HIPOKRIZIJA

ovaj naš blog podsjeća me na selo moje malo, iako smo mu mi nadjeluli ime: grad! ima to naše selo sve što ima i svako drugo. uske uličice i vrtove sa balkonićima koji odvajaju kućicu od kućice i čine prepoznatljiv red i poredak!
kućice su poredane i napravljene tako da je svaka iznad tla cca jedan metar. dovoljno da je nedostupna prolazniku a opet dovoljno dostupna da siđeš sa nje niz ljestve. one se pak spuštaju po potrebi, kada i ako slučajno neki susjed iz drugog sela zaluta. ili ako, ne daj bože, nekom prifali neki sastojak za spravljanje života!

inače, to selo živi u velikoj slozi baš zato što su svi svima nedostupni. osim kad im i ako im treba. selo se zove trebavišće!
u kućicama na drvetu rolete su uvijek spuštene, tako da je potrošnja struje vrlo velika. stanovnici trebavišća ne vole biti u mraku, zato im stalno gori svjetlo.

ima jedna zanimljivost iz tog sela. u njega stalno dolazi jedno te isti majstor koji je svima dobar i potreban! on održava stepenice od konopaca. jer, svaki stanovnik trebavišća zna da mu je životno važno biti izoliran ali i povezan! a kako nikad ne znaš kad će naić neki "susjed" i susjed, pripravnost je na najvišoj razini!

serviser je zato uvijek dežuran. on ide od kućice do kućice i pozdravlja sve! čak i one koji ga ne zovu, on navrati! nek se nađe. ponekad dođe neki novi stanovnik i sagradi svoju kućicu na drvetu, ali često se desi da ti novi ne znaju kakav je red i poredak tute. pa zglajzaju. pa odustanu. a odu i ovi starosjedioci, bilo da odapnu bilo da im dopizdi biti susjed sa susjedima koji to nisu. osim toga, naporno je svaki dan spuščat i dizat stepenice, virit kroz roletu i gledat jel ima ili nema svjetla kod susjeda? nitko ništa o nikom ne zna.

osim jedne zmije koja dođe svaki dan iz šume i obiđe sve kućce, jer je ona tu doma! prodrma ona malo stanovnike jer se uvuče u njih strah da ne bi i njihova tajna "zaporka" od kućice života postala dostupna? ipak i unatoč, svi su složni ko braća.

biraju oni povremeno i svog nekog poglavara, ali znate kako je s vladarima. čuli ste za osmana: "... tko bi gori, eto je doli,: a tko doli gori ustaje.."! ponekad se isuču i mačevi, ali uglavnom nema ozlijeđenih, osim ega. no, tu su ljestve koje se mam spušćaju ili dižu, rolete i ostale bravice koje zaključavaju sva srca!
no, mi smo sretni jer imamo svoju kućicu, svoj dom, ma kakav on bio! nadamo se da neće doći neka oluja i sve nam to srušiti? zato se molimo bogu svaki dan da poštedi nas i našu kućicu! selo će ionako preživjeti!

"Nedostajala sam. Sebi. Možda i ponekom još. Tebi nisam. Jer te nema. Iako te očekujem. Dugo već. Gotovo sam zaboravila kako i zašto. I zbog čega. Kad se pojaviš, možda me opet neće biti. I ti si otišao. U potragu. Za sobom. Vratit ćeš se. Što ne znači da ćemo se sresti. Sve me to podsjeća na još jednu priču o ukletom Holandezu? Čak ti ni imena ne znam. Tako ih je mnogo prošlo, čak štovište cijeli imenik. Gotovo se više ne trudim pamtiti. Jer ionako ne bivaju dugo. Tek do prvog zaborava ili smjene. Jedino se brodovi mijenjaju. Poneki na jedra, poneki motorni gliser. Uglavnom isto more, isti pogledi, čak i dodiri. Ništa novo ovdje na dalekom sjeveru. Osim ponekog juga. Koji miriše na brnistru i još poneku velebitsku biljku ubranu ovih dana. U obnovljeni profil sam stavila opet staru fotku. Sad će joj i godina dana. Tada sam još imala fotografa. Jednom zgodom, prigodom čak. Ili možda bolje, dala sam se fotkati. Uvijek sam se pitala zašto ljudi koji su u jednom trenutnu jedno drugom značili puno, gotovo sve u istom nekom drugom, postaju ništa. A ta sjećanja, boje, okusi, mirisi žive dulje, kako reče Proust
"...ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

U isti taj obnovljeni profil stavila sam novi podatak. O svom hobiju. Šetnji i pisanju. Šećem sa psom al pišem sama. Uglavnom sebi i tebi. Koji ne dolaziš. Ili si već otišao. Poneki me i čitaju. Ali nemam potrebu za komentarima. Iako sam izostavila onu famoznu: BEZ KOMENTARA MOLIM! Imam potrebu za ljubavlju. Još uvijek. Možda je to ona od nekad. Poznata a ipak drugačija. Ili ona nepoznata. O kojoj maštam. Je li glupo maštati o ljubavi u ovim zrelim da ne kažem prezrelim godinama? Vjerojatno jest, ali oni mirisi i dodiri Proustovi nikako da me ostave. Bar u sjećanju! Što ne znači da živim u njima i snjima. Dapače. Vrlo sam živa. Živahna čak. Sve više me opsjeda i mir. Toliko željeni.
Baby, welcome back."

The Equals

Link

crtica jedne mene iz 2010.g. kada sam još bila tragaoc, kako za sobom tako i za njim!

a možda sam htjela u biti staviti jedan drugi tekst iz 2015.g. koji je primjereniji ovim dejting sajtu.
o kako dugo ne pročitah ovdje dobar tekst o ljubavi, sexu....eto malo za podsjećanje, gdje smo, tko smo...a možda i što smo još?

"ne bih pisala, jer koga je briga s kim sam i da li sam spavala? ali čitajuć xx ne mogu ne napisat i drugi par rukava. onaj sinoćnji, noćašnji, jutarnji! kako je predivno držat u naručju muškarca (muškarčinu, pače) koji tak položi glavu u tvoje krilo...spokojno, bez straha, stida ili bilo kakva druga očekivanja. i ti koja ju držiš. taj trenutak traje vječnost. i nitko gotovo ništa ne govori. potom sama nasloniš glavu na naslon dvosjeda i mirno promatraš njega kraj sebe! diše. čak je popodne i hrkao dok sam ga dekicom pokrila. i pesa se privinula uz njega. oblizala ga čak. sumnjam da je s dvije ženske istovremeno općio? ta nije on swinger. popodne smo se naprosto zavukli u krevet. poslije ručka. bez puno dramatike i teatralnosti...ta više nam je od 100 godina. više od mjesec dana nisam nit zakopčala nit otkopčala grudnjak. on jest. sve u hipu. nismo nigdje nit van izlazili. noćni život metropole nekako nam nije trebao. istina, otvorili smo plančićev plavac tek toliko da bolje i lakše meljemo. na tom istom dvosjedu. na kojem smo se potom i pojebali. onak, bez puno predigre jer sve bilo je...igra! i ljubili se dugo u noć. i jedva spavali, jer smo se stalno smještali jedno drugom u krilo. moj oktopus! i jutrom opet kita, ko da je pravi 8.mart! hm..lijepo je tako ulaziti i izlaziti jedno iz drugog, lijepo je bit u muškom zagrljaju, kad te obujmi dok izlazi kroz vrata. ko da mi i sada stoji iza leđa i smišlja neke nove grickalice...uha, nosa, vrata! što bih dala za to? sve, jer jesam. nije važno koliko da traje, al želja da bude vječno. bilo jest. koliko će, da li će opet, možda nije bitno. iako jest presudno. to, reći da je to minorno, da je to nekaj kaj ne želim..ha ha...bila bih veliki pinokio (daj se pipnite pred ogledalom), zato priznajem i sebi i vama...bje predivno bit u zagrljaju svog mušarca!"

ovih dana jedino kaj povremeno tražim jest boja. ovaj put je žuta! podsjeća na kovačićekicu i njezinu žutu ružu!
i opet, ovih dana, netko me pitao da li lisica ili kovačićek (u nekom razgovoru o glazbi)? rekoh, kovačićek! moja omiljena rečenica potom bje; dulje je trajalo cvijeće u mojoj vazi nego li neke priče o ljubavi?
a i kćer mi nudila da mi pokloni kartu za koncert 17.2. poradi valentinova. odbila sam. jer, nekoć sam ju voljela čut, gledat...dugo već ne. ljudi koji se parenavljaju ne mogu ostavit dojam na mene. a i nemam s kime ići! ne želim ići s nikim!

Ovako čila i bistra nedjeljnjim jutrom, skorašnji filmski naslovi koje sam odgledala su mi baš pravi izraz mene same! Pogodio me jučer udar sreće i to sam zabilježila mojim red me note (nije više huawei) mobitelom! Nakon takvog naleta sreće obavezno dođe pad. No, htjedoh pisati o nečem drugom, ali pobjegle mi sinoćnje misli.
Nekad sam znala onako iz kreveta ustati i to brže bolje zapisati jer sam znala da će otići. Ranijih godina ponekad mi se znalo desit da sam u šetnji s mojom pesom Savom uhvatila na diktafon oliti snimač mobitela takve stvari. Nevjerojatno koliko mi teško padnu ta gubljenja misli koje su meni vrijedne. Normalno, imaš ljude poput etea (većina je takva) koji nikad nisu razumjeli što i kako tj na koji način pišem! To nizanje misli bez nekog strogog reda i smisla, moj je specijalitet! Jer, ne pišem za publiku već od sebe za sebe! Ha ha…čim sam spomenula publiku, vratila mi se misao od sinoć o čemu sam htjela pisati.
Na svu sreću, ima i u književnosti krasnih djela i pisaca koji pišu na taj način. Naprosto bilježe misli i nižu događaje, gotovo kao kroničari a ne i sudionici. I pravi pisci uglavnom pišu u trećem licu. Zato ja i nisam ta, jer publika je tek kolaterala. Istina, ima trenutaka kada i ja podlegnem nekom izazovu, bilo da izazivam pa baš želim vidjet i čut reakciju publicuma bilo da želim izazvat sablazan! Jer, ponekad se i ja sablaznim sobom. I tako u tom višedesetljenom druženju, izgradiš jedan profil koji ti se neda više niti mijenjati. Tko zna zna, tko nezna neće niti saznati. Iako sam željela da sazna, sa shvati, da razumije…taj netko, njegovo veličanstvo čovjek! Uglavnom su to ipak bile osude i nerazumijevanje.
Sjećam se, davne 2007.g. nakon razlaza i razvoda od svog drugog supruga, došla sam (zahvaljujući kćeri, koja se s iskricom i vjenčala) na ovaj site u nadi kako ću sresti novog čovjeka? Avaj! U to doba na iskricu (jer ja sam uvijek iskrena i nemam tajni, barem onih koje ne želim da su tajna) se logirao i moj ex suprug. I sjećam se mojih prvih zapisa ovdje, bilo je tako tužno i ružno to njegovo pojavljivanje pod nickom (čak dva). Nevjerojatno, nije tada bilo niti moje slike niti je znao moj nick, ali me prepoznao po načinu pisanja! Kao i ja njega, jer me uporno osporavao! Ha ha…kako se ljudi prepoznaju za razliku od „ljudi“ kojima uvijek ostaneš netko drugi i nešto drugo. Na svu sreću kratko je trajalo, jer je dotični odustao i shvatio da sam to jedna nova ja i da u mom životu više nema mjesta (nakon 15 godina) za njega! Gdje sam 17 godina nakon pisanja bloga? Kak ide ona dugmetova pjesma „…sve je isto ko i lani..:“ tako i u mene.
Psi laju moje karavane prolaze! A vidim i Rudanica dere po svome. Ha ha…možemo se ili ne slagati s njom, ali gotovo uvijek me zaitrigira da pročitam. Tako vidim i mene ovdje ljudi čitaju ne zato što sam toliko dobra ili što ih zanima što imam za reći, već više zato što intriga vlada dobrim dijelom života. Idem vidjet što ima preko plota, idem čuti onu „lošu“ zvjerčicu kako bih nahranio životinju u sebi. Privlači ta različitost kao magnet za osudu, a opet svaka ptica svome jatu leti. I ja sam imala svoje „bloško jato“ neko vrijeme, ali onda shvatiš da je to bio Let iznad kukavičjeg gnijezda! Ljudi s osobnošću ne znaju dijeliti svoju osobnost a da pri tome ne zakače ili barem ovlaš dodirnu one druge, koji žive od pričanja o tuđoj osobenosti!
Navikne se čovjek na to, ali kako reče čini mi se Heidi ovih dana (a i ja u svom prethodnom blogu), čovjeku treba potvrda njega samog u drugom čovjeku. I zato ište prijatelje, interakciju, potvrđivanje…pa čak i osporavanje! Boli kad ne doživi ovo prvo, već samo ovo potonje. Svi smo mi dobri glumci i dobro glumimo pred publikom, ali često i sebi. No, kad-tad maske padnu i ostanemo pred zrcalom života takvi kakvi smo zaista! Nikako plošni.
Pa tako, imati djecu (anatemizirana moja sintagma) je nešto što ti priušti upravo to: udar sreće i anatomiju pada, dva u jedan! Djeca nas uzvise ali i unize kao nitko nikad i s njima najbolje rastemo i eventualno narastemo i mi? Iako osim uma imamo i ticala…oči, usne, nos, ruke…za dodire! I ti dodiri su nam jednako (ako ne i važniji) od razuma. Razumom spoznaješ ljubav, a ticalima ju doživiš! Ljubavničku, roditeljsku, prijateljsku! Jučer sam bila sretna. Ne zbog novog boschovog blendera i nove el.četkice za zube već zbog činjenice da me kćer čuje…kad pričam o sebi i tome što me muči. Pa smo se tako i jučer slušale i čule tri sata i neprestano sam ju dodirivala…koliko sam bila sretna i zadovoljna njezinim prisustvom. Godinu dana je dugo, predugo.
Sve više toga (odsutnosti) brojimo ne danima, ne mjesecima, već godinama. A onda se opet godine pretvore u dane…jer pitanje je koliko nam preostaje? Do tada, budite si dobro, budite si dobri, budite dobri…kad god možete?

p.s. znam da me ne volite vidjet, ali ovaj svoj jučerašnji udar sreće morala sam zabilježit i ovako javno!

Ne bje me tri mjeseca na prvoj strani a u tom vremenu se već zakuhao (i gotovo završio) ovaj okupatorski rat Izraela u Gazi! A umalo nije i završio ovaj drugi, ukrajinski. Nadam se da neće trajati ko ona jedna serija Santa Barbara koja je bila popularna u doba našeg domovinskog? Što se dogodilo u mom životu u ta tri mjeseca ne pisanja bloga na prvoj strani? Pregršt toga, što me nije spriječilo da pišem…pa sam tako u ova tri mjeseca napisala na desetke blogova…uglavnom u riječi, iako bje tu i tamo i slike i tona. Volim svoj život dijeliti…ako s nikim a ono sa sobom! Pa sam tako slučajno nabasala na još neke ljude koji pišu u „ilegali“. Pa sam konstatirala da su bolji ti blogovi sa „back stagea“ nego li ovi na naslovnici oliti duplerici! I čitala sam ih danima, tako da i u mojim blogovima ima odraza dotičnih (da ne mislite da sam prolupala i pišem nebuloze). A zna se da je duplerica uvijek u „Startu“ bila rezervirana za…najveće, najbolje, najokruglije sise! A i mačkica je često bila u prvom planu!
Ne mogu se načudit ovom svijetu puritanaca koji je zaposjeo ove prostore zadnjih 30 let! Nekad si mogao lijepo uživati u „porno“ časopisima koji su se kočoperili na kisocima „vjesnika“ (famozni „adam i eva“ iz kojih sam sve saznavala a koje je sister skrivala od mene jer ja balavica bila sam pet let mlađa od nje! Bili su to dani ranih 70-tih i sexualne revolucije u svijetu! Sve je bilo dopušteno, pače, raskupusali smo-su (više ovi šezdesetosmaši)cijeli zapadno-kapitalistički establišment…slobodnim sexom, dugom kosom, rock and rollom, drogom, rušenjem svih tabua, toplesom…uf…kažu povjesničari da su 80-te bile najbolje godine u svijetu! A bila sam njihovim sudionikom. I opet će netko reći, gle ove pretenciozne?
Naprosto, nisam niti kriva niti zaslužna kaj sam imala privilegiju slušati prave stvari, doživljavati slobodu u sexu i slobodi tijela, formirati se bez presudnog utjecaja crkve i zadojenih roditelja…sve se nekak lijepo posložilo!
I bilo mi je čisto lijepo ova tri mjeseca u ilegali, ja sam vas čitala a vi niste imali pojma da vas čitam a još manje da pišem! I baš sam guštala. No, kako reče moj "prijatelj" Temistoklo, valja imati osim vlastita odraza u ogledalu i prijatelje! Koji će vas opomenuti ako zastranite, upozoriti ako vam prijeti neki belaj, učiniti nešto za vas i podmetnuti leđa kad vam najviše treba. Nemam ih, uglavnom. Ali, upravo u prošlom blogu sam ih nekako apostrofirala…da je lijepo sretati ljude, pričati, družiti se…biti s tim ljudskim toplokrvnim životinjama! Normalno, ne može nam nitko pa niti prijatelj dati nešto što nemamo ili ako trebamo nešto drugo do li frendship! No, baš sam danas zaključila sa svojim frendom (više je to bila moja premisa nego njegova jer on bi još jebal) da mi sve više treba prijateljstvo a sve manje ljubavništvo! Gotovo da i ne treba ovo potonje!
I tako, sam opet tu…"ete" me potaknuo a i ovaj otužni blog pa možda i ja vas potaknem da počnete konačno pisati? Ako ništa, sada će biti nešto tekstova za pročitat…ili ignorirat…ili osporavat…nemre blog živit na vicevima, slikicama i vječnog prepucavanja „nepobjedivog uma“ s „kraljicom bloga“ i sl. Ovih dana je i mlađahni Kruno naveo rang listu top blogera! Na njoj se na samom vrhu našla i moja malenkost (mai sarai) ali kako me iskrica banirala nije bilo druge nego otići na rezervni položaj, koji eto već bilježim više od deset godina!
Nekoć se ovdje doista pisalo, družilo, zajebavalo! Bilo pa prošlo. Otišli su, otišli smo…na kvasinu! Pa ipak…odmorih se od „public relationa“ i mogu opet malo tipkat s vama…ako ništa da ne gledam stalno svoj odraz i ponekad ponekog prijatelja sretnem?
a evo i teksta na temu prijatelja i nas samih iz. veljače 2017. koji je na današnji dan objavljen na mom facebooku, pa je i on zaslužan za ovo moje "ukazanje"!
·
misao dana:

"Dobro je Temistoklo rekao perzijskom kralju da je govor poput šarenog tepiha, njegove su slike vidljive kad je odmotan i rasprostrt; dok su naprotiv skri­vene i nejasne kad je smotan. Ovaj drugi plod prijateljstva, koji se sastoji u boljem razumijevanju, ne odnosi se samo na one prijatelje koji mogu dati savjet (ti su doista najbolji), i bez toga čovjek uči od sebe samog, iznosi svoje vlastite misli na svjetlost i oštri svoj duh kao na brusnom kamenu koji oštri iako sam ne siječe.
Jednom riječju, za čovjeka je bolje da pripovijeda s nekim kipom ili slikom nego da dopusti da mu misli ostanu zatomljene. Dodaj sada, da bi ovaj drugi plod prijateljstva bio potpun, i ono drugo što leži vidljivije, a spada u okvire običnog opažanja; naime, iskren savjet prijatelja. Heraklit dobro veli u jednoj od svojih zagonetnih izreka: Suha je svjetlost uvijek najbolja. I sigurno je da je svjetlost koju čovjek prima od nečijeg savjeta suša i čistija od one koja dolazi iz njegovog vlastitog shvaćanja i prosuđivanja, koje je uvijek natopljeno njegovim osjećajima i navikama.
Tako da između savjeta koji čovjeku daje prijatelj i onoga koji on daje samome sebi postoji ista onolika razlika kolika iz­među savjeta prijatelja i savjeta laskavca. Jer nema takvog la­skavca kakav je čovjek prema samome sebi; i nema lijeka protiv laskanja samome sebi osim slobode prijatelja. Savjeti su dvovrsni: jedni se odnose na ponašanje, a drugi na poslo­ve. Što se tiče prvih, najbolji način da se duh održi zdravim jest iskrena opomena prijatelja. Strogo pozivanje na red je lijek ponekad suviše žestok i nagrizajući.
Čitanje dobrih knjiga o moralu pomalo je dosadno i zamorno. Promatranje naših pogrešaka kod drugih katkad je neprikladno za naš slučaj. Ali najbolji recept (najbolji, velim, koji djeluje, i najbolji za uzimanje) je opomena prijatelja. Neobično je vidjeti kakve grube pogreške i najveće besmi­slice čine mnogi (a naročito oni moćni) na veliku štetu kako svoga ugleda tako i svoga imetka, a samo zato što su bez prijatelja koji bi ih upozorio; jer, kao što kaže sv. Jakov: … sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se i odmah zaboravi kakav bijaše...."
(djelomičan citat teksta iz Nove Akropole)

g.moore Still Got The Blues
Link

nije da skupljam ručkove, ali nekako se poklopilo i dogodilo ovih dana. pa neki dan (utorak) kad sam zbavila V.V. i srčeko, reče frend umjesto na kavi, ajmo u fijaker, na ručak! ja častim! to bje ona prefina kuhana janjetina u juhi s povrćem! pa jučer dogovor s jednim poznatim kaj se znamo već dost godina pa smo nekak opet se počeli viđat, ajmo se malo družit, uz pizzu i šetnju po jarunu! pa jesmo! pa jučer zove opet jedan znanac (kojeg sam par puta odbila za samobor i sl), hajdmo u petak na lignje u samobor pa potom na kremšnite! pa hajdmo. a danas sam trebala s frendom se nać koji ide na operaciju...pa umjesto kave, kaže on, ajde dođem ja u point pa idemo na ručak! ha ha...frižider nisam već par dana otvarala za neko meso i ručak? i baš si nekaj mislim kak je život lijep kad imaš frendove i ljude s kojima možeš podijeliti objed! jer, većinu toga drugog ne mogu (nisu oni za ples, kino, koncert) iako idem u petak i na plesnjak (sa ženskama)! frizer i ručak...uf, bit će malo gužvovito? ali, mogu ja sve to. a u subotu mi dolazi moja ljubav, kćer koju nisam vidjela godinu dana! i ostaje tjedan i više. nitko sretniji od mene. iako uvijek postoji i malo tuge u toj svoj sreći (neću sad o tome)! kakogod, život je lijep...barem na trenutke!

nekako pred jutro danas, sretoh svog muškarca. u snu! bila je to cijela jedna priča! bilo je tu suvišnih lica, no zagrljaj u kojem sam završila bio je ujedno i kraj priče. a slike tako jasne, likovi tako jasni, neki čak i prejasni kao jureći autobus zeta. dakle, moj zadnji ex pozvao me na kavu. i trebali smo uskočiti u zet-ov bus koji je već kretao sa remize da bismo došli na jarun na kavu! on je uskočio, a ja sam ostala visjeti na vratima i odustala! ode on. a onda sretnem jednu ženu (u faci slična jednog poznatoj vremešnoj glumici) s kojom sam se srela na moru...i nas dvije smo utrčale u bus...razmijenile par riječi i potom on, moj muškarac, prilazi mi (u mom stanu), liježe onako polusjedeći na moj trosjed, ispruženih ruku! krenem mu u zagrljaj! i gledamo se u oči dok mu prilazim, a on mi priča! gledao sam kako hodaš, kako si vitka i imaš lijepe noge. i sitne kosti. a lice, lice ti je preljepo. nekoć si bila jako lijepa žena? i dodiruje me rukama po mojim, prelazi preko ožiljka na zapešću, ljubi ga! to je onaj moj muškarac, Dado Topić! i on je tu, gleda me u oči kojima pričamo. njegovo zelene a moje ponekad zelene a ponekad plave. ovisi koliko duboko netko u njih uroni! i pričaš mi, slušam tvoj glas, dodirujemo se tijelima, ali onako benigno i nježno kako to samo starci mogu. da, provjerila sam jesi li uopće živ? gogla kaže da jesi...generacije moje sister...pet-šest godina stariji od mene (danas su mi draži ovi pet-šest godian mlađi)! nekako u mladosti upravo sam te i takve dečke generacije moje sestre gledala i doživljavala ih kao TOP! a ti si mi uvijek bio top...onako sexi u tim svojim kožnim hlačama duge kose, sa gitarom! ti i tvoji TIME-ovci bil ste mi vrh rocka moje mladosti! nije bilo boljeg rockera od njega. i gledam i čitam, još si živ, živiš miran život sa svojom dragom suprugom iz mladosti...plava je...pomalo vitka...reklo bi se, nije da nisam imala šanse sresti takvog, svog muškarca? pa ipak, nisam nikad. osim jutros u snu, stvarnijem od stvarnosti! par puta sam ga slušala u interwievu kako priča, pametan i pristao čovjek, jednostavan bez preseravanja....moj muškarac Dado Topić, frajer mekog srca, od glave do pete! a ovo dolje, vrh glazbe...ritma...moja rock mladost!
da li znaš da te volim (live kerempuh)
Link
makedonija
Link

"Moji tužni monstrumi" drama M.Matešića (nastavno na prethodnu dramu Ljudi od voska) sinoć u Gavelli bje snažna drama, dobri glumci...ali sadržaj me uopće nije zanimao niti impresionirao? kada netko iznosi prljavštine iz domovinskog (drugi čin), uz obilje psovki (znam da je tako većina branitelja u ratu i pričala) a u prvom naprosto lamentira o fantazijama, da bi potom pointirao u zadnjem sa hotelskom sobom u BG između njega i nje...između fikcije i stvarnosti....ok, mogu razumjeti da je nekom mladcu otkrivanje života i smisla IN, but...meni baš ne osobito ne na takav hr način. a ni taj "kulturni" događaj nije mogao proći bez jednog manjeg ekscesa. jebem ja ljude...trome, inertne, spore, fah idiote! moš ti bit sto puta intelektualac glede tehnike i elektronike, al brate mili socijalna inteligencija ti je na nuli! ok, cijenim video poziv na whatsup...jesu li sretno stigla? lijep je taj osjećaj da netko brine za tebe! a gavella me podsjetila na mene...stara ljepotica ušminkana onak izvana...ali unutra gdje god pogledaš poneka pukotina, poneka fleka..tragovi vremena i događaja prije. neću tako skoro niti do gavelle niti do nekog drugog kazališta. unatoč druog reda, pola njihove spike nisam čula? ok,ja sam nagluha, ali oni sebi dobar dio govore u bradu. a onda viču! jbt to je kazalište otkad ga pamtim. kavu taman šljuknem dok napišem blog, a sada put placa pa onda opet na frendovsku kavu! jučerašnji dan ipak nije obilježila gavella već jedan zagrljaj i oči pune suza! jebeni život melje...ne pita za vjeru, boju, imaš li ili nemaš love...naprosto svatko dobije svoju porciju govana! na zapadu ništa novo.

ljubav! ona ista o kojoj B. tako svesrdno piše traktate (možeš to sa 30 i kojom). zadnja bje prije osam godina! nije tako davno a opet, pradavno. istina, pomislila sam da sam jednu ljubav to the end srela prije tri godine i upustila se. usudila se otići čak iz doma svoga u novi život, novi stan, zajedništvo!
avaj. kako čovjek požali. mislila sam da mogu, znala sam da mogu. ali, za ples je potrebno dvoje. možda me uvjerio u nešto u što sam i sama željela vjerovati? da dvoje ostarjelih ljudi, umornih od života i trauma, žele zajedno provesti život u ljepoti i miru! ta moja venera u jarcu je tako konzervativna. želi dom, ljubav, trajanje i stalnost!
moj vodenjak sve to razbaruši u nešto posve drugo, ali...ali...kak ide ona, mijena samo stalna jest. pa smo se kućili i opremali stan ko dvoje mladenaca. on starac od gotovo sedam banki, ja nešto oko 65...penzići samo takvi! i dobro nam je išlo. bili smo si blizu po genima, ja iz sitnog on iz šibenika! vlaška i dalmatinska loza! dalmoš sa zagrebačkim štihom a ja dalmošica sa kranjskim štihom, kud ćeš bolje! čak mi nit njegova nizina nije smetala, iako nikad nisam imala tako niskog dečka. ali, progutaš jer voliš čovjeka sa onim unutra a ne izvanjskim. i bili smo dobar par, jedan pomisli drugi učini! sjajno nam je išlo, dok se nismo stropoštali. a počelo je nekako s ratom u ukrajini...pa je počelo iskakati nerazumijevanje i razlike koje je vješto prikrivao. nekako mi je tada pala na pamet jedna stvar koju sam davno uočila? muškarac je lovac, i dok lovi sve će činit da ulovi. kad ulovi, mijenja se i postaje onaj koji jest...a to nije onaj kojeg si upoznao i kakvim se pokazivao? čudna je ta transformacija i koliko libido upravlja muškarcem? on će zbog njega učiniti sve. pa je nerazumijevanje raslo, pa se množilo. i umjesto da smo rasli, mi smo venuli. a ja ne mogu vegetirati uz nekog. kad to krene, ja divljam, tražim razlog, pokušavam nas oživjeti...i tako još jače sunovratim priču. to moje škorpionsko kopanje po nutrini, završi odlaskom! mojim...njegovim. tko je vidio pričat o sebi, o nama? to se ne govori, to se odšuti. parovi koji postoje uglavnom šute! i otaljavaju...šoping, krevet, buljenje u tv...praznina preuzima prostor i ljude. a ja ne mogu u praznini, čak niti sa samom sobom! a mislila sam da sam našla tu ljubav u poznim godinama...koja donosi mir, poštivanje, suradnju u svemu...dijeljenju onoga što nam je važno, čak i onoga što nam nije. umjetnik sam u umijeću življenja. ali, ako netko odluči biti mrtav, prestajem i ja biti živa. i tako dočekasmo smrt, on i ja! uskoro, za koji mjesec će i godina dana od mog novo-starog samačkog života! na zapadu ništa novo! jutra uz kavu, iskricu, poneki izlazak, obavezna frendovska tjedna kava...eto, to je moj đir! ne mogu reći da sam posve nezadovoljna, prigrliš život takav kakav jest. za desetak dana će mi i neki ročkas! to je postao samo broj. bilježim do odlaska u dom. to je jedini važan događaj koji će mi se valjda dogoditi? dobro je, kad nije bolje. a nedaj bože gorem. nema slike, nema tona....

Nekako sam ovih dana ponovo dohvatila Fališ mi, M. Gotovac! I opet stala. Jer, teško mi je uopće reći, tko mi fali? Osim što falim sama sebi. Fale mi moje šetnje uz pesu, fale mi moji plesnjaci, fale mi odlasci u kino, fale mi nježnosti i ljubav, fali mi seks! Sve to uopće ne prispodobujem niti na koga? Kako to? Nedugo me pitao jedan tip, kojem sam se svidjela, koji mi se svidio…kad smo pričali o zadovoljavanju samih sebe, jesi li mislila na mene kad si se samozadovoljavala? Nisam! Tajac. Pa ne mogu misliti na tebe kad te ne poznajem tj. ne znam kako on izgleda! Opet tajac. Ha ha. Digresija, isprika, ne mogu ja bez sexa, makar i onog verbalnog. A nekako brišući mailove ovih dana naletjela sam i na jedan od prije gotovo godinu dana! Taman dan prije no što sam se vraćala doma u Zgb nakon izbivanja po bijelom svijetu oko tjedan dana. Bje to nekako oko mog rođendana, valentinovo! Mail je podugački, moj odgovor prilično odrješit (valjda zbog puta a i zbog svih potonuća i beznađa). I tada si mi pisao o snovima, svojim, našim…i vidje nas dvoje? I da ne prepričavam, reče na kraju, volim te! I danas pri brisanju svih tih mailova (nisam ga ipak obrisala jer moj škorpion u meni došao je na ideju da ti ga pošaljem, godinu dana nakon) pomislih, što bi danas, godinu dana nakon rekao moj životni partner i veza koja je trajala više od dvije godine? Dok si u naručju druge žene! Toliko na temu ljubavi, pripadanja…to the end, kako kažeš! Zašto taj jučer sutra ne znači ništa? I ovih dana sam doživjela da na moje, dogovor nije sveto pismo, doživjeh, ma da, dogovor je dogovor! A potom isti taj dogovor prekrši taj koji je rekao da se dogovor ima poštivat? I jednoć ne tako davno, jedne baš ovakve zime, reče mi jedan čovo: ja te nikad neću ostaviti, a onda me ostavio bez riječi, uz ceduljicu ostavljenu na stolu. Bilo bi smiješno da nije žalosno, toliko puta. I danas sam opet plakala, pa sam se takva i uslikala. Bez imalo šminke, bez trunke radosti…samo ja! I opet sam si kupila tulipane. Sada imam crvene u boravku a ciklamu u blagovaonici! Kupila sam si radost, iako se kupam u svojoj tuzi. Pri tome me okrzne i neki razgovor, kao danas npr, mog prvog bivšeg. Koji je u postanku dede, drugi put! A zaboravio na prvu kćer pa mene pita…pa kako, pa što, pa zašto! Odi ti u pičku materinu! Pitaj kćer kako je, pa zašto nije, pa što je? Nema te u njihovom životu više od 30 godina. Ok, ja sam pridonjela tome, ali…ali…2024.g. mene pitaš pa kako, pa što, pa zašto! I nisam tužna zbog propalog izletića, zbog neodlaska na čagicu, kino…i sutra idem u Gavellu! Ali…ali…shvatila sam da sam ovih dana u tim silnim žalovanjima žalila i sahranjivala sebe….sve te ljubavi i pregnuća, sva ta htijenja, sve to što bje i ne bje. I začudih se koliko to već danima traje? Nisam dugo, a valjda nit neću? Možda sam zato sebi tako i lijepa na ovoj slici…pure ja, čista i očišćena od svih i svega! Neka ostane trag na ove dane čišćenja. Obrisat ću kasnije…kad se zasramim? Koga? Sebe? Vas? Možda najviše sebe što se sramim umjesto vas! I što nisam znala i mogla drugačije. Bolje? Ili gore? Da li je uopće bitno? Jer, ionako sutra, jučer ne znači ništa!

toliko riječi za samo jedno značenje! prošlost nas uvijek sustigne, ako se ne suočimo posve s njom? pa me tako i moja sustigla. trebao mi je jedan jarac (moja venera je u jarcu) da mi pokaže, da svojim strahom prokaže moj!
svojim si kratkim pojavljivanjem i boravkom u mom životu, svojom stigmom (znakom) obilježio moju bol i pomogao mi da ju odbolujem! jer, valjda si mi trebao ti i tvoj strah da mi pokaže i prokaže moj strah i moju bol! to da sam obilježena u prošlosti od čovjeka kojem sam poklonila svoje povjerenje i koji mi je zapečatio budućnost, saznah tek u poznu jesen svog života, usred zime! konačno sam shvatila da više nikad niti jednom muškarcu ne smijem (a niti trebam) davati bilo kakve iluzije a niti aluzije za sex. za mene je to (zahvaljujući tebi i tvojoj stigmi) završena priča. bilo je i vrijeme nadomak sedamdesete!
danas ću odbolovati uz albinonija i njegov adagio svoju prošlost i krenuti u budućnost. nisam više ljuta na tebe, jer si mi omogućio da shvatim svu svoju bol i odbolujem. neću se raspasti, ali tako mi treba ovaj albinoni. nadam se da sam i ja tebi nešto podarila pa ako ništa, odslušaj ovaj link, možda te podsjeti na neku tvoju bol? kakogod, pozdrav ti...prijatelju, drugu i čovjeku...(razumijem da nisi mogao)! ali ja moram pa onda i mogu ostaviti prošlost iza sebe!

Link

eh da, pročitah B. i sve što reče, i moje je! mojih 18 godina ovdje, mojih skoro sedamdeset godina života...prostrla sam se ovdje na blogu upravo tako kako kažeš, ko malnar! avaj...ženi to nije dopušteno. pa ipak, ja sam si dopustila, čak i unatoč svima, pa i tebi! sjeti se onomad kak si reagirala na moje zapise! no, evoluiramo svi...pa i ja od pred koju godinu. i ti ćeš, vidjet ćeš...do neprepoznatljivosti. a upravo ovaj blog tj ti na njemu ćeš udariti pečat sebi! jer, razgovaraš sa sobom...prvenstveno tu, jer tu je najbolje mjesto. bolje od bilo kojeg partnera, bilo koje prijateljice...ovdje mogu sve! unatoč i uprtkos stotinama ljudi koji čitaju, zaviruju, osuđuju...cijene? iz svog kuta i ugla, koji uglavnom nije bio moj. iako ponekad čovjek naiđe i ovdje na čovjeka! i lijep je to osjećaj da nisi sam, ne samac već sam ko čovjek! i ja sam sretna danas jer sretoh tebe...makar virtualno! jer, sve je to i moje...iako je tvoje. to je to pobratimstvo o kojem sam dugo već i ovdje pisala...i moj tin...i tvoj malnar...da si su oni neshvaćeni ljudi koji su tražili smisao...sebe...drugih. nažalost, izgubili se u besmislu. možda je nas (mene i tebe valjda) upravo to majčinstvo sačuvalo i čuvalo da ne odemo ukurac ko oni (malnar i ujević)? zahvalna sam na tome, a opet...možda bi bolje bilo da me nema i nije bilo tako kako me bilo! ovako, nedjeljnim jutrom....opet blog s posvetom.....meni..tebi!
nekoć davno (prije više od deset let) imala sam nick ovdje menibezmene i bjesomučno sam pisala, upravo aludirajući na sve ovo što si napisala...i na tina i njegovu pjesmu meni bez mene! vrh...sa kojeg sam obično silazila sama. bez čaše, bez droge...naprosto pri punoj svijesti. o kako to boli, međutim, bol jača ljudska osjetila i izoštruje...iako ne znaš što bi s njima! kakogod, idem se posrat jutrom nakon kave. možda je to i najbolje podsjećanje na malnara! da, bio je frajer jednom rječju (jer meni to znači biti frajer u svakom pogledu, (pa i kad se usereš). no važno je kad se posereš po drugima, to učinit i po sebi. pa se onda još malo zavaljat u ta svoja govna. jer kako reče...sve što je ljudski, nije mi strano. glumci i "moralne vertikale" kako bloga tako i inače u životu, proseravaju se po nama i inače ne zato što mogu, već zato što im mi to dopuštamo! no, uvijek sam se držala one, činim što mogu, desit će se što moram. zahvalna sam svojoj djeci koja su me držala ko onaj kamen balon...da ih nije bilo, da ih nisam imala...otišla bih davno već u "strujnom krugu" r. marinkovića i lj.tadića...nenadjebiva scena za cijeli život. kad ti dođe kraj, treba naprosto skončat. što je bilo bilo je. glavna glumica se umorila i više ne stanuje ovdje. pred tobom su još i premijere a kamoli reprize. stay well

he...bila ja na starom mjestu (route66) nakon više od tri leta! a brother su samo brother bez onog debeljucanog čovječuljka koji je nenadjebivo svirao i pjevao blues baš po mojoj mjeri! i što sad? ići ili ne ići ubuduće? dobro, ima tamo i drugi sasion-a ali to nije to? kako u životu sve ima svoje vrijeme. i dileme! jer, on kaže, da je elitist! s jednim takvim sam provela 20 godina i danas mi je žal! i kaže da sam ja fejk (istina, govorio je o mom slušanju muzike), a onda se pola sata ispričava da nije to mislio? ali, nešto drugo imamo privlačno, a da to još nismo definirali niti konuzumirali? a ja njega pitam kako netko tko je završio filozofski može radit u MORH-u? očito može! meni to nespojivo i tako, sve neka pitanja i loši odgovori, a mjuza ne tako dobra! ali, večer je bila dobra, kaže on! a potom svatko na svoj tram. pomalo neugodan osjećaj vraćat se doma u pola 12h tramom a ne autom. jbt ga, navikla sam kad sam godinama izlazila do sitnih sati (a ove to čak nit nisu bili) da se vozim autom..od mjesta A do mjesta B (moj stan). tako da je opći dojam jam sasiona i ne baš odličan, više kao dobar! čitam ovih dana iščuđavanje na fejsu ljudi kako neki mladi ljudi nemaju djecu i ne žele ih! nisam niti ja to dugo razumjela, jer sam mislila da nas djeca odgajaju i da je najveće postignuće u životu, stvoriti čovjeka! pa sam onda slušala svoju jednu kćer i njezine argumente zašto nema i ne želi djecu i nekako sam shvatila. da, i ti ljudi imaju pravo na svoje odluke...bez obzira kaj će nas kao čovječanstvo to odvesti u p.m. tko kaže da moramo produžit vrstu u ovom usranom svijetu nasilja, ratova i svega što smo sjebali prirodu? da ne govorim o financijskim posljedicama odgoja djece. jbt za tih 30 tisuća eura kaj sam potrošila za šest godina njihovog fakultetskog obrazovanja samo mogla sam dodati još toliko i živjeti u nekoj kućici negdje na osami (jer i sada sam sama) i rentati stan i imati puno više love nego sada. ne bih morala čekati prvi za svoju penzijicu. no, kako se ovo ne bi pretvorilo u svakidašnju jadikovku, eto malo radosti patuljcima! snježi...zabijelilo se sa mog prozora. kak ide ona, ne pada snijeg da prekrije brijeg već da sakrije tragove!

moj komentar o 15 godina bje onak, dobronamjeran, iz vlastita iskustva! pri tome naglašavam, da sam ja imala tog i takvog čovjeka uz sebe baš tih nekih skoro 20 godina samohranosti (od svoje 35 do 50g.) i da znam što to jest! otom potom da li je to dobro ili loše...jer bilo je svega! neke trenutke ne bih mijenjala ni za što u životu koliko su bili divni, a opet...oni drugi, hadovi, bili su najgori u životu! ne ponovilo se, jer eto me, koračam i dalje sama, sada više ne sanjajući to o čemu pišeš u svom zadnjem blogu. drago mi je da si skomentirala u svom blogu svoje viđenje...a ovaj potonji blog s dubokim naklonom i šeširom do poda, posve potpisujem! i želim ti svu sreću koju si želiš...znam o čemu pričaš! malo tko to zna i razumije...ali to je nešto zbog čega je vrijedilo živjeti. nažalost, ja ne doživjeh...tog "svog" čovjeka! no, barem u pokušaju...trudila sam se, bila i ostala željna. žedna. neka, to je najbolje potrešeno vrijeme svih tih godina mog života. ti neki tragaoci za sobom i smislom sebe i onog drugog su jedino što je vrijedilo živjeti. ovako, sada u smiraj života, nadomak 70-te mogu mirno reći: život mi je prošao u traganju za smislom...a u tom traganju, našla sam i smisao, bez smisla. pomalo otužno za čovjeka, ali istina koju spoznaš je, da tražiš...da bi našao sebe! nema onog drugog ti. nema tu tuge, nema sjete...samo spoznaja o istini. ne znam, možda se nekom jednoć i dogodilo takvo što? jednom davno, prije cca 20 godina čitala sam jedan članak u vjesniku koji mi je pojam takvog čega? dakle, jedan par intelektualaca u francuskoj...doživjeli su svoje kasne 70.godine i onda se ona, žena razboljela i umrla. on je izgubio smisao svog života i postojanja i svjesno si okončao život jer njih dvoje su bili to što nas dvije sanjamo cijeli život. nije to bila samo ljubavna priča (romeo i julija), bila je to priča o esenciji čovjeka, muškarca i žene, mislećih bića sjedinjenih u misli i emociji. eto, posrećilo im se! možda nam je to (i meni i tebi) glavna misao vodilja kroz život bila? meni ostala iza mene, ti je tek trebaš doseći! želim ti da dosegneš...sebe. s njim!

Sve mi se rjeđe svraća ovamo. Naprosto, dođe mi da se deaktiviram s iskrice, jer sve manje imam volje za bilo što. Zasitila sam se očito ovog prostora u ovih skoro 17 godina. Užas, još malo pa ću biti punoljetna na iskrici. Kakogod, unatoč ovim mračnim danima, večerima…nekako me drži neka nada i želja. Možda ima veze s jednim tipom kojeg sam nedugo srela? Lijepo nam je. Naprosto je. Danas, jučer…a možda i sutra! Čak smo si splanirali i prvi izlet. Onak, ko kakvi školarci…kofer, HŽ besplatna karta (koja tako veseli) i par dana šetnji i plahti! Tko zna što će donijeti, ne šetnje, već plahte. Iako i šetnje po kiši baš i nisu nešto. Dakle, poželjno je lijepo vrijeme. Ajd ga naruči? Ha ha…po željama slušalaca. Na Islandu vulkan, Huti gađaju, Palestina gori, ovdje prebijaju djecu, kćer se dere na mene ko da sam ja njoj kćer i tak…sve u svemu, nisu baš neka vremena. A mene ništ ne jebe! To ja zovem životom, kad konačno moš sve odjebat…i misliš samo na sebe! I kako da si ugodiš. I lijepo je, od riječi do ponekog dodira. Baš onako školski. Jbt nije isto srest nekog u zimi ili u ljeti? Zimi jedva da se uspješ dotaknut od silnih slojeva odjeće…a kamoli da pokušaš nekamo doprijet. Ali, ali…aluzije su tu! Dugi razgovori nadomještaju nedostatak sunca i topline. Pa se užare žice kojih nema. Uho mi oće zgorit. A kad stavim slušalice ništ ne čujem. Ili kad uključim zvučnik svaka druga je razumljiva. Pa onda malo malo pa kuršlus. Hm…pomalo postaje naporno i dobro je da nije svaki dan. Tu i tamo…prava je mjera. Što će biti (a bit će) kad malo više posegnemo, ne znam? Kakogod, jedva čekam veljaču! Reklo bi se da sam na pola puta, ali da ne ispadne ko lani…velika očekivanja a daš dreku pljusku. Ovaj put neću ništa očekivat, naprosto ću priredit i odradit da bude dobro. Ako bude super, super. Ako pak ne, opet dobro. Uvijek postoji kolotečina, crvotočina a bome i crna rupa! Ako ništa ovdje barem ne suklja lava. Kak reče neki dan ova moja druga kćer (pametna mala), nema ovo, nema ono, ali eto….može biti sretna jer je rođena kao bjelkinja, živi u EU i ima sve što ima. Mnogi, ako ne i većina, nema ništa od toga. Valja biti sretan s malim, ali treba težiti velikom! Ha ha…ne pričam o njemu već o sebi! Vrijeme je poći spati, a leći ćemo možda drugi put?

ma koliko pobjeđivao! jutrom, onako uz kavu, zasuzile mi oči? na jedan tekst pod nazivom TIP! jedna žena (samohrana majka dvoje djece) se prostrla mrežom. nada je dobra, i ona nas održi. ako i ne bude tako (a biti će ta opatija sigurno) mi ćemo se pobrinut da kad tad bude tako. nažalost, djeca odu i ostave pustoš...materijalnu, emotivnu i svekoliku! ali...ali...s godinama nekako nadođu na naše. često to ne izuste ali vidiš im u očima...jer prolaze iste patnje kao ti kao roditelj...a još kad dođu godine sa boleštinama...e da, treba to sve izdurat! ali, možeš (i moraš) ti to. dobro je dok čovjek ima takav neki pogon (savjest i svijest) da mora majka odgojit dijete! kasnije, puno kasnije kad ostane pustoš...e tada opet treba bit junak a nemaš jer si potrošio svo gorivo. pa ipak, nađe se u sebi to nešto...pa počneš uživat u malim sitnicama koje ti život znače. i sve ga više odvijaš u svojoj glavi...i ne treba ti više nitko! ali, tu i tamo želiš ponešto, ponekog...i tako prođe taj vijek trajanja i uporabu, bez uputa, bez ima natrag, bez naše želje koja je često kad i postoji put u pakao popločen najboljim namjerama pa bolje da ih nije niti bilo? pa ipak...pa ipak...ova cura je odradila sve...i djecu (solo), i posao (40 godina rada) i brakove i ljubavnike i jebače...e vala, sad sam u mirovini od svih i svega...sada konačno imam samo sebe! a ne znam što bih sa sobom...jer mi je opet previše i mene. no dobro, zaključiš to ko da zatvoriš knjigu koju si pročitao i opet otvorit neku novu, iako znaš sva slova i gotovo svaki sadržaj? što mi se to može dogoditi a da mi se već nije? možda ipak nešto...netko..pa da i ja otvorim usta i kažem: wow