HIPOKRIZIJA

Danas sam imala zanimljiv dan? Koji je počeo još jučer i prošli tjedan...dvama pozivima tj porukama. Prva, bje od mog bivšeg dragog u pozivu na ručak! Kako je on neki nadzorni organ u Ministarstvu za HŽ često ide tim nekim prugama....pa mi se javi mimohdno kraj moje kuće! A nazvali me i ovi moji iz bivše firme. Oni su kupilli meni poklon za odlazak u mirovinu pa kad ću ja po to doći, jer prošla su već četiri mjeseca....? Hm...ja sam odustala od apšita, što zbog nekih prijepora sa mojom bivšom firmom i upravom, što zbog svojih kolega koji mi to nikad nisu niti bili. No, pristojna cura kao ja, kad je netko pozove da ti preda poklon, ti se odazoveš i spremiš prigodne Spar plate, pijaču, spečeš i neki pristojan kolač (moji kolači su jako, jako fini) i počastiš cca 15 ljudi! Normalno, kako pristojnost nalaže otvorila sam poklone, od kojih jedan bje glavni! Swarosski ogrlica i naušnice sa zelenim odsjajem kamenja-kristala! Wow...zelena boja mi dobro stoji uz oči! Ali ja nemam zbušene uši za takve naušnice? Glasno sam to prokomentirala...nastojeći ne biti nepristojna? Pa probušit ćeš ih, reče kolega! Malo morgen! To me podsjetilo na jedne druge naušnice žarko crvene (ha ha ko i njegova ljubav) koje sam dobila za jedno novo leto od svog tadašnjeg dragog, također za bušene uši? Da ste samo vidjeli razočaranje na mom licu? Iako je i njegovo bilo slično kad sam ih vrnula rekavši: nosit će ih neka snaša! Dobiješ poklon s kojim shvatiš da onaj drugi doslovno nema pojma tko si ti? Jer ja nikad nisam niti neću imati probušene uši i nositi takve naušnice. U moje doba dok sam još išla u osnovnjaka, točno se znalo koje djevojčice su bile sa sela. Sve one koje su imale zbušene uši i nosile naušnice. Mi gradska djeca to naprosto nismo radili! Kao niti neke druge stvari koje se nisu radile u gradu...vjenčavali smo se pri matičaru i imali svadbene večere u otmjenim restoranima bez bajsova i zastava, već onako kulturno...građanski! Kakvih 500 svatova...tko bi to na koncu i platio u nekom restaću u Zagrebu? Danas, kad vidim sve te zastave kak vijore pitam se...kaj to ti svati hoće reći: da se žene u Hrvatskoj? Pa normalno da smo u Hrvatskoj, pa normalno da smo Hrvati i normalno da nam ne trebaju vanjska obilježja da bismo pokazali tko smo i što smo? Kome? Srbima? Pa oni su ionako preko Drine i daleko im kuća bila! No da se vratim ja na današnji ručak! Prihvatila sam poziv iako sam se pitala...čemu? No, kako nemam često priliku jesti s nekim vani, a i inače ne volim jesti sasma.... prihvatila sam poziv. A i čovjek mi je drag bio, dapače...bilo nam je izuzetno lijepo. To je bio najsolidniji čovjek kojeg sam srela u ovih 10 let na iskrici! I tako, uz neki zagrebački u mom NK rudeškom kvartu, gledajući se preko šnicle (arsenova krasna pjesma) pitam ja njega: čemu mogu zahvalit ovaj današnji poziv? Pa draga si mi, bilo mi je lijepo s tobom. Ok, i meni...i što očekuješ? Jel emotivno opet nešto? Ne. Znači, prijateljstvo? Da! Pa, znaš, imam već dosta muških prijatelja! Treba mi partner! A znaš kaj to znači...da to povremeno druženje može biti i odbijenica...možda meni ne paše kada tebi paše i slično? A k tome, ako ti neka okupira srce...ili meni...znači da padamo u drugi plan? Njemu je to ok, za sada! Hm...nisam ga više izravno pitala (reče da nemoj danas prvi put) ali nekako si mislim da si on misli kak bismo nas dvoje mogli biti prijatelji...s povlasticom? Znate kaj je to? Kad jedan zlorabi onog drugog! Ja s prijateljima ne spavam! A partneri mi nisu samo prijatelji već i sve drugo! I što sad?
Kao i obično, sve ja to dobro presložim u glavi, istresem i ovdje i nakon toga mirno zatvorim! Još jednu moju čitanku, jer čovjek uči dok je živ! Neki očito ništa ne nauče? Jer, što očekivati od cure iz "imocke" krajine nego da kupi naušnice za probušene uši? A s njima sam radila 10 godina (još povrh 20 u istoj firmi) al oni nemaju pojma tko sam ja? Što očekivati od muškarca koji ima svoje emotivne i ine probleme (reče da je meni ostao dužan, a ja rekoh...da je ostao dužan sebi, iako sumnjam da on zna kaj?) a da čak ne kuži da ih ima? Rastemo onoliko koliko naučimo iz života! Ja učim i rastem...jbt još malo pa neću morat nit štikle nosit! Ipak, ispunjen dan...ima i gorih sranja? Npr ovima u provinciji...njima je događaj kad im mjesečno prođe jedna nepoznata faca? Jasno mi je da takva škvadra svršava na blogu. Nikad nisam živjela na selu, ali u malom gradu jesam! No, nisam u takvom malom rođena. Pače, moj rodni grad je tritisućljetni grad, jedan od najstarijih na ovim prostorima. Ima to svoj pečat...ta provincija? Ja bih npr sada rado otišla živjeti u neki mali grad...jer moj grad (Zagreb) se definitivno poseljačio! I badave kaj dnevno srećem na desetke nepoznatih lica koja su mi potencijalno zanimljiva, ali ja bih radije da ih ne srećem! Jer mi nisu zanimljiva! Možda bih radije sretala onih pet šet meni dragih i s kojima imam što podijeliti? Razgovarati! Nedugo mi je jedan čovjek jako dobro rekao...znaš, imam pesa...ali ja bih volio s nekim razgovarati!

ups, zaboravila sam stavit moj penzićki buketić (jebo blog bez fotke)

kad kasno s večeri svratiš u svoj dom postaneš svjestan da si sve što si trebao, izgovorio svom fejs frendu u pet minuta ono što drugima nisi nit za pet mjeseci? ili pet godina! to je ta razlika...kad si s nekim...ko prst i nokat! i kad znaš sve što jesi i da to nikad nikom nećeš, ne stoga što ne želiš već znaš da se ne može! neki drugii su zaposjeli teritorij a živimo u jebenoj zemlji gdje je privatno vlasništvo svetinja? a što je s vlasništvom čovjeka? ima li čovjek pravo na posjedovanje sebe i svog sebstva? ima li pravo čovjek reći: tvoja misao je misao mog života! kako da živim bez nje? omeđila sam te njome! bez ijednog vidljivog znaka posjeda. samo misli koje su se srele! i znaš da nema slijedećeg. onog prethodnog si pokopao i sahranio, ali ne u sebi! već u njemu! i nema te (ne treba je) te svrsishodnosti traženja u drugom? jer, nema tog drugog. on jedan i ti jedina! tada, takva! nakon toga, opet pjesma, hihot, gomila ljudi a ti si svjestan samo tih par trenutaka...dvoje ljudi koji su si sve rekli!i otišli u bespredmetnost postojanja. ona je otišla jer nije mogla podnijeti blizinu svih al svoju daljinu. kaleidoskop zbivanja složen od današnjeg dana mogao bi reći: sve su to bivši i budući bivši dani i ljudi. potrošene radnje, potrošeni ljudi i potrošena zbivanja. pa ipak, naručit ćemo svoje piće, sjesti med gomilu, zapalit španjulet i bit prisutan. zato valjda i imamo tijelo da budemo prisutni? čak i onaj orgazmički drhtaj tek je podsjećanje na...prolaznost! koju stalno pokušavamo dohvatit mrežom za muhe! al one, rijetke zvjerke kojima u pet minuta možemo prikazat cijeli svoj život...niti love niti su lovci. one su ulovljene i...preparirane! krase neki kamin, regal ili neku drugu izbu od života! trofejni život je život na cijeni. u nekim regalima, vitrinama i dalje visi moj skalp. ili rog...nebitno. ja nisam tamo, tu sam...mimohodno u svom domu! već treći dan svijest o tome pravi mi društvo. društveni život se srozao na raštimanu? ah, kako uštimati gitaru...ili neki drugi žičani? violina proizvodi svoj predivan zvuk tek uz....gudalo! pri tome je posve nebitno tko je violina a tko gudalo, kužiš stari moj? bespredmetno je raspravljati o tom...tako dugo u noć!

p.i.čajkovski/Koncert za klavir i orkestar u b - molu

Link

tri puta sam u relativno kratkom vremenu odgleadala taj film...nekako ga često repriziraju u cinestaru na tv? možda baš zbog mene? ;) anyway, svaki put sam ga gledala ponovo i...upijala! jer...ona...jer on...vrijedni su toga! kako i zašto stvarnost biva nekako drugačijom ne mogu ni nadalje objasnit? večeras sam radije ostala doma i gledala po treći put taj film i odlučila ne izaći van. možda i zbog kiše? odbila sam i jedan poziv za kavu. trebala sam, jer čovjeku ne bje teško potegnuti iz karlovca? najdalji put koji je jedan čovo prevalio da bi samnom popio kavu bje iz dubrovnika! i sve je bilo sjajno (skoro ko on+ona) osim što on nemre biti uz pesa! jer ga je ugrizao kao dijete? o čemu sve ljudi u ovim godinama ne moraju vodit računa? i onda se čudimo zašto ostajemo sami? pa normalno jer nam je nenormalno da vidimo i čujemo nekog? osim sebe! gdje ta običnost prelazi u fatalnost? kada smo voljni i kadri tolliko toga učinit za! ništa kontra! a onda...korak po korak, kako smo krenuli ususret, tako krenemo udaljavat se...najprije od sebe, kako bismo mogli i od njega! ona i on! kako je to ipak privlačno! neki dan reče jedan čovo u čoporativnom druženju...da ne odustaje ma koliko ga to koštalo? niti ja. silna uzaludnost, silna nada, čežnja, želja čak...pa ipak, samo tlapnja pusta! jeste li osjetii koliko možete biti sami u gomili? to je strašnije nego biti sam sa sobom! jer, kad si sam znaš s kim si! i da nema njega/nje!
p.s. dobro reče darth...o uvlačenju! koji je to stupanj uvlačenja? po rihteru ili mercaliju? al jest popriličan!

p.s. ovo je priroda koju i kakvu ja volim! pomalo divlju i sa što manje ljudske intervencije! vjerujem da se mnogima ovakva i ova "moja" priroda ne sviđa? but, ni meni se ne sviđa toliko toga...jedino što očekujem je da imam pravo reći...što volim a što misim da nije baš nekaj? to niti ne branim drugima...nikad se nisam slagala sa željama i potrebama većine. ne činim to niti danas. baš onako kako je to napisala papilonka u svom zapisu! ima nas koji nismo skloni uvijek i svuda čoporativno se slagat...no tko voli nek izvoli. samo je poanta da ima nas drugačijih! moje slike su im naporne.? jesu...ne moraju iz kurtoazije reći da im se to sviđa, jer ne! cijenim iskrenost...no glede toga na ovom sajtu ima svega samo toga ne! neka...svakom njegovo! pa eto meni na mom plaćenom prostoru danas malo slika! zamislite, prirode za moju dušu (ha ha nisam je još prdodala vragu?) ! no frks...okrenite glavu! možda ju samo volim.... možda vas provciram...nebitno! bitno da svaka budala ima svoje veselje! moje ne mora biti vaše, a pogobu...prestanite i vi se stalno ogledat u tuđim ogledalima! meni moje ogledalo...ogledalce...posve dovoljno! dok god govori, tko je...najljepši, najbolji, najpametniji....svaka budala ima svoj komadić sreće! moj piece nek bude u vašem....peace! vaš sigurno jest u mom! gušt mi je danas malo udavit ljude...odmorila sam se, napunila...sreća je komadić mene!

Danas sam pohodila njegovu izložbu! Prekrasne slike, meni barem. I upravo to što se nije uklapao u svoje vrijeme, slikarske pravce i proklamirane uzuse (nije imao svog mecenu kako pollitičkog tako niti materijalnog te nije slikao portrete i drugo po narudžbi) upravo to mi se kod njega sviđa. A time odišu i njegove slike...tako je svoj! Sva ta drugačijost koju je imao. Osobito par slika. U dva tona...ili čak jedan..jednu od tih sam i zakeljila. Ekspresionizam i impresionizam su mi inače dragi iako ovo njegovo nije to, ali je radio izlete. Istina, draži su mi akvareli od ulja...no njegova ulja na posebnom platnu (jute) čine njegove slike tako drugačijima od ostalih ulja...kao da će iskoračiti sadržaj iz slike. Cijela ljepota je stajala 25 kn (uz vodiča)! Smiješi mi se i Ermitaž...Katarina Velika. Oni koji su bili u Rusiji davno su mi rekli kako je muzej Hermitage (jeste li znali da to na francuskom znači utočište?) prekrasan! Nažalost, meni je strašno da je tu divotu i to zlato platilo svojim životom i bijedom, glađu i bolešću milioni ruskih ljudi. Kada ste bili zadnji put na nekoj izložbi? Otiđite! Kada ste bili nekome netko?

Jutrom me probudila poruka sms...

„Vozim se u vlaku kraj tebe...dobro jutro

A nema ni Sare

Prozor spušten“

„Dobro jutro i tebi...pogledala sam kroz prozor...onaj drugi, koji nije „spušten“. I otpratila te pogledom.“

„Lijepo“

„Pa ti si meni bio nešto lijepo i žao mi je što više nije tako“

„I meni
Nedostaje mi to lijepo.“

„Pa javi se nekad...i tak...“

„Može“

Shvatiš da je dobro što osim pogleda na Grmoščicu i Sljeme imaš i pogled na tračnice! Iako vlakovi voze pravocrtno, imaju stanice! Na kojima možeš sići ili se popeti? U stvari, u ovu godinu dana kako sam tu, malo sam koristila tu prednost silazaka...na pravoj stanici? Možda sam češće ulazila na pogrešnim?
No, da se vratim na Emanuela Vidovića, koji je bio drugačiji od drugih slikara. Tako su i neki drugi umjetnici npr života drugačiji od drugih ljudi?
I neki ostaju zauvijek upisani i utisnuti u nečijem životu! Ja očito ostavih traga...jer neki bivši su i danas gotovo tu? Ne treba trgati sve spone života ali niti ih održavati na životu tek toliko. Ako sam ikome (ili bolje ičemu) privržena to je ta moja ideja o ljudima...sve ih trebamo, sve ih imamo!
Ako da, ako pak ne, ne treba ih! Eto npr danas sam bila sa svojom frendicom koje smo si više od toga više od 40 godina! Ta naša vodenjačka sposobnost da uzimamo tj primamo ljude i otpuštamo jednako...bez imanja i bez moranja, onakvima kakvi jesu! Nikad nikom od svojih partnera nisam uvjetovalla da nešto moraju...ali sam uvijek jasno davala do znanja što želim i što mislim o njihovim „sranjima“! Izbor je bio na njima...nažalost, neki su namah izabrali svoja sranja a post festum shvatili da su se zajebali? Naravno, potom to i skupo platili. Nažalost, to sam onda i ja skupo plaćala jer nije bilo ostanka ili opstanka meni bez njih! Dvoje je dvoje a nikako jedan nije dvoje! Dugo nisam nikoga ostavila, barem ne namah! Naučila sam tu lekciju jako dobro u životu...uvijek možeš otići ako nemaš drugog izbora? Sada, pod stare dane shvatila sam da je umijeće...ostati? Ne pod svaku cijenu niti preko granica? Taman toliko da budeš i da jesi...jer kad nisi, nikome, pa niti sebi nisi! Od toga nitko nema „koristi“ a uopće nije stvar do koristi. Često sam se pitala zašto su drugi ljudi tako isključivi? Onda me poučila moja mlađa kćer: „Mama, pa nisu svi kao ti, daj shvati već jednom, dovoljno si stara!“ . Pomalo okrutno, ali istinito! Ja ljude sudim po sebi, umjesto po njima!

P.S.
hvala Alex na tvojim komentarima tamo kod Eternisa...glede života, „važnih“ i „nevažnih“ stvari, narcisoidnosti...doista, svatko bi se trebao češće pogledati u ogledalu? Ja to činim često, možda i prečesto? I da, osjećam se upravo ko ovaj čamac...stapaju se voda (more) i horizont....u magli svi postaju jedno! Iako se jasno razaznaje...čamac, more, nebo...tako bi trebao i čovjek...sa svim ljudima! Ako znamo da je razlika između majmuna i čovjeka 1% DNK onda je jasno da nema razlike među nama ljudima!

Ali, ovih dana sam bila na kavi (konačno, pače prva kava ove godine) s jednim iskričarom i ne bih o tome pisala (ako ih je itko popio previše ja sam ta) da nije stvar zanimljiva. Ne samo glede mene već općenito ljudi i njihove osobnosti? Dakle, on je gorljivo htio samnom popiti kavu, ali je jednako tako htio biti incognito i nedostupan. Uporno me na mobitel zvao sa fiksnog telefona jednog ministastva, al uporno nije htio dati broj mobitela istog tog ministarstva bojeći se što? Valjda da mu ne provalim? Da mu ne uzurpiram? Kako god, konačno smo mi popili kavu, on normalan čovjek, ja još normalnija i sve pet! Dogovorismo slijedeću za tjedan dana. Uz mobitl! Pa se ne mogu osvrnut na tu temu (bilo bi jako poželjno o njoj pričati i na blogu ali znajući vas vi ćete o svemu, samo ne o sebi) i ponešto napisati o nečem posve osobnom! Toj svojoj potrebi da svoju osobnost i osobenost skrivate al zato tuđu razvlačite, povlačite i dovodite u pitanje. Sve što netko kaže, upitno je? Oni koji ništa ne kažu već samo nižu hihotiće...smajliće...to su pravi ljudi? Hm hm...upoznala sam dosta stvarnih ljudi ovdje. I mogu vam reći, kad smo već kod nickova blogera (bivših i sadašnjih)...evo koje osobno poznajem:
alex, anerak, babilonska baklja , bell, božićnica, budvar, coco, cyberlady, darling, dona, (pok) horny, hrvatski bog sexa, hush,ergosum, janardana, gerardina, jaromil, juici mama, mycek, pamela, krelec, kjele, philip de malla, njljubo, ovca ko ovca, perce, paparisol, pelpetum mobile, pašemi (neizrečeno), plavušica, pakleni, roman, starinaivan, styxa, vegavega, vrbica, vuklisica, wasyx, zlica opaka ....ajme...četrdesetak ljudi i još neki al nemrem se sjetit i nisam sigurna pa ću radije odustat? Voljela bih da bar netko poznaje više ljudi ovdje, ali sigurna sam da ne! Nije mi to teret, dapače..od svakog od njih sam ponešto naučila (valjda i ja njima ponešto dala), tak da sam bogatija. O drugim nickovima koje sam sretala na dejtu i kavi neću...to bi bio daleko duži popis! Kad pogledam, od tih pedesetak likova, desetak njih baš i nije onomad dobro pisalo, dapače prilično su me zvređali, očito sam im stala na žulj. Ega, samodopadnosti, jada ili nekog drugog njihovog jala? Oni su meni svi ostali ko ljudi ok, sa svim njihovim strahovima, manama i sl. U stvari, upoznavši ih zadovoljila sam neku svoju znatiželju. Kao i oni svoju. Pače, znam da je to bio jedini razlog što su me htjeli sresti in vivo! Ja sam (kao mai) bila mnogima (i ostala) egzotika...bilo u pozitivnm ili negativnom smislu? Ili naprosto, kao odlazak u ZOO! Znam da su reagirali na mene ne zato što sam ja nekakva i nešto, već stoga što su oni...netko i nešto. Zlo i opakost koju manifestiramo u povodu nekoga ili nečega u stvari nalazimo u sebi! Netko je samo okidač, a na mene su počesto okidali neki! Nadam se da se spomenuti neće naći uvrijeđeni što sam ih uvrstila u popis svojih poznanika, ali...to je istina! Jučer sam provela ugodno veče s jednim starim blogerom i frendom...uživali smo! To tek toliko kako ne bi bilo da sam ja na ratnoj nozi s bilo kim osobito s pravim blogerima. Znate, oni uvijek pišu i kad ovdje ne pišu! Što sam vam ovime htjela u stvari reći? Pa, za dobrim se konjem praši! Možda da i vi dignete neku prašinu za sobom...a ne za drugima? A sada idem opet van...prekrasno je vani...pa se vratim! Nadam se ne i povratim? Ali, nema ništa loše u tome kad čovjek povrati...tako se bolje rješava svojih dubioza i nakupna, naplavina čak! Ako sve samo brižljivo spremaš, kad tad zatrpa te sve to a onda je i goranova jama samo poema a ne i stvarnost u kojoj je stradao jedan krasan pjesnik!
p.s.
svi smo mi ljudi a ne nickovi...ponekad ipak to imajte na umu kad pričate o drugima a ne o sebi!

sve je isto ko i lani, preklani...bjasmo i danas tamo!



lipe cvatu/bijelo dugme

Link

nekome biti nešto! navika je prokleta stvar...dođem ovamo po navici i stoga što imam što za reći, iako ovdje definitivno nemam kome! sva sreća da imam žive ljude u svom životu! ovih dana su se stvarno vidjeli prijatelji, ljudi...ova gamad ovdje na iskrici nije niti svjesna što su to ljudi. i unatoč godinama, i dalje se pitam kako, koliko i zašto ljudi mogu biti toliko zli? zar ih vlastito propadanje, jad i ostale traume i neimanja, umjesto da ih oplemene, oni ih totalno zatrauju da bljuju po ljudima koje uopće ne poznaju? ja sam fakat hlebinka..no iako proživljavam najteže razdblje svog života, ono je i najsretnije...jer ljudi su fakat ljudi! a gamad je gamad! znam, postoji pitroid...al pocrkat će oni od svoje zlobe, laži i prijetvornosti kad tad! želim im što manje boli, iako bol oplemenjuje čovjeka! sretna sam, imam djecu, imam sebe...život me ima!

nikako ne kužim ove iskričare? danima kelje po blogu sve i sva, čestitaju božić, lijepe sličice svog osobnog drvceta, panja ili čega već? i melju danima jedni drugima dolazeći po blogovima. dnevno i po pet blogova. a sve to trebamo mi ostali pročitat. i ok bi bilo (podnošljivo( da ostaje na tome. al vidi ti njih čim nešto napišeš a nije u duhu i po njihovom peesu eto vraga. odmah si gori, sotona, loš, upitne su sve tvoje vrijednosti do sedmog koljena, jer ti štujući sebe i svoje, kao da napadaš njihova? a o tome niti riječi, jer ako ja imam svoje, ti imaj svoje. ne jebe me vjera...i stalno neka usporedba...ta nisu oni gori (očito ih muči kaj smo mi bolji ha ha) i općenito suludo...mi napišemo nešto, eto njih da nam sole pamet kako to nije dobro da je vjera dobra etc silno nas htijući na "svoju stranu". a mi njih ne vabimo, dapače...samo im ukazujemo na loše strane ovog "blagdanskog " ponašanja i krkanja koje nema veze s vjerom. jbt vjera se pretvorila u use, nase i podase! al od koga je (popova) nije nit čudno, ta zna se kaj je njihova preokupacija od stoljeća prvog! i tak...dobar mi ovaj predzadnji dan mog godišnjeg ikad više! penzija se smiješi!

"...još da štitnjaču sredim bit ću ja dobro, samo se trebam sa svojim strahovima sastati..."

"...možeš ti sve...i nisi sama"

kažu, kad kreneš strahu ususret on više nije tako moćan? nažalost, ovaj susret je očito neizbježan? nalaz se pogoršao. fak!

"....A sada malo o vama,dakle raspoznaju se maniri, elegancija i intelekt, vaš blogec je
najpametniji na iskrici i koketira sa književnim uradcima pa mogao bih reči, onih Rudaničinih
samo malo sofisticiraniji.Nemam nikakvih aspiracija i iluzija, čak smatram pretencioznim i samu
pomisao da vas izvedem na kolače i kavu jer vidim da sam vam inferioiran u svakom pogledu.Svakako
ste perkrasna dama i bez dileme u skladu sa vašom pameću.Ne vjerujte možda lažem,no bila mi je
čast napisati nešto takvoj dami.
Pozdrav od obožavatelja!"

isprika obožavatelju što koristim njegov intimus tekst ovako javno! i ne umišljam si a još manje zamišljam, but...ne mogu ne primijetit da se slažem s dotičnim čovom! gotovo da mi neugodno nakon njegova teksta bit u vlastitom društvu? a danas sam posstala još dodatno "dobra prilika"
eto, primila odluku o otkazu ugovora o radu uz bogatu otpremninu (bilježi se sa šesteroznamenkastim brojem) pa sam baš danas zaključila kako sam, pored gore navedenog, još bolja prilika! ajd ti nađi žensku na iskrici koja je primila tolku otpremninu i koja će imati penziju skoro ko hrvaatski branitelji (mislim na one prosječne koji nisu nešto stradali)! pa sam se malo zabrinula...moram pazit tko mi sve hofira?

je li svijet pun ružnih žena ili su ovi mladi dečki (30 i koja) poludjeli pa bapcu ko ja šalju poruke i snube! ili je sexualna suša u tih mladih ljudi? sve u svemu, nije normalno koliko mi ta balavurdija piše i divi se (valjda mojoj fotki)! šteta što mladi ljudi osobito muškaarci ne znaju procijeniti ove cure pa bježe od njih. nažalost, žene su postale predatorice a muškarci se sklanjaju i bježe. no sami su si krivi! ovaj svijet postaje ne lijepo mjesto. a ja se upravo spremam uživat život bez rada? nakon više od 40 godina..nadam se da ću u tome barem djelomice uspjet? u stvari, ostarjela sam u ovih 10 let tu. no, nije loše bit svjestan sebe. više ne posežem...više ne jurim, čakk niti ne jurnem. naprosto jesam, ponekad i sve više promatrač, tu i tamo...sudionik. nemojte me pitat čega?

mobitela,onog službenog! a uglavnom mi je služio za iskričava druženja. falit će mi i viber...i neke fotke...i još ponešto...no, sve ono bez čega moramo, i možemo! voljela bih te opet voljeti? jedino se pitam je li to moguće? zašto vjerujem da jest! zavaravenje? ajme...dosta mi ovih "artista" danas na blogu! još malo pa ću fakat postat ko neizrečeno...pišući sama sebi? moram priznati da je baš dobar osjećaj! jedino kaj se bojim da će me kad tad netko...otkriti?

fali mi moj jutarnji pogled na plješivicu, sljeme...morala bih se preseliti u spavaću sobu s lapom pa bih imala pogled na glavicu, sljeme...but
boravak je ipak bolji! kao i ova nedjelja danas. kava popijena, čitam blog i sviđa mi se kvalifikacija: plitka depra! i doista, često smo u njoj a da nismo nit svjesni? stalno mi pogled dok sam tu zapinje za tri slike u kutu. stoje još od travnja. ne stigoh ih objesit. a zidovi prazni.. moram nešto učinit. nije dobro stalno živjeti u privremenoj plitkoj depri? moraš il potonut il isplivat. sava sve hladnija. i nabujala. i odmah mi asocijacija na lajoša zilahija i njegovu vodu koja nešto nosi! naplavine. reče mi frendica (više znanica) da ona od napavina radi adventske vjeniće i ukrase? hm...raduje čovjeka kad nešto beskorisno čini korisnim. al češće je obrnuto...korisno učinimo beskorisnim? početak je kraja godine. hoću li iduću dočekat u drugačijem statusu? ne onom bračnom. sinoć sam imala jedan simpa malonoćno ponoćni razgovor. ko nekad. al ja nisam ko nekad! deja vu!

pišem sebi za sebe!