HIPOKRIZIJA

Rekla bih im, ma kakav stadion (čak i Dinamov), koje relikvije, koji navijači, koji pobjednici? Ali, nisu me niti pitali, već samo kane uzeti moj novac. Jednako kao i crkva, ne pita me da li bih ja svoj novac u vidu poreza možda radije dala ovim potrebitima (za inkluzivni dodatak npr ili asistente invalidnim osobama).

I onda mi dođu ovi neki navijači i glasno larmaju da oni hoće to i to, da neće tako i tako, pa peticija, pa nezadovoljstvo pa nemreš danima već ništa pročitat osim, u najmanju ruku, talijanske urote. Ono, nije nam dovoljna bila talijanska mafija za uvoz smeća već sada i Boban s njima šuruje oko novog Dinamovog stadiona!

A ja kažem (iako me ne pitaju) da onaj tko plaća, valjda ima pravo i reći nešto o tome što plaća? Ja bih npr napravila stotine kvartovskih igrališta, sportskih terena, dvorana i slično, pa nek djeca haklaju umjesto što bulje u ekran! A velebni stadion plave boje nek si grade navijači zajedno sa svojim „golgeterima” koji nisu neg za drugu ligu. Jedino po čemu su prva liga to je lova koju mlate. I kaj bi oni sagradili nešto u znak svog velikog domoljublja? Ma ne, tajni računi vani, kuće i vile vani, život vani...oni tu dođu samo po lovu...i manekenke! A "navijači" (čitaj razbijači) šaraju po gradu svoje groteskne likove a istovremeno omalovažavaju tim arhitekata? To je samo kod nas moguće! O plavoj boji ne bih, meni draža uvijek bila bila (bilo Hajduka bilo Zagrebaša), ili črljena (bandiera rosa) ...

Pa me opet nisu pitali, ali ja sam mu rekla u brk, glavom i bradom gradonačelniku u njegov face! No pasaran ovo sa štrajkom „važnih” profesionalaca? Jbt, nekad su smetlari radili čisteći ulice, odvozeći smeće u onim svojim škovac-kolicima, a danas više niti papiriće ne beru rukom (rukavicom) već imaju AI rukavicu-hvataljku koja pobire smeće, kamiončine koje sve same rade a oni samo potežu neke polugice? Pa žele oni 30% veću plaću, jer perfidno lažu, da im je plaće pojela inflacija (sve mi to smrdi na hdz prste). Znaju oni (iako su neobrazovani smetlari i vozači) da je ponuda i potražnja majka kapitalizma! Dakle, nema na burzi škovaca, nema vozača...pa hajdmo u dvocifreno povećanje plaća! A mi građani, tko nas jebe? Mi sve to trebamo platiti? I misle oni da smo mi građani blesavi? Jer, npr dolaze po smeće obavezno nekim blagdanom, kad je satnica u duplo, a ne u dane kad je propisano za doć? Pa si tako naštimavaju em prekovremene, em rad na blagdan koji se duplo plaća i tak dalje! A mi građani smo ipak obrazovaniji od vas i živimo u ovom gradu i pol stoljeća i znamo kako je to s vama, čak i kad idete čestitat Novu godinu ili Božić!

Pa sam, kao što rekoh, rekla u brk gradonačelniku moga grada (kojem dajem svaki mjesec 50€ u vidu poreza, pa onda kupim obavezno plave vrećice, pa platim odvoz, pa platim još ponešto tom holdingu, pa platim državi za svaki proizvod (jabuku, voćku ili tariguz) 25% više što ostaje državi, crkvi i sl....a onda oni grade stadione, ne skupljaju i ne zbrinjavaju smeće, ne grade staračke domove, ne daju inkluzivni dodatak onima kojima pripada, ne plaćaju asistente bolesnoj djeci etc etc. Pa ja vas plaćam drago društvo da vi dajete moj novac onima kojima treba! Hohštapleri tipa navijači, nogometaši, crkva...svi lijepo lopatu u ruke i gradi svoje dvore a ne da ti ja sve plaćam!

Netko je spomenuo neki dan ovdje na blogu Robina Hooda! Ma kakv Hood, ovi otimači „izgubljenog kovčega” (a nisam ništ izgubila niti dala) uzimaju kak se veli, po pravdi boga. Pa država to smo mi, grad to smo mi. A građani i državljani a ne samo oni?

Zato ja svake četiri godine izađem na izbore i glasam (hm...mislim da izabirem, ali da je po pravdi ja bih izabrala sebe). Kaže meni dragi danas dok smo diskutirali o stadionu i škovacima da bi on meni dao jedan dan vlast i da bih ja to sve dovela u red? Pa bih!

Misleći ljudi bi dobili slobodu misli i djela i bili nagrađeni, ali i sankcionirani ako zglajzaju. Ovaj motorički dio oliti hard populacija, dala bi im lopate u ruke, krampove, mehanizaciju i nek tucaju kamen kao društveno koristan rad...kriminalce (prvo ove političke) bih skupila na jedno mjesto i rasporedila na najteže poslove, ali bih i najbolje platila...kazna bi im bila da svaki dan gledaju silnu lovu koju su zgrnuli al ju ne mogu trošit! i zabranila bi kapitalizam i uvela odrast!

I tako, ne bih sve to mogla u jednom danu, ali bih probala u sedam dana stvaranja, ko onomad bog! Kad bi me pitali, ja bih znala. Ovako, žo mi ih gledat kako se koprcaju...jučer Plenković danas Tomašević. A raja? Bleji ko i obično, jedino su stada veća, brže se mijenjaju pokretne slike (tik-toki, instagrami, facebook) i lakše se umire...uz selfije! No, najprije treba svatko poraditi na sebi pa tek tada možemo na drugima?

p.s. ovu Robin Hoodicu sam stavila da vam cure sline! znam da biste njoj sve dali!

Link
indexi; da sam ja netko

Link

Ne znam kako vi al ja svaki tjedan odem do jarunskog placa. Nije on nešto, po cijenama je skup, (kao kvatrić ili dolac, jer trešnjevački se skroz pokvario), ali mi je blizu. Pa kolica u ruke i pravac plac.

Prije par godina počela sam paziti što jedem, pa sam prestala povrće, voće i meso kupovati u šoping centrima, osobito ljeti! Sezonsko voće i povrće daleko je bolje na placu iako je nešto skuplje, ali ta skupoća nosi kvalitetu.

Pa tako više ne kupujem one neke pršute na akcijama već isključivo drniški, rezani pršut. Ima jedna krasna pršutoreznica drniškog pršuta, mjera je 20 dag za cca 10 dana! Malo, ali dobro, to je moj moto!

Meso također kupujem isključivo na placu, promijenim tu i tamo mesnicu tek toliko da vidim ima li kaj bolje, ali već par godina idem u ovu istu. Mesari ko mesari (nekoć davno sam radila u zanatskoj školi gdje su se školovali mesari pa znam da su premazani svim mastima), pričat će s tobom i podvalit ti nekaj ili zaračunat više nego kaj je? No, bitna mi je kvaliteta a to dobijem u takvom nekom ćaskanju s njima! Uglavnom kupujem teletinu (rebra ili kare), potom junetinu (mljevenu, šnicleke ili za juhu i gulaš), povremeno neka teleća jetra (znaju biti baš mljac). Ubacim ja tjedno i pokojeg piceka, a na placu baš ima nekoliko tih kakti domaćih (i ti su problematični a kamoli tek oni iz centara). Sve u svemu, zdravo se hranim, ali moglo bi i bolje. No, vrijedi ona prastara, koliko para, toliko muzike!

Ima i pregršt ribarnica, ali ja kupujem samo kod Plata, to je najbolja i friška riba. Ne treba me nitko uvjeravat jel friška ili ne, to onaj tko zna, zna čim ju vidi? Ponekad se razmazim pa uzmem i neku dobru ribu (skupu), ali u pravilu moji su moli, sardelice, kozice! Losos kupujem u Lidlu i nije loš!

Moja tjedna trpeza povrća sastoji se od, uglavnom sezonskih, povrćki! Eto npr sada obavezno kupujem domaći paradajz (uglavnom barem jednom tjedno radim sataraš ili šalšu) i papriku! Papriku volim i zimi, pečenu, ali ne gulim ju. Od povrća tu je još brokula (ili za juhu ili lešada), pa slatko zelje koje volim i dinstano i na lešo, obavezno tjedno mahune (na lešo ili ćušpajz) jer grah ne smijem jesti, osim mladog graha. Eto, baš sutra se spremam skuhati mladi grah i suhe kobasice kupljene od mog mesara! Tu je i zelena salata (ona išarana i miješana), a krumpir i luk pod obavezno, sve na placu! Razlika u krumpiru s placa i dućana je ogromna! Povremeno zaronim u neke šampinjone, pa pokoji patlidžan ili tikva, a obavezna blitva uz ribu! U stvari, zdravo se hranim tako da od sedam tjednih dana, pet imam povrće a tek dan dva krumpir (njega ne smatram povrćem), tijesto ili rižu! Često i odem van jesti, uglavnom dragi časti (ja njega kuhanim) ali mi to nije nešto posebno, jer doma obično kuham finije nego što je vani.

Najveći problem kod svega toga je što smisliti za kuhati i jesti? Normalno, valja i financijski ekvilibrirati i ne trošiti opet cijelu mirovinu samo za hranu?



Voće jedem svaki dan i to u eneromnim količiniama (ne bih smjela)! Pa tako, svaki dan pojedem cca 200 grama borovnica. To mi je toliki izdatak tjedno i mjesečno (mjerica od 250 grama košta cca 4-5€) da mi se čini da za to trošim više nego li za svu ostalu hranu? No, kažu da su jako zdrave osobito za ljude sa šećerom?

Pojedem i svaki dan prije večere jednu jabuku (domaću), pa se nađe i pokoja kruška, banana obavezno a o smokvama, mojoj slabosti bolje da ne pričam. Evo, i danas sam ih kupila i pojesti ću po jednu-dvije jer ne smijem više, ali gušti su gušti! Danas su ove bile po 8€ a inače su i po 10, ali je to voće za bogove!

Ne moram niti spominjati da svaki moj odlazak na plac znači i odlazak na kavu (obično je to leggiero), te poneki kolačić za doma! Danas sam još dobro i prošla, cca 70 €, jer sam bila štedljiva! Moj dragi kad je samnom na placu, samo vrti glavom? On je imućan čovjek ali štedljiv, a ja se kraj njega ponašam kao pijani milijuner. Ali, ja ću plaitit skuplje jer želim kvalitetu i neću se loše hraniti a onda hrpe love stavljati „za crne dane” do kojih ću ziher doći ako se ne hranim dobro? Ovako, znam da sam poduzela sve da budem zdrava, pa k vragu i bolesti! Sve u svemu, zadnjih godina kako sam stara, moj se skoro cijeli život vrti oko zdrave hrane i kako da ugodim sebi.

Eto, toliko za danas od ove face s današnjeg mog placa. Opet sam jedva dovukla (sva sreća imam tram kraj kuće) puna kolica. A vi? Kako vi jezdite kroz te scile i haribde cijena od hrane i što kuhati svaki dan? Jel štedite i jedete smeće ili ne štedite na hrani već na nečem drugom? Imate li kakav dobar savjet? Prihvaćam sve pametno i dobro, čak i u ovim godinama!

P.s. kako ne biste preozbiljno shvatili ovaj blog, na početku sam vam pustila prekrasnog Arsena i njegovu pjesmu koja me još uvijek jako veseli i čije "prehrambene navike" su mi i danas inspirativne za ovaj moj blog! Dobar tek!

(tri arbunića i blitva, moj današnji ručak)

Pa kaže on:”...što nedostaje u vezi da smo ovdje...” (istina, dotični je to pitanje napisao nepismeno na pvt na iskrici, pa sam odmah odustala od odgovora, ali mi je dotično pitanje bilo šlagvort za ovaj moj zapis. Iako je to već tinjalo neko vrijeme kao potencijalna tema, koja se ne jednom nametala meni a vjerujem i vama?

Zašto sam tu, tj. što nedostaje u vezi da sam/smo ovdje? Iako ima jedna bitna razlika, ja sam u profilu napisala da sam u vezi i da sam ovdje samo radi pisanja bloga a da se ne dopisujem niti ne družim na pvt!

Moje vrijeme mi nedostaje! Jer, imam ga previše, no nije to problem. Problem je kako ga upotrijebiti za ono nešto što meni odgovara? Više nisam kadra trošiti svoje ograničeno vrijeme (sada sam svjesna da je vrlo ograničeno) zalud, na ljude, stvari i događaje koji me ne zanimaju, koji me ne vesele, koji me ne oštre već otupljuju, koji su mi tlaka i koje mrzim (a ne moram) i tak...odlučna sam u tome da svoje ograničeno vrijeme iskoristim što je moguće bolje za mene!

Pa sam odustala čistiti stan, osim kad baš moram! Pa sam prorijedila sve svoje gluvarenje i izlaske koji su bili više neželjeni, nemogući i suvišni. Naime, kad imaš suviše lica oko sebe, nemaš nikoga istinski.

Ostalo je par prijatelja/ica s kojima se družim već desetljećima. Čak sam i mnoge fejs frendove obrisala i svela na neku razumnu mjeru (imam cca 70 prijatelja, ali mogla bih komotno obrisati njih pola a da mi ne bi nedostajali).

Mnogim stvarima koje sam voljela (ples, pisanje, koncerti, sex) svela sam na neki minimum dijelom zbog zdravstvenih problema (nemrem više luđački plesati ko nekad, nemrem više hodati ko nekad, nemrem se sexati ko nekad etc etc) a dijelom i stoga što sam sa sedam banki naprosto isprobala sve što se dalo, i izgustirala!

Dvije godine već imam stalnog partnera s kojim mi je lijepo, ali koji dosta svog vremena provodi radeći svoj posao (koji mu je hobi od mladosti) od kojeg i zaradi, a ja, iako sam pokušavala zajedno s njim, nismo uspjeli to smanjiti toliko da ima više slobodnog vremena. Ove godine došla je i ta bolest te su i njegove mogućnosti glede mnogo toga postale smanjene.

U takvim okolnostima, radiš kompromise s osobom koju voliš, s kojom ti je dobro znajući da teško bi ti bilo s bilo kim bolje. I znajući da bi ti lošije bilo da si solo!

E sad, kako živjeti (dobro) s kompromisima? Teško? Nikako? Ili ipak, nekako! Osobito u nekim godinama kada više nemaš volje (a niti mogućnosti) za nove izazove, traženja, nenalaženja i sve ono što iziskuje napor za ulazak u neku vezu, brak, druženje i sl.


Pa tako, uzimam a ne ostavljam svog dragog takvog kakav je! Sa puno lijepih osobina, ali malo vremena za mene, nas! Sa puno dobrote i ljubavi, ali...ali...i nadalje me neugodno iznenadi nekim postupcima, reakcijama (kojih ne bi smjelo biti nakon dvije godine)! Jasno je, ne mogu se ja mijenjati (i ja njega iznenadim nekim zvocanjima), ne može se on mijenjati...ali, nije lako prihvatiti i živjeti s kompromisima! Malo malo pa ta „idila” i „kula” od kompromisa se zronda skoro do temelja, pa onda opet gradiš povjerenje ispočetka...i bilo bi zabavno da nije naporno!Možda bi lakše i manje zahtjevno bilo biti solo, ne pokušavati više ništa već samo lamentirati npr na ovom sajtu na temu ljubavi, veze i sl...ali, borci poput mene ne odustaju samo tako. Osobito ako vrijedi, a vrijedi!

Da zaključim! Istina je, nešto nedostaje, i znam što! Vrijeme ispunjeno sadržajem koji me veseli, koji mi znači na dnevnoj bazi. Ok, ne želim i ne trebam bedinera 24 sata, ali dnevno bih voljela popiti kavu s njim, s nekim tko mi odgovara intelektualno ili kako već, prošetati radi zdravlja onoliko koliko možemo (on, frendica, frend), ali kako to uskladiti? Stalno netko ne može, ne želi ili sam ja ta! Pogledati neki film ne samo doma već i otići u kino, neki koncert, neki izlet dulje od jednog dana...družiti se s ljudima, ponekad i čoporativno? Čovjek je socijalno biće, a on je vuk samotnjak, njemu je dosta njegova enigmatika i ja! Normalno, onoliko koliko mu treba da ima! Koliko je meni dovoljno? Često premalo, a ponekad baš i previše. Često premalo onoga što bih htjela a previše onoga što baš i ne želim. Kompromisi su teška ekvilibracija na žici zvanoj život! A ispod provalija i pustinja.

Kako, cit:”...Omogućuje usvajanje novih spoznaja kroz procese asimilacije (uklapanje u postojeće sheme) i akomodacije (stvaranje novih shema)...”

Pa onda sve svoje skupiš na hrpicu i životinjariš danima, pa onda živneš i sretan si, pa onda poludiš na neku glupost („nećeš ti meni...”) i onda opet „tiha misa”, shvaćanje da se volimo, a samo i imamo jedno drugo i da smo na kraju. I da ne smijemo niti trebamo usrati taj kraj! Možemo li to? Smijemo li? Jel sukus svega: daj šta daš? I mirenje sa...ako imaš, imaš, a ako nemaš, nemaš! Ili je sve u toj uravnoteženoj asimilaciji i akomodaciji?

Kakogod, ponekad nije loše pretresti i protresti svu tu svoju žabokrečinu od života i pustiti malo svježe vode, ako ništa, da se ko žabice, veselo brčkamo i krekećemo?

dalmatinski zalaz

danas se konačno pojavio, onak brčina sfrkana i ne bi mu reko da je lokalni umjetnik koji slaže kamenje na moru sam tako!? prvi dan kad sam zamijetila te uratke (bilo ih je više), dragi i ja bili smo uvjereni da je to kamenje na stijeni zalijepljeno? a nije! i onda smo lamentirali kako stoji sam tako? a vjetar, a valovi...a kamenje stoji! istina, čuli smo priču, jedan dan, da je more i vitar srušio...a on je opet došao i sve iznova...i tako i danas! pa sam odlučila slavnom umjetniku posvetit i blog, i slikicu pokazat (nisam tražila autorsko pravo). meni je sve to bilo zanimljvo, danima se tako kupat u tom društvu tih statua koje prkose buri, valovima i ljudskom faktoru. naime, vandala ovih dana posvuda oko nas (mislim i na kopno i na more), pucnjave i mrtvih kolko voliš! uf, što je svijet postao "lijepo mjesto"! sva sreća, neću dugo živjeti da dočekam da sve ode u p.m.


figure (nisu veneris)

zapis sam započela, s jednom od mnogih ovih dana, krasnom fotkom zalaza! a nastavit ću sa finim taljatelama s kozicama (i jednim ovećim škampom) u obližnjem, većem, gradu pokraj našeg sela! ručak je bio izvrstan, vino super (kak ima biti šibenski babić) a atmosfera tog ugodnog dana uz obalu mora super. nema gužve, nema buke (sva djeca su otišla)...nas dvoje starčeka (kao i većina gostiju) uživali smo u mirnom ručku! kava na ovećem trgu koji valjda jedini još ima ogroman spomenik iz NOB-a?



taljatele sa kozicama i škampom

i tako,mic po mic dođosmo i do sirene u crvenom! ha ha...nemrem ja odoljet ne ukazat se i ne prikazat. istina, nisu ovo godine za pokazivanje, ali baš zato...treba vidjet i ono što ne želimo, a što kod većine vas tek dolazi? starost, otromobljenost tijela i ostale radosti življenja žene (ili muškarca) od sedam banki! istina, gledajući ovih dana znatno mlađe po plažama, došlo mi žao njih a ne mene. svjesni smo toga svaki dan, moj dragi i ja. no to nas ne sprječava da živimo, radujemo se, volimo...svemu tome (osobito gravitaciji) uprkos!


p.s. ovih dana kako sam po cijele dane s dragim, imamo vremena i volje i divaniti! pa sam tako ja protestirala kod gl.urednika kako sve više nailazim na grozne riječi i izraze koji nemaju veze s ovim podnebljem? ok, očistili smo hr jezik od srbizama (uglavnom) ali smo ga zatrpali i zagadili sa bosanskim (uglavnom turcizmima)? čemu to? kaj nemamo mi naših lijepih riječi?

samo da vam mahnem, onak s jadrana! jučer sam se spustila s kontinenta ka moru. milina! nigdje gužve u prometu, kišica jedva da je malo oprala auto. piš parti u ličkom osiku, kava, prepišali smo kapelu i sv. roka (velebit) i taman kad smo se trebali spustit u magareći grad (selo), ukazao se marin u tisnom! nisam mislila taj dan jest janjetinu, al kad se ukazala, tko bi odolio?

i tako, eto me opet na moru! krasno je, nigdje nikog na plaži ili jedva, kafići poluprazni, more čisto...koliko može bit na obali, iako već dugo mislim da je jedino more na otocima ok!

kao što rekoh, samo da vam mahnem! nisam fotkala, jer sve već jesam...i plažicu sa pogledom na crkvicu, i restoran luna sa cvetekima (danas na jelovniku riblja plata i blitva) i nas troje (magarac, dragi i ja), tak da se ne volim ponavljati.

no, život i jest ponavljanje. samo što je sve, pa i mi, tiše, langsam i rjeđe. a čitam ovih dana o g točkama, orgazimima i inim fantazijama iskričara? dečki, primite se posla dok morete, jer kako stvari stoje (barem kod vas koji pišete o tome) uskoro će biti drugačije. ja vam neću reći kako i kada, saznat ćete sami!

do tada uživajte...uživam na najjače. došlo je doba kad ništa ne moramo (jedna od stvari koje "moraš" je i sex, ako ništa radi održanja vrste)...samo ono što volimo i želimo, a i možemo! do slijedećeg javljanja, vatreno i živo, pozdravlja vas gavrilović ivo! (nema slike nema tona, jer nemam štofa, barem ne za blog)

ili u prijevodu, tko te *ebe!

a nije da ja nemam više volju pisati. čitam blogove, ali nikako da mi se prsti pokrenu i da komentiram. a i kad da, neda mi se ostajati duže kako bih čavrljala? što se to događa s ostarjelom blogeriicom? je li zamor materijala, zasićenost dugogodišnjim bivanjem na ovom sajtu? neinventivni i dosadni blogovi? ili naprosto općenito zasićenost u životu. nema se više što novo vidjeti, pročitati, saznati. efekt deja vu!

pa ipak, prvo uz kavu dođem tu, očekujući što? da i moj život počne kao ovaj novi dan? sa svim poznatim i očekivanjima o nepoznatom.

ne očekujem više niti godoa. evo, ovaj tjedan idem opet na more, pa me niti to preveć ne veseli. jer imam i gdje (a da me neće koštati) i s kim, a trebala bih biti sretna i zadovoljna s tim. malo ljudi u ovim godinama ima nekog svog. kad kažem svog ne mislim na zakonitog partnera, zakonitu (ili onu drugu) djecu...naprosto nekog do koga nam je stalo, kome je stalo?

u stvari, najveće je pitanje do čega je uopće nama stalo? dal smo u fazi da otaljavamo život (vidim da se i arapo nekaj slično pita)? starost je okrutna i počinje, dragi moji, nakon šest banki. toga sam svjesna tek sada, zato ako ste u dobi kad ste krenuli u sedmo desetljeće (60 i koja), zgrabite još ovo malo života dok vam ne iscuri iz šaka. istina, ima i onih koji sa 8 banki plešu,pjevaju i svašta nešto...ali ali...to je na fasadi i za van. unutra, u četiri zida jao i pomagaj. što ne znači da velik broj ljudi već u mladosti nema sik život i ništa od njega (arbajt od jutra do navečer, materijalna i duhovna bijeda i sl).

kakogod, dobar vam ponedjeljak i smiješi se vikend, iako nama nekima su dani tek različit skop slova i ništa više! tabletice u bojama složene uredno u kutijicu od ponedjeljka do nedjelje. danas opet ispočetka, jer iskreno, po tome pamtim ponedjeljak.

ali, da ne bi mislili kako sam posve rezignirana i bezvoljna, smiješi mi se kavica s frendom! ali, idem provjerit da ne radim ražanj bez zeca?

p.s.
ova ambrozija ubija i zadnji atom u meni. kihanje, cure suze u očima, peče grlo...i svake godine sve gore. kaže vakula, pričekajte još par tjedana...a krepat ću do tad? možda je na moru ipak lakše? claritine ne pomaže baš preveć a prestara sam za isprobavanje nekih novih recepata (čak mi se više nit trava ne puši) tak da...duraj mala!

("trbuh" Zagreba i prosvjed)

Prođe i ovaj dan....

Valjalo je biti sudionikom ovog današnjeg prosvjeda! To je ne znam koji po redu u mom životu? Od onog najvećeg, za 101-nicu do ovog danas (prilično velikog)!

I što reći? Bila sam tamo gdje je trebalo biti. Istina, malo toga sam čula, ali ono što sam čula bilo je dovoljno da zaplješćem (ne znam zviždati, a nije mi bilo moje drage frendice koja na takva okupljanja nosi žviždaljku)! Bilo je puno mladih ljud, što je vrlo pozitivno, ali i ovakvih starih ko što smo moj dragi i ja! Prosvjednike sam čekala na trgu (Argentina) jer sam ovaj put odustala od hoda sa Tomislavova trga, preko Praške do Trga. Nedugo sam bila u jednoj takvoj povorci (bilo nas je dosta, antifa prosvjed), okružena interventnom s dugim cijevima i nije mi baš bilo ugodno, pa to nisam htjela i danas ponavljati. Nikad ne znaš kakvih budala ima kojima smeta mirni prosvjed?

I tako smo se mi smjestili u hladovini, tik ispod Ritma grada (poslije sam na fotkama vidjela da je tamo bilo najviše ljudi upravo zbog hladovine)! No, neću sada o tome što je sve bilo, o tome vrve svi mediji, a zanimljivo je koliko i kako neki šute? Već ću o onome što nije bilo (to ću zalijepit u komentaru jer se bojim da mi neće dati ovdje u blogu).

Drago mi je da su pričali ljudi iz Like, građani, ali mislim da je ovo trebao biti i politički skup sa zahtjevom za smjenu vlasti!

Dapače, tek kad preuzmu i političku odgovornost (a ne samo kriminalnu i prekršajnu koje kod nas traju cvijelu vječnost) svi oni koji su odgovorni (od gradonačelnika, župana, ministara, inspektora, carine, policije, premijera) tada će ovaj prosvjed ispuniti svoju svrhu, a to je da nikom više nikad u Hrvatskoj ne padne na pamet da odlaže ilegalno opasan otpad i još k tome da ga uvozi i pri tome enermno zarađuje na tuđoj grbači i ugrožavajući doslovno sam život!

Do tada, trla baba lan da joj prođe dan. Bilo bi mi drago da pročitate komentar, tj. govor Građanske inicijative Maksimir za Zagreb (GIMZ) koji govor im je ZABRANJEN tj. nisu ga mogli pročitati na trgu na prosvjedu jer im NISU DALI. Jasno mi je i zašto a nadam se i vama! Ali, ja upravo taj govor potpisujem i tek s njim prosvjed ima smisao! Ovako, dala sam svojim prisustvom legitimitet ovom prosvjedu, a u stvari, to nije to! Ostavka ovakve vlasti je prvo što je trebalo napraviti i zatražiti! ne može onaj tko nas je uvalio u govna i vaditi nas (plenković i njegova bulumenta). No, to ostavljam svim tim tisućama ljudi koji su bili tamo. Možda sam ja nepopravljivi skeptik, ali ne vjerujem više ništa ovoj korumpiranoj vlasti. Ne vjerujem ni drugima, ali ovi su se dokazali zadnjih 10 sigurno (a i 30) da su potkupljivi, nepotisti, misle samo na svoje dupe i grabe, grabe nemilice. Čitam danas: DOSTA JE! Pa vidjet ćemo rajo je li? Meni je bilo davno već dosta, ali...ali

Evo malo fotke sa vrha „trbuha grada”, Dolca, sa svim onim krasnim šestinskim kišobranima. ufatio me dragi u trenucima ranijeg odlaska s prosvjeda, ka Kapucineru, ali fotku sam obrisala!

(Puntijarka, ovih dana i balvan tj drvo koje treba pomaknuti,pokušat ćemo to ovih dana na trgu prosvjedom)

Nakon jučerašnje (dijelom i nedjeljne) kalvarije, eto me opet u sedlu! Ništa značajno, ali jučer nakon 24 sata bez bilo kakve hrane, završila sam u Jabuci! To je birtija (restoran) tzv moje mladosti. Prije 20 let doselila sam u ovaj kvart i ta birtija je bila moja, gotovo, svakodnevna štacija (od klope, bilo ručka bilo večere do kafenisanja). Uglavnom, ipak nisam ovdje pila iskričave kave jer bi to bilo preočito već sam ih godinama pila u jednom drugom kafiću u kvartu (Yabani), koji je čak i ime promijenio! Toliko sam ostarila.

No, da se vratim Jabuci. To koliko sam i kako ja jučer jela bilo je grdo za videt. Sve mi je pasalo (tri vrste hamburgera) sa cezar salatom bilo je posve dovoljno za nas dvoje. Ali, vina je manjkalo, pa sam naručila još deci (neki souvignone). Osjećala sam se kao pesa kad pustiš s lanca nakon pet dana posta. Ja koja inače uredno jedem u točno određeno vrijeme, iste količine i namirnice, nisam jela cijelih 24 sata! Moralo je tako biti jer je neki (glupi) doktor zeznuo stvar prošli put, pa sve ispočetka.

Nemam vam kaj napisati, osim da sam dobro! Mogla bih biti i bolje, ali...ali...to je onaj ali iz mog prethodnog bloga.

Uplatila sam opet premium! Ne znam koliko ću pisati, ali hoću. Sebi za gušt a vama (možda) u inat? Ili pak gušt? Kakogod, plati pa se klati. Ja sam nepoderiva ovdje na blogu. Moja Sara je davno već pokojna a još uvijek drljam ovim prostorom pod njenim nickom.

Ovih dana, u par dana, ode nekoliko hr veličina (Đimi, Ksenija i Šnajder), sve jedan veći od drugog. Iako Kseniju baš nisam voljela zadnje vrijeme jer je bila tipična režimska (hadezeovska) gl. urednica, kak vele, čelična lady no bila je dio „velikih pet” (Gordana Boneti, Helga Vlahaović, Željka Fatorini i Jasmina Nikić, koje ove današnje spikerice neće nikad dosegnut. No Đimija sam voljela, osobito njegov humor, pravi zagrebački štih! I Šnajdera (Slobodana) sam poštivala i ponešto ga i čitala, a bio je dokazano daleko od režimskog, dapače, jedan od rijetkih kaj je na svom FB profilu imao SFSN!

I tako, idu dani, sve nas je manje (mislim ove neke poslijeratne generacije), i sve mi se više čini da sam sada ja prvi ešalon za odlazak?

No, dok ne odem, bit ću tu! Premium pretplata tri mjeseca, može se za to vrijeme svašta ovdje naškrabat. Ljubav više ne tražim, čak niti ovdje. Partnera također, sve sam izgustirala i isprobala, a i našla. Ja bum valjda ko Rudanica, tipkala do zadnjeg? Morti me i najdu zgrčenih prstiju na tastaturi...ha ha...nije nemoguće! U to ime,evo i jedna prigodna fotka.



p.s.

Vidimo se na prosvjedu! Ova slika gore govori o tome što mislim koliko će prosvjed promijeniti stvari u ovoj našoj lijepoj. Drvo je ogromno, ja ipak samo čovjek-žena, ali vjerujem da moj guranac ipak nešto znači, meni barem. Slika je od nedugo (drvo srušeno još za ovog zadnjeg nevremena na Puntijarki, prije par mjeseci). Slika govori o meni, klasa optimistu! Vidimo se u subotu! U međuvremenu, od mog zadnjeg javnog nastupa (premium), uredno sam vas čitala dok ste vi uglavnom crtali (objavljivali slike), ali bilo je i zanimljivih zapisa koje je čovjek mogao čitati (ponekad čak i grickajući nokte)! Napisala sam i desetke blogova, u svom stilu, o svom životu, svojim prijeporima, pregnućima, nagnućima i ostalim....ćimulama! Normalno, kao pravi kroničar i bloger, opanjkala sam i neke događaje, izostanak istih i slične rak rane ovog društva i čovječanstva. Sebi sam važna i pišem blog o svom životu, o svom trošku, a vama kako drago?

Odmetnuti bloški pisci odlučili se spustit do Zrinjevca! Kružok u malom, iako nije da nismo bili sudionici i velikih, no bila su to neka druga vremena. Kad se na blogu pisalo, družilo, ljubovalo...živjelo! Jutrom, prvo blog, s večeri do duboko u noć, opet blog! Otužno sve to skupa bje ovih dana. Pa si pomisliš, ne valja živjeti od stare slave kad je sve kakti bilo bolje, jer danas imaš to bolje ali na drugi način. I ne treba tražit kruha nad pogačom, tak su barem rekli naši stari.

Ni plesnjak više nije kaj je bil. A bili su plesnjaci, svaki vikend barem jedan dan vikenda, ali i to je pase kao i toliko toga.

O kako sam stara! To najbolje vidim danima već. Dragi abdicira, pa sam počela i ja. Sve je lakše ne biti. Prijeđe u naviku, bez dodira, bez jutarnjih zajedničkih buđenja, bez onih zajedničkih kuhanja i sličnih stvari koje ljudi koji se vole vole raditi zajedno.

Ok, odemo na poneki ručak (kao danas npr u Samoboru ili neki dan na Sljeme), potom česte kave (skoro pa svakodnevne), pa poneka šetnja, neki šoping, netko, nešto, nečeg uvijek ima! Ali, nema onog pravog zajedništva, onog muvinga kad smo par dana zajedno (nismo to već bili dva mjeseca, a meni se čini kao godina)? Čega ima? hm...zapanji me detalj kad pošaljem poruku i ne dobijem četiri sata odgovor? A onda ode kupit neku glupu sitnicu ili mi donese lijekove koje sam zaboravila ili...nema što nije učinio za mene! Nisam zlopamtilo pa zaboravim, ili hinim.

Još te želim voljeti, još te volim voljeti. A ti? Kažeš, umoran si. Stalno ti se spava. Nemaš volje za ništa. Trebao bi, ali...ali...samo taj ali odzvanja? I kod mene, htjela bih al sve sam tiša, sve manje volje, a sve više ali...

I dok čekam da se tvoj ali pretvori u DA, želim opet spavati s tobom i buditi se uz tebe, odem! U svoj kutak. Odem na Zrinjevac, pa otplešem neki čudan ples kao da to nisam ja. Pa odem na kavu s frendovima i frendicama, pa živnem. Nije mi problem otići uru vremena daleko da bih popila kavu s frendačom s kojom se znam pol stoljeća. Ali...ali...

Zar sve u ovim letima ima ALI?

Ne mogu više plesati, a želim. Ne mogu se sexati, a želim.

Što mogu? Ha ha...žonglirati tanjurom(kao što sam to jučer) misleći da samo perem suđe i tanjur s druge strane. Pa zašto ga ne baciti u vis i okrenuti tako na drugu stranu. Ta samo ga treba oprati i s druge strane. I tras...pada on (tanjur) u sudoper, ja ga lovim (najveća glupost) i razrežem si ruku i dva prsta! Divota prašine. Da sam to htjela, ne bih uspjela.

Obožavam otići u taj Samobor, jer imam četiri u jednom! Uz potok prošećem, pa potom ručam (ima neka zgodna kovačnica hrane uz potok sa super finom sporodržećom teletinom), nakon ručka opet kraća šetnjica (danas su bile i neke ležaljke u koje smo se dragi i ja uvalili ko kakva djeca), pa nakon ručka kavica u Havani, onda lejzi korakom produžimo do Prolaza na kremšnite! Dvije za ovdje, a dvije za doma!

I kažem ja, kad smo stigli na stražnji ulaz (njega sam uvijek voljela jer mogu nekako incognito doći u svoj dom), oćeš gore? Neću, veli on! I to je kraj lijepog dana! Možda i bolje da nema još, jer bi bilo previše. Ovako, posve dovoljno!

Kao da sam i ja malo odahnula, jer nije ni meni bilo do čega? A možda da smo samo malo pokušali biti manje stari? Bolesni? Znam, sutra ćemo biti više...nešto drugo. No, dok imamo sutra, dobro je. Nisam pesimista, jer da jesam ne bih jučer bila na Zrinjevcu a danas u Samoboru. Pesimisti stoje doma! Optimisti i dalje trče počasni krug...jedan za mene, jedan za njega...a sutra i za cijeli svijet.




(ja, još uvijek sa sjajem u očima, tik pred odlazak na Zrinjevac u očekivanju....Godoa)

sitna dušo od Heidi! nisi vrijedna Vedrani Rudan niti cipele obrisati a kamoli je uzeti u usta! ovo mala ti je po duši i habitusu a ne po visini! ako ti nije jasno, sitna policijska dušo, zakaj, mogu uplatiti premium pa možemo o toj heroini hrvatske pisane riječi, prodivaniti? iako, sumnjam. ti si onaj sitni režimski štakor koji izvršava sve što treba, pa i više od tog. nažalost, takvi ostaju i opstaju vječno! a Vedrani hvala za čovječnost i vonjanje po čovjetini (kak reče Tin)! takvih žena jedva da je bilo na ovim prostorima, ali ovakve kao ti Heidi (ha ha nadjenula si ime Super) postoje na ovim prostorima uvijek i svuda! na koncu, žao mi je što sam isti prostor posvetila tim različitim ženama, ali na fejsu sam objavila sućut i sve kaj je trebalo. jer, istinski sam tu ženu štovala. na koncu, dotična Vedrana je najprevođenija i najplodonosnija hr književnica ma što o tome kakva režimska šuša mislila!

p.s. super heidica je u međuvremenu obrisala blog, ali moje mišljenje o tom pamfletu, izraženo ovdje, ostaje isto! dapače, kako uopće nekom može pasti na pamet usporediti v. rudan sa tamo nekim srbima (bora čorba i bata živojinović)?

/vivas bar, koktelčić, gdje smo se sreli na iskričavoj kavi prije dva leta)

Ovih dana konačno smo moj dragi i ja prešli na sunčanu stranu ulice! Iako smo stalno tražili hlad na ovih usijanih +40, uželjeli smo se malo onog drugog, životnog sunca! Nakon gotovo mjesec dana, što njegovog boravka u bolnici te mojih svakodnevnih odlazaka u posjete, evo nas opet na slobodi!
Pa smo tako ovih dana ponešto malo i slavili. Najprije njegov ročkas (lavlji), ništa posebno ali lijepo! Jer, lijepo je i kad si samo živ i kad ništa ne boli! Ubavi Stari melin u ove vruće dane bio je pravo osvježenje! Tihi kutak uz žubor s jedne strane potokom (vjerojatno Vrapčak) a s druge stara vodenica i slap, a u podnožju bazen s pastrvama! A pastrve netom ulovljene, na žaru,bile su fine. Uželjeli smo se i malo juhice od vrganja pa smo si to i priuštili, jedan je život, kaj ne!

I tako day by day, dočekasmo i svoju drugu godišnjicu! Ljubav i dalje stanuje ovdje, kod nas! Ne brojimo više mjesece, već počinjemo godine. Lijepo je nekome biti netko, osobito pod stare dane. A stari smo oboje i nećemo biti mlađi. Niti ne moramo, samo da budemo još nešto živi i živahni i da ne boli!Osmo desetljeće zvuči prilično grubo, ali neko veče sam na Zrinjevcu vidjela kako su godine ipak samo broj! No, taj broj valja poštivati i uvažavati.

O svemu tome evo i par fotkica koje svjedoče tim našim malim i kratkim koracima ka boljem životu! Konačno i ova pasja vrućina popušta, taman kad prođe kolovoz, bit će opet prilika za malo mora, borova i šetnjica. Bilo je čak i dobro biti u Zagrebu ljeti, jer grad se nekako isprazni, ulice postanu prohodne, parkinga kolko voliš, tramvaji prazni, trgovine nigdje nikog...sve u svemu, volim Zagreb ljeti. I tako već desetljećima. Kad svi nomadi krenu ka moru (srpanj i kolovoz) ja ostajem doma, a kad se svi vrate s mora, ja krenem put juga! Milina tu, milina tamo, iako se bojim da taj moj đir koji prakticiram već 30 godina neće više biti dovoljan?

zrinjevac, subota, čagica

Bojim se da ću uskoro morati ljeti u Alpe (ili barem do kćeri sjevernije), a onda se spustit u ovaj pakao od Zagreba. U stvari, u ovakvom ljetu, nigdje nije dobro...osim gore na sjeveru. A sada je malo prekasno da mijenjam životnu destinaciju. Sva sreća, neću valjda još dugo sve to gledati? Kakogod, treba uživati u svakom danu koji imamo pred sobom, osobito ako je lijep. Moji dani su ovih dana lijepi, neka ih, nećemo kvarit, samo ih zabilježit i krenuti dalje!

vodenica vu starom melinu


Prilično živahan vikend!
Najprije sam pohodila plesnjak na Zrinjevcu! Ufotkala sam se prije odlaska u nekoj babljoj kiklji, ali samoj sebi sam rekla: babac, upravo ti takva haljina dobro stoji! Normalno, moje staračko društvo (bez dragog koji se oporavlja) je bilo zaništa! No, neću o detaljima. Bit je bila da smo na koncu jedino pojeli sladoled (nismo plesali, nismo se družili). Pa sam zavapila svom dragom da mi je ipak najbolje biti i ići bilo kamo s njime!


(ja za zrinjevac spremna)

A i ostatak vikenda je bio prilično bizi! Iznenadila me unučica (vratili se iz Alpa) pa je dobra i baka! Nisu se sjetili tu istu baku pozvati sa +40 u Alpe? Pa smo ona i ja (unučica) vodile dobre razgovore gdje je, između ostalog, rekla da će živjeti u Kanadi i da će pozvati svoju baku (mene) kad bude tamo studirala i živjela! Mala ima love i naslijedić te sve od bogatog oca i djeda tako da vjerujem da će ostvarit svoje snove? Voila, bolje ikad nego nikad. Naime, i ona je bakino dite jer ne voli vrućine, more već planine! Btw bio je taj obisk unučice razlogom da se nađemo nas dvije sa njezinim djedom (moj ex suprug) i tako smo zajedno malo se podlružili! Ex je normalno pričao o svom muškom unuku, o svojoj jedinoj (iako ima tri) kćeri i tak...kako su neke godine, ljudi...ma sve s njima, pase! Čitam đusi i to kaj dela njezin bivši (dijete u 78.g. života) i mislim si: čovjek je lud! Imati dijete u tim godinama je okrutno, prvo prema djetetu a potom i prema sebi. No, svakom njegovo.

A danas sam, nakon doktora i rješavanja nekih stvari, posvetila se svom dragom! Moj lavić ima ročkas danas. Istina, na pol je kapaciteta jer je još rekonvalescent i oporavlja se od operacije. Pa smo nakon putešestvija po bolnici (ovaj put za mene), otišli na ručak vu Starom Melinu! Ne znam jeste li kada tamo bili, ali baš je prekrasno u ove vruće ljetne dane. S jedne strane potočić (valjda Vrapčak) a s druge strane stari mlin i vodenica! U potočiću uz vodenicu plivaju pastrve, koje potom jedeš!


I tak, dani su bili krcati lijepim stvarima, događajima i pregnućima! Sada slijedi odmor ratnika. Par dana imam free, ali kroz koji dan stiže godišnjica.

Naša lijepa priča koja traje dvije godine! Tim povodu napisat ću opet neki blog! Mi starci smo aktivni koliko god možemo bit. I lijepo nam je. I imamo razloga za život. Kaj da vam velim, nikad mi nije bilo bolje. Baš smo se danas dragi i ja suglasili da bi još koju lijepu godinicu, da ne boli, da malo uživamo jedno u drugom i ugađamo si. Ove fotkice možda nisu sa izbora miss i mistera, ali mislim da puno govore o tome kako smo si dobro i kako smo si dobri!

Neki slave oluju a ja Rastoke prije 11 godina! Fejs me normalno podsjetio na to, pa evo da malo uživate. Bila su to vremena kad sam putovala, jurcala čak svaki tjeden nekamo? Istina, bilo je malo prenaporno, ali bila sam i ja ispod 70!

No nisu godine u pitanju, već volja i želja i imati s kim? Moj dragi ovih dana nakon povratka iz bolnice, polako dolazi k sebi. Ponudila sam pomoć, pače seobu na određeno vrijeme dok stvari ne zarastu! Odbijeno, uz obrazloženje...nije važno. A ja pak neću opet nudit, nekako se niti meni neda više glumit medicinsku sestru.

Obavim ja i ovako sve što treba, odem na plac, skuham, stalno sam brižna, al nekako mi ponestaje volje?

Ovih dana je dragom i ročkas, lavić koji tek povremeno zariče. Lavovi su mi nekak suđeni, što ću? Ima i gorih stvari i ljudi da ne kažem znakova. Zašto mi vodenjaci padamo na lavove, nisam uspjela dokučit? Jedan mi je prije puno godina bio fatalan i priča je trajala više od 20 godina, a evo sada opet. Ovih dana će meni i tom mom sadašnjem lavu dvije godine kako smo zajedno! Ne znam što bih rekla, nije sve idealno, ali ima puno lipih stvari.

Jedna od njih je ljubav, a kad nekog voliš onda i praštaš. I stalno iznova konstatiraš iste stvari i pojave zbog kojih ludiš, ali nema pomoći. On se neće promijeniti a ti ne možeš bez njega, tj. lošije bez njega nego li s njim. A u ovim letima valja biti pragmatičan, uzmi ono što ti paše a zanemari ono što ne možeš promijeniti!

Evo npr jutrom sam već bila živčana /a znam i zašto/ čim sam se probudila! I onda to iskalila na mravcima koji su nedužno šetali mojom radnom plohom? Ups, nemam pojma otkuda su se zadnjih dana pojavljivali, ali nekako mi dopizdilo stalmo ih sprejat, brisat pločice i slično kako bih se riješila. Pa sam danas potamanila ih krpom za suđe, ali gle vraga, umjesto da su pocrkali, oni zaposjeli svu krpu i ja sam onda definitivno postala ratni zločinac. Uzela sam vrelu vodu dok sam kuhala espresso kavu i svu izlila na njih! E tada su konačno pocrkali, ja krpu oprala i voila...idemo dalje. Pol ure sam imala osjećaj ratnog zločinca, ali me prošlo.

I dok se tako danima natežem s mravcima, ne mogu riješiti problem koji me doista muči i koji me izluđuje pa se iskaljujem na mravima.

Dragi je nakon operacije opet počeo pušit ! Unatoč svim pričama, razgovorima, molbama, prijetnjama...on puši! I to mi više uopće nije niti smiješno, niti tužno...naprosto sam oladila! Neka mu, neka ga! Svoje bitke će morati ubuduće voditi sam!

Što ćemo sa dvogodišnjicom? Pa možda malo popričati o svemu što je bilo i što nije. Niti će! Kakogod, hiberniram i podnašam ovo. Izazov je strašan, svake godine sve gori. A ja sve teže to podnosim. Možda je i vrijeme da i ja odustanem od svega?

A kako, kad sam i jučer kupila jednu opravicu (ljetnu haljinu) lee coopera na sniženju u Modiani, čisto sumnjam. Volim kupovati dobre stvari na sniženju, jer nemam lovu da takve dobre kupim po normalnim cijenama.

Ovih dana krajičkom oka gledam i na čagice na Zrinjevcu! Otići ću koji vikend tamo, ako ništa da malo uživam u pogledu kak ljudi plešu i slušam glazbu moje mladosti.

Sve više me ovo moje podsjeća na onu priču, psi laju, karavane prolaze!

p.s. ne znam jel šljaka postimage, ali stavit ću fotku snimljenu prije 11 let na rastokama, fotka je super i nadam se da će krasit ovaj blog. makar nešto pozitivno!

u stanu podnošljivih 26! vani pakao, barem je već bio ujutro u 11h. doma sam u zamračenom. danas nejdem u bolnicu jer mi dragi sutra izlazi van! konačno. puna dva tjedna i više.
danas sam si malo "podigla" rejting i preuzela iz pick up-a dva parfema, jedan kenzo jungle (slonica ha ha) od 100 ml koji će trajati brat bratu godinu dana, i drugi za po doma, karl lagerfeld. uspjela sam oba kupit uz neke popuste sve za 85€. bravo ja! a k tome, nisam ih još niti platila.
jučer sam malo šalabajzala s unučicom kaptol centrom i tkalčom, podvečer. moju unučicu ništa ne zanima osim nekih jezivih, crnih knjiga! brr. ne mogu ja više ništa tu učinit već molit (a nisam vjernica) da sve bude kako treba? iako sumnjam. ne čudi me da svaki dan čitam kako mladi skreću u neke čudne vode...droge, nasilja, beznađa i sl.

kad smo kod mladih, kak vam se čini ovih dana kako naša crkvena bratija i dalje napastvuje i dirka našu mladež? i nikom ništa, kler šuti već tek na prisitak javnosti nešto se počelo mijenjati? kažu, sklonili su dotičnog fratra da ne radi ista djela? hm...ja bih ga sklonila tako da bih ga skratila za meštriju, pa bi se svaki dan sjetio kaj je radio a nije smio. i molio usrdno boga da mu oprosti.

a čitam i o ovom nesretniku poljaku, jer, posve se slažem s tim da su "vjernici" ovi politički ostali zatečeni...nije muslić, nije ateist već njihov, vjernik, dokazani! no, valjda je i njemu u cijeloj toj teškoj moralnoj i ljudskoj priči zvanoj život, bilo jasno da su to sve jeftine priče za zaradu i nemaju ništa s vjerom, ufanjem i nadom...u bolji život?

kakogod, sutra ću živnut jer mi dragi ide van. nadam se da neće bit nekih čarki i tragedija, ko što je ova s lavicom u ZOO? po meni krivi su ovi iz ZOO kaj nisu to sve adekvatno pratili i reagirali na vrijeme. eto, sada imamo femicid i u ZOO?

ili takvo što! Ostavila sam dragog danas (ili on sebe) u bolnici, spremnog za operaciju! Osjećao se kao pale sam na svijetu, reče! Uz svu ljubav i brigu, ipak je to tako kad ideš doktorima na megdan.

Ni ja nisam dobro. Nekako sam cijeli dan nemirna. Sve je isto kao i inače, osim što znam da ga čega torakotomija! Koliko će ga rezat, znat ćemo tek sutra. A oporavak ovisi o tome. A ja pak ovih dana moram na jedan neugodan pregled. Nije mi toliko do te neugodnosti već stoga što cijeli dan nemrem ništa jesti, a moram piti neko bijelo sranje od kojeg mi se sad već diže želudac. Osim toga, ok sam, pače super sam! Sve je nekako zadnje vrijeme dobro i baš me to brine?

Iza ugla sigurno čeka neka čvoruga, neki kamen spoticanja, neka avet koju još niti ne naslućujem? Djeca su dobro, ne trebam ja njih niti ona mene! Ljeto je, hibrnacija na djelu. Sva sreća da srpanj ima malo manje vrućine od lipnja.

No, kako dragi nakon izlaska neće baš biti u fit formi, morati ću bedinat ga i pazit i mazit. Pa nećemo moći ići na neke izletiće bliže i dalje okolice. A vapim za nekim jezercima, šumama i sličnim mjestima u unutrašnjosti. Na more ću opet tek u rujnu. Očekujem u Zagrebu mir i tišinu, manje vozila i sl.

bit ću dobra, obećajem!

Btw danas sam opet vozila solo auto nakon što sam prije dvije godine ostala bez auta! Mogu ja to bez beda, ide to meni, kao da nisam niti prestala. Dobar je osjećaj da sve što trebaš obavit, sam se odvezeš...ne treba te nitko vozat! Sve u svemu, nemam o čemu pisati, jer će mi se život svesti na obilaske u bolnicu, odlazak na neku kavu i druženje s mojim frendovima (par ih je svega) jer sada ću tjedan dana sigurno imati više vremena.

Potom, kad se dragi vrati bit ću mu oslonac, i fizički i svekoliki. Dobro je da smo prije svega ovoga otiši na more i malo se opustili i uživali.

U ovoj dobi, svaki dan je važan. Preciznije, svaki dobar dan je važan! Bit će ih valjda još. Malo me strah nekih nepredviđenih događaja glede operacije, ali on je snažan i zdrav dečko, bu to sve ok. Na koncu, ima razloga za život i borbu, imamo oboje, jer imamo jedno drugo. Dobar je to osjećaj u ovim letima. To je u stvari jedino važno kaj imamo! Držim fige i čekam!

p.s.
štrudlica, malo višnje malo trešnje se peče! za dragog. danas opet put rebra (na svu sreću imam auto pa ide nekako), u posjetu! dragi je dobro, sve je prošlo dobro. dapače, vrlo dobro. nisu ga ščerečili kao svinju već samo laparaskopski. račića su izrezali i bacili mačkama. iako sumnjam da one to hoće? sada su ostale jedino moje smrznute kozice (račići) pa se nadam koji dan kad dragi izađe napravit feštu od kozica! sve u svemu, život mi se odvija između rebra i ostalih organa (ha ha)!