HIPOKRIZIJA

Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: blizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!

„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

bio je nedugo još jedan dan mrtvih. nisam pohodila tvoj grob jer znam da nisi tamo. znam da si tamo gdje smo se voljeli, tamo gdje smo tako često obitavali i bili sretni! tvoj prosuti pepeo na kamenjaku istre čeka moj dolazak! tko zna koliko ću još godina obilježavati tvoj odlazak? ali, doći ću i ja!

dotičnu knjigu pod navedenim naslovom (autorice jojo moyes) dobila sam ovih dana na poklon! znakovita li naslova? intrigantan je i potrudit ću se pročitati, biće ima neka poruka zame?...iako mi je važnije što mogu reći: TU SAM PRED SOBOM! a kad si pred sobom, moš bit i pred drugim, pa čak i ne bit! sve u svemu, drago mi je da mi ističe premium, a neću ga uplatit, na ovom niku (mai mi meija obrisala zbog moje objave njezine prijetnje na fejsu ha ha) pa ću opet pisati samo za sebe! bez suvišnih lica, komentara i ostalog bloškog sranja! ja vas uredno čitam i mogu vam reć da se baš dobro zabavljam! naročito me zabavljaju tekstovi koji jesu pa nisu, pa komentari koje vidiš pa ne vidiš....ljudi koji pišu pa brišu! valjda tako i u životu, malo jesu pa nisu? davno sam već i ovdje napisala da je dobro da ljudi imaju sram? ako pred nikim a ono pred samima sobom! uživajte u sebi i sebstvu! a mošte i u jastvu, kak bi reko moj šeki: kako vam drago!

danas je dan mrtvih i sjećanje na one kojih nema, ali ne mogu ne izraziti zahvalnost i sreću danas na ovom predivnom buketu cvijeća...kad me ima! o da, treba činiti ljepotu i radost za života a ne kad nas nema! u tom smislu važno mi je dok sam živa, a kad me nema...važno je evenutalno samo onima koji su ostali iza nas i kojima je stalo? zato, sjećajmo se za života. za života činimo što treba! živimo! (još danas imam plaćenu "anonsu" na ovom sajtu, pa da to iskoristim)

Oprostit ću se cigani s vama pjesmom koja baš priliči ovom sajtu i blogu! Istina, i moja kaplja pomogla ga je tkati ni manje ni više nego 13 let, tak da sam i ja bila pod tom ciganskom i cirkuskom šatrom! Izgleda da je to najveći domet ove države? I Bandić ih rasprostro trgom, kažu neki, nek ljudi trže? A trži se na sve strane, jedino kaj je cijena svačega, a vrijednost ničega!
Pa pitam javno (jer je uvreda i iznesena javno od strane cyberlady onomad: četnikušo, droljetino...polomit ću ti noge kad te vidim na cesti...“
Wasyxa, nakon rečenice: ....Lijepo se imajte…pitam te:
Zašto tada nisi stao u obranu žene s kojom si živio i kako kažeš: “…Dakle dok s nekim ne živiš
i ne znaš kakav je…”?
Pa ti si bar ratnik i znaš da ne izdaješ druga i suborca koji ti štiti leđa kao niti ženu pod čijim si krovom bio?
I baš tako kako si me ti izdao, izdao me cijeli “bloški zbor” o kojem i danas buga zbori, jedino je razlika što su tada svi šutjeli…i vrbi, i moj tadašnji dugogodišnji prijatelj jaromil, i pelpe, i koko, i kjele…ma cijelo bloško jato koje se skupljalo u pivnici a potom u lusso? Jednako kao što niti neki dan nitko nije reagirao na kjeletove uvrede:
"SJUŠAJ KUJVETINO PIJANDUJSKA, JEBO TI KJELE JATNI PJOFITEJ MATEJ, DA TI JEBO, STOKO JEDNA NEODGOJENA, NEDOJEBANA, ODUJNA
JEBEM TE U USTA ČVALJAVA, SJAM TE BIJO, JEJ SI SVJESNA KAJ PIŠEŠ?
SMANJI AJKOHOJ, VIŠ DA SI SKJOZ SKJENUJA S UMA..."
Pače, još ste mu se dodvoravali! Fuj!
Jal i licemjerje su nešto što sam ovdje upoznala u svoj svojoj raskoši. Sitne duše su još jedan bloški biser. Kažu da sitne duše pronalaze krupne greške u drugima a svojih slonovskih uopće nisu svjesni. I da, ovdje je na djelu lažna skromnost i licemjerje. Što mogu kad sam proputovala svijeta, kad nisam paorka i kad sam davnih godina imala za muža managera jedne velike tvrke tako da mi povod dolaska ovdje sigurno nije bio materijalni i društveni status! Pače, ovdje sam se prostrla kao malo tko. Zato što sam ja ja a nisam vi. Ovo vi skriva štošta, ljude koji nisu nikad u životu bili sretni i zadovoljni, ili su to bili ali više već dugo nisu. Ljudi koji nikad ništa korisno i dobro nisu učinili u životu, kao što je npr altruizam prema drugom čovjeku, odgoj i postava djeteta u čovjeka, posao koji nije muljaža i hvatanje krivina, ljude koji nikad nisu na pošten način niti radili niti živjeli! Pa se onda sprdaju sa svakim čovjekom koji ima nešto iza sebe i koji je svoj! Ovo imati je pežorativno, iako je i te kako materijalno! Imala sam dvije velike ljubavi i dva braka, pregršt ljubavi i ljudi koje sam ovdje zavoljela. Nisu to zaslužili, pače, zaslužili su samo moj prijezir! Stekla sam pregršt poznanika koje jednako kako sam stekla, tako sam ih izgubila ili su se oni pogubili u svojim nekim interesnim i uskim bespućima. Stekla sam i jednog prijatelja koji mi je olakšao život i dan danas! Je li sve to bilo vrijedno? Pa jest! Mene i mog bivanja mene. Naučiš toliko toga od loših i jadnih ljudi, gotovo više nego od onih pametnih i dobrih. Kojih je također bilo, iako davno već ne sjećam se iole dobre prepiske. Oni koji su bili intelektualno jaki, bili su emotivni bogalji ili materijalno ubogi. Oni pak bogati materijalnim dobrima bili su tako prozaični i nezanimljivi da ne bih potratila ni minutu a kamoli život da sam ostala s njima? Najviše je bilo onih koji nisu nit svjesni tko su, što su i zašto nisu! Nevjerojatno je koliko ljudi funkcioniraju po predodžbama i utabanim stazama. Iz kojih ne mogu izaći, neki zbog PTSP-a, neki zbog odgoja i nasljeđa a neki bome i zbog vlastite gluposti, tvrdoglavosti i nesposobnosti žive kao da im nije prošlo 30 godina utaman od posljednje....ljubavi, sexa, razgovora, napretka? Otaljavanje je prava riječ za takve! Neki tapkaju na mjestu a misle kako su sprinteri, a kad im postaviš par pitanja, izgube se...ko u nekom crtiću! Muškarci su inače jako plašljiva bića koja naprosto se boje al pari odnosa. Submisivne žene su im lajtmotiv za normalan život! Jer, kako bi oni bili veliki, važni, jaki, pametni...ako nemaju kraj sebe nekog tko je inferioran! A nažalost, većina žena ili glumi inferiornost ili to doista i jest. Što raditi s takvim muškarcima osim ih pustiti (da ne kažem pripustiti i propustiti)! Većina njih negdje drugdje u real life ne bi bila u mogućnosti mi reći niti dobar dan, uz moj pristojan odgovor! Ovdje pak, svatko se može podvući u neko odijelo i staviti neke maske a normalnom čovjeku ipak treba vremena da spozna (ne samo upozna) čovjeka i osobu! Nekoć je blog bio dobro mjesto za razgovor, smijeh, zajebanciju...danas je to puko spuštanje, podmetanje, ismijavanje i ostala djelovanja nižih bića. Normalno, kad je admin spodoba poput meije! Tome nikad nisam bila vješta, osobito ne u čoporu! Jedan na jedan sam nenadjebiva! No to više niti mene ne zanima. Ono što tražih, ne nađoh. Bila sam blizu tome da sam povjerovala da sam našla sklad...ali nekako je uvijek bio neki bag...ili on nije imao plejs ili nije imao niti za kavu, ili nije imao emocije i nije znao i mogao voljeti, ili je bio impotentan (nevjerojatno je koliko je muškaraca nesposobno sexati se nakon 50.g.) ili je intelektualno bio na nivou razgovora dobro jutro, dobar dan i laka noć! Znam da vi to ne razumijete, jer vi ste cijeli život navikli živjeti u podrumu, vi ste i sada u podrumu! Za život na svjetlu i zraku valja imati muda! A muda se ponekad sastoje samo u tome da odeš na kavu npr s nepoznatom osobom! Kada neki i danas, nakon više od 10 mojih godina ovdje smatraju da je otići s nekim nepoznatim na kavu, podvig...da je staviti fotku u profil avantura, da je otići u krevet i sexati se sa ženom/muškarcem nakon 50. g. nemoguća misija... a što vam ja mogu u vašoj nemogućnosti! Mogu jedino ne biti član tog oronulog kluba, iako sam i do sada zadnjih godina bila poprilično rijetko. Više zbog pisanja sebi za sebe i svoje ispovjedaonice! Zahvalna sam vam na vašem ignoriranju bez ignora! Čovjek tada točno zna s kim je i s kim nije! Davno već samoća oplahuje moje obavle. Ne ona ljubavnička samo, već i ona ljudska! Moja razmišljanja, svjetonazor, stavovi...oduvijek su bili prijepor i uvijek sam bila opozicija i plivala kontra struje! Mogu vam reći da to dobrano ojača čovjeka i onda se može nosit uglavnom sa svim u životu! Ne zamjeram vam ništa, vi naprosto ne možete biti drugačiji, ne možete voljeti, ne znate misliti...stoga ja moram biti drugačija...moći voljeti i moći misliti... i ne biti ovdje!

Link

Kako prepoznati onaj trenutak kada prestaješ biti svoj a postaješ dio tuđeg ja? Kako prepoznati trenutak kada napuštaš svoju samoću a grliš tuđu? Kako prihvatiti da dobivaš pratioca, a gubiš dio sebe i svoje slobode? Zar su godine navike tako ojačale istu da više ne želiš promjenu za kojom žudiš? Zar je dijeljenje sebe postalo napor? Ta u naporu samoće prođoše godine. I silno sam ju željela otpratiti, ispratiti...nekamo drugamo! A opet, sada kada osjećam da mi se sve više uvlačiš u moju svakodnevicu, kada mislim na tebe dok se probudim, kada razmišljam i razgovaram s tobom dok vozim, dok radim sve što inače radim. Kao da te osjećam uljezom? Kao da te ne osjećam baš stoga što te osjećam! Zar je doista dugi niz godina, događaja, izgubljenih nadanja, očekivanja...zar je doista tako moćna brana novom snu o sreći? Jer nije da ga ne možemo sanjati, već ne želimo? Jer nam je želju uzeo strah! Onaj strah od letenja (ali ne Erikin) da bismo se mogli vinuti i opet....pasti! Pa stoga niti ne pokušavamo? Denver blu dekicu stavila sam pod glavu, sklupčila se na jednako denver plavom dvosjedu. Ona mi se pridružila...što zbog mekane dekice a što zbog mojih toplih misli. I tako sklupčane, dočekat ćemo jutro drugog dana. Bez tebe. Neću valjda požaliti, ne što te nema, već što će te biti?
/25.04.2012. u 22:51/

(na ovaj objaveljni zapis-blog ponukalo me jedno drugo promišljanje koje me okupira ovih dana? kada nastaje veza? da li trenutkom kad se s nekim počnemo viđati? da li trenutkom kad jedno drugom kažemo da smo cura i dečko? da li trenutkom stupanja u intimne odnose (ne samo fizičke već i one intelektualne)? ii je to ipak stvar koja se događa...i budemo svjesni da se događa kao vezanost uz nekog, za nekog...kako sam gore opisala? i znamo da je to to? ne ištem odgovor..samo čekam da mi.... prođe vrijeme?

Često sam samo u prolazu, onako mimohodno na putu ka Pragu ili neku drugu evropsku destinaciju, prolazila kroz deželu, ali desetljeće se već nisam u njoj zadržavala? Kako je poumirala gotovo sva moja rodbina (pok. majka mi je Slovenka) tako su i moji obiski bili sve rjeđi! No ovaj put sam se odlučila za par dana u jednom prekrasnom slovenskom gradiću (Ptujske toplice) i evo malo djelića te ljepota...užitak u lijepom vremenu, mobilnoj kućici koja pruža sav komfor ali i slobodu i izdvojenost od ostalih gostiju hotela, starinama grada na brdu, dobroj klopici u restoranima za vrlo povolju cijenu (npr file smuđa zapečen sa sirom, vrhnjem i naribanim bademima), wellness, plivanje i masaža, dobro društvo, krasna priroda! Šetnje uz Dravu bile su skoro ko one doma, uz Savu! Sretna sam što sam upila zadnje zrake ovojesenskog sunca i predivnih dana na terasama! Život može biti preljep i sa šest banki samo ako smo sposobni i u mogućnosti to učiniti za sebe! Ja jesam još uvijek, ali je lijepo kad možeš se s nekim udružiti pa je u dvoje ljepše i lakše! (Ako je?) I vama želim da ste dobro, pače...da uživate! Ako to znate i možete?

"PODUZETNIK Boris Šuljić, vlasnik obiteljskog hotela, restorana i vinarije Boškinac, koji su oduševili i Anthony Bourdaina, na Facebooku je komentirao Plenkovićevu jučerašnju objavu da će svim državnim i javnim službenicima povećati plaće za 6,12 posto.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Plenković je izračunao da ih je tamo više, ovaj tumor će nas sve progutati

"Plenković će u predizbornoj godini našim novcima povećati plaće svim državnim službenicima za 6,12%, PDV neće smanjiti, upravnu reformu i racionalizaciju državnog, regionalnog i lokalnog aparata neće provesti, poreznu reformu i bitna rasterećenja za gospodarstvo neće provesti, pravosudnu reformu neće provesti, neće vratiti povjerenje i pravnu sigurnost među gospodarstvenike i među građane. Mirovinski i zdravstveni sustav neće reformirati, 72% moje plaće ide tim državnim sustavima, kada se liječim često idem privatno, a na mirovinu ne računam, javni servis mi nije bio saveznik nikada u mojih 35 godina poduzetništva.

On je dakle samo logičan pa je izračunao, tamo ih je više :) Našim novcima spašavati će propala i neodrživa javna poduzeća, kupovati će glasove po BiH , hraniti će partijski klijentelizam i ovaj tumor koji će nas svih jednom progutati. Isto bi to napravio i Bernardić . Nama ni jedni izbori neće pomoći. Nas ni jedna vlada neće izvući iz ove sveopće ekonomske i društvene rupe. Nama treba obvezujući građanski referendum o novom društvenom Sporazumu, kojeg će potpisati milijun građana i kojeg će na kraju morati potpisati sve partije. Referendum na kojem građani traže preciznu i neodgodivu provedbu svih važnih društvenih i ekonomskih reformi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dokidanje partijskog pseudokapitalizma i partijskih poduzetnika, uhljeba i svakog klijentelizma koji ih je tamo doveo i takvima učinio.Osudu korupcije na svim razinama od općinskih špelunki do salona Ustavnog suda,. Ovo predugo traje i nama nikakvi izbori nisu riješenje. Zemlja u kojoj ništarije preko noći postaju uglednici i moćnici, u kojoj nema zaštite za žrtve najgnusnijih zločina i u kojoj pravda ne sustiže prijestupnike, u kojoj se u javnim ustanovama ni spremačice ili hausmajstori ne mogu zaposliti bez partijske privole, u kojoj poduzetnici trpe nesrazmjeran pritisak u odnosu na globalnu konkurencij i moraju to trpjeti jer samo radom hrane svoje zaposlene i svoje obitelji.

Zemlja koju nerijetko u zemlji i u svijetu predstavljaju neobrazovani i nekompetentni ljudi bez ikakvog dostojanstva. Takva zanemarena, zapuštena, neambiciozna i nepravedna zemlja, zapuštenih građana nastavlja se i dalje iscrpljivati jalovim temama, histerizirati na 41. i 91. emotivno uzdizati svoje partijske idole, padati u ekstaze nakon Modrićevog gola i čekati iduću turističku sezonu. Nama nikakvi izbori ne mogu pomoći", napisao je Šuljić.

Link


dugo već nisam pročitala tako smisleni osvrt i zapis! potpisujem svaku riječ! možda neki i pročitaju, pa razmisle...
čitam jutros još par članaka što se događa po ulicama svijeta...kad pravna država ne funkcionira (sudstvo, policija, vojska) kako bi trebala tj u funkciji građana i naroda a ne pojedinih kriminalaca, ulica uzima stvar u svoje ruke! pomalo s tjeskobom se pitam kad smo (a ne da li) mi na redu?

da još malo koji dan iskoristim premium pa žvrljam ovdje iz gušta! i objavim komentar kod slovka kao blog, koji je izgleda srž i smisao postojanja hrvata zadnjih 30 let!
...nejdeju hrvati na cestu osim poradi tekmi i odličja! samo zlato, srebro i slično što sja! normalno, ne poradi odličnih matematičara, kajakaša i slične stoke sitnog zuba već samo poradi "teških" nogometaša! nekako se onda svi osjećamo zaslužni za njihove milione ak smo s njima na ...cesti! od početka rata naovamo ostalo je jedno cca 500 tisuća ljudi bez posla (mislim na one koji su nešto stvaralli i proizvodili)! danas imamo 300 tisuća zaposlenih u javnim i državnim službama (pri tome ne izuzimam višak zaposlenih i nepotrebnih u policiji, vojsci, zdravstvu i sličnim službama od interesa) koji nikako da dođu na cestu? no bilo koja vlada koja dođe morati će upravo to učiniti....ili oni van na cestu (tj država u propast) ili nepotrebni uhljebi u prekvalifikaciju i... marš raditi! o tome da ih nemre niti silovanje djevojčice natjerati da npr izađu na ulicu da ne govorim? nije slučajno što godinama već zadar je "grad slučaj" ali kad se pogleda pozadina svega, zadarski arnauti (arbanasi, albanci) imaju rigidan stav prema ženama, vjerski su jako isključivi i gle posljedice...godinama siluju mlade cure? reklo bi se ništa čudno? no, čudno je što mi ostali ne reagiramo i šutimo na takve gnjusobe? ne prozivam nikog niti brojim krvna zrnca (iako je i ovdje bila jedna ružna rasprava glede silovanja koja su se događala u podstrani prije 5-6 godina) ali zanimljivo da u zaostalim dijelovima RH ima daleko više ubojstava žena, silovanja i premlaćivanja! a nama dobro? a meni dobro! jesen je predivna u maksimiru, mnogi "zagrepčani" nemaju niti pojma da postoje tolika maksimirska jezera, jedna divna "ježeva kućica"...restorančić usred šume sa domaćom klopicom! danas idem na koncert klasične glazbe (besplatan ulaz) u N.Z.....u programu će biti i meni najdraža stvar, summertime (porgy i bess)....znam, reći ćete i iskrica je besplatna, i vaš kafić uredno čitam...al mu se ne pridružujem! nisam čoporativni tip. meni to ne smeta, a nadam se niti vama? ako da, promijenite to pa i vi postanite individualac? jer, ja ću teško u čopor! istina, vukovi te štite od napadaja i nasrtaja drugih, al te jednako tako i rastrgaju ako i kad se ukaže prilika? ja radije sa štitom il na štitu (kak reče jedan grkljanin)! i da, ako vam se čini da sam vas prozvala...jesam! mora netko biti i savjest bloga?

Link

Siluj hrvatski!

Kako piše Slobodna Dalmacija, sedam mladića iz “okolice Zadra” mjesecima je silovalo maloljetnu djevojku koja živi u istom mjesto u kome žive i silovatelji. Sedam monstruma iz “okolice Zadra” sustavno je uništavalo život jedne djevojčice, policija ih je privela, roditelji i rodbina su ispred policijske postaje prosvjedovali zbog uhićenja njihovih najmilijih, sudac istrage Županijskog suda u Zadru Ivan Marković pustio ih je na slobodu.

Ništa od ovoga nije u hrvatskim medijima PRIJELOMNA VIJEST. To sve govori o Hrvatskoj danas. Lijepa Naša je odvratna, bešćutna zemlja puna nasilja i nepravde. Ženomrzačka do boli.

Da smo normalna zemlja premijer bi se očitovao na ovu temu. Da smo normalna zemlja ministar pravosuđa rekao bi nam da Članak 123, stavak 1 Zakona o kaznenom postupku govori u kojim se slučajevima uhićenik može pritvoriti.

Istražni zatvor se određuje zbog mogućnosti bijega
Zbog utjecaja na svjedoke i oštećenike
Mogućnosti ponavljanja djela
Kad su okolnosti djela tako teške da bi moglo doći do uznemiravanja javnosti

Naravno da bi nam ministar pravosuđa, uzimajući u obzir činjenicu da ovaj zločin jest “uznemirio javnost”, bar onu normalnu, morao objasniti zašto su silovatelji na slobodi.

Sve bi to tako trebalo biti da ne živimo gdje živimo. Nitko nije digao glas zato jer smo eutanazirani. Sve dosadašnje vlasti zlostavljaju nas već gotovo trideset godina, mi koji nismo zločinci patimo od kolektivnog posttraumatskog sindroma. Zato će nas i ovaj zločin koji normalnim ljudima ledi krv u žilama ostaviti hladnima.

Možda će neko udruženje za zaštitu žena dignuti glas, naša skockana borkinja za ženska prava sigurno će nekome dati izjavu, premijer će šutjeti, ministar pravosuđa… Bože, koliko mi se gadi, gadi, gadi, gadi čitati ovakve vijesti, sjediti doma i biti nemoćna.

Koga briga što ja pišem? Je li mi lakše kad napišem ovakav tekst? Kao, digla sam glas, ipak sam rekla? Rekla sam, pa što?

Ja sam baka, ja sam nona, ja imam UNUKU. Ja imam unuku koja živi u ovakvoj Hrvatskoj. Ja imam unuku koja će uskoro izaći sama iz kuće i krenuti na neko druženje. Ja imam unuku koja će na nekom tulumu upasti ekipi u oko jer ima smeđu kosu, kratku suknju i zelene oči. Ja imam unuku koju će ekipa, zato jer živi u Hrvatskoj, „okolica Zadra“ nije jedini prokleti hrvatski kraj, silovati.

Ma, ne morate mi vjerovati. Nema tog suca istrage čija bi me odvratna odluka uznemirila. Nema tog hrvatskog suda pred kojim bi moja unuka pričala svoju priču dok bi joj se silovatelji cerekali u lice. Nema tih “roditelja i rodbine” koji bi me uvjerili da je moja unuka kriva jer nosi kratku suknju i ima zelene oči.

Dragi moji, vjerovali vi meni ili ne, ja sam toliko luda da bih, da sam na mjestu none one djevojčice, sve te monstrume pobila. Ma, sprašila bih im metak u glavu. Doduše, kad sam na tu temu pričala s ocem moje unuke i kad sam mu rekla što bih učinila da se mojoj unuci tako nešto dogodi, on me smirio.

“Nona, vaša unuka ima oca. Ne kupujte pištolj.”

ne bih se ja natjecala s fotkom sa krelcetom da nije stara sedam let sa istog ili sličnog mjesta ko i ova jutarnja krelčeva? tribunj...neko proljeće i eto ti prekrasne fotke! ali poanta nije na fotki (priznat ćete, moja je bolja) već u ježincima! ja sam upravo danas bila tako bodljikava! kad se borim za neku pravdu, izginut ću. pa sam tako danas pohodila sud u karlovcu! kaže vrhovni sud da može detaširani (izmjestiti) svaki predmet na neki drugi sud ako je ovaj naš, zagrebački, zatrpan. a jest! a kako mi je već tjedan dana auto u kvaru (čeka red kod majstora, i bome dočekat će ovaj petak) morala sam u dotični karlovac na sud vlakom odnosno busom! pa tram pa bus...pa eto mene jutrom ranim (ustala se ranim jutrom u pola šest, ko milena) u karlovcu na kavi! kako nemam običaj kasniti, normalno da sam najprije osmotrila gdje ga dođe dotični sud (pitala policjota, jer to je najsigurnije), i taman uz tržnicu pekara mlinar! pa opet pitam (mi selaki kad dođemo u grad pitamo ako kaj ne znamo), gdje je najbolja kava u kojoj birtiji na tržnici! bingo. mislim, nisam ja pogodila već se birtija zove bingo i ima najbolju kavu! a sud je prava sprdačina! došao neki odvjetnik (po punomoći) i kao i obično nema pojma! al ubere lovu i pinku za taj dolazak na sud...što više dolazaka više pinke. pa bi on vještačenje (tužitelj je PBZ tj AE) iako je dug uredno plaćen u cijelom iznosu još u siječnju 2018.g. jbt ja sam mogla bit i pokojna, ali jok...ne odustaje ne banka već javni bilježnik! u ovoj lopovskoj državi moš platit dug al može te još ganjati tko se sjeti i tko hoće? pa kažem ja gosponu sucu, znate, zahtjev za ovrhu je predan sudu 2 mjeseca nakon što je dug plaćen, tak da j.b. nije dostavio vjerodostojnu ispravu. jer, nemreš reć za dug koji je plaćen da nije plaćen, jer to nije vjerodostojno! i tako zasula ja suca hrpom papira,dokaza..ovim...onim...sudac pomalo zbunjen...umjesto da on vodi slučaj, ja malo malo pa nekaj imam za kazti! a odvjetnik lupeta...nema pojma o datumima koji su bitni, uopće ne kuži o čem pričam...odvjetnička i sudska posla u ovoj jadnoj državici koja je servis javnim bilježnicima! i rekoh sucu, nebum više dolazila...a čovo se složio samnom da mu mogu sve napisat! i bum...i bum se pozvala na presudu EU suda o istoj takvoj nekoj stvari...gdje jasno kažu da sud sudi i presuđuje a ne javni bilježnik! svuda u evropi osim u ovoj jebenoj rvackoj, gdje je sudska mafija u sprezi s javnim bilježnicima. zato i imamo 300 tisuća ovršenih, a ne zato što ne žele platit dug već stoga što se bilježnici moraju obogatit! imam još jedan sličan sud (ovdje se radi od 300 kn pretplate za HRT koju nisam htjela 6 mjeseci plaćat iz protesta a onda sam ipak sve platila) sa pok. HANŽEKOVIĆEM,! i to bum se sudila...do smrti! takva sam vam ja...za pravdu bum zginula! žal mi je kaj sam ovu prekrsnu fotkicu zlorabila za moje bodlje danas...ali dobre sam volje. jako čak! em sam hrabro ko sančo pansa (don kihotov štitonoša) danas odala karlovcem u potrazi za busevima...em će mi aftek konačno bit gotov nakon 15 dana...sve u svemu, unatoč ježovoj muci (fenomenalaj je taj strikan oliti špiro špula ili kako već) jurišam dalje! bravo ja!

p.s. izgleda da ipak nekaj ne štima s fotkom...no riješit ću ja to valjda, muke mi ježove? u vidu linka ako ništa...bitno da se vidi sva ta ljepota!


Link

svi nekako danas spominju savršenstvo na blogu, pa evo da i ja postavim svoje današnje savršenstvo! jedino kaj me muči kaj ja savršeno nesavršena nemam pojma kak se zove ovo cvijeće, iako je na omotu pisalo: lisiantus? oduševilo me...bijelo-ljubičasti cvjetovi čije boje prelaze jedna u drugu...kakav sklad pa se nekak sve sramim kak sam ja to tak nesavršena mogla dobit tak krasan buket (jedva sam ga strpala u oveću vazu) a samo sam dečka (u pokušaju) pozvala na ručak! pastrve u vreći s povrćem...kolači iz amelie, koje mi je donio dečko, savršen kolač.... baš savršeno pristaje uz ovo učestalo spominjanje savršenstva na iskrica blogu danas! sve u svemu imali smo savršeno nesavršen dan! možda je tajna upravo u tome...družiti se za objedom, prošetati uz savu, otići u kino...plesnjak...izaći iz virtualnog svijeta! mi koji to možemo, to i činimo! normalno, dan u stvarnosti čine i ostale nesavršene stvari ali o njima se obično šuti? o njima ću pričati sutra!

ponukana nekidan percetovom opaskom na mom blogu o tome (kao kletvi) da: uživaj u samoći, današnjim slovinim zapisom o lažima; predrasudama koje se zdrni jako trudio sabrati ravnomjerno muško/žensko, što je poptuni promašaj...jer ljudi su (žene a i muškarci) ipak nešto drugo, potom đusinim blogom o prijetvornosti i ljudima koji nisu dorasli...pao mi je na pamet ovaj uvod u knjigu pod gornjim naslovom kao spasonosna rečenica i postulat u životu: Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima!
c/p
"Ovaj filozofski roman vrlo je brzo postao bestseler, a na Zapadu je proglašen japanskim književnim fenomenom – jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i vještinu kako bi odgovorili na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena. Filozofske se ideje oslanjaju na teorije Alfreda Adlera, jednog od trojice velikana psihologije 19. stoljeća. Iako su Adlerove ideje manje poznate od Freudovih i Jungovih, itekako su aktualne i primjenjive te nam mogu pomoći da preuzmemo odgovornost za svoj život i pronađemo svoje mjesto u zajednici stvaranjem uravnoteženih međuljudskih odnosa. Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Možemo li biti sretni bez obzira na okolnosti? Je li tijek našeg života u našim rukama? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Na nježan i razumljiv način ova knjiga nam pokazuje zašto se često vrtimo u začaranom krugu svojih negativnih uvjerenja, nesigurnosti i ponašanja zbog kojih ne napredujemo te pokazuje kako ponovno vratiti uzde svog života u vlastite ruke. Ona će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."

IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA
Autori: FUMITAKE KOGA I ICHIRO HISHIMI

otužnog li bloga! nisam (nisu) izmislili neko drugo, bolje mjesto...pa ja ko po nekoj navici, ko onaj slijepac koji ide istim putem jer mu put pokazuje bijeli štap, pijanac koji pamti put do kuće po opipu i koljenima, koliko je puta posrnuo? utabanom stazom! kažu da su slonovi dugovječna i jako pametna bića, sisavci! put kojim oni prođu, prolaze generacije...prije i poslije! oni koji se zagube...ili izgube, ne kaže se zabadav...slon u staklarni! biće je skrenuo (ne u glavi) sa svoga puta? iako mislim da je nekoć ovdje upravo bila staza slonova a onda je neka budala izgradila staklarnu! pa se sad čude čemu ovim putem prolaze slonovi? a oni znaju da je to njihov put! špajz servis, češki kristal i ostale gluposti...zadržite za sebe! no pasaran!

da se i ja pridružim večerašnjoj slikovnici, iako slika nije uopće bila bitna! ona je samo lajtmotiv!
glazbeni zavod, svečani koncert povodom međunarodnog dana glazbe(ali i hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika papandopulo) ...neki vladimir krpan, neven frangeš i david gazarov-klavir! potom majstori goran končar, violina, saša nestorović, saksofon, david grigorian, violončelo, lela kaplowitz, vokal, gitare primož grašič i mario mavrin! prekrasan spoj classic and jazz.
ruku na srce izvrsno su se spojili klavir i čelo, izvrsno violina, sax i klavir...ali meni je ipak ponajbolji bio duo klavir i sax...d. gazarov i s. nestorović (telonius monk: i mean you)
poslastica za uho, praznik za oko...i da, o da...bilo je jako puno ljudi! zamislite, ima nas kaj ne kričimo na tekmu dinamotkotigaznam ili na thompsona i ruke u zraku na mišu kovača! jebeš ti nas takve nikakve! drugi put ću zakeljit takvo što...znak raspoznavanja, noge i ruke u zraku! nadam se da opet nikom ne smetam svojim drugačijim zapisom, iako sam se trudila biti u trendu...slika je tu!

Ha ha... Reklo bi se u sridu! U međuvremenu uživam u mirovini i većina toga kaj sam opisala u ovom postu davne 2015.g. na fejsu, me ne muči... Ali dijelim ga i ovdje, zato što ipak i dan danas jako točno opisuje i prispodobuje većinu muškog roda! Čast izuzecima

muškarci su zame dno hranidbenog lanca. no, začudno je to da poradi takvih likova veći dio svog života provedeš upravo u potrazi za dotičnima i po mogućnosti čak i za....suživotom? danima sam odgađala uključivanje grijanja jer sam se nekako zaledila pa mi pasalo i tih 18 u stanu? danas sam konačno upalila grijanje al ne znači da sam se otkravila? osim možda samo za pisanje? često sam vani, puno sam vani...u prometu, na ulici, s ljudima. uglavnom promatram, bilježimi procesuiram...u glavi! malo je teže kad sav taj kozmos moraš pretočit u par suvislih rečenica. i to u 15 minuta pijenja popodnevne kave? gade mi se (sve više jer ih sve više srećem) muškarci, uglavnom moji vršnjaci (cca 55-65 godina) koji sveudilj oblijeću oko tih mladih žena trgovkinja. ružno ih je vidjet i čut kako sline? a žene naprosto rade svoj posao i nastoje bit ljubazne! nekima i je to sav njihov svijet (očijukanje) al su ipak manjina! sve to mi ne promiče, pače...ponekad i uživam u tim bizarnostima! dođe mi da priđem takvom nekom djedici i upitam ga onak uz naivni smješak: jel ti uopće još kaj možeš il svršavaš na tim curkama...verbalno? nije mi povod ovog zapisa bilo to, al svjedočila sam toliko puta kad neki dedek (čak i za mene prestar od cca 65 godina) ostavlja brojeve mobitela, pročitane knjige, pjesme etc. ovih dana sam trebala popit kavu s jednim profačem sa faksa! al neću, iako on još to ne zna? metar i žilet, sa puno preseravanja o sebi i muškog ega koji kak reče, ima posla samo s mlađima (cca 40 let a njemu je 55)? pa sam mu rekla, što ću ti ja? pa ja sam starija od tebe? muškarci problematična ega i puni kompleksa trebaju mlađe cure koje će u njima gledat boga (normlno, on ima i svoju firmu od koje može barit...ups...živjet etc). a i neki drugi dječaci koje sretoh ovih dana jako su me podsjetili da fakat s muškima treba hranit...kitove! jer krilovi su najbolje što muškarci mogu bit? i u poslovnom smislu volim mlade golobrade dečke koji bi pametovali? što im ja mogu kad su prije no što su postali to što sada jesu bili...dostavljači, vozači, prodavači...i odjednom mi postaali kolege, šefovi, direktori? ja im neću skidat poslovni junf jer sam ovih dana naročito...prestara. i sebi i drugima! kao da sam negdje drugdje? a uzela bih godišnji i od sebe što uopće ne znači da nisam zadovoljna sobom. pače, zadovoljna i zadovoljena. no jebač mi ne treba. treba mi muškarac kojeg nema! i znate kaj je treći dio ovog mog omnibusa (oliti trilogije)? to kaj mi je već muka od mene same? jer, deja vu efekt je postao moja svakodnvnica. jedino još da otvorim svoju kladionicu pa da se kladim? toliko pogađam ljude, situacije, reakcije da mi to više nije nit smiješno nit tragično. naprosto mi dođe da se upucam od predvidivosti? sebe još uvijek tu i tamo mogu iznenadit? znate čim? time da vjerujem da čovjek može biti isti kao...čovjek, a ne toliko drugačiji? o fejsu neću (slikom na sliku ja to zovem), no gušt mi je ovo napisat i očekivat efekt od tog?

p.s. ima jedna bitna razlika, danas od te 2015.g., ne moram palit grijanje...toplo je!