HIPOKRIZIJA

ovo je u čast svih onih koji su stradali. i za mog pok. oca, Dalmatinca, koji je navijao za Hajduk! kao i za one koji ne znaju što je bilo, pa možda nauče?

tekst je poduži, ali vrijedilo ga je ne samo pročitati već i podijeliti! nek se zna istina! hvala B.D.

c/p sa facebook stranice, podijeljeno na mojoj f/b stranici pod imenom i prezimenom!

Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao, to nije vaš klub
Bila je posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0 protiv gradskog rivala Splita. Hajduk je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio titulu prvaka Banovine Hrvatske.
Bijeli su opet bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim, zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv slovenskog prvaka NK Ljubljane.
Do te utakmice, međutim, nikad nije došlo.
Već sljedećeg utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je više mislio na nogomet.
Gradski derbi te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s Kaštelanima – pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije – prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno, odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.
Societa Calcio Spalato
U kolovozu će gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo Sportivo Bruno Mussolini.
Dvije godine kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao: za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka. Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog, Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka. Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova, ali nisu ih imali kome dati.
Klub je na kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu. Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije – Hajduk NOVJ – s Visa krenuo u svoje prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica. Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.
Epska utakmica 1944.
Vrhunac je bila epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće najveći sportski događaj u ratnoj Europi.
Vojna selekcija Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju 1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom desnicom.
Nacističke kite
Bijeli su se tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad – kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha – nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz Splita.
Olympique, Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih sponzora.
Belmondo kao Matošić
Stajali bi danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi, iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i njegovim poglavnicima.
Hajduk i njegovi navijači, međutim, nisu ti.
Uklanjanje zvijezde
Kad je prije pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura, domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”, rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od dva milijuna!”
Iz nekog znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se – baš kao, uostalom, i ostatak Hrvatske – te epizode iz svoje stogodišnje biografije stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se – baš kao i ostatak Hrvatske – odriče svoje jedine europske titule.
Sedamdesetak godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana – sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i Poglavnikove lige – školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo, ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”, pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara – “Spremni!”.
Što bi Benito dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio 0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali – kako danas znamo – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera.
HNK Ustaša
Poglavnik bi, recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub – sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži – izgubio bi od Građanskog 0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.
Posve je stoga nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske, upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno označen kao partizanski i antifašistički.
Bilo je stoga mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna Hrvatska, ili Croatia, ili – zašto ne – kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom i veličanstvenijom poviješću – klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni. Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi, najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve navijače.
Obratite se Benitu
Istina, dolje na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva komada glatko izgubio 0:2, ali – shvatili ste već – ne pamti se rezultat, već veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.
Umjesto toga, uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.
Nemojte se stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa, i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.
Eno vam Duce i Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži – ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.
Eno vam HAŠK i Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!” . Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako podignutom desnicom tog proljeća – dok se Hajduk okupljao pred put na Vis – poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku, sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.
Ne mučite se više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno zajebao: to nije vaš klub.
Boris Dežulović
********************************************************
Skidanjem s dresa zvijezdu petokraku sve je krenulo naopako.
Skidanje petokrake, pod kojom je Hajduk postao veliki i ozbiljan klub, bilo je podilaženje HDZ-u , a zadržavanje petokrake bi bila demonstracija splitskog i dalmatinskog dišpeta i "uvik kontra"...ali od toga nije ostalo ništa pa vam je Hajduk tu gdje je, karikatura nekoć velikog i uspješnog kluba kojeg vode desničaski huligani

•

Tako mi mlijeka u prahu, moj materinski jezik nije hrvatski! Jer, mati mi je bila Slovenka, iako je u jednom momentu kad smo trebali ući u EU, a Slovenija zajebavala, moja mama je na popisu stanovništva napisala da je Hrvatica a ne Slovenka (ups)! Zanimljivo je zakaj se kaže materinski jezik (prema majci) a ne očevinski? Kažu, to je zato kaj dijete prvo kaj nauči nauči jezik i govor od majke!

Šalim se, u mom slučaju to je ipak bio Hrvatski a ne slovenski, jer se po ocu dobiva i državljanstvo i narodnost, kao i rođenjem (nadam se da me neće opet neki „stručnjaci” ispravljati).

Jer, niti danas ne govorim taj svoj „materinski” jezik. Istina, bilo je zabavno slušati moje roditelje koji su miješali svašta. Moja mama od slovenskog do austrijskog (za vrijeme rata radila je i živjela u Austriji), a moj otac pak kao Dalmatinac koji je bio na radu u vojsci, brkao je dalmatinski i srpski!

Bila sam srednjoškolka i još sam govorila....miza (stol), peškir (ručnik), lancun (plahta), šerpa (rajngla) i slične bedastoće! Ima tih natruha i danas, iako sam se baš cijeli svoj život (shvativši taj svoj gemišt) trudila govoriti književno. Pa sam pomalo i „pošandrcala” od tog svog književnog jer sam se često uhvatila kako ispravljam ljude, ako već ne za istač, a ono u svojim mislima.

Potom je došao život u Zagrebu te sam sa "što" morala preći na "kaj"? Nije to baš bilo lako. Svi oko mene su govorili kajkavštinom, a ja uporno štokavicom. A „kužiš” sam usvojila tek puno kasnije. U tu „papazjaniju” umiješao se i ličko goranski govor mog ex supruga s kojim sam provela cca 15 godina zajedničkog života! Slijedeći pok. ex suprug bil je čisti zagrepčanec koji me vodio po Gornjem gradu da upoznam njegov grad, koji sam tih osamdesetih jako i zavoljela. I posve ovladala sa „kužiš” i „kaj”.

Danas, 50 godina nakon mog života u Zagrebu, smatram se zagrepčankom! No, ne mislim da sam siromašna sa znanjem hrvatskog jezika, dapače, svi ti govori (štokavica, kajkavština, ikavica iz Istre gdje sam rođena) obogatila me! Čak i ti srbizmi su mi podarili neki drugi i drugačiji svijet!

E sad, danas mene neki primitivni jarac proziva za moj hr jezik? Bilo bi smiješno da nije žalosno. Jer, istina jest da, iako sam engleski jezik učila deset godina (osnovna,srednja,faks) desetljećima ga nisam baš koristila, ali ga još uvijek i govorim i pišem (ponekad šteka pisanje). Iako je moja mama govorila njemački i slovenski, nije me baš naučila ta dva jezika, ali ih razumijem u mnogo toga. Na koncu, pogledate li zagrebačku „šprehu” bit će vam jasno da je zg jezik više njemački nego li hrvatski? Barem kod ovog starijeg stanovništva, dok kod mladih prevladava engleski. Moje kćeri su učile i francuski uz engleski, tak da sam se i s tim jezikom sretala, iako znam svega par riječi. Ali, obožavam francuska jela, francusku kulturu, francuske filmove, njihovu modu, jbt ja ko da sam francuskinja.

Kažu koliko jezika govoriš toliko ljudi vrijediš (latinska: QUOT LINGUAS CALLES, TOT HOMINES VALES). Jbt ja sam poliglot? Eh da, zaboravih da sam par godina guslala i taj latinski i morala učiti kojekakve latinske izreke (pravo).

Jeste li znali da na svijetu postoji 7000 jezika?

Moram priznati da nisam baš srela nikog (do li sad ovog mog dragog) tko zna toliko o riječima. I zna više od mene, hura! Volim se nadmetati s njim, a volim i kad me ispravlja, jer to znači da zna bolje. A uvijek sam u životu htjela sresti boljega! To mi je poticaj, motiv. Zavist me nikad nije pokretala. Imala sam sreću i sresti par boljih i pametnijih ljudi!

Tak da, uživajte u mom jeziku koji je očito drugačiji od vašeg, osobito ti, Jarče! A ako želiš upoznati mog „umišljenog i izmišljenog” frajera, predlažem ti da kupiš „Kvizoramu” kao znak prepoznavanja, staviš pod mišku i možemo na kavu u troje!


p.s.
i ovaj moj tekst je satiričan ko i jarčev, a kažu tko prizna, pola mu se prašta!
Kao mali modni dodatak, evo moje friške fotke i friske od danas. Otišla sam do frizerke da mi opere kosu! Sporazmele smo se na „čistom” rvackom jeziku! Taj jezik sve više učim ovih dana jer se rvacka razlila po trgovima, ulicama moga grada i mojoj državi. Kud ću ja takva neuka sa lošim materinjim jezikom koji uopće nije naš? Jbt, oće li me u Europu primit? Izgleda da ću morat sve češće vanka jerbo bu i druga kćer ošla van, ovo se više neda izdurat?

Berlinskog zida! wow...događaj prošlog stoljeća koji je imao dalekosežne posljedice! jer, da nije njega bilo, teško da bi bilo i ove naše Hrvatske?
kako sam svjedok tog vremena, točno znam što i kako se događalo a nisam bila balavica (30 let, majka dvoje djece).dakle, te 1989.g. uvedeno je (po Ivici Račanu) višestranačje! osnovana je prva stranka (osim SKH) u HR, a to je bio HSLS! osnivači su bili V.Gotovac i Budiša, te S. Goldstein! tek kasnije se registrira HDZ!

e sad, da nije bilo pada Berlinsksog zida, i nastanak HR bio bi kasnije. ta previranja u EU izravno su utjecala i na nas. kasnije, kad je već rat bio na vratima, HR narod je na referendumu glasao za samostalnu HR. Većina vas nije niti čula za Badinterovu komisiju, ali zahvaljujući njoj (ona je amenovala osamostaljivanje HR) i referendumu HR naroda, koji je sa 94% glasova od 83% izašlih, glasalo ZA HR!

Ali, referendumu su prethodili višestranački izbori, koje je opet, raspisao Ivica Račan, tj. SKH! Dakle, di si bija kad je grmilo? ja tada u SKH, napredna članica društva koja je raspisala izbore u HR! Pa smo se mi narod HR i građani, temeljem tadašnjeg ustava RH mogli odcijepiti i osamostaliti od YU. I imati konačno svoju državu. Hm...pitanje je kako to da to nismo uspjeli npr 1971.g. (ne znam koliko je vas tada i bilo u zgb i HR) kad je maspok digao HR građane i narod na noge? možda upravo zato kaj tada nije bilo vrijeme, nije bilo berlinskog zida i volje moćnih i velikih, regana i gorbačova. mi mali narodi često možemo zahvaliti velikima što su nam "poklonili" slobodu? bilo nam je servirano a trebali smo samo uzeti. i jesmo. i dobro da jesmo, tada smo uččinili prave stvari. nažalost, neki su smatrali (srbi) da nemamo pravo na to, jer bilo im je lijepo uzimati sva dobra i "berbe" sa HR obale (turizam), plaćali smo svu državnu administraciju (od toga je srbija živjela) i bla bla bla...

i eto ti rata. nismo ga tražili, ali smo ga imali! i pobijedili. dakle, u ratu smo samo sačuvali to što smo u miru 1990.g izborili mirnim putem zahvaljujući...berlinskom zidu, Račanu, HR narodu i braniteljima!

i umjesto da to sve što smo osvojili imamo danas i uživamo u tome, seremo po tome! odnosno, već smo dopustili da nam se "naši" a ne srbi useru na to. jer, smiješno je danas, 30 godina nakon, govoriti da su nam srbi krivi? ha ha...tko je uvezao cajke? isti ti branitelji koji su nas branili od srba. neobrazovani, sa sinekurama koje im je vlast dodijelila i time od njih napravila nevrijedne građane. barem ove kojima je dala penzije, naknade i sl. svi oni branitelji, koji su se vratili na svoju plaću i na svoj posao, vratili su se normalnom životu i sumnjam da bauljaju ulicama? oni imaju svoj život i ne zanima ih tamo neka dramska družina u Benkovcu, Šibeniku, ili folkloraši u Splitu! oni bi neku drugu i drugačiju HR. dosadno im u životu, nemaju sadržaja, kladionice smanjuju prava a uskoro će uvest i prohibiciju na to koliko ta rabota šteti ljudima? sve u svemu, svjedoci smo (barem ja) i suvremenici turbulentnih i velikih promjena. nažalost, dolazi još guravije vrijeme.

p.s. drago mi je da ovdje mogu pročitati heidin tekst o povijesti i onome što je bilo! kamo sreće da ljudi više čitaju, pišu.
jer, kako reče jedan pametan čovjek, propast čovjeka ne počinje spaljivanjem knjiga (to je drastičan čin ali ne i poguban), već počinje NEČITANJEM! ljudi koji ne čitaju, koji sve više vremena provode za kompom, na mobitelu, postaju mutanti! a ovi ljudi koji su se ovih dana razmiljeli ulicama me baš po fizionomiji podsjećaju na mutante (svi isti, svi govore isto, ponašaju se isto)

ala Split i Zagreb! pozavidio bi vam i sam Milošević da je živ! no, tražili ste, gledajte! a uskoro ćete i imati, vi bajna šutljiva većino koja ne izlazi na izbore, kloni se komentara, govno koje smrdi umjesto da dira u rukavicama, radije spriječi da ostavlja svoje tragove po ulicama i trgovima lijepe naše! i da, ugrožavaju vas srbi koji plešu i izlažu neke slike, ali vas ne ugrožavaju ovi koji vas stavljaju na liste čekanja od šest mjeseci, ovi koji vam daju bijedu od plaće od koje jedva preživljavate, penziju koja vas tjera da kopate po kontejnerima, cijene u dućanima kada dnevno osim za kruh jedva da imate i za mlijeko. mesa (npr teletine) niste vidjeli od prošlog stoljeća u onoj groznoj jugi a o odlasku u kino ili kazalište te na more možete samo sanjati?

ulica nam kroji život i sva sreća ima ovih dana na fejsu i drugdje mislećih ljudi koji se ne boje reći što misle o huliganima koji su zavladali našim ulicama. i hitler je došao na vlast zahvaljujući šutljivoj većini. nisam ta. zlo ako ne prokažeš i sam se u njega pretvoriš. jedno je javno okupljanje i izražavanje protivljenja, ali fantomke...ha ha...što se skrivate dečki, ak ste sigurni u svoje ja i da ste na pravom putu? pokažite lice, obraz...pa ako treba i kakav pendrek primiti? ja sam to bila spremna davne 1996.g. na 101-dinici!
p.s. zatvaram komentiranje, napišite svoj blog!

cit.
Prvo su došli po komuniste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio komunist.
Zatim su došli po Židove,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio Židov.
Zatim su došli po sindikaliste,
a ja se nisam pobunio
jer nisam bio sindikalist.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio
jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
a do tada više nije bilo nikoga
da se pobuni.
(Bostonska verzija pjesme pastora Martina Niemollera)

https://www.index.hr/vijesti/clanak/zohran-mamdani-izabran-za-gradonacelnik

a-new-yorka/2727436.aspx

https://autograf.hr/kazneno-sam-prijavio-negacioniste-jasenovackih-genocida
/


sjajne novine taj Autograf, dobivam ih redovito na mail! znam da se ovdje takve novine ne čitaju, ali neki ipak pišu i misle u RH! hvala i tim građanima! a prvenstveno hvala gosponu Pisel-u! sjajan čovjek, sjajan pisac (godinama već) i gle čuda, odgojen u katoličkoj obitelji u okruženju ustašoidne porodice (to sam za sebe kaže), ali jasno kaže da "ZA DOM SPREMNI" nema dvostruku konotaciju...dapače, eto čovjek ustao sa tužbom za sve nas hrvate a i ovu lijepu našu!

(lara croft)

Sve svete posvetila sam živima, meni i mom dragom! Krasan subotnji dan kada su kolone milile prema Mirogoju, kao i svake godine, odlučila sam posvetiti živima! Čak niti jučer, na Dan mrtvih nisam naricala med mrtvim roditeljima. Znala sam, neki dan kad sam pohodila grobove, da sam ja slijedeća (zato valjda i jedina plaćam to)! Nije baš neki dobar osjećaj, ali to je stvarnost. Kao i to da je pepeo pok.ex supruga razasut na Kamenjaku i niti znam niti mogu doći! Bje to naša davna želja, on ju je ostvario a ja sam još na čekanju!

Pa sam, kao što rekoh, par dana bila posvećena nama, živima! Neobično toplo jutro (moj dragi se izložio suncu ko gušter, al takvi su lavovi) u Tkalči izmamilo je mnoštvo, pa tako i nas. A kava opijajuća uz upijajuće sunce! Kud ćeš bolje? Potom šetnja Skalinskom do opustjelog Dolca, pa mimo Katedrale do Kapucinera. Nije nam se davalo 60 € za ručak u Kaptolskoj. U Kapucineru smo prošli uz 30! Čini mi se, priučena konobarica, donijela je pogrešni rižoto (crveni a ne bijeli), ali su zato zeleni rezanci bili na bijelo, sve s ponekim škampom! Čak nas je i vlasnik došao pitati jel bilo sve u redu, pa kad već pita, rekoh, porcije su vam užasno male! Sva sreća da mi malo jedemo, ali ovako kakve su sada vaše porcije, to nije za ljude? Na to je on čak bio duhovit, pa nećete valjda da vaš partner izgleda kao ja (on je imao pozamašnu trbušinu za razliKu od mog dečka)! Ostala sam bez teksta, priznam kad mi netko duhovito začepi gubec.

I tako smo mi onda onako lejzi krenuli nizbrdo, mimo makete grada Zagreba, po Europskom i do Ameli, ali kako nije bilo mjesta ni za lijeka na terasici podno Kaptola, odlučili smo potrpati kolače u vrećicu i otići put Prolaza Sestara Baković (ex, Miškecov, ex Balkan) u potrazi za suncem! A tamo za razliku od Trga, Bogovićeve, Cvjetnog nigdje nikog! U kafiću možeš čak i pričati! Zadnje vrijeme počelo me iznimno iritirati što se mnoge žene tako glasno smiju (ko nekoć kurtizane valjda), ali ovaj puta i ta je nelagoda izotala. Čak toliko da sam odlučila dići glavu i uslikati ovu krasnu zgradu, pored koje sam zadnjih 50 i više let toliko puta prošla, ali nekako nikad nisam digla glavu? Zašto, nemam pojma?

Popodne smo tramom doma kod njega, ušuškali se za neki film ali fulali smo...a potom se zavukli u krevetac, željnji zagrljaja i nježnosti! Sve više i sve češće biramo upravo takav naš kraj, u toplini našeg (njegovog ili mog) doma! Bilo je naporno, navečer sam brojala skoro pa šest tisuća koraka što je u mom slučaju, dosta! I umjesto da sam odmah zaspala, pomalo snifajući miris mog dragog iz posteljine, ja sam cijelu noć bila budna (jbt ko Budha)? Jebena južina, trema pred sutrašnji dan ili kaj, samo ne želim to nikom?

Kakogod, valjalo je drugi dan ustati ranije i krenuti (nakon više od tri mjeseca) po unučicu! Bila sam sretna, ali i strepila. Jer, uvijek stignu i upute za uporabu, nemoj ovo, daj ono, pazi ovako, pazi ono...a moja unučica ima više od deset, a ja...uf, i više no dovoljno!

I pitam ja svaki put, jel mogu ovo, jel mogu ono, hoće li ona ovo ili ono...i mala je super, curka krenula u pubertet, friska na 220W, o obleki neću (meni se kosa digala) ali mala mi nikad nije bila problem, to ne mogu reći za njezinu mamu i moju kćer?

Da ne duljim, Muzej video igara (po izboru njezine mame, jer u Muzej bajki nisam onomad smjela, a onda je ona otišla s mamom sic) bio je čini mi se, zanimljiviji meni nego li curi? Na tri kata, rane 70-te kada su konzole za igrice bile ko kredenci, potom 80-te i nakon toga, 90.! Pa potom comodore i joistici, neki Mario, Tetrisi i slične igrice. Nikad me pucačina nije zanimala. Bilo je nešto pokaznih konzola i curka je malo igrala po njima, ali zanimljiviji je bio dečec pokraj nego li ekran? Simpatično!

Potom smo pojele neko smeće (po izboru unučice good food), pa opet Ameili i kava i kolači, pa malo 4. kat Mullera i neke sitne poklončiće (baka je prilično ispraznila džepove, ali prvi je dan penzije bio tak da...) prođe dan!

U povratku sam počastila dragog pečenim kestenima, a oboje smo se pogledali jedan krasan film! Već sam ga gledala, ali preporučila sam njemu i nije mi žal kaj smo to odgledali zajedno! Da, nije nemoguće sresti nekog ovako pod kraj i biti više nego li ikad, itko, iako kraj baš i nije neki hapy end (nadam se da mi nećemo imati kraj kao oni, taman koji dan prije no što će doći k njoj, poginuo je, nešto slično kao Moja Afrika).

Ovu noć sam ipak spavala, unatoč tome što mi je bilo zlo od konzumacije ( good food, ha ha koje li ironije) i dobar dio noći sam držala lavor...oće ili neće?

Kakogod, život je lijep čak i u ovim godinama. Danas se cijeli dan odmaram, jer nekoć sam mogla juriti danima, a onda odmarati jedan dan! Danas jurim jedan dan i moram se odmarati cijeli tjedan. Nije baš tako, malo karikiram, ali ....sve u svoje vrijeme!



(NOKIA, moj prvi mob, ogromna konzola, muzej video igrica)


(balkan prolaz oliti prolaz sestara baković)

u sobi 18 i nikako da se digne do 19? biće i vani hladno? utorak. neki čudan dan, niti početak niti kraj, a čak nije niti sredina. kak su ono nekad vikali u tramu, sredina naprijed! na kuhinjskom stolu ostatak kestena od sinoć i atest dimnjačara od jučer. treba opet zvati majstora, nekaj nije odradio kak treba (al je zato 100€ uzeo)? pomislih, zašto u životu imamo stalno otkrivanje novih nezadovoljstava, nedaća, izazova? valjda bi nam život bio dosadan kad bi riješili sve životne probleme odjednom?

ovako, svaki dan iznova, doručak, ručak, večera. tako nam je i tijelo satkano, da svaki dan ište...sve! a onda ode u zaborav...i tijelo, i duh...već u trećoj generaciji nitko nema pojma niti da si postojao. nije baš nešto. ali, valjda zato ostavljamo iza sebe građevine, ogrlice, prstenje, zapise o sebi i drugima...kako ne bismo iščezli. trajemo malo dulje nego uveli list na cesti, ali utješno je da nečiji životi traju koliko naš zaborav? kakogod, dobro vam jutro. dobro je, živi smo. kak veli jedan naslov bloga koji mi je upao u oko dok ovo pišem, "život je prekratak za gubljenje vremena" zato ga idem živjeti. ovaj dan, po dan!
p.s. u međuvremenu, brojka je dosegla 19!

Jesam li vam rekla (nisam imala kad), od zadnjeg mojeg pisanja proteklo je pet dana, kako su mi dani puni boja, okusa, mirisa, ljepote, divote...i poneke pizdarije?

Evo npr, ovaj moj tanjur danas! Šarenilo boja, okusa, a samo zato kaj mi se nije dalo kuhati? Inače, ovih dana mi se rijetko kuha? Pa sam tako prošli tjedan kuhala tek dva puta. Osim jučer kod dragog, što se ne računa jer smo to činili zajedno. Fine jadranske kozice čije kuhanje je trajalo jedva 15 minuta ali je zato čišćenje i ljuštenje trajalo više od pol ure! A ovo šarenilo u tanjuru je zahvaljujući mom dragom! Nisam imala pojma da Ledo ima novu smrznutu vegetarijansku mješavinu povrća,pa me dragi informirao o tome. Mljac, baš je bila po mom ukusu, a vidi se iz priloženog tanjura da toga ima i više nego dovoljno. Čak je i preteklo za još jedan obrok.

A pisala bih ja vama štošta ovih dana, ali nije doteklo vremena? Jer, skupile su se feministice i leftardice iskričavog bloga i ošle na čagicu u petak navečer! Ima i pokoja fotka, al sam odustala...nije za javnost, ha ha! A potom subota i prosvjed. Jadno i tužno sam se osjećala tam na trgu među tih stotinjak ljudi koji su došli na prosvjed...zbog šikarniaranja i omalovažavanja ljudi (inkuzivni dodatak, dodatak na mirovinu koji je ponižavajući, ukidanje poliklinike u Mihanovićevoj, liste čekanja i zdravstvena skrb...etc etc). Znala sam (iako moram priznati da sam bila znatiželjna, pa sam ipak očekivala više) da će biti tako! Jebeš ti naš mentalitet stada i stoke sitnog zuba!

Zato sam i otišla na finu kavu (najbolja kava igdje ovih dana) u Argentinu! Tamo se redovito skuplja ova gradska škvadra i pije kavu (ala M. Rakić i sl). Kakogod, nakon gorkog okusa poradi skupa, ali finog okusa od kave, valjalo je nešto i prezalogajit? Neka mala pizza iz Kapucinera bila je posve ok! Sve sam to podebljala kolačima iz Ameli (moja omiljena Jozefina).

S večeri, opet litavski film. Dobar, ali nije me nešto razgalio.

Ah da, obavila sam i šoping. Istina, nije bilo planirano, ali tog jutra kad sam navlačila svoj korzet prst mi je samo prošao kroz čipku i napravio rupu? Ajme, ode moj intimissimi krasan korzet koji je bio star cca 3 godine? A kako sam imala vremena od prosvjeda do ručka, rekoh sebi, odi mala vidjeti u Namu kakvo imaju donje rublje?

Eh, kakva bi to priča bila kad taj body ne bi imao svoju priču? Daklem, na moje čuđenje, isti onakav kakav sam to jutro probušila? Mojoj sreći nije bilo kraja, jer sam s dobičnim bila jako zadovoljna! Wow, čak je i na sniženju (istina, takav sniženi košta više od ostalih)! I ja se odlučih, sad ili nikad? Istina, malo sam krzmala jer sam imala podle namjere to isto veče otići s dragim u Avenu mall i iskamčit od njega takav korzet, ali sam odustala. Pa nisam ja fektarica!

Što ne znači da ipak podvečer, prije kina, nismo otišli malo prošnjofkati po Av Mallu (ali po mom nagovoru, za njega a ne za mene) i gle vraga, korzet ovakav ko moj u Intimissimu košta 80 €! Jbt, pa ja sam zaradila danas cca 30 eurića! Bila je to dobra trgovina. Kad sam tu zgodu ispričala svom dragom, nije se složio samnom, jer reče: pa ovako si platila 56 a onako bi prošla los (da sam pustila njega da plati)?

A jutros? Jesam li vam pričala kako mi je jutro počelo? Kaže takstista da je danas ludi dan? U to sam se uvjerila jer sam naručila taxi pola sata prije, za odredište za koje treba 10 minuta, a taxi me jutros vozio 35 minuta? Normalno, zakasnila sam na terapiju ali cura je bila dobrohotna (reče, ja sam samo danas na zamjeni)! Iako me taksista vozio nekim levim ulicama moga kvarta koje vajda samo mi neki znamo, ipak nam je trebalo 35 minuta. Zašto? Pa možda zato što je u Aninoj ulici bila kilometarska kolona što nikad u ovih 50 godina svog boravka u tom kvartu nisam vidjela? Jebeš ti ovu gungulu u Zagrebu.

Moje saučešće svima vama koji idete svaki dan na posao, s posla...dobro je rekao ovaj dečko taksista; treba pobjeći iz Zagreba jer ovo kaj je doteplo s kamenjara nema pojma o vožnji, ponašanju...etc. Bilo mi malo smešno slušati ga, jer kao da je mene pitao? Stvarno, i dalje mi je želja otići iz Zgb-a, pa i ovako pitam...jel tko mijenja stan iz pripizdine za Zgb?

That’s All Folks! Nadam se da vam je bilo zabavno čitati, jer meni je bilo zabavno pisati! A još zanimljivije bje to doživjeti! Eh da, zaboravih da vam se (nam se) promijenilo ovo idiotsko micanje kazaljki, sim-tam...pa sam danas još pod dojmom. Jučer kad sam se vratila doma, pol ure mi je trebalo dok sam manuelno porihtala sve ure!

A vi? Kakvi ste vi? Kad ću ja malo čitat kak vi provodite dane, tko je koga, zašto i s kim? I sve što nije, i zašto nije, i kako nije?

Eh, da u kronici dana ne mogu izostaviti moralni čin dva ministra u susjednoj deželi! Tako se snosi odgovornost za pizdarije u državi, to ja zovem uljuđenom državom i demokracijom! Naši ministri (ovi koji nisu u zatvoru) gdje ste i kad ćete podnijeti ostavke? Zbog jednog takvg (Piletića) sam i bila na prosvjedu u subotu. I da, bilo me sram taj dan za sve one koji nemaju srama i koji nisu bili na trgu?

jutrom uz kavu, neka sjeta me pohodila nakon što sam odgledala filmić od nedaotibog o zelenim stvorenjima koja umiru s jeseni. lišća oko moje zgrade ko u priči, stabla lipa i kestena poprimaju žuto crvenu boju...sve ga je više dolje nego gore. pa ipak, neda se i zaustavlja sunce sa zapada koje još uvijek nemilice grije.

na zapadu sam i imam blagodat svako veče vidjeti zalazak sunca...iako isti, svaki dan je drugačiji! nažalost, nikako da se probudim rano i ugledam izlazak sunca?

kao i život. lijepo je ali nekako sve teže, zamornije, napornije...sve sam tiša, al kad podviknem, uznemirim i sebe. a on? hm...iako visok i prav, tako je krhak...pa mi bude žao kad ga povrijedim. ali, i ja sam povrijeđena i nisam biljka, imam glas i dam ga od sebe! kako da netko zna da nisam dobro ako ne kažem. nemojte pretpostavljati, dajte da vas čuju, čujte...ljudi smo, dogovoriti ćemo se!

"U starosti čovjek shvati da pravi oslonac ne leži u ljudima, već u onome što nosi u sebi. Godinama mislimo da će nas blizina djece, partnera i prijatelja zaštititi od samoće, ali s vremenom život pokaže svoju jednostavnu istinu: svatko na kraju ostane sam sa sobom. I tada se otkrije što je zaista važno.

Prvi oslonac je umijeće biti sam. To nije usamljenost, nego sposobnost da uživaš u vlastitom društvu. Samoća nije praznina nego prostor u kojem upoznajemo sebe, gdje tišina postaje prijatelj, a mir najveći luksuz.

Drugi oslonac je uređen životni prostor. Kada oko nas nema viška stvari, ni duša nije zagušena. Red u kući postaje red u mislima. U starosti to donosi lakoću - diše se slobodnije kad si okružen samo onim što ti zaista treba.

Treći oslonac je ravnodušnost prema tuđim mišljenjima. Kad prestaneš objašnjavati i dokazivati, postaneš slobodan. Dostojanstvo starosti leži u mirnom prihvaćanju sebe, bez potrebe da se uspoređuješ ili opravdavaš.

Četvrti, i možda najdublji oslonac, jest potrebnost samom sebi. Kad imaš nešto što te pokreće - bilo to vrt, bilješke, jutarnje vježbe ili razgovor s mačkom - dan dobiva smisao.
Nije važno što radiš, nego da to radiš s ljubavlju prema životu koji još uvijek teče.

Na kraju, starost ne mjeri broj ljudi oko nas, nego mjeru mira u nama. Djeca, partneri, prijatelji - sve su to darovi koji dolaze i odlaze.
No ove četiri stvari - samodostatnost, red, mir i smisao - ostaju kao trajni temelj čovjekovog dostojanstva."

Link

j.lisac: dok razmišljam o nama

jučerašnji pitoreskni dan u samoboru izgledao je u konačnici baš ovako kao na fotki! ubavo, toplo, prepuno ljudi (izgleda da je danas dan grada pa je postavljena i pozornica). uz prigušeno treštanje iz zvučnika, standardno fina kava u havani bio je završetak krasnog dana. bar u prvom poluvremenu. normalno, prije toga ručak (teletina pod pekom sa finim krumpirom), zatim šetnja od vugrinščaka do havane, a svršetak je bio u prolazu. kremšnite su im bile famozne. ovaj put sam pridodala i jednu kocku od kestena (za po doma) ponukana mojim prethodnim zapisom o kestenima, te lanininim i ilijinim opaskama glede kestena! licnula sam tortu, prefina, ali sam stala.

navečer je uslijedio FE NO ME NALAN francuski film u MSU," kako se obogatiti" ! francuzi su majstori kriminalističkih, komedija, a plejada njihovih poznatih glumaca (meni barem jer puno gledam baš te njihove filmove) oduševila me. ma bravo. provesti tako divno veče uz gromoglasan smijeh pune dvorane bio je pravi užitak subotnje večeri.

normalno, i ovaj puta tram, poljubac za rastanak. istina, negdje u potaji oboje smo se nadali (to se dalo iščitati iz kasnijih poruka) da će onaj drugi predložiti da odem k njemu ili meni i prespavamo zajedno, ali znali smo da moramo odbiti. ja njega zbog njega, a on sebe i mene zbog cijelog dana koi je bio bajkovit, ali vrijeme neminovno curi. tako je to kad penzići rade i kad se bez njih nemre!

a nisam hjtjela uopće danas pisati blog, dapače, htjela sam samo komentirati tamo kod done, priključit se tako dobrom zapisu i komentarima done i em-a, ali kad sam pročitala romanove mentalne dijareje (ne znam kako drugačije nazvati to kaj dotični piše već godinama), umalo sam i sama potrčala obaviti kaj se ima? ali me zadžao zadnji gutljaj kave!

kako ljudi zagađuju prostor. eto, ameri su mi jako malo na cijeni, dapače, nisu uopće, ali eto njih na ulici čim se treba izborit za neko svoje oteto pravo! a gdje smo mi? istina, meni je super, moje dupe ne pati...ali muka mi je od ovih ljudi, države, šupkovinja od naroda, blejanja i ostalih obilježavanja stada!

mislim, i ameri su još veće stado, ali kad bi bar jednom izašli na ulice u velikom broju, hrvati moji dragi? ali ne zbog nogometaša ili thompsona već za svoj boljitak, za pravu stvar da ne idemo uživajući u P.M. s osmjehom na licu? tužno je to gledati, još tužnije znati da može i drugačije. eto, ne mogu ja bez pledoajea. kakogod, uživajte u nedjelji.

ja ću danas konačno kuhati doma! i biti doma celi dan, mrdnut guzicom neću nikamo. jer, nakon onakvog dana punog boja, okusa, mirisa, dodira...nisam mogla spati! jbt cijelu noć sam to varila, kako u mislima tako i u želucu. nije za stare ljude nego biti doma, skinuti gebis (valjda to ne činim zato kaj ga još nemam?) i drkati po blogu? ili po halidu? ubijte me, ne mogu!

Moj prijatelj (i ljubavnik) me pozvao i odveo jučer u restoran Mon ami u Velikoj Gorici, zajedno sa njegovim prijateljem amerom (naturalizirani bosanac)! Moram priznati da još nikad (koliko se sjećam) nisam bila u restoranu koji ima Michelinovu zvjezdicu. I to već godinama zaredom, od 2021. pa i prošle 2024.g. Taj frend i ja smo uglavnom žlabrali, ja volim pričati s elokventnim, zanimljivim i obrazovanim ljudima a očito je i njemu pasalo! Restoran je baš onak ok, sve je dobro: i jelo (kozice sa zelenim rezancima, crno otvoreno vino, rožata kao desert), wc više no uredan, interijer sređen ali s mjerom i ukusom (terasa je bila zatvorena), konobari na nivou...valjda zbog općeg dojma i ima te zvjezdice! Čak nije to niti bilo tako skupo za tako fensi restoran, nešto manje od 60€ (2xkozice, 1xlungić).

Volim fino jesti! Bilo doma ili vani. Volim fino jesti u finom društvu! Rožatu nisam dugo jela i baš me razgalila. Kao i moj dragi! Potom sam otišla oprati kosu, kod frizera. Nekoć sam svaki tjedan išla na pranje kose i fen frisku! I tu sam jeftinjak prošla, svega 12€. Bila sam miljenica bogova jučer!

Ali sam zato danas bila vještica u jednom momentu (ja sam samo kroničar zbivanja)! Idem tako doma nakon jutarnje kave i sretna što sam (a nisam, to sam saznala tek poslije) sredila neke medicinske rekvizite, ugledam jednu stariju gospođu (tik do mene staza za bicikle) kako se fura na električnom romobilu. Onako, lagano kako i treba! Ali, iza nje, tik do, vozi čovo (isto stariji) bicikl! Uf, pomislih, preblizu joj je, to neće dobro završit, zakaj ju ne zaobiđe ako je brži?

I taman što sam to pomislila, 20 metara ispred mene, tras! Padaju i ona i on! On se zabio u nju, srušio nju i sebe, izgleda da je njoj opala torba ili kaj već što je bilo povod jer je on bio preblizu! Još je jedna gđa bila u blizini, pritrčala i pitali smo jel sve ok, žena se pridigla, i on, njih dvoje dobro, nema pas mater i sl...ali ja sam morala reći, bili ste preblizu i zato se ovo i dogodilo. Dobro je da ste dobro!

Pa sam produžila dalje i pomislila, jbt jesam li ja to vještica pa je moja misao izazvala taj događaj ili sam pak vidovita pa sam vidjela kaj će se dogoditi? Priznajem da mi je to pomalo enigma? A nije to prvi put, često mi se događaju stvari da se nešto dogodi nakon što sam prethodno pomislila?

Kakogod, prava drama se odvijat počela kad sam došla doma i ustanovila da moja pomagala ne rade? Pa provjeri, pa skini opet novu aplikaciju sa neta, pa ne radi, pa zovi doktoricu koja se ne javlja, pa piši mail, pa odi do apoteke, pa zovi Abot...cijela gungula. A zašto? Zato što je neka budala od distributera dostavila u ljekarne pogrešnu seriju (bilo mi čudno čitat izvana sve neki hijeroglifi tj. arapski ili izraelski ili kineski ili nešto slično tome) senzora koji nisu ovdje kompatibilni? Pa mi pol ure polupismeni serviser objašnjava koji broj, kako, što, zašto etc etc! Bila sam manja od makovog zrna, samo da dobim novu spravu! Normalno, popodne sam opet odšetala (više od 5000 koraka) do apoteke, ni kriva nit dužna, da vratim i ostatak neotvorenih (uz ovaj aplicirani) pa će im valjda stići zamjena, za dan dva možda tri, možda pet...ne znam broj (tak nekak ide onaj refren dugmeta ili koga). Uglavnom nit senzora nit čega. Opet nanoge ako bog da sutra, i ručno se bodi deset puta na dan samo zato da provjerim kako stojim sa šećerom?

Dobro sam, unatoč kalvariji...onih motoriziranih (bicikista), mene koja sam opet na manuali, ali nisam se preveć uzrujala! Jer mi je dragi poklonio klinčeke, onak šarene i raznobojne! I spekao kestene. Poljubio me u kosu, čelo, nos, a potom smo se nasred šoping centra strastveno poljubili! Kak se lako dam „kupit”, mislim si na glas! A on će na to: pa kome ću, koga ću...nego tebe!

Btw počinje tjedan europskog filma od 17. do 31.10. u MSU. Pregršt krasnih filmova (litavski, francuski, njemački, talijanski pa i naši). Ispada da ću morati dva puta tjedno u kino koliko toga ima! I sve besplatno! Izađite iz svoje ljušture i pogledajte koji dobar film! Uglavnom sam izabrala komedije, smijeh mi fali. Kako se smijati u ovoj otužnoj državici? Teško! Pa ipak, svaki trenutak sreće, smijeha i ljubavi, drži nas na životu.

integritet, poštenje, moral

Znaju li neki uopće što je to?

Najveći smijeh me uvijek hvata kad se sjetim te riječi jer me upravo ona podsjeća na najveće izigravanje njena smisla!
Naime, ta je riječ imala svoj smisao dok ju HDZ nije upotrijebio kao svoj izborni slogan (još na prošlim izborima) a onda ga zasrao do balčaka (tak se to veli) oliti profanirao toliko da me od tada ta riječ stalno podsjeća na njih!

Pa kaže hrvatski jezični portal da je to...

„koji je dostojan povjerenja, koji ne izaziva sumnju, koji je autentičan”

Pa sam se opet nasmijala, ovaj put ne zbog HDZ-a već zbog sebe. Jednom davno, jedan čovo, baš ovdje na blogu reče: " a praštati, kako je znala praštati..."

Ali, svakom od nas po zaslugama? Jesam li ja vjerodostojna?

Moš me rezat uvijek po istom mjestu, ali moja reakcija...kod mene se zna kaj je a kaj nije, kada je i kada nije, poginut za pravdu! I zna se tko je prvi (moj partner), tko slijedi (djeca)...a tko je treći, naprosto, slijedeći. ili zadnji!

Nije da sam ljubitelj ladica, ali ljudi koji me jednom izdaju, oprostim. Ljudi koji me opet izdaju, pređem. I opet. I tako preko nekoliko puta. Potom zaboravim da su mi bili važni i više ne opraštam. Jer mi više nisu ništa! A kad su mi ništa, mogu biti svašta. Ali, moj partner dok ga imam, je prvi! Ili ga nemam. Čak i kad su djeca u pitanju, partner (suprug) je van toga. To očekujem da sam i ja njemu? Nisam drugotna, osobito nisam od onih krotkih ženica koje će šutjeti u kutku, dok on s dečkima...cuga, karta, igra nogač ili neku sličnu intelektualnu važnu stvar? Uglavnom s takvim nisam niti imala posla. Moji muškarci su bili posvećeni meni a ja njima! Nikad im ništa nije samnom falilo, osim kaj je preteklo? Jer, uvijek sam mogla više, bolje nego li oni i to je uglavnom bio problem. Muškarci ne opraštaju ženi kad je bolja od njih, čak niti kad su egal?

Imam dosta bivših s kojma sam dobra. Ovo „dobra” treba shvatit uvjetno, jer u stvari, nisu mi uopće bitni. Za njima ću posegnuti tek tako, javit ću se ako zovu, popit kavu ako pitaju ili ako je meni dosadno u životu pa ja pozovem, pomoć ako mogu ili od njih zatražit (recimo da imam kredita kod svih)...ali, oni nisu u mom vidokrugu i ne zaslužuju ništa! To ako im ja ipak nešto dam, moja dobra volja. Nipošto dužnost, obveza ili suosjećanje! Ima i onih drugih ljudi (muško,žensko nebitno), s kojima sam desetljećima (u jednom slučaju i pol stoljeća) dobra! Nisu oni idelani, nisam niti ja, ali ono što nas veže, ta čvrsta spona i vjerodostojnost je bitna! Svatko može pogriješiti, pokleknuti, ali ako vidim da je netko svjestan greške i ne želi ju ponovit, ako želi i može bolje, ja sam uvijek tu! jer i ja mogu bolje i trudim se.

Tako funkcioniram i s djecom.
Jedna kćer zaslužuje i pružam sve, iako je to tako malo! Ali, da mogu i ako treba, kad treba, krv bih dala! Jednom, nekoć kad je trebalo i jesam, sve.

Drugoj kćeri sam isto dala sve, čak i više. No, očito bje to premalo. Tako barem ona misli i osjeća. I eto nas danas, tj dugo već svaka na svojoj strani, daleko od očiju i srca. Jer, i ono malo kad i ako se vidimo, začas počnu frcat iskre i sve ode u P.M. I tako već desetljećima. Ona je nesretna sama po sebi. Još nisam vidjela nikog tko je tako nesretan a ima tako lagodan život? Upravo ju je novac takvom učinio. Ima sve, ali nema ništa. Boli me srce zbog nje, ali ne dam se više maltretirati. Dugo godina sam bila vreća za boksanje, za njezine frustracije, psovke, krivnje. No, onda je jednom onako lagano, došao dan kad mi je postalo svejedno. Pače, moj mir mi je bio važniji od viđanja unuke jednom mjesečno u „propisanim” uvjetima, uz obvezne „upute za upotrebu” i slične pizdarije!

Zadnji put me poslala u pičku materinu (zato što sam nešto rekla što joj se nije svidjelo, iako ja ni danas ne znam kaj je to), pa sam ja tamo i ostala. I tako već mjesecima, nenormalno stanje je stanje redovno. Unučica ima već deset godina. Mogla sam bez nje prije, mogu i sada.

Moj dragi jednako stalno čini iste pogreške, bilo u koracima bilo u faulovima. I ja stalno praštam, pa razgovaramo, pa ukazujem, pa pokušavam istjerati „loše navike” iz prošlog braka, života ili pak radim kompromise, jer ga volim, jer me voli. Trudim se, a trudi se i on! No, uvijek se iznova sjebe na istim stvarima. A ja više ne nalazim opravdanje u onome „tako je živio 50 godina i treba mu vremena za promjenu”! Nemamo vremena. Ni ja nisam imala toliko puta niti drugu priliku, a kamoli pedesetu?
That's all, folks

P.S.
Ne nisam pogriješila kaj je ovo vani! Nakon čitanja "O čemu ne govorimo" bilo mi je jasno da nas ima koji govorimo. A što vam ja mogu kad ne čitate i imate alibi? Možda meni više ne treba alibi prema nikome, osim samoj sebi!

godovi ili godine naše svagdašnje

čitam knjigu gornjeg naslova, Slavenke Drakući! I uživam u načinu kako piše, kako secira sve ono što je ispod kože, sve ono što ne bi smjelo biti vani, jer tako su nas učili. Da, piše kao ja, rekla bi prepotentna osoba u meni, ali pišem, da, pišem kao ona!

Ne znam kako ona živi, ali ja nisam zadovoljna. Opet sam u očekivanju Godota koji zna se, neće doći. Okrajkom oka gledam „Miris žene” davno već odgledani film. Sad sam uglavnom već dosta dugo na reprizama, svega i svačega u životu, pa i filmova. Definitivno ću uplatiti premium, jer volim pisati. Kad ništa nemam, imam svoje pisanje. Kad nemam kome (a nemam), pišem ovdje. Zašto sam depresivna? Zbog starosti koja me hvata, pače vuče u svoj keč zagrljaj. Kak veli ona, Slavenka, cit. „...što me čeka u starosti? Ovisnost o drugima, nesigurnost, krhkost, krajnja usamljenost...”
O tome govori i ovaj film koji gledam opet! Sigurna sam da će ovaj put biti drugačije nego li prije 30 godina! Jer, ja sam drugačija, baš se krećem stazom...nesigurnosti...krhkosti, usamljenosti!

Naša priča uvijek isto traje, a i skonča! Nerazumijevanje (jer nesporazum traje kratko) uvijek oko iste stvari, njegova vremena i nemogućnosti! Nije da se nisam nudila pomoći jer imam vremena i previše. Ali, ne želim raditi bilo što kako bih ga prikratila. Želim raditi samo ono što želim, a toga je tako malo. S tako malo ljudi, jer je tako malo osoba u mom životu.

On načelno prihvaća moju pomoć, koja nikako da se realizira. Pa moje uganuće gležnja, pa moj operativni zahvat, pa moja rekonvalescenija kada je više on mene bedinao nego li ja njega. Nije još sve niti prošlo. Kad idem put jarunskog placa i vučem svoja kolica za sobom, noga (ona iščašena) i dalje boli! A nekako me još boli i cijelo tijelo? Ima i mjesec dana kako je uglavnom sve pase, pa ipak tragovi se vuku i sada. Tako je to kad ti je tijelo staro ma koliko i kako bila bistra uma! O tome dobro progovara upravo Slavenka. Knjigu sam zgutala u par dana.

I tako, u očekivanju Godoa (našeg napretka i boljitka), ljubimo se i grlimo još uvijek! Dapače, zasuze nam oči svaki put nakon nerazumijevanja i durenja koje traje obično cca tjedan dana. Zašto? Bi i više da ja ne poduzmem prvi korak. Ponosni i smiješni lav će prije krepat od tuge nego li krenut ka meni. Iako se i ja znam zaintatit, pa šutim. Šutnja je ponekad najbolje napadačko oružje, ali meni kojoj je horoskopski nešto u ovnovici, ratnica sam taka, to je gotovo nemoguća misija. Moram se ja borit...ili za ili protiv! Čekanje je za mene mala smrt!

Kakogod, vikend je predamnom. Neke fine lazanje sa puno sira i mesa sam namjerila spremiti. Ostaci štrudla od borovnica i jabuka poslužit će kao desert. I popodnevna šetnja, uz obaveznukavu! Ovaj put ne na Jarun ili Vrbane već prema Prečkom. Ti stari kvartovi imaju lijepe livade, parkove, kafiće. S večeri ćeš se zavući u moj krevet (ili ja u tvoj, nismo još dogovorili uvjete predaje) i skončat ćemo u snu. Lijepo je živjeti život satkan od ljubavi, tada ti snovi gotovo i ne trebaju!
p.s.
Hvala spisateljici na krasnoj knjizi. drago mi je da ima još ljudi koji razmišljaju kao ja. lijepo ih je sresti, makar ovako kroz knjigu!