HIPOKRIZIJA

V. rasprostre šareni ručnik na šljunčanu plažu. Osvrne se oko sebe... Prohladno prijepodne, nigdje nikoga. "Baš me briga, odoh plivati!" Polako umoči nogu u vodu. "Brrr". Svejedno ulazi, želja za plivanjem nadvladava osjećaj neugode. Baca se u more i nakon par zamaha rukama nelagoda nestaje. Ispunjena zadovoljstvom, pliva sve dalje i dalje, ne primjećujući da obrisi obale postaju sve manji. Kruži očima, na obzoru ničega, oko nje je nepregledno more. Struja i blaga bura odnijeli su je na pučinu, nigdje nikoga, ni najmanjeg čamca. Duboko udahne i krene u smjeru u kojem je misli da se nalazi kopno. Na izmaku je snaga, pokreti ruku i nogu su sve sporiji. Hvata je očaj. "Gotovo je", prođe joj glavom. Oprašta se sa najmilijima, a onda veliko ništavilo...

Svjetlo bolno bliješti. "Dakle tako izgleda kraj... ili novi početak?" "Gospodine, izgleda da se budi!" začuje glas. Ne može odrediti od kuda dolazi. Osjeća vibracije. Jako zakašlje, izbaci iz sebe mlaz vode. Ugleda zabrinuto bradato lice nagnuto nad njenu glavu. "Što se dešava? Gdje sam?" grglja. Opet zakašlje, opet mlaz vode iz ustiju. Brada i brkovi na licu se razdvoje u smiješak: " Budi mirna, na sigurnom si." Lagano je pomiluje po kosi: "Ja sam kapetan Nemo, a ti si na mom Nautilisu." Ona ga upitno pogleda, želeći nešto reći. "Tiho, ne govori. Sakupi snagu", reče. "Sigurno te zanima kako si se našla na mojoj podmornici? Znaš, ove godine ronimo Jadranom, a baš danas smo odlučili posjetiti Većku kulu kralja Pasoglava." V. dolazi k sebi: "Kako ste me našli, plavu glavu u plavom moru?" "Iznad tebe je bilo jato lastavica, koje su se ponašale vrlo čudno. Umjesto da lete prema jugu, one su kružile iznad jedne točke. Zaintrigiran, usmjerio sam podmornicu prema tom mjestu i ugledao te. Samo što nisi potonula. Oteo sam te moru, sada pripadaš meni." V. se pridigne, stane na još nesigurne noge, zagrli ga i poljubi u obraz. "Hvala!"

Kad se malo oporavila, Nemo je uhvati ispod ruke i povede u razgledavanje. Raskošni saloni puni skupog namještaja i slika, blistava strojarnica, puna skladišta hrane, prostorije sa torpedima... Opisivao joj je kako što radi, čemu je svrha ovog ili onog. Članovi posade su tiho promicali pored njih, obavljajući svakodnevne poslove. "Krasno mjesto", reče mu nakon razgledavanja, dok su sjedili u jednom od salona i pijuckali crno vino. "Ali ja bih se ipak vratila na kopno. Hoćeš li me, molim te, iskrcati?" "Nažalost ne mogu, tako bi moja tajna bila otkrivena. Svijet bi saznao mene i podmornicu, a to ne mogu dopustiti. Smatraj se gošćom, imati ćeš kraljevski tretman, a kasnije... Lijepa si, mogli bi...", tu on uzdahne i naglo napusti prostoriju.

Tu noć V. nije mogla zaspati. Vrtjela se na udobnom krevetu natkrivenom baldahinom, smišljajući kako da pobjegne. Prisjeti se da joj je Nemo pokazivao torpedne cijevi i kako se aktiviraju. U tišini navuče na sebe kupaći kostim i polako otvori vrata. "Nema čuvara!" usklikne u sebi. Bešumno klizne opustjelim hodnikom. Stigla je do komore sa torpedima, bez da ju je itko primjetio. Uđe i zaključa vrata iza sebe. Pogleda kroz cijev za ispaljivanje, kopno je upravo pred njom u smjeru istoka. Uskladi žiroskope, namjesti samoispaljivanje i upuže u cijev. Zatvarač cijevi se automatski zatvori i ona ostade u mraku. Začu se zvuk pneumatskih pumpi i ona osjeti strahovit pritisak stlačenog zraka. Već je bila u nesvijesti kada su se prednja vrata cijevi otvorila i ona izletjela prema obali.

Protrlja oči, leži na svom ručniku, osjeća žuljanje šljunka ispod tijela. Sunce sada prži i dalje pustu plažu. Kruži pogledom, grane borova se lagano njišu, sjene postaju sve dulje. "Kakav je ovo bio san!" misli, "ali od kuda mi ova tetovaža ispod lijeve sise?" (autor D.P)

p.s.
ovu ljubavnu priču u kojoj sam ja glavna akterica dobila sam danas od svog dragog na messenger! prekrasna priča, prekrasan pisac...dečko iz centra zagreba, generacijama već u kući sa vitrajem u hallu, kaminom od keramičkih pločica u boji koji podsjeća na onaj katarine velike iz ermitaža? samo sam jednom u životu bila u ljepšoj kući...ona druga bila je djelo jednog arhitekta, podno sljemena koju je sačinio samo za sebe! ostala sam paf. al ova je više po mom ukusu, s početka prošlog stoljeća, u ovoj sam ostala paf na luster, koji se sa prvog kata spuštao do prizemlja...hall ogroman, sa stepenicama ko u glembayewih...slike i antikni i secesijski namještaj na sve strane, puno, puno knjiga...malo je takvih kuća u centru zagreba! i takav jedan gospon, obrazovan, pametan...pisac očito...piše meni ovaku ljubavnu priču! wow...mora da sam ipak dama! ali, da bi netko mogao procjenjivati je li neka žena dama morao bi biti barem...gospon! znate, ne može šloser procjenjivati inžinjera....niti kv radnik vkv majstora...fukara je fukara a gospočija nije samo po porijeklu...to se ima u glavi i manirima. to se čak i uči (sjetite se samo pigmaliona i te parodije gospočije) i ima ili nema. tko je kriv kmetima i fukari kaj misli da ih svašta pripada? a moja malenkost je na moru i "patnju mladog werthera" čovjek je sročio u gornju priču! priznajte da ima smisla za ispričat priču...pa makar i ja bila glavna glumica! lijep je to osjećaj ....nekome biti nešto


Link

OTUŽNOG LI DANA!

Post festum, nakon 11. rujna (koji mi višestruko znakovit kako svjetski tako i privatno), mogu samo reć da je i danas jedan D day. Stoga ću metnut par riječi J. Lukovića i njegovu predivnu misao o....ne samo izborima? Ovaj moj komentar i zapis se ne odnosi na nikog od nas ponaosob, on se odnosi na...sve nas! Svi smo mi krivi i zaslužni što smo tu gdje smo!

Ipak, danas ga posvećujem posthumno svom najdražem prijatelju koji mi je dotični zapis davno već komentirao na današnji dan na fejsu, a danas ga više nema! sedam godina dugo je naše prijateljstvo započeto upravo ovdje! bili smo kao brat i sestra, stoga ti hvala dragi prijatelju na sedam godina našeg drugovanja i tvoje ljudskosti! bili smo al i ostat ćemo..zauvijek! hvala ti

JOSIP LUKOVIĆ: DOBRODOŠAO

"....Kažu da se život sastoji od gomile sjećanja, a činjenica jest da se juha ne radi od samo vode i mrkve, već je potrebno i meso, začini, rezanci… ljepota je u raznolikosti, a ne monotonosti kojom je, tako suprematistički, ocrtavala se stvarnost njihovog doba. Kažu da u svakom dobu, događa se trenutak pomračenja, trenutak kada kompas podivlja i kada ulične svijetiljke zamjene zvijezde. Kažu, tada osjetljivija bića teturaju, poput utopljenika ridaju na koljenima brdima ruina na atlantisu potonulom u boci, i tada se pretvaraju u prafinske svijeće koja sagorjevanjem osvjetljavaju put. Kažu da mnogi ostanu samo trenutak zasljepljujuće svijetlosti zakopane u vremenu i prostoru, ali kažu da postoje i one iskre, koje te nemirne duhove stave pod svoje okrilje i zajedno tvoreći legiju, tihom revolucijom kreiraju svijet. ”Kakvih li lijepih misli” – promrmlja A. – ”Ali znaš, dogoditi će se to, kad tad. Samo je pitanje, hoćemo li mi biti ti koji će uhvatiti pero i ispisivati stranice povijesti i stvoriti si stvarnosti kakvu zaslužujemo, definirati svoje doba i biti lijepo sjećanje generaciji, ili ćemo biti samo male grančice otpale od rodnog stabla, koje sada pasivno plutaju na toj rijeci koja ima još jednom doći.....”

Hoće li...hoćemo li?

iako sam ja dugo već svjesna ovih činjenica jer živeći život iz dana u dan promatram, promišljam...i došla sam do istog zaključka! dobro da sam veći dio svog života provela u ovoj prvoj "boljoj" polovici života i ljudske inteligencije a da od 90. naovamo idem i ja ka svom zalazu! ipak, šteta za čovječanstvo ali s obzirom na način života i stupidnosti koje se preferiraju, nije nit čudno?
o čemu pričam? pa valja pročitati ovaj tekst u linku od jutarnjeg!

https://www.jutarnji.hr/life/znanost/znanost-je-dokazala-ljudi-su-sve-glupl
ji-tijekom-cijelog-20-stoljeca-djeca-su-se-radala-sve-pametnija-no-sredinom
-devedesetih-nesto-se-dogodilo/9330965/


p.s. isprika, hitila sam blog van i otšla na kavu, kupanje...etc...pa popravljam koga zanima?

Kad ti nije bitno niti koji je dan... A kažu, nedjelja je! I kaj je bitno kad ti sjediš a do nogu ti leže dva psa? Ma da, bitno je da ja to ne mogu sad ovog časa ovjekovječio i prenijeti ovdje... Jer... Bitno postaje nebitno onda kad čovjeka nema? A nema ga kad je npr na odmoru! Još samo da otklonimo zujalicu kaj mi stalno zvrnda? Al danas dobivam svoju sobu i ne bum više spavala s frendaicom u bračnom krevetu! Bogme u ovim ljetima kad ne razaznajem muško od ženskog... To može bit opako? Iako sam sad riješila jedan test sa psima i kažu da sam jako mlada u duši?

jedan čvenk (nije iskričavi) može vas od prvotne kavice odvesti i dalje do druženja...šetnju maksimirom, dobar ručak, finu kavu...pa ispuniti dan samo tako ugodnim razgovorom, šalom, ponekim dodirom!
btw ruku ne držim na srcu kao većina hadezeovaca zbog "domoljublja" već sam se poflekala na ručku (kak to već biva s nama starcima) ali to me nimalo nije omelo da smo moja cura i ja provele krasan dan! tnx fotografu (nadam se da postimage šljaka)...wow bravo ja, uspjela sam nakon tinpica svladati i ovaj posti!

Link


gornja riječ na perzijskom znači: onaj koji diše s tobom!
i kaže martha danas u "zlatnim godinama": kraj mene nitko ne diše a to je tužno! želim da netko popuni prazno mjesto pored mene!
kaže walter: želim ženu koju ću smjeti i moći vidjeti kako stari!
to su riječi koje sam htjela zapisati...trajno!
ovaj buket ruža uz današnju kavu razgalio me kao i neke izgovorene riječi dubokog i punog značenja! iako ih je pet a ne sedam, što kažu da je ljubavnički broj, mene takva gesta raspameti! btw danas prvi put stavljam fotku by postimage umjesto tinpic koji prestaje s radom (barem zabadav) tak da...pitanje je hoće li mi se dati s time petljati ubuduće?

accuweather kaže sjutra pretežno oblačno! na koncu nisam uspjela nazvat redara zbog jednog parkiranog vozila na pješačkom. možda i zato što je u stvari to tako nebitno, jadnika neće prizvati pameti i kulturi a ja ću čineći građansku dužnost, zarazit se dirajući govno! a i kaj bi redari radili u popodnevnim satima?nekoliko neodgovorenih poruka, jedan neodgovoreni poziv. kako ljudi olako shvaćaju život i misle da mogu samo tako banut? pa on se ipak samo ne događa, valjda i mi činimo svoje sinapse po njem? puno želja i malo očekivanja. ne govorim o odlasku na godišnji već o povratku! kako djelić trenutka promijeni tijek ne samo dana već moguće i života! uhvatila me vrtoglavica al ne od ljubavi. a bome nit od života! bilo je i vrijeme da mi se vrati, ne bje je 20 godina skoro. a jedan mladi čovjek završio u ludnici bez razloga i smisla? ili ga ja nisam uspjela ubrat? jel netko zna da je pisalo zašto? i što je to pisalo na tom famoznom plakatu da to što on ima pa je tamo a mi drugi nemamo? ja npr? zašto sam ja normalna a on nije? jel sve u fizici? priznajem, matematika i fizika su mi slabe strane. možda kad uđem u kadu mogu suvislo objasnit arhimeda ili kad pogledam zemljinu kuglu keplera ili kopernika? kolika je moja srednja udaljenost od sunca? već više od deset godina! počela sam se vrtit oko svoje osi al ne i oko sunca. u svom tom sasvježđu nisam ga uspjela naći. ili sam ga možda ko krijesnicu pustila u tamnu noć...nek slobodno svijetli svaku noć negdje drugdje, nekom drugom? laka noć svim lutajućim dušama koje su i današnji dan privele kraju a da nisu ugasile svoje ili tuđe krijesnice! i da se nisu one ugasile!

pod tim nazivom odgledala sam danas jedan naoko sumoran film, ali tako prispodobiv upravo nama ovdje...solerima sa 6 ili nešto slično banki! imam opciju da mogu film koji mi promakne vratiti i pogledati ga ispočetka /unutar 24 sata/ pa to koristim često! volim filmove, još uvijek...i doma i u kinu. ispričat ću jedan dobar vic iz filma koji su akteri ispričali prije no što im se dogodio u stvarnosti. pa ću i ja vama ispričati, prije no što mi se dogodi? jer, nikad ne znaš što će ti se dogoditi? ovo je posebno vic za jimisola, zdrnija i slične koji pričaju viceve na blogu...pa kaže društvo dok boravi u prirodi i bavi se nekim aktivnostima koje priliče 60-godišnjacima..."kako kanibali zovu čovjeka u kolicima? dostava hrane" . a radnja filma je prilično zanimljiva (meni barem) jer se bavim tom mišlju! dakle, grupa od petoro ljudi, dvije žene i tri muškarca odluče iznajmiti (ili kupiti, nisam ubrala) stan u kojem svatko ima svoju sobu! oni se uglavnom dugo poznaju i ili su znanci ili prijatelji...odlučiše tako pod stare dane živjeti zajedno! ono, kad i ako zatreba čaša vode ili kaj već! djeca zna se kak je to u urbanom svijetu, žive svaka na svom kraju a ne uz ognjišta kao naša (neka i nekima) i tak...krene radnja filma! baš se onak dobro druže, podijelili su poslove, istina malo je gužva kad doručkuju ili nekaj gledaju, neki čitaju i tak...ima i osobenjaka, jer normalno u tim godinama nosiš prilično prtljage sa sobom! jedan je donio nadgrobni spomenik svoje pok. žene! i da ne duljim, vrlo brzo taman kad su krenuli fino živjet zajedno, jedna žena od njih doživi moždani! jedan je liječnik, jedna je terapeutkinja koja nikako nema vremena za svoju kćer koja je trudna etc etc...svima pomaže al ne i svojima! jedan nemilice puši, onak tip sa neurednom bradom i brkovima...reklo bi se prastari rocker! ljubav između doktora i terapeutkinje tinja još od mladosti...ali stjecajem okolnosti bla bla....i sad se svi trebaju nosit s moždanim jedne žene koja se baš niti sama nemre nosit s tim! žena gotovo nepokretna, film fenomenalno pokazuje kakvo je čovjek govno kad ga strefi...ali radnja teče, peripetije, odustaju...malo jedan, pa drugi...pa svi...ženu stavljaju u dom...ali kak obično ne biva u stvarnosti već samo na filmu, konac djelo krasi! naime, vraća se okorjeli pušač ii zmazani roker, uzima žensku iz kolica i nosi ju doma...i on se vraća u stan...i tako hapy end nastavljaju živjeti svi oni, njih pet...do prvog slijedećeg moždanog opet nekog od njih! sumnjam da je spomenutima još uvijek do viceva kad pročitaju moj tekst? jer, tu smo negdje kaj ne...prema izlazu! do tada nek trešti mjuza, nek se pričaju vicevi i nek netko drugi živi! mi smo uglavnom već umrli?
p.s. danas sam u dva tjedna već drugi put dobila kompliment kak bolje zgledam u stvarnosti nego na fotkama! a i buba mara mi je upravo sletila na zavjesu...više sreće drugi put, rekla bi moja bivša firma! nisam još na redu!


Link

ovaj mjesec sam učinila tri dobre stvari! barem one koje su vrijedne spomena pa zato to i činim, zapisujem da ne zaboravim! iako kažu da najveća djela ostaju neznana, niti zapisana niti cijenjena, a najveća su zato što postoje! bila sam kuma jednoj curi kojoj brak (treći) baš i nije trebao ali u cijeloj priči on je najmanje loše što joj se dogodilo! nije lako u takvoj priči biti kuma, ali bjah! potom sam obišla jednog dragog čovjeka, rođenog zagrepčanca koji je stjecajem okolnosti (moždani) završio in midle of novere! prodao stan u zagrebu, izgubio posao i kupio kuću, ali dotičnu nije uredio već sredio štalu za svoje stanovanje, negdje duboko u unutrašnjosti hrvatske, gotovo pa u sloveniji! pa sam mu nakon godine dana otišla u obisk. kaže, nitko ne dolazi, svi su ga prijatelji zaboravili! nešto cigareta, nešto kave, pokoje pivo, moja štrudla od jabuka i još poneka sitnica. nema penziju, nema plaću, već samo ono što dostave iz crvenog križa...i poneki prijatelj! njegov pas i moja pesa baš su se lijepo družili, gotovo kao i mi! iako sam učinila dobro djelo nekako mi više u glavi odzvanja moje nedjelo...otišla sam i prije no što sam mislila! nekako sam se osjećala uljezom, a nekoć..tamo u zagrebu, bili smo znanci, gotovo i frendovi i družili se po plesnjacima! pa sam ovih dana (tri dana od nedjelje) ugostila kod sebe doma jednu dragu mi frendaču koja je morala operirat mrenu! istina, danas mi je već bilo too much, pa vozi pa kuhaj pa pravi društvo, pa podnašaj dim cigareta, sapunice na tv koje nikako i nikad ne gledam...počneš ponovo cijeniti svoj samački život! eto, reklo bi se da sam učinila tri dobra djela. drugima! pa sam večeras učinila i jedno dobro sebi! atrij povijesnog muzeja u centru zagreba još uvijek mi je jedno od dražih mjesta za popit cugu! dobro vino, dobro društvo...volim svoj život.... i zahvaljujem mom anđelu čuvaru (pokraj glave su mi čak dva) koji me i danas izbavio! nije važno od koga, čega ili zašto! naprosto jest! on je uvijek tu kada treba! čak i kad ne vjerujem u njega, on učini neko dobro djelo! valjda mi se vrati poneko moje? neka, dobro je činiti dobro!

e sad, zašto ljudi inzistiraju na komunikaciji a nisu joj dorasli, nisam uspjela ubrati svih ovih više od 10 godina i na stotine komunikacija...što pisanih što verbalnih i osobnih? na svu sreću, blagodat je sresti ljude kojima je komunikacija ne samo vještina već i način da izraze svoju unutarnju svježinu, bogatstvo, okus, miris...ma sve što čovjek jest! nažalost, i to je rijetko. najčešće su to nemušti ljudi koji ne uspijevaju niti sa sobom zborit a kamoli s drugima. a kako ćemo o drugima, kada ne znamo i ne možemo niti o sebi? ljudi misle da je samo tako pričat. ljudi misle da je samo tako šutit. jer, ljuidi uglavnom ne misle! kako je to već opasna misao postajem i ja osoba opasnih namjera? drznuti se reći da ima tako puno ljudi sa tako malo ljudi, rekli bi neki...razapeti treba govornika! a one koji pričaju a nemaju što reći, hm...njih ćemo na tv, velliko platno, PR im napravit...pa nek pričaju razne rozge, bačićke, sevke, ciganovići i ostala svojta! oni pak koji šute a imaju što reći, dajmo im da kažu. a možda i mi da čujemo? slušajući druge, govorimo o sebi! u ovaj kasni sat...bez smisla i razloga, raspisah se u povodu balona. ima jedna dobra stvar kod dotičnog...raspukne se sam tako! ili odleti ako ga ne zavežeš? obično sam svoje balone vezivala za nožni palac! ili neki kamen ako se nađe na putu. umjesto da ga šutneš, posluži svrsi! o razlozima neću. njih ću ostaviti tebi da razmislliš jel ga imaš? čak i ako nemaš, nađi ga? možda je netko izgubio smisao i razlog pa upravo tvoje nalaženje ne znači njegovo gubljenje? svaka nit nas povezuje, čak i ona popucala. udjeneš u iglu i zašiješ. konac je ipak kraj svega!

https://www.index.hr/magazin/clanak/stihovi-ove-pjesme-jos-su-jedan-dokaz-d

a-je-arsen-bio-najveci-od-najvecih/2109229.aspx


pa kaže balašević u svojoj pjesmi :

Uvek sam imao namere jasne
šta zelim biti kad odrastem
ja biću Arsen

Neki su hteli biti lekari
neki piloti, a neki stolari
a ja jedino Arsen

Nisam baš imao osnove krasne
ni muzikalnost, ni žice glasne
a, a, o, ne kao Arsen

Ali sam ipak baš zbog te farse
vežbao često do noći kasne
aha, da budem Arsen

Jer mi smo učili kako se voli
sa ukusom mora i ukusom soli
i mi smo pjevali da nam prođe vreme
o, sve u glas

Ne daj se, Ines, za ime sveta
pa mi sudbina smo ovog planeta
moje nežne godine
da mi je opet u vas

Ponekad namerno ranije zaspem
da sanjam sto duže kako sam Arsen
aha, kako sam Arsen

On ima petnaest godina prednost
prekratko vreme da dostignem vrednost
aha, kao Arsen

On ima petnaest godina prednost
prekratko vreme da naučm
ono sve sto zna Arsen


i danas su mi arsenove pjesme najbolje što je HR mjuza ikad dala! hvala mu!

Link

how...nenadjebivo!

Link

BB King:How Blue Can You Get

Link

Gladys Knight - Help Me Make It Through the Night

Link

Dinah Washington: What Difference A Day Makes

but, what the difference is?!

lipnik! ha ha...zna li uopće itko gdje je to? pričat ću vam sutra!

kaže meni jedan australski prijatelj s kojim sam davnih iskričavih dana popila kavu: ".... i uglavnom, ponekad
zanimljivo te citati a ponekad me bome i dobro nasmije kako ti to znas opisati :)..." bje to nadalji moj družbenik za kave! njegov nick me dobrano podsjeća na jednu fenomenalnu misao teorije kaosa: ""Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi". kako je to istina i s ljudima, neki nas ostavljau mrtve hladnima a neki čim nas dodaknu izazovu tektonske poremećaje. hiberniram i dalje ovih dana, a tko ne bi na ovim temperaturama. noću, onako gola rasprostranim se po svom krevetu od sjevera do juga, te istoka i zapada...i nadalje poželim svog muškarca! ovih dana lijepo pričam s jednim fetivim! pa me to sjeti na jednu lijepu priču od prije 10 godina kada smo, on onako visok i prav, poletjeli jedno drugom u zagrljaj na autobusnom kolodovru. nakon dugih razgovora od koji tjedan uslijedio je susret! i nismo se micali jedno od drugog od jutra do večeri drugog dana! to je fakat bila ljubav na prvi pogled. istina, imala je i jedan zajeb no takve su neke ljubavi na brzaka! eto, neki ljudi su u stanju potegnut iz australije il splita da bi popili kavu samnom. a bome jedan je isto bio poprilično lud i ludovali smo tako skoro pa 20 godina! sjećam se našeg izleta na dva dana u veneciju, davnih 90.g. jedna noć spavanja u centru venecije koštala je 1000 maraka! i on je to dao. fascinirala me ta njegova smjelost...kada je nešto htio to je i učinio! nisam nikad bila takva, unatoč ponekom izletu i avanturi u nepoznato! cijenim takvu osobinu kod ljudi. vrlo je rijetka. ljudi uglavnom kalkuliraju i nisu baš u stanju učinit ludost. a strast je osnova života, ako ju nema, život ima tebe a ne ti njega! bez strasti i bez želja, bez ludosti...nemamo što pamtit od života! prosipam jutros mudrosti možda stoga što mi mozak još nije zakuhao? noćas su moje sinaspe ludovale tako da sam negdje u 2,20 njima trčala kao da sam na hanžekoviću? netko ili nešto nas takne ili pak ne! volim kad ljudi pokažu interes za drugo biće bez skrivenih namjera, pa neka to bude pomalo i nezgrapno u početku. radije to nego li servilnost. ima ljudi koji nam se nikad nisu niti će svidjeti, čak niti na prvu! eto, npr kad vidim krelčevu fotku mam me prođe volja za bilo kojim muškarcem! onako nabijen, dežmekast...boksačke face...unatoč pristojnosti i naoko džentlmenskih manira, on je sirovina! a sirovine me nikad nisu privlačile...to izađe iz čovjeka kad tad? kava mi se hladi pa ću skratit. jednom riječju, ovo je ipak labuđi pijev! tu sam, al nekako se sjetim i arapo i njezine izjave : nema šanse da mi više itko dođe k meni! dakle, pitanje je dok ne bude stani pani tko je uopće od nas spreman na neko zajedništvo? svi nešto uvjetujremo,svi bi da se svi prilagode nama, svi nešto čekamo a da pri tome ne znamo što, svi imamo opravdanje za sebe, ali ne i druge! pa ipak unatoč i uprkos svega...ja sam tu! iskrica i nije cilj već samo put i sredstvo! a na tom putu toliko toga pamtimo...doživimo, pa i preživimo!

ponukana zapisom jednog mog frenda o ljubavi, eto da i ja napišem jedan zapis na temu abecede lljubavi...od A do Ž!
Kad muškarac ženi donese uloške iz dućana jasno je da ju voli! Nisam mislila da će to biti najveći dokaz ljubavi! Nisam to mislila niti za kruške. A i smokve su na toj listi. I kad je ljubav u pitanju, to je za mene od A do Ž (the and)! Sva slova abecede od A do Ž si sami napišite a možete ih i crtat. Ja toliko puta jesam. Iako je teško, teže ih je ne crtat i ne disat. Ljubav je jedina vrijedna živjelja. Ljubav prema djeci, prema roditeljima, prema bližnjima...prema partneru! I nije u redu tjerat nekoga da 30 godina bude s istom osobom. Treba pustit ljude koje smo voljeli ali nas više ne vole. Ili mi njih! U tome je najveća sreća, krenuti dalje! Time smo bliže...sebi! nekoj drugoj, novoj ali staroj ljubavi. Nemojte nikad osuđivat ljubav ma kakva bila. Ona samu sebe obično osudi na propast. Neminovno. Nema doživotne ljubavi osim one prema djeci. To je ta neupitna, neuvjetovana ljubav. Svaku drugu treba zaslužit, bilo da ju dajemo ili da ju primamo. O zaslugama odlučujemo sami. Voljeti i biti voljen najveće je postignuće. To jest čudo! Koje se događa ako vjerujemo u čuda. Ja vjerujem i zato mi se toliko puta dogodilo! Večeras mi ljubav pružila kiša! Otvorila sam ruke i rekla: dođi! The end! jer svaki kraj je novi početak!
(c/p moj zapis sa fejsa od prije dvije godine)

danas, nakon onih jučerašnjih bojnih pokliča i velike ljubavi prema domovini (to je ipak prilično imaginaran pojam) ja se vraćam stvarnim potrebitim ljudima...i mislim da je taman vrijeme i mjesto za ovakav jedan ljubavnički zapis! i planetarni a ne samo lokal patriotski!

Sjedim jednog od ovih dana onkraj jednog zege bazena, čekajući da osušim tijelo (ne i badić jer se uredno presvlačim) i pričam sa svojom frendicom. To smo već više od 40 godina! Ujedno i dvostruke kume propalih brakova i vodenjačice, s tim da je ona i dvostruka vodenjačica, pa nije nit čudo što nas prijateljstvo veže tolike godine. Otpravila ona svog sinka jedinka, otpravila i ja svoje kćeri i reklo bi se uživamo obje u zasluženoj mirovini. Posrećilo se njoj pa i meni, obje imamo pristojnu mirovinu a dobile smo i pozamašne otpremnine. Reklo bi se, kaj nam fali? Hm...uglavnom ništa! Ali da bi to čovjek znao, mora imati i neke želje? Jer, ako želiš i to onda i ostvaruješ (bar u pokušaju) onda niti ne znaš kaj ti fali! Ona je za razliku od mene, otkad je zarana ostala bez muža (dok je još imala dijete na sisi) i osjetila kaj znači udarac u životu kad te muž vara i još k tome napravi dijete drugoj ženi, otada bila cijeli život solo! Ponekad stvarno mislim da žene s razlogom imaju tu neku mržnju i netrpeljivost prema muškom rodu, nakon što dožive traume. Nikad nije imala nikog, čak niti pod razno! Često smo o tome pričale, ja pripisivala to njezinom životnom razočaranju i dvostrukom vodenjaku (poznato je da mi vodenjaci baš i nismo neka emocionalna bića) ali ona je ostajala nepokolebljiva u svojoj samoći! Ja pak, bila sam prečesto i uglavnom stalno u nekim brakovima, vezama i turbulentnim odnosima. Ona se ne jednom znala našaliti glede mene, pa neki dan smo se čule pa si rekla da prekidaš, a danas mi kažeš da se udaješ za njega! Ha ha...tako je to kad voliš (ili kad si ovisan)? No, da ne duljim o tome što je i kako bilo, već da krenem u sadašnjost. I tako nas dvije pričamo o životu, strasti...ne onoj sexualnoj već onoj životnoj! Pa ja pričam o tome kak sam opet neki dan kupila par krpica...iako su puni ormari. Pa pričam kak sam bila vani na čagi do 2 ure i iznemogla od čage, pa pričamo kak sam bila neki dan na kavi....etc etc...pričamo i o njoj...ali u jednom trenutku ja zastanem u upitam ju: daj mi reci, kaj bi ti željela? Jer, njoj je sve bez veze...ne zanima ju fina klopica, ne zanimaju ju krpice, ne zanimaju ju izlasci, kino, izleti....pa sam ju na koncu upitala: imaš li ti ikoju želju...? da si npr priuštiš neku životnu avanturu...događaj za kojim težiš? Nema toga što želim, kaže ona! Ja ju pogledam i osvijestim joj njezinu konstataciju...da ništa ne želi, da ju ništa ne raduje, ne ushićuje! Gledajući se tako i šuteći, u njezinom oku se pojavila suza a objašnjenje bje da je život nije mazio, da joj je bilo teško etc etc. Ali, rekoh, pa već si skoro 20 let solo (ona nije školovala sinka) pa zakaj si sada ne priuštiš nekaj kaj te veseli? Muk! Prešla sam na drugu temu ali još dugo mi je taj dan pred očima bio njezin drhtavi glas i suza u oku jer je shvatila da odrađuje život, otaljava ga...živi bez da živi! Jer, život bez strasti, želje kao da nit nije! Ne moramo svi imati istu strast, ne moramo svi na isti način bježati od samih sebe...neki u drogu, neki u alkohol, neki u bjesomučni rad, neki u avanture i brze krevetne veze, neki u zgrtanje materijalnih dobara...Ali, osim strasti bijega postoji i ona druga, strast radosti, doživljaja, želje i ispunjenja. Čak i dobrota prema drugome može biti strast i želja da pomognemo iako nažalost obično ne bude uzvraćeno, dapače...osjećamo se iskorišteni! Ne mislim da sam ja bolja i da više vrijedi moj život koji je ispunjen strašću još uvijek, ali nekako ne mogu zamisliti život bez tih malih sladostrašća kojima se odajem svaki dan...bilo u šopingu, plesu, finoj papici, čestoj kafici u kafiću s frendovima, užitku sexa, dodirima, putovanju ili odlasku makar na jedan dan...želji za suvislim razgovorima koji mogu biti gotovo jednaki sexualnom orgazmu! Onak, kad se osjećaš posve ispunjenim i sretnim samo zato što si s nekim razmijenio pregršt riječi koje nisu samo isprazne fraze! Kada čovjek zamre sa svim svojim željama, (a s godinama to je gotovo pa uobičajeno kod većine ljudi)...ili je budha ili nesretan čovjek! Često ljudi nisu niti svjesni koliko su prazni i koliko se trebaju napuniti! Nisam budha al nisam niti nesretna! Rekla bih, nekako sam s godinama došla do prave mjere stvari! Garnirani red...svačega, pa malo ničega, pa opet nečega...hm....volim lazanje!

p.s. ovo je fotka koju sam neku večer ufatila u šetnji i cugi, na štrosu i a.g. matošu, događanjima ovih dana u zagrebu. ljetno kino gradec i gornjogradska gimnazija u koju su hodočastile obje moje kćeri i pok. drugi suprug! volim zagreb ljeti, osobito jutra i večeri, kada i grad zamre i ima svuda dovoljno parkinga, mjesta u kafićima, dućanima...a gornji grad i večeri na njem postanu prava fešta! tu ljubav prema gornjem gradu usadio mi je nekoć davno moj pok. suprug, zagrepčanec i zahvalna sam mu na tome...odveo me u svaki kutak njegove mladosti i moje zrelosti!

Link