HIPOKRIZIJA

"…dođem ovdje često ipak...nešto napisati, popričati...iako sam trenutno u nekom svom filmu zvanom...hm, ne
znam što je...možda ravnodušnost? a možda uvertira u nešto veliko? ili je to samo sjećanje na...ljubav? sve
primljene poruke u zadnjih tjedan dana stanu na jednu stranu...što je znak da se nešto događa sa mnom! lijepo mi je...iako još ne dovoljno? kao i do sada u životu, uvijek nešto nedostaje! a često je već prekasno kad otkrijemo...što? ovaj puta znam da to nema veze s nikim...nada da će nekog ipak biti jača, je od grube stvarnosti….(ja njemu)

„Nisam ovdje često. Obradovala si me.
Još više bi me obradovala tvoja......... strasna i ozbiljna veza…
Ja bih htio da su svi nekako kao ti. Jednostavni i
direktni. Brzi i strastveni. Mudri i djetinjasti.
Sreo sam na žalost i jedno dvije budale (nije
u redu da koristim ovu imenicu, jer svi imaju pravo
živjeti, ali to je tako). Malo sam se povukao.
Mislim da je to i zbog obaveza. Ali naletit će.
Tako sam je željan.......p.... mislim...“ (on meni)

kako je to bilo lijepo i dobro! i kako smo to prije cca 10 godina ovdje pričali mi neki! i kako je to stvarnost i istina i danas! s nekim, ovlaš ga poznavajući, ostvariš dublji odnos nego s nekim drugim ljudima koje poznaješ godinama? i s kojima nemaš ništa! ovdje sam srela gotovo i stotinu ljudi, ali samo sam s nekima imala nešto...a koliko je to nešto bilo površno i malo, govori i to da sam većinu toga ostavila iza sebe! osim par prijatelja s kojima sam i danas dobra, iskrica je za mene bila vrelo iskustva koje me poučilo da sam sretala bezvezne, bezidejne, prazne i uglavnom emocionalno i materijalno slabe ljude! u međuvremenu su i oni ostarjeli, ali ovi novi koji su došli su još lošiji. npr u ovoj potonjoj njegovoj poruci nikad nisam doživjela ljepšu, ljudskiju, muškiju poruku tj rečenicu o poželjnosti žene muškarcu! a reći nekoj ženi takvo što, znači da ženu smatraš samo drugim, svojim bićem! gdje je nestala ta prisnost ljudi, žena i muškaraca? kreveljenje, ismijavanje, izigravanje ludila i gluparanje pristaje npr mojoj petogodišnjoj unuci, koja je jučer bila upravo majstor toga! malo mi glupo da dođem ovdje na iskricu, tzv dejting sajt i jedino kaj imam pročitat i pogledat je upravo to, gluparanje! pitam se što ti isti imaju u svojoj privat prepisci? kladila bih se da je sadržaj neprimjeren godinama i da je na nivou djece pučke škole? bilo bi zanimljivo da netko npr kao ja, objelodani neku svoju dobru ili "dobru" prepisku...ovo je ipak blog na kojem se piše (crtanje je za neke druge sajtove) i komentari su samo u povodu zapisa a ne i smisao bloga? no, prestara sam da učim bilo koga a drugi su prepametni da bi pametan savjet primili! zašiljite si olovku, možda vas bude bolje išlo pisanje? ali, nacija koju zaglupljuju već tolika desetljeća nema šanse da se izvuče bez posljedica? kamo sreće da nacija, koja je sklona alkoholizmu, to sve govori i piše (novine, mediji, blogovi, instabrami i sl) iz alkoholiziranosti? avaj (rekli bi srbi)...koji su (zajedno sa ovim bosanskim mentalitetom) ionak prešli granicu ali ne vojskom već svojim primitivizmom i uglavnom neukusom! jedina dobra stvar je u tome što vas većinu to ne smeta i vama je dobro u tom ćumezu? meni još samo nos viri iz septičke..zato valjda i vonjam sav taj smrad...u državi, u gradu. a bačva, ne ona alkoholičarska već diogenova...eh, nikako da netko zapali nešto više od svijeće? vani rominja...nisam željna k....al sam željna čovjeka? idem na tržnicu, morti utržim pored neke voćke i povrćke u poplavi gluposti i uprkos svega, neki kurac od ovce?

zašto posežemo za nečim što (tko)nam ne pripada? kako znati jel nam pripada? ok, uglavnom je sve u oku promatrača, i ono što je meni lijepo nekom drugom nije. netko cijeni novac, a netko pamet? nekome jedno bez drugog nejde. a drugome pak nejde jedno uz drugo (pamet i novac, jer obično jedno drugo isključuje, barem na ovim prostorima)! pa ipak, jako dobro znamo što je zlatni rez (glede skladnosti i ljepote) i sigurno kvazimoda nećemo proglasiti brad pitom? zašto ljudi subkjektivno nemaju svoj objektivni pogled na svijet, ljude, stvari? nije sve za svakoga. ne kaže se zabadav da svaka ptica svome jatu leti. iako neke nikad ne nalaze (kao ja npr) svoje jato a još manje jatake! zašto ipak posežemo za nečim a znamo da nas ne pripada? i zašto ljudi to uporno čine? ok, da nisu posezali ne bismo danas imali teslu ili tolike bogataše ala bil gates koji su iznikli iz garaža! netko će reći, hrabri posežu? hrabri uspijevaju. nisam ta, barem ne u tom smislu. najčešće sam birala slabije od sebe, jadnije, siromašnije, gluplje...možda je to ipak neki kompleks manje vrijednosti, pa biraš slabije ne kako bi im pomogao (jebena vodenjačica koja misli da svima može i treba pomoći, a njoj pomoć najviše treba) već kako bi bio...nadmoćan ili barem moćniji? a nije da se ne bih voljela i ja nekome diviti...kako ima krasan muški (grčki) nos npr...ili neki dobar kurac koji stoji sam tak! ili tipa koji me pozove u svoj lexus a da nije metar i cvancik? pa na večeru u gračanku na prstace a ljigav je da pomisliš kako gore jelo nisi nikad jeo? što to ljude tjera da posežu za boljim od sebe? jel misle da će samim time i oni biti bolji, ljepši, jači, hrabriji? jedno je imati uzor a drugo je nemat mjeru? a dobar dio ljudi koje sam sretala desetljećima uglavnom nema mjeru. ili su prevršili mjeru. kakogod, opraštala sam im, praštala, često sebi naštetila i pokušavala ih uvjeriti da su vrijedni i časni i čestiti ljudi...ali da ipak trebaju znati svoje mjesto...u društvu, u svijetu...u ljubavi? robovi ljubavi obično traže kraljevstvo nebesko a kraljevi se prostiru po putu kao kakvi putnici s jednim zavežljajem! koja je to nakarada postala od svijeta, života? možda sam iz krivog doba...jedino ne znam bih li se stavila u okrutnu prošlost ili neizvjesnu budućnost? jer, u stvari ne bih se stavila nigdje...nekako nigdje ne pripadam, niti sam se ikad negdje vidjela? a imam doma ogledala...i postavit ću ih još...možda konačno vidim sebe kao drugu i novu sebe? teško je kad od sebe očekuješ da budeš bolji od drugih, jer time ne mijenjaš druge već drilaš sebe...možeš još, više bolje jače! a i ovako je previše, predobro i prejako! i još nešto sam primijetila da mi se dosta dugo (nekoliko zadnjih godina) događa! ne posižem ja više za nikim, već drugi posegnu zamnom...a onda ja dopustim i pripustim takve bez dosega da me dosegnu. jedva i fizički a kamoli kako drugačije? pitanja su uglavnom retorička jer teško da takvi mogu spoznati sebe i svoje dosege? ili je poanta u ogledalima, koje valja sva ukloniti? i zašutjeti...odšutjeti?

u 17 (18) sati popodne, već kad u to vrijeme završe sve dnevne obveze! kako je to dobar osjećaj kad su dnevne pizdarije (dućan, apoteka, razgovori, šetnja s pesom, kuhanja ručka, pranje suđa) u to doba iza tebe i kad ti dan ne počinje, već gotovo da završava! obično skinem grudnjak kad znam da više neću van! i to je šlus od dana! nekoć sam grudnjak skidala tek navečer prije kreveta, iako sam počesto znala ga skidat po istom pitanju (kreveta) u neka druga doba dana i poradi drugih razloga! općenito, volim ovaj dobar život. jer, onaj drugi koji sam imala 40 i nešto godina....ustajanje, odlazak na posao, jurnjava na poslu sa milion obveza, ljudi, vožnje...ma svih tih značajnih beznačajnosti za koje mislimo da ne možemo. ili još gore, da drugi ne mogu bez nas? o djeci i kućnim poslovima da ne govorim? najveći komad života smo perilica, sušilica, kuharica, odgajateljica, učiteljica, dadilja, hodamo po jajima s partnerom ili smo kurva (vjerojatno nema žene koja to nije bar jednom čula u životu)...a tako malo smo urpavo mi? i to u slučaju kad je sve dobro...i brak, i djeca i posel! da mi je netko rekao prije 40 godina kaj me čeka kad odem u mirovinu, sigurna sam da bih taj čas ostavila sve (i djecu i muža i posel) i otišla u nepoznatom pravcu! živit penzonerski život. istina, tada bi me jebala egzistencija koja mi je sad zagarantirana! ne moram više mislit oću li dobit manju plaću, oću li promijenit posao i opet se zajebat. kako ću prehranit djecu, kako ih podić na noge! većina nas odradi taj dio i umjesto da to nazove pravim imenom (tlaka) mi to zovemo produktivnim životom! ajme, što su nam ga namjestili. od marxa koji je rekao otprilike da je rad stvorio čovjeka, iako bih se ja više prillonila onoj izreci: rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina! da netko ne bi pomislio da se nisam naradila, pače...više od 40 godina! i u socijalizmu sam radila kao da je firma moja. jedna moja potčinjena frendica mi je rekla da ja svršavam dok radim! prilično me to ošinulo tim više što sam shvatila da je skoro pa istina! a onda odeš iz firme u kojoj si ostavio više od 30 godina svog života (10 sati dnevno) a da se niti ne osvrneš! ima tome i dvije godine i ne znam koga ili člega bih se sjećala od tamo (osim svoje ljubavi i drugog supruga) glede rada? no, nešto me taj rad (više magla od posla jer svako šefovanje je to) ipak naučio? naučila sam organizirati posao i to sam radila vrhunski. često sam znalla reći za sebe, nisam ja bog zna što znala i radila, ali to što sam radila radila sam najbolje! pa tako i danas organiziram svoj osobni život na svoje veliko zadovoljstvo! ne bi vjerovali koliko je to bitno bilo sve te godine kada nemaš dovoljno vremena (stalno sam bila u cajtnotu i nisam nikad stizala sve, a htjela sam sve)...dan od 17h nadalje bio mi je prekratak! normalno, jer sam htjela cijeli svoj život ugurati u tih par sati od 17-23h? danas uživam jer imam cijeli dan...pa si mogu priuštiti dugotrajno pijenje kave ujutro i čituckanje i surfanje po netu do 11h! ne moram imati nikakav honorarni posao jer mi je mirovina vrlo dobra (za naše prilike i odlična)! nemam obveze prema roditeljima (oba su pokojna) a niti prema djeci jer imaju svoje obitelji a nit ne žive tu! a unučicu viđam rijetko tako da mi je ona začin za život! sve u svemu, divan život! toga obično postanem svjesna tek nekako u ovo doba kad se iza 17h vratim iz šetnje s pesom i time završe moje dnevne obveze! u stvari, sve češće se pitam...kako sam uopće živjela tada kad sam morala svoj dnevni život svesti na vrijeme od 18-23h, a jutrom se ustajati prije 6h? česti stereotipi o tome što je dobar a što loš život su nažalost stvar drilanja i odgoja? od malena nas uče kako da se upregnemo i arbajtamo! svaka čast ljudima (kao npr moj zet i kćer) koji imaju lovu i jedva da su radili u ovih svojih skoro pa pol stoljeća! novac je taj koji daje takav dobar izbor. iako ne bih baš to da uglavnom ništa ne radim, izabrala! radila sam da bih živjela al nisam živjela da bih radila! dobro je da više nit ne radim da bih živjela. sada naprosto živim!

ne samo uživala u "svojoj" mjuzi već se raspametila u čagici! doteklo je malo i za ovamo, pa uživajte (ili kako vam drago)?

Link

Link

Link

Link
ac/dc, queen,janet, stonsi
bilo je toga još, ali i ovo je previše za vremešnu ženu, ne samo slušati već i čagati! falila mi je jedino tina? pa sad nek korona hara slijedećih mjesec dana, ja sam se izdivljala do daljnjega!

I kaže on meni (fore) da mi ne znamo di dupe (tijelo) a di glava (koje nema) samo poradi toga što radije preferiram (ne samo na izborima) mangupa iz kvarta (s lijepim okama) nego nekog guzičavog premijera? Muškarac bez riti mi je onak potaman. To bi značilo da nije uguznik a takve s pozamašnim stražnjim dijelom nikad nisam smatrala sexy? Ko nit ženu ravnu ko daska? Istina, može se sve to shoblat, al je lakše od više napravit manje! Sve se više pitam (a i odgovorih si) zašto se muškarci sve više boje žena? I oće li (kad) i oni evoluirat? Idem u šetnju, morti ufatim koju krijesnicu nadomak centru grada?

Možemo, Zagreb je naš!

uz kavicu, kako nemam s kim ćaskati, eto da tu ponešto nažvrljam! tek toliko, malo slova med ovim sličkama? iako sam jučer imala najljepši pogled na zagreb neću vam podariti sličku! barem tako kažu oni koji dugo već žive u zagrebu. nažalost, zadnjih godina sve je manje dostupan nama raji. al, nekoć smo znali često tu svraćati...na nedjeljne ručkove ili u povratku sa kraljičina! osobito mi je to bila omiljena destinacija godinama koji sam obilazila sa svojim dragim. ljubavna gugutanja obično smo činili oko podneva preko nekih mesnih delicija, s tim prekrasnim pogledom na zagreb! zadnji put sam tamo bila na nekoj večerici upravo s jednim iskričarem i to prije cca 12 godina? to su bila još vremena kad si na iskrici mogal sresti gospona koji si je to mogao tada priuštiti. jer, tada tj u ovoj državi cijene su naglo porasle jer ih je preuzeo neki lokalni tajkun hercegovačko-bosanske provenijencije! mislim da je leko ili takvo nešto, koji je postao vlasnik pola zege restorana, hotela i sl! onako potihno, kurvinski su se zagrebačka popularna izletišta (zagrebački plavi i slični) pretvorila u okupljališta novokomponiranih seljačina tajkuna! srednji sloj si više nije mogel priuštiti takve neke izlete i izlaske! osobito ne s djecom. par puta sam još tamo svratila ovih zadnjih 10 let na kavu ili palačinke, ali upravo bezobrazne cijene su me otjerale. jučer se vratih (ne svojim novčanikom i voljom) jer je lugareva kućica bila zatvorena? i to mrzim kod naših ugositelja (bilo na paklenici bilo na sljemenu) kaj jedno piše na netu a drugo je u stvarnosti? pala je, uz divan pogled, i neka fina janjetina! taman su je valjda spekli negdje oko 13h...još se pušila! porcije obilne, fino grilano povrće i police...sve u svemu užitak! a i moja cura pod stolom je dobila dobru porciju janjetine tak da jučer nije htjela ništ doma jesti! taj kraljičin (iako je prava birtija godinama već zatvorena na sramotu i štetu nas zagrepčana, ali dragi moji tak vam tj nam i treba kad nam bandić kroji gaće zadnjih 20 let) je moja omiljena destinacija i čim dojde ljeto, eto mene tamo! nije zahtjevna staza (štenge jesu ali ima držać pa si malo pomognem), cijelim putem hladovima i potok pun vode koja žubori. ne želim sada glumit google vodiča (sedme razine kaj jesam) al fakat, dobar je osjećaj kad možeš hodat, kad možeš pojest...još da moš pojebat....ha ha...jesam vas našla kaj vam je najbolnija točka? za to se mora moći a i htjeti? no, trkeljat o tome, lijepit sličke i slične bedastoće, može se uvijek! sve u svemu, krasno proveden dan u prirodi. to su ti mali užici koji ostanu kad odu svi, kad čovjek ostavi sve (posel, djecu, partnere) i posveti se sebi! u tim malim guštima i začinima sadržan je sav svijet i život! kad prestaneš bježati i juriti, staneš i zastaneš...i bome ostaneš! da mi netko sada daje sva blaga ranijeg mog života i svijeta rekla bih, tnx no tnx! ili je možda ipak sve u onome...sve u svoje vrijeme! ipak ću vam hitit dvije fotke (šezdesetgodišnje žene bez trunke šminke), al ne od jučer sa kraljičina već od prije skoro pet leta! mjesto je isto, ja malo starija...al to je to!




p.s. očekujem gromoglasan efekat, al ne od teksta već od fotki. dežurni sinoptičari će sigurno reagirati! ne zbog fotki već zbog osobnih doživljaja, pisanja i opisivanje te fotki. jer, time se remeti sklad ovog sajta gdje je dopušteno keljiti tuđe fotke al ne daj ti bog da objesiš nekaj kaj si sam doživel, kak zgledaš, kaj si obišel i tak! no, svatko tko nema vlastiti život mora se bavit tuđim i održavat privid dotičnog! kava popijena, sad ću po unučicu. danas zajedno pečemo štrudlu od višanja i trešanja! blago meni, imam pomagača konačno u životu!

Kada netko tako bahato i samodopadno podcjenjuje narod nije drugo ni zaslužio da upravo ko paun spuštena repa napusti ovu jadnu politiku u još jadnijoj državi! Kulturu govora i neupadanja u riječ očito nisu dobili doma a i u tome perjanica Plenkoviću! Nisam osobito cijenila Bernardića al dečko je moderan političar, skroman, pametan... A ima i prekrasan osmjeh! Sad mogu samo reći. GO Bero GO,!

sinoć sam povukla crtu i granicu jednoj osobi! slučajno bje ženska ali mogla je biti i muška, jer je takvih osoba bilo poprilično u mom životu! jutros se osjećam kao da bih se morala otići ispovijediti (nisam nikad u životu) jer se osjećam grješnikom? a nisam! jer mi cijelo biće govori da sam ispravno postupila. kad ljudi pređu granicu, treba im reći dosta! ima jedna dobra prastara poslovica...daš mu prst i hoće cijelu ruku! i poštivanje? gdje je poštivanje drugog čovjeka? jučer sam bila korisna i osjećala se važno, kao mali od posla. pomagala sam majstoru za rolete! i bome, sredili smo svih šest na prilično velikim prozorima! koji je to dobar osjećaj kad nešto dobro napraviš i riješiš! jedino ne znam dokle, jer neodgovornost ljudi (podstanara) je poprilična. često slušam i čitam o pravim hororima. nikad nisam razumjela problem ljudi koji ne poštuju tuđe kao da je vlastito? gledajući sve te grafite i obojane fasade nagrđene raznim "umotvorinama" frustriranih mladih ljudi...hm...ja bih sve to na radne akcije (iako ni tip logora i prisilnog rada nije loša zamisao). normalno, njima bih pridružila i sve uhljebe koji ništa ne rade ali uredno primaju plaću i pune zege kafiće! otvoriti veike javne radove i zaposliti sav taj višak administracije. a bome, radi se o 300 tisuća ljudi (što državnih firmi, agencija, ministarstava, holdinga i sličnih firmi kojima nije smisao služiti i opslužiti građana već su sami sebi smisao)! to je onaj parkinsonov zakon (al ne i bolest) o progresivnom umnažanju administracije! da se vratim na početak priče. dakle, ako ti se netko najavi u posjet (kada ti uopće ne odgovara) i ti pristaneš na to jer se radi o zdravstvenom pregledu, pripremiš ručak, sobu i ostale stvari jer nije isto biti solo i imati gosta. pa ti dotična otkaže ručak jer je eto, dogovorila posjetu dragim nekim prijateljima...pa ti meso koje si odmrzla propadne tj skuhaš za dvoje i nema druge nego da pesa omasti brk? i potom cijeli dan čekaš i prilagođavaš se kad će dotična nazvati i doći...i fakat, ona opet oko 18 h javi da ide van na neku prezentaciju i da neće doći kako je rekla. i kažem ja, čemu to hodanje okolo sad u koroni? i ok, ali dođi do 10, najkasnije 11 h...u 11 h ja pošaljem poruku sadržaja otprilike: nisi se javila pa pretpostavljam da si odlučila prespavati kod prijatelja i javi se sutra da li uopće dolaziš? i ja u krevetac i negdj eu 11,15 tj 23,15 zvoni mob i ona kreće pa bu došla za 15 min? ja na to, pa nije takav bio dogovor, pa čemu to hodanje okolo a sutra trebaš kod doktora, ja u krevetu, haustor zaključan /znači oblači se i silazi etc/...i ona ...neću onda niti doći i tuf! a meni drago! pa me grize savjest? a ne bi trebala...jer treba poštivati ljude koji ti pruže dom (ili utočište u slučaju potrebe)! na ovaj zapis me podsjetila jutarnja žestoka grmljavina i slovkov zapis...kako je čovjek malen ispod zvijezda i kako je nešto malo od prirode dovoljno da nas satre! a mi se bahatimo...prema drugim ljudima, prema prirodi...ljudi ne poštuju druge ljude i prirodu. ne mislim da ljudi moraju imati strah i strahopoštavnje, ali neki zort i neki osjećaj odgovornosti prema svemu i svakome, DA! nažalost, uglavnom nemaju i zato jesmo tu gdje jesmo. nisam djevica i ne moraju franđe na tepihu bit poredane ko vojska, ali neodgovornost ljudska, tipa lako ćemo i slična ponašanja dojadila mi. pa sam povukla granicu...no more! ako to znači da je čovjek sam i osamljenik, kao vuk bez čopora, neka. ne uživam u tome i ne želim, ali sve više se ograđujem i udaljujem od nepotrebnih ljudi, stvari. sređena i svoja...iako za većinu sjebana i nedruželjubiva?

p.s. volim biti gore (ponad etea) a neki se morti i pronađu u ovim fotkama? kaj nisu simpa ovi starčeki na planinarskom domu? ili ovi magarci (ili mazge ili mule kako vam drago) kaj vlečeju po prastarim putevima koji su nekoć bili jedina komunikacija kopna i mora? btw svaka čast ovoj curki, bila je sidro dečku koji se pentrao i u jednom trenu opao, ona ona ga je držala! dobar je osjećaj kad znaš da život stavljaš u dobre ruke! obećajem, neću više (keljit fotke) do fašnika...ili tu negdje? ako budem, molim da me dežurni brižni "blogerri" podsjete na moju objavu?

evo malo u slici jer se riječima teško može opisati ta ljepota Paklenice, Starigrada...iako je ova hrpa slika tek djelić snimljenog, viđenog...pa eto da podijelim (objavit ću u nekoliko sekvenci i blogova)! ja sam uživala...nadam se da ćete i vi? počet ću s krajem tj za apšit smo si priuštili škampe i to one gigantske...a kako je to rijedak događaj, eto da i njega podijelim! prekrasna gostionica Dinko bila je pravo otkriće...jeftino a vrlo ukusno, te obilne porcije. lijepo je bilo sedam dana ne kuhati i biti gost! priroda je prekrasna, nije bilo lako uspeti se i hodati sedam sati u komadu, ali vrijedilo je! šteta što je jako malo turista ali meni je baš to bio gušt! nastavak s fotkama slijedi...neću vas zasuti previše jer moram ostaviti mjesta cvijeću, mačorima i ostalim tricama i kučinama! malo sam se i ja ukazala (fotkama se razme a i pisanjem...vratija se šime) a kako sam si uplatila premium za tri mjeseca bojim se da ćete me tu i tamo čitat? za mene je ljeto gotovo (barem do početka rujna) stoga ću ovo što je od ljeta ostalo hibernirati! a to znači da ću i pisati. kak ono vele, plati pa klati!

p.s. zadovoljna sam sobom jer sam u jednom danu propješačila sedam sati uzbrdo i potom nizbrdo...po kamenju i stazama paklenice! bravo ja! dobar je to osjećaj kad konačno nakon deset let dolazaka ovamo (uglavnom sam pješačila parcijalno i manje i niže dijelove) konačno se popnem podno vrha i "pokorim" tu famoznu divljinu "winnetoua"!

(paklenica, ovih dana)

fakat, sinoć se vratih opet u svoj dom i fejs me podsjetio na ovaj tekst od prije četiri godine! nemam ništa dodati a niti oduzeti...osim što je to bilo prije četiri godine zapisano. divno je kad drugi (pametniji) ljudi shvate ono što i ti shvaćaš! bilo je krasnih sedam dana na moru! ne mogu se odlučit koje fotke stavit, al bum ih nakrcala...ako ništa za nove priloge sjećanja i da me fejs npr za četiri godine opet podsjeti gdje sam i kako bila!


KADA MORAŠ, MORAJU TE PRIMITI
" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..." Ovih dana gledala sam jednu takvu osobu i upravo ovo što sam napisala potvrđuje...nema je. To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem. U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom, Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"
Vratih se danas u svoj dom...pomalo brzopleto (držim do riječi i dogovora za razliku od drugih) i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 40 let i da mogu, sutra bih otišla. Frendica mi danas slavi 68. ročkas, al veli da je on više zanimljiv stoga što slavi pol stoljeća jebačkog staža! Daleko sam još od toga, no tako blizu. Kao što mi je i daleka moja posljednja (možda ne i zadnja) ljubav! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

Ovih dana sam na odmoru! Ne sjećam se kad mi je ovak lijepo bilo? U zagrebu potop a ja se jučer okupah triput... Danas i četiri kupanja! Trenutno sjedim pod smokvom u ljuljački... Sara na terasi izvaljena... On surfa bespućima fejsa! Još nikad nisam bila na moru s frendom... I baš je dobro! Nemamo nikakva očekivanja, on svako jutro ode u dućkas po friško kruh, nosi torbu na plažu, plaća cugu, ručkove... Ima, i mog doprinosa da ne govorim... Krasna kućica sa dvosobnim apartmanom, dvorište... Hladovina! a trebalo nas je i dopelja ovamo...cca 300 km. Pa šetnja uz more.. Večernji bambus... Paklenica sa svojom prekrasnom prirodom... Sve u svemu divan život! Dobro je kad možeš tako režirati svoj život... Ovaj put me čak niti potres nije uznemirio? Istina, prekjučer sam pješačili po vrletima više od 16 km pa odmaram! Ha ha... Čak sam i sex odbila (Al ne od frenda) iako bi mi baš dobro došao? Tko zna, morti ovo bude prva cijela godina mog života nakon 17.godine života, bez sexa? kad se vratim u zagreb nakeljit ću hrpu fotki...da se vidi divota! već mi dojadilo cvijeće i ništa drugo po blogu...jbt ljudi više nikam nejdeju ili ne fotkaju? a život je kraj nas ako već nije u nama? o tome da ljudi nemaju što reći da ne govorim?

dobri stari Hollywood. mjesto čagice svaki petak...i tako godinama! sada odem jedva jednom mjesečno! drugačije (lošije) mjesto, mjuza, ljudi...a i ja sam starija! sumnjam da bih sada mogla održati tempo plesa od 9h navečer do 2 ure iza ponoći i to onak bjesomučno ko tina turner? na ovoj fotki rekoše da ličim na merlinku...a tako me doživljavao i moj pokojni drugi suprug! uvijek mi je govorio da sam džepna venera! lijepo je imati uspomene i sjećanja...ali i stvarati nova! živjela sama buran život (dva braka, puno veza, puno ljubavi, djeca, posao) a i sada ne živim penzionerski? iako mi se ovaj život sviđa...ovaj smiraj i spokoj! pomirba sa samim sobom. čak i sa ovom glupom državom i narodom...ali nemam drugi. dovoljna sam sama sebi! uz ponekog prijatelja...poneku kavicu, druženja...šetnju s pesom! jednom rječju, divan život! čak i love imam više nego ikad! samo da potraje!

pa možda Intervju Mani Gotovac,2012.g.:..."ponosna sam što sam se usudilla govoritii o ženi preljubnici.O onoj o kojoj se kod nas šuti ili šapuće na uho...o kojoj je nepristojno govoriti,neprimjereno je uopće govoriti o ljubavi u Hrvatskoj ako ona nije društveno ozakonjena,ako nije bračna,majčinska...o ljubavnicima koji se osjećaju kao izgnanici...sve je to nepristojno...bila sam mlada,u prolječu svog života,i bila smrtno zaljubljena....vodili smo tada suludu i tajnu ljubav,oboje smo bili u braku,nisam se osjećala krivom,ne osjećam se ni danas.Usudila sam se ljubiti.U toj sam vezi postajala ženom,ta me veza stvarala....ne kajem se,ne bih se odrekla ni jednog trenutka,ni boli,ni užitka,koje je stvaralo stanje ljubavi.To je najveće blago na svijetu.Vjerujem,naime,kako živjeti znači postojati u očima onih koje volimo.Ali ljubav ne poznaje etiku.I ona možda jedina ima pravo na to.Ni danas ne bih tu vezu nazvala prevarom.Pa to je bila istina!Tu nije bilo prevare"
jednako mislim i danas...ona je pokojna, moj ljubavnik i ljubav također...ostalo je jedno svjedočanstvo ljubavi...vrijedilo je to doživjeti, vrijedilo je živjeti! a živa sam i danas pa mogu o tome svjedočiti...i osam godina nakon, bojim se da nije ništa drugačije. žene su i danas preljubnice a ne ljubovce! uvijek sam se pitala čemu izraz ljubavnice kad je ljubav u pitanju? nekoć su to divno zvali...ljubovca! bila sam ta....ta tema je i danas tabu tema! uprljat ću je objavom na ovom sajtu, ali za mene je ovo ipak ljubavni sajt! ta gdje bi drugdje trebao biti? možda svi ovi koji pišu (crtaju) na blogu ne bi trebali ovdje biti? ovom zapisu o mani...meni...zasigurno je mjesto ovjde! znala sam da još nešto moram večeras učiniti. ne moram oprati suđe, ne moram pesu ispeljati na pišanje...ali morala sam napisati ovaj zapis...i idem spati!