NOVINARSKE hajke”
U istom paketu, hajku su doživjeli Tolušić i Murganić.
Po istom scenariju odlazili su i mnogi drugi, Kuščević, Marić, Kujundžić..predugo bi trajalo nabrojati ih sve.
Svakom je NOVINAR radio hajku.
Premijer baš niti u jednom jedinom slučaju nije reagirao sa nečim normalnim poput: ovo me jako iznenadilo. Nikad
Uvijek je kao pravi gospodin istaknuo: oni su vrhunski stručnjaci, NOVINARI rade hajku.

E, nakon što NOVINARI naprave hajku, upogone se državna tijela koja postoje da rade hajku.

Nekad ta hajka naprosto zastane u nekoj ladici a nekad svjedočimo prelasku hajke iz ladice istražnih organa u ladice sudskih. I tu one provedu neko značajno vrijeme.

U međuvremenu, sa stranke inkubatora ovih stanovnika ladica, kao od teflona, odbijaju se svi loši efekti ladičara.
Čak i kad se stranka per se osudi kao pravni subjekt u kriminalnoj radnji, teflon postojan. Ni fleke.

I onda jednog dana, neka to bude 11.11. jedan NOVINAR postavi pitanje od kojeg bi se Sfingi zamračilo pred očima.
Premijer nahvali ministricu kao nikoga prije nje, a NOVINAR se usudi postaviti pitanje na koje se adresant mora, ali zaista mora očitovati jer je dužan čak i glasačima koji obožavaju teflon.
“Kako to da ministrica više nije ministrica kad ju toliko hvalite”

E, sad. Trik pitanje. Ako kaže da je otpustio zbog suspektnog natječaja, zašto tu osobi hvali. Ako kaže da je to bila samo redovita rekonstrukcija Vlade, kako to ne osuđuje čin zbog kojeg je Uskok pokrenuo istragu. Ako kaže da je nevina jer je Uskok odbacio predmet, kako da se obrani od Europskog tužiteljstva koje je provelo kvalitetniju istragu. Uglavnom, pričao je svašta, rekao nije ništa. Sve 5, pa političar misli da mu je to posao.
Ok
Ali, u odgovor je ubacio uvredu NOVINARU. “Vi ste još jedan kampist”

Odlazeći od govornice na dodatni upit NOVINARA “kako mi možete reći da sam kampist”, Premijet u hodu odgovara “Mogu, Mogu, Sve Mogu”
Link

Napala me djeca neki dan da zašto na njihove uspjehe reagiram "samo" sa:
bravo pile, čestitam
a kad im se dogodi neuspjeh o tome potegnem priču i razbijamo ga na atome.

I umotam ja odgovor u interesantnu pričicu za koju sam čuo prije desetak godina.

Elem, u Finskoj postoji praznik, zove se Nacionalni dan nauspjeha. Obilježava se 13.10. i bome već je poprimio prefiks međunarodni. Prihvatile ga mnoge zemlje.
Finski psiholozi su skužili da više ljudi ima strah od neuspjeha nego što ih boluje od depresije. I pametno se dosjetili organizirati Dan neuspjeha, prvi put 2010.g kada su poznate osobe pričale o svojim neuspjesima na pristupačan i duhovit način te objašnjavali koliko su im neuspjesi zapravo pomogli da budu bolji. Svojim sunarodnjacima su pokazali da neuspjeh ne znači ništa drugo doli dokaz da si pokušao.
Citirali su Einsteina - čovjek koji nije pogriješio nikad nije probao nešto novo
Citirali su Churchilla - uspjeh je skakutanje od jednog neuspjeha ka drugom bez gubitka entuzijazma
i sl

Jedini neuspjeh je ne naučiti ništa iz neuspjeha!