Od svega po malo!

Jedna mala gesta, i prijateljski osmijeh.
Male su stvari u životu, koje mogu veliku sreču doneti.

Link

Vlatko Stefanovski je rođen na današnji dan 1957.

Leb i Sol - Čukni vo drvo

Link

Što je za vas strast i može li se bez strasti živjeti? Ja mislim da ne.... Jer kemija je najvažnija.
Privlačnost između dvoje ljudi - magnetizam. Ako nema vatre - čemu sve onda?
Da li uopće postoji ljubav bez strasti?



***
Muškarac I Žena U Krevetu

Osjećam se kao konzerva sardina, kaže ona.
Osjećam se kao flaster, kažem ja.
Osjećam se kao sendvič s tunjevinom, kaže.
Osjećam se kao isjeckan paradajz, kažem.
Osjećam kao da će kiša, kaže.
Osjećam da je stao sat, kažem.
Osjećam da vrata nisu zaključana, kaže.
Osjećam da će da uđe slon, kažem.
Osjećam da bi trebalo da platimo kiriju, kaže.
Osjećam da bi trebalo da nađem posao, kažem.
Osjećam da bi trebalo da nađeš posao, kaže.
Ne radi mi se, kažem.
Osjećam da te nije briga za mene, kaže.
Osjećam da bi trebalo da vodimo ljubav, kažem.
Osjećam da smo previše vodili ljubav, kaže.
Osjećam da bi trebalo još da vodimo ljubav, kažem.
Osjećam da bi trebalo da nađeš posao, kaže.
Osjećam da bi trebalo da nađeš posao, kažem.
Osjećam da mi treba piće, kaže.
Osjećam da mi treba flaša viskija, kažem.
Osjećam da ćemo završiti na vinu, kaže.
Osjećam da si u pravu, kažem.
Osjećam da se predajem, kaže.
Osjećam da bi trebalo da se okupam, kažem.
Osjećam i ja da bi trebalo da se okupaš, kaže.
Osjećam da bi trebalo da mi izribaš leđa, kažem.
Osjećam da me ne voliš, kaže.
Osjećam da te volim, kažem.
Osjećam ga sad u sebi, kaže.
Osjećam ga sad u tebi, kažem.
Osjećam da te sada volim, kaže.
Osjećam da te volim više nego ti mene, kažem.
Osjećam se predivno, vrištala bih, kaže.
Osjećam se kao da bih tjerao do vijeka, kažem.
Osjećam da možeš, kaže.
Osjećam, kažem ja.
Osjećam, kaže ona.

Č. Bukovski

Beautiful - Sopor Aeternus & The Ensemble Of Shadows

Link

Spakovala bih ti

sve ono moje

što mogu ti dati..

Sve moje godine ludosti

skupljene u meni..

Radosti..

Osmijehe..

Bosonogo djetinjstvo..

Svaku bol..

Poraz..

I pobjedu..

Spakovala bih

prvi poljubac..

I dodir,

kada tijelo je drhtalo,

da ponovo osjetim

sve ono što nekada biješe..

Sve te radosne boje u danu..

Buđenja poljupcima..

Jutra koja bi mirisala na nas..

Spakovala bih ti sebe

da se stapam sa tobom,

dok pravimo neka nova sjećanja..

Riječima ne mogu da te dodirnem,

ali mogu osjetiti

koliko su mi tvoje daljine

sada najbliže..

Spakovala bih ti

sebe na dar..

Da li ćeš se usuditi
otvoriti ga..

B. Ostojić



Adele - A Million Years Ago/Chopin's Waltz Op.64 No.2 - DAVID DEYL
Link

čaša čaja na stolu,

lampa – tako te, možda naivno, vidim

za pet, za dvadeset, za sto dvadeset pet

godina, dok čitaš ovu pesmu, dok misliš o meni, čoveku

od pre dvadeset ili sto dvadeset godina – kako sam

živeo? Ja i moje doba: beznadno umorni ljudi,

nekoliko datuma, mesta poraza, imena: formula koje smo tada

ponavljali, sa detinjastom nadom živih, gluplji od tebe

za mudrost koju je vreme dalo tebi: koji živiš

posle svega: posle nas, posle svih. – Tako malo

umem da saopštim, isto kao svi. Ali

živeo sam i neću da umrem ceo: da ostanem

za tebe svako, predmet statističkog

smilovanja ili prezira. Ono što je bilo samo,

samo ja, jeste van istorije. Te ću reći o sebi

jedinim jezikom dostupnim obojici: o mirisu mokre

gradske prašine pred prozorom (pala je kiša), o stolu

što žulja laktove, o kucanju sata, o ukusu vrelog

čaja, o svetlosti lampe koja mi je vređala pogled

dok sam pisao ovu pesmu – opštim jezikom svih

pet čula,

besmrtnih.


Bronjislav Maj


Janis Joplin Piece Of My Heart HQ

Link

Jednom, negde na moru,
u mraku između Starog Grada
i trajektne luke,
smestio se kafić.

Prikolica sa izduvanim gumama,
i tri rasklimana stola,
u šumi, prema pučini.

Svetla se nikada nisu ni palila,
jer stolovi su uvek bili prazni,
osim jednog, gde sam sedeo ja,
i čudna devojka.

Jedina svetlost je dopirala
iz restorana sa druge strane zaliva.
A i ta devojka, ne znam otkud ona tu,
da li smo dolazili zajedno,
ili smo se za stolom nalazili ?

Čini se da nikad nismo progovorili.
Svako je ćutao svoju tišinu,
i jedino smo delili hladan burin,
što je noću duvao sa mora,
prelazio preko naših obraza,
i njihao visoke čemprese,
gore na brdu, na putu za groblje.

Iz prikolice se čula muzika Stounsa
koju nikad nisam naročito voleo,
ali tada mi je prijala.
Išla je uz mrak, šum valova,
njeno ćutanje i neprestano padanje
zvezda repatica.

Ponekad bi se prenula,
znam da je htela reći da pomislim želju,
ali ćutanje je predugo trajalo,
da bi ga prekinula.

Ja bi uvek prvi odlazio,
da ne ostanem zauvek,
kao zrno šljunka dole na plaži.

A mraka se nisam plašio,
samo sam hteo da ga sa nekim podelim,
sa mirisom mora , dok padaju zvezde.

Leto prodje za tren,
kao na brzinu ispričan život
i pamti se po kišama, Suncu
i vetru i još po nećemu
što smo uradili po prvi put .

Već se dozivala jesen
i restoran na drugoj obali
je ugasio svoja svetla.

Mi smo i dalje pili isto crveno vino
što nas je uvek na stolu čekalo.

A onda je iz prikolice
izašao sedi gospodin
i devojci naplatio popijeno.

Ja sam hteo da častim
ali starac reće da za ovim stolom,
kad odlazi,
svako mora da plati svoje.

Razdanjivalo se a ja sam sedeo
jos uvek za našim stolom.

Devojka je otputovala prvim trajektom.

Niko je nije pratio,
samo sam nazdravio čašom
kad mi se ućinilo da je još uvek vidim.

Sedog sam viđao jos dvadesetak godina
i nikad na kraju leta nije hteo da naplati.

Kaže – ti ćeš se još vratiti.

A onda me nije bilo skoro četvrt veka.
odvučen suviše daleko,
jedva sam pamtio kako se tišina ćuti.

Kažu mi da još uvek postoje
ona tri stola okrenuta moru
i da su na prikolici našli moje ime
sa danom kada ću se vratiti.

A znam da moram doći ,
makar da samo platim
ono crveno vino.

A čudna devojka?

Siguran sam da i ona živi ,
samo na nekom drugom mestu,
možda tamo gde padaju zvezde,
ili u zvuku poljubaca na nekoj plaži.

Otvaram konzervu sardina.

Na rubovima savijenog poklopca
ponovo zatitra hladan burin,
otrgut iz krošnji čempresa.

Kažu da ima priča bez duše,
ali života nema.

Kotoraš Pepi

Ovi stihovi me podsijetise na dane prije 22-23g...

NOVA 232 NAKLADA KULTURE SNOVA
Mirela Grgić Bagarić
FABIJANA, roman
Urednik
Boris Simeoni
Promocija
ZAGREB NA DLANU
KC Mesnička
4. 9. 2020. u 17 sati

Ljubavno-erotski roman sa izvrsnom erotskom ilustracijom i fantastičnom recenzijom Dr. književnosti, Jasne Kosanović.

Suradnici::
Boris Simeoni - urednik, lektor, korektura i priprema za tisak
Zdravko Odorčić - nakladnik
Zlatko Gašpar - fotograf
Jasna Kosanovic - recenzija
Sandra Rubić - Ilustracija i pjesma Sve si
Bunić Bogdan - Pjesma Fabijana
Studio Moderna - priprema, tisak i uvez.

Cijena - 130kn.
Ako ste zainteresirani, javite se u inbox, i požurite jer se knjiga relativno brzo prodaje

Jednom ću mirno zaspati
Sa pesmom u duši
Sa pesmom na usnama
Zaboraviću sva,
sa ovoga sveta, zla
Neke divne rime u srcu poneću
Neke drage ljude kroz neke druge živote
Isto i možda jače i više voleću
Jednom ću mirno zaspati
Livadom pokrivena
Šumom ušuškana
Zvezdama okružena
Potpuno mirna i spokojna
Život dao mi je mnogo dobroga
Ljubavi za vagona dva
Medj' oblacima sam šetala
Mnoga maštanja ostvarila
Volela, volela
Svaku nežnu reč sa sobom ponela
Bezgranično davala
Ljubljena bila
I ljubila
Jednom kad mirno zaspim ja
Ostaviću vam sve što ova je duša beskrajno volela
U stih ili dva, staće
Radovanja moja sva
Krašću vam osmehe i tada
Srcem vas grliti
U svim svetovima i životima
Voleće vas misao moja
I reč pokoja
Donosiću vam na dar
Spokoja
Da vam se usne i oči u osmehu upare
Ruke u zagrljaje upletene
Uvek vam cvetale
Jednom kad mirno zaspim
Pesmom me ispratite
Da srećna pevam
Kroz vremena
Nepostojeća
I kad prah budem
Iz praha nići će cvet
Šaren i lep
Pomalo čudnog mirisa
Pomalo prkosnog stasa
Pomalo i grubog glasa
Vetar će morem penu da talasa
I biće mirna, zvezdana noć
Ona, koja jedina pesmi u nama daje moć
Da živi i postoji
Stihovima svojim
Vekove broji
Iako davno biću
Mirno
Zaspala ja.

S. T.

Link

Link

Okrećem se...prevrćem te...ljubim...mazim,

i ti se topiš na jastuku, u postelji, u rukama,

pomalo umorna,

pomalo snena,

šapućeš,

divan si, nevjerovatan,

a znaš da bi te razderao kao list papira,

da bi te zgužvao

kao praznu kutiju cigareta,

da bi te iscijedio,

kao spužvu za tablu

i progutao kao parče lubenice...

Divan si, šapućeš,

molećivo i čedno,

i tako istinski

igraš na mir,

a puca u meni

bezbroj neispaljenih prangija,

a gore u meni

svi neugašeni

vulkani,

pijem te očima,

a rasprskavaju se poput kristala

sve one ćelijske membrane,

i nedam ti da mi ono,

ne dam ti da otvoriš ventil umornom rukom

i razliješ po postelji moju tišinu,

nedam ti,

jer si umorna,

jer znam da ti se spava,

i bude to kod žena,

malo ti se neda,

malo te boli glava...

I neću da budeš ovisnik o meni,

niti o mojoj pažnji,

niti o mojoj ljubavi,

i neću da tvoja sloboda

uz mene gubi sjaj.

Hoću da me voliš

kao ptica

raširenih krila,

da hoćeš, ali i da nećeš,

da možeš, ali da ne moraš,

da želiš,

i da ne želiš,

da mi to kažeš,

ali i da prećutiš,

hoću da budeš moj cvijet

koji mirišem kada sam otvori latice,

želim da ono,

kada i ti poželiš,

a ne samo kada se meni,

hoću da budeš ptica

koja mi pjeva bez kaveza,

u letu,

hoću da si sretna zbog toga,

da me voliš još više, još jače,

najjače na svijetu.


Žarkov D.

Nesvakidašnje ulične lampe u obliku cveća u Jerusalimu...








Link


Ovi divovski cvetovi aktiviraju se kretanjem, što znači da ,,cvetaju" kada pešaci prolaze ispod njih.
Danju služe kao suncobrani, a noću kao ulične svetiljke...

Photo: Jair Ferreira

Link

Dodatna zastita, sto je sigurno sigurno!

Link

Sama

Ali ne i usamljena

Ponekad drugačija

Za ovaj svijet...

Nikad me nisu mučila tuđa mišljenja

Uvijek sam željela živjeti

Punim plućima

Često sam odlazila u svoje svjetove

Gdje sam pronalazila mir

I moj omiljeni vjetar

Koji priča

A nitko ga ne čuje

Samo osjetim te nježne dodire

Kako miluje mi kosu

I priča

A ne umara

Nekad se umoriš od tuđih priča

Negativnosti

Gdje svatko sebe gleda

I gledam

I slušam

Svaki dan

Iste priče

Ne valja ovaj

Onaj

Umori to čovjeka

Zato odem u osamu

Sama

Gdje samo vjetar me dira

I tako odmorim dušu svoju

Jer tu dušu predam Bogu

A on me šalje opet među ljude

Da im prozborim koju pozitivnu

I možda netko me čuje

I ništa nije crno ili bijelo

Oboji život

Govori pozitivno

I uvijek postoji netko

Tko zna da sluša

I nek te tek jedan čovjek čuje

Nek povjeruje da dobro postoji

Ti si učinio svoje

I tako život prolazi

Ja odlazim

I vraćam se

Jer Bog me baš taku voli

Pomalo drugačiju

I možda nekad nesvaćenu

Al baš svakog od nas Bog voli

Odite u svoje samoće

Neka vas vjetar pomiluje

Izmolite u sebi molitvu srca

Vjerujte takva molitva Bogu je najdraža

Jer On sve čuje

I mjenja srca

Daje snagu

I kad mislim da ne mogu

Mogu

I te kako mogu dalje


Zapisi Duse… Maja

Link

Moja staza... bez kraja!

... Omiljeno mesto gdje rado boravim, ponekad da resetujem i “uzemljim”. Ponekad veselim korakom njom prolazim… Prava uzivanje je ucistvati u trenucima druzenja sa njenim setacima I njihovim vijernim cetvornoznim praotiocima. Uponzavajuci nova lica kroz njihove price… Kao svuda I ovde postoje prepricavanja. Rekla bih: “Radio mileva”. I vremenom od toga nesto oduzmem I nesto dodam. Slozim pricu.

Opustanje je sjedijeti kraj omiljenog drveta iz glazbu Proucavati… Sarene leprire u letu.Vilinog konjica dugih krila florocetnog spektra najveselih boja. Vrane I Grlice na pojolistu potoka.Vijeverice koje se spuste u obliznje zbune. Pojave se na tren da me pozdrave I nestanu. Igranje suncevih zraka kroz krosnje drveta do povrsine potoka.
Zovem je, stazom zivota, i neizmjerno sam joj vijerna.

... Uzana utabana; nogama prolaznika... zemljana staza, krivudava nikad kraja nema. Uvijek drugacijjeg izgleda, uz potog koji zubori kao da prica.

Uspjela je odvoji urbano, od onog sto nam samo priroda moze dati...Izmedju, sisane trave... Drvoreda iskrojenih ljudskom rukukom u novoj drazi... U nizu, ideticnog razmakom, drvene kucice sa hranom za ptice stoje, izradjeno uz puno volje... Jos nisam otkrila, tko ih puni?... Netko tko je brizan i voli ih? Ili netko tko za placu radi?..
Njene druga strana... padina blaga... do potoka vodi... taj djelic divljeg, sto raste kako voli... u borbi za mjesto. Preprelo granje svoje… nista manja borba tko ce vise, suncu blize... Oslikavajuci skalinadu od ograde svoje..
.
Nekad aktivni clan zivota, danas posmatrac posta.

I hodam lagano stazom zivota dok muzika svira.

Kad više nismo u mogućnosti promijeniti situaciju – izazvani smo promijeniti sebe.
Viktor E. Frankl

Link