under construction

Komentar na post od eM65. Opet imam komentar sa malo više od 4 riječi, pa otud zasebna objava.
Doprinos od eM65 ogleda se samo u, novinarskim rječnikom, opremi teksta. U kojem je naslov njegov. U novinarstvu, taj posao bi odradio šef deska.
Dakle „Kad feromoni podivljaju“ bez sumnje se odnosi na muškarce u stadiju, „metnutganekudnatoplopamakariučizmu“
OK. te faze zaista postoje. Biologija nas uči da je ta faza u peaku kod muškarca između 17. i 20.g
Biologiji to služi za primarnu zadaću svake vrste, a to je prokreacija, jer, nije nas dohvatilo da furamo besmrtnost. ok, opravdano

Na stranici gdje obitavaju većinom pripadnici geruzije, prosjeka 50+, uputa za dejtanje pod pritiskom podivljalih feromona je po meni, potpuno deplasirana. Pretpostavljam da se radi samo o kapljici plitkog humora u pokušaju. I to je ok. Ikakav humor je bolji od vijesti iz Hormuza.
Ali savjet dolazi kao preporuka sa stranice muzevnibuditedotcom.
Mogao bih o impresumu stranice, porijeklu IP adrese. Irelevantno. Stranica za, kolokvijalno rečeno, „Klečavce“, powerd by Klečavci.
Članak koji je opremljen slikom na postu niže je sa njihove stranice. Ovdje je Link , a članak u cijelosti slijedi:


Previše muškaraca griješi vjerujući da se mogu „izvući“ bez razmišljanja tako što će samo potrošiti novac. No kreativni i jeftini spojevi često su najbolji. Pamtljiviji su od klasične večere i filma, a kada žena vidi da si promišljen, neće joj biti važno koliko si novca potrošio (ako je prava, naravno).
1. Degustacija vina
Vinarije se mogu pronaći gotovo svugdje, a mnoge nude degustacije besplatno ili po vrlo niskoj cijeni. Naučite nešto o vinima, kombinacijama hrane i zapamti što ona voli. Ipak, budi umjeren — voziš i trebaš biti odgovoran.
2. Odlazak na buvljak
Za razliku od antikvarijata, buvljaci su opušteniji i zanimljiviji. Možeš gledati cjenkanje, razgledavati neobične stvari i možda pronaći mali poklon za nju.
3. Planinarenje uz zalazak sunca
Lagana šetnja do vidikovca daje svrhu spoju. Drži rutu kratkom (do 45 minuta) i nakon toga se nagradite pićem u nekom ugodnom lokalu.
4. Fotografiranje po gradu
Istražite svoj grad i fotografirajte zanimljiva mjesta. Kasnije možete od fotografija napraviti kalendar ili uspomenu — odlična ideja za poklon i zajedničko iskustvo.
5. Piknik uz vožnju biciklom
Piknik je već romantičan, a kombinacija s bicikliranjem čini ga još boljim. Jednostavan jelovnik, malo planiranja i uživanje u prirodi — pun pogodak.
6. Povijesna šetnja gradom
Besplatne ture ili samostalno istraživanje povijesti grada može biti iznenađujuće zanimljivo. Daje puno tema za razgovor poslije.
7. Lokalni roller derby ili sport
Umjesto skupih utakmica, posjetite lokalna sportska događanja. Zabavno je, drugačije i uzbuđujuće.
8. Neklasična filmska večer
Ako ste na početku veze, pogledajte neki klasik poput Casablanca ili Ocean’s 11 i prilagodite večer temi filma. Ako ste dulje zajedno, ponovite svoj prvi zajednički film — dodaj kokice i stvori mali „kino paket“.
9. Jutarnja tržnica + zajednička večera
Otiđite na tržnicu, kupite svježe namirnice i navečer zajedno kuhajte. Jednostavno, romantično i vrlo osobno iskustvo.
10. Društvene igre (gubitnik plaća)
Igre poput Monopolyja mogu biti odlična zabava. Dodajte malu okladu (večera ili piće) i učinite večer zanimljivijom.


Dakle, ovo je popis kreativnih prijedloga za dejt koji bi polučili uspjeh, a dodatno gorivo za potaknut muškarca da se odvaži na jedan od savjeta je „jeftino“
Bra'o
Marketing at it's best.

Članak ne opisuje kako ostati sa ženom (što bi na sajtu (primarno) razvedenih imalo veću „uporabnu vrijednost“
Samo, kako uspješno dejtati. Kao da je dejt uspješan ako se podivljali feromoni ukrote?
Članak čak nije ni autorsko djelo nekog Klečavca, već je prepisan sa stranice artofmanlinessdotcom. A prevoditelj članka se udostojio počastiti čitaoce svojim inicijalima M.Đ.
Bra'o i za to.
Kako se „gorivo“ periodično mora i nadotočit, na kraju teksta je zalijepljen barcode sa pratećim tekstom:
„Ako ti se sviđaju članci koje objavljujemo, podrži naš rad jednokratnom donacijom od srca. Samo skeniraj bar kod u nastavku i uplati željeni iznos.“
eto, nema muke, samo okini selfie u barcode i podari štogod, ali samo ako je od srca. Jer smo se potrudili da ti približimo mudrost…
Bra'o i za to.

Članaka na temu kako da muškarac bude muškarac sa ženom i nekoliko decenija nakon uspješnog dejta ni u tragovima. Samo manifest sa 10 kratkih „zapovijedi“ o drugotnoj.
Koje eto već svi znaju, pa šta se ima ponavljat.

Biće je stranica takvog profila došla kao pandan dječjim bajkama koje sve redom završe sa „…i onda su živjeli sretno do kraja života“
I kad prava poučna priča treba počet, zapravo je stavljena točka. Onda djevojčica koja to pročita, sav fokus baci na dan u bijeloj vjenčanici a dalje je kao lako. Živi sretno do kraja života. Pogotovo sa momkom poji čita savjete sa muzevnibuditedotcom.
Pa to taman fino sjedne na stranicu gdje lik u komentaru sa 20 grubih gramatičkih pogrešaka, neoprostivih u pučkoj školi, napiše sugovornici „P.S. nauči pisati Hrvatski jezik kako treba.“
i fula 21. put zlunetrebalo
Ali zato u svom profilu ima precizno navedene kile gospođe koju očekuje upoznati. To zna u gram.
Bra'o i njemu


U međuvremenu, post je obrisan a slika je vidljiva na Linku na članak.

Kritičar mudruje
Medvjedica čuva mladunčad
Muda labudova se ‘lade
Konjska glava se srami
Trešnjin cvijet

Link


ali nije. Već je neka narodna gruzijska.
pa me zagolicalo poslušat još gruzijskih pjesama.
nema gdje nema asocijacija
na slavonske, ličke, međimurske, istrijanske
krenem kopat po enciklopedijama, gugletu, pitao AI zna li štogod
niđe veze
mi i gruzijci nemamo baš nikakva križanja u povijesti
sličnosti u prihvatu kršćanstva ima ali nema dokaza da smo se negdje isprepleli

uglavnom, pjesma mi odlična
eto isto kao da Jare sa svog brda udara reru, a ja mu sa svog kontriram gangu :)

Iako je Donin tekst nanišanio očiti kriminal, komentari su metastazirali u pravcu radnika i „kapitalista“.
Iako bi puno korektnije bilo reći poduzetnika.

Spominjanje robova u tom kontekstu? Ako je nanišanjeno time pokazati izrabljivanje djelatnika od strane poslodavca, promašen je „ceo fudbal“. Nekada je robovlasnik morao kupiti roba, oblačiti ga, hraniti, osigurati mu smještaj. Tko voli brojke, nek izračuna koliko ga mjesečno koštaju, stan, režije, hrana, odjeća. Taj minimum egzistencije.

Poslodavci to danas ne plaćaju. Daju, kroz mjesečne prihode i razne benefite, ekvivalent u profitu koji je ostvario neki djelatnik. Dakle, pretpostavka je da profit POSTOJI.

Kako to izgleda u teoriji i praksi, može se objasniti kroz jedan intervju za posao. Nebitno da li se stvarno tako odvijao razgovor, brojke su egzaktne:
- Dobar dan, došla sam na razgovor za posao.
- Izvolite, predstavite se
- Diplomirala sam Ekonomiju, vladam MS okruženjem, govorim engleski i njemački, te posjedujem vozačku dozvolu B kategorije
- Dalje? Ima li još šta čime se možete pohvaliti?
- Pa nema, ovo bi mi bilo prvo radno iskustvo
- Niste radili tijekom studija, volontirali negdje, imate li bilo kakvo iskustvo iz prakse, da li ste slušali kakve tečajeve o učinkovitoj prodaji i odnosu sa kupcima, bilo što iz domene prodaje ili usluga?
- Ništa. Iskustva nemam ali voljna sam učiti.
- Dobro. Svatko treba od nekud početi i zaslužuje šansu. Ja ću Vam kratko predstaviti kojim se poslom mi ovdje bavimo.
- ******************************************
- Recite mi, vidite li sebe u takvom okruženju.
- Kako da ne. I htjela bih čim prije početi, može i od danas.
- Odlično. Je li Vam prihvatljivo odraditi probni rok, da oboje možemo vidjeti kako ste se snašli?
- Apsolutno
- Nakon toga ide prijava u stalni radni odnos. Imate li kakvih očekivanja o redovitim primanjima?
- Imam. Tata mi je rekao da ispod 2.000€ ne pristajem.
- Korektno.
- Očekujete li Uskrsnicu, Božićnicu, regres za godišnji, 13. plaću, fond za reprezentaciju kako bi mogli počastiti klijente?
- Naravno, to se podrazumijeva.
- U redu. Smatrate li da bi poslodavac trebao ulagati u Vašu daljnju edukaciju?
- Svakako. Pa time ću i poslodavcu biti vrjednija i kao tim ćemo više zaraditi.
- Odlično. Jeste li voljni u tom slučaju sa nama potpisati ugovor o vjernosti na 10g ako uložimo u Vas?
- Pa čini mi se da je 10g malo predug period. Možda 4?
- Pa MBA traje dvije godine. Predavanja kroz 18 mj i još 6 za polaganje ispita. Konzervativna procjena je od 8-10.000€, a za renomirane akademije i dvostruka skuplja.
- Ali vrijedi, zar ne? I Vi biste voljeli imati stručni kadar koji Vas gura naprijed na tržištu.
- Jako ste to dobro zaključili. Imate li Vi za nas neko pitanje?
- Rekli ste da bih trebala redovito obilaziti klijente, postojeće i buduće. Pretpostavljam da ću na raspolaganju imati službeni automobil i mobitel, pretpostavljam i prijenosno računalo radi prezentacija?
- To je alat za rad. To nije ništa sporno. Smijem li ja Vama postaviti jedno provokativno pitanje?
- Naravno. Sigurno mislite planiram li obitelj?
- Ne. To Vas ne smijem pitati. Smatrate li da poslodavac treba ostvariti i neki profit uzimajući Vas za djelatnika i ulagati u Vaš razvoj te Vas na sve načine motivirati da budete što uspješniji.
- Pa to je za očekivati. I potpuno fer.
- A koliko bi po Vama poslodavac trebao, da se narodski izrazim, „zaraditi" na Vama? U postotku?
- Pa bar dvostruko, Vi riskirate, Vi ulažete, Vi snosite posljedice svih gubitaka…
- Dozvolite da Vas razočaram, najbogatije kompanije plasiraju svoja sredstva tamo gdje im je profit viši od 7%. Ali oni ne stvaraju dodatnu vrijednost radom, već samo ulaganjem, da li je naš profit od 20% po Vama korektan?
- Da, da..
- Evo dozvolite da Vam predstavim matematiku u Vašem slučaju. Plaća od 2.000€ neto, koja danas i nije ništa posebno, iznosi 3.500€ bruto. To je 42.000€/god. Automobil, gorivo, gume, servisi, kasko, Ao u prosjeku iznosi 15.000€/god. Uskrsnica, Božićnica, regres, 13. plaća, to Vam je 700 + 700 +3.000. 4,400€
Troškovi mobitela, opreme, licenci cca 1.500€/god. Vaš udio u premiji policie osiguranja od profesionalne odgovornosti 500€. Troškovi reprezentacije službenom karticom, ako je samo 300€/mj, što su tri-četiri ručka u finom restoranu 3.600€/god. Vaša MBA akademija košta 10.000€/god + kotizacije za jedan tečaj kvartalno unaprijeđena prodaje 1.000€/god. Dodamo li na to bar 20% zarade poslodavca i amortizaciju direktnih šteta koje ćete prouzročiti dok učite posao, dolazimo do iznosa od cca 100.000€/god
Kako bismo mi bili korektan poslodavac koji ne tretira uposlenike kao roblje a vi zadovoljan radnik. Sa samo 2.000€/mj neto i tendencijom rasta. Jeste li spremi obvezati se garancijom svoje imovine da ćete kompaniji donijeti prihoda u visini 100.000€/god? Kao ekstra benefit, niste se dužni javljati na mobitel iza radnog vremena, odgovarati na mailove, ne snosite odgovornost ni rizik, imate barem tri tjedna godišnjeg u komadu i za očekivati je da ćemo Vam plaćati police dopunskog i dodatnog osiguranje jer Vam želimo zdravlje kako biste neometano radili.
- Da ja mogu zaraditi 100.000€ godišnje, pa to je meni skoro 8.500€/mjesečno ne bih nikad došla kod Vas na razgovor za posao. Ja bih bila poduzetnik
- Želim Vam svu sreću u tome

Tako nekako izgleda taj jaz nerazumijevanja između poduzetnika i djelatnika. S jednom ipak malom razlikom. Velika je šansa da poduzetnik razumije potrebe uposlenika.
Pročitao sam nedavno rezultate istraživanja zadovoljstva uposlenika plaćom i uvjetima rada.
Nakon 100% povećanja plaće, krivulja postotka zadovoljstva počela je padati već nakon tri mjeseca. Nakon 7 mjeseci vratila se na razine prije 100% povećanja.

Naravno da nitko uposlenika na traži garanciju obećanih prihoda. Poduzetnik preuzima apsolutno sav rizik, nema luksuz nejavljanja na mobitel popodne i vikendima, ne može si dozvolit da ne odgovori na mail, ne može si dozvolit da ne plaća obveze, ne može ama baš nikad imati luksuz potpunog opuštanja a redovito dobija hejt od neiformiranih djelatnika koji samo znaju komentirati poduzetnikov skupi automobil pred fensi restoranom. Jer djelatnik ne kuži da je to samo alat za rad.

U statistici, a velikim dijelom i u znanstvenim istraživanjima, srednje vrijednosti su ono što daje težinu zaključku. Srednje vrijednosti nit smrde nit mirišu, njihov forte je masovnost. Pojedinačno, svaka vrijednost za sebe „ain't mean shit“, nitko se ne bi ni sagnuo po nju da leži na cesti, ali u masi, svaka vrijednost za sebe ima svoj neki planktonski sjaj, svaki taj piksel ima na sebi majicu sa brojem 1. Udružene vrijednosti zgusnutih broja 1 počnu onda sinkrono treperiti sve dok ne stvore neko kao difuzno svjetlo, a povećanjem brojeva 1 i odmicanjem promatrača počnu činiti ravnu crtu. Svaki broj 1 vjerojatno za sebe misli kako je poseban, svaki se ufa da je njegovo treperenje unikatno u kozmičkoj frekvenciji. Ali ćorak. Promatrač to svede na 1/100 ili 1/1000000 ili 1/beskonačno.

Brojevi 1 međutim nisu sami na Apscisi. Njihove vrijednosti na Ordinati uočava Promatrač koji daje treću dimenziju sa svog pijedestala zvanog Aplikata. Na lijevom i desnom spektru Apscise, nalaze se i daleki rođaci Brojeva 1, u urbanoj, a bogami i u ruralnoj zajednici poznati pod imenom Ekstremi.

Ekstremi su nedonoščad. Narod ih zove statističkom pogreškom. Koliku god vrijednost da imaju upisanu na majici, Promatrač ih odbacuje. Jer tko će sad bilježiti 27/29 ili 3/3. Tko bi sad o tome razmišljao. Na šta će ličiti ta krivulja ako se Ekstremi uvrste na Apscisu. Hajmo ih odbaciti, pomislit će Promatrač, kojem Ekstremi smetaju u njihovom križarskom pohodu da dobace do Ravne crte. I šta će drugo Ekstremi nego nego glasno arlaukat, pojačavat titraje svjetlosti, probijati sve zamišljene granice unaprijed predefiniranog Kartezija i razvlačiti svoju majicu sa ispisanom vrijednošću sve dok Promatraču iza daljega ne počne ta majica djelovat krezubo.
Međutim, Ekstremi su užasno važni. Niti jedan statistički rezultat i niti jedna znanstvena studija nikad nije postala Teorem bez kvantitetnog i kvalitetnog opisa Ekstrema sa pojašnjenim uzrocima „anomalija“ i bez posebne pažnje usmjerene na specifikum svakog Ekstrema.

Ekstremi služe za bolje razumijevanje.

1/100000 je pojedinačno nezanimljiv, sa njim i bez njega sve je isto, utječe na rezultat svojim postotkom zastupljenosti umanjenim za količnik brojke na decimalnom mjestu ovisnom o broju nula
Dočim, Ekstremi su sjajne zvijezde. Ekstremi su okidači možebitne promjene trenda. Ekstremi su ključ promjene, oni su poput regulacijskih gena u DNA strukturi Ravne crte. Ekstremi daju odgovore Tko, Gdje, Kada, Kako i Zašto. Osim osnovnih 5 odgovora, Ekstremi daju potencijal Promatraču da kreira i vlastiti odnos spram spoznajnog. I tu nije kraj. Uz pomoć izmjene varijabli Ekstrema, moguće je u izvršenom promatranju dobiti beskonačno mnogo novih promatranja.
Savršen alat za promatranje, jer projekcijama motrimo dva smjera, onaj kako se sve Ekstreme potencijalno može mijenjat/korigirat/uravnavat/anulirat/poboljšat/iskoristit/∞ , što je opet pokazatelj Promatraču onog drugog smjera, a to je „Koliko se ja kao Promatrač mogu prilagoditi i prihvatiti rezultate svoga utjecaja na Ekstreme dok imam u vidu da me vode vlastite preferencije i dok na majici imam broj 1/8000000000“

Kakve sad veze ima ZPD sa Ekstremima?
Pa ima. Ovdje se može promatrati odnos svih rezidenata Apscise međusobno, sa naglaskom na pripadnika Ravne crte sa majicom 1/1000000 koji odluči bit Promatrač u odnosu na neprilagođeni Ekstrem. Za uspješan eksperiment, zamijenit ćemo jednu varijablu Ekstrema i promatrati međuodnose.

Na zidiću sjedi Esktrem, a na majici mu piše Brad Pitt.
1/1000000 ide u dućan, a Brad Pitt dobaci „Macoooo“
Što se mijenja na Apscisi? Brad je lijep k'o slika, osmijeh mu sjaji jače od Sunca kroz oblake nakon nevremena. Promatraču može bit milo. Ili je svejedno nelagodno. Može imponirat. Ipak nije krezub. I tako je lijep. Ali on je samo white trash iz neke vukojebine koga je opajdario u šupak neki debeli producent jeftinih pornića koji se češlja „na zastavu“. Hoću li mu tražiti olakotne ili otegotne okolnosti?

Promatrač ima dilemu, jer Esktrem ne ide lagano u Ravnu crtu.

Za eksperiment broj 2, ZPD možemo preseliti u lift. Promatrač je lift-boy.
Ekstrem ulazi u lift i lift-boyu pri ulazu kaže „Hello, 33rd floor please“. Lift-boy hotela New Yorker promotri Mr.Ekstrema i primjeti da mu na majici piše Nikola Tesla. Kako se do 33. kata ima za vozit, počne fućkat svoju omiljenu melodiju. Ali, ne lezi vraže, osjeti dodir Ekstremove ruke na svom prknu. Ekstrem ga šeretski pogleda i kaže mu „hajmo kod mene u sobu 3327, skinuti se goli, leći na krevet i pustit da golubovi seru po nama.
Promatraču može biti milo. Ipak je Ekstrem najveći živući mozak čovječanstva. Bez njega svijet ne bi bio isti. Pa dobro, iako nisam u tom fazonu, maybe I could take one for the team. Ili ga prometra sa „marš pederčino jedna balkanska, mene se našao ucjenjivati sa utjecajem svog doprinosa mom radnom mjestu. Nije mi ni prošli lift bio loš. Puts bread on the table“

Promatrač ima dilemu, jer Ekstrem ne ide lagano u Ravnu crtu

Za eksperiment broj 3, ZPD možemo zamijeniti sa nekim običnim kafićem u Zagrebu sa početka Gundulilćeve ulice, odmah do Ilice. Promatrač je gospođa u bundi, sa lisicom oko vrata i šeširom sa velikim obodom.
Ekstrem stoji ispred kafića, nazovimo ga Blato i nonšalantno dobaci gospođi u prolazu „Milostiva, molićulijepo, jeste li svojim rukama oderali sve te životinje kojima se sada kitite ili je to Vaš suprug kupio Vama ne bi li Vas bar na trenutak učinio manje mrzovoljnom?“
„Ti prostak jedan pijani, kako se samo usuđuješ dobacivati jednoj dami, nor haus, tak se možeš pripovedati u svojoj kamenjarskoj zabiti otkud si ispuzel, tu svoju krezubu nekulturu ne bi mogel hitat u Beču, već sam tu pri nami, jer te je ista takva vlast i dovela ovdje iz tvoje vukojebine. Nisam si mogla ni misliti da bi to mogla doživjeti v našem Zabregu. Proć odi. Kajgot.“
Ekstrem sa natpisom Tin Ujević na svojoj majici otpije još jedan gutljaj domaćeg vrgorskog crnjaka i već mu bljesne ideja koliko on sam nije prilagođen i da mu je duša za neki viši let stvorena.

Promatrač ima dilemu, jer Ekstrem ne ide lagano u Ravnu crtu.




Čiča-miča, ovo nikad nije gotova priča

Otkad je Adam dobio svog prvog susjeda, počele su podjele i po osnovi „ja sam bolji od tebe“.
Jednostavno, čovjek je tomu sklon. Za razliku od svojih dalekih rođaka iz životinjskog svijeta koji se udružuju u čopore, rojeve, jata i krda, gdje jaka zajednica garantira prosperitet i prokreaciju jedinke, čovjek jednostavno voli misliti kako je baš on kao pojedinac „bogomdan“. I logično, što je svjesniji svojih slabosti to mu je jača potreba za uzdizanjem. Ali uzdizanje se najčešće ne obavlja u korist osobnog rasta, već prečicom, unižavanjem konkurencije. Doduše, taj princip baš nikada nikome nije urodio plodom, bar ne na duge staze. Može nekad, nekome i neko vrijeme. ali ne može zauvijek. Vrijeme, najjača svemirska valuta i najbrže prijevozno sredstvo sa najboljim kočnicama, sve to lijepo uravna.

Pojavila se mantra kako je urbano uber, must have i ultimativni evolucijski doseg dok bi ruralno kao atrofirani oblik života bio izvor svih frustracija urbanog koji bi eto, da se uspije osloboditi uzanci ruralnog odletio u visini svijesti, prosperiteta i blagostanja.
Ruralci su odavno taj fenomen nazvali poturicama. Ono kad se netko upire zadnjim nogama biti ono što si je umislio da jest. I želi biti veći od svog ideala.
„Romantizirani zidić“ reče netko i uperi svoj kažiprst sa istetoviranim j'accuse. Izvor svega zla u pitomoj urbanoj sredini željnoj napretka koga tako nemilo koče ruralci. I svaki je u pinklecu donio po kamenčić koji je ugradio u zidić sa kojeg tako glasno, krezubo i primitivno dovikuje urbanoj kulturi koje se eto boji. Pa kako onda da originalni đak bečke škole skokne do dućana po nove jastuke za ugušit troje djece, kako da ugledni direktor sa trostrukim čvorom kravate na putu do banke koju će ukrast navrati po deset deka ruralnog pršuta, bez da ga ruralci sa zidića pogledaju sa #vidmuguzova, a oni bi samo bili malo više bečki hoch nego što su zagrebački hoch ovi domaći urbani što su im preci čaaaak '46. došli u urbanu sredinu.
I onda dok ispijaju svoju treću šalicu kave, u velikoj čaši, sa malo toplog mlijeka sa strane, sveudilj optužuju kažiprstom a uzdignutim malim prstom pokazuju svoj evolucijski, kulturološki i civilizacijski napredak. A to vam je dragovići moji, izum koji su ruralci davno osmislili. I zove se roge.
Lakše bi bilo citirati velikog Krležu o kulturi Hrvata, ali ovako je bilo živopisnije. Ruralnije.

Na jednom takvom ruralnom zidiću, recimo neka to bude zidić sa jučerašnje slike, sjedilo sijaset ministara. Mora, MUP-aa, Pravosuđa, Poljoprivrede x2, Zdravlja, Gospodarstva, Turizma i jedan predsjednik Sabora. Sve ljudi porijeklom u krugu od par kilometara od zidića. Piva iz boce, kola, Pelin, tko šta voli. Nitko nije držao mali prst u zraku. Mali prst se drži u zraku tamo gdje dojmom želiš sebe uzdić. Ali to je samo fatamorgana. Ili dojam. Dakle, kurac od ovce. Svak zna sve o svakome do 5 generacija uzbrdo i bar 3 plošno. Nema foliranja. A za potencijalni duboko ukorijenjeni hrvatski jal, red je spomenuti da je statistički nemoguće da je baš svako od njih dospio gdje je, nepotizmom, bez da je pročitao brdo knjiga. I to onih debelih. Pobrojani se odnose samo na noviju Hrvatsku povijest. U onoj prijašnjoj, Jugoslovenskoj povijesti, sjedilo ih je još i više.
I baš nitko se nije sramio svog porijekla. Svojih nepismenih roditelja, svojih bosonogih odlazaka u školu. Nema tu nikakvog romantičnog pogleda u Rosy retrospection. U ruralnoj sredini nikad nitko nije uspio nešto sakrit niti fingirat. To je po meni, urbana izmišljotina.

Otkud primitivizam na urbanim zidićima? To je divno pitanje za urbane vlasnike J'accuse kažiprsta. Jel problem u njima ili u urbanoj sredini? Jesu li ostali previše ruralni ili se samo ne uklapaju u čopore wannabe maloprstića? Nemam pojma, ne vidim nigdje te urbane zidiće.
A kao digresiju, nudim vlastiti dojam o „bijelom svijetu“ koga pohodim uzduž i poprijeko ne bih li vidio što sve ima i usporedio sa onim što me definira, šta sam sve vidio po metropolama, kakve bitange i ološ, pritom ne mislim na sirotinju koja se dokoturala od nekud bježeći od gladi ili rata, mislim na one fetive, originalne „arijevce“
Blaženi naš zidić. Čak i taj urbani, čini mi se.
Krezubost duše je puno ružnija od one per se.
U blizini mog zidića nalazi se spomenik poginulim partizanima, manje-više sve redom izginulima na Neretvi i Sutjesci, te ženama i djeci kojih je Prinz Eugen divizija poklala prvog dana svog krvavog puta koji je završio nekoliko mjeseci kasnije negdje oko Sinja. U toj diviziji nisu bili Nijemci. Bili su wannabe Nijemci. Klanjem po stotinu ljudi dnevno, htjeli su biti veći Nijemci. I to onda kada je već bilo jasno da će rat izgubiti. ’92. je u naše selo došla jedna hrvatska satnija, koja je bila poznata po tome da su slabo pohodili prve linije a svoje veliko hrvatstvo čeličili za minhenskim šankovima kada ne bi bili okupirani svojim vikend ratovanjima. Ekipa sa zidića je jasno i glasno dala do znanja da im eksploziv može komotno ostat na njihovom kamionu i da odjebu od naših predaka partizana. A ruralna sredina i te kako dobro pamti, da njih par iz sela što se zgražaju zidićem, nije došla obranit spomen na svoje pretke. Just sayin'



Siguran sam da primjera na ovu ili onu stranu ima sasvim dovoljno. Ali mišljenja sam da isticanje pozitivnih karakteristika fenomena zidića, nikako ne bi trebao biti okidač nekome za isticanjem negativnih osobina. To se zove isključivost. To je rušenje platforme za okupljanje i zidanje platforme za odvajanje. Marinkovićevoj lijevoj ruci ne treba avansno dati za pravo samo zato što lijeva ruka kuka kako se desna rukuje, salutira, drži čekić, piše i miješa ručak. A šta je lijeva napravila da to promijeni? Ništa! Pljuje po desnoj i kopa nos. Pa kopaj Lijeva kad imaš hendikep da nisi barem ambidekster.

Ali jok. Desna je fuj.

J'accuse

Molim Vas jednu kavu u veliku šalicu sa malo mlijeka sa strane.
Maloprsteći pozdravčić.

Daklem, ovo je post o nečem sasvim drugom.
O gnijezdu lastavica.
Skućile se u kantunu stropa pred konobom. Ova postava prvi put tamo negdje 2017.godine. Umalo im strina došla glave jer su kenjale iz gnijezda ravno pred vrata konobe. I baš nikako ne možeš uć ako ne ugaziš u govno. Bude predaleko za zakoračit, jer tu je i visoki prag (ćaća ga napravio ako ikad pukne bačva pa se izlije vino da ne iscuri na dvor). Iza cokla neka kao rešetka (nju je dundo postavio privremeno, eno je stoji još uvijek nema ni 40g..vrag odnia prišu)
Dakle, bar jednom nogom nagazit u govno i kvit.
Strina bi gnijezdu došla glave, da ju nismo vidjeli kako rezolutno korača sa starom metlom u ruci prema konobi. Skočili mi svi koji smo tad imali svoje piliće. Valjda smo bili nafilani tim roditeljskim instinktom i obranili gnijezdo.
Ionako smo po cijele dane Non-stop u govnima. Ili su u pelenama ili su govna okokuće jer je ljeto idealno za odvikavanje od pelena.

Promatranje lastavica koje po cijeli dan letaju naokolo donoseći ptičadiji crviće i mušice, postao je ritual. Svakom ukućanu bi se prenosile vijesti iz gnijezda ako bi kojim slučajem zbog obaveza propustio neki važan događaj. Obaveze tipa odlaska na plažu. Jer kad imaš malu djecu moraš na plažu. A kad djeca savladaju samostalni odlazak i kad prihvate da na plažu mogu nosit samo ono što fizički mogu odnijet/vratit, roditelji mogu odahnut uz najljepšu mantru na svijetu: ajte djecu u pizdumaterinu, zašto ne idete na plažu.
I roditelji se vrate u ritual promatranja lastavičje ptičadi. Jer ptičad još ne leti. I moramo brinut. Brine se na smjene. Jer ispadanje ptića iz gnijezda je normalna pojava. Ako je nekome čudno otkud odraslim ljudima toliko vremena za dežurat oko gnijezda, to samo znači da ne razumije dalmatinsko računanje vremena. To je ono kad se ništa ne stigne završit danas. I koju pizdu materinu se ima stvarat priša oko toga. Tuđi Čovik nikad neće razumit..

Dođu mačke pa i one “motre”gnijezdo. Ali motiv im je druge prirode. Tjeranje mačaka od gnijezda mora bit nježno. Da se mačka ne uvrijedi jer mogla bi odustat od obilaska naše kuće sa ciljem “obrane” od zmija i glodavaca. Plus, tko je vidio ostatke hrane bacat u kantu za smeće. Pa to se na temperaturama usmrdi učas, a nije da komunalni kamion prolazi svaki dan. Odabere se mjesto gdje se ostaci sastružu iz pjata. To mjesto zovemo “začinčnjak”
Kao, bude to plodno pa ćemo začine posadit.
Al nismo budale da sadimo začine koje u Lidlu kupiš za par centi. Posadimo limun, najbolje onaj viški s debelom korom pa babe i djeca mogu to gurat u svaki bogovetni kolač.
Pa koliko to limuna ima okokuće, pomisli neki logičar koji zbraja količine smeća. Pa ne bude vele, jer bura zimi uzme danak i reducira agrume ko vuk one na nižem stupnju hranidbenog lanca. Dakle, mačke dobiju dovoljno da ptići nisu u opasnosti.

Elem, dalje o gnijezdu. Sad imamo ćuku koji je također počeo “motrit”. Zaoravo on motri na mačke, a digod baci pogled gore kad krene neka galama iz gnijezda. Otprilke par tisuća puta dnevno kad ćaća i mater lastavica donesu crvića i igraju eci-peci-pec kome će ubacit ukljun. Prvo se deru svih 4-5 ptića, a onda 4-5 minus jedan. Bude tu fine galame. A ćuko se ustabilio sa svojim zvučnim signalima. Jedan duboki AV za otjerat mačku i rafalni visokotonac za ispadanje ptića iz gnijezda. Neko dodje od muških (jer ne damo ženskadiji na skale) i vrati ptića u gnijezdo.
Mama i tata lastavica tad lete u uskim krugovima oko muške #vidmuglave i one se deru.
Deru se i cvrčci jer je ćilopek. Manje više svi se deremo Non-stop. Nama se čini da komuniciramo.

Jedne godine, nitko više nije ziher koje točno, naše lastavice se vratile iz afričkog spa centra negdje u dolini Nila i doradile gnijezdo. Sada ima hodnik. Negdje su one to upratile, vjerojatno se uselile u gnijezdo neke lokalne ptice koja to radi pod normalno i onda odlučile primjeniti istu tehnologiju iz svog letnjikovca na “obiteljsku kuću”.
Taj hodnik im dodje ko rampa na nosaču aviona. Uzletno - sletni hodnik. Pomnim promatranjem skužili smo kakav je raspored slijetanja.
Prvo mama uleti i za sekun izleti van. Valjda ona provjeri jel sve ok. Onda ulijeću ptići jedan po jedan u razmaku od 2-3 sekunde. Ostali lete u uskim krugovima. Na kraju ulijeće tata. Onda valjda unutra malo laprdaju jer se čuje još malo dreke Al ne više preglasne. Oko 10 ušute.
Sutra opet uvježbavaju letačke sposobnosti i raznorazne protokole koji su važni u pripremama za dug put koji ih čeka na jesen. Za sada znaju gotovo istovremeno sletit na telefonsku žicu. Djeca u sredinu, mama i tata sa strane.

E da, važan detalj. Otkad je hodnik nadograđen, nema više govana pred konobom.

Link

Ćuko koji se mota ispod nogu dok ideš nizaskale u japankama kad je u fazi Zalazaaaaaaak
Link

I ćuko kad udari reful bure pa pokaže svoju cigansku narav :)

Link

ima svakakvih ljudi. i izvode rituale na svoj način. nema nigdje pravila za te rituale, nema protokola, nema univerzalnih mudrosti jer je tako govorila prababa. nismo svi od iste prababe.

ima ne'ko uzme nož pa guli jabuku. šta ju guliš, ogulilo te dabogda. ako si ju ubrao sa svog stabla, pa valjda ju nisi prskao nečim što će eto ostat u kori. rekla ti prababa, jel? kontreri tih običaja to sasijeku onom šatro najvećom „ako nije dobra crvu, nije ni meni“
ali stvarno, ima li još netko na planeti da misli da kora od jabuke sačuva sav otrov u sebi, a sve ostalo je toxic-free-zone? svašta
netko ju nožem reže na manje komade jer ga strah za zube, netko nabaci onaj rezač što ju podere na kriške, netko ju nariba, netko ju samo u kompot uvali jer će eto visoka temperatura ubit sve što ne valja (a neće ubit ono što valja, to je neka vitaminska zavjera da ako nešto jaaaaako želiš, svemir to provajda…)
ja to vulgaris, uberem, zagrizem koliko god mogu jače, uživam i u zvučnoj kulisi. onda se malo patim dok jezikom metiljam taj ogromni zalogaj da ga namjestim pod kutnjake a da pritom ne otvaram usta, pa to fino pukne još par puta. kad pomislim da sam sve usitnio i da je vakat za progutat, obavezno ostane bar jedan veći komad kojeg osjećam cijelim putem dok ne bućne u želudac. onda po novi veliki zalogaj, pa sve opet isto. kiselu, slatku, brašnastu, sa rupicama po sebi, digod i košpu zahvatim, jebemise. nije da će mi u crijevima niknut stablo.

ne'ko kad izađe iz tvog auta a ima nešto i u gepeku, nakon što uzme to svoje, zalupi gepekom kao da zatvara Pandorinu kutiju. iz sve snage lupi, jer ako nije zatvorio kao hidrauličnom prešom iz ljevaonice, garant će se otvorit u vožnji. on to tako da mi učini. iz pijeteta.
pa konju jedan, nije Zastava 101, ima 40g da nisi zalupio taj gepek a on ti se otvori natrag pred očima. ili se ne da zatvorit nikako. ili se ne da otvorit nikako. lakše kume, ima botun, može samo.
Moš reć Alexi da zatvori. Moš mahnut tim noktom sa nožnog palca kojeg si odrezao kad si zadnji put izašao iz stojadina, malo ispod senzora pe će opet samo. Ali jok, zalupi najjače što možeš i obavezno potapši po gepeku da je mogu krenut, za slučaj da nisam čuo da si zatvorio.

Ali to mene ne muči. muči me što o tom razmišljam. vidim. čujem. procesiram. kao da nemam o čem drugom. a opet, da imam, valjda ne bih. očito mi je dobro kad imam prostora u glavi za takve pizdarije.
Danas kontam o kutijicama za led. 100% sam siguran da nitko živ o tom ne razmišlja.
sa kutijicama leda postoje neke zakonitosti kao što zakon kaže da moraš prosut malo kave iznad šporeta kad radiš tursku. jednostavno se mora. ako kupuješ one frankove ciglice i u nju guraš žličicu, samo je pitanje hoćeš li za rub zapet iz prvog zahvata, drugog ili trećeg. zapet ćeš garant.
imaju oni neki okapejci koji fino škarama izrežu otvor, imaju oni koji iz ciglice prespu u onu metalnu kutiju koju su maksuz kupili onomad kad je bila akcija, jer se ona stara prababina već malo raspala. neki stave ciglicu u metalnu. ali ako nisu okapejci i nisu škarama odrezali vrh, opet će zapet žličicom, samo je pitanje oće li višak past na šporet ili na sudoper. sretnicima padne na sudoper, mene ta sreća zaobiđe. vazda na šporet. i sad, taman će prokuhat kava, ne možeš odmah bisat, vatra gori a i kontaš hoćeš li spužvom (grehota je, novu si uzeo nema ni des dana), sudopera je od čišćenja vanjskog stola (ostalo ribe po stolu sinoć, taman si obrisao da kavu popiješ u čistom). i kažeš „jebaji ga, poslije ću, pa nisam okapejac
tako da, ako baneš nekom u kuću sabah zorom, imaš velike šanse da mu oko malog plamenika nađeš malo kave. ili ako tebi banu. to je jednostavno tako. usereš, pobrišeš kad se namisti i kogajebe

e tako ja „ratujem“ sa kutijama za led.
nitko nema samo jednu kutiju za led. u svakoj kući je bar 3-4 komada. rijetko su iste. svaka različitih dimenzija. a to je zavjera kutija za led tako da moraš vodit računa koji ide na koji kad stavljaš u friz. i nekako se namisti da uvijek dopunjavaš bar tri odjednom. recimo, iznio si jedan za stol, ovisi di je osin, imaš nekoliko stolova strateški raspoređenih. jedan je blizu kužine, drugi su strateški raspoređeni ovisno o strani svijeta, ruži vjetrova i gdje si nalio dodatni stup u temelje pa imaš još jednu teracu. kad se jedna kutija za led potroši, ideš po drugu, pa nisi okapejac da odmah puniš i zadržavaš se, pa jebo te led, nego zgrabiš novu kutiju i natrag na strateški položaj.
tako se nekoliko kutija nagomila pored sudopera a da nisi ni svjestan. zlatno je pravilo da djeca neće napunit vodom i stavit u fridž. ili je „evo sad ću“ pa opet moraš ti, ili je „nek puni ona druga, ja sam zadnji put“ ili napuni vodom a ne stavi u friz li je neki drugi kurac koji je uklesan u kamen da neće i moraš sam.
prije onog glavnog zajeba koji me muči, malo o samim kutijicama. vulgaris kutija je ona starinska bijela, od dobre debele plastike naokolo, a pregrade za led su tanje. tu voda prolazi naokolo a kad mu radiš „indijansku vatru“ da ispadnu kocke, ono tanko se uvija, debelo ostaje postojano i tako ti vulgaris mogu trajat decenijama. i u njoj su kockice. glupo je da nekog pitaš hoćeš li kocku leda a doneseš mu kuglice. debilno. ta starinska bijela je kraljica ponude. obično imaš samo jednu takvu i još nekoliko blijedih kopija koju došle s modernim vremenima. tu je jedna ljubičasta. njoj je svuda plastika iste debljine i ona je popucala. onda moderne iz Studenca sa silikonskim dnom za pogurat led. Može biti i sa poklepcem sa rupom za punjenje. Ali poklopac prdne čim ga dijete prvi put ubaci u perilicu suđa a dno si slomio jer si donio kutijicu za stol, zaboravio da je to ona sa silikonskim dnom pa si led krenuo vadit „indijanskom vatricom“.
vrećice za led su mi neviđeni debilizam. super je izvadit prve dvije tri kugle. ali staviš preostale na stol, jer nisi okapejac da odmah vraćaš u friz, šansa da ćeš smočit duvan penje se na 200%
one silikonske kocke punjene nekim antifrizom što ih smrzneš u frizu su odron. jebote piće s ledom koje se nije malo razvodnilo. a te kurce moraš oprat u perilici nakon što je svak sa svojom slinom metiljao po čaši, pa opet u friz. dokurca. samo pomislim da ih netko ne opere nego ih vrati 'nako, nekako radije kažem ne treba hvala.
imat ledomat je vrhunac ponude. ali to moraš u posudu, pa staviš onu hvataljku, al neće svak s tom hvataljkom lovit nego gurne prste koji su bili kojekuda, a najmanje zlo ako je samo kopao krumpire, nekako nisam ni za tu opciju.
Dakle ona stara bijela je vrh. Doneseš za stol, očišćen je, opališ „indijansku vatricu“ iznad čaše, digod koja upadne, ona koja odskoči svak sebi svojim rukama stavlja u čašu. dvi kocke koje će past na pod, a past će garant, ćuko će polizat pa ju zubima zdrobit uz zadovoljno mahanje repom, da je i neke koristi od ćuke koji se stalno mota pod nogama.

e sad kreće zavjera kutijica za led. kad imaš pored sudopera par komada koje treba vratit u njihov ledeni život, to je operacija koja traje bar deset minuta. osim ako nisi okapejac pa znaš kako to najbolje napravit. prvo moraš maknut ono što je u sudoperu da si napraviš prostor. šalješ djecu u pizdu materinu jer nisu gomilu suđa stavili u perilicu nego su ti eto učinili, pa sve uvali u sudoper.
glupo je da samo makneš iz lavandina sa strane, nego redaš u perilicu a nešto od toga treba i žicom sastrugat. naravno da je to svo suđe došlo u lavandin nakon što si ti sinoć u 10 uključio perilicu po jeftinoj struji. mašina je gotova ali nije ispražnjena. tako nastaje usko grlo koje normalan svijet još uvijek nije pobijedio. tako je i kvit
sve si pospremio, sudoperom sve očistio okolo i sad je vrijeme za napunit posude za led. pustiš vodu i kreneš punit. još se nije rodio taj koji je uspio pogodit mlaz kojim se najbolje puni a da ne prska okolo. ako je preslabi mlaz, nikad napunit 4 kutijice. a i piša ti se pa si nervozniji. a koja bi budala išla pišat, pa oprala ruke pa nastavila punit. puniš i trpiš. pa pojačaš malo mlaz. al susid je valjda baš tad završio sa zalivanjem pomidora i tebi tlak vode naglo poskoči. uglavnom, imaš bazenčić oko sebe, mokra ti i majica i gaće, a i žulja te što znaš šta će višak vode napravit onoj šperi otraga kužine. boliteđoka, napunio si. sad samo stavit u friz i moš ić pišat. kako je prošlo već i jače od 10 minuta, ne ideš otvorit vrata friza pa onda po kutijce, nego jednu kutiju u ruku a drugom ćeš otvorit vrata. a ta vrata očito imaju issue sa kutijicama led, jer nekad ih ne moš otovorit bez da malo trzneš. pa trzneš, a iz ove kutijice što ju imaš u drugoj ruci izleti pola vode.
popizdiš, ali ne ideš nadopunit, nego mantraš kogajebe imat ću dovoljno leda u ovim ostalima, ovu ubaciš tako da se prospe i ono što je ostalo. opet kažeš kogajebe, svakako moram otapat friz, non-stop se otvara, normalno da se nakupi led posvuda. ideš dohvatit druge dvije. ali avaj. jedna od njih je ona sa silikonskim dnom što su strgao kad si ju indijanskom vatricom, pa se iz polovice prosulo. ona ljubičasta sjedne na svoje mjesto bez posljedica, ali kad ovu sa silikonskim dnom staviš na nju, iz ove ljubičaste poskoči voda i krene curit niz vrata fridža pa će i to završit na podu.
napraviš par koraka po kužini da uzmeš krpu sa vrata pećniće da malo ruke pobrišeš, ovi ti tamo sa tarace dovikuju da di si više i šta radiš, pizdu materinu radim, nagazim na mokro. a kako stalno hodam bos u najboljem slučaju u japankama kad idem nizaskale, naravno da na svijetlim pločicama odmah ostaju blatni tragovi. Zadnja ide ona bijela, najbolja na svijetu i nju fino stavim (fino je malo ukoso) jer nju ću prvu vadit kad opet zatreba led.
odem se popišat, operem ruke, vratim se u kužinu po bocu hladne vode, kažem ćuki fujto jer liže pod, vratim se za stol, zapalim i udahnem do Kine. nedao bog da me netko pita šta je bilo, ne znam šta bih rekao.
za vrijeme dok sam ovo pisao, mogao sam otić u dućan i kupit 647 kutijica za led, napunih ih na miru nakon što sam se popišao i imat leda bar za deset dana.
al ćorak. nedjelja je
i nisam okapejac