Od svega po malo!

Link

To je još jedan dan,
Ili jedinicu vremena.
Jedan koji želimo da se oslobodimo svega.
Prošlost, sadašnjost.

Sjećanja koja gaje unutar svih.
Nastavit će nasljedstvo prljavog svijeta.
Samo da zaboravim
ljepota ispred njih.

BluLantern, Prije 3 godine, prevod sa engleskog.

It is yet another day,
Or a unit of time.
One we will lose it all.
The past, the present.
The memories that harbor within all.
Will carry on the legacy of a dirty world.
Only to forget
the beauty in front of them.

… što nas je Mali princ naučio,” Ovo su tri meni najdraže stvari” rekla je zena… a I meni!

- Samo se srcem dobro vidi, očima je ono bitno nevidljivo.

- Vrijeme koje smo proveli s nekim čini tu osobu važnom.

- Ne treba odustati od svojih snova samo zato što se jedan nije ostvario.


Link

Iznutra zvijeri, izvana ljudi,
Svatko bez dokaza sudi!
Prijetvorni, tuđe nesreće gladni,
U biti, svi zajedno jadni.

Zašto se nismo nikamo makli?
Zašto si nismo srca dotakli?
Zašto robujemo vijesnicima straha?
Zašto smo hipnotizirani, bez daha?

Kamo su nestale lijepe riječi?
Kakva to sila dobrotu priječi?
Postali smo taoci vlastitog ega,
U tmini se skrivamo, od bilo čega.

Brodovi duhova što lutaju sami,
Ne naziremo put u vlastitoj tami;
S navučenom zavjesom od zlobe,
Radi, spavaj i kupuj Robe!

A možemo toliko toga!
Stvoreni svi s tragom Boga;
Odraz njegove nebeske ljepote,
Stanimo, udahnimo, spasimo živote!

Pružimo ruke, zagrlimo jadne,
Ispunimo duše ljubavi gladne!
Dovoljno je samo zrno vjere,
Kako možemo davati bez mjere.

Nikakva sila nije ukrala dobrotu,
Sami smo zaboravili ljepotu...
Pronađimo ju i pronaći ćemo sebe,
Recimo strancu: “Ja volim tebe”!

Autor: Darko Balaš


Link

To je vruce. Nije me briga. Asvalt gori, treperi, zrak je suh.
Ljudi se oblace sto je manje moguce. Krecu se sto je manje moguce.
Ali trcim s tobom. Hodam uz bok dok pedaliras.
Ne brini ovde sam I pratim te posvuda.

Jer tvoj je put moj!

Na semaforu je crveno. Susjedi u parku – ljudi sjede u hladu,
njihovi cetveronozni prijatelji leze do njih i odmaraju se.
I ja bih to voleo uciniti. Samo se odmoriti. Tako je vruce.

Jer tvoj je put moj!

Trcim kraj jezera. Cetveronozni prijatelji hlade sape i piju hladnu vodu.
Tako sam zedan, jezik mi strsi. Zoves me tako da se ponovo mogu pokrenuti.
Ja sam tu.

Jer tvoj je put moj!

Volim te stvarno. Samo bi voleo da se odmoris.
Samo bih voleo da mogu prestati trcati. Tako je vruce.
To je tako tesko. Ali ne odustajem. Trebam te.

Jer tvoj je put moj!

Moje su sape teske. Tijelo mi je tesko.
Jedva disem i toliko sam zedan. Mozemo li prestati?
Mozemo li pauzirati? Ali ne…

Jer tvoj je put moj!

Moje vidjenje nije vise tako jasno.
U usima urla, iako je tako vruce osjecam hladnocu.

Jer tvoj je put moj!


Koliko dugo? Koliko dugo mogu trcari kraj tebe na suncu na 20 stupnjeva plus.
Koliko dugo?

Napominjem – nasi cerveronozni prijatelji nikada ne bi prestali. Nastavljaju za nama. Dok ih tijelo ne izda.
Pas ne pripada Biciklu na 20 stupnjeva prema gore. Ucini njemu uslugu i ostavi bicikl iza sebe.


Link

Ponekad kada se netko od mojih bliznjih zeli okusati u necemu sto meni nije išlo dodjem u napast savjetovati … Zelim ih odgovoriti. Za njihovo dobro.

A onda shvatm sljedece. Da moja istina ne mora biti i njihova. I da to sto meni nije islo je mozda njihovo zivotno ostvarenje. A ne mora biti ni slican mojem.

Pa se onda u trenu ugrizem za jezik i presutim sve svoje "savjete"…


Link

Dugo gledam ljude kako hodaju ulicama pognute glave…
To sivilo u njihovim ocima, glas bez promjene tonaliteta ...
Da im je zivot ravna linija, kao da si vec mrtvi...

Godinama gledam vecinu zena u svom okruzenju koji se guse u mulju svojih uvjerenja...
Njihovi strahovi ih drze duboko u zivom pijesku. A i sada, kad pogledam, jos su tamo...
Svi su im krivi, i neprihvataju da je to samo njihov izbor…

Di smo izgubili osecaj jedno za druge!?...
Svakim danom sve je vise siromasnih, slabih, zapostavljenih i marginaliziranih ljudi…

Sad gledam na ovom portalu, gdje su pojedinci, izgubili onaj minimum opste kulture:
iiskrenosti, dobronamernosti, pravednosti i ljubaznosti.… sposobnost iskrenog izrazavanja
vlastitih misljenja, osjecaja i stavova na nacin koji ne vrijedja druge ljude?
Osnove svakog lepog ponasanja…
(bice oni koji ce reci samo gledas zatvori oci)

Nikad se necu pomiriti sa tim da mora biti tako…

Odjednom sam se uplasila kako ce i mene progutati sivilo takvog zivota i da ce dani postati bez osmijeha i radosti.
Nemojte misliti da se ne bojim. Bojim sam se itekako!



Link

Treci dan u Becu pada… STO PREOSTAJE… nego,

Link

O muzici je izreceno tako mnogo, ispisane stranice i stranice… "Muzika daje dusu univerzumu, krila umu i masti i zivot svemu!" izjavio je davno Platon… Tako sam, davno, procitala jednu tako jednostavnu recenicu o muzici… Krila maste i uma… svaki put kad salusam nesto sto mi dodirne psihu i fizicki razmrda… uvjek sjetim se tih rijeci… dodirivanje na onaj cudnovati nacin… Jos kad dodamo ples u kojoj je svaki pokret rijec...


Link

Danas je Taj dan kada sam konacno odlucilia uzeti 5 minuta za sebe! Konacno ucinilai nesto za svoju Dusu!

Hocete li i Vi?... Kako cete provesti tih pet minuta?


Link

Sanjaj... i kada svi kazu da je nemoguce!
Vjeruj... i kada je najteze!
Voli... kao da nikad do sada nisi!


Link

Sad radi link ;))

Link

Samo za one koji vole POEZIJU !!! ( ups)

Smijati se cesce...
Zabavljati se ludze...
Igrati se poput djece...
Plesati na pjesme koje volimo...
Znati reci - Oprosti...
Uzivati u svom hobiju...
Trcati rascvjetalim livadama...
Veseliti se svijetu oko sebe...
Kupiti si tu omiljenu cokoladicu...
Nazvati onoga na kojeg toliko mislimo...
Biti vise veseli, a manje ozbiljni...
Zaploviti tim vodama koje nas toliko privlace...
Reci - Volim te - bez straha...
Uzivati u malim velikim trenucima...
Manje sakupljati stvari, a vise uspomene...

Oprosti si...
Na možda, svojoj dosadašnjoj neiskrenosti.
I kreni iskreno dalje. Možda po prvi put potpuno iskreno.
Korak po korak.
I osjetiti ćeš kako se povećava taj osjećaj lakoće.
Iz trena u tren, dana u dan...

Ne dugujetm nikome objašnjenje...
Ne moram se nikome opravdavati...
Ne trebam tražiti ničiju dozvolu...
Za živjeti svoj život.

Jer ionako, svatko ima svoju istinu i svoje viđenje stvari.
I svoju ideju kako bih trebala živjeti.
I to najčešće oni koji ni sami ne žive sretan život!

Ponedeljak je dan, kad odlazim u jednu "Caritasovu" kucu za zene.. baveci se humanitarnim radom ... to je jedna posebna prica, o kojoj cu pisati nekom drugom prilikom...

Metro... U-Bahn kako ga zovu u Becu ... su mjesta koja uvjek prste posebnom energijom, ljudima razlicitih nacionalnosti i slojeva... glazbenicima koji dolaze zaraditi nesto i posebnom bukom tog javnog prevoza...

Moja stanica metroa, duboko je pod zemljom... i svaki put kad se nadjem na pokretnim stepenicama koja vode ka dolje... osjetim nelagodu...zeludac se zgrci... krece lagano... ubrzavajuci svoj ritam i brzinu... zavrsavajuci... lupanjem pulsa u grlu, jer ja se bojim i dubina i visina... uspjela sam dugogodisnjom autosugestijom da umanjim taj dozivljaj u sebi...

Obicno dok cekam dolazak vlaka... sjednem na metalnu klupu koje mi uvjek ostavi duboku brazdu na guzi i zna opako da boli... u krilu mi Mini... ja spustene glave, listajuci stranice telefona...

BITE... to meni neko kaze!.. podizem oci... ispruzena ruka prema meni sa dlanom na gore... ES TUT MIR LEIT odgovaram kratko... spustajuci ljeno pogled na dolje... MACH NICH, DANKE, registriram opet... kao da se budim, podizem pogled, okrecem glavu... upijam sliku invalidskih kolica, siroka ledja muskarca u njima, dugu crna kovrdzava kosa dotice ramena sa sjajem pod umjetnim svetlom.
Osjetih u sebi jacinu groma, nadjoh se u trenu sa strane kolica, pruzajuci ruku sa 10€ prema njemu... FÜR DICH, ES TUT MIR SO LEID... sapucem sramno... Taj njegov osmjeh koji se sa usana prosirio na oci... govorio je sve... dao mi je mnogo...

Ulazim u vlak... i opet u krilu Mini sjedi...
Svjesna sam svega... stanica nova... uz poznati zvuk, otvaranje dvokrilnih vrata vagona moga... ulece leptir, sarenih krila... na toj dubini?!... Struji mi kroz glavu... razvlacim osmjeh... Osjetih srecu... pratim let njegov... ko da je znao i rutu i vreme stanice nove... izlece van... vozim se dalje...

Oprastam sebi...