HIPOKRIZIJA

Link


https://www.onenastupaju.hr/2018/06/07/kad-ne-zivis-po-pravilima-uskogrudno
st-zena-prema-zenama/


KAD NE ŽIVIŠ PO PRAVILIMA
Uskogrudnost žena prema ženama
Piše
Jadranka Olivari Jirasek -
07/06/2018

Iako nije ništa novo, uvijek se iznenadim koliko smo mi žene zločeste, naročito jedna prema drugoj. Posebice ako drugačije izgledamo, ili, ne daj bože, drugačije razmišljamo. Ili živimo. Ovih dana na jednom portalu objavili su mali intervju s jednom novom blogericom i sa mnom. Naravno, kao i uvijek, naglašene su bile naše godine, no tekst je bio korektan i s očitom namjerom da se istakne naš stil koji nam je dijametralno suprotan.

Moja kolegica je desetak godina mlađa i sigurna sam da njezin stil nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Avangardan je. S obzirom da nikad ne komentiram nečiji stil, posebno ne kritizerski, i ovog puta ostat ću pri tome da je stil nešto što imamo ili nemamo. Željka, tako se zove mlađa kolegica, doista ima zanimljiv stil. Hoće li uspjeti u pisanju i vođenju svoga bloga, tek će vrijeme pokazati. Naime, Željka je objavila tek nekoliko postova, tako da će trebati još puno posla da se etablira na blogerskoj sceni.
ŠTO JE ZA ŽENE “NAŠIH GODINA”

Ono što me razveselilo je to da se sve više u našim medijima pojavljuju žene kojima godine nisu prepreke za ostvarenje snova. Životnih. Pa, makar to bio i blog. Kao što je slučaj sa Željkom i sa mnom. I sve bi ostalo na korektnom tekstu mlade novinarke da nije slijedilo iznenađenje s hrpom ružnih komentara na račun našeg stila i godina. Ženskih komentara. Daleko od toga da ne mogu otrpjeti nečiju kritiku, no komentari puni zloće kao da su više dali sliku o njima koje su ih dale, nego o Željki i meni. Jer, kako smo se uopće usudile odjenuti ono što ne dolikuje našim godinama, statusu baka, starica. Treba se, barem tako poučavaju, oblačiti u skladu s godinama, dakle ja s mojih 66, a Željka sa svojih 56 godina, jer sve drugo nije lijepo, odnosno prestrašno je. Otprilike su takvi bili komentari.
Željka i Jadranka – hrvatske modne blogerice koje žive svoj film

Neke su pokušavale “popraviti” stvar pa su blago naginjale mojem stilu no, bez puno uspjeha. Sve u svemu, poanta njihovih komentara bila je “treba se oblačiti u skladu s godinama”, nikako s onim kako se osjećamo ili izgledamo. Dakle, Željka i ja trebale bismo nositi crne kostimiće s bijelom bluzicom, ili se ogrnuti toplim šalom zbog loše cirkulacije. Pri tome ne odstupati od babskog izgleda. Ponajmanje se isticati ili izgledati zanimljivo. Biti svoje. Jer moda nije za žene naših godina. Tko je to vidio da žena od 56 ili 66 nosi balerinke ili platforme? One nose cipele s dobrim ortopedskim uloškom. Estetika nije važna. Tko je vidio da se žene tih godina uređuju ili imaju neki svoj stil? Babe, sram vas bilo! Strašno.
ŽALOSNO SVOĐENJE ŽIVOTA NA BROJ GODINA

Da, rekla bih kako je doista strašno da postoje žene koje nemaju hrabrost koju imamo Željka i ja. Njihove “slikice”, pomno izabrane za facebook, pretpostavljam po njima najljepše, ne pokazuju kakav je njihov stil. Sudim po onom što su napisale. Rekla bi tugaljivo. Bez imalo zanimljivosti. Hrabrosti. Ne znam koliko im je godina, no pretpostavljam da su naših, mislim Željkinih i mojih, pa to još više rastužuje. Kakav im je život mogu tek pretpostaviti.

poanta GRUBIH komentara NA INTERNETU bila je “treba se oblačiti u skladu s godinama”, nikako s onim kako se osjećamo ili izgledamo. Dakle, Željka i ja trebale bismo nositi crne kostimiće s bijelom bluzicom, ili se ogrnuti toplim šalom zbog loše cirkulacije. I držati se babskog izgleda…

Ušle su u godine koje donose promjene i na koje ne mogu baš puno utjecati, djeca su im odrasla, suprug opterećen poslom, a one u mirovini. Daleko od toga da im zavidim. Imamo Željka i ja sigurno sličnih okupacija kao one, samo s razlikom što se ne mirimo time da je život stao. A kako bi, dok imamo volju i želju učiniti nešto što se nismo usudile dok smo bile mlađe. Tko bi i pomislio da ćemo u ovim godinama voditi digitalni dnevnik. Iliti blog. Ili pozirati fotografu. Tko zna gdje nam je kraj? U inat onim strašnim ženama koje ne mogu podnijeti hrabre žene i imaju ono što one nikad nisu imale. U inat onim strašnim ženama koje život svode na brojke. Kao matematiku.
Jadranka Olivari Jirasek ruši predrasude o stilu koji “nije za babe”

Nisam povrijeđena što sam postala metom njihovih zločestih komentara, više me brine kakvu sliku daju svojoj djeci. Ja sam toliko ponosna i sretna što u svojim godinama (potpuno nebitno kojim) radim blog kojeg prate prijatelji moje djece. A moja djeca, pak, imaju mamu koja se baš ne uklapa u stereotipe mama tih godina. Blogerica. Pa, još sa stilom koji nije za babe njezinih godina, kako bi rekle one strašne žene…"

30.06.2016.
Mani Gotovac:
"...Kada se postaje ženom?U trenutku kada se zaista zaljubiš.Kad ljubav postane pitanje života i smrti.Zatim kada postaneš majka...Ja jesam feministkinja kada se govori o pravima žena.Ali ne zamišljam svoj život bez muškarca.Zašto vas neki mrze?A čujte,ipak diram u neke svetinje.Ako napišem knjigu o tome da žena ima pravo biti ljubavnica,da žena ima pravo odlučiti što će sa svojim tijelom,da žena ima pravo prepoznati vezu između svoga tijela i svoje misli-dirnula sam u opasne vode.Dirnuli ste u konzervu i dirnuli ste u crkvu?Točno.ste rekli:Crkvu.Ne u Bibliju.Crkva je institucija,Biblija je književnost'Tako je!Zbog dečka sam upisala književnost a ne glumu.Bila sam zaljubljena.To je jače od svega.Rođenje,ljubav i smrt.Iznad te tri pojave nema ničega što je važnije.Novac svakako nije,Možeš biti milijarder ili siromah,ali rođenje,ljubav i smrt ne možeš izbjeći.Jače je od nas.Ljubav je krhki spoj dvaju smaoća.A nema ništa jače od nje!"

p.s. hvala frendu koji me podsjetio na ovo...i pozdravljam sve koji kao ja...čekaju krhki spoj dviju samoća!

ne sebi (sebe sam zadovoljila) već unučici odgovor na pitanje. a znam da ga i većina vas ne zna, barem ne onak naizust i ovak temeljito kak ima biti. stoga, evo malo "glupih" dječjih pitanja i odgovora o kojima niste imali pojma, priznajte?

Znate li zašto je nebo plavo?

"Za plavu boju neba je zaslužno Rayleighovo raspršenje. To je raspršenje svjetlosti na česticama koje su manje od valne duljine svjetlosti.

Sunčeva svjetlost do nas dolazi u obliku bijele svjetlosti. To je svjetlost koja sadrži fotone svih valnih duljina; svaka boja ima svoju jedinstvenu valnu duljinu, a bijela boja je kombinacija svih. Kada neki predmet osvijetlimo, on upija gotovo sve boje, a jednu odbija. Ta boja koja se odbila o predmet je boja koju vidimo. Govoreći o podražaju boja, trebali bi ustvari govoriti o isijavanju različitih valnih duljina, budući da osjet crvene, zelene, plave ili bilo koje druge boje prebiva u promatraču.

Bijela svjetlost tako dolazi i na Zemlju i putuje kroz atmosferu. Kad različite valne duljine prolaze kroz Zemljinu atmosferu, najveći broj fotona neometano prolazi i stiže na Zemlju. Međutim, neki nemaju tu sreću.

U atmosferi su molekule zraka tipične veličine 0,2 nm. Rayleighovo raspršenje ovisi o valnoj duljini kaoλ-4 što znači da će se svjetlost manjih valnih duljina (plava 450-495 nm) višestruko intenzivnije raspršiti od svjetlosti većih valnih duljina (crvena 620-750 nm). Drugim riječima, intenzitet rasute svjetlosti je obrnuto proporcionalan valnoj duljini svjetlosti.

Kraće valne duljine, u ovom slučaju plava, se apsorbira u molekule plina u atmosferi. Apsorbirano plavo svjetlo zatim zrači u svim smjerovima. Rasprši se po cijelom nebu. U kojem god smjeru gledali, raspršena svjetlost stiže do vas – nebo izgleda plavo.

Kada gledamo bliže prema horizontu, nebo se čini mnogo svjetlije. Da bi došla do nas, raspršena plava svjetlost mora proći kroz više zraka. Dio nje se opet rasprši u drugim smjerovima. Manje plave svjetlosti dopire do očiju. Zbog toga boja blizu horizonta izgleda svjetlija ili bijela.

Rayleighovo raspršenje je odgovorno i za boju Sunca. Već je rečeno kako Sunce emitira svjetlost svih boja, tj. bijelu. Iz naše perspektive je žuto zbog toga što je iz bijele svjetlosti nestala plava komponenta koja daje boju nebu, a preostale boje formiraju žutu.

Sunce na zalazu je gotovo crvene boje. Zašto? Zbog toga što se tada i više kraćih valnih duljina rasprši (plava i zelena), a samo veće valne duljine izravno dolaze do očiju.

Negdje tamo daleko u svemiru, Sunce je bijelo a nebo je crno. Tamo nema atmosfere i raspršenja te svjetlost putuje pravocrtno."

c/p( Siječanj 17, 2014 Updated on Ožujak 31, 2014)

Samo sam malo znojna...kovrče mi zakovrčale vratom...a već dva mjeseca nemam sex! Meni puno previše? Iako se nekako snalazim. Pa sam tako i danas poslije ručka, nikakav afrodizijak, samo pečene paprike i picekova krilca...obišla samu sebe! Pri tome sam razmišljala o prošlom sexu koji mi baš i nije bio inspirativan. Rela sam mu da se premalo ljubimo! Posegnula sam za onim prije par godina i tako pomalo svrših sa sobom! Nedostaje mi on, između ostalog, i moj kurac! Nemam želja ko većina žena...novu kuhinju, jer ova je jako dobra! A nemam niti potrebu za nekim novim cipelama ili torbom? Ruše mi se i ovako ormari! Al imam potrebu i želju za svojim kurcem! Onak, baš mi nedostaje, poslije ručka naročito. Nisam vam dugo pisala o tom, a i nije neka priča, osobito ne za dejting sajt. Ovdje ionako svi već dugo i predugo sade cvijeće, zalijevaju ga, potom prodaju pamet u vidu guru zakona i dijele besplatne savjete koji nikome ne trabaju. Jer ionako ne živimo! Samo čežnja i želja! Sex mi još uvijek znači mnogo, previše čak! No, sretna sam što želim, žudim...zamišljam kako me on jebe...kako se jebemo! U ovoj besparici svega i svačega gotovo da zavidim onima koji imaju sex na ex? Znam da je malo takvih, čak i med mladima a kamoli ovi sredovječni, da ne kažem ostarjeli...pastusi! Ups...kako im laskam! Biće da će ovo čitat s polu erekcijom! Znam, šokirat će vas ovaj zapis, kao i mene. No, moje orange plahte opet barem malo gužvam. Makar misao na, kad već ne i sami čin! Moš li pojebat samog sebe? Teško! Nešto prstića i rad, potom i zadovoljstvo! Puritanci upavo vare poslije ručka i posve je neprimjereno u to doba popodnevnog odmora pisat o sexu i to samoj sa sobom. Ženi čak, sablažnjivo? Zato bih ja radije svoje muško. Al ne bilo kakvo, pa onda radije...nikakvo! Eh, samo sam zabilježila scenu...valjam se plahtama mojih svršavajući sveudilj...no trajalo je kratko, ali slatko! Zabilježih tek toliko da presiječem dan...politička seruckanja, policijske namještaljke i ine bljuvotine od preživljavanja! Lijepo je unijet malo romantike ha ha....dodira...obljube! Puritanci trče počasni krug! Treba im malo pljeska...zar ne? Upravo stigoše na cilj!

potakla me đusi i njezin sinoćnji zapis glede mog materinjeg jezika kojeg ne govorim, iako ga razumijem. majka me naprosto nije naučila svoj materinji jezik (a niti austrijski tj njemački iako je tamo odrasla) pa sam nekako uvijek učila više od pisaca, pjesnika i ostalih "jugoslavena" poput tina ujevića, krleže, tadijanovića,šantića,matoša...od ruskih klasika koje sam gutala dok je trajalo školsko ferije i čamila u zamračenoj sobi ležeći na podu i čitajući. majka je često znala doći i tjerati me van al meni draže bile te priče i knjige....neki idiot, uskrsnuće i ostali rusi s dušom! potom su došli neki fromm i njegovo umijeće ljubavi, čovjek za sebe, imati ili biti, neki filozofi poput sartra i njegve simone, mladost i pomalo zrelost mi je obilježio kneht u igri staklenih parli, narcis i zlatousti, kontrapunkt i slična literatura...upijala sam te i takve knjige bez obzira na izdavača (npr nolit ha ha srpski izdavač imao je najbolje knjige s tog područja), zatim ssarajevske izdavačke kuće u kojima je sve vrvilo od srbizama. čak sam ponekad i na ćirilici čitala knjige koje nisu bile dostupne na latinici. ah, to vrijeme dok nije bilo interneta već si sve morao oblizat (prst prije listanja) jer su knjige uglavnom bila posuđivane u knjižnicama. tek kasnije, od prve plaće i onih kasnije, znala sam kupovati metre knjiga...sve sam manje čitala, dok nisam došla u fazu kad sam istovremeno čitala po tri knjige...započinjala al ne i završavala. tada sam i stala i uglavnom prestala (nije to bilo tako davno). koji je moj jezik? hm...bojim se da sve manje razumijem "svoj" hrvatski koji govore ovi neki pridošlice u moj grad, iako nisam purgerka. sutra ću možda prigrliti neko selo...ali sigurna sam da će tamo biti manje "građana" nego li ovdje. tako gledano, moj materinji jezik su svi oni "jezici" koje sam čitala, na kojima sam odrasla i koji su dio mene. naprosto, na taj način mislim, pišem (jer dugo i puno pišem još od svoje rane mladosti)...ne onako usko, kak veli matoš, krleža, tin...: (tajanstva)
"...mojom stopom idi, pokazat ću ti kako gospe ljube i dati pogled koji globus vidi..."
u to ime, eto jutros i moje omiljene pjesnikinje čiju poeziju unatoč njezinom četnikovanju i ostalom srbovanju, ne mogu zaboraviti a još manje joj to mogu oprostiti! ali, volim što je postojala i napisala neke...a ovu jednu volim posebno...

STREPNJA

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k’o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.

kao i matoševu...za sva vremena, o nama hrvatima

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

p.s. ispravnije je /u duhu hr jezika/ reći materinski...pa se dopunih u materinjem

mimohodno, u odlasku na jutarnji kafe srela sam se u ogledalu! primijetih zgodnu 60. godišnju poželjnu ženu. znajući ju u dušu, pomisih...valja to ovjekovječit! jer, tko zna koja će sutra ruina tuda proći? ishlapit će ta jedrost i osmjeh, a ostat samo duša koju u stvari rijetko tko može (hoće) vidjet. sve češće i sve više bilježim te trenutke prolaznosti. i volim kad se sebi sviđam, jer se sebi sviđam, onak u prolazu. i boli me dupe (isprika, imam posve dobro dupe) kaj tko misli o tome ili bilo čemu? nekak mi baš ovaj donji pjevni link paše! općenito, zadovoljna sam sobom. a kroz par dana ću biti još i zadovojnija. naima, kad legne penzija moći ću...ou jea...moći ću do deema! do tada, vegetiram! a vi? sam pitam iako ne očekujem odgovor. i tu sam...do daljnjega! ha ha...dobro reče moj stari znanac...ovo je postalo ko mrtvo more. kažu da su uvjeti života tamo vrlo okrutni, jer nema živog stvora koje tamo obitava. biće da smo mi žilavi pa uspijevamo vegetirat u ovom našem mrtvom moru od bloga! mene ipak drži jedna dobra stvar (inače je poznato da tamo gdje ima puno soli nije problem plutat na površini)...kad tad bit ću svoja na svome! pa zato sada već tražim cimera ili cimericu (jedan frend se našalio tamo na fejsu pa reče da kućica uključuje dotičnog/u bez obzira bio crnac ili bijelac)...pa eto uživajte i vi u mom pogledu!

https://www.mirovina.hr/novosti/kuce-25-tisuca-kuna-izvrsna-ideja-umirovlje


nicke-komune/


Link

p.s. fejs me jutros sjebao (al se nedam) pa mi ponudio pregršt krasnih fotki od prije dvije godine na jednoj roštiljadi...osmjeh samo takav...a kraj mene on! hm...možda je to bio povod ovoj mojoj jutarnjoj fotki...nisam ista ali sam...ista! go mala, go!

me, myself and i
Link

ps-ps-a
ete mi dao šlagvort...ja sam najveća pretendentica na samu sebe! nisam još odustala ma koliko vi šutjeli o tom. a ja pričala...a u međuvremenu je i ronhill propao!

Stigla je i poruka: u Novalji ipak nešto novo! Jedna ju je čekala prije toga...gdje si? A ona na piću s frendom. Unučica danas ima tri godine. Kupila joj je curičku napravljenu od balona ( to joj se i lani dopalo). Pa i sada. Onaj drugi poklon, već je mama dala a baka kupila bez da se puno pitalo. Popodnevna kava s frendom, učinila je dan ko na traci jer s drugim frendom je pričala o prošlom dragom i tome kako je otišao? Nisu se vidjeli od tada, dok je on još bio a potom otišao. iako je i on htio da budu frendovi. Prijatelji, lijepo je s vama divanit o....al s večeri, kad mrak zgusne, ona treba zagrljaj! Ne prijateljski, ne pokroviteljski...ne zaštitnički...ne ljubavnčki. Samo njegov! Neki kretenski film sa prekrasnom kim basinger i alec baldwinom u dobrim danima dok još nije bio krmak. Zašto ovo piše? Jer joj nedostaješ...ti...kojem ne znam ime? Ali zna tvoje dodire, poglede, riječi...tvoj otisak osta i posta njen...pijesak! Uredno popunjava vrijeme! Neki dobar...ili loš film! S večeri, tekma. On je negdje, ona je negdje. Iako je to tvoje negdje veće nigdje nego njeno. Zašto to zna? Jer zna. Ova cura ne fingira, ova cura ne kalkulira, ova cura ne laže. Ova cura je davno pootvarala sve konzerve i ima sve ključeve, čak i papige. Jedino što ih ne zna skrivat u kecelji i glumit...jedan pravo, dva krivo! Ili ide obrnuto? Vezilje su uvijek bile na cijeni. Rekao si ne jednom da priča zanimljivo i da lijepo slušat ju. Onda je drugi on rekao da mu je s njom lijepo. I bilo je zato što je on, iako reče da ne odustaje tako lako, upravo to učinio. I tko je onda dobro prošao? Možda ona zato što ne mora pamtit imena, jer taman kad ga zapamti, vrijeme je da ga i zaboravi? Slavek...Mirek...Jurek...ionako je prošla svu abecedu. A ona ju trenutno čeka da ide van. Pita se kako joj ne dojadi? Činiti iste radnje godinama. A nije Ines. Subotom voli biti doma. Podsjeća to na neke davne godine, dane...baš jučer reče frendu na kavi kako je najsretnija bila upravo u Voltinom gdje je pila popodnevnu kavu! Čak osam godina sreće. Nigdje je nema više pa ni u starom kvartu. Osim u filmovima. Tamo se tako prepoznaje. A pita ju on, frend...kaj ne bi mogla s troje? A već mu je i to rekla, davnih dana. Jedino ne zna jel on to na nju misli? Iako je sigurna da ne. On samo mašta. Na koncu, rekli su joj da je on zaljubljen u nju? Ne vjeruje, jer tako gledano bilo bi ih nekoliko u blizni? Dopušta da bi ipak prepoznala zaljubjenog muškarca u svojoj blizini. Zeleni grudnjak prebačen preko kožnog naslonjača. Tišti ju, kao i toliko toga. Jedino što ovo drugo nikako da prebaci preko naslonjača. Zna, jednom će požaliti što je tu zelenu boju podijelila s vama Neko veče je ispružila ruku, desnu...prema njemu! Nije ga bilo u njenom krevetu. Možda je bila pogrešna strana, jer ne sjeća se, možda spava na lijevoj strani? Možeš li pričati? Imaš li što? S kim? Pogledavala je krišom na sat u zadnjih sat i pol razgovora. Koliko nezanimjivih stvari i tema može stati u tih ciglih uru i pol, iako su frendovi? A onda se polako uputila od Porte do kuće teška koraka kao da ju ti tamo čekaš? Da se suočiš sa njom. Tako polako zadnji put se vraćala kući jednog od zadnjih vikenda u svibnju! Unučica je i tada imala rođendan. Danas je treći po redu. Pitam se kolike će još bilježiti. Barem brojkom ako ne i prisutnošću? Sutra je utješna nagrada...baloni će biti komadić njene sreće. Kako je toj djeci koja su i biti će jedina? Ne mjeri svoj život po njoj. Niti po njima. Po sebi, da! Rekao je da ostane s njim, a otišao je? A ona je htjela doći no on ju je zanijekao. Ko oni na večeri...posjednjoj. I ona je, jednom davno svom čovjeku rekla da će ga zvati kad joj dođe posljednja ura. A onda je on otišao ni ne zazvavši ju ili ga nije čula? Sada ne zna niti gdje mu je pepeo? Ideu šetnju, posljednju večeras. Svako veče kad krene put svoje odaje zastane u dovratku i učini joj se da ju je on zazvao...stani, nemoj ići. Kao da me želi obljubit tu negdje na pragu...ove a ne one sobe. U kojoj nije niti bio, jer toliko je suvišnih soba a možda i lica. Ko one komore, pretkomore, klijetke i pretklijetke koje vode do srca. Dugo već sve su prazne...osim onih zrnaca koja na dnevnu rabotu ili noćnu smjenu dolaze jureći. Crvena...bijela...hm...jednom od ovih dana opet će učinit krvnu sliku. Kažu da im treba friška. Na staroj nema boje...izgubila se kao i njezina zadnja ljubav! U sivilu života i radnji koje se zovu...hm...nekako se zovu, ali nju...nikako da dozovu!

"....Koliko vas zna za Jana Palacha? Vjerojatno svi.
A koliko za Piotra Szczęsnya? Vjerjatno nitko...."


http://www.autograf.hr/covjek-koji-se-spalio-ispred-palace-kulture-i-njegov
-svecenik/#more-45192


Link


čitajući ovo, zaključila sam....tužno je, kako ove i ovakve priče baš i ne možete pročitati, vidjeti u našim medijima? zašto? jeste li se pitali? ja jesam, i znam odgovor! njih je strah što ljudi čuju...što ljudi znaju, jer držati nas u neznanju, njihovo je znanje!
al zato ima sapunica da bi nam pozavidjela svaka tvornica sapuna, big brothera, plesa i pjevanja sa zvijezdama (tko su ti?) al stvarnog života, žrtava i mučenika...jock! a btw poljska je jako vjerski nastrojena država pa se pitam....je li moguće da u takvoj zemji ima tako puno bola, jada, očaja...da se ljudi i danas spaljuju? strašno. onomad sam bila klinka kad je to učio jan palah pod gusjenicama ruskih tenkova, al pitam se čiji su san tenkovi na djelu u poljskoj? a kod nas?
zatvorit ću komentiranje jer mi nije do lamentiranja bilo čijeg...naprosto sam stavila da ljudi pročitaju...ja jesam. posljedica toga je moj komentar.

Odmijenila je lipa akaciju! Nisam to niti primijetila, ali danas kad jesam, otkotrljala se i jedna suza na mom balkonu. Nije sigurno zbog balkona već pomisli kako sam dugo žudjela za njim? Posljednji takav sam imala prije više od 10 godina, iako ne bje kao niti ovaj balkon, već logia! Dugo nisam znala razliku med njima a onda saznah. Kao i toliko stvari, nepotrebnih u stvari. A sada nit ne primijetih da je on tu, balkon već dobrih mjesec dana. Ono što me danas rastužilo dogodilo se još u petak, a da tada nisam niti bila svjesna da me rastužilo. Potisneš, spremiš i zaboraviš. A onda te nešto ili netko podsjeti? Nema veze, ionako rekoh da mi petak više ne znači. Ne zbog ljudi, koji mi nikad niti nisu već zbog izlazaka, plesnjaka i druženja. Nekako sam sve to svela na pravu mjeru. Ne činim to (uglavnom) više zato što želim već više iz neke navike, ubijanja vremena i samoće. Na koncu koliko toga sami i osamjeni ljudi rade ne zato što doista žele već da krate samoću i vrijeme. A onda nas vtijeme prikrati za glavu! Razmišljam kako mi je sve manje toga o¨glavu? Zanimljivo je kako sve više i sve češće srećem upravo ljude koje sam već srela a koji su mi bili i tada prvom zgodom, posve nezanimljivi? Nema ništa gore nego li kad gladnom čovjeku uzmeš kruh, pa tako i ovakvom ko ja kad uzmeš čovjeka (ili mu niti ne daš) koji vonja po čovjetini? Moraću opet dovatit „ukrštene riječi“! One daju barem privid da znam nešto što je upotrebljivo? Jer, moja znanja su uglavnom suvišna. Znam voljeti, ali koga? Znam pričati, ali kome? Majka kad odhrani svoju djecu koja je više ne trebaju, skoro pa da i nije ta? Jebeš majku koja nikom (djeci) ne treba! Žena-supruga koja nema muža da mu pegla i ide na žifce u zanovijetanju kako mu pegla... ? Kako svesti ženu bez žifciranja? To kao da nit nije žena! A muškarac, ako više ne jebe kao da i nije. Sebi barem, a niti njoj! Što znači biti muško u smislu supruga kojeg žena-supruga ne treba? Svako malo srećem takve neke kvazi supruge-muškarce koji ne trebaju svojim suprugama, ne trebaju niti sebi, ali uredno misle kako trebaju nekim drugim ženama? Općenito, zašto toliko stvari činimo ne stoga što moramo već ih naprosto činimo...iz navike, mišljenja kako smo navikli pa ih činimo, čina koji su sami sebi svrhom, činjena iz dužnosti, gluposti? Što je s nama koji nemamo dužnosti i nismo redari koji moraju obrisati ploču? Nemamo čak niti spužvu više a kamoli ploču. Pokraj mene hrpa veša koju ipak treba srediti. Što ako ne? Koji ormar će se srušiti od nepopeglanog veša? I kako žive ljudi koji nemaju peglu? Eto, npr moja kćer nema peglu al zato ima pegulu u vidu srca. Koje se popravilo, nadam se za svagda. Što ne mogu reći i za njenu mamu, koja i nadalje piše, pa misli, pa opet piše i nikako da smisli kako da više ne piše i ne bude tu! Kako da obriše tu suzu zbog akacije kako ju ne bi sustigla ona od lipe? A kad lipe cvatu, sve je isto ko i lani....

ova slika mi je number one...prikazuje porodično stablo katarine velike (ovi listovi su zlatni)

ova druga slika prikazuje osobno naoružanje katarine i njezinih najbližih..impozantno mi bilo pa sam i to uslikala

ovaj globus mi se dopao jer doista, ona je bila svjetska žena, poznata kao ljubiteljica umjetnosti te osnivanju mnogih muzičkih i likovnih zaklada i zavoda. bilo je na izložbi nešto krasnih slika pule (augustov hram), splita (dioklecijan) i zanimljivo..... ne i zagreba...(ha ha)

nisam znala da je ermitaž po franc. ....obitavalište pustinjaka, osamljeno mjesto...a tako ga nazvala velika katarina jer je tamo spravljala večere i druženja. sve je bilo nekako tajno i nije se smjelo vani pričati o tome što se događalo. i kak ima biti kad su raskošni rusi u pitanju. ali, ostala sam razočarana, jer sam očekivala više. nikad mi se nisu svidjele slike portreta carske obitelji u rubensovom stilu...rumenih obraščiča, nesrazmjernih ramena i tijela. puno previše toga. premalo osobnih stvari za uporabu kojih je ermitaž prepun. osobito me oduševio (a to baš nemreš vidjeli u stvarnosti) filigran koji miješa i isprepliće zlato i srebro! to rijetko kad čovjek može vidjeti u stvarnom umjjetničkom izriičaju i nikad mi nije bilo jasno zakaj zlato i srebro ne bi moglo zajedno? ima par stvari koje su me zaintrigirale i uslikala sam al sve u svemu, blijeda slika stvarnog ermitaža. pitala sam curu vodiča koji postotak (jer sam predmnjevala da je jako malo) de ovdje prikazan na izložbi a ona reče: jako malo! šteta...što ne znači da nije lijepo opet bilo hodit stubama na gornji grad (godinama sam tam hodala na faks na predavanja)..popit kafe, ugodno provest popodne s grupom ljudi koje također zanima umjetnost...i thats it!
e da, zaboravih...bila je jedna od rijetkih žena koja se riješila svog muža, utamničila ga i vojnim udarom došla na vlast! nije loše da ponekad i mi žene uzmemo stvar u svoje ruke!
sve u svemu, odite ako želite potrošit vrijeme al ja da sam znala, ne bih!

koji se u mom slučaju odnosi na sinoćnje bijelo brdo! onako sva mrljava i puna flekica dok sam spremala sebi u slast, a u čast unučice, dogodio se preokret! ako znate što je bijelo brdo onda vam je jasno da je to kolač od kojeg se može najesti cca 10 ljudi a ja sam ga radila za sebe! ostavila sam ga sinoć u trenutku kad je sve dobio taj moj humak osim šlaga koji djelo krasi.. njega običčno i stavim drugi dan tako da ništa nije trpjelo zbog mog sinoćnjeg iznenadnog izlaska. čak sam uspjela oprati i hrpu suđa prije izlaska! pobjegla sam kao prava pepeljuga prije ponoći što ne znači da nisam morala platiti autobusnu kartu čak 15 kn...jer je neki zetovac to smatrao poslijeponoćnom vožnjom? već neko vrijeme uživam u blagodati svog izlaska bez automobila. pa tako mogu bez beda tamo iz novinarskog prijeći par koraka i popet se na bus koji vozi u mom smjeru. začudila sam se kad sam skužila da zadnji vozi u 12,50h...meni potaman. nema više nalaženja parkinga, nema više razvažanja, dovažanja i navažanja frendova i frendica, mogu i popit koju čašu više et etc....jutrom sam se spopiknula o purpurnin humak oliti prosipanje pepela što me uopće nije omelo u mojoj nakani otić na jednu finu kavu, koje druženje se pretvorilo u ručak! istina, bili su to sarajevski ćevapi u lepinji ali važniji nam je bio gušt razgovara ii druženja nego li ono što je bilo u tanjuru! i nakon takvog divnog svršetka sinoć (to što nisam svršila već dva mjeseca nimalo me ne zabrinjava budući je to uobičajeno stanje za druge, a za mene je obično da nakon takve apstinencije dolazi vrijeme konkretnih djela) uz bijelo brdo, kada sam odjurila oprati kosu, spremiti se i sve stigla, prekrasnog sunčanog dana koje u ovim popodnevnim satima dosiže vrhunac (mora biti malo sexa, barem verbalnog nas koji umiremo) u konzumaciji dotičnog (bijelog, se razme) vraćam se ovamo na blog a kad tamo tj tu neki prigovaraju kaj im circus maximus otkazao poslušnost? pa bi oni sveudilj da im netkoo izigrava klauna i nasmijava ih jer eto, oni su tu a tu se samo umire. a nisu svjesni ti cirkusanti kako su upravo oni mrtvi, posve otupjeli za stvaran i realan život. meni je posve razumljivo da ljudi žive neki svoj stvaran život i ovdje dođu u nekoj svojoj mantri...i ovdje mantraju ovisno o tome što im u stvarnosti fali: nekima sex, nekima smijeh, nekima plač, nekima filozofke raspre, nekima je ovo politička tribina a nekima ego trip...etc etc...no žao mi kad ljudi, umjesto da sami zasuču rukave i našillje svoje pero te nešto načrčkaju u svojoj anonsi (prije toga pristojno odžive taj svoj život kako bi imali o čemu pojati), oni uporno očekuju da im netko posvećuje svoje anonse? da ih zabavlja, da im baja i piše...poje! eh, bilo je takvih pjevača pjesama po narudžbi u doba renesanse ali brate ete, klikni jubito i eto ti...mišele, majceke, pajceke i ostale cirkusante koji i inače gostuju pod šatrama! jer, znam ja već dugo da ja šatro pričam nešto drugo nego li što je većini zanimljivo. ali, trust me...i mene uopće ne zanima tuđi život i to što se vi bavite drugima...meni dovoljno kad nanjušim par ljudi koji vonjaju...po čovjetini! stoga je svaki humak u životu dobro došao...poneki da se odmoriš, poneki da se popneš a bome poneki i da se spustiš! ja trenutno u silasku, jer mora se sići. sama konstatacija nije uopće bolna, nije smiješna...samo je silazak! uspeti se puno teže, silazak nije bog zna kaj...al onaj pogled koji puca pri silasku...imaš sve kao na dlanu! dobar je to osjećaj! a i ćevapi su bili dobri!

Ona mi je već danima radost! Uskoro će joj i ročkas, baka ne smije speći tortu (jer će mama speći a nema tko pojesti) ali smije kupiti (već je kupljena) haljinica koju je ona s mamom izabrala. I da, baka može donijeti one krasne balone koji su ko ljudi i koje ona vidi na slikama s prvog ročkasa! Eto, ipak nešto smijem! I priča u liftu kako je njezin tata bolestan! Jer je. Ona druga SHE bila je kod frizera, masera, pojavila se na poslu i postrojila sve radnike i dala im upute za buduću sezonu. Neki je nisu niti vidjeli već samo čuli za svoju managericu. Sretna sam što konačno radi obične stvari...kuha, ide na plac, prošeće do posla tek toliko da se pokaže. Još malo i bit će tamo...nakon četiri mjeseca od operacije i više od šest mjeseci uskraćenog i ograničenog života. Bravo srce! Ja sam danas otišla do trešnjevačkog placa. Nekoć mi je to bio tjedni plac, onako smo nedjeljom moj pokojni suprug i ja uglavvnom znali odpješačiti tamo, kupiti neke fine ribe (danas je to postalo nemoguća misija jer najobičniji oslić košta 90 kn) i laganini doma...mimo Špišića popit neki kafe i uživat u finom ručku i čaši vina. Bilo pa prošlo. Šteta što nismo ostarjeli zajedno, a mogli smo. Iako, da smo mogli, bismo. Ovako, on baulja tamo negdje po biljkama Kamenjaka a ja ovim našim gradom. Stigao mi je odgovor na moj mail koji sam pisala u „noći dugih noževa“ kada sam u 2 ure se digla i napisala nešto nekem što sam trebala prije gotovo dva mjeseca. Odgovor je, smiješan, stigao jutrom drugog dana, ali priča o svemu samo ne o biti. Danas je opet stigao mail uz pitanje, jel sam ozdravila? Kao i obično, muškarci preskaču bitno i ne znaju se nosit s time. Ja obično kažem sve i onda krenem dalje. Šteta što taj moj pokojni nije shvatio na vrijeme to što je trebalo. Nažalost, koštalo ga je to i života. Mene košta još uvijek moja duša i sve ono neostvareno. A željeno. Moglo je biti, ali da je moglo, bilo bi! To me svaki put lupi kad fantaziram o neostvarenom. Dobro je ovo dalmatinsko vino koje trenutno pijem, ali ne za 25 kuna. Vrijedi najviše 20. Neću večeras (što ne znači da se neću predomislit) na čagu...i to mi je postalo hm...nakon pet godina nisam ja više za to. Pričam danas s frendicom koja mi je bila pratilja na placu pa smo završile na cugi (ona) i kavi (ja), kako sve znamo što nam je činiti i da nam je dosta čini. Ona je svoje učinila...ovih dana. Nije baš pametno, ali kaže da joj je dosta...neizvjesnosti, naprosto želi imati neki oslonac pa makar on bio i ptsp—ovski tip koji je zločest. Ona prodaje svoju kuću njemu i predaje svoju egzistenciju u njegove ruke, za malo judinih škuda. Hm...možda nema izbora? Jebeno je svaki dan razmišljat kako živjeti sa 1500 kn koje ti ostanu nakon ovrha? Ljepota življenja u kurcu? Možda me danas ponijela purpina žuto plava pa sam se i ja pridigla. I prvi put ovaj tjedan otišla van. Kupila pesi njezin jezik i srce juneće a i neki pureći grkljan. Jbt. hrani se skoro bolje neg većina Hrvata? Definitivno sam zakjučila kako ne živim dobro? Jer, bacam hranu. A to nije zdravo niti materijano niti duhovno...ili čak ako i ne bacim, spremam u neke zdjelice po frizu i smrzavam kao da ću jesti? A ne jedem. Bacim! Nije mi život više na čekanju ali neke slike i nadalje stoje u stanu...a prošla je i godina. Ako ih uskoro ne objesim bojim se da se trebam odselit. Ili uselit? Kakogod, i danas bi se jedan gladni najeo..blitve, srdela. No, kao i obično završit će na jednom mjestu. I njezina piletina iz juhe danas je završila u košu za smeće? Ona će radije dva dana ne jesti nego li pojesti ono kaj joj se neda? Jebena pesa, ko i njena gazdaricaa. Ne kažu zabadav da pesi preuzimaju karakteristike svojih vlasnika i obrnuto. Sve u svemu, stanje redovno. Petak mi više doista ništa ne znači!

Link


pridružite nam se...pročitajte tekst iz linka, pogledajte fotke koje govore same za sebe i odlučite se...koliko već sutra krenuti u stvaran život?
čekamo vas!
nedjelja, raspjevana i raštimana, srijeda brbljava, petak plesnjak, subota kartanje, roštilj na jarunu, nedjelja planinarenje, izlet (trenutno u pripremi na more tri dana za 600 kn) etc etc
facebook stranica udruga 50+

mi je muških prijatelja! jer, kad ostaneš kao govno na cesti jer ti pukne gas sajla, shvatiš gdje si i što si. baš ko govno na cesti. istina, imaš tucet prijatelja pa kreneš redom...i nije da se ne trude, ali ti si na cesti...čekaš šlep, platiš šlep, odeš po sajlu, platiš sajlu koju ti opet napravi prijatelj...al sve u stvari odradiš sam! da imam partnera, okrenula bih jedan broj i on bi bio tu! kako je i bio. uglavnom. osim kada nije. a to sam naučila, sama rješavati stvari. i rekla sam da mi ne trebaju prijatelji da mi donose vina sumnjive izrade, da me pozivaju na ručak ne znajući što bi i kako bi samnom? jer, muškarac koji me hoće...koji m treba, treba me i imati! i ja njega. i to je sva priča. sve drugo je falš. imitacija imitacije! a život prolazi. lako je sa pedesetikojom još lamentirat o tome što ću..kad ću...jer ću! al kad pređeš 60 nema više nagađanja, pogađanja a još manje nadanja. dosta ti je svega. nemaš više niti volje niti vremena čekati da te netko ponovo sretne nakon 14 dana, nemaš volje više nikome dokazivati i pokazivati tko si...ili što on nije! nema više, dragi moji prijatelji...moji vršnjaci ili tu negdje! svako novo jutro je poklonjeno, ma što vi mislili o tom? jer, uglavnom ne mislite, samo živite. neka. ja tako ne mogu. ja moram misliti dok živim. ne sviđa mi se nimalo ne ta misao o starosti već upravo ova o uzaludnosti! a mogla sam, htjela sam, smjela sam....sve sam a nisam! a ti? tko si ti? jel moguće da ćemo se sresti kad sve bude nemoguće? kad nas više ne bude? ne daj bože da se tada sretnemo?

primadona hr glazbe
g.novak/Pusti me da spavam
Link

e ovo nisam mogla propustit jutrom!
uživajte u čitanju, uzmite si vremena...ako treba i cijelli tjedan...jedino je što morate, pročitat do kraja (ili nemojte niti počinjati)
nisam vjernik, al kak veli puljak...možda postanem dio "vjernika" optimista? hm...hm...i kaže da živimo bolje...hm...hm...nekak mu nevjerujući...vjerujem!

Link



U PRETHODNE dvije kolumne u IndexLabu odgovorili smo na dva od tri vječna pitanja: “Što smo?” i “Odakle dolazimo?”. Sada je red odgovoriti na pitanje “Kamo idemo?”.

No najprije da se podsjetimo odgovora na prva dva pitanja. U kolumni, pod naslovom “Zašto je potpuno nevjerojatno to što uopće postojimo?”, saznali smo da smo apsolutno jedinstvena i nevjerojatna nakupina od oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma, koje je priroda sastavila od hrane koju smo naše majke i mi jeli i zraka koji smo udisali, u procesu koji je evolucija optimizirala u protekle tri i pol milijarde godina. I točno znamo kojih atoma: 65 % našeg tijela je, po masi, kisik, 18,5 % je ugljik, 9,5 % je vodik, 3,2 % je dušik i tako dalje, a u našem tijelu ima elemenata poput bakra, kobalta, željeza, silicija, kositra, pa čak i cinka.

U drugoj kolumni, pod naslovom “Odakle smo došli? Priča o postanku ljudi najromantičnija je od svih priča”, saznali smo da smo djeca Velikog praska i zvijezda. Mi se sastojimo od atoma, a ti atomi su najvećim dijelom došli iz zvijezda, bilo za vrijeme dok je zvijezda sjala ili u supernovi - spektakularno eksplozivnom događaju umiranja te zvijezde. Stoga je zaključak da smo svi zvijezde i da slobodno možemo zatražiti zvjezdani tretman. To je najmanje što možemo učiniti za atome u nama - oni nas na čudesan način povezuju s velikim praskom, središtima zvijezda u kojima je temperatura i po 100 milijuna Celzijevih stupnjeva ili s eksplozijama u kojima zvijezda na kratko nadsjaji cijelu galaksiju. Mi smo, dakle, djeca Velikog praska i zvijezda, a barem jedna zvijezda morala je umrijeti da se mi rodimo.

Odgovor na pitanje “Kamo idemo?” ima četiri komponente: jednu apsolutno-super-hiper-mega-ultra tužnu, vjerojatno najtužniju priču ikad ispričanu, drugu malo-manje-tužnu-ali-isto-super-tužnu, treću jako optimističnu, a četvrtu za nekoga tužnu, za nekoga ne, ali sigurno najpersonalnije povezanu s nama.

Ova prva, spektakularno tužna vezana je za sudbinu cijelog svemira, super-tužna povezana je s ovim dijelom svemira, optimistična je u vezi bliske budućnosti ljudskog roda, a ova zadnja priča je o tome što nam se dogodi kad umremo.

Priča o kraju svemira izuzetno je zastrašujuća. Stoga vas unaprijed upozoravam da, ako ste imalo osjetljivi ili na primjer ne volite gledati horor filmove jer vam je život bez njih ljepši, preskočite ovo i sljedeće poglavlje. Nemojte kasnije reći da vas nisam upozorio :-).

Crna sudbina svemira

Svemir je vrlo vjerojatno nastao u eksploziji koju nazivamo veliki prasak, prije oko 13,8 milijardi godina. Tada su nastali prostor i vrijeme kakve danas poznajemo, a cijeli svemir je vrlo vjerojatno nastao iz “ničega”. Ovo “ništa” je u navodnicima jer ono ne predstavlja uobičajeno ništa, nego se radi o takozvanom kvantnom vakuumu, punom virtualnih čestica i antičestica, koje neprestano nastaju i nestaju, u skladu s Heisenbergovim načelom neodređenosti, jednom od kamena temeljaca kvantne mehanike - osnovne teorije prirode. Idemo sada zajedno napraviti jedan mali eksperiment, koji će vam pomoći da bolje shvatiti kraj svemira. Uzmite neki mali objekt u ruku. Nešto poput kemijske olovke, male loptice, manje knjige ili slično, te ga lagano bacite vertikalno u zrak i ponovno uhvatite kada padne (doduše, ne morate ga uhvatiti, no bilo bi dobro :-)).

Taj se predmet vratio jer ste ga bacili brzinom manjom od 11,2 km/s, odnosno zato što ga je cijela Zemlja svojom masom privukla prema dolje. Jezikom fizike, gravitacijska potencijalna energija Zemlje veća je od kinetičke energije koju ste dali predmetu kad ste ga bacili uvis. I to prvenstveno zato što Zemlja ima jako veliku masu. Slično je i sa svemirom. Stvoren je u eksploziji i sve galaksije danas se odmiču jedna od druge velikom brzinom: svemir se širi. Razmišljajući o budućnosti svemira, postoje tri glavna scenarija: 1) svemir će se prestati širiti, na kratko zaustaviti i onda početi skupljati, slično kao što se predmet koji ste bacili uvis vratio u vašu ruku, 2) svemir će se nastaviti širiti, ali sve sporije i sporije i u konačnici zaustaviti, 3) svemir će se širiti sve brže i brže. Koji od ova tri scenarija je zaista realiziran ovisi o količini mase u svemiru. Ako ima jako puno mase, onda bi ona mogla prevladati i realizirao bi se prvi scenarij. Slično kao što se predmet vratio zbog ogromne mase Zemlje. Ali ako nema dovoljno mase onda su mogući drugi i treći scenarij. Stoga je za odgovor na pitanje kako će završiti svemir nužno znati koliko ima mase u svemiru. To smo izmjerili na razne načine. Zaključak je sljedeći: ako zbrojimo masu svih “vidljivih” objekata u svemiru, gdje pod “vidljivima” mislimo na svu materiju sastavljenu od atoma (u vidljivom svemiru ima oko 10 000 milijardi milijardi zvijezda i planeta, što je otprilike broj svih zrnaca pijeska na svima plažama na Zemlji!), zaključimo da je to samo 5 % svemira. Ostatak od 95 % je raspodijeljen na tamnu materiju (27 %) i tamnu energiju (68 %).

Za tamnu materiju znamo da ima gravitacijski utjecaj na zvijezde i galaksije, ali ne znamo od čega se sastoji, dok za tamnu energiju nemamo ni dobru ideju što bi mogla biti. Jedino što znamo je da uzrokuje širenje svemira. Zamislite, mi danas ne znamo od čega se sastoji 95 % svemira i to predstavlja najvažnije pitanje moderne fizike. S obzirom na to da obične materije ima samo 5 %, zaključak je da je nema ni približno dovoljno za prvi scenarij u kojemu bi se svemir ponovo vratio u točku iz koje je nastao. A s obzirom na to da u svemiru prevladava tamna energija, koja uzrokuje širenje svemira, najvjerojatniji scenarij završetka svemira je ovaj treći, u kojem će se on nastaviti širiti sve brže i brže. Nakon milijardi godina najprije će nestati sve galaksije s neba, zatim će se naša galaksija raspasti, nakon toga će se raspasti i sve zvijezde i svi planeti. U konačnici, nakon milijardi milijardi i milijardi godina, svaki atom će biti beskonačno udaljen od svakog drugog atoma i nestat će bilo koji oblik inteligencije. Svemir će završiti u hladnoj smrti. I tome nema pomoći. Baš tužno, no kako stvari za sada stoje, to je konačna sudbina svemira. Ako ste došli do ove točke, vjerojatno vam je jasnije što sam mislio pod “najtužnija priča ikad ispričana”. Lijepo sam vas upozorio.



Tužna sudbina Sunčevog sustava

Sada druga tužna priča: kako će završiti ovaj dio svemira. Sudbina ovog dijela svemira vezana je za sudbinu Sunca. Sunce je jedna prosječna žuta zvijezda, koja je nastala iz zvjezdane prašine nastale od prethodne generacije zvijezda, prije oko 4,5 milijardi godina. Od kada je nastalo, Sunce je uvijek iste veličine, što je prikazano na donjoj slici. To je posljedica činjenice da su dva procesa, gravitacija koja Sunce želi sažeti i fuzija koja Sunce želi rastaviti, u ravnoteži već 4,5 milijardi godina. No to neće zauvijek trajati. Nakon otprilike 1,75 milijardi godina od danas, Sunce će početi rasti i vrlo brzo će na Zemlji biti tako vruće da će se isušiti svi oceani, te će prestati uvjeti za život kakav sada poznajemo. Nakon toga će Sunce dalje rasti i nakon otprilike 5,5 milijardi godina pretvorit će se takozvanog crvenog diva, tako da će ili zauzeti pola sadašnjeg neba ili će možda čak i progutati Zemlju. Nedugo nakon toga odbacit će svoj vanjski omotač i stvoriti nešto što nazivamo “planetarnom maglicom”, a samo središte Sunca sažet će se i pretvoriti u ugaslu zvijezdu s oko pola mase izvornog Sunca, zvanu “bijeli patuljak”. Planetarna maglica raspršit će se za nekih desetak tisuća godina, a bijeli patuljak će se nakon tisuće milijardi godina potpuno ugasiti i postati hipotetski crni patuljak.



Dobra priča

Ovo su bile najtužnije priče koje ste ikada čuli. Sada je vrijeme za dobre vijesti. One su vezane za blisku budućnost ljudskog roda.

Vjerujem da u diskusijama s vašim prijateljima, poznanicima, kolegama, rodbinom ili susjedima primjećujete da je većina ljudi pesimistična kada se radi o skorijoj budućnosti. No za to nema nikakvog razloga. Gledajući kako danas svijet izgleda (prikazano na donjoj slici), jedini zaključak je sljedeći: svijet nikada nije bio bolji, a vjerojatno će se tako i nastaviti. Ovo nije jednostavan pogled na svijet jednog optimista, nego realno stanje svijeta temeljeno na svim dostupnim podacima*. Na primjer, oko 1800. godine očekivani životni vijek ljudi bio je oko 30 godina, dok danas ljudi u prosjeku žive duže do 70 godina. Prije 200-tinjak godina oko 95 % ljudi na svijetu živjelo je u ekstremnom siromaštvu, dok danas u takvim uvjetima živi manje od 10 % svjetskog siromaštva. Nikada u povijesti ljudskog roda u svijetu nije bilo manje ratova, nasilja, gladi ili diskriminacije. Ljudi žive sve bolje, zdravije, sretnije i dugovječnije, a tako će se vjerojatno i nastaviti.

Ako ekstrapoliramo pozitivne trendove koji se danas odvijaju u svijetu, za oko 100-tinjak godina u svijetu više neće biti ni gladnih, ni siromašnih niti nepismenih ljudi. Naša djeca vjerojatno će živjeti u svijetu u kojem su dostignuti idealistički ciljevi svih sanjara i pjesnika koji su maštali o svijetu bez ratova, nasilja, gladi, siromaštva ili diskriminacije. Naravno, nitko ne govori da je u svijetu sve idealno i da se stvari ne mogu popraviti. Jedan gladan čovjek na svijetu, jedna osoba koja trpi nasilje je previše. No važno je shvatiti koji su nas procesi doveli do ovako dobrog stanja u svijetu i važno je nastaviti s tim procesima. Tri možda najvažnija temelja modernog svijeta, zbog kojih je svijet ovako dobar, razum su, znanost i humanizam. Od presudne je važnosti nastaviti i dalje razvijati svijet na tim temeljima, kako bi i dalje napredovali i dostigli sve ciljeve koji su prije samo par stotina godina izgledali potpuno nedostižni. Ovaj dio završio bih citatom iz izvanredne nove knjige Stevena Pinkera - Enlightement now, koju toplo preporučujem da je pročitate. Nakon nje ćete i vi postati optimisti, ili bolje rečeno realisti, s pogledom na svijet utemeljenom na podacima.

“Većina ljudi slaže se da je život bolji nego smrt. Zdravlje je bolje od bolesti. Hrana je bolja od gladi. Obilje je bolje od siromaštva. Mir je bolji od rata. Sigurnost je bolja od opasnosti. Sloboda je bolja od tiranije. Ista prava bolja su od fanatizma i diskriminacije. Pismenost je bolja od nepismenosti. Znanje je bolje od neznanja. Inteligencija je bolja od tupavosti. Sreća je bolja od bijede. Prilike za uživanje u obitelji, prijateljima, kulturi i prirodi bolje su od dosade, mučnog rada i monotonije.

Sve ove stvari mogu se mjeriti. I sve su se povećale tijekom vremena - to je napredak.

I znate što? Svijet se dogovorio o ovim vrijednostima. 2000. godine svih 189 članica Ujedinjenih naroda, zajedno s 20-ak međunarodnih organizacija, dogovorile su “osam ciljeva milenijskog razvoja” za 2015. godinu koji se poklapaju s ovom listom.

A sada šok: svijet je napravio spektakularan napredak u svakoj mjeri ljudskog blagostanja. I još jedan šok: skoro nitko ne zna za to.”

Dobra vijest za vas je da sada vi znate. Ja se na svojim predavanjima često šalim i kažem da vi, nakon što ste ovo saznali, postajete vjernici crkve svjetskog optimizma i da se sada očekuje da i vi širite sretnu vijest o dobrom stanju u svijetu, zahvaljujući razumu, znanosti i humanizmu, kako bi se razvoj svijeta i dalje nastavio.



Osobna budućnost

Na kraju, s obzirom na to da je cijeli tekst o budućnosti, i da je to sve neizvjesno, ispričat ću vam priču o tome što će vam se sigurno dogoditi. O tome nema nikakve dileme.

Što će se dogoditi s vama kad umrete? Ako konzultirate svete knjige, mnoge od njih pričaju o životu nakon smrti, ili pričaju o tome kako ćete se vratiti u prah ili zemlju iz koje ste nastali. Život nakon smrti ne postoji. To znamo sigurno, jer nam znanost kaže kako nema nikakvog fizikalnog, kemijskog ili biološkog procesa preko kojeg bi se ovakav život kakvog imamo nastavio nakon smrti. Svijest je posljedica kemijskih procesa u našem organizmu i nakon što organizam prestane živjeti prestaje i svijest. A što se dogodi s atomima u našem tijelu? Tu je priču najbolje ispričati u svjetlu procesa kremiranja. Kremiranje je proces izgaranja na temperaturi od oko 800 do 1000 Celzijevih stupnjeva, u kojem u par minuta sve molekule vode ispare u atmosferu. Zatim sav ugljik, zajedno s kisikom, odleti u atmosferu u obliku CO2, a slično se dogodi i s atomima sumpora i dušika. Ono što ostane u krutom obliku, uglavnom kalcijev fosfat iz vaših kostiju, uz nešto malo natrijevih i kalijevih soli, vaša rodbina će dobiti za uspomenu na vas.

No to nije vaš kraj. Sve molekule koje su odletjele u atmosferu, zbog vjetrova koji pušu, za nekoliko tjedana će se raspršiti po cijeloj kugli zemaljskoj. I ako tada bilo tko podigne pogled u zrak, u zraku bi mogao vidjeti trilijune vaših molekula. One će nastaviti padati na zemlju, dizati se u zrak, ponovo padati i dizati i na kraju će završiti na mnogim nezamislivim mjestima, poput jagoda, suza kornjače ili u vama dragim ljudima. A ako vam rodbina odabere fizičara da ih tješi na vašem pogrebu, on bi im mogao ispričati nešto u ovom stilu: “… ako pažljivo uzmete u obzir sve dokaze i, znajući kako je znanost pouzdana, možete se zadovoljiti činjenicom da je energija vašeg voljenog još uvijek tu. Prema Zakonu o očuvanju energije, niti najmanji dio njega nije zauvijek otišao, samo je manje uređen. Amen.**”

Moju seriju od tri kolumne “Što smo?”, “Odakle smo?” “Kamo idemo?” završio bih mišlju jednog poznatog znanstvenika Lawrenca Kraussa:

“Odakle dolazimo? Što smo? Kamo idemo? Ima li svemir svrhu, namjeru, smisao? Je li svemir stvoren ili je nastao slučajno? Zašto postoji nešto, a ne ništa? - Do sada se smatralo da su ovo pitanja za filozofiju ili religiju. No, to su pitanja o prirodi i ona su u domeni znanosti.”