Četiri oslonca starosti
"U starosti čovjek shvati da pravi oslonac ne leži u ljudima, već u onome što nosi u sebi. Godinama mislimo da će nas blizina djece, partnera i prijatelja zaštititi od samoće, ali s vremenom život pokaže svoju jednostavnu istinu: svatko na kraju ostane sam sa sobom. I tada se otkrije što je zaista važno.
Prvi oslonac je umijeće biti sam. To nije usamljenost, nego sposobnost da uživaš u vlastitom društvu. Samoća nije praznina nego prostor u kojem upoznajemo sebe, gdje tišina postaje prijatelj, a mir najveći luksuz.
Drugi oslonac je uređen životni prostor. Kada oko nas nema viška stvari, ni duša nije zagušena. Red u kući postaje red u mislima. U starosti to donosi lakoću - diše se slobodnije kad si okružen samo onim što ti zaista treba.
Treći oslonac je ravnodušnost prema tuđim mišljenjima. Kad prestaneš objašnjavati i dokazivati, postaneš slobodan. Dostojanstvo starosti leži u mirnom prihvaćanju sebe, bez potrebe da se uspoređuješ ili opravdavaš.
Četvrti, i možda najdublji oslonac, jest potrebnost samom sebi. Kad imaš nešto što te pokreće - bilo to vrt, bilješke, jutarnje vježbe ili razgovor s mačkom - dan dobiva smisao.
Nije važno što radiš, nego da to radiš s ljubavlju prema životu koji još uvijek teče.
Na kraju, starost ne mjeri broj ljudi oko nas, nego mjeru mira u nama. Djeca, partneri, prijatelji - sve su to darovi koji dolaze i odlaze.
No ove četiri stvari - samodostatnost, red, mir i smisao - ostaju kao trajni temelj čovjekovog dostojanstva."
Link
j.lisac: dok razmišljam o nama
20.10.2025. u 21:50 | Editirano: 20.10.2025. u 21:54 | Komentari: 7 | Dodaj komentar
KAKO SE OBOGATITI?
jučerašnji pitoreskni dan u samoboru izgledao je u konačnici baš ovako kao na fotki! ubavo, toplo, prepuno ljudi (izgleda da je danas dan grada pa je postavljena i pozornica). uz prigušeno treštanje iz zvučnika, standardno fina kava u havani bio je završetak krasnog dana. bar u prvom poluvremenu. normalno, prije toga ručak (teletina pod pekom sa finim krumpirom), zatim šetnja od vugrinščaka do havane, a svršetak je bio u prolazu. kremšnite su im bile famozne. ovaj put sam pridodala i jednu kocku od kestena (za po doma) ponukana mojim prethodnim zapisom o kestenima, te lanininim i ilijinim opaskama glede kestena! licnula sam tortu, prefina, ali sam stala.
navečer je uslijedio FE NO ME NALAN francuski film u MSU," kako se obogatiti" ! francuzi su majstori kriminalističkih, komedija, a plejada njihovih poznatih glumaca (meni barem jer puno gledam baš te njihove filmove) oduševila me. ma bravo. provesti tako divno veče uz gromoglasan smijeh pune dvorane bio je pravi užitak subotnje večeri.
normalno, i ovaj puta tram, poljubac za rastanak. istina, negdje u potaji oboje smo se nadali (to se dalo iščitati iz kasnijih poruka) da će onaj drugi predložiti da odem k njemu ili meni i prespavamo zajedno, ali znali smo da moramo odbiti. ja njega zbog njega, a on sebe i mene zbog cijelog dana koi je bio bajkovit, ali vrijeme neminovno curi. tako je to kad penzići rade i kad se bez njih nemre!
a nisam hjtjela uopće danas pisati blog, dapače, htjela sam samo komentirati tamo kod done, priključit se tako dobrom zapisu i komentarima done i em-a, ali kad sam pročitala romanove mentalne dijareje (ne znam kako drugačije nazvati to kaj dotični piše već godinama), umalo sam i sama potrčala obaviti kaj se ima? ali me zadžao zadnji gutljaj kave!
kako ljudi zagađuju prostor. eto, ameri su mi jako malo na cijeni, dapače, nisu uopće, ali eto njih na ulici čim se treba izborit za neko svoje oteto pravo! a gdje smo mi? istina, meni je super, moje dupe ne pati...ali muka mi je od ovih ljudi, države, šupkovinja od naroda, blejanja i ostalih obilježavanja stada!
mislim, i ameri su još veće stado, ali kad bi bar jednom izašli na ulice u velikom broju, hrvati moji dragi? ali ne zbog nogometaša ili thompsona već za svoj boljitak, za pravu stvar da ne idemo uživajući u P.M. s osmjehom na licu? tužno je to gledati, još tužnije znati da može i drugačije. eto, ne mogu ja bez pledoajea. kakogod, uživajte u nedjelji.
ja ću danas konačno kuhati doma! i biti doma celi dan, mrdnut guzicom neću nikamo. jer, nakon onakvog dana punog boja, okusa, mirisa, dodira...nisam mogla spati! jbt cijelu noć sam to varila, kako u mislima tako i u želucu. nije za stare ljude nego biti doma, skinuti gebis (valjda to ne činim zato kaj ga još nemam?) i drkati po blogu? ili po halidu? ubijte me, ne mogu!
19.10.2025. u 9:01 | Editirano: 19.10.2025. u 9:21 | Komentari: 24 | Dodaj komentar
KRONIKA DANA, TJEDNA...PETAK JE DAN... (Mon ami...i... truć, truć...)!
Moj prijatelj (i ljubavnik) me pozvao i odveo jučer u restoran Mon ami u Velikoj Gorici, zajedno sa njegovim prijateljem amerom (naturalizirani bosanac)! Moram priznati da još nikad (koliko se sjećam) nisam bila u restoranu koji ima Michelinovu zvjezdicu. I to već godinama zaredom, od 2021. pa i prošle 2024.g. Taj frend i ja smo uglavnom žlabrali, ja volim pričati s elokventnim, zanimljivim i obrazovanim ljudima a očito je i njemu pasalo! Restoran je baš onak ok, sve je dobro: i jelo (kozice sa zelenim rezancima, crno otvoreno vino, rožata kao desert), wc više no uredan, interijer sređen ali s mjerom i ukusom (terasa je bila zatvorena), konobari na nivou...valjda zbog općeg dojma i ima te zvjezdice! Čak nije to niti bilo tako skupo za tako fensi restoran, nešto manje od 60€ (2xkozice, 1xlungić).
Volim fino jesti! Bilo doma ili vani. Volim fino jesti u finom društvu! Rožatu nisam dugo jela i baš me razgalila. Kao i moj dragi! Potom sam otišla oprati kosu, kod frizera. Nekoć sam svaki tjedan išla na pranje kose i fen frisku! I tu sam jeftinjak prošla, svega 12€. Bila sam miljenica bogova jučer!
Ali sam zato danas bila vještica u jednom momentu (ja sam samo kroničar zbivanja)! Idem tako doma nakon jutarnje kave i sretna što sam (a nisam, to sam saznala tek poslije) sredila neke medicinske rekvizite, ugledam jednu stariju gospođu (tik do mene staza za bicikle) kako se fura na električnom romobilu. Onako, lagano kako i treba! Ali, iza nje, tik do, vozi čovo (isto stariji) bicikl! Uf, pomislih, preblizu joj je, to neće dobro završit, zakaj ju ne zaobiđe ako je brži?
I taman što sam to pomislila, 20 metara ispred mene, tras! Padaju i ona i on! On se zabio u nju, srušio nju i sebe, izgleda da je njoj opala torba ili kaj već što je bilo povod jer je on bio preblizu! Još je jedna gđa bila u blizini, pritrčala i pitali smo jel sve ok, žena se pridigla, i on, njih dvoje dobro, nema pas mater i sl...ali ja sam morala reći, bili ste preblizu i zato se ovo i dogodilo. Dobro je da ste dobro!
Pa sam produžila dalje i pomislila, jbt jesam li ja to vještica pa je moja misao izazvala taj događaj ili sam pak vidovita pa sam vidjela kaj će se dogoditi? Priznajem da mi je to pomalo enigma? A nije to prvi put, često mi se događaju stvari da se nešto dogodi nakon što sam prethodno pomislila?
Kakogod, prava drama se odvijat počela kad sam došla doma i ustanovila da moja pomagala ne rade? Pa provjeri, pa skini opet novu aplikaciju sa neta, pa ne radi, pa zovi doktoricu koja se ne javlja, pa piši mail, pa odi do apoteke, pa zovi Abot...cijela gungula. A zašto? Zato što je neka budala od distributera dostavila u ljekarne pogrešnu seriju (bilo mi čudno čitat izvana sve neki hijeroglifi tj. arapski ili izraelski ili kineski ili nešto slično tome) senzora koji nisu ovdje kompatibilni? Pa mi pol ure polupismeni serviser objašnjava koji broj, kako, što, zašto etc etc! Bila sam manja od makovog zrna, samo da dobim novu spravu! Normalno, popodne sam opet odšetala (više od 5000 koraka) do apoteke, ni kriva nit dužna, da vratim i ostatak neotvorenih (uz ovaj aplicirani) pa će im valjda stići zamjena, za dan dva možda tri, možda pet...ne znam broj (tak nekak ide onaj refren dugmeta ili koga). Uglavnom nit senzora nit čega. Opet nanoge ako bog da sutra, i ručno se bodi deset puta na dan samo zato da provjerim kako stojim sa šećerom?
Dobro sam, unatoč kalvariji...onih motoriziranih (bicikista), mene koja sam opet na manuali, ali nisam se preveć uzrujala! Jer mi je dragi poklonio klinčeke, onak šarene i raznobojne! I spekao kestene. Poljubio me u kosu, čelo, nos, a potom smo se nasred šoping centra strastveno poljubili! Kak se lako dam „kupit”, mislim si na glas! A on će na to: pa kome ću, koga ću...nego tebe!
Btw počinje tjedan europskog filma od 17. do 31.10. u MSU. Pregršt krasnih filmova (litavski, francuski, njemački, talijanski pa i naši). Ispada da ću morati dva puta tjedno u kino koliko toga ima! I sve besplatno! Izađite iz svoje ljušture i pogledajte koji dobar film! Uglavnom sam izabrala komedije, smijeh mi fali. Kako se smijati u ovoj otužnoj državici? Teško! Pa ipak, svaki trenutak sreće, smijeha i ljubavi, drži nas na životu.
17.10.2025. u 8:43 | Editirano: 17.10.2025. u 8:59 | Komentari: 19 | Dodaj komentar
VJERODOSTOJNOST?
integritet, poštenje, moral
Znaju li neki uopće što je to?
Najveći smijeh me uvijek hvata kad se sjetim te riječi jer me upravo ona podsjeća na najveće izigravanje njena smisla!
Naime, ta je riječ imala svoj smisao dok ju HDZ nije upotrijebio kao svoj izborni slogan (još na prošlim izborima) a onda ga zasrao do balčaka (tak se to veli) oliti profanirao toliko da me od tada ta riječ stalno podsjeća na njih!
Pa kaže hrvatski jezični portal da je to...
„koji je dostojan povjerenja, koji ne izaziva sumnju, koji je autentičan”
Pa sam se opet nasmijala, ovaj put ne zbog HDZ-a već zbog sebe. Jednom davno, jedan čovo, baš ovdje na blogu reče: " a praštati, kako je znala praštati..."
Ali, svakom od nas po zaslugama? Jesam li ja vjerodostojna?
Moš me rezat uvijek po istom mjestu, ali moja reakcija...kod mene se zna kaj je a kaj nije, kada je i kada nije, poginut za pravdu! I zna se tko je prvi (moj partner), tko slijedi (djeca)...a tko je treći, naprosto, slijedeći. ili zadnji!
Nije da sam ljubitelj ladica, ali ljudi koji me jednom izdaju, oprostim. Ljudi koji me opet izdaju, pređem. I opet. I tako preko nekoliko puta. Potom zaboravim da su mi bili važni i više ne opraštam. Jer mi više nisu ništa! A kad su mi ništa, mogu biti svašta. Ali, moj partner dok ga imam, je prvi! Ili ga nemam. Čak i kad su djeca u pitanju, partner (suprug) je van toga. To očekujem da sam i ja njemu? Nisam drugotna, osobito nisam od onih krotkih ženica koje će šutjeti u kutku, dok on s dečkima...cuga, karta, igra nogač ili neku sličnu intelektualnu važnu stvar? Uglavnom s takvim nisam niti imala posla. Moji muškarci su bili posvećeni meni a ja njima! Nikad im ništa nije samnom falilo, osim kaj je preteklo? Jer, uvijek sam mogla više, bolje nego li oni i to je uglavnom bio problem. Muškarci ne opraštaju ženi kad je bolja od njih, čak niti kad su egal?
Imam dosta bivših s kojma sam dobra. Ovo „dobra” treba shvatit uvjetno, jer u stvari, nisu mi uopće bitni. Za njima ću posegnuti tek tako, javit ću se ako zovu, popit kavu ako pitaju ili ako je meni dosadno u životu pa ja pozovem, pomoć ako mogu ili od njih zatražit (recimo da imam kredita kod svih)...ali, oni nisu u mom vidokrugu i ne zaslužuju ništa! To ako im ja ipak nešto dam, moja dobra volja. Nipošto dužnost, obveza ili suosjećanje! Ima i onih drugih ljudi (muško,žensko nebitno), s kojima sam desetljećima (u jednom slučaju i pol stoljeća) dobra! Nisu oni idelani, nisam niti ja, ali ono što nas veže, ta čvrsta spona i vjerodostojnost je bitna! Svatko može pogriješiti, pokleknuti, ali ako vidim da je netko svjestan greške i ne želi ju ponovit, ako želi i može bolje, ja sam uvijek tu! jer i ja mogu bolje i trudim se.
Tako funkcioniram i s djecom.
Jedna kćer zaslužuje i pružam sve, iako je to tako malo! Ali, da mogu i ako treba, kad treba, krv bih dala! Jednom, nekoć kad je trebalo i jesam, sve.
Drugoj kćeri sam isto dala sve, čak i više. No, očito bje to premalo. Tako barem ona misli i osjeća. I eto nas danas, tj dugo već svaka na svojoj strani, daleko od očiju i srca. Jer, i ono malo kad i ako se vidimo, začas počnu frcat iskre i sve ode u P.M. I tako već desetljećima. Ona je nesretna sama po sebi. Još nisam vidjela nikog tko je tako nesretan a ima tako lagodan život? Upravo ju je novac takvom učinio. Ima sve, ali nema ništa. Boli me srce zbog nje, ali ne dam se više maltretirati. Dugo godina sam bila vreća za boksanje, za njezine frustracije, psovke, krivnje. No, onda je jednom onako lagano, došao dan kad mi je postalo svejedno. Pače, moj mir mi je bio važniji od viđanja unuke jednom mjesečno u „propisanim” uvjetima, uz obvezne „upute za upotrebu” i slične pizdarije!
Zadnji put me poslala u pičku materinu (zato što sam nešto rekla što joj se nije svidjelo, iako ja ni danas ne znam kaj je to), pa sam ja tamo i ostala. I tako već mjesecima, nenormalno stanje je stanje redovno. Unučica ima već deset godina. Mogla sam bez nje prije, mogu i sada.
Moj dragi jednako stalno čini iste pogreške, bilo u koracima bilo u faulovima. I ja stalno praštam, pa razgovaramo, pa ukazujem, pa pokušavam istjerati „loše navike” iz prošlog braka, života ili pak radim kompromise, jer ga volim, jer me voli. Trudim se, a trudi se i on! No, uvijek se iznova sjebe na istim stvarima. A ja više ne nalazim opravdanje u onome „tako je živio 50 godina i treba mu vremena za promjenu”! Nemamo vremena. Ni ja nisam imala toliko puta niti drugu priliku, a kamoli pedesetu?
That's all, folks
P.S.
Ne nisam pogriješila kaj je ovo vani! Nakon čitanja "O čemu ne govorimo" bilo mi je jasno da nas ima koji govorimo. A što vam ja mogu kad ne čitate i imate alibi? Možda meni više ne treba alibi prema nikome, osim samoj sebi!
14.10.2025. u 22:55 | Komentari: 10 | Dodaj komentar
"O ČEMU NE GOVORIMO"!
godovi ili godine naše svagdašnje
čitam knjigu gornjeg naslova, Slavenke Drakući! I uživam u načinu kako piše, kako secira sve ono što je ispod kože, sve ono što ne bi smjelo biti vani, jer tako su nas učili. Da, piše kao ja, rekla bi prepotentna osoba u meni, ali pišem, da, pišem kao ona!
Ne znam kako ona živi, ali ja nisam zadovoljna. Opet sam u očekivanju Godota koji zna se, neće doći. Okrajkom oka gledam „Miris žene” davno već odgledani film. Sad sam uglavnom već dosta dugo na reprizama, svega i svačega u životu, pa i filmova. Definitivno ću uplatiti premium, jer volim pisati. Kad ništa nemam, imam svoje pisanje. Kad nemam kome (a nemam), pišem ovdje. Zašto sam depresivna? Zbog starosti koja me hvata, pače vuče u svoj keč zagrljaj. Kak veli ona, Slavenka, cit. „...što me čeka u starosti? Ovisnost o drugima, nesigurnost, krhkost, krajnja usamljenost...”
O tome govori i ovaj film koji gledam opet! Sigurna sam da će ovaj put biti drugačije nego li prije 30 godina! Jer, ja sam drugačija, baš se krećem stazom...nesigurnosti...krhkosti, usamljenosti!
Naša priča uvijek isto traje, a i skonča! Nerazumijevanje (jer nesporazum traje kratko) uvijek oko iste stvari, njegova vremena i nemogućnosti! Nije da se nisam nudila pomoći jer imam vremena i previše. Ali, ne želim raditi bilo što kako bih ga prikratila. Želim raditi samo ono što želim, a toga je tako malo. S tako malo ljudi, jer je tako malo osoba u mom životu.
On načelno prihvaća moju pomoć, koja nikako da se realizira. Pa moje uganuće gležnja, pa moj operativni zahvat, pa moja rekonvalescenija kada je više on mene bedinao nego li ja njega. Nije još sve niti prošlo. Kad idem put jarunskog placa i vučem svoja kolica za sobom, noga (ona iščašena) i dalje boli! A nekako me još boli i cijelo tijelo? Ima i mjesec dana kako je uglavnom sve pase, pa ipak tragovi se vuku i sada. Tako je to kad ti je tijelo staro ma koliko i kako bila bistra uma! O tome dobro progovara upravo Slavenka. Knjigu sam zgutala u par dana.
I tako, u očekivanju Godoa (našeg napretka i boljitka), ljubimo se i grlimo još uvijek! Dapače, zasuze nam oči svaki put nakon nerazumijevanja i durenja koje traje obično cca tjedan dana. Zašto? Bi i više da ja ne poduzmem prvi korak. Ponosni i smiješni lav će prije krepat od tuge nego li krenut ka meni. Iako se i ja znam zaintatit, pa šutim. Šutnja je ponekad najbolje napadačko oružje, ali meni kojoj je horoskopski nešto u ovnovici, ratnica sam taka, to je gotovo nemoguća misija. Moram se ja borit...ili za ili protiv! Čekanje je za mene mala smrt!
Kakogod, vikend je predamnom. Neke fine lazanje sa puno sira i mesa sam namjerila spremiti. Ostaci štrudla od borovnica i jabuka poslužit će kao desert. I popodnevna šetnja, uz obaveznukavu! Ovaj put ne na Jarun ili Vrbane već prema Prečkom. Ti stari kvartovi imaju lijepe livade, parkove, kafiće. S večeri ćeš se zavući u moj krevet (ili ja u tvoj, nismo još dogovorili uvjete predaje) i skončat ćemo u snu. Lijepo je živjeti život satkan od ljubavi, tada ti snovi gotovo i ne trebaju!
p.s.
Hvala spisateljici na krasnoj knjizi. drago mi je da ima još ljudi koji razmišljaju kao ja. lijepo ih je sresti, makar ovako kroz knjigu!
13.10.2025. u 16:27 | Komentari: 27 | Dodaj komentar
DAN!
Ponedjeljak (a danas je već srijeda), dan koji baš i ne volim zadnju godinu dana iz nekih meni znanih razloga. No, ovaj ponedjeljak bje dobar dan!
Iako sam strepila kako će sve to biti (pa taxi, pa gužva u prometu, pa jebena vinogradska i čekaonica puna žena, potom moj nepredvidivi šećer i odlazak bez ručka...) pače, činilo se sve jedno sjebanije od drugog?
Ali, dapače...sve je bilo super i bolje od tog. Taxi stigao za pet minuta, bez neke gužve za smiješnu cijenu (pet eura s bonusom), u vinogradskoj su me zvali točno na vrijeme kad sam naručena, nalaz dobar (koliko može biti u dotičnoj situaciji), jednom rječju, izlazila sam van iz bolnice gotovo ne vjerujući. A potom odpješačila dobar komad Ilice i obavila nešto što već mjesecima nisam, iz čiste lijenosti, komocije ili što već? A možda naprosto zato što je bilo ljeto i vrućine a ne volim ljeti ništa obavljati što baš i ne moram! I tako, opet voila, pomislih danas je moj sretan dan! Izašla sam iz dućana kao preporođena. Istina, svaki zvuk na ulici mi je smetao, vozila su odjednom bila preglasna, buka i vreva nesnosna! Pobegla sam u prvu pokrajnu ulicu i javila se svojoj kumi (dvostrukoj)! Znamo se 50 godina. Eto, gotova sam, dolazim!
A tamo me čekalo najveće ugodno iznenađenje tog dana, pileća ajngemahtec juhica! Prave noklice, masna i žuta, fina pileća juhica koju sam požderala kao da nisam jela tri dana! Ne sjećam se kad je ikad (nikad) moja pileća bila tak dobra? U čemu je tajna? Nebitno, nećemo širit recept da ne bi Ana Ugarković pročitala pa posegnula. Bilo je tu još par priloga od salate do riže, moj tost sendvič...ali nakon juhe sve je bilo dobro, ali nezanimljivo!
Za kraj smo otišle na kavicu, koja je opet bila izvrsna! Nemrem vjerovat da sam danas imala toliko sreće sa svime? Osim sa mojim dragim, kojeg sam odbila, nakon što je on odbio mene! Kak ono vele, pamti pa vrati.
Koji je point ovog zapisa? Pa ima dana kad ti sve ide ko po špagi. A ima i onih drugih, ušljivih! Jučer je bio jedan takav. Otišla mi je kćer, 700 km daleko. I normalno da je, jer sva djeca odlaze od svojih roditelja ako su djeca i roditelji normalni. Pa ipak, imala sam dojam da sam Pale sam na svijetu! A čekao me težak dan (danas). Nisam vjernik pa nemrem zapalit svijeću kad mi je teško, nemam običaj zivkat ljude kad mi je teško, naprosto se stisnem u sebe, zagrlim, pomalo isplačem i krenem dalje! Pa tako i danas, što me ne ubije, to me ojača! Zato valjda i postoje loši dani, kako bismo znali cijeniti one dobre. Ili pak, prevladamo loše jer znamo da će doći dobri. Dobar je to život ali samo ako si ga svjestan i ako ga proživljavaš? Ako promiče kraj tebe kao broj godina, udaha, izdaha, nekretnina, djece...hm....jao si ga vama u starosti. Nema više postignuća, nitko vas ne treba, nikom niste važni....samo vi i nitko drugi!
08.10.2025. u 8:59 | Editirano: 08.10.2025. u 9:04 | Komentari: 10 | Dodaj komentar
NEZAHVALNICA?
leopardica
ili pak leopardica, što bi se dalo zaključiti iz ove fotke današnje? jer, fakat borim se za svoje stavove poput leopardice! eto npr, potpisala sam peticiju za Palestinu i šerala ju dalje, tko zna, možda ljudi to pročitaju, potpišu i još pošalju dalje? čisto sumnjam znajući ove kojima sam to poslala? no, nikad ne reci nikad.
e sad, danas sam još štošta napravila, a trebala sam i navečer na jedan koncert klasične glazbe, saxafon i klavir, moji najdraži but, nejdem!
ne zato kaj ne bih znala s kim i kako već stoga što se onaj s kojim sam dogovorila, predomislio? jer, nemremo u jednom danu otiić i na ručak, i u šoping i na koncert! jbt. ja ovak betežna (noga još pomalo boli, neke posljedice oper.zahvata su još prisutne) pa mogu, ali moj dragi ne može, neće...nebitno!
jer reče, ako idemo u city ne mogu navečer! pa sam ja radije odustala od koncerta nego li od ručka i šopinga. a biće zato kaj se htjel iskupit, nije mi dao da si ja kupim fine tople hlače (mako, lan), pa majca (mucasta na kopčanje) pa dolča...sve u zari! bome, lijepo sam se uvila u tople komade, još toplije smeđe i bež boje! a da me ništa nije koštalo. istina, ja sam platila ručak, kolač i kava on...reklo bi se da sam skoro pa los prošla?
e sad, jesam li ja nezahvalnica kaj ne znam cijenit gestu poklona ili sam ipak leopardica (jučer sam se pak odjenula u leopardastu majcu) koja se bori za svoje vrijeme? btw moj dragi još uvijek radi, stvara i nemreju bez njega ostali matorci. jbt ne kužim zakaj ljudi sa više od 70 godina još uvijek rade? normalno, i primaju plaću povrh mirovine! jebeni kapitalizam, neki rade iz obijesti a neki da bi preživjeli.
e da, jel vas danas ugodno iznenadio jebeni premijer sa šest eura? ma pička njemu materina. nemrem ne prostačit, kad prostota je to kaj on radi i njegova svita. prostota su posltupci kojima omalovažava narod, prezire ga, ismijava...ali, očito bolje nismo niti zaslužili?
ili ovo sa ustavnim sucima? jbt pitala sam jučer javno na fejsu i njenom komentiranju, gđu Barič, "uvaženu" pravnu stručnjakinju jel ona zna kaj je legalitet i legitimitet? danas je to dobro objasnio jedan drugi pravni stručnjak, ovi kaj su odlazili imali su pravo tj mogli su birati kaj su hteli, ali nisu imali moralno (legitimitet) pravo to učiniti jer odlaze. to pravo, izbor novog predsjednika suda, su trebali konzumirati novi suci. ali, hadezenjarske igre i igrice, muljaže...ma neka nam. bravo svi vi koji ne izlazite na izbore, svi vi kojima su "svi isti" i koji direktno glasate za DHZ. dabogda vam HDZ bio vječni!
P.S.
meni dobro, nikad bolje, trenutno je i kćer u gostima u HR. sutra ćemo u malu ribu (jarun) novi riblji restoran na ručak, penzija mi veća od tisuće, dragi me bedinao ko nikad nitko...samo ja jamram! i furt sam nezahvalna...jer može bolje...društvo, država, čovjek općenito! ne za svoje dupe već za pravu stvar, opće dobro! stay well nemušti blože, žal mi te čitat i gledat, al tak je to u ovoj truleži od države, društva!
go dona, do!
02.10.2025. u 18:53 | Editirano: 02.10.2025. u 19:01 | Komentari: 6 | Dodaj komentar
LAGANINI (dajem znakove života ko i ovaj jastog)
tako bih nekako mogla nazvati svoj život zadnjih nekoliko dana...tjedana. eto, jutros opet pijem kavu za svojim lapom, onako kako sam to činila godinama. par dana me nije bilo doma, pa je par dana dragi me bedinao i eto me opet na svojim nožicama. dobar je to osjećaj da možeš piti kavu doma, iz svog aparata, jesti svoj doručak koji si složiš (jutros nešto drugačiji nego obično). sve u svemu, stanje redovno. kak ono reče moj dragi jučer, ja sam rekonvalescent! i dobro mi ide. jedino se sexa moram odreći mjesec dana. kažu, škodi ljepoti? a kako ne želim poružnjeti, poslušat ću ih. kad sam se vratila sa hospitalizacije (par dana), javih se svima, da znaju da sam živa i dobro. istina malo ih je, al su pravi. kao i sve u životu, što je dobro i vrijedno,rijetko je. a ovo pišem tek toliko, da ostavim traga na ovu epizodu mog života. ovih dana mi kćer šalje sličice sa jednog prekrasnog južnog otoka...uživaju deca na najjače. a jastog veći od najvećeg kaj sam ga vidjela. k tome još i živ. trebala ga je ona umlatit pa joj baš i ne zavidim. ja zadnje vrijeme baš i nemam neki tek, iako sam neki dan po izlasku iz bolnice otišla s dragim u nemesis, talijanski restić u kvartu! bilo je fino, konačno nakon tri dana sam opet jela! nisam uslikala, ali bum vam pustila ovog jastoga od kćeri...nek se nađe za gladne? i malo da se kitim tuđim perjem i sličicama, što je pod normalno ovdje na blogu. nemreš vidjet čovjeka za sebe?
p.s. idem danas do placa, možda moj dragi i ja ulovimo nekog jastoga?
26.09.2025. u 8:49 | Editirano: 26.09.2025. u 8:50 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
OSO BUCO, prvi put! (razglednice)
nas dvoje, ovog ljeta, V.L.
Prošla i godina dana (jučer smo imali mjesečnicu nakon godine, ha ha), a tek danas sam napravila naš prvi oso buco! Nekako nije doteklo...ili vremena ili volje ili naprosto nije bilo prikladnih koljenica?
Kakogod, nakon današnjeg užitka kojem je prethodilo zajedničko obilaženje jarunskog placa, valjalo se razić, svatko domu svome.
Bje to još jedan krasan dan nas dvoje. Zajedno smo ručali, popili poneku kavu, kolače, za nepovjerovati je kako se nas dvoje slažemo. U svemu i svačemu. Betežna sam (iščašenje i nategnuće zgloba noge), ali kažu svako zlo za neko dobro. Pa sam ja tako ovih tjedan dana spoznala kakvog čovjeka imam uz sebe! Kažu na muci se poznaju junaci, i to je istina. Boljeg čovjeka ovih dana nisam mogla poželjeti, da sam ga tražila ne bih boljeg našla. Hvala ti, toliko često sam ovih dana izustila.
I takva nikakva, lijepo mi je, lijepo nam je! Sklad koji živimo je nešto što bih svakom poželjela.
A nije to lako. Stalno iskrsavaju neke zamke, lomovi, začkoljice i slična podmetanja. Ne od nikog konkretnog, jer nemamo baš niti jedan niti prijatelje niti imamo kakve veze s rodom. Više nam to život podmeće nogu, ali takav je život. Baš smo se u njem posvetili sebi, nama!
Uživali smo tjedan dana na Lošinju, prošli i obišli tri otoka, unatoč ovoj mojoj kalvariji s nogom!
Danas mi je donio štap! Eno ga, stoji tamo u kutu. Pa me smijeh uhvatio glede njega (štapa) i zapisa cyberice danas na blogu i njene okupacije mojom crvenom jaknom, sexom i ostalim „pertinencijama” by sara, koje očito postoje u njeozinoj glavi još uvijek?
Jer, moje crvene janke nema već desetljeće. Istina, nedugo nakon što je dotična „črljena” odapela, kupila sam si žutu! Ha ha...samo luda baba može kupit žutu kožnu jaknu. No ta je sva sreća, trajala još i manje nego li ona crvena. Danas, tj zadnjih par godinama imam dvije kožne (jedna jelenja a druga baš kožna), jedna bordo-smeđe boje a druga prirodne boje jelenje kože! I unatoč letima, mrak su i one i ja!
Ha ha...kaj tu ženu muči? A ima i kaj! Ja sam izvrsno, nikad bolje, i bez crvene jakne, i bez sexa (osim nešto petljanja), bez iskrice, bez čagice....ali imam sve što mi treba! Imam svog čovjeka koji mi pruža sve! Valjda sam to konačno i zaslužila. Uvijek sam govorila, dear cyb, nije zdravo biti ljubomoran na druge. Valja sam poraditi na sebi i svim svojim da bi postigao da budeš uspješna i zadvoljna žena. Onda budeš i zadovoljena, ali tebi to ionako nije jasno. Žao mi je kaj se još uvijek baviš mnoge, umjesto sobom? No, ja se neću baviti tobom, ali red je kad ti netko ukaže „pažnju” da mu se revanširaš.
I da, imam prekrasnih pregršt fotki...mene, dragog, nas...mora...ali neću ih hitat van, nisam čak niti na fejsu, osim jedne.
Pa ću tako i ovdje objavit tek dvije...nek se nađu za sve ove kaj mrmljaju moje ime (nick) zalud? Ne zato da vam rastu zazubice, već stoga što želim i vama takve dane, godine...makar i sa sedam banki! Život je ispunjen ili pak ne, neovisno o godinama. Čovjek ili ima pameti ili je nema. Ljepote također. Mudrost je naučiti živjeti s tim što (ne)imaš.
Stoga, ostavljam vas i pozdravljam sa zdravo i živo, vaš gavrilović ivo!
P.s.
jesam li vam rekla koliko se još volimo? Grlimo! Dodirujemo! Živimo! Ako nisam, evo sada rekoh. Dobro je to s vremena na vrijeme provjeriti (i ovdje) i shvatiti kako ti je dobar život. Uživamo na najjače...ništa nam ne fali...niti novaca, niti događaja, niti ljubavi, niti zdravlja (ajde tu i tamo nekaj šteka).
palma na našoj terasici app-studio
14.09.2025. u 9:04 | Editirano: 26.09.2025. u 8:35 | Komentari: 8 | Dodaj komentar
KAKO JE LIJEPO KAD IMAŠ KOME REĆI!
odeš na godišnji na more, pa se sjebeš! ništa novo, niti prvi put. tak je kad je čovjek bahat! i misli da može to kaj više ne može. ali, imati čovjeka kraj sebe u tim trenucima je neprocjenjivo. a imala sam ovih dana, baš kako je trebalo. u svemu što je trebalo. budem o tome drugom zgodom, večeras tek toliko. došla sam u svoj grad, vratila se. pa danas prvo otišla u traumu! ha ha...i tamo sve pet. dobro je, ipak nije ništa puklo! i imam tebe, moj dragi. kad treba, gdje treba i zašto treba. to je tako dobar osjećaj! full servis. to ja zovem srećom koja traje. i to mi treba. pljušte ovih dana pozivi i mailovi...te jedan koncert, pa drugi, pa neki plesnjaci, neka događanja....a ja u banani! fotki ko u priči, krasno ljetovanje (barem što se mjesta tiče), ali....ali...ipak je dobro. ako nema gipsa, ne računa se! ha ha...nema nit longete. dobro je. strpljivo čitukam, čak sam i rudaničinu najnoviju objavu pročitala. stanje redovno, rekla bih. zvali su i iz bolnice, baš onako dok sam prelazila tri otoka....neće ovaj tjedan već idući. a dobro, taman dok prođe ova longeta koje nema! sve u svemu, dobro je (znam da se ponavljam, al kad je dobro)! nema slike, nema tona...ali ima grickalica! odgledala sam jedan (mračan ali dobar) film, ali neću drugi. idem spati. to je najbolji dio života (ovog i ovakvog) kad spavaš!
12.09.2025. u 22:20 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
GLAS NARODA!
"Zanimljivo kako nikad, ali baš nikad u ovih 30 i više godina branitelji nisu brinula radnička prava tj kad su radnici radili a nisu dobivali plaću, nikad nisu ustali u obranu bolesne djece kada im je vlast uskraćivala prava, nikad nisu stali uz bok nas penzionera kako ne bismo živjeli na rubu siromaštva i kopali po kontejnerima? Gdje ste dečki tada bili i gdje ste danas da nas male, ali izdržljive građane branite od ovih tajkuna koji su oteli i prodali sve što se moglo? Nije kasno, ajde konačno jedan vaš prosvjed za nas?"
ovaj moj komentar (javno na jednom portalu na fejsu) "doživio" je skoro petsto komentara ili lajkova! istina, bilo je cca 50-tak uvredljivih komentara tipa kravo, kozo, babo i sličnih metafora...ali zapanjila me ta kolčina ljudi koji misle kao i ja. ima nade za ovu državu, ovo društvo?
idem ovih dana opet malo na more, pa ću se ukazat i prikazat! uživam na najjače. a čitam i blog, ajme majko?
dona vam spočitne "zidić" kao duhovno stanje i potkrijepi to nebulozama napisanim od strane jednog blogera vis a vis jedne ženske nikice, a vi ko maksim po divziji. po zidiću! i dobro vam je rekla đusi, mi u gradovima nismo imali "zidiće".
vikendom smo išli u disco klubove, kino...imali smo svoje kvartovske i ine šetnice il slična okupljališta, ali to su bili parkovi, trgovi a zidića ne bje. to je ipak relikt sela i vukojebine! ali, ne sramite se, nismo svi mogli odrasti ni u gradu, i naši roditelji (barem moji) su sa sela, ali mi nisu nikad pričali o "zidićima". a nemreš, kako je netko dobro napisao (mislim đusi) od građana napraviti seljaka, ali zato su nam seljaki postali tzv uvaženi građani i sad uredno prodaju svoje zidiće iz pripizdine. pun zagreb zidića. što ne znači da nema primitivaca i građana. neki su tak "napredni" d a ih nemre nadmašit najveća seljačina (ona seoska). btw pojam seljačina je pejorativan. taman se oni opančari iza drogog svjetskog pograđanili, a nakon ovog rata opet došla nova još gora, seljačija! eno ih pun sabor, ministarstva, banke, pošte, bolnice, razne "važne" ustanove. nemreš više čuti zagrepačku spiku kak je bilo prije 50 let kad sam ja dojahala u zgb. al ne sa sela, već iz grada...dakle, puce...dona, đusi, lavish...nedajte da vas ove muške seljačine od bloga (osobio onaj bbbmujsa) razvlače po blogu bez osvete! držim vam štangu, pače i balvan ak treba! i opet nije zidić vs zidić, već je muški vs ženski svijet!
02.09.2025. u 9:08 | Editirano: 02.09.2025. u 9:12 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
PREKARDAŠILO (sve maske su pale)!
https://www.facebook.com/jasevasnebojim
DOSTA JE Ja se vas ne bojim je sa Alenom Šternom
Donosimo Vam glas dragovoljca, HOS-ovca.
Kako je sam rekao: ‘Sve maske su pale. ... Oduprijet ću se – kad god budem znao i mogao.'
-------------
Gamadi, ološu… ovo i je i vaša država.
Mogu biti i vaša pravila… ako vam dopustimo.
Država vam očito sve dopušta.
Pitanje je – do kada će normalan narod šutjeti?
Do kada će dopuštati da gazite mir, slobodu, prava
pojedinca?
Hoćete li prijetiti – izgonom? Možda i ubijanjem?
Sve maske su pale.
Vidi se u kakvoj državi živimo…
I kakva nas gamad okružuje.
Siguran sam – nema mnogo onih željnih krvi.
Nikada ih nije ni bilo.
Uvijek je bilo više onih koji se pozivaju na dom, vjeru, Boga…
A pljeskali su krvnicima i ismijavali.
Onih koji šutke odobravaju odvođenje onih koji smetaju…
I još više onih koji samo šute.
Vi koji sudjelujete u šutnji, pazite.
Doći će i do vas.
Psihopate nikada ne staju.
Uvijek žele još.
Nekima ovo izgleda bezazleno…
Ali nije.
Tako je uvijek počinjalo.
Tako sam i ja sudjelovao u tom plesu krajem osamdesetih i devedesetih.
Mrzio sam, bio spreman slušati gospodare rata, gospodare
mržnje…
Gospodare života i smrti u mom Osijeku.
Nikada više.
Ne mogu vjerovati da ovo pišem…
30 godina nakon svega što sam prošao…
Kao dragovoljac… kao HOS-ovac.
Da, HOS-ovac.
Da, mi u HOS-u smo bili ustaše.
I to je činjenica. I točka.
Imao sam 17 godina…
Danas nisam više ta osoba.
Neću pisati o ratu… bilo je kako je bilo.
Danas želim mir.
Želim koncerte… kazalište… festivale… druženja.
Želim slobodu da idem gdje želim…
Da slušam što želim…
Da se izražavam kako želim.
A vi mnogi, koji ste nekada bili “branitelji”…
Sada pokušavate braniti ono što su zvijeri radile ’91.
Znam – ne svi.
Ali za mene ste danas isti kao oni protiv kojih smo se digli.
Pretite mi…
Zatvorite me…
Ubijte me…
Ali nećete mi oduzeti slobodu.
Nećete mi braniti odlazak u kazališta… kina… koncerte…. festivale koje volim.
Sutra ćete možda braniti knjige… ovo što pišem…
Možete pokušati…
Ali nećete mi iščupati ono u meni:
Osjećaj za pravdu…
Želju da pomognem onima koji su u manjini…
Onima koji su ismijavani od većine…
Onima koji trpe nepravdu.
Siguran sam – nisu svi željni krvi.
Ali šutnja većine omogućuje nasilje.
Svi koji gledaju i šute – sudjeluju.
Svi koji odobravaju zlo zbog interesa ili straha – sudjeluju.
Ovo što se događa NIJE BEZAZLENO.
To je ciklus.
A ja neću sebi dopustiti da se ponovi.
Barem neću sudjelovati.
Ja nisam mirotvorac kao dragi Josip R. K.
Oduprijet ću se – kad god budem znao i mogao.
A za sada… pisanom riječju.
Ovo je moj glas.
Moj otpor.
Moj znak da sloboda i pravda nisu prodajni artikli.
30.08.2025. u 10:49 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
E PA SJAŠITE
c/p
"Ajde više sjašite s kvazi domoljubljem i nasiljem nad svima kojima domovina ne služi zgrtanju pod vlastite guzice. Jugoslavija se raspala dok sam još puzala u pelenama, Hrvatska živi svoju samostalnost već nekih 30 godina i jedini neprijatelj naše slobode i suverenosti u ovom trenutku za jednu perifernu zemljicu Europske unije - smo mi sami.
Kako da vam kažem, „ne cveta cveće ni u naše preduzeće“. Od pretvorbe i privatizacije devedesetih preko uništenja proizvodnje do sustavnog uništavanja javnih sustava. Država u kojoj je dobar dio vladajuće garniture abdicirao zbog korupcije i u kojoj je korupcija naprosto općeprihvaćen modus operandi, ne samo u visokoj politici, već i u svakodnevici nas građana i građanki.
Hajmo ovako … zamislimo da je država kuća. Hrvatska je devedesetih uselila u novu kuću, punu namještaja i stvari, prašine, pa i šute. Kućepazitelj nije prvo pomeo i počistio nego je pozvao svoje funkcionere, kumove i rođake, da uđu i odnesu ono što je vrijedno, a za njima, preko smeća i šute, rasprostro tepih.
Ako se pobunite i kažete, ej ne može tako, ovo je kuća za sve nas, ne smije se pojedinac bogatiti na zajedničkom dobru, hajmo prvo maknuti taj tepih i dobro počistiti da vidimo s čim uopće baratamo, onda ste vi izdajnik. Vi biste hrvatsku kuću rušili kao četnici devedesetih. I sad … uzalud vam je da objašnjavate kako upravo iz ljubavi prema zemlji želite urediti kuću, da želite provjeriti temelje i statiku, srediti instalacije, urediti čvrstu kuću za život. Uzalud jer ćete vjerojatno ostati sami ili s još par glasova podrške uobičajenih sumnjivaca s liste izdajnika. Mrzitelja svega hrvatskog.
E pa sjašite.
Za par komada namještaja i povlašteno pravo na prostoriju u našoj zajedničkoj kući pristajete biti pas čuvar kućepazitelja koji o kući ne brine. Imate dobar deal, eksploatirate kuću u svoju osobnu korist na štetu šire stambene zajednice. Stavite terasu gdje vam se prohtije. Privilegije koje ste si osigurali dostatne su da agresivno branite politike koje za posljedicu imaju da svako peto dijete u našoj kući ide leći gladno. No, to nisu “vaša” djeca.
Ne branite vi ovu zemlju, vi ste ovu zemlju izdali onda kada ste odlučili da je naša kuća vaša privatna prćija u kojoj je vaša privilegija važnija od večere jednog djeteta. Ako branite našu kuću, onda su sva djeca u toj „našoj“ kući „naša“ djeca. Onda jedni ne idu gladni sanjati dok drugi bez ozbiljnih posljedica usmrćuju ljude bijesnim automobilima koje su dobili za osamnaesti rođendan, na račun kuće.
Vi branite svoju privilegiju, da vaše dijete ne odgovara za svoj grijeh neumjerenosti kao posljedice vaše pohlepe. Razumijete? Vi ste izdajnici. Vi ste, mrzitelji svega drugoga osim onog što smatrate svojim. A svojim ne smatrate samo materijalno koje ste uzeli sebi, već i kuću u kojoj vam se to omogućava. Našu kuću. Naš prostor. Ne planiramo ni umrijeti ni odseliti kako nam često poručujete.
I ne, ovim se ne obraćam posjetiteljima koncerata mesije politike i industrije zabave, obraćam se onima koji iza tih industrija stoje i koji vrlo uspješno manipuliraju ovce da same idu na šišanje. Prodali bi zemlju za Judine škude, a bogatite se na domoljublju.
A ovce drage, vama želim poručiti da vas nitko ne napada, svi mi volimo istu zemlju i istu kuću, imamo dovoljno prostora da svatko uredi svoju sobu onako kako želi, a da na razini društva kao zajednice uredimo civilizacijski minimum. Od stvaranja odgojno-obrazovnog sustava, preko rješavanja pravosuđa, do dostupnog i kvalitetnog zdravstva, socijalne zaštite i uistinu slobodnih medija. Da se ne događa više da se propagandom fašisti guraju u branitelje, a da se braniteljima ne pruža podrška kakvu trebaju i zaslužuju.
Geopolitički smo potpuno irelevantni, smješteni smo u određeni politički krug i naša geopolitička sudbina ne ovisi prvenstveno o nama. Premali smo za to. Ali taman smo za organiziranje zajednice po mjeri čovjeka. Otpornost zajednice na „zanimljiva vremena“ nalazi se u njenoj koheziji. Organskoj koheziji koja ljude primiče jedne drugima u organizaciji društvenog i osobnog života. Mi nismo postavili našu kuću kao takvu zajednicu, iako se u našoj kući stvaraju različite zajednice.
Kohezija „našeg naroda“ uporno se krivotvori na mitovima, njihovim simbolima i izmišljenim neprijateljima. Mi i Oni. Neka umru u patnjama ONI ako im MI smetamo??? Ponos i junačko srce. A ponos je sestra blizanka osvete. Vrijeme nam je za ranjivost. Nježnost. Brigu. Hajmo brinuti o svim stanarima naše kuće pa vidjeti što će se dogoditi. Takav bi pothvat, vjerujem, redefinirao ponos i eliminirao osvetu. Da i MI i ONI, svi mi imamo osiguran civilizacijski minimum u vidu standarda. Za to je nužna šira društvena suradnja, koja nije moguća dokle god postojimo konstruirani MI i ONI, na koju god se skupinu pod time mislilo. Obrazac je uvijek isti.
Ako u ovoj fazi našeg razvoja postoji podjela na MI i ONI onda je to podjela između „nas“ preko devedeset posto svjetskog stanovništva, takozvane „tihe većine“ i „njih“, par posto koji posjeduju 50 posto svjetskog bogatstva. Ne okreneš se, smanje ti sobu jer je neki lav odlučio povećati svoju, a kućepazitelj ti kaže, tako vam je to u kući.
Zaboravite izmišljene neprijatelje, jer samo je jedan zajednički neprijatelj, a to je klasni neprijatelj. Sve ostalo je sredstvo kontrole.
Izmišljeni neprijatelj na kojeg vas huškaju odvraća od suštine problema i čini vas agresivnima prema ljudima koje ne vidite dijelom „svog plemena“. U zadnje vrijeme, prvi put u životu, ne osjećam se sigurno u svakom dijelu naše kuće zato što dio stanara poziva na nasilje prema onim stanarima koji kritiziraju kućepazitelja. I nije ugodno. Ni najmanje.
Meni je ljepše živjeti u društvu u kojem polazim od pretpostavke da su mi sunarodnjaci drugovi, nego u društvu stalnih prijetnji i neprijatelja. Koji su pritom izmišljeni, kako bi izazivali niske strasti na svaku kritiku. I dajte nemojte skakat sa svojim uobičajenim setom “uvreda” i etiketa i prozivanja zbog korištenja riječi „drug“. Naprosto volim tu riječ zato što može značiti i prijatelj i suborac i poznanik i susjed i ne nalazim primjereniju riječ za opisati sve te mogućnosti u jednom pojmu.
Uostalom ili smo spremni biti drugovi i drugarice ili se možemo izjesti u izmišljenim podjelama dok svijet oko nas gori. Kako nam drago. Dom zaboli jesi li ti za njega spreman ili nespreman, dom se gradi. A nemoguće je graditi dom po mjeri svih, ako u istoj stvarnosti jedan čeka prvi trilijun, a drugi umire čekajući sljedeći obrok."
(Lana Bobić, Lupiga)
26.08.2025. u 9:32 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
DUPLA JA!
ima me još! pri izlasku, večeras! jedna čak bje dupla ja, ja naprijed, a ogledalo zada! he he...nasmijala me danas frendica glede mene? u stvari, obje smo se nasmijale, jer smo se "počastile"!
ona nije iz HR pa ima još uvijek, unatoč desetljećima života u HR, problema s jezikom i riječima! pa smo se tako danas čule nekim drugim povodom (imamo neki fluid i neku vibru) i u jednom momentu ona reče (apropos nekidašnjeg razgovora med nami), da sam ja živjela razvratničkim životom! MOLIM? helou! tako je ona mene doživljavala, moje izlaske, moje veze, moju sklonost ka sexu i pričanju o svemu. a ja nju počastih mojim viđenjem nje (ona je Poljakinja), da je ona pak živjeka ko eunuh (nakon muža i braka ništa od bilo kakvog muškarca, osim jednog oženjenog, ali nikad nije htjela o tome pričati), gotovo ko časna!
i potom smo obje prasnule u smijeh! nismo se uvrijedile, ja na njezin nedostatak znanja hrvatskog jezika i odustala sam joj objašnjavati da sigurno nije mislila upotrijebiti tu riječ, ali ne znajući za bolju, reče to što reče.
a onda sam joj onak u šali rekla, čuj, nemrem više s tobom razgovarati, jer moram nazvati frendicu i frenda s kojima sam dogovorila večeras otići na Zrinjevac (čagica)! pa smo opet prasnule u smijeh, jer eto, ja razvratnica i dalje živim takav život? ha ha, tko je vidio sa sedam banki hodati po plesnjacima?
pa onda na trgu sretnem još par ljudi s kojima sam godinama hodala na čagicu Udruge, potom neke plesače od nekad. Normalno, pao je i ples na Zrinjevcu. Došao po mene za ples jedan dobar, stari frend (face), ali i dugogodišnji bloger sa iskrice! i frend sa druženja uživo na našim kavama sa iskrice! eto što ti je život, odeš tek toliko, ostavim dragog jedno veče, maknem se sa iskrice i sretnem dugogodišnjeg iskričara, blogera koji je krasno pisao, cijelo čudo znanaca, prijatelja, plesača.
nije to više moj đir, al bilo mi drago srest te neke ljude, popričati, poplesati! čak sam i neke platforme od sandala nakon pet let stavila, onak...nek se bolje čini! a bogme, dobro mi se čini. gledam tu starčad i mislim si, gleč ti mene komada od sedam banki. nije to više za mene, ali ipak...ipak...onaj vražićak u meni ne spava. nemrem ja više plesati jer sam zgubila praksu, em me angina pektoris uzela pod svoje...ali srce mlado (janesko) ipak vuče. sve u svemu, osjećala sam se kao druga i dupla ja! dobro da dragi nije bio samnom (on je bio subotu prije, ali smo samo prođirali), jer fakat, kak uvijek do sada, moji partneri imaju dvije leve noge! nerma smisla da prekidam tu tradiciju koja pače, ide s koljena na koljeno (mama je imala taj peh u tati jer je ona obožavala ples a tata je isto imal dvije leve noge)! sve u svemu zanimljivo veče.
i da, nisam zaboravila dragom zaželjeti laku noć i šapnuti da mi je falio...jučer...danas. tko zna, hoće li me sutra biti? tko zna hoće li nas sutra biti?
22.08.2025. u 23:28 | Editirano: 22.08.2025. u 23:33 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
LIJEPA PRIČA (summertime and the livin' is easy)!
ovako izgledamo mi, danas
Bje to prije godinu dana, točnije 12.8.2024.g. Tih dana ne bje baš lako. Nekako sam tada saznala da moje žilice nisu dobre i to bje razlogom mojeg sve slabijeg hoda. Definitivno, Kamačnik me uvjerio da moram doktoru. I takva, nikakva nakon dijagnoze, dok me pridošla kćer iz bijela svijeta, tetošila par dana, pridigla se ja i živnula, onak ko pretučena mačka koja se vuče.
A kako sam prije dijagnoze tu na iskrici srela jednog naoko zanimljivog tipa, odlučih mu se javit, kako sam i obećala (kad se vratim s mora i iz bolnice). I gle čuda, kava u kvartu (oboje smo iz kvarta) bila je više no ugodna. On, onako visok i prav, ja bih mu dodala koji kilogram, posve sijed, al elokventan u P.M. I šutljiv. Sve zna, al ništa ne govori?
Normalno, ja znatiželjna provokatorica kakva već jesam, nisam odoljela drugoj kavi, pa trećoj.
I tako posve nezainteresirana (planirajući drugačiji odlazak na more u rujnu), na njegov upit o zajedničkom odlasku na more (o njegovom trošku), ja rekoh: DA!
Bio je to put u „pakao” zvan jednogodišnja veza!
I eto nas, godinu dana nakon. Puno strasti, puno riječi, puno pogleda,suza, ljubavi, iznenađeni sobom i onim drugim, zavoljesmo se! Ljubav je samo rasla, na momente nas i prerasla.
A danas, godinu nakon? Slavimo godišnjicu (a neki dan i njegov ročkas)! Evo par fotksi sa današnje "proslave" (kupanje na Slapiću i Brigu, lopoči i slapovi na rijeci, fini ručak, kavica, poljupci i neki rezime...evo malo i fotki. istina, bez šminke, mokre zalizane kose, ali tko mari...sretna sam!)
Tu smo jedno za drugo, jer to je sve što imamo. A imamo tako puno, jer imamo jedno drugo.
Osoba kakvu sam cijeli život željela i tražila, ali ako ću priznat sebi, ne nalazila!
Bilo je ljubavi, brakova, ludosti...ma svega u mom životu kad je ljubav u pitanju.
Ali, ovakve nježne, divne, drage muške osobe ne bje.
On me vidi, više nego sebe. On me voli, više nego sebe. A nije bitna količina već ta ljubav kakva je. Kako me drži, ali ne fizički već onim svojim pogledom, svojom dušoj, svojim bićem, svojim umom, svojom brigom i nježnošću!
I svadimo se mi i danas, nije da nije, ali dodiri su nam ko prvog dana, poljupci oni isti uz lagani dodir usana iz kojih kipti strast! Istina, one sexualne sve je manje, sve nam nešto traljavo ide, ali to nam više nije ni bitno. Ako čovjeku ili ženi do sedam banki nije dosta sexa, neće mu nikad niti biti? Sve u svoje vrijeme, a nas dvoje smo se jebali svak za sebe. Kak veli onaj refren iz „porgy i bes” ...summertime and the livin' is easy...."
Prilično smo se „zglihali” ovih godinu dana, skoro ko dva kamena u vodi, nema više oštrih bridova, više dva oblutka koja tek povremeno pokažu da su ljuti kamen! Tko je vidio da se lav i vodenjak vole bez krešenda? Suprotne strane zodijaka drugačije niti mogu, ali je zato magija sveprisutna.
Eto, dragi moji, podijelih ovo ovdje tek toliko, za skeptike koji misle da nije moguće? O da, moguće je i događa se ljubavna priča života...njegova...moja, samo se treba usuditi. I to baš na iskrici, dejting sajtu.
Pa si vi mislite jel je trebalo ili nije trabalo. Sve te puste godine i sranja koja sam doživljavala ovdje, vrijedilo je zbog ove priče. To the end. Hvala iskrici, hvala većini budala koje su ovdje i mediokriteta koji su mi pomogli da vidim što neću i ne želim (čitam i ovih dana blog i smiješno mi je čime se ljudi tako zlurado bave, osobito kad su žene u pitanju). Nažalost, često sam i na svojoj koži osjetila zavist, jal, vrijeđanje i cvipelarenje od mnogih. Eto njih i danas tu, bezidejni, bezmusni (ha ha), sami, jadni, žedni i gladni...ljubavi.
Moj sveti gral sam nosila u sebi i samo sam ga spustila i stavila na pravo mjesto. Možda se i vama posreći, budite uporni. Ja sam eto skoro 20 godina ovdje probdjela noći i noći, jutra i jutra...i voila...imam ljubav svog života. Koliko će trajati, tko će prvi otići...silazak je neminovan, jedino je poanta da ne silaziš sam. Batrgajte se, vrijeđajte druge...očito si tako pomažete? Radije tražite čovjeka za sebe (jedna od Frommovih knjiga) pa ćete ga i naći! A možda tražeći njega, nađete sebe? Ja jesam! Hvala iskrici!
Ovih dana nekako mi se sluša i ova pjesma!
Link
Gabi Novak - Što je ljubav
Ella Fitzgerald & Louis Armstrong - Summertime
Link
12.08.2025. u 20:18 | Editirano: 15.09.2025. u 18:46 | Komentari: 3 | Dodaj komentar