HIPOKRIZIJA

Link


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ai-laze-o-tome-kako-razmislja/2663908.a
spx


Piše: Nenad Jarić Dauenhauer
13:20, 27. travnja 2025.

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
(A.G.MATOŠ)

crnilo

"Sprovod pape Franje

(Vedrana Rudan 28.04.2025)

Pretpostavljam da je medijima teško izvještavati sa sprovoda, posebno kad učesnici sjede. Još kad umre papa.

Kužim, ali ipak nisam očekivala toliku količinu gluposti. Svi su nam portali pogreb predstavili kao modnu reviju s posebnim osvrtom na odjeću koje su nosile dame i poneki gospodin.

Zašto je to bilo bitno? Je li itko od modnih mačkova očekivao da će prve dame osvanuti u mrežastim čarapama, korzetu i zečjem repu na guzici, a predsjednici država u bemudama sa raskopčanim šlicom?

Nisu, A opet, nije im bilo lako. Trebalo je crnu bezobličnu mrlju pretvoriti u Vijest!

Aleluja. Neke prve dame i premijerka Italije Vatikanu su pokazale zube. Talijanska premijerka Meloni na sebe je, umjesto crne haljine, navukla hlače, a francuska prva dama je pokazala koljena i reklamirala Vuitton.

Yes! Bravo, cure. Tako se ratuje s krvnim neprijateljem.

Naš je predsjednik sjedio u prvom redu, on je reklamirao rejbanke i evropsku velesilu. Koji uspjeh za dečka iz Glavica kraj Sinja.

Saznali smo i koji je komplet nosio papa. Posebno se naglasilo da nije imao papuče nego iznošene cipele.

Sve skupa ispod svakog nivoa.

Srećom, baš ni na jednom portalu nije osvanula opaska da je papi na pogrebu bilo manje ljudi nego će ih biti na Thompsonovom koncertu.

Sve je bilo crno, ali ne baš tako crno.

Doduše, ima li na ovome svijetu dovoljno crnila kojim bi se mogla definirati uloga Katoličke crkve u povijesti svijeta?
Čitanost: 1,864"
c/p

(ha ha...kaže čitanost gotovo pa dvije tisuće)! valjda ću doprinjeti ovime što c/p još kojih desetke čitača, makar u potaji? kakogod, danas vam poklanjam crnilo! ja sam beba prema njoj, toj satiričarki svjetskog kalibra kapa dolje. ne zaslužujete, al neka vam?

a ja! o da, ja sam jako dobro, iako me niste pitali. uživam u dodirima, ljubavi i svemu što čini dvoje ljudi! naročito je važno kad se jave prijepori to riješit? mene je danima mučila jedna činjenica koju sam već dugo ignorirala, ali sada me prehitila. i morala sam sve reći. i on je sve rekao. a onda su uslijedila djela. istina, tek je početak ali ako netko ima i nađe razloga promijeniti svoj život nabolje i ostavit se nekih poroka, ja sam sretna žena. jer, uspjela sam "spasiti" jedan život! možda i dva, jer pomalo sam sebična. želim ga život i zdravog za sebe! I sebe za njega.

i još jedan ha ha...vidim da se jarac već danima rita i nikako da se izriče! ja jesam, i ne bih više, ali nekako me ova umiruća žena podsjetila na to kako i sama mislim. istina, ja ću valjda još poživit pa je opasno tako biti iskren a živjeti? osobito na blogu. sva sreća što blog ipak nije moje društvo, moj život...samo "bijeli papir" na kojem nižem svoje niske od bisera! volim tu ženiu i ostat će veliki prazan prostor kad ode. šteta. žena par excellence. nema više takvih bardova pisane riječi, barem ne žene.

al pari su joj dečki npr dežulović, ivančić i još poneka škvadra negdašnje stojedinice! Ali, brine se ova država da takvi koji znaju pisati ne pišu, pa im ukidaju 200 tisuća eura jer pišu kontra "splita", umjesto da pišu kontra naroda? ali zato će država ovih dana izdvojiti stotine miliona eura za potporu tiskanim novinama ala večernji, jutarnji i ostali papirnati, kako bi mogli nastaviti izlaziti.

i opet ja moram platiti u tuđi džep, zakaj? nek plati tko hoće čitati tiskane novine. ali jock, zna država ako ubaci u nečiji vlasnički džep (moje) novce da će ti isti papirnati i šuškavi uzvratit tako da će hvaliti vlast i lijepo pisati o plavim odijelima, debelim trbusima, reybankama i ostalim svinjarijama.

ali, kak se šika, mi ćemo šutjeti o tom, a progovarat o minornim stvarima i licemjerno zazivati boga da nam pomogne? e moji dragi, ni bog vam neće pomoći jer si nećete sami. ja nemam svoga boga pa mi nema tko niti pomoć. i ne treba mi, ja to činim sama...s mojim čovjekom! da, trebamo se i to smo si ovih dana priznali. dobar je to početak prema kraju! ali, prije kraja uglavili smo toliko toga od života! ne brinite, javit ću vam se (bez mikrofona) s mjesta događaja, dvorac Trakoščan je prva štacija! Uživajte u meni, jer ja uživam u sebi!

p.s. pisat ću vam ovih dana i o AI i pizdarijama koje se događaju s tim izumom? nije baš nešto dobro, ali otom potom...možda će slovka zanimati i nadam se da će ponešto više o tome i on reći? do tada, uživajte u čitanju mojih blogova!

(ruže su crvene, ivica šerfezi)
Link

"Osmijeh koji ne mogu zaboraviti...

Hej Sara, nisam mogao ne primijetiti tvoj osmijeh. Izgledaš kao netko tko zna uživati u životu,
pa moram pitati: koja je najluđa stvar koju si ikad napravila?"
reče mi 24.godišnji dečec.

pa mi dao mislit? stvarno, kad sam zadnji put napravila neku ludu, ne mora biti najluđu, stvar?
hm, možda nije najluđa, ali je netom učinjena ovih dana, ona luda!

kao što već rekoh, dok možeš sebe i druge iznenadit, znači da si još živ. ne samo fizički, već iznutra!

dva i pol sata sjedila sam u polumraku tuđe sobe, s balkonom! možda zato što ja nemam balkon, upravo na njemu si me zatekao! htjela sam ja tebe iznenadit, a iznenadio si ti mene? groteskno! šaljivo? ludo? sve to i ništa od toga. naprosto sam htjela znati. ne čekati sutra. slijedila sam poriv ko žedan u pustinji, ko utopljenik na dasci. željela sam znati, iako sam znala da će me to što ću saznati ubiti. emocije, želju, nadu! sve je ošlo u honduras? a niti ne znam gdje je ta daleka zemlja, negdje tamo na tihom ili onom drugom oceanu? nemam više niti globus da si pomognem i shvatim kamo sam otišla.

što imam? jutros me preplavilo sjećanje na 35 godina samačkog života. nejde meni zajedništvo, osim u pokušaju. čitam jutros na blogu da je ema jedina žena koja se nije posvadila? hm...ja bih se zabrinula da sam ta? u životu mi je uvijek moto bio, reci! reci pa makar crkla. jer, ono što ostaje između ljudi neizrečeno, raste, preraste...njih same.

ja se svadih sa pok. mužem godinama dok ga više nije bilo. rekla sam mu sve što sam imala i tako se pomirila s njegovim odlaskom. ne znam kako je otići a ne reći? kao da sam znala da pepeo mu rasut po kamenjaku neću moći skupiti u neku suvislu posudu i držati je kraj kreveta na noćnom ormariću. jel to onda nosiš cijeli život ili barem neko stoljeće, do slijedećeg života?

kakogod, mladiću, napravila sam toliko najluđih stvari u životu da mi je ovaj život bio prekratak! sad ovako, osvrnuvši se, izgleda mi da ništa drugo nisam niti činila nego li ludosti?

jer, najveća ludost života je ne živjeti a većina ljudi upravo tako živi, neživeći?

jednako tako, najveća ludost je voljeti i ljubiti, a ja sam to stalno činila. i danas činim zbog ljubavi ludosti.

hm...voljela sam se po stijenama, u dubinama plavog mora, na kuhinjskom i radnom stolu....ulazila i izlazila iz svog bića, dopuštala drugom biću ulazak i izlazak uz zajedničko bivanje! što je najviše (osim rođenja i odgoja novog čovjeka) osim ljubavi? i nema tu fizičke ili one druge, emocionalne...sve to izvire iz mozga, on vodi naše tijelo, emocije i sve što jesmo. ili pak nismo.

tada iznova stvaraš, razaraš i obnavljaš sebe i onog drugog! zato valjda i jesam i danas tako vitalna, jer ko feniks svaki put iznova se rađam. tko to nije doživio, preživio...nije niti živio! ginuti za drugo biće, ginuti od ljubavi..eh...imala sam toliko života. otuda valjda i taj osmjeh, koji nije tvoj, njegov...on je samo moj! ali, hvala svakom živom (i neživom) stvoru i pojavi na ovom divnom svijetu, koji mi je omogućio da postoji.

čak i dok ovo pišem u ovo sumorno subonje jutro. hvala na pitanju, listu lovora (jučer), dobro sam iako pamtim i bolje i lošije dane. proći će, jer sve prolazi. možda je to jedina utjeha. jer, ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora.

p.s. nije baš uobičajeno, ali ovaj svoj blog sam naknadno uređivala. časna pionirksa, nebum više

c/p
"Sekularna država" je pleonazam
Goran Sunajko
Država je tako ona apstraktna vlast koja se ne temelji na božanskom pravu (jus divinum) nego društvenom ugovoru koji nadilazi religijske, vjerske i svake druge osobne ili partikularne interese. Osobito nakon Francuske revolucije dolazi ne do razdvajanja crkve i države, kako se obično govori, nego do odvajanja države od utjecaja crkve kao procesa sekularizacije, pa legitimnost vladara ne proizlazi više iz božanskog prava (papa više ne potvrđuje vladare), nego najprije iz skupštine u kojoj sjedi elita (aristokracija) s pravom glasa, a kasnije, nakon uvođenja općeg prava glasa, narod (državljani) na izborima. Otuda je jasno kako je sintagma »sekularna država« pleonazam, jer ili jest država (pa je implicite sekularna) ili uopće nije država!

U postmoderni, koje smo suvremenici, taj se znak jednakosti između politike i države postupno ukida pa se sfera političkoga, s političkih stranaka koje formiraju vlast, širi i na društvo (interesne skupine, sindikati, poslovni subjekti, udruge, civilne inicijative), što je jednom Hegelu samo sto godina ranije bilo nezamislivo.

Država (vlada) gubi monopol na politiku koja se sada odvija sve više u društvu, što svjedoče gotovo redovni pregovori vladâ s poslodavcima, sindikatima, udrugama ili civilnim inicijativama i prosvjednicima. Nužno je razumjeti da su sve te sfere također političke, ali nisu državne. Demokracija danas, stoga, nije zamisliva bez civilnog društva, koje sve više utječe na državne odluke, ali je ono demokratsko samo ako je odvojeno od države te ako zastupa temeljnu odrednicu demokracije – jednakost, a ne nejednakost zahtjevom za isključenjem određenih društvenih skupina od općih prava.

Nadalje, konfesionalni vjeronauk u školama koje su državne (javne) izravno je zadiranje u neutralnost države, bez obzira na Vatikanske ugovore kao međunarodne ugovore (koji obvezuju), izbornost predmeta u školi ili velik broj izjašnjenih vjernika na popisu stanovništva.
Vjersko obilježje (poput križa ili raspela, polumjeseca ili Bude) u učionicama državnih škola koji stoji uz državni grb narušava neutralnost države jer bi u tom slučaju trebalo iznijeti obilježja svih ili barem većine konfesija kako bi učenici druge vjeroispovijesti također razumjeli državu kao svoju, kao onu koja i na simboličkoj razini jamči njihova državljanska prava. U protivnom bi učenici druge konfesije ili agnostici mogli pomisliti da, osim jednakih prava koja uživaju, ipak postoje oni koji su poželjniji, "jednakiji" od njih. Odnosno, mogli bi pomisliti da su državni grb i religijsko obilježje istovjetni na način da pripadanje državi (državljanstvo) implicira ili treba implicirati i pripadništvo konfesiji obilježje koje je izvješeno na zidu. Hrvatsko je društvo, u to nema sumnje, u vjerskom i kulturnom smislu većinski katoličko, no odlučno je to da ta činjenica nema veze s pojmom većine ili pojmom države, koja u državljanskom smislu treba osigurati neutralnost zbog onih koji su u manjini.

Pojednostavljeno, to znači da bez obzira koliko se državljana na popisu stanovništva iz bilo kojeg razloga izjašnjavalo kao vjernici katolici, državna neutralnost postoji zbog onog jednog državljanina koji se tako ne izjašnjava. Tek tad može se govoriti o liberalno-demokratskom karakteru države jer je volja pojedinca zaštićena od volje i svjetonazora premoćne većine, od "tiranije većine", kako to naziva Alexis de Tocqueville.


Tako su sovjetski komunizam i njemački nacizam kao jedina dva totalitarizma u teorijskom smislu ukinuli državu te svoj partikularni svjetonazor nametnuli kao opći.

Stoga kada se u javnom diskursu govori da nametanje sekularizma ima korijene u komunističkoj ideologiji (sto je svakako dio marksizma), onda je riječ o potpuno pogrešno postavljenom problemu jer nema veze sa sekularizmom.

Prema teološkim argumentima, primjerice Tome Akvinskoga, Bog je vrhovno dobro (summum bonum) sa svim atributima savršenstva te za vjernika to nije upitno, što ostaje dio poštovanja prema nečijoj vjeri kao i prema javnoj religiji (kršćanstvu, katoličanstvu), što u nas jamči i Ustav. No, u državi žive i oni koji nisu vjernici, oni koji su pripadnici neke druge konfesije ili naprosto oni koji vjeruju, ali ih iritira prevelika zastupljenost religijskog sadržaja u društvu ili raspored satnice vjeronauka, što nužnim čini neutralnost države kako bi svojom širinom obuhvatila jedne, druge i treće te svojom neutralnošću jamčila što širi pluralizam. Stoga je zaista presudno pitanje treba li djeci konfesionalni vjeronauk, koji podrazumijeva i vjerovanje u Boga određene konfesije, ili im treba religijsko obrazovanje (religijska kultura) koje će ih poučavati o vjeri, odnosno religijama. Odnosno, odlučno je pitanje može li se vjera naučiti ili se o njoj može samo učiti? 

Iz svega ovoga važno je zaključiti da država nastaje iz razloga koji i sama danas štiti, a to je pravo odabira. Primjerice, hoće li netko biti vjernik ili ne, hoće li roditelji djecu upisati na vjeronauk ili ne, što je moguće jedino ako se shvati da država nije religijska, niti je religija državna jer u tom slučaju prava na odabir više nema, a država ne prestaje time biti sekularna, nego prestaje biti država, neutralni jamac pluralizma, ljudskih prava i jedino mjesto sprječavanja nametanja partikularnih stavova kao općih. Očuvanjem države kao apstraktne i neutralne vlasti, jamčenje liberalnih i demokratskih prava nije stopostotno, ali je najviši mogući jamac slobode, jednakosti i mira. Za vjersku je zajednicu to također jamstvo da se država neće miješati u autonomiju i načela vjerskih zajednica, što je jedini jamac demokratske suradnje između civitas Dei i civitas terrena.

Dao si mi naslov, al zaboravih! Pa sam odgledala krasan film, naslov mu bje OVDJE! I eto naslova. Zanimljiv film, kaleidoskop života, početaka...kraja nekoliko života. I daje mislit, jer svaki život otprilike završi jednako, ponavljanjem i spoznajom! Pet prekrasnih dana nas. Nije važan prostor, gdje smo, zašto smo...važno je to kako se silno volimo! U pogledu, u dodiru u svemu što činimo zajedno. Suncokreti s tržnice, pogled na Zagreb s Glavice, kava u Egoistu, kod Medenog, zajednička spiza na placu...Ili pak šetnja do Pointa, tako nebitno. Hm...dobro reče moja kćer, „mi koji Uskrs slavimo jelom”!

Iako smo na našem jelovniku najviše imali nas! Ali bilo je i drugih delicija. Ovaj put sam najviše uživala u bakalaru na bijelo. Janjetina je bila tek prosječna? Možda sam fulala, jer sam više ljubila tebe nego li pazila da se dobro ispeče?

Kakogod, ljubavni dani, besane noći...ostavljaju traga! Toliko i tako da tražim razloga kad odlazim da se posvadimo, da ti počnem zanovijetati...da prigovaram...jer ne mogu od tebe otići samo tako? Shvatio si. A tek koliko riječi bje ovih dana. I zelenila, hvala bogu nigdje ljudi, osim tu i tamo sretneš nekog tko voli prirodu i na Uskrs! Divno je bilo. Dogovorili smo, načelnu, već slijedeću predaju! Čak smo i Paklenicu posjetili kao naše ljetno odredište. Predivno je kad naiđeš na drugog čovjeka tko ti je blizak i nije stran.

S kojim moš pričat, smijati se, plakati...priznala sam ti, ti si moj drug! Ovo su dani i godine kada strast iako bukti, jenjava. Započeti vrhunci ne moraju nužno biti i završetci, osobito ne oni uz glasne uzdahe! Smijemo se našim pokušajima. Pa se opet volimo, ljubimo, ovaj puta ne u pokušaju! Kako je biti najviše što možeš biti? U stvari, kako ne biti tebi? Svijali smo se jedno oko drugog ko bršljani. Noći su nam bile kratke, a dani još kraći. A samo bje pet dana u pitanju. Kako je dobro poslužio Uskrs u komadu! Za nas!

Ovih dana je otišao papa! Veliki čovjek, veći od crkve kao institucije. Nadam se da će ga crkva znati cijeniti i nastaviti u 21. stoljeću, a ne vratiti se u kameno doba.
Dobro reče na blogu Ricambi, rajetina i mediokriteti vladaju svijetom, pa i crkvom. Čast izuzecima.

No, kad imaš svoj kozmos ne brinu te druge supernove, galaksije, sjeverno ili južno nebo. Znaš da ćeš skončati u tom svom svijetu onako kako ti i priliči. Tko će koga nadživjeti, ti mene ili ja tebe? Voljela bih prije otići, jer bez tebe, čemu...kome...zašto? Nije patetika (ili ne daj bože romantika, koje se krelec grozi), ne nalazim više razloga poslije nas. Točka! Što ne znači da neka priča ne ide dalje. Uvijek ima neka priča koja ide dalje, do svog kraja!

A nekako, kao da je i ona, naša ljubav otišla s našim razlazom? Uvijek ista priča. Nikad se ne svadimo dok smo skupa, svađe i prijepori počinju dan poslije? Armagedon! Svaki put. Ovaj put naročito. Hoće li nam ovo palo drvo biti brvno i put? Natrag k nama! Ili je i ono stranputica kao toliki putevi do sada?

Jer, znaš, čovjeka se drži za riječ a volove za rogove?

e nećeš manijače na onaj prethodni, V. Gotovac mi je svetinja, evo ti novi blog, opet c/p pa orgazmiraj!



"Koji dan! Na račun mi je sjelo 50 eura uskrsnice. Nekoliko stotina tisuća umirovljenika svršava dok plastičnim zubima gricka jaja i luk. Vjerojatno će Hrvatska televizija na zagrebačkim ulicama presretati sretnike 70+. Euforična reporterka 20+ pitat će neke od mojih vršnjaka što im znači 50 eura. Svi će svršavati od sreće.

Pred sto sam godina i ja radila ankete kad bi se u državi dogodilo nešto veliko. Snimatelj i ja skočili bismo pred užasnutog prolaznika. Ako je odgovorio kako treba njegov se glas čuo na radiju, krivo misleće bismo izrezali. Zato moja susjeda koja će potrošiti svoju uskrsnicu na plaćanje analize mokraće u jednoj privatnoj bolnici, 46 eura, neće osvanuti na ekranu. Kakve veze ima Uskrs i pišaka?

Ima jer me ova anketa vratila u prošlost kad sam radila na Hrvatskom radiju. Posao je bio uglavnom dosadnjikav, posebno su bile naporne govorne vježbe. U ono mračno doba su čak i klinci koji su se javljali sa tržnice morali ići na satove pravilnog govora kod ugledne spikerice pokojne gospođe Polić. Ona nas je pokušavala pretvoriti u ljude koji govore književnim jezikom.

Možda sam zato alergična na našu ministricu kulture koja nikako da krene na govorne vježbe nego nas maltretira svojim unjkavim glasanjem na jeziku koji nije ni dubrovački ni hrvatski… Želim reći da se od naših divljih ministara ne može očekivati da svoje glasanje artikuliraju u nešto što bi bilo koliko toliko uhu ugodno. Divlji, neobrazovani kriminalci ionako imaju kratak rok trajanja. Ali ministrica kulture?!

Znam da ćete reći da ne serem, koga danas u Hrvatskoj briga za kulturu? Ne pratite medije. U ovoj zemlji ne teče samo med i mlijeko ( čitaj: uskrsnica) dešavaju se ovdje i velike pizdarije. Niste čuli da hrvatskim piscima, pjevačima, slikarima, kiparima, Hrvatska plaća staž i socijalno i tako svake godine budžet ošteti za nekoliko milijardi eura?

Najdrastičniji je primjer svima nam mrski krivograditelj i neviđena lopuža, Mile Kekin se zove, koji pjevajući mlati silne pare, a država mu plaća doprinose. Zato mi umirovljenici imamo bijedne mirovine, dječica u školi za marendu jedu smrdljive hrenovke, sjedači i sjedačice u saboru primaju samo 4 tisuće eura mjesečno umjesto 20 tisuća.

Ali to nije sve. To čudovište je Srbin, zove se Milan ili Milutin, njegova žena sere da nije. Svi se sjećamo mrske srpske pjesme Oj, Milane, jabuko sa grane, jabuko sa grane, brala bih te al’ ne smem od nane. U ostatku pjesme Srpkinja prestrašena od nane moli Milana da joj, kad u vojsku pođe, samo maramicom mane i još mu poručuje, neka puknu svi naši dušmani, moj Milane. Mi, kao ne znamo na koga je mislila kad je poželjela pucanje dušmana? Ha, ha.

I takvom Milanu ova država plaća staž? ?!?!?! Jebemti ovakvu državu da ti jebem. Srećom, imamo onu ministricu koja će stati na kraj i Milanu sa grane i svim ostalim milanima i milankama koji su pišući, slikajući, pjevajući i kipareći ovu zemlju doveli na prosjački štap.

Nisu svi umjetnici Srbi? Ma nemojte. Da su Hrvati ne bi se bavili pizdarijama. Aleluja! Ukinut će se pomoć zločincima koji muzu obješenu hrvatsku sisu i tako će nas Hrvate dovesti ne na granu, na njoj neka vise Milan i njemu slični, nego na ZELENU granu.

Slažem se. Smrt umjetnicima! Samo… Ne bi li Hrvatsku od dušmana trebao obraniti netko tko zna govoriti hrvatski?"

/Vedrana Rudan 15.04.2025/

a potrudit ću se pa nać i neki tvoj komentar pod istim nickom na moj raniji nick, da vidiš kako si me oblijetao, često komentirao i slične muške gluposti?
cit:
roman10:
nike blago tebi i ja otišo i našo poljski wc
29.05.2010.
ma daj nike nakon dve pive i had ti izgleda ko neverlanroman10d.laku noć ti želim
29.05.2010.

a na temu orgazama, evo i jedan moj blog s jednog nicka iz tih davnih 2010.g. cit (opet), posvećen mom pratitelju romanu! sjećaš se romane, kaj ne i znaš o čemu govorim?

kako dići dik?

sviđa mi se misao večeras iz jednog bloga...o hitleru i pedofilima! jerbo da je to tako danas...mi žene u najboljim godinama (mislim na one iznad 40 - 55) mogle bismo doći do svog alfe i omege. ovako, ako pogledam bilo kojeg pedesetogodišnjaka no chance da mi uzvrati pogledom. jer oni, što je za njih posve normalno al za hitlera nije bilo, gledaju one koje su mlađe od njih najmanje 20 i više godina.pa reče jedna cura (isprika za ovo cura) ovdje na blogu da je to sve pedofilija (po hitleru). sumnjam baš da su oni ti, jer ipak su to naši muškarci, ali da se definitivno vraćaju u svoje rane radove, to stoji. iako on baš i ne, ili sve teže. no ti i takvi potpomognuti medijima i nekakvim istraživanjima (koje provode isti takvi) doista misle kako je to posve normalno, dapače....poželjno. pa se onda čudom čude kako ih potom te iste djeve mlade ostave jer normalno da nisu dorasli poslu kojeg su se primili...i tako nastaje višestruka šteta. tim mladim djevama pokvare najljepše godine života (to sam iskusila na vlastitoj koži pa znam), a potom učine nažao i onim drugim ženama, u najboljim godinama...koje tada maraju tražiti mlađe dečke koji mogu jer oni drugi, stariji...više ne mogu! devijantno neko ponašanje pedesetogodišnjaka an generale! bilo bi smiješno da nije žalosno...jer vjerujte nema ništa tužnije od sredovječna muškarca kojeg je ostavila mlađahna žena. ne samo da im se srušio svijet već im se obrušio i on...strmopizdio definitivno i trajno. nikakve viagre niti veli jože nemreju to podić? a kamoli dić!

(moj blog, 18.11.2009.)

MOJ PORTRET U JEDNOM DANU - Vlado Gotovac
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke neobične stvari.
Gospodina s mrenom na očima,
Slabim sluhom i opipom,
Koji se čudi sebi iznutra.
Prijatelja izvaljenih koljena,
Koji nekom starom pantomimom
Izražava svoje sumnjive misli.
Lijepe su mi ljubičaste pjesme seoskih krčma
I jedna ruka,
Koja suvišno visi niz stolove;
I neki veslači,
I neke propale skitnice,
Koji su prosjačkog sveca
Smutili licima i alkoholom.
I drag mi je moj umor blijedih boja,
Što prolazi kroz moje oči, ruke i noge.
I poštivam skromnu glavu svoju,
Koja klima o zalazu sunca.
Poštivam stidljivost onih,
Koji zavolješe neke obične stvari.
Luđakinju malu pred kavanom,
Koja rastjera posjetioce,
A ima samo tanke ruke i noge.
I strah svoj volim,
Jer moja mama želi da živim.
— Pažljivo, a ne s ljubavlju,
Prelazim ulicu!
Na pločniku
Toliko sam strpljiv,
Da mi ruke razvlače ramena.
Upozoravam se na igračke u izlozima,
Ali ne mogu se smijati.
I onda poblijedim od mira.
Na uglu sam se udobno smjestio u popodnevu
Oznojen i slab od očekivanja.
Onaj dolje, koji cvili prošnju,
Od strpljivosti ima ruke teže od mojih.
Zato sam nekom svecu
Zabunom ponudio novac.
— Ja sam danas 22 čovjeka
S ovješenim sjećanjem.
Kroz park
Ovom sam dječaku bio prijatelj
Prije osamnaest godina.
Tako znam, da svaki dan
Ne sretem sve prijatelje.
— Uokolo starci nesigurno guraju riječi
Kroz nekoliko zubi.
Nisam mekog srca
I nikoga nemam da zovnem.
Odlazim bez pratnje
I nimalo svečano.
Ulazeći u rastanak
Vrata su moje kuće samo za mene napravljena
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja kuća — kuća bez susreta.
Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.

povrtnica koja će vas oduševljavati obiljem i nezahtjevnošću u ovoj našoj Blitvariji

E vala, kak ono vele…tko rano rani, dvije sreće grabi! Pa sam ja danas ugrabila pregršt sreća! Jutrom ranim već bila u bolnici na zapadu grada (moja bolnica otkad pamtim) i to nisam mogla vjerovati, pisalo je 7,30 i u to doba su me i zvali!

Neugodan pregled (bar po čuvenju nekih), stress uzv, bio je više nego dobar, odličan čak, reče doktor da imam super srčeko!

A popodne drugi doktor, opet uzv! Istina, nisam bila tak nervozna već pače, i preveć opuštena, tak da sam jedva skužila da me doktor zazvao po mom djevojačkom prezimenu? Ha ha…štos mu je bio jako dobar. Inače imam dva prezimena, niti jedno nije moje već od ex muževa pa sam na ovo svoje pravo gotovo i zaboravila. A dotični me upravo po njemu pamti, jer smo ljubovali nekoć davno, ima i više od pol stoljeća!

Ali, taj moj doktor i ja smo si još uvijek dobri, prisjetili se nekih dana, događaja i razmijenili fotke…dece, pesa etc etc. Baš me razgalio. A i pregled jer su cicke BO! Sve je danas super!

A dragi mi razmotao moj poklon u vidu srebrne strijele zvane lap! I dogovorili smo potpunu predaju za sutra (ha ha)!
Bila samm sretna ko malo dijete, a više sam se radovala novom bežičnom mišu nego li novom lapu!

A onda, kao šećer na kraju, zvao me neki nepoznati broj? Pa sam mislila jel bi se javile ili ne? A kad tamo poznati glas, al ga nemrem baš prispodobit? I veli on, plavojko (tak me zval) pa kak si kaj, čitam tvoje blogove sve su dulji…pa rekoh, idem te nazvat! Malo se snuždil kaj nisam znala tko je, kaj sam zbrisala broj (brišem nakon par mjeseci nekomunikacije a kamoli dvije godine)…ali sve u svemu, bilo nam je drago kaj smo se čuli! Čak i dijagnoze razmijenili. On je naime, stari anginopektoraš, pa zato furt hodi po Sljemenu! I on me utješio, jer već desetljećima tak ima problema sa srčekom i tu dijagnozu pa ipak hoda, pače…živi život! A i ja ga živim!

I tako sam ovo nanizala u hipu i dahu, jer stvarno, sretnog li dana.
U subotu će i godišnjica, ups mjesečnica! Otići ćemo na isto mjesto ko i prošli put (fina teletina u Samoboru), kako bismo proslavili sami sebe! I našu osmomjesečnicu! Divno je nekome biti netko, divno je nekome biti sve!
Valjda mi život vraća to kaj dajem! Neki ljudi očito znaju cijeniti neke ljude, dok neki pak ne?!

A kad smo kod vas, malo ću prispodobit opet Krležu, ali ovaj put ne „na rubu pameti“ već „banket u blitvi“!

Nekako me ovo naše poprište na blogu od jučer podsjeća upravo na gornju priču („Banket u blitvi“) pa ću vam citirati ono što mislim da je prispodobivo vama, nama….pa nek se svak nađe? A i slika blitve je tu, uz dostojan komentar!Ja sam vas našla (blitvini), a nađoh i sebe davnih dana već!
pa kaže priča (ko na blogu)

“….Romanom teku potoci krvi, a na kraju svega na blitvinskoj pozornici, kao u nekim Shakespeareovim tragedijama, ostaje hrpa leševa. Sukobi između Blitve i Blatvije, kao i njihovi vjekovni identitetski sporovi, jasno aludiraju na Hrvatsku i Srbiju, a tome pridonosi i navođenje stihova blitvinskih patriotskih pjesama, poput romantične domoljubne budnice »Još nam Blitva ni propala dok mi živimo«, legionarske pjesme »Marširala, marširala blitvinska brigada« ili himne »Oj, Blitvini, još nam živi glas naših djedova«. Zato je djelo tumačeno i kao alegorizirana historija jugoslavenskih odnosa. U svakom slučaju zemljopisna identifikacija i nije potrebna jer »Blitva nije zemlja nego stanje, udes, prokletstvo«.
p.s.
znam da ne čitate, ali kaj vam ja mogu, čitajte…ja čitam, (pamtim, vratim…i tak, živi bili i živjela nam Blitvarija uz domoljubne pjesme!

Pa kaže dotična:“ samo se spakiraj i „mrš“ iz lijepe moje“!
Pa koja je to tvoja da nije moja? Jesi li se rodila u njoj? Ja jesam! Jesu li ti roditelji rođeni i živjeli u njoj? Moji jesu! Jesi li odradila u njoj i pošteno zaslužila mirovinu (više od 40 godina)? Ja jesam! Jesi li plaćala porez? Ja jesam!
Jesam li izabrala ovu HR na referendumu? Jesam! Jesu li tvoji bili na pravoj strani u ratu, i onom i ovom? Moji jesu!

Ali, na znanje polupismenim i nepismenim „rvatima“ koji bi trebali znati kako je i zašto nastala ova samostalna i neovisna država Hrvatska? Na temeljima ZAVNOH-a, na temeljima antifašističke borbe u 2. svj.ratu, na temelju referenduma naroda HR o osamostaljenju (nas koji smo 90. živjeli ovdje i glasali a ne vi koji ste došli post festum), na temelju domovisnkog rata…bio bi dobro da dotična (a i ostali) pročitaju Ustav, najviši dokument ove dražve u kojoj žive? Niste? Ja jesam i točno znam što jesam i što nisam, gdje živim, zašto ovdje živim i zašto nisam drugdje i nikad nisam bila izbjeglica, dotepenka ili kaj silčno! Ja sam u knjigu državljana HR upisana rođenjem a ne nakon dotepenstva!

Po čemu je to onda tvoja, a nije moja i ja bih trebala se spakirati samo zato što ne slušam i ne volim kuruzu? I zašto bih ja, nakon života u mom gradu više od 50 godina morala iz njega otići samo zato što neki dođoši misle da samo oni imaju pravo na slušanje „narodnjaka“?

Ne zavidim im. Takve seljačije je bilo i u onoj državi, ali ne po Zagrebu. Bilo je toga po zabitima i zakutcima lijepe naše da je sve orilo i treštalo (ti to pamtiš arapo zato kaj si cijeli život odživjela u provinciji, a ja znam kak je tamo jer sam isto živjela deset let provinciji). Naročito o Božiću i Uskrsu kad je raja se vraćala iz bijela svijeta (tzv gastarbajteri), šarenih košulja, nabrijanih automobila i plitkih nazora!

U prilog ovog mog eseja, evo da podijelim i jedan drugi, barda Hrvatske književnosti, čovjeka koji je to napisao davnih dana, a kao da je jučer! I ja to podijelih na svom fejsu (a čini mi se i ovdje) prije sedam ljeta!

Potpisujem i danas! I svi vi kaj ste dotepli ili ćete dotepti tog srpnja, ovo je zadnje kaj ću tim povodom napisati! Jer, naprosto sva ta seljačija i nakarada od „glazbe“, „koncerta“ i svega što vi jeste, nema veze niti sa ovim gradaom, niti sa ovom državom! Šačica jada koja nema osobni život i uspjehe pa ih traži po kojekakvim dernecima a Bosna im premala? Ja im neću reći da se vrate oklen su i došli, jer u stvari nas pravih Hrvata iz Hr jedva da ima! Trebamo vas ovdje kao radnu snagu, jer su pametni i sposobni otišli van u bijeli svijet!

Više nas je oduvijek bilo vani na zapadu nego li što nas ima u HR. A vi kaj ste prek Save, Drine i ostalih „istočnih zemalja“, dobro nam došli i dobro ste nas našli da vas spasimo prije 30 i više ljeta. Ali dajte brate, stišajte se i svoje narodne običaje zadržite za sebe.

Mi građani imamo običaje da u svom domu doživljavamo svoje običaje, kulturu i ne namećemo ju drugima. Nažalost, seljačija i seljaci su oduvijek bili skloni drugačijem načinu života, životu čopora gdje su svi sa svima, svi svima pomažu i sve rade zajedno. Otuda i to udivljenje nad masom ljudi? Kak ono reče vaš predsjednik, „stoka stinog zuba“? U tor me nikad nitko nije uspio stjerat jer mi individualci i pojedinci pripadamo nekom čoporu (državi, narodu, gradu, selu) ali mi smo jedinke uvijek bile i ostale, tako mi barda Krleže!

p.s. ne mogu kod tebe komentirati arapo jer sam blokirana, ali tvoj zapis mi je samo prelio čašu jer već danima stalno čitam o tom proljevu koji će se dogoditi u srpnju! Pa jebite se o svom trošku, ali nažalost…ja ću vam plaćati čišćenje hipodroma nakon vašeg derneka (trebalo bi svakom tko kupi karte naplatiti i čišćenje hipodroma nakon koncerta, jednako kao i ovima na nogometnim utakmicama, raznim dočekima na trgovima)…a ne da ja plaćam vaše derneke? Glupi Tomašević koji je pristao na to!

Kupite si dvoranu, organizirajte dernek i mirna Bosna! Tko vam brani? E da, malo sutra, treba ta govna i smeće koja posadite i posijete i počistit potom? Jer, kultura vam je i inače na visini…to se vidi svaki put na trgovima kad odete? No, kao kulturna manjina (uvijek bila i ostala) meni ostaje lisinski, dom sportova, nekoć i arena dok je nisu zaposjeli ovi „umjetnici“ s istoka? Ne brinite, nekoć nije bilo ništa drugačije u onoj Jugi, tada je Brena drmala svijetom, ali ova cura nikad nije slušala to smeće, kao niti Bijelo dugme. Bila i ostala svoja!
A evo vam malo barda M. Krleže i moje objave:


Na rubu pameti
Autor: Miroslav Krleža
Roman “Na rubu pameti” prvi je puta objavljen 1938. godine u Zagrebu, a drugo njegovo izdanje svjetlo dana ugledalo je tek 1954. godine. Ovo je jedini Krležin roman pisan u prvom licu jednine, iz perspektive doktora prava koji s buntovnim stavom dolazi u sukob s društvom, jer jedino u takvom otporu vidi smisao života. Krleža svojim specifičnim stilom na ironičan i sarkastičan način pristupa ljudskoj gluposti i ljudima koje smatra maskama, koje se ponašaju u skladu s javnim ludilom, amoralni i koristoljubivi pojedinci koji ne prežu ni pred čim, pa čak ni pred ubojstvom.
Ovaj roman svojim sadržajem prije svega ocrtava jednu Krležinu karakteristiku, a to je idealizam. Bezimeni antijunak buntovnik je protiv jednog takvog naoko idealnog svijeta, koji konačno želi iskočiti iz tog lažnog ideala i početi djelovati u smjeru svojih ideala. Na svom putu svojevrsne preobrazbe shvaća da je svijet prepun jednakih ljudi koji kao ovce bez vlastite pameti slijede jednu shemu, bez ikakvog propitkivanja, pogotovo dok je takvo ponašanje nagrađeno statusom u društvu. Tek se rijetki nađu koji imaju jednake “poglede na svijet” kao i protagonist. Počevši od večere u vinogradu Domaćinskog, preko niza drugih apsurdnih okolnosti u kojima je naš antijunak optužen i stavljan na margine društva, Krleža želi prikazati besmislenost ljudske gluposti, kako se ona vodi nekakvim svojim zakonima, koji najčešće postaju općeprihvaćeni moralni i društveni zakoni.
Krležin osebujan stil prepoznatljiv je posebnom uporabom interpunkcije, ili bolje rečeno njenim izostavljanjem. Ekspresionistička “bujica riječi” prisutna je u ovom romanu kroz protagonistovo pripovijedanje u prvom licu, te je ovakav postupak nizanja riječi neizostavan. Sukladno tome, kako ni u struji svijesti ne postoje interpunkcije tamo gdje postoje u pisanoj formi, tako i Krleža oblikuje svoje tekstove. Osim kulta bujice riječi, Krleža posebno njeguje lingvistički doživljaj teksta. Česta uporaba internacionalizama preuzetih iz njemačkog, francuskog, engleskog ili latinskog jezika ukazuju na pišćevu nevjerojatnu poliglotsku učenost, ali i njegov postupak kojim suprotstavlja jezičnu situaciju svoga vremena, u kojem se vode razne borbe za afirmaciju i uspostavu hrvatskog jezičnog standarda. Krležina ljubav prema kajkavštini prepoznatljiva je u svakom njegovom djelu, pa u romanu cijelo jedno poglavlje posvećuje kajkavskoj lamentaciji junakovog zatvorskog druga.
Da postoji nekakva opća pouka ovog djela, teško je reći. No niz zaključaka koji vrijede i za današnje društvo možemo izvući iz dogodovština doktora prava, antijunaka romana “Na rubu pameti”. Djelo počinje tzv. odom ljudskoj gluposti, koja upućuje na temu, i koja objašnjava jednim dijelom naslov romana. Glupost čiji su predstavnici kojekakvi društveni pseudoneprijetvorni i pseudomoralni ljudi, beskrajna je i ide u krajnosti. Na svom putu štete glupost će se ipak dotaknuti onih koji joj se ne klanjaju, nego idu protiv nje. Još je gore što je glupost samodostatna, hrani se sama sobom, a time nadjačava mudrost koja pak šuti i trpi glupost. Sve se svodi na jedno – ili se pokori društvenim normama koliko god bile “glupe” ili ćeš biti proglašen luđakom."

“Dobitnik Oscara za najbolji dugometražni animirani film 2025. i mnogih drugih nagrada, Poplava je jedinstveni animirani film koji bez ijedne riječi oduševljava gledatelje svih dobi.
Film prati mačku koja spas pred poplavom nalazi na jednom brodiću. Na izazovnom putovanju kroz novi svijet pridružuju joj se razne životinje… Moglo bi se pomisliti da se radi o još jednom Disneyevom filmu za jdecu, no Poplava je čista suprotnost. Ovdje nema slatkih životinja koje govore i ponašaju se kao ljudi, a radnje zapravo niti nema – stvari se jednostavno događaju nekim svojim tijekom (tijek je i doslovni prijevod engleskog naziva filma – Flow).

Dakle, sve je rečeno u ovih par rečenica! Prekrasan film za djecu i odrasle stoga, preporučam! Uživala sam kako dugo nisam u filmu za odrasle, zajedno sa svojom unučicom. Obje smo bile oduševljene, baš time da nema teksta, razgovora…životinje naprosto komuniciraju svojim nekim jezikom…mijau, vau, grak i slično kako se već glasaju životinje! Tu i tamo koji nužan karikaturalni pokret neke životinje (npr kormilarenje arkom). I da, iako film podsjeća po narativu na Noinu arku, nije me to smetalo! Priča je dobra, poučna.
A to što je danas dan poplava u svakom smilu, nema veze. Svega je bilo previse. Vožnje tramvajem četiri puta (nisam se sjetila na taxi), jer je film bio kasno podvečer, a nas dvije već u điru još od podneva. Pa je valjalo pomalo uskladiti ručak, kino i boravak negdje? No i to je baka shendlala nakon par mjeseci kaj nisam vijedjela unučicu, baš smo se dobro družile. Sada je to već mlada dama u pubertetu (istina onom ranom), ali već se da posve suvislo pričati, družiti…eto i film gledati u potom razgovarati suvislo o tome.
Ovu treću poplavu, poplavu emocija neću komentirati, već ju samo spomenuh! Odmaramo se. Stupidna situacija u kojoj ja ne zovem, ti ne zoveš i svako očekuje od onog drugog da se javi. Ili da se sretnemo na placu. O bože, koje smo mi budale? Ko kakva djeca. Ponekad je dobro pokazati djeci kako se ponašaju odrasli ljudi. Pa sam to danas i učinila, ali sam opet ja ispala dijete. Neka, još malo odmora, sada neplaniranog?

Pa ne mora sve biti kako netko želi. Nešto valja ii otrpiti? Pa dok ide, ide? Ovu potonju poplavu ne preporučam, jer je to u osnovi poplava ljudske gluposti, koju samo dvoje ljudi koji vole mogu činiti. Nemojte to probati kod kuće, nije dobro, samo ćete se još lošije osjećati. Ali uvjet je da nekog volite i da vam je stalo. Ako nije, đaba ste krečili.

Sve u svemu naporan subotnji dan…evo tek sam sada došla doma. A trebala sam ići i na čagicu večeras, ali ono kad te zajebe….niti je za ići niti za ne ići? Pa sam odlučila, ne ići! A sad mi žal, umjesto da sam vidjela drago društvo, popila kakvu cugu sada pijem…magnezij! Ha ha…tak mi i treba kad slušam glas razuma. Ponekad. A ponekad pak samo srca. Malo razuma malo srca, nije to baš neka dobitna kombinacija, barem ne danas! No, sutra je novi dan kak reče ona mala Skarletica!

kuća koja pleše (oliti plešuća kuća)


municipal

Btw Prag sam „pokorila“ prije točno 20 let! Tada sam bila prvi put (pozvana od svoje kćeri i zeta), ali pok. suprug je bio i ranije, još u doba socijalizma! Po njegovoj priči, negdašnji Prag i Čehoslovačka nemre se uporedit s ovom danas. Na koncu, moje iskustvo, jer tamo idem već evo 20 let, je fenomenalno! Prag i Češka ne samo da su nas dostigli (a bili su barem 20 let iza nas u doba socijalizma), već su nas prestigli za daljnjih 20 let!
Njihove sve zgrade u širem centru su obnovljene (istina, to su sve zgrade iz Austro Ugarske ili prije) kad je Češka bila samo dio velikog carstva. U stvari, imali su sličnu borbu za samostalnost od svih tih EU „naprednih“ porobljivača!
Njihov javni prijevoz, metro i slično je ko urica! Njihov promet teče bez zastoja i to u najvećoj špici. Netko pametan je dao prometnim stručnjacima da urede promet tako da su uglavnom ulice jednosmjerne!
Standard im je na nivou EU! Hrana jeftinija nego u HR, a plaće veće! Općenito, sređena i uređena država, bez vjerskih nametanja (više od 60% nisu vjernici). A glede njih kao turista, da, oni su kulturniji od nas i ne sprdaju se s nama, a mogli bi! Nažalost, naši „morski“ ljudi još uvijek podcjenjuju Čehe a ne kuže da bi trebalo biti obrnuto?
Nisam ništa niti kriva niti zaslužna što zet i kćer imaju tamo turističku nekretninu te, uvijek kada dođem u Prag, čeka me „moj“ apartman i kompletna usluga! Prag je predivan, i svaki put kada dođem tamo, oduševi me! Sve! Dobri duh Češke, tih ljudi, te kulture. Jedno vrijeme sam razmišljala da se tamo preselim, ali sam ipak odustala. Jer, ispalo je čak da bih sa ovom penzijicom mogla tamo živjeti (iznajmiti stan u zgb je al pari iznajmljenom stanu na periferiji Praga), a hrana je jeftinija i život je tamo jeftiniji.
No ipak sam ja vodenjačica i trebaju mi „moji“ ljudi!
Btw nekoliko godina (zadnji put prije dvije godine) sam i ovdje na blogu hitila neke dobre fotke Praga, a onda mi je jedan „vrli“ bloger zamjerio, jer tko je vidio ovdje dijeliti život među ljudima koji ga uglavnom nemaju? Lijepo je kad bilo tko od vas nekamo ode, ja se radujem vašoj sreći i dobrom životu i fotkama koje podijelite s nama na blogu (makar i o tuđem trošku). Zašto neki od vas imaju samo zavist, nikad neću razumjeti? Umjesto da poradite na svojem ljepšem životu, vi stalno virite i grizete nokte zato kaj netko drugi ima život?
U to ime (vašeg boljeg života) evo opet par fotki…opet sam bila skoro tjedan dana u „mom“ Pragu, sa svojim voljenim partnerom, bila sa svojom predivnom kćeri, obišli smo sva ona lijepa mjesta Praga. Bila sam toliko puta tamo, ali nikad kao ovaj put! Puno ljubavi, dodira, poljubaca, nježnosti sa mojim dragim (koji je prvi put bio tamo). Nije štedio, dapače, bili smo svuda na račku, obavili šopinge (dobila sam poklone od njega, kćeri…to su bili još iber pokloni za ročkas)…jednom rječju osjećala sam se kao kraljica! Voljena žena, majka. I kad tako, prođeš tri države i dođeš u ovu našu bijedu, u ovaj glavni grad išaran, devastiran, pokraden sa svih strana u kojem nije ništa sređeno zadnjih 30 godina, dođe ti muka! I kad svuda oko sebe pogledaš vidiš da nas je prepišala jedna Slovenija, bezvezna mala državica koja je trebala biti 100 mjesta iza nas. Ništa nemaju, ali nemaju ni lopine ko mi već 30 let! I danas sam tužna, iako sretna…ove fotke svjedoče o ljepoti…izvana…iznutra! Sretna sam i ja tu svoju sreću živim, dok mogu, kad mogu!
Želim i vama ljubav, ljepotu, sreću…ma što i tko to bio! I da, moguće je i nadomak sedam banki sresti čovjeka kojeg voliš, koji te ljubi i grli non stop, ljubav koja ostavlja bez daha! Razumijevanje, razgovor, dodiri…prekrasno je kad imaš nekog pod stare dane tko te razumije, s kim možeš sve podijeliti, tko ti (si) može puno toga još priuštiti…jer jedan je život! Pa dok traje, nek traje! Ali znate kaj, treba se usuditi živjeti a ne samo ovdje trkeljati o životu?


jedan od milion prekrasnih kafića duž karlovog mosta ka starom gradu!

danas je taj lijepi dan! prije 42 godine donijela sam na svijet jednu krasnu curku. prije cca uru vremena, u vinogradskoj bolnici. nažalost, moći ću joj samo video call-om čestitati ročkas. kao i tolika naša djeca, otišla je van. uspješna managerica, u sretnom (što je danas rijetkost) braku. ako bog da, vidjet ćemo se za koji dan? sve u svemu, lijepo je pamtit takav događaj. ja i nadalje mislim da je čovjekovo (i ženino) najveće postignuće donijeti i odgojiti novog čovjeka!

nažalost, pamtim i jedan drugi događaj od prije pet ljeta (zanimljivo da ga nitko nije jučer niti spomenuo ovdje) kada me ranim jutrom oko šest uri, probudila moja pesa sara, koja je dotrčala u moju sobu, stala kraj kreveta i ja sam osjetila da nešto nije dobro. treslo se. izjurila sam sa par stvarčica van a vani hrpa ljudi. nedjelja, rano jutro bi trebali svi spavati.

nisam se ufala otići doma, odšetala sam đir oko zgrade, potom sjela u auto...zvali su me moji dragi ljudi (čak i neki bivši od kojih to nisam očekivala, ali fakat vrijedi ona, na muci se poznaju junaci)...pa se ovako, i ovdje na blogu podsjećam na te dane. nažalost, evo i pet godina nakon dosta ljudi još ne može u svoje domove, jer nije da nije EU dala lovu, al naše nesposobne hadezeovske lopine nisu u stanju obnovih stotinjak privat kuća. kako u zgb tako i na baniji!

stariji se sjećaju strašnog potresa u skopllju (bila sam klinka i više znam iz priče) za koji kažu da su ga obnovili u rekordno kratkom roku. uz onu tehnoogiju? ma bravo, nesposobni naprijed, ostali stoj. kak ide ona; nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne! i tako već desetljećima...u stvari, otkad znam za sebe. u školi (u vrtić nisam išla jer je mama radila kratko vrijeme), uvijek su oni najgori kolo vodili u razredu, u srednjoj još i više, prilagođavalo se lošima a mi odlični smo bili predmet ljubomore, pa na poslu, sposobni su uvijek stršali i bili predmet mržnje...i tako cijeli život. o politici ne trebam, bila sam dovoljno dugo u skh da bih vidjela kako su podobnici išli naprijed,a to gledam već više od 30 let i u ovoj državi. uspješno nas vode u propast!

no, nedjelja je, dan gospodnji, otići ćete u crkvu i svi grijesi će vam biti oprošteni!

ja svoje nosim i nemam ih kamo odložiti. kak je rekel Bijant ili Seneca (ili tko) omnia mea mecum porto!

(Brigitte Kowanz)


Prema rječnicima postulat je temeljna pretpostavka od koje se polazi, koja se ne može dokazati, ali je neophodna.
Postulat znači i polazište, ali i zahtjev za nešto, traženje nečega. Pojam dolazi od latinske riječi postulatum, a znači zahtjev. Pojam je uveo Euklid.
Jučer sam u svom komentaru bloga kao argument navela svoje postulate! hm...to bje jučer. Današnja moja pretpostavka od koje polazim je pripitomljavanje impulsa!
Malo su me stoici ispljuskali jučer tako da je roza boja stickova dominirala mojim radnim stolićem! Pametnija sam od jučer, ali možda je to ipak samo danas?
Moje vrline trebale bi mi biti kompas! Ako sam autentična, ne treba mi odobravanje niti priznavanje. Očekivanja još i manje!

Pa ipak, svi smo mi ljudi koji možemo vježbati ravnodušnost ali već iza prvog ugla nas sretne i zaskoči neka...mrvica! Želje, nade, htijenja, očekivanja, odobravanja!

Hm...kaže da moram vježbati zahvalnost za obilje koje imam, a ne mrvice koje nemam!

"Vireći povrh rešetaka teksta i slike" dodirnula sam ti ruku. I ti meni! Sve ružno što bje, zaboravljeno je ili potisnuto. To se zove ljubav. To što ona može u hipu ne može niti jedan AI? Ali može, čitam danas, izmisliti cijelu storiju nečijeg života (govorim o Norvežaninu koji ga tuži). Zamislite kakva nam je budućnost? A oni (tvorci) ne znaju zakaj on, AI, to čini? nemaju pojma kaj se to dogodi u njegovim "sinapsama" i da počne izmišljati? Možda mu se sviđa stvarati priču ko meni npr?

Kakogod, pretpostavka je majka zajeba. Ali, kaže wiki da je pretpostavka (postulat) neophodan, iako se ne može dokazati. Ja ne mogu dokazati da sam jučer mislila jedno, a danas drugo, ali kao zahjtev je posve ok! Na koncu, i te mrvice su nekoć bile neki kruh! Čitam danas da je AI predložio da se pizza zalijepi ljepilom? ha ha...tak i ja predlažem da se mrvice zalijepe pa ponovo dobije..kruh? Ako može AI pričati gluposti, zakaj ne bih mogla i ja! U stvari, sretna sam. Pršut je u frižideru, Guma sređena kod vuilkanizera, još samo da krenemo! Prognoza je malo kiša, malo sunce, malo oblaci. Pretežno vedro, rekli bi mi prognostičari. Jedino kaj me muči kaj ću sa tim stilnim rozim stickovima? Spremit ću ih ipak, zatrebat će kad tad, makar i u pretpostavci!

Uvijek sam bila na cijeni, al rijetko sam imala vrijednost! Za sebe, ali i za druge? Uvijek sam mislila da nisam dovoljno dobra, a onda sam postala najbolja! Svjesna sebe i svoje vrijednosti. Ali, onda mi je pala cijena. Jer, svatko tko želi tržiti želi što bolju cijenu za što veću vrijednost. Nažalost, često je bitna samo cijena. Da bi netko znao cijeniti vrijednost, morao bi biti barem egal?
Jer, ne može paor prosuđivati profesora npr…ili pravnik postolara ili ne ljubavnik ljubavnika ili čovjek sa srcem i emocijama onog srca kamena? Jesam li vam rekla kako ima jako puno muškaraca koji su nikakvi ljubavnici? Čak se niti ljubiti ne znaju! Ajme, koji je to hendikep kad se ljubiš s nekim tko se ne zna ljubiti! A voliš ga i tako bi se dobro ljubio (ti se tako dobro ljubiš da nemaš pojma)? Ili se pak netko tako dobro ljubi da nikad ne bi prestao i stalno bi još! A nema još?

Sve ima svoju cijenu i svoju vrijednost. Jedino je problem kad se pobrkaju cijene i vrijednosti! Svaka vrijednost ima svoju cijenu. Uglavnom cijena nije adekvatan izraz vrijednosti. Koja je cijena vrijednosti? Osamljenost je najveća cijena koju čovjek mora platiti da bi ostao dosljedan sebi. I svojoj vrijednosti! Poput ovog drveta, koje iako je samo i osamljeno, duboko je ukorijenjeno u sebi!

Najveći kompliment koji sam dobila u životu bje jednom zgodom iz čista mira, prije par godina. „Ti si bolji čovjek od mene!“
Večeras sam dobila drugi najveći kompliment! Dva čak!
„Ti si divna žena“….

„ S tobom je tako dobro razgovarati i kad se čovjek prepire i svadi!“

Jedini problem (istinski) u životu koji sam imala jest onaj, kako ostaviti srce vani? Drugi najveći bje, kako odvesti svoje srce van nakon što je unutra?

Pa ipak, dočekala sam starost a nisam ih riješila,ali sam ih preživjela. A priznat ćete, preživljavanje problema je čak i bolje nego li rješavanje? Jer, kak srbi vele, prevazišla sam probleme. Jel mi kažemo, nadišla? Nebitno!

Ova fuji jabuka je baš bjak, pa ipak ću je pojesti! Pače, zagrizem svaki griz kao da je pravi u slast. Tako i sa srcem. Ufuram se svaki put kao da je za pravo. A onda se isfuravam godinama.

Rekavši: volim te, sa suzama u očima nisi me nimalo ganuo? Voljeti nekog ne znači i biti dobar, pravedan, čist! Ti si ukaljao moj dojam o tebi kao dobrom, čistom, poštovanom! U ime ljubavi toliki su ubijeni, shrvani, prevareni, izdani. Svega je bilo u ime ljubavi, a najmanje ljubavi. Zašto da ti vjerujem? Ili još gore, vjerujem ti al ne hajem! Barem ne večeras.

Večeras, kak veli Desanka, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira! A ostavio si me, otišao si svojim putem, ja svojim!

Nema više empatije. Izdao si me. Ok, postoji i oprost, ali nisam večeras raspoložena zanj! Možda se do utorka predomislim?

Eto, cijela priča je ispričana odvila se poradi bola ispod plombe. Zubar me primio pod hitno! A onda sam an pasan zaiskala tebe, da ti kažem što ti nisam htjela reći sjutra. Ne volim telefon, iako je u pitanju mobitel. Svejedno. Iako je teže face to face. Gledaš čovjeka i ne vidiš ga, jer gledaš kroza nj. ili se takvim barem činiš? Kakogod, večer je gotova. The end!

Repriza će biti nekog drugog dana, možda će čak i godišnje doba biti drugo? Zimi je kraj, još nam samo fali proljeće, jer profurali smo tri godišnja doba? Valjda ćemo ga doživjeti? Ako ne, bilo ih je dovoljno, čak i za pamćenje. Smjena…dana, godišnjih doba, godina…nas!

Nebitno je više bilo što, osim onog što je bitno. Sutra će fuji sigurno biti bolji? Iako sumnjam jer je iz Lidla. Reče da sam ti falila da si grijemo noge i…duše! Je, i ja sam tebe tražila…tamo gdje te ne bje!

Do iduće potrage, fuđija ili fiđija, proljeća ili zime…gotovo da je svejedno. Nema više nas, ali, po tebi, nije nas niti bilo?!

"Čuj, reći ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira.
Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične.
Može mi se učiniti da tonem u zvuke, pa ću ruke svakom pružiti.
Može mi se učiniti lepo i lako voleti kratko za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome času čudesno sjajnu predragu mi tajnu koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi ponovo sve moje suze teku kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan po teškoj vodi krilom šara što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu neko peva i gorkim cvetom krvavog srca u ranu dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu, kad neko svira."
Desanka Maksimović

Link
Solomon Burke - Together We Light Up The

na današnji dan, 18.ožujka 1871. osnovana je Pariška komuna!

"Ovaj kratkotrajni eksperiment radikalne samouprave nastao je iz narodnog nezadovoljstva prema francuskoj vladi i označio prvu značajnu pobunu radničke klase protiv buržoaske vlasti u modernoj povijesti. Kombinirajući socijalističke, anarhističke i demokratske ideale, Komuna je ostavila dubok trag u političkoj misli i revolucionarnim pokretima."

https://www.index.hr/vijesti/clanak/prva-komunisticka-drzava-trajala-je-dva
-mjeseca-ugusena-je-u-brutalnom-zlocinu/2652349.aspx?index_ref=naslovnica_v
ijesti_najnovije_d


kad se čovjek prisjeti nekih postignuća dotične, dođe mi da zaplačem danas, stoljećima poslije. jer, nismo dosegli neka tadašnja postignuća.

I danas su neki postulati dotične "države" nedostižni običnom čovjeku, radniku. I danas nam je to "daleka obala" koju bojim se nećemo nikad dosegnuti?

Ali, sanjati možemo uvijek, barem mi neki vječni sanjari života, pravde, istine.

Dođe mi da vas pitam (ko Thompson), znate li što je bilo?

e moj narode, radništvo...topovsko meso, bilo i ostalo, kako u miru tako i u ratu.

evo malo mjuze mog doba, da vas podsjetim na neka vremena kad su ljudi izražavali svoj bunt, svoju misao i borili se za svoje ideale. čak i ginule te "budale". nažalost, danas glupi ameri biraju trumpa...eto što je od njih ostalo.


Link