HIPOKRIZIJA

https://www.facebook.com/jasevasnebojim



DOSTA JE Ja se vas ne bojim je sa Alenom Šternom

Donosimo Vam glas dragovoljca, HOS-ovca.
Kako je sam rekao: ‘Sve maske su pale. ... Oduprijet ću se – kad god budem znao i mogao.'
-------------
Gamadi, ološu… ovo i je i vaša država.
Mogu biti i vaša pravila… ako vam dopustimo.
Država vam očito sve dopušta.
Pitanje je – do kada će normalan narod šutjeti?
Do kada će dopuštati da gazite mir, slobodu, prava
pojedinca?
Hoćete li prijetiti – izgonom? Možda i ubijanjem?
Sve maske su pale.
Vidi se u kakvoj državi živimo…
I kakva nas gamad okružuje.
Siguran sam – nema mnogo onih željnih krvi.
Nikada ih nije ni bilo.
Uvijek je bilo više onih koji se pozivaju na dom, vjeru, Boga…
A pljeskali su krvnicima i ismijavali.
Onih koji šutke odobravaju odvođenje onih koji smetaju…
I još više onih koji samo šute.
Vi koji sudjelujete u šutnji, pazite.
Doći će i do vas.
Psihopate nikada ne staju.
Uvijek žele još.
Nekima ovo izgleda bezazleno…
Ali nije.
Tako je uvijek počinjalo.
Tako sam i ja sudjelovao u tom plesu krajem osamdesetih i devedesetih.
Mrzio sam, bio spreman slušati gospodare rata, gospodare
mržnje…
Gospodare života i smrti u mom Osijeku.
Nikada više.
Ne mogu vjerovati da ovo pišem…
30 godina nakon svega što sam prošao…
Kao dragovoljac… kao HOS-ovac.
Da, HOS-ovac.
Da, mi u HOS-u smo bili ustaše.
I to je činjenica. I točka.
Imao sam 17 godina…
Danas nisam više ta osoba.
Neću pisati o ratu… bilo je kako je bilo.
Danas želim mir.
Želim koncerte… kazalište… festivale… druženja.
Želim slobodu da idem gdje želim…
Da slušam što želim…
Da se izražavam kako želim.
A vi mnogi, koji ste nekada bili “branitelji”…
Sada pokušavate braniti ono što su zvijeri radile ’91.
Znam – ne svi.
Ali za mene ste danas isti kao oni protiv kojih smo se digli.
Pretite mi…
Zatvorite me…
Ubijte me…
Ali nećete mi oduzeti slobodu.
Nećete mi braniti odlazak u kazališta… kina… koncerte…. festivale koje volim.
Sutra ćete možda braniti knjige… ovo što pišem…
Možete pokušati…
Ali nećete mi iščupati ono u meni:
Osjećaj za pravdu…
Želju da pomognem onima koji su u manjini…
Onima koji su ismijavani od većine…
Onima koji trpe nepravdu.
Siguran sam – nisu svi željni krvi.
Ali šutnja većine omogućuje nasilje.
Svi koji gledaju i šute – sudjeluju.
Svi koji odobravaju zlo zbog interesa ili straha – sudjeluju.
Ovo što se događa NIJE BEZAZLENO.
To je ciklus.
A ja neću sebi dopustiti da se ponovi.
Barem neću sudjelovati.
Ja nisam mirotvorac kao dragi Josip R. K.
Oduprijet ću se – kad god budem znao i mogao.
A za sada… pisanom riječju.
Ovo je moj glas.
Moj otpor.
Moj znak da sloboda i pravda nisu prodajni artikli.

grace period je prošao! sad će 30.kolovoza godina dana od "događanja naroda" u vidu odlaska na more! sad će, godinu dana nakon (ako izuzmem onih sedam dana u srpnju), opet tjedan dana mora, nekako baš na godišnjicu? nije slučajno? ili je? a čini mi se da ćemo opet sve iz početka? jer, ne možeš ti to! slab karakter, slab čovjek...pa čovjek se jedva nosi sa sobom slabim, što će mu još jedan slabić? ne možeš i nećeš! sve "druge" šanse si zasrao! čak te i kćer pročitala. a i ja. istina, dugo mi je trebalo. imao si priliku liječiti se uz mene, a nisi. ovako, propast ćeš. neka, nemam ništa s tim! morati ćeš se opet (ako budeš htio) truditi, kao prije godinu dana...dokazati se da možeš biti s nekim? da možeš biti čovjek od riječi, djela...meni dosta bilo nedjela u životu. ne trebaju mi ničija sranja više...ni djece, ni muževa....njente! ispada da smo vodili tolike razgovore, tolika obećanja, zaklinjanja kako ti je važno? kurac od ovce ti je važno! nema više grace perioda, nema više bianco. dokaži se i pokaži da ti je stalo? do tada, jebi se o svom trošku!

c/p
"Ajde više sjašite s kvazi domoljubljem i nasiljem nad svima kojima domovina ne služi zgrtanju pod vlastite guzice. Jugoslavija se raspala dok sam još puzala u pelenama, Hrvatska živi svoju samostalnost već nekih 30 godina i jedini neprijatelj naše slobode i suverenosti u ovom trenutku za jednu perifernu zemljicu Europske unije - smo mi sami.

Kako da vam kažem, „ne cveta cveće ni u naše preduzeće“. Od pretvorbe i privatizacije devedesetih preko uništenja proizvodnje do sustavnog uništavanja javnih sustava. Država u kojoj je dobar dio vladajuće garniture abdicirao zbog korupcije i u kojoj je korupcija naprosto općeprihvaćen modus operandi, ne samo u visokoj politici, već i u svakodnevici nas građana i građanki.

Hajmo ovako … zamislimo da je država kuća. Hrvatska je devedesetih uselila u novu kuću, punu namještaja i stvari, prašine, pa i šute. Kućepazitelj nije prvo pomeo i počistio nego je pozvao svoje funkcionere, kumove i rođake, da uđu i odnesu ono što je vrijedno, a za njima, preko smeća i šute, rasprostro tepih.

Ako se pobunite i kažete, ej ne može tako, ovo je kuća za sve nas, ne smije se pojedinac bogatiti na zajedničkom dobru, hajmo prvo maknuti taj tepih i dobro počistiti da vidimo s čim uopće baratamo, onda ste vi izdajnik. Vi biste hrvatsku kuću rušili kao četnici devedesetih. I sad … uzalud vam je da objašnjavate kako upravo iz ljubavi prema zemlji želite urediti kuću, da želite provjeriti temelje i statiku, srediti instalacije, urediti čvrstu kuću za život. Uzalud jer ćete vjerojatno ostati sami ili s još par glasova podrške uobičajenih sumnjivaca s liste izdajnika. Mrzitelja svega hrvatskog.

E pa sjašite.

Za par komada namještaja i povlašteno pravo na prostoriju u našoj zajedničkoj kući pristajete biti pas čuvar kućepazitelja koji o kući ne brine. Imate dobar deal, eksploatirate kuću u svoju osobnu korist na štetu šire stambene zajednice. Stavite terasu gdje vam se prohtije. Privilegije koje ste si osigurali dostatne su da agresivno branite politike koje za posljedicu imaju da svako peto dijete u našoj kući ide leći gladno. No, to nisu “vaša” djeca.

Ne branite vi ovu zemlju, vi ste ovu zemlju izdali onda kada ste odlučili da je naša kuća vaša privatna prćija u kojoj je vaša privilegija važnija od večere jednog djeteta. Ako branite našu kuću, onda su sva djeca u toj „našoj“ kući „naša“ djeca. Onda jedni ne idu gladni sanjati dok drugi bez ozbiljnih posljedica usmrćuju ljude bijesnim automobilima koje su dobili za osamnaesti rođendan, na račun kuće.

Vi branite svoju privilegiju, da vaše dijete ne odgovara za svoj grijeh neumjerenosti kao posljedice vaše pohlepe. Razumijete? Vi ste izdajnici. Vi ste, mrzitelji svega drugoga osim onog što smatrate svojim. A svojim ne smatrate samo materijalno koje ste uzeli sebi, već i kuću u kojoj vam se to omogućava. Našu kuću. Naš prostor. Ne planiramo ni umrijeti ni odseliti kako nam često poručujete.

I ne, ovim se ne obraćam posjetiteljima koncerata mesije politike i industrije zabave, obraćam se onima koji iza tih industrija stoje i koji vrlo uspješno manipuliraju ovce da same idu na šišanje. Prodali bi zemlju za Judine škude, a bogatite se na domoljublju.

A ovce drage, vama želim poručiti da vas nitko ne napada, svi mi volimo istu zemlju i istu kuću, imamo dovoljno prostora da svatko uredi svoju sobu onako kako želi, a da na razini društva kao zajednice uredimo civilizacijski minimum. Od stvaranja odgojno-obrazovnog sustava, preko rješavanja pravosuđa, do dostupnog i kvalitetnog zdravstva, socijalne zaštite i uistinu slobodnih medija. Da se ne događa više da se propagandom fašisti guraju u branitelje, a da se braniteljima ne pruža podrška kakvu trebaju i zaslužuju.

Geopolitički smo potpuno irelevantni, smješteni smo u određeni politički krug i naša geopolitička sudbina ne ovisi prvenstveno o nama. Premali smo za to. Ali taman smo za organiziranje zajednice po mjeri čovjeka. Otpornost zajednice na „zanimljiva vremena“ nalazi se u njenoj koheziji. Organskoj koheziji koja ljude primiče jedne drugima u organizaciji društvenog i osobnog života. Mi nismo postavili našu kuću kao takvu zajednicu, iako se u našoj kući stvaraju različite zajednice.

Kohezija „našeg naroda“ uporno se krivotvori na mitovima, njihovim simbolima i izmišljenim neprijateljima. Mi i Oni. Neka umru u patnjama ONI ako im MI smetamo??? Ponos i junačko srce. A ponos je sestra blizanka osvete. Vrijeme nam je za ranjivost. Nježnost. Brigu. Hajmo brinuti o svim stanarima naše kuće pa vidjeti što će se dogoditi. Takav bi pothvat, vjerujem, redefinirao ponos i eliminirao osvetu. Da i MI i ONI, svi mi imamo osiguran civilizacijski minimum u vidu standarda. Za to je nužna šira društvena suradnja, koja nije moguća dokle god postojimo konstruirani MI i ONI, na koju god se skupinu pod time mislilo. Obrazac je uvijek isti.

Ako u ovoj fazi našeg razvoja postoji podjela na MI i ONI onda je to podjela između „nas“ preko devedeset posto svjetskog stanovništva, takozvane „tihe većine“ i „njih“, par posto koji posjeduju 50 posto svjetskog bogatstva. Ne okreneš se, smanje ti sobu jer je neki lav odlučio povećati svoju, a kućepazitelj ti kaže, tako vam je to u kući.

Zaboravite izmišljene neprijatelje, jer samo je jedan zajednički neprijatelj, a to je klasni neprijatelj. Sve ostalo je sredstvo kontrole.

Izmišljeni neprijatelj na kojeg vas huškaju odvraća od suštine problema i čini vas agresivnima prema ljudima koje ne vidite dijelom „svog plemena“. U zadnje vrijeme, prvi put u životu, ne osjećam se sigurno u svakom dijelu naše kuće zato što dio stanara poziva na nasilje prema onim stanarima koji kritiziraju kućepazitelja. I nije ugodno. Ni najmanje.

Meni je ljepše živjeti u društvu u kojem polazim od pretpostavke da su mi sunarodnjaci drugovi, nego u društvu stalnih prijetnji i neprijatelja. Koji su pritom izmišljeni, kako bi izazivali niske strasti na svaku kritiku. I dajte nemojte skakat sa svojim uobičajenim setom “uvreda” i etiketa i prozivanja zbog korištenja riječi „drug“. Naprosto volim tu riječ zato što može značiti i prijatelj i suborac i poznanik i susjed i ne nalazim primjereniju riječ za opisati sve te mogućnosti u jednom pojmu.

Uostalom ili smo spremni biti drugovi i drugarice ili se možemo izjesti u izmišljenim podjelama dok svijet oko nas gori. Kako nam drago. Dom zaboli jesi li ti za njega spreman ili nespreman, dom se gradi. A nemoguće je graditi dom po mjeri svih, ako u istoj stvarnosti jedan čeka prvi trilijun, a drugi umire čekajući sljedeći obrok."


(Lana Bobić, Lupiga)

ima me još! pri izlasku, večeras! jedna čak bje dupla ja, ja naprijed, a ogledalo zada! he he...nasmijala me danas frendica glede mene? u stvari, obje smo se nasmijale, jer smo se "počastile"!

ona nije iz HR pa ima još uvijek, unatoč desetljećima života u HR, problema s jezikom i riječima! pa smo se tako danas čule nekim drugim povodom (imamo neki fluid i neku vibru) i u jednom momentu ona reče (apropos nekidašnjeg razgovora med nami), da sam ja živjela razvratničkim životom! MOLIM? helou! tako je ona mene doživljavala, moje izlaske, moje veze, moju sklonost ka sexu i pričanju o svemu. a ja nju počastih mojim viđenjem nje (ona je Poljakinja), da je ona pak živjeka ko eunuh (nakon muža i braka ništa od bilo kakvog muškarca, osim jednog oženjenog, ali nikad nije htjela o tome pričati), gotovo ko časna!

i potom smo obje prasnule u smijeh! nismo se uvrijedile, ja na njezin nedostatak znanja hrvatskog jezika i odustala sam joj objašnjavati da sigurno nije mislila upotrijebiti tu riječ, ali ne znajući za bolju, reče to što reče.

a onda sam joj onak u šali rekla, čuj, nemrem više s tobom razgovarati, jer moram nazvati frendicu i frenda s kojima sam dogovorila večeras otići na Zrinjevac (čagica)! pa smo opet prasnule u smijeh, jer eto, ja razvratnica i dalje živim takav život? ha ha, tko je vidio sa sedam banki hodati po plesnjacima?

pa onda na trgu sretnem još par ljudi s kojima sam godinama hodala na čagicu Udruge, potom neke plesače od nekad. Normalno, pao je i ples na Zrinjevcu. Došao po mene za ples jedan dobar, stari frend (face), ali i dugogodišnji bloger sa iskrice! i frend sa druženja uživo na našim kavama sa iskrice! eto što ti je život, odeš tek toliko, ostavim dragog jedno veče, maknem se sa iskrice i sretnem dugogodišnjeg iskričara, blogera koji je krasno pisao, cijelo čudo znanaca, prijatelja, plesača.

nije to više moj đir, al bilo mi drago srest te neke ljude, popričati, poplesati! čak sam i neke platforme od sandala nakon pet let stavila, onak...nek se bolje čini! a bogme, dobro mi se čini. gledam tu starčad i mislim si, gleč ti mene komada od sedam banki. nije to više za mene, ali ipak...ipak...onaj vražićak u meni ne spava. nemrem ja više plesati jer sam zgubila praksu, em me angina pektoris uzela pod svoje...ali srce mlado (janesko) ipak vuče. sve u svemu, osjećala sam se kao druga i dupla ja! dobro da dragi nije bio samnom (on je bio subotu prije, ali smo samo prođirali), jer fakat, kak uvijek do sada, moji partneri imaju dvije leve noge! nerma smisla da prekidam tu tradiciju koja pače, ide s koljena na koljeno (mama je imala taj peh u tati jer je ona obožavala ples a tata je isto imal dvije leve noge)! sve u svemu zanimljivo veče.

i da, nisam zaboravila dragom zaželjeti laku noć i šapnuti da mi je falio...jučer...danas. tko zna, hoće li me sutra biti? tko zna hoće li nas sutra biti?

ovako izgledamo mi, danas

Bje to prije godinu dana, točnije 12.8.2024.g. Tih dana ne bje baš lako. Nekako sam tada saznala da moje žilice nisu dobre i to bje razlogom mojeg sve slabijeg hoda. Definitivno, Kamačnik me uvjerio da moram doktoru. I takva, nikakva nakon dijagnoze, dok me pridošla kćer iz bijela svijeta, tetošila par dana, pridigla se ja i živnula, onak ko pretučena mačka koja se vuče.

A kako sam prije dijagnoze tu na iskrici srela jednog naoko zanimljivog tipa, odlučih mu se javit, kako sam i obećala (kad se vratim s mora i iz bolnice). I gle čuda, kava u kvartu (oboje smo iz kvarta) bila je više no ugodna. On, onako visok i prav, ja bih mu dodala koji kilogram, posve sijed, al elokventan u P.M. I šutljiv. Sve zna, al ništa ne govori?

Normalno, ja znatiželjna provokatorica kakva već jesam, nisam odoljela drugoj kavi, pa trećoj.
I tako posve nezainteresirana (planirajući drugačiji odlazak na more u rujnu), na njegov upit o zajedničkom odlasku na more (o njegovom trošku), ja rekoh: DA!

Bio je to put u „pakao” zvan jednogodišnja veza!

I eto nas, godinu dana nakon. Puno strasti, puno riječi, puno pogleda,suza, ljubavi, iznenađeni sobom i onim drugim, zavoljesmo se! Ljubav je samo rasla, na momente nas i prerasla.

A danas, godinu nakon? Slavimo godišnjicu (a neki dan i njegov ročkas)! Evo par fotksi sa današnje "proslave" (kupanje na Slapiću i Brigu, lopoči i slapovi na rijeci, fini ručak, kavica, poljupci i neki rezime...evo malo i fotki. istina, bez šminke, mokre zalizane kose, ali tko mari...sretna sam!)

Tu smo jedno za drugo, jer to je sve što imamo. A imamo tako puno, jer imamo jedno drugo.

Osoba kakvu sam cijeli život željela i tražila, ali ako ću priznat sebi, ne nalazila!

Bilo je ljubavi, brakova, ludosti...ma svega u mom životu kad je ljubav u pitanju.
Ali, ovakve nježne, divne, drage muške osobe ne bje.

On me vidi, više nego sebe. On me voli, više nego sebe. A nije bitna količina već ta ljubav kakva je. Kako me drži, ali ne fizički već onim svojim pogledom, svojom dušoj, svojim bićem, svojim umom, svojom brigom i nježnošću!

I svadimo se mi i danas, nije da nije, ali dodiri su nam ko prvog dana, poljupci oni isti uz lagani dodir usana iz kojih kipti strast! Istina, one sexualne sve je manje, sve nam nešto traljavo ide, ali to nam više nije ni bitno. Ako čovjeku ili ženi do sedam banki nije dosta sexa, neće mu nikad niti biti? Sve u svoje vrijeme, a nas dvoje smo se jebali svak za sebe. Kak veli onaj refren iz „porgy i bes” ...summertime and the livin' is easy...."


Prilično smo se „zglihali” ovih godinu dana, skoro ko dva kamena u vodi, nema više oštrih bridova, više dva oblutka koja tek povremeno pokažu da su ljuti kamen! Tko je vidio da se lav i vodenjak vole bez krešenda? Suprotne strane zodijaka drugačije niti mogu, ali je zato magija sveprisutna.

Eto, dragi moji, podijelih ovo ovdje tek toliko, za skeptike koji misle da nije moguće? O da, moguće je i događa se ljubavna priča života...njegova...moja, samo se treba usuditi. I to baš na iskrici, dejting sajtu.

Pa si vi mislite jel je trebalo ili nije trabalo. Sve te puste godine i sranja koja sam doživljavala ovdje, vrijedilo je zbog ove priče. To the end. Hvala iskrici, hvala većini budala koje su ovdje i mediokriteta koji su mi pomogli da vidim što neću i ne želim (čitam i ovih dana blog i smiješno mi je čime se ljudi tako zlurado bave, osobito kad su žene u pitanju). Nažalost, često sam i na svojoj koži osjetila zavist, jal, vrijeđanje i cvipelarenje od mnogih. Eto njih i danas tu, bezidejni, bezmusni (ha ha), sami, jadni, žedni i gladni...ljubavi.

Moj sveti gral sam nosila u sebi i samo sam ga spustila i stavila na pravo mjesto. Možda se i vama posreći, budite uporni. Ja sam eto skoro 20 godina ovdje probdjela noći i noći, jutra i jutra...i voila...imam ljubav svog života. Koliko će trajati, tko će prvi otići...silazak je neminovan, jedino je poanta da ne silaziš sam. Batrgajte se, vrijeđajte druge...očito si tako pomažete? Radije tražite čovjeka za sebe (jedna od Frommovih knjiga) pa ćete ga i naći! A možda tražeći njega, nađete sebe? Ja jesam! Hvala iskrici!

ovako izgledam danas, kao sretna žena

Ovih dana nekako mi se sluša i ova pjesma!
Link

Gabi Novak - Što je ljubav


Ella Fitzgerald & Louis Armstrong - Summertime

Link

Link

Prva (i jedina) dama glazbene scene HR! Imala sam čast i privilegij slušati nju i Arsena u živo. Velikani kakve teško da će ova zemlja imati...Gabi, Arsen, Matija! u bespućima ovog kiča i nakarade, svijetla točka vodilja da je bilo takvih ljudi. Hvala vam što ste postojali. Da, to je ljubav...umrijeti od tuge za nekim, svojim dragim ljudima!

jutarnja poruka "mogli bismo zajedno kuhati..." pretvorila se u film "Do ludila"! Zašto? pa možda stoga što je odgovor na jutarnju poruku (devet sati) stigao u 19 navečer, taman kad sam kretala na predstavu u Kino Tuškanac (kino na otvorenom). sjajna ljetna terasta, sjajni filmovi. ali, vrag ne spava.

ne samo da je izostalo zajedničkog kuhanje (iako je poruka bila sa, "oprosti,jutrosa sam prespavao tvoju ljubaznu poruku") već i gledanje filma "do ludila" pod otvorenim nebom. naime, kionooperater je odustao od prikazivanja zbog moguće kiše? jebala vas kiša koje nije bilo.

ali, opet vrag ne spava (mislim ja se nedam), pa sam nagovorila svog pratitelja da odemo taj isti film pogledati u branimirac! nije isto, ali je film isti.

i bje film izvrstan! poseban!!!! isprva me smetalo što fizički vidim te likove koji stanuju i žive u nama i komeniraju stalno nešto ZA i PROTIV, ali kako je film odmicao, čak mi se ta ideja jako zdopala.

a film je fenomenalno koncipiran upravo zbog kakofonije svih tih glasova u nama. valja ga pogledati. ja ću vjerojatno to učiniti i dva puta, nadam se s onim tipom iz početka priče o zajedničkom kuhanju? i vječne dileme i rasprave o njemu i njoj! i da je sve moglo biti drugačije, ali nije? ili je! kako kad.

danas kiši, nemam ništa na repertoaru, kao da se spremam za sutrašnji dan! preživjela sam mimohod i ona djeca su mi osvježila dan, što znači da nisu svi pošandrcali za oružjem. a slušajući govore mržnje u tom videu nisam mogla ne komentirati na fejsu, jasno i glasno, punim imenom i prezimenom! tko se mača laća od mača i pogiba! dobro su to saželi neki pisci na fejsu ovih dana (ja se vas ne bojim, trumbetaš, šnajder i sl).

no, kao i obično psi laju karavane prolaze. ali, sada su i psi počeli ujedati, onak glasno iz čopora, jer oni su jaki jedino u čoporu. a inače su pred nekim Debeljacima i sličnim moćnicima manji od makova zrnca. rade od ve do ve i ne traže svoja prava, svoju plaću, plaćene doprinose, već može sve ispod stola. a inspekcija punih torbi odlazi doma. i sve je dobro dok dotični radnici ne dođu u mirovinu i tada shvate da sve ono što je bilo ispod stola je ostalo gazdi al ne i njima. i kako će oni živjeti od te bijede od mirovine? pa ispod stola, kak i jesu cijeli život!

angažirani članak? ne, samo nedjelja ujutro, bistar mozak, naspavana, nadroksana jednom kavom i osvrćući se za onim što je bilo. ja znam što je bilo. a vi? a ti? ja sam živjela i proživjela i ne treba mi ništa više! čak niti ovo malo, a vama kojima je malo cijeli život puno, ma tko vas jebe (osim vas samih sebe)!

kad nemaš kome reći, a želiš čuti sam sebe, dođeš tu i kažeš! bit će to opet moj skriveni kutak. ne čita me onaj tko bi trebao (ili mu ništa ne znači ili je nemoćan ili je...whatever), a da li tko drugi čita, nebitno. projekt novi početak ili propast samo što nije. godišnjica samo što nije. inauguracija će bit tim povodom."to be, or not to be, that is the question",

btw i off the record, u očekivanju sam bila ovih dana pored svih tih fotki da će netko počet "mećat" fotke svojih diploma? i nikako da dočekam, pa sam odustala čekat. i nekak se pitam, gdje su ti mladi koji nisu nekoć bili mladi, već su sada mladi? pametni, lijepi, mladi i....obrazovani? biće sam trebala skoknut malo do bijelog svijeta i tamo poiskat ove sa diplomom. takvi uglavnom ne stanuju na ovom blogu. tu i tamo u HR, ali niti njih nemremo smatrat za "poštenu inteligenciju" budući i oni samo obilaze "konjske" i narodnjačke koncette! i bleje, sa ili bez stada? sve u svemu, nije bilo vrijedno mog ukazanja. ali, gospe moja, sad će se i ona ukazat za koji dan, pa kad krenu procesije, ajme meni! pitam se kamo ću pobjeć u brdo jopet kad krene procesija...nepismenih, bolesnih i inih stada? biće nekaj ipak ne štima u "mojoj državi danskoj" čim sam se tute ukazala? no, odolijevam svim i svakome, a najviše sebi! cinici naprijed, ostali stoj! nema slike, nema linka, isključili su mi štrom. više čitam, manje pišem. sva sreća da postoje ljudi poput rudanice, jergovića, peović i...mog dragog! tu i tamo mi se i posreći da imam s kim podivanit! do slijedećeg odoljevanja, pozdravlja vas za zdravo i živo, vaš gavrilović ivo!

pobjegoh iz uzavrelog zagreba! ne sjećam se kad sam na moru bila u srpnju? iako je početak, pakleno je! kažu stari mještani da ovo ne pamte, osim u kolovozu? pobjegoh od one seljačije od tompsona i svih onih koji će tamo biti. tako mi je dobro i stoga vam šaljem ovu razglednicu s mora!

(slika s bloga rudanice, znam da sam vam bila pain in the ass)

citat s bloga V.Rudan za koji mogu reći da je i moje viđenje mene:

"....Pisac piše o temi koja ga čačka ali ne znači da piše o sebi.
----Čitav život pišem u ich formi i zaista me nervira kako se svaki moj redak doživljava kao prijenos uživo mog života.
Dragi ili drage moje, meni za ljubav, imajte odmak.
Ja sam ženska kojoj je pisanje strast, lupa tekst u mobitel u pauzi dok čita “

E sad, kad i koliko je istine u svemu, znam samo ja! Nitko drugi na ovom svijetu i to prihvatite! i boli vas kur*c!

A evo i priče, za apšit!

I tako dođosmo do kraja moje priče, koja je počela prije skoro 19 let! Nikad ni u ludilu nisam mislila da ću ovdje tako dugo ostati. I nikad nisam mislila da ću ovdje toliko i tako sretati ljude koje nikad ne bih u stvarnosti, a kamoli pisati o njima. U nekom trenutku, imala sam zapisa za knjigu i iako sam ju dala na lektoriranje i kao pripremu za tisak, odustala sam. Jer, oni su htjeli da ja preradim svoje blogove i pišem neku sapunicu, a ja i sapunice smo ko krava i balet!
Iako je na koncu moja priča ispala prava sapunica, nikad kraja, suvišnih lica, intriga, podmetanja, laži.

Došla sam ovdje sa pol stoljeća, ostavivši iza sebe odraslu djecu u njihovim životima, na ruševinama drugog braka i , muža managera, kao zgodna i poslovno uspješna žena koja je riješila sve u životu i konačno bila slobodna! Ali, kako to obično biva, ne znaš (kao rob) kaj bi sa svojom slobodom. Došla sam ovdje u stvari noreti jer to nisam na svojoj norijadi. I mogu vam reći da je to tako dobar osjećaj, pače, sve ludosti koje činiš svjesno u tim i te kako svjesnim godinama. Normalno, onda i platiš danak tome i kad se „otrijezniš” shvatiš da to ipak nije ono kaj si htio.

Pa sam tako gluvarila bespućima pvt-a u bravuroznim noćnim razgovorima, jezdila blogom do sitnih sati uz nikad bolje razgovore! Sve je to dugo već pase. Više nit ne pevetiram. Ljubila sam nekoliko puta ovdje, jako, strasno, gubila glavu i novac, ali to davanje bez ostatka, najljepša je stvar koja vam se događa! Nisam egzibicionistica, ali predati se egzibicionizmu života povremeno bez ostatka i jest smisao života (ne produženje vrste, ne zidine i vile, ne karijera). Nema kalkulacija, nema kajanja, osim ako ne stradaš! Ali, čak i to ako ne izgubiš glavu, je ok. Poslije jebanja nema kajanja, kaže mudra narodna poslovica.

Zadnjih par godina sam više pisala nego li živjela i to me jako veselilo, no ipak sam paralelno i živjela. Puno tiše i manje nego li do 2018.g. kada sam se umirovila, kako glede ludnice od posla tako i jurnjave u privat životu. Sve se nekako posložilo, bivši brakovi (pokojni drugi suprug), bivši posao, bivše ljubavi, sve je nekako došlo na svoje mjesto. Čak sam i baka poslala iako bez imalo muke i zasluge.
Pisala sam dugo i puno, o sebi, o drugima, o načelnim stvarima i pojava, o ljudskoj gluposti i nebulozama koje susrećem u životu, jednom rječju kroničar svega i svačega! Neke poštapalice (pa i prostačenja), neke teme (npr sex ili država HR) bile su mi namjerna provokacija. Često sam željela postići neki efekat od toga, od učmale gomile koja samo skandira ili palac dolje ili palac gore a da pri tome to ne iziskuje nimalo vlastite pameti, sudjelovanja ili čega već? Dobro je netko ovih gana (bbmuisa) spominjao toalet papir, ovdje na blogu trošio se nemilice, danomice a uvlakači bili su sveprisutni desetljećima. Stil rada i uvlačenja isti, jedino različiti nickovi, tako da sam se ponekad pitala...je li to taj i taj nick od nekad?

O tome da ljudi u real životu imaju možda i pameti (ovih dana in tema o IQ, ali da bi netko nekaj mogao zmerit, mora znat kaj mjeri) ali nekako i nikako da ju vidim, čujem? Svatko čuva samo svoje dupe i svoj interes. Kome je opće dobro prioritet? Osim o Božiću ili nekom drugom must have blagdanu ili u crkvi kad treba bit licemjerni vjernik, pričati jedno a činiti drugo?

Sve u svemu, često sam se pitala: zašto me ne kužite? (citat V.R: gore)


Zadnjih godina sve mi je manje bilo bitno što će tko komentirati i reći na moje pisanje (zadnji put sam odustala od pisanja dok sam živjela u zajedničkom životu s jednim čovjekom prije tri godine). No, i taj zadnji odustanak bje kratka vijeka jer mi je čovjek rekao: „super pišeš, nemoj prestati zbog mene i našeg zajedničkog života...piši” i od cijele naše veze i života, upravo sam mu na tome zahvalna! Bitno je da sam konačno i ja sebi dopustila da budem što i tko hoću!
I tako sam ponovo našla sebe prije tri godine, u samamčkom životu, sretna što je tako! I onda, kad ostaviš sve Danteova nade u Čistilištu, i stigneš ponovo u Pakao, sretneš čovjeka kakvog nikad nisi.

Vidim i čitam ovih dana, neke jako svrbi moj „izmišljeni” čovjek i partner? Pa se danima već raspreda o tome kako ja lažem, izmišljam...jer ja sa skoro sedam banki ne mogu, zamislite vi, imati čovjeka, muškarca? Koje ste vi ograničene i sitne duše? Nije nemoguće zato kaj je nemoguće već je nemoguće zato kaj vi mislite da je tako.

Jer, ova cura je bila udata i imala dvoje djece, i zaljubila se i otišla iz braka! I bila godinama ljubavnica i potom postala supruga tog svog ljubljenog čovjeka! Nije to bio neki šuft već manager u velikoj državnoj firmi s ogromnom plaćom i za današnje pojmove! Pa sam i njega ostavila nakon skoro 20 godina ljubovanja i tri godine braka! Otom potom koliko je sve to bilo pametno? Ali, pragmatizam, koristoljublje ili kaj već nikad nisu bili moj đir.

Tak i danas! Vi sudite po sebi, jer se nikad niste usudili zakoračiti u prazno...pa ili poletjeti ili pasti u ponor! Ja jesam.
I to mi se dogodilo opet, sad će i godina dana. Onakva nezainteresirana, ušetala sam, ušetao je u moj život čovjek kakvog sam si samo poželjeti mogla i jesam, sve te godine na iskrici. Ali, nije ga bilo. Nitko koga sam sretala nije mi bio ravan! Ja sam, unatoč godinama, još uvijek jako zgodna žena, sređena materijalno i ne trebam financijera. Slobodna! Pametna i elokventna kao malo tko. Često previše a ne premalo! I onda na izmaku života, u ovim nekim off godinama, sretnem čovjeka koji mi je par, koji barata riječima čak više od mene, čovjeka koji se kreativno i sada bavi pisanjem i kojeg čitaju svaki dan tisuće ljudi, koji je suvlasnik firme i financijski stoji više no dobro, bolje nego ja!

Zgodan, nježan, dobar...kojem sam cijeli svijet i kojem sam se i ja „bacila” pod noge! I u tome smo zajedno. Volimo se, uživamo, živimo, pričamo, dodirujemo se...ma znam ja da je vama sve to znanstvena fantastika, ali dragi moji iskričari, dogodilo bi se i vama kad bi se usudili. Ali lakše je trabunjat i lamentirat ovdje na blogu o tuđim „fulavanjima”, bit alfa i omega virtualnog a ne stvarnog života!

I tako, dođe časak da se oprostim od vas, ne zbog vas jer vi to zaslužujete, već stoga što moj boravak ovdje zaslužuje osvrt! Ovdje sam srela par ljudi s kojima se družim i danas. Čak i neki moji bivši su samnom dobri, dapače, jave mi se često. Dakle, dugo sam ovdje, stekla sam prijatelje ali i neprijatelje, pače, ljude koji me uopće u stvarnosti ne poznaju ali me jako mrzei ne mogu smislit niti jednu moju objavu i riječ ovdje! Jasno mi je i zakaj, ljubomora, jal i zavist su jako moćni osjećaji i teško im se oduprijeti. Osobito kod ljudi koji nemaju (ili imaju nikakav) svoj život pa onda pljuju po drugima.

Ponukana višekratnim i opetovanim insinuacijama kako je dotični moj partner izmišljen, eto dat ću vam danas oduška pa ćete ga i vidjeti! Iako, jedno je vidjeti fotku a drugo je čuti, dotaći i sve što on i nas dvoje jesmo! U stvari, niste ga uopće zaslužili (kao niti većinu toga od mene), ali neka vam...danas sam darežljiva. Osim ovog kaktusa na početku (to sam kopirala od Rudanice), podarit ću vam i ovaj njegov tj. naš foto, taze friški od danas. Nakon ručka u Kapucineru (rižoto od škampića i talianete sa kozicama i lososom mljac) otišli smo na kavu i kolač u Ameli! Otuda i ova fotka, koja je nikakva, al jebe mi se kaj vi mislite o meni, njemu. Ionako mi ističe premium, deaktivirat ću profil, obrisati potom sve fotke na svom blogu tak da vam neće puno ostat? No, znajući vas, žuči će se naći dovoljno!
Eto, toliko od mene! Uživajte, trudite se oko i za sebe, čitat ću vas (vi koji uopće pišete) i dalje, uživat ću u svom životu na najjače, a i patit koliko moram...do smrti! Au revoir. Možda se jednoć i predomislim?



nas dvoje, danas, amelie (fotka išla u egzil)


i opet nas dvoje, u starosti za 10 let

kućica od breza, 4.maksimirsko jezero
jučer su na repertoaru bile kućice! onakav vrući dan valjalo je pobjeći iz grada, makar u obližnji šumarak? pa smo dragi i ja već prije 11h krenuli put maksimira. iako onakvi nikakvi, usrani, on od viroze ja od bublotine, ipak smo smogli snage i napraviti đir. onak, mic po mic, uz pokoju klupicu, najprije smo pokorili četvrto a zatim i peto jezero! i onda ovak sa klupice, u povratku, promatrali efekat od tog. prekrasna brezova kućica, hladovina, jedna čaplja preko puta, poneki šetač i za kraj, ručak u ježevoj kućici!

vabila nas je ploča sa istaknutim menijem za taj dan. uf, ništa ispod 20€? jbt, pamtim tu ježevu kućicu od prije cca pet i više let kad su onako šeprtljavo spremali neka fina jela, ali nije bilo ničeg fensi? a sada...pastrva u umaku od kukuruza s lješnjacima, pohana grdobina sa krumpir salatom koja izgleda ko neki toranj i ne znaš kaj jedeš i sve neke takve "umotane" fensi delicije? no, pojeli smo, jer valja svašta probati i ostati pri svome. potom ipak nešto poznato, fina Bobanova torta od čokolade i višnje! vino je bilo dobro, a voda još bolja! u krasnoj hladovini stražnje terase lijepo se čovjek odmori. istina, ostane lakši za više od 60 € ali takav je život. nema džabe.
a moj dragi i ja, iako umorni, sretni i zadovoljni. jer imamo jedno drugo. ljubav je prekrasna stvar, digne te i iz mrtvih! i onda može biti kaj god na meniju.

potom fina kvartovska kava (mir, klima, nigdje nikog) u occultos baru, našem baru!

potom razlaz, svak sebi. upiješ dovoljno adrenalina, ljepote i moš natrag u svoj usrani život, ja na svoje antibiotike i hladne obloge (to me nije spriječilo da popijem makar deci finog vina uz ručak), on na svoju drogu od posla koju mora ovaj vikend odradit!

možda ljubav i je tako snažna zato kad nam je najljepše, rastajemo se da bi se opet sastali? kad ćemo se skućit? dal ćemo se skučit? hm....već jesmo, svaki u svom. dobro je imat dečka u istom kvartu, iako mi pomalo već idu na žifce te seobe, ja k njemu, on k meni? je li bolje tako ili živjeti zajedno? opet ista pitanja, slični odgovori....vječna tema med parovima. što vi mislite, je li bolje u ljubavi biti parnter i živjeti odvojeno ili pak biti zajedno? svi su odgovori točni, osobito kad postavljamo pitanja? kad se prestanemo pitat, znači da nekaj ne valja! za sada valja.

danas ručak kod mene, pileći file u bijelom umaku sa smežđim šampinjonima! kak reče moj najdraži arsen, ljubav preko šnicle!



Link
pravilna ishrana, a. dedić

Sinoć su me zašili, baš ko da me dohvatila prava singerica, ali ne tamo gdje obično žene zašiju nakon poroda? Ipak, imala sam svoju „zubić vili” tak da sam danas posve dobro!

Kako mi je intuicija jaka, nekako sam sve to predvidjela još s podneva, iza ručka kad mi je otpao komad zuba? Petica! Još uvijek imam sve svoje zube i znam da je većini vas to mission impossible? Pa sam odmah angažirala svog dragog da mi bude pratnja, zlu ne trebalo?

A dotična petica držala se tek za končić i sjetih se dječice svoje dok su bili mali i kad sam im morala onako klimavi zubek samo malo pogurniti i on je ispao! Djelić sekunde bio je dovoljna da to riješim. Došla sam u napast da to i jučer učinim sebi, ali sam ipak odustala. S razlogom.

Jer, kad sam došla tam na hitnu, bome sam dala posla jednoj mladoj, ali očito dobroj zubarici! Nije sve išlo kako treba (normalno, zub je pukel i ostao korijen u kosti), pa je morala malo cik cak reznut skalpelom kost i izvadit mrcinu koja nije htjela van?

Reče mi medicinska da sam jako hrabra, svaki čas me pitala jesam li dobro, a pohvalila je i doktoricu. Koja je pak zaključila da je to bilo za kirurgiju, ali kakti danas je moj sretan dan i ne moram ići u Perkovčevu!

Normalno, bila mi čeljust sva odrvenjela, krvi do koljena, uredno me šivala a ja sam samo gledala i mislila si, nebum valjda spuznula sa stolca?No kako sam imala svog dragog za pratioca, nije me bilo strah. Jer moj vitez je bio na visini zadatka...em po lijek, em k sebi doma...nek se nađe! Jer, nije baš ugodno biti sam doma nakon takvog nekog zahvata! Danas sam bublić (otečena), ali sad znam kakav je život većini žena u tim nekim srednjim ili starim letima kad podivljaju hormoni i kad se zaokruže!

Sve u svemu, unatoč svega, lipog li života imati nekog svog tko te hoće i kad nisi fit, kad si usran i nikakav. Tješili smo se danas (i njega nekaj štreca) da smo baš pravi par!

Do slijedeće zgode i nezgode „šegrta hlaplića”, bilježim se sa štovanjem. Još samo par dana „circus maximus” u vašem gradu”

Nisam njegov fan, ali otkad mi ga je preporučio Nikica (nije onaj Nikica) i Radosti, mislim da je ovo pravi link uz moj tekst i blog!

Mile Kekin
Zubić vila
Link

Kaj vama ne idu na žifce na blogu ovi debilni „razgovori” između ovih četvero? Meni da! I zato ću ubacit pomalo svojih gluposti, tek toliko, kak bi rekel duhoviti Milanović „šaraj malo”.

Pa ću tako pripomenuti da je starost dobra, između ostalog, i stoga što te ne pucaju ovakvi glupi hormoni kojima svjedočimo ovih dana. Kokotići se zakačili i kukuriču. A ne znaju da će kokice kljucati i dalje po svome, bez obzira na njihovu galamu. Jedino me brine ostatak „domaćina” u kokošinjcu i praščaku, kao da su svi pozaspali? Jer, ako se činiš nevidljivim, ne znači da jesi taj. Iako i ovo moje zgleda ko kad svinja rokće u svom praščaku bez obzira kaj druge životinje na farmi čine?
Izgleda da je ovdje na blogu postalo poželjno postići što više stupidnosti u pisanju i komentiranju? Tko će kome veću kajlnu, ko će koga više uvrijedit, ponizit a ljudi (iza nickova su ipak samo ljudi) ne shvaćaju da govoreći o drugima, u stvari govore o sebi?

Još par dana premiuma i boravka na iskrici iskoristit ću za bacit par svojih misli i preokupacija ovih dana.

Kaže mi dragi jučer da je s balkona vidio dvoje starčeka kak se drže za ruke i dok mi je to pričao, zasuzile su mu se oči. Pa smo se zagrlili i malo popričali o sebi, našoj stvarnosti i starosti, o tome kako je u ovim nekim letima važnije imati nekog svog, npr partnera! Jer, kako sam pročitala ovih dana, više nas ne gledaju npr kao ženu-profesoricu hrvatskog jezika ili muškarca-inžinjera, već nas samo gledaju kao 80-godišnjeg muškarca i ženu! Izgubili smo sve svoje atribute npr vezano uz profesiju koju smo radili cca 40 godina, sve atribute roditelja jer su djeca odrasla i rijetko nas se sjete (barem telefonski) a još rjeđe dođu, većina prijatelja je već pokojna ili se povukla u svoja gnijezda, siti svega i svakoga, vegetirajući između ponekog obroka i glavnog obroka od tableta!

I moš ti glumit sebi i drugima da si kit nakon pol stoljeća, i može ona glumit da je milfača najbolji izbor žene, ali..ali....tempi pasati!

No, nije sve ni u godinama, one su ipak samo broj. Svi mi sebe iznutra vidimo kao da smo još ono djevojče ili dečec, onaj ili ona koja žari i pali negdje na nekom podiju, u nekom krevetu, na nekoj stručnoj tribini. Jer, unatoč i uprkos, sve svoje nosimo sa sobom do duboko u starosti ako ju doživimo? Dakle, onakav (glup) ako si u mladosti još ćeš više biti u starosti (ili obrnuto)!

Ja i kad se trudim glupirati i ovdje piskarati, ispadne suvislo. Nažalost, ovdje dugo već nema pismenih i pametnih ljudi s kojima bi čovjek prodivanio. Jer, i za zajebanciju i humor valja imati i duha i pameti. Inače, oni koji nisu i ne mogu, pričaju viceve. A ovdje na iskrici zadnje vrijeme su baš prevladali neki loši vicevi. Di je to od onog „kafića uzdravlje”? Ni do koljena.

Ali, kako to biva na svakoj farmi, raznih pernatih i dlakavih životinja, tako i ovdje, glavno da se valjamo u blatu! To što i sami činimo to blato, nikog nije briga, jer mislimo ako zatvorimo oči i odhrčemo zimski san, nestati će sva ta prljavština? Ma jok, samo će se jama produbljivati i blato slagati ako ne ukažemo ili ne prokažemo "sumnjivce"? Dapače, proizvodnja kad krene, nezaustavljiva je u multipliciranju, što više blata više i užitka, kaj ne dečki i curke? Eto, toliko od mene uz kavu jutrom! Ugodno vam pra(š)čakanje!

p.s. zatvaram komentiranje, jer ovo je ipak samo moj praščak!

(


ligeštul, pogled na jezero Bajer

Sa James Joyce-om, tik do Zlatnih vrata! Moja rodna Pula! Ovaj put sam odpješačila uz obalu, stari „mornarički” dio nekoć otmjenih zgrada i hotela moćne austro-ugarske mornarice! Pula bje sjedište njeno.

Tri minute od Arene, sa svim mogućim biljkama sa svih strana svijeta, bje i moje prekrasno djetinjstvo pa sam i ovaj put za mog posjeta Puli, obišla negdašnji svoj dom u kojem sam se rodila i provela djetinjstvo. Sada pomalo oronule zgrade i moje dvorište, podsjetili su me, kako sam sjedila na kućnom pragu i jela pečene ribice iz poklopca rajgle. A onda mi je taj isti poklopac buraz hitio u glavu i ostavio ožiljak na usni (krv je curila nemilice) za cijeli život! Nisam si ih barem morala botoksirati, bile su „popravljene” tj zadebljane baš kak je trebalo biti. Ha ha...dugo me pratio taj ožiljak i zbog njega sam patila, ali kasnije, mnogo kasnije, jedan važan muškarac u mom životu (drugi suprug) je rekao da mi dotični baš dobro stoji jer dobro da nije sve tako pravilno na mom licu?

I tako sam ja pohodila Pulu, Premanturu...sve neka mjesta moje prošlosti. I sve se jako promijenilo. U Premanturi sam zadnji put bila prije cca osam godina! Nemam tamo više kućicu, nemam zemljicu...neki drugi ljudi, neki drugi običaji, ali pogled je i nadalje prekrasan, more čisto (rt Kamenjak), borova šuma, turista jedva tu i tamo...milina! Poseban pozdrav iz Premanture jednoj dragoj blogerici.

isam odoljela uslikat sve to, malo mog dvorišta, Arenu, kip Joyca i Parlova ali neću vas preveć time maltretirati. Bje tu i mog dragog, ali njega sam ostavila njemu i sebi!

Trećeg dana mog boravka u Istri i Kvarneru pridružio se malo Gorski Kotar. Iako je bio u planu Skrad i Zeleni vir, njega smo ostavili za neki drugi put, a odlučili se za Fužine i jezero Bajer, upravo zbog ranijeg povratka u Zgb na izbore!

Krasna šetnja uz jezero Bajer, malo kavice, malo domaćeg ručkića u Arnici u Fužinama, a o njihovoj štrudli od borovnice ne moram niti pričati! Jedna štrudla stigla je sretno i u Zagreb, upravo sam maznula jednu!

Čak sam i svoju građansku dužnost obavila i vratila se u Zgb prije ove gungule o kojoj slušam na radiju? I da, moj favorit, T.T. je pobijedio! Bravo!

Sve u svemu, četiri prekrasna dana, u prekrasnom društvu. Dva „starčeka” su uživala u delicijama, šetnjama, umočili prstiće u more i jezero, uživali na friškoj ariji kako bismo lakše podnijeli smog zagrebački, ali sve u svemu...brojač koraka je bio neumoljiv! Deset tisuća, devet, sedam, pet...bili su to dnevni koraci „po šumama i gorama” naše prekrasne domovine! Nažalost, devastirana je gdje god pogledaš, sveudilj propada (danak turizmu, 30 godišnjoj politici drp sistema, odlasku mladih i sl) tako da smo se dragi i ja složili da pitanje je dokad ćemo ovako još pomalo uživati, ne zato što ne bismo mogli i htjeli već stoga što će ovo naše potrošačko društvo uništiti sve i sva!

Uživajte još ovaj put, u čitanju što ja sve činih, kako ne mogu, nemam s kim, nemam s čim i sl, kako su neki ovih dana pokušavali prikazati moj boravak ovdje?!

P.S.
ovih dana ću vas i napustiti, nakon 19 ljeta! Dojadili mi kojekakvi pjetlići ovdje koji bi htjeli nekakvu pažnju i umjesto da porade na sebi i svom perju i obrate se kokicama koje ih trebaju, oni furt ko maxim po diviziji, po ženama koje nema šanse da bi ikad sreli u real life?
Kakogod, meni je lijepo, imam svog čovjeka kojeg sam ovdje upoznala, naša ljubav traje već sad će skoro i ljeto dana, bliži se ljeto...provest ćemo i njega zajedno. Stvarno više nema razloga da sam tu, jer ne zaslužujete (šutljiva većina koja podržava nasilnike) niti jednu moju riječ. Žao mi je par krasnih ljudi koje sam ovdje upoznala, ali njih ću ionako sretati u reali tako da mi svi vi ostali uopće nećete nedostajati. Sajt me otjerao (iskrici sam pisala, ali ne šljive žalbe) a ja ću njih još manje tako što ću prestati plaćati premium, prestati pisati na blogu i otići s ovog mjesta. Dopuštaju da ovdje kojekakvi balavanderi koji u reali bi bili negdje u kutku svemira, vrše teror i vrijeđaju ljude, poglavito žene? Pa eto vam ga, uživajte u njem i svi vi, šutljiva većina! Ako ne možeš neke stvari promijeniti, makneš se!



premantura


arena