Nekad davno, davno,
dok je internet još bio mlad
i imao svu kosu
bez dlaka na ušima
bez dlaka na jeziku
dok ga woke još nije
pogledao mrko
nastala pjesma Oš


Oš da otvorim profil i lajkam te na fejsu?
Odjebi
Oš da ti pustim crne u Riziku?
Odjebi
Oš bit jednom dolje?
Odjebi
Oš da te poljubim prvi?
Odjebi
Oš da perem suđe kad ti dođu frendice?
Odjebi
Oš da ti nosim torbu?
Odjebi
Oš da rješavamo križaljku skupa?
Odjebi
Oš da te pustim da mi stišćeš prišteve?
Odjebi
Oš da plačem kad ti je teško?
Odjebi
Oš da pomaknem ormar kad usisavaš?
Odjebi
Oš da prislonim čelo na tvoje i gledam jedno oko?
Odjebi
Oš da te nazovem iz roaminga?
Odjebi
Oš da ukradem ružu iz zatvorskog vrta?
Odjebi
Oš da te nosim piškalonca?
Odjebi
Oš ti izabrat našu pjesmu?
Odjebi
Oš da ti kupim šećerlemu?
Odjebi
Oš da istetoviram tvoje ime preko bivše?
Odjebi
Oš da ne bacam ruleke iza kreveta?
Odjebi
Oš da ti dam da šaltaš stanice kad se vozimo?
Odjebi
Oš password za Iskru?
Odjebi
Oš da ja idem na plac?
Odjebi
Oš da ja platim ručak?
Odjebi
Oš da ja budem šupak i prvi nazovem?
Odjebi

a onda se pojavila gđica AI i prosula disco note po apsolutnoj romantici


Link

Uredi zapis

11.07.2024. u 15:47   |   Komentari: 26   |   Dodaj komentar

Pamtim

Pamtim da sam se zarakijao u baru 3440 na Hinterer Brunnenkogel vrhu. I takav privesel sa naglavnom lampom skijao natrag u hotel. Na dnu staze me sačekala murija i uredno mi naplatila kaznu nakon puhanja balona.

Pamtim da sam popio dvije čaše šampanjca na vrhu Eiffelovog tornja.

Pamtim da sam frustriran što ne mogu lizat gelatto dok sjedim na Španjolskim stubama u Rimu (ne daju sjedit više pederi), popio koktel na krovu jedne zgrade iznad stuba.

Pamtim da sam najbolji doručak u životu pojeo na terasi restorana na Trafalgaru.

Pamtim da sam na Srđu iznad Dubrovnika popio dva divna likera. Od nespole i od ruže.

Isto tako Pamtim i kolač u Opatiji.
Okus, ambijent, ugođaj, sve…


Ali baš ni jedne cijene se ne sjećam.
Mirza, šupče

Uredi zapis

08.07.2024. u 23:49   |   Komentari: 84   |   Dodaj komentar

RE: Re: (samohranoj mami)

Nemam diplomu koja bi mi dala za pravo da mislim kako znam „ to treba ovako“
Nemam ni uvid u svo iskustvo svijeta kako bih sažeo neku srednju vrijednost.
Sve što imam je vlastito iskustvo. Imao sam roditelje i sam sam roditelj.
Ne kvalificira me ni to, osim što mogu artikulirat vlastiti uvid.

Mislim da se djeci daje premalo kredita za njihovu sposobnost da nešto razumiju. I da nose na svojim plećima ono što razumiju. Djeca ne osjećaju weltschmerz. Djeca koja rastu uz zlatnu žlicu, isto kao i djeca koja rastu u ekstremnim uvjetima, smatraju da je to normalno. Kao što djeca koje roditelju tuku, smatraju da je i to normalno. Jer je mantra: mama i tata me vole, ako me tuku, to je zato jer zaslužujem.
Djeci najviše poruka prenosimo dok sa njima ne razgovaramo. Riječi koje upotrebljavamo, djeci ne znače isto kao nama koji ih izgovaramo. Misaoni procesi kod djece slabije funkcioniraju od osjetilnih procesa. A baš ti osjetilni procesi, koji se većinom odvijaju na najvišim frekvencijama bez distrakcije kognitivnih procesa, zapeku se najdublje u samu osobnost djeteta. I nažalost, na površinu izlaze u punom sjaju tek u zreloj dobi.
Ako mama zrači tugom, rezignacijom, srdžbom, bla…cijelim kolopletom negativnih emocija dok je zaokupljena nekim svojim poslom, a dijete za to vrijeme radi nešto svoje, dijete tada percipira to mamino stanje.
Ako mama djetetu objasni (verbalno) svoje stanje kao „ma kakvi, top sam, jača od sudbine i ne može nam nitko ništa:
a) Dijete voli mamu
b) Dijete vjeruje mami
c) Dijete uči da ono što osjeća vezano za mamina raspoloženja nije točno
d) Dijete uči pogrešne obrasce

Čini mi se, ponavljam da ne znam i ne mogu sa sigurnošću tvrditi, da smo djetetu dužni iskrenost. Ako smo iskreni i u naumu da se protiv lošeg stanja borimo i to je sjajna poruka djetetu.
Iskrenost će dijete apsorbirat koliko može. Nema potrebe da ju mi reduciramo za „njihovo dobro“

Sad konkretnije na Brkin zapis. Kuži se nit vodilja. To je bez sumnje motivacijska poruka. Boostanje možebitno poljuljale mame u stanje gdje su joj „prevelike cipele“ pa da se iz te pozicije uravna. Tu je i ključni Brkin detalj „treba poštediti suvišnih činjenica i istina“. Kako odredit mjeru za redukciju? Ali, da ja svoje nanišanim najpreciznije što mogu, mislim da treba težit iskrenosti i dat djetetu kredita. Imaju djeca snage puno puno više nego što mi mislimo.
A najviše oštećenih ljudi koje srećemo u životu možemo opravdati upravo roditeljskim zajebom iz najbolje namjere.
Eto, ako mama čita blog, nek ima još jedan uvid. Ne baš dijametralno suprotan, ali opet dovoljno različit da ju možda potakne da promišlja i mrvu dalje od „sada“

Uredi zapis

23.06.2024. u 10:15   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

Eša napisala fora pjesmu

Evo objave tu Link


Za poeziju sam totalno gluh. k'o top.
Al za ovu sam pomislio, to bi se dalo dobro uglazbit

Evo prva verzija Link

a evo i druga Link

ono, kao da Konstrakta pjeva

bra'o Eša

Uredi zapis

22.06.2024. u 12:58   |   Komentari: 43   |   Dodaj komentar

Na poluvremenu



na slici je crno na bijelom što sam rekao
dakle, ja imam kockastu glavu. Nemam ama baš nikakvih iluzija o sebi.
Čak se s guštom i sprdam sa sobom. Probaj nekad, katarzično je.
Kockasta glava u komentaru se ne odnosi na tvoju glavu i to se bez velike muke sasvim jednostavno da iščitati. Obzirom da se „vid joj glave“ nalazi pod znakovima navoda, dovoljno je bilo samo zaguglati sintagmu i odgovor dođe sam do sebe. Da si malo više Imoćanka, znala bi i sama kada se koristi izraz #vid mu glave“. Ali si samo pola Imoćanka, a pola Istrijanka, pola Slovenka i pola Zagrepčanka. Ovisi kad ti šta zatreba. Kao kad si „ljepša od Sharon Stone“ Kao što si i dupla vodenjačica i još pol škorpionka. Sve po potrebi. I sve ovisno kako će koji vjetar zapuhat dok ti vlastita deluzija šapće da si utvaraš kako si samoodrživa i izvan svih uvjetovanja.
A ta diskrepancija između vlastite utvare i reale je upravo ono što te čini grotesknom pojavom-
Načelno, uopće te ne doživljavam kao lošu osobu. Ne zato što te poznam, ako sam te negdje vidio 15min, ne znači da te poznam. Ali vjerujem nekim osobama koje su rekle za tebe da si dobra. To mi je sasvim dovoljno. To što si kontinuirano loša prema meni već godinama ne čini tebe lošom. Može ti bit.
Mane ćeš rijetko vidjeti da se sprdam sa nečijim izgledom. A pokondirenotikvaštvo se bavi sadržajem, nikako ambalažom.
Ako sam laprdao sa Jarcem, siguran sam da je on razumio baš sve. Kao što je razumio tvoje detaljno opisivanje odjevne kombinacije za šetnju Jarunom, pa nakon što si postavila sliku, rekao da jedino lijepo što vidi na slici jedan prekrasno ofarban plavi hidrant. To se na svim jezicima svijeta razumije kao humor. Onaj „vid mu glave“ humor
Jednom sam ti vrlo neuvijeno prenio da se okaneš priča koje nemaju veze s mozgom, a koje opet plasiraš ovdje iz samo tebi znanog razloga. Neke vojske žena koje su se tobož otimale oko mene. To je budalaština koju je plasirao jedan bloger, nazovimo ga Barcelonitelj. I plasirao ga je osobi s kojom sam ja imao blizak kontakt. I zamisli, isplivalo da je upravo Barcelonitelj taj koji je imao tu šprancu. I da bude zaplet maštovitiji, sva ta priča nije isplivala od mene, već baš od osobe koju je moja bliska blogerica smatrala prijateljicom i podijelila sa njom svoje tajne. Dakle, zamolio te da se u to ne pačaš, ali ne možeš odolit. Ali ni to me neće motivirat da jurcam po tvojim blogovima i zašećerim ti kad god izvališ nebulozu. A daš materijala, nije da ne daš. „If I My Say, bdw“

Uredi zapis

16.06.2024. u 22:11   |   Komentari: 75   |   Dodaj komentar

Nastavno na.. nastavno

U znak protesta protiv zabrane komentiranja neistomišljenicima i uzrujanima, da ovdje nastavim gdje nikom nije zabranjeno iznijet neslaganje.
Prvo Arapo, uopće ne sporim da si se našla u situaciji da ispod Grba RH u dokumentu koji ti je predan može biti javašluk. Znam. Baš zato i kažem da bi to trebao biti papir od povjerenja. Smatram da je to nužno. Ne kažem da se niti jednom papiru izdanom od strane države ne može vjerovati. To bi bilo suludo.
Evo jedan primjer. Građevinski investitor kupi parcelu. Ishoduje ZK, vlasnički list, povijesni izvadak i onda dalje papirologiju za gradnju stambenog objekta. Zatraži od banke financiranje projekta, banka sve opet provjeri, dogovori uvjete i cijene budućih kvadrata, bla. Zgrada se završi, kupci dižu kredite nekad čak i u istoj banci koja od njih traži svu dokumentaciju, opet ljudi ZK, Vlasnički, bla. Kredit odobren, novi vlasnik se upisuje temeljem tabularne izjave. Kredit se plaća, tvrtka koja je bila investitor nakon deset godina gasi d.o.o., ne treba joj više. Sve je u redu. I kreće scenarij iz noćne more. Javio se potomak od nekadašnjeg vlasnika, recimo brata od ovoga koji je prodao parcelu. Nebitno. Naknadno pronađen vlasnik. Država je pod svojim grbom izdala Vlasnički list koji se nakon pritužbe zakinutog suvlasnika poništava. Zakinuti suvlasnik ima pravo tražiti vraćanje u prvobitno stanje. Novi vlasnik ima se pravo žaliti na odluku. Ali kredit mora nastaviti plaćati. Čak i da otplati kredit u cijelosti, stan ne može prodati jer postoji zabilježba Država kaže, ups
Drugi primjer državnog javašluka: bila mi potreba otvoriti novi poslovni subjekt. I kao neću preko javnog bilježnika, neću na Hitro.hr šalter, ima sve u sustavu E-građani, idem ja tuda. Nešti nauke, ideš redom i klikaš. Elem, kroz E-start ne možeš ništa upisivat, samo odabireš ono što je ponuđeno. Odaberem, uplatim temeljni kapital za d.o.o., par dana vidim na svom računu da novac još nije otišao, saznam da oni nemaju svoj šalter nego par administratora od doma to hendla, riješim konačno uplatu, pošaljem na Trgovački sud i hop: negativno rješenje. Obrazloženje: djelatnosti od posebnog prihvata ministarstava ne mogu se putem e-starta, bla. Odem do sutkinje i postavim pitanje zašto u ponudi za otvaranje subjekta online stoji djelatnost koja se ne prihvaća. Dobijem odgovor Ne znam. Top. Povukao zahtjev, povrat temeljnog kapitala još čekam. Bude
Kad se na stranici FINA-e upiše Zahtjev za izdavanje potvrde stvarnih vlasnika, link vas odvede na online zahtjev. Nakon instaliranja nove Jave, nakon instaliranja Fininih „zakrpa“, nakon upisivanja u Java aplikaciju da dozvoljavam cristal report sa Finine stranice, pa jedno 20 pokušaja (digresija, zbilja nisam početnik, za kompjutorom sam od Perla, C++, Basica i Fortrana, Commodore 64 mi je bio treći komp) odem u poslovnicu i čujem „pa to ne radi već tri godine, trebalo nam je u Coroni“ -Pa zašto ne maknete link i uputu? „Ne znam, gospodine“
Ovi gore primjeri nisu uopće bitni niti su pogibeljni. Ali ja bih zbilja volio da se javnim dokumentima može vjerovat. I zaista smatram da je to nužno.
Arapo, znaš li koji je drugi najčešći razlog smrti u USA? Doktorska pogreška. Četvore oči otvaraj.

I sada zaista nastavak na događaj od jučer i zašto smatram da je jako važno da svak radi svoj posao. Činjenica da je liječnica laprdala o nečemu što nije njen posao nije presudna u priči. Obzirom na okolnosti pod kojima se sve dogodilo i što nije nevažno, gdje se dogodilo, javnost ima pravo znati. I treba znati. I to treba čuti od policije u ovom slučaju. Ne od političara, ne od liječnice, ne od svjedoka. Već od institucije koja je zadužena da ispita SVE okolnosti. I vjerujem da ćemo saznati. Trolovi, zabadala, dežurni komentatori i lica koja vele bit na ekranu će nas u međuvremenu zasipati svojim teorijama. Kao da problem imat teoriju, svak može složit bar dvadesetak komada, ovisi koliko je maštovit. A sve što je ovdje nužno su objektivne činjenice. Izrečene od ovlaštenog. Onda svi trolovi zašute i prebace svoj fokus na nešto drugo.

Ali da se razumijemo, svi smo svjedoci da ta izvješća nisu uvijek bajna.
Neću nikad zaboravit naslov u novinama mjesec dana nakon velike željezničke nesreće u Slavoniji: „Željeznički promet normaliziran. Izvidi još uvijek traju, ne zna se uzrok sudara“
Pa ti sjedi u vlak
Dobro da nam u kartu ne daju i Potvrdu o odricanju odgovornosti i da sjedamo u vlak na vlastiti rizik kao kad skačemo iz aviona

Ako uređenje nije Anarhija i pojedinac i vlast imaju i prava i obaveze i odgovornosti. U anarhiji moš zaboravit na školstvo, zdravstvo, vatrogastvo, policiju, sudove, ostvarivanje prava. Nema ničeg. Ako smo dio nekog sustava, sustav je prvi koji MORA funkcionirat.
Manipuliranje sustavom je po meni gori oblik od Anarhije. Tamo je bar čisto ne čemu si.
Taj čin u kojem si je čovjek oduzeo život na tako okrutan način, gdje je odlučio da čin ima i poruku, obzirom na mjesto gdje se dogodio, obzirom na sve vinovnike tog čina, obzirom na sve negativne reakcije koje se nadovezuju, zahtjeva i brzu i efikasnu reakciju sustava. O istinitosti da i ne govorim

Uredi zapis

13.06.2024. u 15:01   |   Komentari: 175   |   Dodaj komentar

Petrikor



Disclaimer: slika nema veze s tekstom, ali ima s mjestom


Naš njuh je zakurac. A sigurno će i dodatno atrofirati nastavimo li hranu njušiti na web stranicama.
Baš šteta, mislim se ja, za takvo prekrasno čulo, pa otpuhnem dugi dim cigarete, valjda da još potpomognem gubitak. I baš to čulo, prvo kapituliralo pred coronom…fora

Kad se divimo psima na njihovom njuhu, zapanji nas podatak da su psi u stanju osjetiti jednu stanicu u bilijun. Koliko je to zapravo? Pa, cca, kao da smo ušli u olimpijski bazen, zavezali oči i bez ikakve dvojbe zaključili da je netko na drugom kraju bazena, onom malom plastičnom kafenom žlicom ubacio mrvu šećera.

I to psi mogu na komandu i na miris koji god. Ovisi za šta su utrenirani.

Al nismo ni mi ljudi za bacit. Postoji miris koji naš nos detektira bolje od psećeg.

Ono što zovemo “mirisom poslije kiše”. Na kilometre ga nanjušimo. I uvijek imamo dojam intenziteta tog mirisa. Čak i kad intenziteta nema, nama se čini drugačije.

Jel genetsko pamćenje, jel opstanak, jel važno evolucijski..
Nemam pojma
Znam samo da nam njuh nije potkapacitiran. Jednostavno ga ne koristimo.

Obzirom da smo sisavci, tko zna šta bi još mogli što sisavci mogu.
Letit uz sonar?
Izlijegat se iz jaja k’o prototeria?
Ha, reci kite brate, šta bi još mogli?

Baš lijepo miriši poslije kiše
To nam majka Zemlja škaklja nozdrve

Uredi zapis

07.06.2024. u 23:56   |   Editirano: 08.06.2024. u 10:21   |   Komentari: 112   |   Dodaj komentar

Post festum

Baš prigodan naslov. Sintagma često korištena nepravilno, kako bi označila da je za nešto „prekasno“, izvorno znači „poslije svečanosti“. Poslije festivala. A jučerašnji Eurosong komotno možemo svrstati u festivale.

Razmišljam o vjerojatnostima. Onim čistim, matematičkim. Potaknut komentarima i člancima na temu Eurosonga. Ono što se provlači paralelno sa izrečenim je svakako i uporište koje je autor zauzeo, pa iščitavam da bjelosvjetski stručnjaci za koronu, rat u Ukrajini, rat u Palestini, stručnjaci za sexualnu orijentaciju, muzički stručnjaci kao i stručnjaci opće prakse, imaju objašnjenje kako i zašto se nešto dogodilo. Moje iskreno divljenje na toj lakoći zaključka.

Meni se vjerojatnost da su svi žiriji u svakoj od 37 zemlja sa pravom glasanja namješteni, poklapa sa vjerojatnošću da su svi žiriji koji su maksimalne brojeve bodova davali pjesmi koja po ocjenama publike to ne zaslužuje ni približno, podjednako nevjerojatna. Nek' je po 5 članova žirija, puta 37 zemalja, to je 185 duša od kojih bi statistički bar jedna htjela olakšat savjest. S druge strane, kolika može biti šansa da je svaki žiri toliko različitog ukusa od svojih sunarodnjaka. Koliko je taj žiri stručan kada može zauzet dijametralno suprotan stav od onoga koga predstavlja

Kada se želi jasnije vidjeti nešto što je poprilično zamućeno, najbolje je postavit hipotezu koja vodi u ekstrem. Na pr, šta da su se jučer za najbolju kompoziciju borili redom Bach, Beethoven, Debussy, Mozart, Strauss i drugi. Da li bi tada bilo moguće da toliki broj žirija samo jednom od njih da najvišu ocjenu? Koliko bi taj žiri uopće trebao biti stručan? U tom slučaju, jedino što preostaje kao mjerodavna kategorija je „sviđa mi se/ne sviđa mi se“, Dakle isto kao kod glasova publike. Po meni, to bi i trebao biti jedini kriterij, jer takmičenje nije za ocjenu, nije sa propisanim minimalnim tehničkim uvjetima.

Zaključak je da zaključka nema, čim nema zaključka, eto prostora za teoriju urote kako bi se praznina popunila. Ljudima je potreban closure. Ne zato što svi redom bolujemo od nekog OKP-a, već zbog potrebe razumijevanja nekog događaja/situacije.

Meni se izbistrio zaključak. Samo šeram, nemam ni primisli o uvjeravanju/razuvjeravanju. Organizacijski, jučerašnji Eurosong među najboljima do sada. Pjesme koje ću pamtit kao pjesme a ne kao „bile su na Eurosongu“, tek nekoliko. Naš Baby Lasagna me vrlo ugodno iznenadio osobnošću. Pjesma? Odličan hype. Dobra energija. To joj je valjda i svrha. Za par godina će mi odnos prema njoj biti kao prema recimo „Tek je 12 sati“. Razgalit će me kad ju čujem, pogotovo ako se i prigoda tu nekako uklopi, ali da ću ju ić tražit na Youtube-u kako bih ju čuo, nema šanse.

Sve u svemu, dovoljno elemenata kojima sam zadovoljan. Najbolji po glasovima publike. U toj jedinoj kategoriji sviđa mi se/ne sviđa mi se, #RimTimTagiDim na isti način dotakao puno ljudi. Pa kud bolje od toga? Emilija Kokić si je pobjedom zaradila pasus u Wikipediji, Baby se uvukao pod kožu.

Mani osobno jedna od najboljih pjesama sa Eurosonga je jedna koja nije pobijedila. Bila čak peta.


Link

Uredi zapis

12.05.2024. u 11:18   |   Komentari: 71   |   Dodaj komentar

Eurosong




Točno mi tako djeluje. Kao da gledam koncert Dive Plavalagune.
Sve nešto nebinarno

Uredi zapis

11.05.2024. u 21:41   |   Komentari: 160   |   Dodaj komentar

'nako

Nisam već dugo nešto nadrobio u komadu. Preferiram formu razgovora. Makar sa samim sobom.
Pod dojmom sam priče koja je upravo aktualna ovih dana. Sin mojih prijatelja je dobio stipendiju i otišao 3. i 4. srednje završiti u USA. Jutros sam čuo nekoliko sekvenci iz njegovog života u kampusu, pa vrtim po glavi možebitne scenarije koji su tim sekvencama kumovali.

Jučer je prijavljen za rasističku uvredu jer je jednoj Kenijki pohvalio frizuru u stilu Donne Summer. Prošli tjedan je prijavljen za seksualno uznemiravanje jer je kolegicu iz razreda zagrlio oko ramena. Prije mjesec dana je u sobi do svoje zatekao curu sa Tajlanda obješenu.

Taksativno samo pobrojani događaji. Bez uzročno-posljedičnih okolnosti, bez doživljaja. Bez suštine i konteksta. Suština unosi osobu kojoj se stvari događaju, osobe koje tome svjedoče/uvjetuju/saznaju. Kontekst pak donosi puno širu sliku, pojašnjava genezu nekog propisa ili običaja, nudi odgovore kako bi sve posljedice mogle proizaći iz neimanja nekog kodeksa i sl. Pretpostavljam da je netko osmislio gomilu propisa za boravak na kampusu, baš kako bi seksualno i rasno nasilje iskorijenio, kako bi nekima, potpuno prihvatljive običaje iz sredine iz kojih dolaze, ukalupio u općeprihvatljive. I što je posljedica? Prijateljski zagrljaj je postao sexualno uznemiravanje, kompliment frizuri rasno, a ulazak u susjednu sobu kolegici koju nisi vidio da izlazi tri dana, dovede te do statusa osumnjičenog. Dovedeno do apsurda. "Zašto si ušao u sobu ako ti nakon kucanja nitko nije dao dozvolu da možeš uć? Zašto nisi prijavio zaštitarskoj službi?"

Ovim primjerima nikako ne upirem prstom na USA. Imaju oni i puno luđih primjera, tipa da policajac pri ophodnji može pozvat socijalnu skrb u kuću pred kojom je neuređen travnjak, sa statistički ipak prilično točnom pretpostavkom da ako u kući ima i djece, ta djeca možda nisu kvalitetno zbrinuta. USA je samo prvi dobacio do pravila koja dosežu do karikature. Preselili su to i na internet i društvene mreže u vidu kulture otkazivanja (cancel culture). Stvoren je paradoks, ako si celebrity i nisi aktivan na mrežama kao što se nekad bilo aktivno na raznoraznim događanjima, jednostavno te zaborave. Da te ne bi zaboravili laješ i ti poput drugih. Dok anonimusi imaju tu slobodu da na mrežama pokažu tko su i kakvi su, celebritijima se svaka riječ kroz stotine filtera provlači. U slučaju bilo koje natruhe seksualne, rasne, rodne, spolne i blabla inkriminirajuće izjave, opet nestaje iz društvenog života. Što virtualnog, što stvarnog, jer to je odavno postalo jedno. Glumcima se ne nude uloge, pisci se ne objavljuju, sportašima se otkazuju ugovori. Mislim da riječi poput apsurda i karikature ne opisuju dovoljno ovaj naš svijet koji gradimo u kojem imamo i mogućnost "javno" progovoriti.

Sad bi možda bio trenutak da povežem ovo gore napisano sa Blogom. Odnosno da pokušam povezati. Referiram se na nešto što se provlači kroz One-ov blog. Imam dilemu. Da li bi blog trebao biti bliže demokraciji ili anarhiji?
Imam dovoljno pro i kontra za oba uređenja.

Na našem blogu, kakav god da je, ima poprilično slobode. Nema administratora i moderatora koji dijele packe, osim par osnovnih pravila, nema strogo propisanih načina komunikacije. Nema preciznih uputa što je humor a što ne. Što je prihvatljivo udvaranje a što je sexualno uznemiravanje. Taj neki zlatni rez svatko je donio sa sobom. I normalno je postoje nerazumijavanja i zamjeranja, normalno je da postoje afiniteti, normalno je da se danas s nekim svadiš a sutra opet smiješ.
Očekivati da će svi imati upravo tvoj metar za mjerenje kvalitete komunikacije je čista utopija. Ma da smo i klonirani, opet bi jedan dan bilo ovako, drugi onako. A nismo. Različiti smo. I odgojem i svjetonazorom i porijeklom i socijalnim statusom i naobrazbom i iskustvom i godinama, Svime.

Osobno, ta različitost mi je najdraža ovdje. Svoj stav o nečemu mogu provrtjeti i kroz prizmu koju nemam u sebi. Draga mi je i sloboda ovdje. Tamo gdje me nešto sekira, zaobiđem. Ne zato što sam pristojan prema onom/onoj koja me sekira, već sam u miru. Ako me sekira, to je moj problem. Nemam potrebu gubiti energiju da nekom predočim da imam problem. Ovdje još nikad nisam vidio da je netko napiso "bio sam u krivu". A i to daje određeni buké

Ono što svi ovdje imamo je naš vlastiti potpis u ukupnom sadržaju bloga. Dajemo ga svojom energijom koju zračimo.
Može netko napisati i novih deset zapovijedi, ali džaba mu ako u to udahne ružnu energiju. A svi imamo antene kojima ih lovimo. Nekad je ovo zaista bilo mjesto gdje je bilo puno humora, nažalost u to isto vrijeme je bilo i loše vibre. Nije humor sveti gral pa da ga mora bit. Može ovo biti i mjesto kao kvartovski kafić. Fino i opušteno, a usput dosadno do boli. Nema pravila.
Ono što mijenja blošku atmosferu je dinamika koju stvaraju ljudi koji su "najglasniji".
*najglasniji = oni koji su sveprisutni po zapisima ili produciraju više zapisa dnevno a svaki isti poput prethodnog.

Da zaključim, ovo je lijepo mjesto. Ima svega za svakog, Pravi vašar. Šareno i svjetlucavo. Došao si pred štand gdje te iritira glazba? Pa odeš do drugog štanda, ne ostaneš vikat na osobu sa štanda gdje te nešto sekira.
Helou, na vašaru si!!!

Uredi zapis

12.10.2023. u 14:58   |   Editirano: 12.10.2023. u 15:25   |   Komentari: 176

ili

Uredi zapis

13.08.2023. u 7:06   |   Komentari: 149

Takoc



Jutros mi mobitel zabrinuto javlja da mi se prosječni broj dnevnih koraka drastično smanjio zadnjih mjesec dana.
Evo mu nek’ broji iz gif-a

Uredi zapis

07.08.2023. u 16:00   |   Komentari: 50

Ne bi čovjek rekao




..ali ovo je noćna slika

Uredi zapis

10.08.2022. u 23:05   |   Komentari: 93

Ct

Demokracija je divna.
Možeš do mile volje redat citate bez straha da će ih netko upotrijebit protiv tebe.

“Naš cilj je utvrditi potpunu istinu i istražiti svaki pojedini propust” kaže 08.08.2022. Ministar zdravlja zemlje koja spada u sam svjetski vrh umrlih od Covida na milijun stanovnika.

Kako se u slučaj preminulog novinara uključio DORH, netko je izdao nalog hitne obdukcije. I obdukciju je obavila nelicencirana osoba. Znate kako se zove dokaz na sudu koji je kompromitiran nepridžavanjem procedure? Kompromitirani dokaz. I može biti odbačen.

Pa sa Covidom je ipak bilo hitno da bolnički patolog objavi obdukciju. Nije to potpuno odbačena ideja o obdukciji kao u slučaju Siniše Palma, koji je nađen obješen nakon sto mu je na teret stavljeno da je pronevjerio 17mil kuna, da ih je navodno prokockao, da je navodno tražen angažmanom svih virovitičkih policajaca iako je granična policija odmah prijavila njegov automobil u blizini granice lokalnoj pol.postaji.
To ni izbliza nema 17milijuna razloga za obdukciju. Sa grane u grob. Nema su tu šta…

Elem, pojavio se još jedan dobar citat ovih dana.

“Jebem vam mater”
Boris Dežulović

Uredi zapis

08.08.2022. u 17:06   |   Komentari: 63