HIPOKRIZIJA

(slika s bloga rudanice, znam da sam vam bila pain in the ass)

citat s bloga V.Rudan za koji mogu reći da je i moje viđenje mene:

"....Pisac piše o temi koja ga čačka ali ne znači da piše o sebi.
----Čitav život pišem u ich formi i zaista me nervira kako se svaki moj redak doživljava kao prijenos uživo mog života.
Dragi ili drage moje, meni za ljubav, imajte odmak.
Ja sam ženska kojoj je pisanje strast, lupa tekst u mobitel u pauzi dok čita “

E sad, kad i koliko je istine u svemu, znam samo ja! Nitko drugi na ovom svijetu i to prihvatite! i boli vas kur*c!

A evo i priče, za apšit!

I tako dođosmo do kraja moje priče, koja je počela prije skoro 19 let! Nikad ni u ludilu nisam mislila da ću ovdje tako dugo ostati. I nikad nisam mislila da ću ovdje toliko i tako sretati ljude koje nikad ne bih u stvarnosti, a kamoli pisati o njima. U nekom trenutku, imala sam zapisa za knjigu i iako sam ju dala na lektoriranje i kao pripremu za tisak, odustala sam. Jer, oni su htjeli da ja preradim svoje blogove i pišem neku sapunicu, a ja i sapunice smo ko krava i balet!
Iako je na koncu moja priča ispala prava sapunica, nikad kraja, suvišnih lica, intriga, podmetanja, laži.

Došla sam ovdje sa pol stoljeća, ostavivši iza sebe odraslu djecu u njihovim životima, na ruševinama drugog braka i , muža managera, kao zgodna i poslovno uspješna žena koja je riješila sve u životu i konačno bila slobodna! Ali, kako to obično biva, ne znaš (kao rob) kaj bi sa svojom slobodom. Došla sam ovdje u stvari noreti jer to nisam na svojoj norijadi. I mogu vam reći da je to tako dobar osjećaj, pače, sve ludosti koje činiš svjesno u tim i te kako svjesnim godinama. Normalno, onda i platiš danak tome i kad se „otrijezniš” shvatiš da to ipak nije ono kaj si htio.

Pa sam tako gluvarila bespućima pvt-a u bravuroznim noćnim razgovorima, jezdila blogom do sitnih sati uz nikad bolje razgovore! Sve je to dugo već pase. Više nit ne pevetiram. Ljubila sam nekoliko puta ovdje, jako, strasno, gubila glavu i novac, ali to davanje bez ostatka, najljepša je stvar koja vam se događa! Nisam egzibicionistica, ali predati se egzibicionizmu života povremeno bez ostatka i jest smisao života (ne produženje vrste, ne zidine i vile, ne karijera). Nema kalkulacija, nema kajanja, osim ako ne stradaš! Ali, čak i to ako ne izgubiš glavu, je ok. Poslije jebanja nema kajanja, kaže mudra narodna poslovica.

Zadnjih par godina sam više pisala nego li živjela i to me jako veselilo, no ipak sam paralelno i živjela. Puno tiše i manje nego li do 2018.g. kada sam se umirovila, kako glede ludnice od posla tako i jurnjave u privat životu. Sve se nekako posložilo, bivši brakovi (pokojni drugi suprug), bivši posao, bivše ljubavi, sve je nekako došlo na svoje mjesto. Čak sam i baka poslala iako bez imalo muke i zasluge.
Pisala sam dugo i puno, o sebi, o drugima, o načelnim stvarima i pojava, o ljudskoj gluposti i nebulozama koje susrećem u životu, jednom rječju kroničar svega i svačega! Neke poštapalice (pa i prostačenja), neke teme (npr sex ili država HR) bile su mi namjerna provokacija. Često sam željela postići neki efekat od toga, od učmale gomile koja samo skandira ili palac dolje ili palac gore a da pri tome to ne iziskuje nimalo vlastite pameti, sudjelovanja ili čega već? Dobro je netko ovih gana (bbmuisa) spominjao toalet papir, ovdje na blogu trošio se nemilice, danomice a uvlakači bili su sveprisutni desetljećima. Stil rada i uvlačenja isti, jedino različiti nickovi, tako da sam se ponekad pitala...je li to taj i taj nick od nekad?

O tome da ljudi u real životu imaju možda i pameti (ovih dana in tema o IQ, ali da bi netko nekaj mogao zmerit, mora znat kaj mjeri) ali nekako i nikako da ju vidim, čujem? Svatko čuva samo svoje dupe i svoj interes. Kome je opće dobro prioritet? Osim o Božiću ili nekom drugom must have blagdanu ili u crkvi kad treba bit licemjerni vjernik, pričati jedno a činiti drugo?

Sve u svemu, često sam se pitala: zašto me ne kužite? (citat V.R: gore)


Zadnjih godina sve mi je manje bilo bitno što će tko komentirati i reći na moje pisanje (zadnji put sam odustala od pisanja dok sam živjela u zajedničkom životu s jednim čovjekom prije tri godine). No, i taj zadnji odustanak bje kratka vijeka jer mi je čovjek rekao: „super pišeš, nemoj prestati zbog mene i našeg zajedničkog života...piši” i od cijele naše veze i života, upravo sam mu na tome zahvalna! Bitno je da sam konačno i ja sebi dopustila da budem što i tko hoću!
I tako sam ponovo našla sebe prije tri godine, u samamčkom životu, sretna što je tako! I onda, kad ostaviš sve Danteova nade u Čistilištu, i stigneš ponovo u Pakao, sretneš čovjeka kakvog nikad nisi.

Vidim i čitam ovih dana, neke jako svrbi moj „izmišljeni” čovjek i partner? Pa se danima već raspreda o tome kako ja lažem, izmišljam...jer ja sa skoro sedam banki ne mogu, zamislite vi, imati čovjeka, muškarca? Koje ste vi ograničene i sitne duše? Nije nemoguće zato kaj je nemoguće već je nemoguće zato kaj vi mislite da je tako.

Jer, ova cura je bila udata i imala dvoje djece, i zaljubila se i otišla iz braka! I bila godinama ljubavnica i potom postala supruga tog svog ljubljenog čovjeka! Nije to bio neki šuft već manager u velikoj državnoj firmi s ogromnom plaćom i za današnje pojmove! Pa sam i njega ostavila nakon skoro 20 godina ljubovanja i tri godine braka! Otom potom koliko je sve to bilo pametno? Ali, pragmatizam, koristoljublje ili kaj već nikad nisu bili moj đir.

Tak i danas! Vi sudite po sebi, jer se nikad niste usudili zakoračiti u prazno...pa ili poletjeti ili pasti u ponor! Ja jesam.
I to mi se dogodilo opet, sad će i godina dana. Onakva nezainteresirana, ušetala sam, ušetao je u moj život čovjek kakvog sam si samo poželjeti mogla i jesam, sve te godine na iskrici. Ali, nije ga bilo. Nitko koga sam sretala nije mi bio ravan! Ja sam, unatoč godinama, još uvijek jako zgodna žena, sređena materijalno i ne trebam financijera. Slobodna! Pametna i elokventna kao malo tko. Često previše a ne premalo! I onda na izmaku života, u ovim nekim off godinama, sretnem čovjeka koji mi je par, koji barata riječima čak više od mene, čovjeka koji se kreativno i sada bavi pisanjem i kojeg čitaju svaki dan tisuće ljudi, koji je suvlasnik firme i financijski stoji više no dobro, bolje nego ja!

Zgodan, nježan, dobar...kojem sam cijeli svijet i kojem sam se i ja „bacila” pod noge! I u tome smo zajedno. Volimo se, uživamo, živimo, pričamo, dodirujemo se...ma znam ja da je vama sve to znanstvena fantastika, ali dragi moji iskričari, dogodilo bi se i vama kad bi se usudili. Ali lakše je trabunjat i lamentirat ovdje na blogu o tuđim „fulavanjima”, bit alfa i omega virtualnog a ne stvarnog života!

I tako, dođe časak da se oprostim od vas, ne zbog vas jer vi to zaslužujete, već stoga što moj boravak ovdje zaslužuje osvrt! Ovdje sam srela par ljudi s kojima se družim i danas. Čak i neki moji bivši su samnom dobri, dapače, jave mi se često. Dakle, dugo sam ovdje, stekla sam prijatelje ali i neprijatelje, pače, ljude koji me uopće u stvarnosti ne poznaju ali me jako mrzei ne mogu smislit niti jednu moju objavu i riječ ovdje! Jasno mi je i zakaj, ljubomora, jal i zavist su jako moćni osjećaji i teško im se oduprijeti. Osobito kod ljudi koji nemaju (ili imaju nikakav) svoj život pa onda pljuju po drugima.

Ponukana višekratnim i opetovanim insinuacijama kako je dotični moj partner izmišljen, eto dat ću vam danas oduška pa ćete ga i vidjeti! Iako, jedno je vidjeti fotku a drugo je čuti, dotaći i sve što on i nas dvoje jesmo! U stvari, niste ga uopće zaslužili (kao niti većinu toga od mene), ali neka vam...danas sam darežljiva. Osim ovog kaktusa na početku (to sam kopirala od Rudanice), podarit ću vam i ovaj njegov tj. naš foto, taze friški od danas. Nakon ručka u Kapucineru (rižoto od škampića i talianete sa kozicama i lososom mljac) otišli smo na kavu i kolač u Ameli! Otuda i ova fotka, koja je nikakva, al jebe mi se kaj vi mislite o meni, njemu. Ionako mi ističe premium, deaktivirat ću profil, obrisati potom sve fotke na svom blogu tak da vam neće puno ostat? No, znajući vas, žuči će se naći dovoljno!
Eto, toliko od mene! Uživajte, trudite se oko i za sebe, čitat ću vas (vi koji uopće pišete) i dalje, uživat ću u svom životu na najjače, a i patit koliko moram...do smrti! Au revoir. Možda se jednoć i predomislim?



nas dvoje, danas, amelie (fotka išla u egzil)


i opet nas dvoje, u starosti za 10 let

kućica od breza, 4.maksimirsko jezero
jučer su na repertoaru bile kućice! onakav vrući dan valjalo je pobjeći iz grada, makar u obližnji šumarak? pa smo dragi i ja već prije 11h krenuli put maksimira. iako onakvi nikakvi, usrani, on od viroze ja od bublotine, ipak smo smogli snage i napraviti đir. onak, mic po mic, uz pokoju klupicu, najprije smo pokorili četvrto a zatim i peto jezero! i onda ovak sa klupice, u povratku, promatrali efekat od tog. prekrasna brezova kućica, hladovina, jedna čaplja preko puta, poneki šetač i za kraj, ručak u ježevoj kućici!

vabila nas je ploča sa istaknutim menijem za taj dan. uf, ništa ispod 20€? jbt, pamtim tu ježevu kućicu od prije cca pet i više let kad su onako šeprtljavo spremali neka fina jela, ali nije bilo ničeg fensi? a sada...pastrva u umaku od kukuruza s lješnjacima, pohana grdobina sa krumpir salatom koja izgleda ko neki toranj i ne znaš kaj jedeš i sve neke takve "umotane" fensi delicije? no, pojeli smo, jer valja svašta probati i ostati pri svome. potom ipak nešto poznato, fina Bobanova torta od čokolade i višnje! vino je bilo dobro, a voda još bolja! u krasnoj hladovini stražnje terase lijepo se čovjek odmori. istina, ostane lakši za više od 60 € ali takav je život. nema džabe.
a moj dragi i ja, iako umorni, sretni i zadovoljni. jer imamo jedno drugo. ljubav je prekrasna stvar, digne te i iz mrtvih! i onda može biti kaj god na meniju.

potom fina kvartovska kava (mir, klima, nigdje nikog) u occultos baru, našem baru!

potom razlaz, svak sebi. upiješ dovoljno adrenalina, ljepote i moš natrag u svoj usrani život, ja na svoje antibiotike i hladne obloge (to me nije spriječilo da popijem makar deci finog vina uz ručak), on na svoju drogu od posla koju mora ovaj vikend odradit!

možda ljubav i je tako snažna zato kad nam je najljepše, rastajemo se da bi se opet sastali? kad ćemo se skućit? dal ćemo se skučit? hm....već jesmo, svaki u svom. dobro je imat dečka u istom kvartu, iako mi pomalo već idu na žifce te seobe, ja k njemu, on k meni? je li bolje tako ili živjeti zajedno? opet ista pitanja, slični odgovori....vječna tema med parovima. što vi mislite, je li bolje u ljubavi biti parnter i živjeti odvojeno ili pak biti zajedno? svi su odgovori točni, osobito kad postavljamo pitanja? kad se prestanemo pitat, znači da nekaj ne valja! za sada valja.

danas ručak kod mene, pileći file u bijelom umaku sa smežđim šampinjonima! kak reče moj najdraži arsen, ljubav preko šnicle!



Link
pravilna ishrana, a. dedić

Sinoć su me zašili, baš ko da me dohvatila prava singerica, ali ne tamo gdje obično žene zašiju nakon poroda? Ipak, imala sam svoju „zubić vili” tak da sam danas posve dobro!

Kako mi je intuicija jaka, nekako sam sve to predvidjela još s podneva, iza ručka kad mi je otpao komad zuba? Petica! Još uvijek imam sve svoje zube i znam da je većini vas to mission impossible? Pa sam odmah angažirala svog dragog da mi bude pratnja, zlu ne trebalo?

A dotična petica držala se tek za končić i sjetih se dječice svoje dok su bili mali i kad sam im morala onako klimavi zubek samo malo pogurniti i on je ispao! Djelić sekunde bio je dovoljna da to riješim. Došla sam u napast da to i jučer učinim sebi, ali sam ipak odustala. S razlogom.

Jer, kad sam došla tam na hitnu, bome sam dala posla jednoj mladoj, ali očito dobroj zubarici! Nije sve išlo kako treba (normalno, zub je pukel i ostao korijen u kosti), pa je morala malo cik cak reznut skalpelom kost i izvadit mrcinu koja nije htjela van?

Reče mi medicinska da sam jako hrabra, svaki čas me pitala jesam li dobro, a pohvalila je i doktoricu. Koja je pak zaključila da je to bilo za kirurgiju, ali kakti danas je moj sretan dan i ne moram ići u Perkovčevu!

Normalno, bila mi čeljust sva odrvenjela, krvi do koljena, uredno me šivala a ja sam samo gledala i mislila si, nebum valjda spuznula sa stolca?No kako sam imala svog dragog za pratioca, nije me bilo strah. Jer moj vitez je bio na visini zadatka...em po lijek, em k sebi doma...nek se nađe! Jer, nije baš ugodno biti sam doma nakon takvog nekog zahvata! Danas sam bublić (otečena), ali sad znam kakav je život većini žena u tim nekim srednjim ili starim letima kad podivljaju hormoni i kad se zaokruže!

Sve u svemu, unatoč svega, lipog li života imati nekog svog tko te hoće i kad nisi fit, kad si usran i nikakav. Tješili smo se danas (i njega nekaj štreca) da smo baš pravi par!

Do slijedeće zgode i nezgode „šegrta hlaplića”, bilježim se sa štovanjem. Još samo par dana „circus maximus” u vašem gradu”

Nisam njegov fan, ali otkad mi ga je preporučio Nikica (nije onaj Nikica) i Radosti, mislim da je ovo pravi link uz moj tekst i blog!

Mile Kekin
Zubić vila
Link

Kaj vama ne idu na žifce na blogu ovi debilni „razgovori” između ovih četvero? Meni da! I zato ću ubacit pomalo svojih gluposti, tek toliko, kak bi rekel duhoviti Milanović „šaraj malo”.

Pa ću tako pripomenuti da je starost dobra, između ostalog, i stoga što te ne pucaju ovakvi glupi hormoni kojima svjedočimo ovih dana. Kokotići se zakačili i kukuriču. A ne znaju da će kokice kljucati i dalje po svome, bez obzira na njihovu galamu. Jedino me brine ostatak „domaćina” u kokošinjcu i praščaku, kao da su svi pozaspali? Jer, ako se činiš nevidljivim, ne znači da jesi taj. Iako i ovo moje zgleda ko kad svinja rokće u svom praščaku bez obzira kaj druge životinje na farmi čine?
Izgleda da je ovdje na blogu postalo poželjno postići što više stupidnosti u pisanju i komentiranju? Tko će kome veću kajlnu, ko će koga više uvrijedit, ponizit a ljudi (iza nickova su ipak samo ljudi) ne shvaćaju da govoreći o drugima, u stvari govore o sebi?

Još par dana premiuma i boravka na iskrici iskoristit ću za bacit par svojih misli i preokupacija ovih dana.

Kaže mi dragi jučer da je s balkona vidio dvoje starčeka kak se drže za ruke i dok mi je to pričao, zasuzile su mu se oči. Pa smo se zagrlili i malo popričali o sebi, našoj stvarnosti i starosti, o tome kako je u ovim nekim letima važnije imati nekog svog, npr partnera! Jer, kako sam pročitala ovih dana, više nas ne gledaju npr kao ženu-profesoricu hrvatskog jezika ili muškarca-inžinjera, već nas samo gledaju kao 80-godišnjeg muškarca i ženu! Izgubili smo sve svoje atribute npr vezano uz profesiju koju smo radili cca 40 godina, sve atribute roditelja jer su djeca odrasla i rijetko nas se sjete (barem telefonski) a još rjeđe dođu, većina prijatelja je već pokojna ili se povukla u svoja gnijezda, siti svega i svakoga, vegetirajući između ponekog obroka i glavnog obroka od tableta!

I moš ti glumit sebi i drugima da si kit nakon pol stoljeća, i može ona glumit da je milfača najbolji izbor žene, ali..ali....tempi pasati!

No, nije sve ni u godinama, one su ipak samo broj. Svi mi sebe iznutra vidimo kao da smo još ono djevojče ili dečec, onaj ili ona koja žari i pali negdje na nekom podiju, u nekom krevetu, na nekoj stručnoj tribini. Jer, unatoč i uprkos, sve svoje nosimo sa sobom do duboko u starosti ako ju doživimo? Dakle, onakav (glup) ako si u mladosti još ćeš više biti u starosti (ili obrnuto)!

Ja i kad se trudim glupirati i ovdje piskarati, ispadne suvislo. Nažalost, ovdje dugo već nema pismenih i pametnih ljudi s kojima bi čovjek prodivanio. Jer, i za zajebanciju i humor valja imati i duha i pameti. Inače, oni koji nisu i ne mogu, pričaju viceve. A ovdje na iskrici zadnje vrijeme su baš prevladali neki loši vicevi. Di je to od onog „kafića uzdravlje”? Ni do koljena.

Ali, kako to biva na svakoj farmi, raznih pernatih i dlakavih životinja, tako i ovdje, glavno da se valjamo u blatu! To što i sami činimo to blato, nikog nije briga, jer mislimo ako zatvorimo oči i odhrčemo zimski san, nestati će sva ta prljavština? Ma jok, samo će se jama produbljivati i blato slagati ako ne ukažemo ili ne prokažemo "sumnjivce"? Dapače, proizvodnja kad krene, nezaustavljiva je u multipliciranju, što više blata više i užitka, kaj ne dečki i curke? Eto, toliko od mene uz kavu jutrom! Ugodno vam pra(š)čakanje!

p.s. zatvaram komentiranje, jer ovo je ipak samo moj praščak!

(


ligeštul, pogled na jezero Bajer

Sa James Joyce-om, tik do Zlatnih vrata! Moja rodna Pula! Ovaj put sam odpješačila uz obalu, stari „mornarički” dio nekoć otmjenih zgrada i hotela moćne austro-ugarske mornarice! Pula bje sjedište njeno.

Tri minute od Arene, sa svim mogućim biljkama sa svih strana svijeta, bje i moje prekrasno djetinjstvo pa sam i ovaj put za mog posjeta Puli, obišla negdašnji svoj dom u kojem sam se rodila i provela djetinjstvo. Sada pomalo oronule zgrade i moje dvorište, podsjetili su me, kako sam sjedila na kućnom pragu i jela pečene ribice iz poklopca rajgle. A onda mi je taj isti poklopac buraz hitio u glavu i ostavio ožiljak na usni (krv je curila nemilice) za cijeli život! Nisam si ih barem morala botoksirati, bile su „popravljene” tj zadebljane baš kak je trebalo biti. Ha ha...dugo me pratio taj ožiljak i zbog njega sam patila, ali kasnije, mnogo kasnije, jedan važan muškarac u mom životu (drugi suprug) je rekao da mi dotični baš dobro stoji jer dobro da nije sve tako pravilno na mom licu?

I tako sam ja pohodila Pulu, Premanturu...sve neka mjesta moje prošlosti. I sve se jako promijenilo. U Premanturi sam zadnji put bila prije cca osam godina! Nemam tamo više kućicu, nemam zemljicu...neki drugi ljudi, neki drugi običaji, ali pogled je i nadalje prekrasan, more čisto (rt Kamenjak), borova šuma, turista jedva tu i tamo...milina! Poseban pozdrav iz Premanture jednoj dragoj blogerici.

isam odoljela uslikat sve to, malo mog dvorišta, Arenu, kip Joyca i Parlova ali neću vas preveć time maltretirati. Bje tu i mog dragog, ali njega sam ostavila njemu i sebi!

Trećeg dana mog boravka u Istri i Kvarneru pridružio se malo Gorski Kotar. Iako je bio u planu Skrad i Zeleni vir, njega smo ostavili za neki drugi put, a odlučili se za Fužine i jezero Bajer, upravo zbog ranijeg povratka u Zgb na izbore!

Krasna šetnja uz jezero Bajer, malo kavice, malo domaćeg ručkića u Arnici u Fužinama, a o njihovoj štrudli od borovnice ne moram niti pričati! Jedna štrudla stigla je sretno i u Zagreb, upravo sam maznula jednu!

Čak sam i svoju građansku dužnost obavila i vratila se u Zgb prije ove gungule o kojoj slušam na radiju? I da, moj favorit, T.T. je pobijedio! Bravo!

Sve u svemu, četiri prekrasna dana, u prekrasnom društvu. Dva „starčeka” su uživala u delicijama, šetnjama, umočili prstiće u more i jezero, uživali na friškoj ariji kako bismo lakše podnijeli smog zagrebački, ali sve u svemu...brojač koraka je bio neumoljiv! Deset tisuća, devet, sedam, pet...bili su to dnevni koraci „po šumama i gorama” naše prekrasne domovine! Nažalost, devastirana je gdje god pogledaš, sveudilj propada (danak turizmu, 30 godišnjoj politici drp sistema, odlasku mladih i sl) tako da smo se dragi i ja složili da pitanje je dokad ćemo ovako još pomalo uživati, ne zato što ne bismo mogli i htjeli već stoga što će ovo naše potrošačko društvo uništiti sve i sva!

Uživajte još ovaj put, u čitanju što ja sve činih, kako ne mogu, nemam s kim, nemam s čim i sl, kako su neki ovih dana pokušavali prikazati moj boravak ovdje?!

P.S.
ovih dana ću vas i napustiti, nakon 19 ljeta! Dojadili mi kojekakvi pjetlići ovdje koji bi htjeli nekakvu pažnju i umjesto da porade na sebi i svom perju i obrate se kokicama koje ih trebaju, oni furt ko maxim po diviziji, po ženama koje nema šanse da bi ikad sreli u real life?
Kakogod, meni je lijepo, imam svog čovjeka kojeg sam ovdje upoznala, naša ljubav traje već sad će skoro i ljeto dana, bliži se ljeto...provest ćemo i njega zajedno. Stvarno više nema razloga da sam tu, jer ne zaslužujete (šutljiva većina koja podržava nasilnike) niti jednu moju riječ. Žao mi je par krasnih ljudi koje sam ovdje upoznala, ali njih ću ionako sretati u reali tako da mi svi vi ostali uopće nećete nedostajati. Sajt me otjerao (iskrici sam pisala, ali ne šljive žalbe) a ja ću njih još manje tako što ću prestati plaćati premium, prestati pisati na blogu i otići s ovog mjesta. Dopuštaju da ovdje kojekakvi balavanderi koji u reali bi bili negdje u kutku svemira, vrše teror i vrijeđaju ljude, poglavito žene? Pa eto vam ga, uživajte u njem i svi vi, šutljiva većina! Ako ne možeš neke stvari promijeniti, makneš se!



premantura


arena

Evo malo atmosfere uživo od sinoć iz Rijeke! Bravo Rijeka!

normopati? Što je normopatija? To je nezdrava želja da budemo poput drugih!

Sinoć sam gledala jedan dobar, ali po temi uvrnut, film! Francuzi ko francuzi, ne mogu oni bez nastranosti i ekscentričnosti!
Pa je tako glavna glumica upotrijebila gornju riječ, rekavši svom suprugu (oboje intelektualci) da nek ne bude normopat!
Moram priznati da nisam imala posve jasno značenje te riječi, iako sam ju dobro protumačila u konetekstu u kojem je izrečena ta tvrdnja. Pa sam išla to potražiti i pojasniti (još uvijek učim i znatiželjna sam), pa evo dijelim s vama, dragi moji normopati!

Neću vam reći sadržaj i kraj filma, ali bilo je dobrog sexa (između maćehe i posinka), čak toliko i tako da sam i sama se poigrala sa sobom! Ali, nije to više za mene, a to sam priznala i svom dragom danas...onak na ručku na gornjem gradu s pogledom na katedralu, između oso buca i bunceka.
Pa smo se oboje složili da ćemo o toj epizodi (a i sadržaju filma, kojeg sam njemu ipak ispričala radi konteksta) razgovarati drugom zgodom, ne med tanjurima i čašama, s pogledom na Kaptol!
Potom Jozefina u Ameli pa smo oboje imali dojam da sjedimo negdje u Parizu, na Champs Élysées (šan ze li ze) i ispijamo svoj caffe!

No, da se vratim na normopatiju. Zanimljiv članak koji dijelim cijeli (uf, znam, teško je čitat, davno ste bili u osnovnjaku), ali možda nije loše da ovu domaću zadaću pročitate, pa potom možete i sastavak napisat na temu...vi kao kalupi?

Ne brinite za mene, kao što vidite ja se trudim biti stalno malo drugačija, čak i pretjerujem (kad ste zadnji put svršili pred tv ekranom?).
Evo, i dok ovo pišem trudim se biti vam zabavna na blogu...baš onak, ko pravi normopat!

A sada citirani tekst:

„Mi nismo kalupi. Nismo obvezni biti poput drugih, da se rastopimo poput šećera u šalici kave. Naša individualnost čini nas jedinstvenim i vrijednim, međutim, do danas svjedočimo - iu mnogim slučajevima žrtvama - vrlo izražene normopatije. Dakle, ta gotovo opsesivna potreba da budemo poput ostalih, često nas pretvara u objekte unutar jasno materijalnog društva.
Mogli bismo reći da ovaj fenomen nije nov. I očito nije. međutim, pisci i psihoanalitičari, poput Christophera Bollasa, ističu da utjecaj tehnologije mijenja naše razmišljanje, pa čak i osobnost. Ono što vidimo na ekranu mobilnog telefona ili računala, na primjer, iznenada ima ogromnu snagu.
U posljednjem poslu Život u eri zbunjenosti ova referenca u modernoj psihoanalitičkoj teoriji pokušava nas upozoriti na vrlo specifičan aspekt. Velik broj Normopaths već živi oko nas.
To su ljudi koji se nisu ni najmanje produbili u vlastitom identitetu, koji nisu radili samospoznaju i koji žive samo s jednim ciljem: postići društvenu validaciju.

Taj cilj prolazi ostaviti po strani vlastitu individualnost i pokušati uskladiti silu s onim što oni razumiju pod "biti normalan". Tako, oponašajući gotovo ono što rade, kažu ili misle da su drugi u svojim grupama na društvenim mrežama, u onom što se događa ili u tom krugu, često zatvorenom, prijateljima ili zajednici, dobiti usporedbu psihološke ravnoteže i mira.

Izlazak iz norme, nemogućnost da se uklopi u taj izmišljeni i nemogući kalup, neizbježno ih vodi u veliku patnju. Čak i više, U svakom Normopathu postoji i trajni osjećaj sjeta, egzistencijalne praznine. To je očigledan trag uma koji se nije usudio rezati pupčanu vrpcu, koja nije uspjela individualno razviti svoju vrijednu osobnost..
"Normopatija je abnormalni impuls ka navodnoj normalnosti".

Normopatija je nezdrava tjelovježba
Postoji nešto što je znatiželjno. Volimo reći da smo jedinstveni i posebni. međutim, većinu vremena pokušavamo biti poput drugih, uklapamo se u ono što je "normativno" i očekivano. Inače, ako se odlučimo za vlastiti glas, da djelujemo u skladu s našim željama i motivima, neće nam trebati dugo da se istaknemo.
Albert Ellis, poznati kognitivni psihoterapeut, govorio je to ključ sreće leži u učenju da budemo sami u svijetu koji je gotovo uvijek nepravedan. Nekako, bilo da to želimo ili ne, prisiljeni smo nositi se s kritičnim glasovima, s velikim i malim poteškoćama, i naravno s nepravdom.
Norma, s druge strane, ne bavi se ni s čim, pretpostavlja i dopušta da se ponese. On samo oponaša, posluša i popušta. Zato što je normopatija strašno pasivna i dolazi do racionalizacije i davanja valjanih djela i dimenzija koje su ponekad potpuno nelogične. Doktor Christopher Bollas, na primjer, govori o slučaju mladića koji je pokušao počiniti samoubojstvo samo zato što nije bio dobar u nogometu kao njegovi prijatelji..
Tipke koje definiraju normu
Pojam normopatije skovao je psihoanalitičar Joyce McDougall, jedna od najvažnijih referenci u području dječje shizofrenije. U svojoj knjizi Molba za mjeru anomalije uvela ovu riječ kako bi u osnovi definirala strah od individualnosti.
• Oni su ljudi koji žude za društvenim odobrenjem u svakom trenutku ostavljajući po strani svoj identitet, pa čak i njegovo dostojanstvo.
• Gotovo ne shvaćajući to, na kraju stvaraju lažni ja. To je entitet usmjeren samo izvana, živjeti magnetizirano na ono što se događa u najbližem okruženju: prijatelji, zajednica, društvene mreže ...
• Tako u studiji koju su proveli Howard Gardner i Katie Davis ističu da su neki od naših mladih ljudi oni koriste ono što su definirali kao "aplikaciju mentaliteta" (mentalitet aplikacije).
• Neki adolescenti upravljaju svojim životima na isti način na koji se kreću svojim aplikacijama: s nekoliko opcija, koristeći iste alate koje koriste drugi i izbjegavajući neočekivane rizike.
• Normopatija je sinonim za patnju. To je nešto o čemu bi trebalo biti jasno. Budući da normopatija pati, uvijek se osjeća izgubljeno i prazno. On je nepismen u emocionalnom svijetu i još ne zna kako se nositi s frustracijom, razočaranjem, neuspjehom ...
• Vaše razmišljanje je operativno. Taj mentalitet app ne dopušta mu da razmišlja, a još manje da zna kako se ta vrata otvaraju u unutrašnjost, ne samo zanemarena, već i neistražena..
Što radimo s normopatijom?
Normopatija je "bolest" koja se liječi primjenom individualnosti. Normopatski je pojedinac koji poriče svoj unutarnji život da bi se posvetio isključivo vježbanju površnog, praznog, najsumnjivijeg oponašanja, sve dok ne postane objekt. Prije ili kasnije doći će patnja, vječno nezadovoljstvo.
Tada će ova vrsta profila morati tražiti pomoć, krenuti na putovanje gdje će raditi na samopoštovanju, identitetima, vrijednostima i osobnostima. Tada će doći trenutak kada autentična pupčana vrpca konačno će biti izrezana, ustati kao slobodno biće sa svojim vlastitim otiskom, s vlastitim glasinama, ritmom i posebnostima. Normopatija se može izliječiti, i to će učiniti kad postane potpuno svjestan da ne postoji ništa tako nenormalno kao što je opsesija da je normalna.”

po jutru se dan poznaje


očekivano! ali, napravit ću jedan mali osvrt, jer kao i uvijek, obavila sam svoju glasačku dužnost. ali, ne samo to...izabrala sam ono što sam htjela. i vidim da se neki još uvijek čude (ko picek glisti) kaj je to zagrebačkim građanima da opet biraju vlast možemo i T.T.?

po to je da smo prvi i najveći grad u hr po svemu, po financijama, po pameti, po mladosti...jednom rječju po sposobnosti, a ne podobnosti. nikad hdz nije (od 2.000.g. naovamo) imao vlast u zagrebu, pa neće niti sada. istina, ja sam mislila da će T.T. (neki nemreju niti čut njegovo ime i prezime pa sam obazirva da im ne izazovem nesanicu) pomesti ostale već u prvom krugu, što mu je nedostajalo tek za par postotaka.

pratila sam tu prljavu kampanju, hadezenjare su se služile svim i svačim, od njihovog "dečka" do ostalih smicalica. koliko puta se samo plenković i njegova svita prešetavao zadnjih mjesec dana po lijepoj našoj? o mom trošku za korist hdz-a, pa im ipak nije uspjelo. barem ne u tri najveća grada (čitaj više od pola HR), zagrebu, splitu i rijeci. osijek je ionako prestao biti veliki grad po broju stanovnika. palanka, rekli bi mi građani. iako onaj radić mi se čini kao kulturan i ne baš hadezenjara.

i dobro je da na lokalnoj razini ljudi biraju ljude uglavnom sa imenom i prezimenom a manje stranke. a sdp je fakat konačno izgubio rijeku. čudi me da nije i prije, jer onakvi metulazemi ala komadina, pa ovaj filipović...pa to je bilo ruglo grada poput rijeke.

i tak, sinoć me prikovala hrt uz tv, ali nisam grizla nokte. imala sam uspješan radni vikend. ha ha...konačno su mi obje "rolete" pale, a treća samo što nije! moj dragi je stvarano ok dečko i glede majstorije. sve u svemu, dobar ponedjeljak.

a glede drugog kruga, ha ha...drago mi je da je metla proradila i da će svi otić u ropotarnicu. a valjda i ova selak-raspudić? jer, kak se veli, dvaput je dvaput, ali triput i više, e to je draga moja, nedostižno i tebi i svim ostalima. nadam se da će neke face zauvijek nestati sa političke scene i da ih više neću morati gledati i slušati njihov proljev (kalinić,, lovrić. bernardić, herman). hermanu čak niti cijela njegova partija nije pomogla i čovjek u gotovo milijunskom gradu dobio svega nekoliko desetaka tisuća glasova, ko i raspudić!

sve u svemu, zagreb nije i neće pasti a ostatku hrvatske je bog ionako rekao laku noć. možda se kroz koju godinu vrati cca 200 tisuća mladih hrvata u slavoniju pa onda i ta slavonija progleda. i znate kaj, drago mi je da su most i DP doživjeli potop. možda uskoro zapaušteni HR narod shvati da ipak može neke stvari mijenjati i određivati? ja to neću dočekati, ali ta misao me veseli.

mi u zagrebu smo počeli te velike promjene u zgb prije četiri godine, rijeka je počela sada...a onda ste vi ostali na redu!

ovdje je bila fotka, ali sam je izbrisala, jer sam dovoljno i podrobno opisala moj doručak
(na travi...kod tiffanyja)

svako moje jutro počinje ovakvim doručkom! već godinama, otkako sam u mirovini i otkad se bavim svojim šećerom. 40 godina nisam to mogla, već sam jutrom nešto bacila u kljun (obično je to bio mix nekoliko voćki), potom kava u kafiću i neko pecivo iz pekare.
otkako sam u mirovini evo već osma godina, i otkad sam počela brinuti o svom zdravlju (od covida) doručkujem. svako jutro isto...prepečeni integralni tost, mliječni namaz, šnita pureće šunke, pola šnite pršuta i pola šnite sira! uz to obično jedno kuhano (ni utvrdo ni umeko kak bi rekel oliver) jaje. uz to obavezno banana (cijela, iako bih smjela tek pola) i šaka borovnica. nakon svega, moja kava sa šlagom i stevijom. uz kavicu, jedna marlboro slim cigareta. nek se dimi. normalno i šaka šarenih tabletica (vidjeste ih na stolu, kaj ne).

tako se trudim oko sebe već nekoliko godina. nakon scila i haribdi (operacija srca mojih dviju kćeri u USA), kako bih popravila štetu koju sam učinila dugi niz godina što od stresnog posla, života s ljubavima ali i dotičnih scila.

istina, sinapse i sada jure, elektriziraju moju glavu i kosu na 220 v, ali sve je nekako sporije, manje. sužene su nam sve mogućnosti kako starimo, što je i dobro.

svedeš se na par rutinskih događaja u danu, potom ponešto drugačijih u tjednu ili mjesecu. sve si tiši. no, to ti sve više i paše, iako ponekad te opsjeda dosada od sve te rutine. iskočiš ko ribica iz vode, a potom opet uroniš u svakodnevicu.

odmjerenost i umjerenost postaje tvoj zaštitni znak, ali ispada da si živahniji i življi od tolikih mlađih? neki dan sam čula dobru foru...većina ljudi živi tako da ima takvu rutinu od života (kuća, poso) da se niti ne trude bilo što promijeniti! a nisu niti svjesni?

p.s. napisala sam jedan bolji zapis ali kako sam ga direktno sebi diktirala u pero, otišao je u nepovrat. pa sam sve ponovila...još uvijek dobro pamtim, ali svejedno, prva misao je najbolja. no, i ovo je dobro.

ako ništa, kad počnem zaboravljat, da se podsjetim. možda je to i jedini razlog držanja mojih zapisa odvajkada? doći će vrijeme kad će vrijeme i zaborav brisati moju memoriju. do tada.....

a vi, kako vi hranite sebe? tilo...dušu...do slijedećeg obroka, ugodan vam ostatak dana

Link
Frank Sinatra - Strangers In The Night


Prva mjesečnica bez nas! Deveta. Onih prethodnih osam bje s nama. Sretoše se dva stranca na današnji dan. I ništa čudno, nije uopće odavalo dojam kao nešto važno, dapače, dvoje ljudi iz susjedstva popit će kavu u tom istom susjedstvu.

Ti u poludugim kratkim hlačama a ja sa štiklama koje sam obukla u wc-u ne tako dalekog šoping centra. Jer, željela sam ostaviti dojam, kao i obično. A to su bili dani mojih početaka angine pektoris koja nikako nije dopuštala hodanje u visokim petama? To si i primijetio, čak i pitao...imaš štikle?

Tada nisi znao činjenicu preobuvanja u wc-u šoping centra, ali rekoh ti kasnije. Kasnije, ne puno, pače, vrlo skoro postali smo nešto drugo do li stranci. Sve je išlo tako brzo, nevjerojatno. Začuđeni, oduševljeni, pomalo prestravljeni ali sretni! I počela se odvijati najljepša ljubavna priča dvoje staraca nadomak sedam banki (ti si ipak godinu napredniji).

Zašto smo danas stranci? Zašto se ne vidimo, ne čujemo. Pišemo si mailove! Ja tebi, ti meni. Ja tebi zamjeram previše pive i posla a ti meni previše prijatelja (i prijateljica). Ali, ne zaboravimo svakako reći da se volimo...pače, napisah:
„...Starost je okrutna, ne daje ti nikakav izbor. Ili gotovo nikakav. Ja ipak biram tebe. ....Ali znam da bez tebe mi nema života. On bez tebe nema nikakvog smisla niti svrhe. Biram tebe, biram nas uprkos i unatoč tvojih loših tvojih navika koje ne mogu prihvatiti, prihvaćajući...”

istina, trebalo ti je tri dana da odgovoriš, ali reče tj napisa: „...zavolio sam te kao nijednu ženu u životu, predao ti se onako iskreno, potpuno, dječački....Upoznala si prostodušnog, naivnog, dobronamjernog čovjeka koji ti se otvorio bez ostatka. Isprva sam mislio da dijelimo te osjećaje, maštao kako ćemo se zajedno veseliti, smijati, skupa tugovati, patiti, međusobno se pomagati, plakati ako treba, tješiti se, možda se i posvaditi (ne tvrdim da je sve izostalo). ”.

Gdje smo danas, devet mjeseci nakon? Ego! O kako to gordo zvuči. Dva starca koja jedva hodaju, jedva opslužuju sebe, vole se...ali...ali! Ja tebi, ti meni. Nesporazum? hm...ima i toga, ali kako bi bilo da ljudi razgovaraju? Da ljudi ne zaključuju samo tako, vidjevši samo sebe i onog drugog pogrešno. Tko si ti? Tko sam ja? Znaš li, znam li? Znam da znaš, pa ipak...znaš da znam, pa ipak. Boli, tako boli. A molila sam te da se ne povrjeđujemo. Starost je sama po sebi okrutna, nemojmo biti okrutni jedno prema drugom. A jesmo!


I liječimo bol, ja ovdje blogom a ti tamo u woody-ju. Umjesto da smo jedno s drugim.

U boravku, bijele ruže, još od prošlog ponedjeljka, kad je sve i počelo. Jedan pogrešan sms i ode sve u honduras! I umjesto da dvoje ljudi razgovara o tome, muk, tajac.

Danas, novi buket ruža, u blagovaoni, ovaj puta žutih! To sam samu sebe „počastila”.

Sjećaš se sigurno da sam svih ovih osam mjesci uporno nekako htjela obilježavati svaki mjesec našeg bivanja na dan susreta? Stalno si primjećivao da pretjerujem....ali, jel danas i tebi jasno zašto? Zato što sam znala da će doći dan kad više nećemo imati priliku to obilježavati.

Kada ćemo zbog nerazumijevanja, prijevara (ne onih m/ž već ljudskih) i ostalih trica i kučina izgubiti sve, i sebe i ono drugo! Čemu? Kome? Ne znam, ali uskoro to neće biti niti bitno. Tješi me da ovo nećeš niti pročitati. Ili hoćeš. I shvatila sam da iako su nas riječi povezale, da su nas one i rastavile. Jer, ne razumiješ moje riječi, ja ne razumijem tvoje. Pače, često ne samo da ne razumijemo već i krivo razumijemo. Eto, npr onaj sms...posve pogrešno si ga protumačio? I što bih ja sad trebala? Upotrijebiti opet hrpu riječi da objasnim što sam htjela reći a ne što si ti shvatio. Ili što si ti htio reći (ili možda i rekao) u svom mailu? Očekuješ odgovor? Neće ga biti. Zašto? Jebeš odgovor, tvoj ili moj. Koja su prava pitanja? I zašto ih uopće više postavljati. Jesmo li umorni i od pitanja i od odgovora?

Umjesto razgovora kojeg nema (znaš, ljudi razgovaraju), pustit ću tri stvari, pravi „dernek” od linkova i mjuze (skoro pa najdraže, barem ova jedna) koje će barem malo ocrtati mene...nas! I neku fotku ću zakeljiti...jer, jedino što mi je preostalo od nas su sjećanja. I ljubav, koja još uvijek stanuje ovdje!

Link
Frank Sinatra - My Way

Link
ZDENKA KOVAČIČEK - Žuta ruža

Evo da malo ovjekovječim i svoju pobjedu na današnji dan! Pa je ova faca s placa otišla danas na plac a rezultat toga su ovi prekrasni božuri! I moja nova friska! Pale su i dvije oborite oradice sa blitvicom! Uz to španjolsko crno vino iz Lidla! A jagodice purgerice budem kasnije, smažem mjericu u jednom danu, ali malo je preveć svaki dan dati 3,5 eura za to. Kratko i malo zadovoljstvo koje će brzo minuti.
Jedino desert nije nešto, palačinke od čokolade iz Dubravice, iako su i one bile posve dobre. Sve u svemu, dobar ulov. Istina, to me sve koštalo u P.M. puno, više od 100 eura, ali tako je kad živiš u jebenoj državi od svog rada! Znam, nekima idem nakurac, ali što ću vam ja. Idem i sebi pa zato i odem do placa i budem faca s placa, odma je lakše. Ako za ništa a ono za stotinjak eurića! Teško li je potrošit ovu sirotinju od pemzije koju većina prima?
Kakogod, uživajte u danu. Ja sad idem plakat za ovih 100 eura i gledat ostalih par stotina kako dočekat iduću mirovinu...koja je tek za hm hm...20 dana? uf...tko će preživjet do tada? U stvari, živim danas kao da ću sutra umrijet. Sad idem malo umirat od dosade (dosada je stanje uma).Čak sam i jarinu pedersku priču pročitala i moje čestitke. Pedere može samo drugi peder tak dobro ocrtat, tak da svaka čast!

oslobođenje Zagreba (svibanj 1945.)

livada


si me ljubio ovih dana! Toliko puta mi reče: volim te! I uzvratih svaki put. Koja je to ljubav? Nedoživljena, neproživljena! Sretala sam mnoge ljude, neke voljela...ali nitko me nikad nije volio kao ti. Imam dovoljno godina da mogu reći da se ne sjećam da sam ja ikog voljela više no tebe? Možda drugačije.

I tako dan za danom, dok kupujemo na tržnici i dogovaramo što i kako, ti si najbolji na svijetu. I dok odemo nekamo na neki izlet, ti si jedini koji brine o svemu, od dekice na travi do ručka. Benzin nikad nije bio niti kao pitanje. Rijetko pristaneš na fifti fifti, ali ponekad ja inzistiram. Kažeš, ti skuhaj, ja ću namirnice. Donijeti, odnijeti...sve ćeš ti. Ni treći kat nije problem. To ti je jedina mana. Moj četvrti s liftom izgledniji je za pod stare dane. To sam ti i ponudila! Pristao si na tu priču, ali kasnije.

Pa odemo na obronke Ivanščice, Petihrast sa mahovinom i dekicom...i nas dvoje! Otkrivamo neka nova mjesta, samo naša. Trakošćan smo onako, mimohodno ostavili za neki drugi put. Glupo je otić iz grada u kojem vrvi u Maksimiru i na Sljemenu, a onda utrčat u gungulu. Pametno smo samo produžili. Općenito, toliko toga volimo isto, toliko toga ne želimo isto. Ponekad se pitam, jesmo li brat i sestra? A nismo, jer brat i sestra se ne dodiruju kao mi. Ne ljube se dan i noć, s večeri prije sna, jutrom nakon. U zagrljaju, obgrliš me. Rekoh ti i danas, i jučer...i toliko dana prije, ti si moj oktopus!

Obožavam bit u zagrljaju svog muškarca. Moćan si, onako visok i prav, baš za mene. I što reći još? Dok se mazimo, grlimo, ljubimo...ne odvajajući se danima, krenemo nešto i radit! I onda opet sklad...jedan zamisli, drugi učini. Jedan krene, drugi ga slijedi. Nažalost, ja sam sve više „nadzorni organ” jer sve manje fizički mogu. Ali, spojile su nas intelektualne mogućnosti a ne fizičke. One su nas otpeljale na „stranputicu” i najezdu, duha na put, kak reče Hadrijan i Margarit, knjiga u kojoj je fenomenalno prikazana ljubav i ta igra puti!

Mogla bih povikati kao M. Delić: „Ljudi moji, je li to moguće?” Tko će mi odgovorit, osim tebe, osim mene!

Ako smo ostavili iza sebe one scile i haribde (uskoro ćemo to znati posve), živjet ćemo vječno. Namjerno sam izostavila upitnik, jer vjerujem da jesi. Da jesmo. Zajedno ćemo promijeniti svijet, jer već jesmo. I nije da više to moram reći nekom ili na glas, znam da me čuješ, znaš da te čujem. Tvoj pogled, to tvoje plavo duboko oko, tako kako me gledaš, tako kako me ljubiš...mogu sutra umrijeti!

Ionako ćemo umrijeti, nadam se ne uskoro, zato valjda i živimo tako, svaki dan, svaki naš dan. Ništa više nije važno osim tebe, osim nas. Razum opominje, jer tako obično se vole ovi klinci od dvadesetikoje, ali, mi se upravo razumom volimo. Može nam bit, pa i jest. Samo sam to zapisala, ne da bih pamtila, jer svaka moja sinapsa pamti, svaki moj atom poznaje i prepoznaje jedino tebe. Pamtim kako ne bih zaboravila, danas, sutra u zagrljaju nekog Alzheimera? Osim toga, volim čitati o svojom ljubavi, post festum. Kada mine, kak veli Proust, žive duže i od tih duša...

Ovo mjesto (blog) je postalo opskurno mjesto (znam da ne znate, ali pročitajte si značenje) puno zavidnika, ljubomorka, polupismenih koji su u većini, pa onda pametnu manjinu teroriziraju svojim besmislenim tiradama koje nisu niti za čitanje a kamoli za komentiranje? Svi prezreni koje mori čežnja, želja...usudite se upotrijebiti duh?! Naprosto, produžite dalje od mene.

I da, nek vam utjeha bude da se pravim važna, da izmišljam i fingiram...ali...ali...negdje u prikrajku svoga mozga znate da je sve što jesam i što ću bit, istina! Moja, ali ne i vaša. Laži ostavljam vama, nisu vrijedne mog vremena i zapisa!

Svi vi kojima je ad hominem rasprava jedino kaj znate, uz uporabu Argumentum ad baculum (vrsta pseudoargumenta) ostanite van ovog mog bloga, daleko vam kuća bila! Probajte, nije teško me zaobići, dapače, vrlo lako! Moj svemir i vaš su različite planete koje nisu čak niti u istoj galaksiji. Tu čak niti ljubav ne može pomoći?


A svi ostali ljudi željni ljubavi i života, pametne ljudske besjede, rasprave, dobro ste mi došli i još vas bolje našla. Volite i živite, želim vam svu vašu sreću, ma što to bilo.

I da, zaboravih reći, ovo je tako općenito i potrebno baš na ovom mjestu. „Mudrost i obrazovanje je stvar duha, a ne stvar slučajne okoline” (T.M.)

P.S.
Toliko puta si mi rekao da si me razočarao, ja sam te opovrgla! No, danas, post festum ne mogu ne pitati se:

„Može li žena voljeti muškarca kojeg više ne poštuje? Koliko je ljubavnih priča završilo poput moje nakon godina trajanja, u jednoj noći, zato jer je žena odjednom vidjela muškarca onakvim kakav stvarno jest?”
Muškarci ne vole nužno one koje poštuju, a kod žena je obrnuto. One poštuju samo one koje vole!" („Djevojke iz Riyada”)


Link
Solomon Burke - Together We Light Up The World

Link


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ai-laze-o-tome-kako-razmislja/2663908.a
spx


Piše: Nenad Jarić Dauenhauer
13:20, 27. travnja 2025.

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
(A.G.MATOŠ)

crnilo

"Sprovod pape Franje

(Vedrana Rudan 28.04.2025)

Pretpostavljam da je medijima teško izvještavati sa sprovoda, posebno kad učesnici sjede. Još kad umre papa.

Kužim, ali ipak nisam očekivala toliku količinu gluposti. Svi su nam portali pogreb predstavili kao modnu reviju s posebnim osvrtom na odjeću koje su nosile dame i poneki gospodin.

Zašto je to bilo bitno? Je li itko od modnih mačkova očekivao da će prve dame osvanuti u mrežastim čarapama, korzetu i zečjem repu na guzici, a predsjednici država u bemudama sa raskopčanim šlicom?

Nisu, A opet, nije im bilo lako. Trebalo je crnu bezobličnu mrlju pretvoriti u Vijest!

Aleluja. Neke prve dame i premijerka Italije Vatikanu su pokazale zube. Talijanska premijerka Meloni na sebe je, umjesto crne haljine, navukla hlače, a francuska prva dama je pokazala koljena i reklamirala Vuitton.

Yes! Bravo, cure. Tako se ratuje s krvnim neprijateljem.

Naš je predsjednik sjedio u prvom redu, on je reklamirao rejbanke i evropsku velesilu. Koji uspjeh za dečka iz Glavica kraj Sinja.

Saznali smo i koji je komplet nosio papa. Posebno se naglasilo da nije imao papuče nego iznošene cipele.

Sve skupa ispod svakog nivoa.

Srećom, baš ni na jednom portalu nije osvanula opaska da je papi na pogrebu bilo manje ljudi nego će ih biti na Thompsonovom koncertu.

Sve je bilo crno, ali ne baš tako crno.

Doduše, ima li na ovome svijetu dovoljno crnila kojim bi se mogla definirati uloga Katoličke crkve u povijesti svijeta?
Čitanost: 1,864"
c/p

(ha ha...kaže čitanost gotovo pa dvije tisuće)! valjda ću doprinjeti ovime što c/p još kojih desetke čitača, makar u potaji? kakogod, danas vam poklanjam crnilo! ja sam beba prema njoj, toj satiričarki svjetskog kalibra kapa dolje. ne zaslužujete, al neka vam?

a ja! o da, ja sam jako dobro, iako me niste pitali. uživam u dodirima, ljubavi i svemu što čini dvoje ljudi! naročito je važno kad se jave prijepori to riješit? mene je danima mučila jedna činjenica koju sam već dugo ignorirala, ali sada me prehitila. i morala sam sve reći. i on je sve rekao. a onda su uslijedila djela. istina, tek je početak ali ako netko ima i nađe razloga promijeniti svoj život nabolje i ostavit se nekih poroka, ja sam sretna žena. jer, uspjela sam "spasiti" jedan život! možda i dva, jer pomalo sam sebična. želim ga život i zdravog za sebe! I sebe za njega.

i još jedan ha ha...vidim da se jarac već danima rita i nikako da se izriče! ja jesam, i ne bih više, ali nekako me ova umiruća žena podsjetila na to kako i sama mislim. istina, ja ću valjda još poživit pa je opasno tako biti iskren a živjeti? osobito na blogu. sva sreća što blog ipak nije moje društvo, moj život...samo "bijeli papir" na kojem nižem svoje niske od bisera! volim tu ženiu i ostat će veliki prazan prostor kad ode. šteta. žena par excellence. nema više takvih bardova pisane riječi, barem ne žene.

al pari su joj dečki npr dežulović, ivančić i još poneka škvadra negdašnje stojedinice! Ali, brine se ova država da takvi koji znaju pisati ne pišu, pa im ukidaju 200 tisuća eura jer pišu kontra "splita", umjesto da pišu kontra naroda? ali zato će država ovih dana izdvojiti stotine miliona eura za potporu tiskanim novinama ala večernji, jutarnji i ostali papirnati, kako bi mogli nastaviti izlaziti.

i opet ja moram platiti u tuđi džep, zakaj? nek plati tko hoće čitati tiskane novine. ali jock, zna država ako ubaci u nečiji vlasnički džep (moje) novce da će ti isti papirnati i šuškavi uzvratit tako da će hvaliti vlast i lijepo pisati o plavim odijelima, debelim trbusima, reybankama i ostalim svinjarijama.

ali, kak se šika, mi ćemo šutjeti o tom, a progovarat o minornim stvarima i licemjerno zazivati boga da nam pomogne? e moji dragi, ni bog vam neće pomoći jer si nećete sami. ja nemam svoga boga pa mi nema tko niti pomoć. i ne treba mi, ja to činim sama...s mojim čovjekom! da, trebamo se i to smo si ovih dana priznali. dobar je to početak prema kraju! ali, prije kraja uglavili smo toliko toga od života! ne brinite, javit ću vam se (bez mikrofona) s mjesta događaja, dvorac Trakoščan je prva štacija! Uživajte u meni, jer ja uživam u sebi!

p.s. pisat ću vam ovih dana i o AI i pizdarijama koje se događaju s tim izumom? nije baš nešto dobro, ali otom potom...možda će slovka zanimati i nadam se da će ponešto više o tome i on reći? do tada, uživajte u čitanju mojih blogova!