HIPOKRIZIJA

me zadiviti? možeš li me zadiviti? ti nepoznati znanče! jutrom uz kavu, u povratku...iza mene dobar tjedan. konačno sam se makla iz zagreba, konačno si pozvala frendicu na par dana. i konačno bila na čagici! poznate face od nekad, isti ostarjeli i otužni ljudi...druga ja! kao da sam sada samo promatrač a ne i sudionik? ali nizak šećer po povratku doma iza ponoći govori da sam se potrošila poprilično! plešući, se razme. ali, ples je u neku ruku produžena ruka sexa, strasti..onoga što imamo (ili nemamo) u sebi i tijelu! a plesala sam skoro ko nekoć. sad mi je jasnije zakaj je moja majka i u 75..g. svog života jutrom dolazila s dočeka nove godine, svaki vikend išla na plesnjake etc etc...danas mi unučica ima pet let! sretna baka...a konačno i kćer dolazi na moje. počinje cijeniti svoju majku! dugo je trebalo, ali se ipak dogodilo. reklo bi se, što više hoću? pa i neću! osim ako me ne zadiviš? iako znam da nećeš. nekako mi se čini da se taj nije rodio, barem ne za ovog života. no more!

čitam styxu i medu! tako to izgleda kad ljudi razgovaraju. većina je to zaboravila i u reali a nekmoli u virtuali? i kaže styxa da je ostarila? pa se sjetih sebe u njena ljeta! to je bio život i pakao! najveća sreća ali i najvećma tuga. tako to valjda biva. bila s dvoje djece, razvedena i imala svoju najveću ljubav. živjela punom sobom od jutra do navečer. a tek noći. u 40-tim i 50-tim sam najvećma otkrila sex kao produžetak ljubavi! i onda uživala u svemu do 60.g. potom su me posjetili porgy i bess i njihov somertime...onako uljuljano i pomalo leizi vrijeme. događalose još poneko svršavanje, ali i ljubav! dapače, mogu reći da su mi se četiri zadnje godine dogodile moje najkvalitenije veze koje ipak nisu opstale! čak i jedan zajednčki život iako sam mislila da je to nemoguće! dobro je da je i to prošlo. tak da styxo draga, kad već pitaš onda možeš i pročitat jel još svršavam (nadam se da ti da iako znam da malo i rijetko kako i priliči ženi sa dvoje djece koja nema ljubavnika ili zajednički život)! no, tješim te da će biti bolje, tko zna možda i ti otkriješ sebe u svojim 50-tim? a zadnji sex vrijedan spomena bje onaj lani za uskrs! istina, imala sam dva sexualna pokušaja, jedan čak i ove godine...ali to bje tak traljavo (ne od moje strane) da mi se pomalo zamjerilo! naime, muškarci nakon 50. 60....teško da su baš za neki sex? barem ne onakakav kakav ja želim i znam! tak da sve u svemu styxo, niti ja ne svršavam...eto već i svibanj na polovici, ljeto samo što nije...a kako stvari stoje (osim ako se ne potrošim s nekim mladcem a to mi još uvijek tlaka da ne završim u apsu zbog bludničenja s maloljetnicima) bojim se da je moja sexualna saga pri kraju? sve u svemu, kavu sam popila, ovdje ionako dugo već (a zadnje vrijeme naročito) nemaš kaj pročitat osim pogledat koju fotkicu! ali, bolje su na fejsu i na ptičici nego li tu. otužno, ali odraz stvarnosti! ispada da ću uskoro (čast jednom dragom čovjeku s kojim vodim dobre razgovore) najbolje razgovore voditi sa unučicom! ona će ovih dana pet ljeta, a većina odraslih je na nivou petogodišnjeg djeteta. dapače, mala me čak štovište iznenađuje svojim rječnikom i bistrinom pitanja i zaključivanja! već sada vidim da će imati problem svojih roditelja na potenciju (oboje su mr dr i intelektualci)! jadni ljudi koji strše sobom ponad...krovova, stabala i ostalog korjenja! neka i tebe styxo pa makar samo svratila! probudit ćeš se i ti iz tog otaljavanja za jedno 10 ljeta...a onda ćeš živjeti! baš se pitam oću li i u staračkom pisati blog? a sad na uobičajenu nedjeljnu kavu. rutina se vraća, sve je skoro pa normalno. osim mene, koje nema i nadalje! povremeno svratim k sebi! i ovdje, simptomi bolesti su očigledni...puls i bilo se pipa, zjenice još uvijek šire, pogled u ogledalu dopire...do mene! tu sam, jer tko bi konstatirao da nisam ako ne ja?

"Zamislite da ste u ogromnom trgovačkom centru gdje postoji na stotine kino dvorana. Gledate oko sebe kako bi vidjeli što se prikazuje i primjećujete film sa svojim imenom u njemu. Nevjerovatno! Ulazite u kino i unutra nema nikog osim jedne osobe. Vrlo tiho, pokušavajući da ju ne uznemirite, sjedate kraj te osobe koja vas čak i ne primjećuje, svu svoju pažnju usmjerila je na film. Pogledate na platno i kakvo iznenađenje! Prepoznajete svaki lik u tom filmu – svoju majku, svog oca, braću i sestre, svoje voljeno biće, djecu, prijatelje… Onda ugledate i glavnog junaka u filmu – vas!
Vi ste zvijezda filma i to je priča o vama. A ta osoba pored vas pa to ste također vi, gledate sebe kako glumite u filmu. Naravno, glavni junak je upravo onakav kakvi vi vjerujete da ste, a tako je i sa svim sporednim likovima jer vi znate tu priču o sebi. Poslije nekog vremena, osjećate kako vam je pomalo dosta svega ovoga čemu ste upravo prisustvovali i odlučujete otići u drugu kino dvoranu.
I u ovom kinu je samo jedna osoba koja gleda film i ni ona ne primjećuje kad sjednete pored nje. Počnete gledati film i prepoznajete sve likove, ali vaša uloga ovog puta je sporedna. Ovo je priča o životu vaše majke i ona je ta koja gleda film usmjerivši na njega svu svoju pažnju. Onda shvaćate da majka nije ista ona osoba koja je bila u vašem filmu. Princip na koji ona prikazuje sebe potpuno je drugačiji. Riječ je o načinu na koji vaša majka želi da je svi vide. Vi znate da to nije istinito. Ona jednostavno glumi. Ali onda shvaćate da je to način na koji ona sebe doživljava i to je neka vrsta šoka za vas. Zatim primjećujete da lik koji ima vaše lice nije ista osoba koja je bila u vašem filmu. Kažete sebi: “Ah,to nisam ja”, ali sad možete sagledati kako vas vidi vaša majka, što misli u vezi vas, a to je daleko od onoga što vi mislite o sebi.
Onda uočite lik svog oca i kako ga vidi vaša majka, a to se mnogo razlikuje od onoga što vi vidite. Potpuno je izvrnuto, kao i njeno opažanje svih drugih likova. Vidite način na koji majka vidi vaše voljeno biće i čak se pomalo naljutite na nju. “Kako se usuđuje!” Ustajete i izlazite iz dvorane.
Idete u sljedeće kino i tamo se prikazuje priča o vašim voljenima. Sada možete uočiti da način na koji vas vaši voljeni doživljavaju i taj lik je potpuno drugačiji od onog koji je bio u vašem filmu ili onog koji je bio u filmu vaše majke. Shvaćate način na koji vaše voljeno biće vidi vašu djecu, porodicu, vaše prijatelje. Možete pratiti kako osoba koju volite želi prikazati sebe, a to se razlikuje od onoga kako je vi vidite.
Onda odlučite otići na prikazivanje filmova vaših prijatelja, vaše braće i sestara i otkrivate kako svi u svojim filmovima “iskrivljuju” likove.
Nakon što ste odgledali sve te filmove, odlučujete se vratiti u prvu dvoranu i ponovo vidjeti vlastiti film. Promatrate sebe kako glumite, ali više ne vjerujete ni u što, niste više sigurni u vlastitu priču jer ste shvatili da je to, ipak, samo priča. Sada znate da je to što ste glumili cijelog života zaista bilo bespotrebno jer vas nitko ne vidi onako kako biste vi željeli.
Jasno uočavate da svu dramu koja se odvija u vašem filmu zapravo nitko oko vas ne primjećuje. Očigledno je pažnja svih usmjerena na vlastite filmove. Ljudi čak ne primjećuju ni kad sjedate kraj njih u njihovom kinu! Glumci su svu pažnju usredsredili na svoju priču, a to je jedina stvarnost u kojoj oni žive. Njihova pažnja je toliko zauzeta osobnom tvorevinom da čak ne opažaju ni sopstveno prisustvo – prisustvo onog tko promatra njihov film.
U tom trenutku za vas se sve mijenja. Ništa više nije isto, jer sada razumijete što se zaista događa.

Ljudi žive u svom svijetu, u vlastitom filmu, u svojoj priči. Oni ulažu svu svoju vjeru u tu priču, i ona je za njih istinita, ali to je relativna istina jer nije istina za vas. Sada možete vidjeti da se sva njihova mišljenja o vama tiču lika koji živi u njihovom filmu, a ne u vašem. Onaj kome sude umjesto vas je lik koji oni stvaraju. Što god ljudi mislili o vama zaista se tiče samo slike koju oni imaju, a ta slika niste vi. U ovom trenutku jasno je da vas ljudi koje najviše volite zapravo ne poznaju, a ni vi njih ne poznajete.
Jedina stvar koju znate o njima je ono što vjerujete u vezi sa njima. Upoznati ste samo sa slikom koju ste stvorili, a ona nema nikakve veze sa stvarnim ljudima. Mislite da dobro poznajete svoje roditelje, bračnog partnera, svoju djecu i prijatelje vrlo dobro. Istina je da nemate pojma što se događa u njihovom svijetu – što oni misle, što oni osjećaju, o čemu sanjaju.
Onda dolazite do zaključka da ne znate čak ni sebe, jer ste toliko dugo glumili da ste postali majstor u pretvaranju da ste ono što niste. Sa sviješću o ovome uviđate koliko je besmisleno reći: “Moja voljena osoba me ne razumije.”
Nitko vas ne razumije. Naravno da vas ne razumiju. Čak ni vi ne razumijete sebe. Vaša osobnost se neprestano mijenja, od jednog trenutka do drugog, u skladu s ulogom koju igrate, u odnosu s drugim likovima u vašoj priči, u skladu s načinom na koji sanjate u to vrijeme.
Kod kuće, vi imate neku svoju određenu osobnost. Na poslu, vaša osobnost je potpuno drugačija. S vašim prijateljima se ponašate na jedan način, a s prijateljicama na drugi. Ali čitavog života ste unaprijed donosili zaključke da vas drugi ljudi poznaju vrlo dobro i kad oni ne naprave ono što očekujete, vi to shvaćate osobno, reagirate bijesno i koristite riječi da stvorite mnogo sukoba i drame ni za što.
Sada je lako razumjeti zašto postoji toliko sukoba među ljudima. Svijet je naseljen miljardama sanjara koji NISU SVJESNI da ljudi žive u vlastitom svijetu, sanjaju svoj san. S točke gledišta glavnog lika, koja je jedina točka gledišta, sve se vrti oko njega. Kad sporedni likovi kažu nešto što ne odgovara njegovom uglu promatranja, on se ljuti i pokušava obraniti svoj položaj. Želi da sporedni likovi budu onakvi kakvi on želi da budu, a ako nisu takvi, on se osjeća uvrijeđeno. On sve doživljava osobno. Sa sviješću o ovome možete doći do rješenja, a ono je vrlo jednostavno i logično: ne shvaćajte ništa osobno.

Jednom kad uvidite da ništa što oni kažu ili rade nije zbog vas, nije važno tko o vama širi glasine, tko vas za nešto krivi, tko vas odbacuje ili se ne slaže s vašim stajalištem. Nijedan trač ne utječe na vas. Čak se ne trudite braniti svoj kut gledanja. Jednostavno puštate da psi laju, a oni će zasigurno lajati i lajati i lajati. Pa što? Što god ljudi rekli ne utječe na vas jer ste otporni na njihova shvaćanja i emocionalni otrov. Otporni ste na grabljivice, na one koji koriste trač da povrijede ostale ljude, na one koji žele iskoristiti druge kako bi sebe povrijedili.
Ne shvaćajte ništa osobno – poruka je koja predstavlja odlično pomagalo za interakciju s pripadnicima vaše vrste, između ljudi. I to je karta koja vas vodi pravo u osobnu slobodu jer više ne morate upravljati svojim životom prema mišljenjima drugih osoba.
To vas istinski oslobađa! Možete raditi što god poželite, znajući da što god uradite nema nikakve veze ni s kim osim s vama.
Vi ste jedina osoba koja treba brinuti za priču o vama samima. Svijest o tome mijenja sve.
SJETITE SE, SVIJEST O ISTINI JE PRVI KORAK DO OVLADAVANJA SOBOM, A TO JE ONO ŠTO UPRAVO SADA RADITE. Podsjetili ste se što je istina.
Sad kad razumijete ovu istinu i kad ste svjesni, kako više išta možete shvaćati osobno? Jednom kad razumijete da sva ljudska bića žive u svom svijetu, u sopstvenom filmu, u snu, ovaj sporazum je pravi zdrav razum:
Ne shvaćajte ništa osobno."

Obično jednom tjedno u ova vremena odem do trešnjevačkog placa jer mi se jarunski ogadio (repovi za ući u tržnicu, a izbor nikakav)! Razlog je pomalo prozaičan...obavezno kupim mojoj pesi neki teleći ili juneći jezik i neko juneće srčeko! Ta srčeka i jezici su golemi, onak za bar četiri puta! Ovaj put sam i sebe počastila nekom telećom šniclom i rebricama. Normalno, riba i blitva za danas. Nakon ručka macaron torta od mrkve s mascarponeom, a jučer čiz! Baš sam se razmazila ovih dana. Poslužim i kćeri pa sam joj tako danas osim ribe kupila i još ponešto! Ona je jako izbirljiva i kupuje samo domaće od grge čvarka ili nekog drugog OPG, al može si priuštit. Ja sa penzijom mogu jest povrće i iz kauflanda! Još jedan razlog /manje prozaičan/ za odlazak na trešnjevački plac je vinarija iločki podrum. Imaju krasan merlot u rfinfuzi...obično kupim dvije a ponekad i četiri litre. Imam bonus, nakon deset kupljenih jedna gratis, a litrica košta manje od 20 kn! Volim kad mogu kupit nešto jeftino a dobro! Za kraj sam se počastila buketom...božura! Oduševila sam se kad sam ih vidjela...konačno na tržnici i cvijeće! Božuri su mi jedno od najdražeg cvijeća! I tako sam si danas u svom životu učinila toliko radosti! I jučer me ozarila sreća, jer sam konačno nakon skoro pa dva mjeseca boravila vani na Glavici sa svojom unučicom i kćeri, nas četiri cure. Unučici je pesa bila pravo otkriće, šalabajzanje po šumi, potočić i izvor...podsjetila me na moju djecu dok su bile male. Kćer i ja smo se samo smješkale i malo, jako malo pričale, uz poneki značajni pogled? Kao da smo se bojale remetiti tu ljepotu i skladnost...djeteta, šume, zvijeri? Šuma je prekrasna, sva zelena i uvijek sam obožavala boraviti u njoj! Otkad imam pesu i više! Htjedoj upravo ova dva događaja podijeliti ovdje javno na blogu (koji je ipak umro ma što tko mislio o tom), na kraju svog premiuma! Život treba ispuniti lijepim malim stvarima koje nas čine sretnima. Ne očekujem više velike? Ne znam čak niti reći što bi to veliko bilo? Jer ovo malo je tako veliko. Jer, veliko je biti zdrav u mojim godinama, veliko je imati pristojni prihod a da ništa ne radiš, od kojeg si možeš priuštit poneku radost...uvijek sam voljela fino papati, obući se, izaći. Istina, nemam više trošak izlazaka, ali sam uredno načela kutiju sa 300-stotim rukavicama koje btw koštaju ko npr tri moje cuge pri izlasku van! Bila sam smiješna sebi jer sam shvatila, nakon dva mjeseca, da je plac gotovo jedino mjesto mog „izlaska“...pa sam se našminkala /unatoč maski i rukavicama/, odjenula tuniku koju sam obično nosila na plesnjak! Prodavačica vina je bila oduševljena njome i glasno komentirala....a kompliment žene mi je uvijek bio draži nego li muški! I to me raduje, da još uvijek imam volju i smisao za dotjerati se, obući, sjest u svoj mali aftek i imati lovu u džepu za koji ekvivalent mogu dobiti pregršt svojih ispunjenih želja! Sve to mi daje tako dobar osjećaj slobode i sreće! A i ova pjesma će upotpuniti cijeli doživljaj, obožavala sam ju svojevremeno!

p.s. ove božure naročito poklanjam jednoj blogerici i nadam se da će uživati u njima kao što sam danas ja uživala

kornijeva YU grupa.. kosovski božuri!

Link

napisala (nacrtala) dva bloga, jedan za drugim! pače, zauzet ću svojim slikama cijeli blog! možda zato što sam zadovoljna dvjema stvarima i pojavama danas! jedna sam ja, ovako bez trunke šminke i davno zaboravljene frizure budući sam kod frizera zadnji put bila prije 4 mjeseca! ufotkala sam se kako me ne bi ljudi zaboravili u ovo doba kad se ne viđamo? no, sebi sam jako dobra...pa kad mogu sve te instagramuše mogu i ja (ovak bledunjavu)!
a druga stvar koja me danas oduševila je pogled s mog balkona na ove dvije predivne rascvjetale akacije (bagrem)!
kak ono vele, prihvati izazov? pa da vidimo jel ima tko je u stanju objavit svoju fotku danas onak...bez šminke, crno na bijelo? ugodan i dobar ovaj praznik rada, 1. maj! nekoć smo ga slavili uz janjetinu, izlete po lijepoj našoj i van...ali eto došla i vremena kad smo sretni da smo doma, zdravi i...bledunjavi! a može i neki janjac, odojče ili nekaj slično? ovak ko krelec, riba je uvijek dobro došla!

lijepo je jutrom uz kafe, čitati kako netko traži...sebe! to obično dođe (većini ne dođe nikad) nakon pola stoljeća kad počnemo konačno promišljati i sebe a ne samo druge (ne samo osobe već i stvari)! ponekad je taj sastanak sa sobom prilično mučan, ali kako dublje i dulje boraviš u sebi nekako sve više otkirvaš i ljepotu i tog kopanja, i nalaženja, nenalaženja, mučnine...ljepota je u putu! imala sam sreću boraviti uz jednog misaonog čovjeka 20 godina koji me produhovio, pokazao mi put...na koji sam morala sama krenut! i eto me i danas...tu sam i tragam! tak sam dosta davno (2008.g. ) napisala i objavila priču o tragaocima (citiram cijelu svoju priču-zapis kao i komentar kod mandarineta):

„….Na čovjeku je veliko to što on može biti oboje. I most, i cilj. Naravno, ako je dovoljno jak da oboje bude. Biti samo most nije dovoljno, nije potpuno. To je samo uvjet da dođeš na cilj. Ta druga obala o kojoj piše stari Friedrich, smo mi sami. Ma kojim putem prolazio, i ma koliko padao, ma koliko prezirao ili poštovao, ma koliko mrzio ili ljubio, tek kada prestaneš biti mostom, a postaneš ciljem, postaneš čeznućem, tek tada postaješ, tada jesi. Tek tada možeš znati zašto si padao, zašto si prezirao, zašto si mrzio, zašto si ljubio. Kada nađeš tu drugu obalu, kada nađeš sebe. Tek na toj obali možeš vidjeti onu obalu, onu koju si napustio, onu u kojoj nisi bio, već si samo mislio da jesi. Tek na toj obali možeš reći da si postao ciljem, a prestao biti mostom….“

I tako na tragu riječi (prepiske) jednog blogera i blogerice (bili smo tu)….but, i oni bijahu samo….tragaoci… kao kroničar jednog prošlog vremena…još uvijek robujem riječima…još uvijek vjerujem riječima…i nekako se ne dam s ovih stranica.
Iako sam ovog časa tužna, od tuge ljudske…zbog tužnih ljudi koji to tek trebaju postati…ta to su ipak samo djeca….pokušavam shvatiti da je i tuga radost življenja…tada postaješ…jesi…pišeš…citiraš druge koji su došli do istih spoznaja…nisam postala cilj, nisam prestala biti most…moj cilj je postao mostom…ka meni…za mene…za njih…kako reče halil đubran u „proroku“!
I tako idem mostom tim…ka cilju!

Stoga….tragaoci…kako riječi tako i …sebe…neka nam „prorok“ pokaže put!" (2008.g.)

a eto, niti 2020. se još ne dam sa ovih stranica?

never! sažela si bit u svom blogu! a glupa pitanja novinara uopće ne znam čemu i kome služe? glume javnost i demokratsko društvo! btw već se neko vrijeme pitam kaj su delali više od mjesec dana...liječnici, sestre i ostalo medicinsko osoblje...jer kad zoveš, nitko se ne javlja? normalno, pametan pacijent hoće pitati ako je naručen na pregled, da li i kada može doći? oni će o tome vjerojatno tek u ponedjeljak razmišljati kako da to organiziraju umjesto da su ovih zadnjih 14 dana zvali sve naručene ljude i naručivali ih za ubuduće? tako npr to rade u češkoj...nazovu pacijenta, kažu da je otkazano i zakažu novi pregled ili će ga zvati! kod nas je to nezamislivo? ili npr...tramvaji su trebali počet vozit jučer, a nisu? pruge porušene od potresa, potres bio prije mjesec dana a tramovi nisu uopće vozili...pa zakaj ih nisu popravljali zadnjih mjesec dana? kaj su delali? ili HŽ, kažu pruge su oštećene od potresa...pa opet vlakovi ne voze od jučer...jer oni tek od danas počinju kopat po prugama...uobiačjeni prizor, trojica rade a trojica gledaju i komentiraju kak delaju? važno da svi delaju, a stožer naročito kaj se svaki dan naslikava za 3,5 mrtva! oni ostali mrtvi, bolesni i slično...stoj! bojim se da smo u slijepoj ulici a ne u ulici s pravom prvenstva? no, izgleda da će za izbore biti taman vrijeme i otvorena autostrada! tak i treba...konačno će otvorit i salone za šišanje...ovaca! stampedo može krenuti!

cvijeće nije krasilo moj dom, valjda kako je krenula ova korona, tržnice i cvjećarne ne rade! bilo je dana kad sam često dobivala cvijeće, ali i onih godina kada nisam...čak niti za ročkas! još više je bilo dana kada sam si ga sama kupovala! cvijeće ima za mene posebno značenje. zahvalna sam fejsu koji me podsjetio na ovaj buket cvijeća na današnji dan, od prije četiri godine! priznajem, teško da sam ikad dobila veći buket cvijeća (osobito rukom brani) koji je obuzeo pola mog ex dnevnog boravka!


jednako tako, pristaju mu i riječi m. prousta u putu ka swanu:

"...ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

uz ovo cvijeće paše i jedna prastara, ali meni draga pjesma!

Link

dobro jutro arapo! u svoju priču unijela si toliko ljubavi (ali i boli)! stoga držim palčeve da udomiš neko stvorenje u vidu pesa! i sama sam tako, kad sam ostala solo (kćeri se udale i otišle svojim putem, ova jedna čak 700 km daleko) imala sam potrebu nekom se dati! nekoć ranije, imala sam mačku (jedan mačor i jedna mačka) koju sam isto tako, kad ju je kćer donijela ko malo mače cijelu noć držala na grudima i tam je nakon plakanja zaspala (osjetila je valjda otkucaje mog srca i mislila da sam joj mama ha ha)! i tako se moja cura (lovačka pesa) i ja družimo već više od 10 godina. ona je sada već stara, ako i ja! ona nema nikog osim mene a i ona je moja obitelj! ispočetka je bilo svega (skoro sam živčani slom doživjela) jer sam ja radila a ona onako mala od mjesec dana bila sama doma! i danas imam zgrižene štokove u stanu, popišani parket i druge tragove koji podsjećaju na njeno odrastanje! ali, dala mi je sreće kao malo tko ili što! imala sam puno veza zadnjih 10 godina ali ispada da su to sve bili prolaznici a ona je ostajala! bilo je i nerazumijevanja od drugih ljudi za moju pesu i naš "suživot!" ali...nije mi žao što sam ju udomila! istina, to je i obveza (i košta) ali i ti si valjda osoba koja mora davati i u davanju vidi smisao! i nemoj predugo čekati....kreni što prije, jebeš koronu...mi smo jači od nje! i predlažem ti da uzmeš curu...lakše ih je kontrolirati..a ako je uzmeš iz skloništa oni odmah tamo i čipiraju i potom steriliziraju na svoj trošak! sretno!

p.s.
ova prva fotka je još iz dumovca, imala je ciglih mjesec dana...i plave oči u koje sam se odmah zaljubila! a ova zadnja je gospođa u godinama...negdje ovih dana!
isprika ako je neprimjereno kaj sam ti posvetila blog, nekako ovaj prostor ovdje ponekad doživljavam isto kao obitelj i stoga sam ti kao član bloške obitelji poželjela pripomoći u tvom naumu!

dobila sam ovih dana zadaću da fotkam sve kaj je zanimljivo u ovo doba covida virusa, pa to i činim. no ta zadaća me nekako nagnala da napišem i ovaj zapis danas...sa fotkama! ova prva je od danas a ova druga je od prije 3 godine! obje svjedoče o mom vremenu i bivanju! sigurna sam da je i vama pogled na ovu drugu bolji? iako sumnjam da ćemo previše ove godine do mora, iako možda tek sada hrvati ponovo imaju priliku biti svoji na svome? morti konačno dalmacija postane obrađena...pod vinogradima, maslinicima i morti konačno opet ovce zabijele i zableje zagorom, podbiokovljem, podvelebitom? morti i penzioneri stignu do mora? kakogod, obično u životu cijeniš nešto tek kada izgubiš! no, za neke pak ljude, stvari, događaje...sretan si da si ih izgubio! pa tako ja npr uopće danas ne zavidim zaposlenima koji moraju na posao pjehaka ako nemaju vlastiti prijevoz...ili su morti na čekanju jer nisu potrebni. a znamo da je plaća svakom potrebna. i gledam svaki dan jednako kako broje ove umrle i koronarne, brojim i ove novo nezaposlene! uglavnom su to mladi ljudi. pitam se od čega žive sada svi ti konobari, kuhari, čistačice...svi oni koji su opsluživali te restorane, kafiće? čitam danas da bi trebalo otvorit kafiće i pod kojim uvjetima? ok, 2 osobe za stolom, razmak...ali trebalo bi ograničit vrijeme boravka...pa da svatko stigne i može popit svoju kavicu a ne da se gosti nasjeđaju satima! znam, prethodno treba za 50% očistit državnu administraciju i poslat sve te uhljebe da nešto stvarno rade, jer njih 50% ne radi ništa osim što zauzimaju mjesta po kafićima cijelo radno vrijeme. tada ćemo imati puno više mjesta u kafićima. i bilo bi dobro da se malo ugledamo na švede! možemo mi to? a čitam i objavu češkom predsjednika da česi neće putovati ove godine van zemlje! bravo predsjedniče...tako se brine za svoje građane a ne da ih se tjera da rade turističku sezonu u ovim uvjetima? zamislite plažu gdje se tiskaju jedan do drugog, restorane i kafiće, ceste...to sam i do sada izbjegavala (full sezona 7-8 mj)! za kraj...malo sjećanja na život bez corone!



p.s. nemrem ne postavit javno jedno pitanje muškarcima? kaj ih to tjera da npr u profilu objavljuju svoje selfije onak obznaženi 95% (samo u kupaćim gaćicama) i to ovi "dečki" prilično nakon pola stoljeća? a kužim i ove koji nemreju objavit svoje fotke pa objavljuju fotke djevojaka za koje bi im se mogla izreć kazna za pedofiliju...ja sam se npr jutros grohotom nasmijala jednom takvom "kitu" koji je objavio svoju profilnu (nudi početna stranica iskrice)...onak mišići na razbrojs! jasno je meni da takav ne želi partnericu već steroid (poticaj oliti suplement za svoju onemoćalu muškost)! istina, i ja sam danas evo pribjegla takvoj jednoj objavi ali kao antipod ovom životu sa virusom! uživajte u kojoj god fotki...ovoj prvoj koja vas podsjeća na stvarnost (barem moju sa mog balkona) ili ovoj drugoj (opet moja stvarnost al u neko drugo doba). a možete i u svojim ružičastim naočalama sa djevama bajnim (mlađim 20 let) o kojima sanjate? radije se okrenite svojim vršnjakinjama i partnericama! šteta, jer probudit ćete se u sedmom deceniju života a tada vas neka niti od 50 neće htjeti niti pogledati! svaka ljubav je pri tome iznimka, jer ljubav jest iznimna!

sad tek shvaćam kaj sam zadnjih godina propustila jer nisam gledala španjolske serije i trenirala španjolski jezik? da jesam sad bih uživala u ovom predivnom španjolskom titlu!
btw da malo dopunim đimijev album foto albuma za pamćenje!

https://www.facebook.com/uzavrelipoeta/videos/245822929897124/


p.s. nadam se da sam uspjela kopirati linkove al ako nisam imate na face profilu uzavreli poeta...uživajte kao što sam ja uživala gledajući ovu prekrasnu bitku na neretvi (ili sutjeski svjedno)!

FENOMENALNO! BRAVO ČOVJEČE!

p.s.ps-a
na cinestartv premiere 1 gledam isto jedan fenomenalan film...plivaj muški...o sinhroniziranom muškom plivanju! fenomenalan film, nešto sllično kao skidajte se do kraja al na francuski način! toliko od mene o dosadi!

jutrom, onako pred ogledalom u kupaoni razgovarah s tobom! nije to bio razgovor ugodni, a niti svađa. i da hoću ne bih to mogla niti znala. jer, znam da ti je pepeo razasut kamenjakom i teško da bih znala kad bih možda i stajala na njem? pa ipak, kada sam te zavoljela prije silno godina (prije više od 30, voleći te 20) naslutila sam da ćeš ostaviti neizbrisiv trag! jer, da bi žena spoznala koliko je žena, treba takvog muškarca! stoga ću (u ova mirna jutra kada je jedino izvjesno da bu sunce izašlo i zašlo) se prisjetiti jednog svog zapisa na blogu prije cca 11 godina! i knjige Žene trče s vukovima, autorice Clarisse Pinkole Estés, koja mi je bila inspiracija za ovaj moj zapis!

(moj blog 2009.g.)
Žena koja je obdarena nježnošću, ženstvenošću, oblinama…fizičkim atributima svoga jastva…pa potom ima nečega i u svojim vijugama koje čak i koristi ima protiv sebe gotovo sve muškarce…i žene!
Oni prvi ne vole uz ljepotu cvijeta osjetiti mudrost i snagu..npr. vjetra, oluje…jer to ne pristaje uz cvijet! Jer biljka je…biljka, ovisna i nejaka o vodi, zemlji…tako puno toga! Kome trebaju jake žene, osim one same sebi? A ako kojim slučajem i naiđu na takvu, pa ih ona zaokupi, osvoji…osjećaju ih kao vječno rivalstvo…kako duha tako i tijela…jer…one su poželjne i drugim pripadnicima čopora, a mužjaci ne vole dijeliti svoje vlasništvo! Oni vole uzimati tuđe vlasništvo!
One pak, žene intuitivno osjećaju svoje suparice, otimačice pa nagonski žele osvojiti (ili zadržati) očeve svojih budućih potomaka, pa ih osjećaju kao prijetnju i nastoje ih eliminirati! Pri tome sva su sredstva dopuštena a priroda je žene doista obdarila plaštem kameleona! Koji se može kupiti u raznim njegovim bojama…cipela, torbica, šminke, haljine, donjeg veša…svih onih izmišljenih stvarčica kojima bismo mogli pokoriti i osvojiti i Atlantidu a kamoli jednog muškarca.
Pa kako onda opstaju takve neke čudne žene koje ne objavljuju abdikaciju niti tijela..niti duha!
One ljubav žive u sebi, one šapću ljubavne riječi, one koračaju i klize nečujno..one ostavljaju tragove…bez traga, duboko u dušama ljudi…o kojima se ne priča, o kojima se šuti nedjeljom za ručkom, subotom u krevetu uz ugašeno svjetlo.
Te žene uglavnom imaju ostavljene muškarce ili su ostavljene same. one žive u prikrajku tuđih života, onih koji ih nemaju, a da toga nisu svjesni! One se ne odazivaju, jer ih ne zovu. remetile bi uobičajeni ritam roštilja, ispraznih razgovora i ispijanja pive! Njih se ne zove niti na književne večeri nekih ružnih žena jer ne uklapaju se svojom ljepotom, ženstvenošću…
One ne pripadaju nigdje..nego sebi, njih nitko ne treba, jer one ne trabaju radi trebanja. iako su željene….voljene…samo vjetar zna njihovo ime….i njime mrsi kosu…vječnosti!

(ovaj današnji blog posvećujem jednoj mladoj ženi u vjeri i želji da će naći ljubav kao što sam je ja našla u njezinim godinama)

pitanje nije retoričko! jer, zašto vjernici imaju potrebu silom ići prema ljudima koji su drugačiji? povijest nas je dovoljno naučila da su ognjem i mačem pokrštavali mnoge narode, bliska sadašnjost nas ostavlja zgroženim nad silnim zločinima koje su počinili muslimani u ime alaha, ratovi koji desetljećima traju na bliskom istoku zbog vjere...napad svećenika kamenjem na pride povorku u splitu prije par godina, jučerašnji napad na novinarku kada je pokušala objaviti da se krše propisi (zabrana okupljanja) koje je proklamirala država (uz uporabu sile npr na jarunu ili npr u vinkovcima gdje su dečki pekli janjce). svećenik koji je jučer (poslušajte njegove riječi) izgovarao takve ružne riječi da bi ih se zastidio i najgora i okorjela skitnica i pijanac! voljela bih u ovo mirno blagdansko jutro (meni je to jutro kao i svako drugo alli su me uznemirile ove scene brutalnosti i nasrtaja) čuti odgovor vjernika: zašto se vi osjećate ugroženima od nas par posto ne vjernika koji naprosto ne mislimo kao vi i ne nasrćemo na vas. pače, mirno trpimo sve te procesije, TV program koji danima već daje samo vjerski program etc etc...mogu li ja biti sigurna na ulici od vas? jesam li ja kao građanka ne vjernica sigurna u ovoj i ovakvoj državi gdje huligani pdo krinkom vjere nasrću na žene na ulici? u čemu se mi (vi) razlikujemo od nasilnika arapa koji hiću bombe pod druge i raznose sebe? dobro je puljak (stranka pametno) rekla: svi sve znate al ništa ne činite da nasilnike odstranite ne samo iz crkve /uključivo i mnoge svećenike pedofile/ već ih izopćite iz društva kao takve? i kaznite kao kriminalce? zar nije to smisao društva, zajednice i vjere, poštivati integritet druge osobe? ili je jedno za pojanje i procesije a drugo za djelanje? svećeniče iz ove priče, sram vas bilo! voljela bih kad bi ovo jutro bilo svima mirno i dobro bez napada na ljude samo zato što rade svoj posao (novinarka) ili drugačije misle, druge su vjere, nacije, ili naprosto nisu vjernici! zar mi ne vjernici nismo ljudi?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-splitu-u-crkvi-napadnuta-novinarka-ko


ja-je-snimala-policija-privela-dvojicu/2174304.aspx?fbclid=IwAR2NiXHO8NzZvM


-vL6x6z1TJtochpa6-riRPbkY7ZbW4dsFdLIsEh2Efk2M


https://www.index.hr/vijesti/clanak/marijana-puljak-svi-su-znali-da-ce-biti


-misa/2174482.aspx

evo nam čestitke?! hm...hm....neki se godinama ismijavaju iz redova koji su bili 80.g. prošlog stoljeća? ispada da se niti 40 godina nakon nismo nikud dalje makli, dapače...onda se čekalo u redu za kavu, deterdžent i benzin ali ne i za kruh i obrok?

https://www.dnevno.hr/vijesti/pretuzne-scene-koje-ce-vas-slomiti-kod-svetog




-duha-nepregledna-kolona-ljudi-koji-cekaju-na-red-za-hranu-1454361/?fbclid=




IwAR0dyIFYeQ6DyzgI3965AKBtU4_1ZfsDdYtxQgV2bvmrGIxY3WYU9HlRmXA

Link







radije bih da i danas ja idem u austriju i trst po kavu i trapke nego li da ovoliki jadni ljudi stoje u redu za današnji ručak! a popovi koji ovih dana hodočaste ulicama gradova, mislim da bi bilo pametnije da je (moj) novac koji je država njima dala, dala ovim jadnicima koji su gladni i omogući im da prežive? to bih ja nazvala "hod za život"!

p.s.
eto i moje pisanice! a i komentar na temu jaja i ostalih bakanalija ostavih niže dolje! prije pet godina bila sam na jednom zanimljivom događaju...vuzem to zovu vu križevcima! tada sam vidjela najveće jaje! i prisustovavala uskrsnim krijesovima! sve u svemu, simpa događanja, kraj, običaji, ljudi

Možda da počnem gotovo od kraja? Jer, kada ti oveće samostojeće ogledalo padne u kupaoni na pločice sve očekuješ samo ne da ostane cijelo i čitavo? A upravo se to dogodilo! To je možda i najveći i najvažniji događaj dana, nema sedam godina nesreće? Svi svodimo ovih dana svoje računice i nekako smo svi postali računovođe, bilo novca ili odnosa (ljubavi?). Neki se, kao što čitam povezuju ovih dana sa ljudima s kojima nisu to činili godinama? A neke veze i brakovi pucaju upravo zbog blizine te daljine koja ih je spojila u vidu covida! I mene su imali neki takvi potrebe ovih dana zvati? Pače, ne samo da nemam potrebu proširivati krug svojih znanaca, prijatelja, rodbine već svodim i reduciram sve što je višak! Uvijek sam imala običaj površne kontakte i poznanstva radije raskinuti nego li ih vući sa sobom godinama. Često sam ljude brisala iz svojih adresara netom što smo završili neku aktivnu komunikaciju. Ponekad je to bilo pretjerano, pa sam neke ljude vraćala jer su bili uvrijeđeni kaj sam ih obrisala (iako se post festum ispostavilo da je prvotna odluka bila ispravna)...a na neke sam i povraćala kad su mi se ponovo javljali!

Kak reče M. Streep:

“Više nemam strpljenja za neke stvari u životu! Ne zato jer sam postala arogantna, nego jednostavno zato jer sam došla do točke kada više ne želim gubiti vrijeme na stvari koje me čine nezadovoljnom ili tužnom.

Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerani kriticizam ili zahtjeve bilo kakve naravi!

Izgubila sam volju za udovoljavanjem onima koji me ne cijene, nemam ljubavi za one koji me ne vole i ne želim se nasmiješiti onima koji se ne smiješe meni.

Te trošim više niti sekundu na one koji mi lažu ili pokušavaju manipulirati.

Ne želim više biti u blizini onih koji se pretvaraju, koji su nepošteni ili površni.

Ne toleriram akademsku aroganciju i ne prihvaćam popularnu trivijalnost. Mrzim konflikte i usporedbe!

Vjerujem u svijet suprotnosti i zato izbjegavam ljude s krutim stavovima i nefleksibilnim osobnostima.

U prijateljstvu ne toleriram nedostatak odanosti i višak izdaje. Ne slažem se s onima koji ne znaju dati kompliment ili riječ ohrabrenja. Teško mi je shvatiti ljude koji ne vole životinje.

A povrh svega – nemam strpljenja za nikoga tko ne zaslužuje moje strpljenje! “

Tako nekako i ja ovih dana svodim svoje bilance iako ih nikom ne predajem a još manje prodajem ili namećem! Reducirala sam sebe ima već tri tjedna od svih kontakata (onih in vivo) i mogu reći da sam zadovoljna kako uspijevam posve normalno i dobro živjeti oslonjena nase. Nikad nisam imala potrebu imati upaljen radio tek toliko da nešto svira i stvara dojam nečije prisutnosti. Niti imati kraj sebe ljude koji tek čine neki broj prijatelja, znanaca ili ljubavnika? Dapače, nikad nisam imala prijatelje s povlasticom i uzela npr nekog sexualnog partnera samo zato jer mi se našao pri ruci? Ni danas to ne radim. U mene gromoglasna tišina. A kad si u tišini možeš najbolje čuti sebe a glasna kakofonija drugih ljudi gotovo da ti je nepodnošljiva? Nekih, koji hine prijateljstvo ali se nikad ne javljaju. Ili onih koji se javljaju gotovo svaki dan al nikad ne nađu vremenu niti volje za susret s tobom face to face? Nažalost, ima onih koji desetljećima već „ uživaju“ moje društvo a da ga uopće nisu zaslužili osim trajanjem. Dopuštam tima i takvima da su ipak tu kraj mene. Jedno takvo prijateljstvo traje već više od 40 godina sa mojom dvostrukom kumom (dupli propali brakovi). Sutra bih mogla ostati bez tog prijateljstva, jer, osim dugogodišnjeg prisustva u životu, malo što imamo zajendičko! Eto dokaza kako prijateljstva mogu opstati i dugo godina a da ljudi nemaju gotovo ništa zajedničko. Gotovo da takva prijateljstva podsjećaju na dugovječne brakove ili veze koji traju i traju....ali nema ničeg osim trajanja? A možda je tajna u tome što smo obje vodenjačice a poznato je da mi možemo sa svim i svakim održavat površne kontakte? Na sreću, u mom slučaju ja sam podznak škorpionka a oni pak imaju upravo intenzivne odnose (kako sexualne tako i druge), iznimnu dubinu i povezanost te osjećaj pripadnosti i odgovornosti! Imam i jedno dugogodišnje (deset let ) iskričavao prijateljstvo koje je i mnogo više od prijateljstva! Kad ti čovjek učini ogromnu uslugu koju ti ne učini niti tvoj rođeni onda to cijenim, jer mi nitko nikad takvo što nije dao! Obično su uzimali u mom životu. I u tom druženju, unatoč različitosti skužila sam da mi škorpioni imamo intenzivnost na jednom drugom nivou i često ne trebamo ništa reći već samo šutjeti i bivamo povezani? Eto nas i u ovim teškim vremenima! Ne viđamo se više barem jednom tjedno na kavi, ali se čujemo svakih par dana! Jedno drugom smo one sigurnosne ziherice (sigurno se sjećate njihove svrhe pri prvoj pomoći) jer niti on niti ja gotovo da nemamo koga? Ja se možda više tako osjećam a on stvarno nema nikoga! Osim to dvoje ljudi imam još par ljudi (ja sam uvijek imala više muških prijatelja nego li prijateljica) s kojima prijateljujem dugo godina već (više od pet) i iako se rijetko vidimo, kad se čujemo i vidimo, znamo da smo si dobri i važni i koji znam da uvijek postoje za mene! Imam i jednu frendicu s kojom baš i nemam nešto zajedničko osim odlaska na plesnjake ali veže nas osjećaj da si možemo pomoći kako i jesmo, kad je trebalo! Ja njoj, ona meni! I inače sam često imala u životu „prijateljice“ koje su imale neke koristi od mene, ili su je bar očekivale i prijateljstvo je trajalo koliko i taj interes ili očekivanje! Dosta ljudi sam upravo sa iskrice odstranila, neke čak kirurškim rezom ne zato što sam dobar kirurg već upravo stoga što ne podnosim prijateljstva koja to nisu! Licemjerje mi je strano a istina i lojalnost su mi jako važni postulati u životu! Neki ljudi su se sami izgurali iz mog života svojom naprasitošću, nepromišljenošću, indolencijom i post festum „pameću“ što kod nas škorpiona ne pali. Jednom kad te prekrižim, gotovo! Prolaznici ne trebaju nego ostati prolaznici u našim životima! A ovo definitivno nisu vremena za prolaznike, ne samo zbog corone već i zbog godina. Kad ostariš i sve premise dovedu do zaključka, onda je i on ispravan! Što ne znači da prema nekim ljudima nisam bila nepravedna, prema nekima gruba, nekima nisam dala drugu šansu etc etc. Ali, ipak mislim da je svatko dobio po zaslugama, i malkice više što i nije zaslužio. Bilo dobro ili loše! Osim što svodim račune ovih dana, mazim sebe! Jučer sam si radila tortilje, danas šparoge (one baš taljanske), spekla sam si štrudlu od jabuka i višanja, obaveznu čašu merlota uz ručak i bambus navečer uz kokice i neki dobar film! Dodali su mi pet novih filmskih programa al ne pretjerujem mogu ponekad biti disciplinirana. Dva su mi dnevno dovoljno! Čim spomenem dvaput, odmah me to asocira na prošli uskrs koji pamtim samo po tome što sam tada imala zadnji sex! Ove neke pokušaje nakon toga ne računam jer zna se što je sex? I mogu vam reći da sam se navikla! Čvrsto sam obećala sebi (a i darivatelju bona za dobar sex) da ću prvom prilikom za vikend (kad otvore karantenu i odlazak iz prebivališta) otići i iskoristiti ga (bon mislim)! I tak, drago mi je da sam tamo i tu, jer tamo gdje sam ja bila vi ćete tek doći (nadam se i želim vam)! Jedino što mi je važno ono s početka priče....svela sam sebe na pravu mjeru....otkrila sam smisao života ne tražeći ga! Usrećujem sebe, a ako i kada naiđe netko...hm...možda usrećim i nekog pored sebe? Do tada...au revoir!

frenki boy

Link