HIPOKRIZIJA

uz ovu sliku trebao je doći jedan c/p tekst o tri faze ljubavi (jung, freud) ali mi stalno veli, forbiden! neda pa neda...pa nek stoji makar ovak podsjećanje na taj tekst. ja sam ga pročitala i našla na fejsu...ako vas zanima eto i vama link (ak vam se otvori)?

https://www.facebook.com/almamiahc
(alma corbera)

Link

kakogod, dobro vam jutro. petak je, dan za...plac! i kavu. jarunski plac je pun finih birtija...još ak imaš dobro društvo, sve je ljepše. ponekad pomislim da mi je najvažnije u životu da imam s kime piti kavu? čak sam si i kave aparat za esspresso kavu doma nabavila, ali još uvijek pijem uglavnom doma sama kavu. naravno, ona prva je u društvu iskrice, a potom...kud koji miil moji?

Konačno sam se u subotu „dokopala“ Vintage ind.bara. Pa ljeto i vrućine, pa moja jesen po bolnicama i zapanjenost stanjem mojeg srčeka i krvnih žila, pa unučica koji vikend, pa dragi, pa čuvanje pesa…. držali su me podalje od svih plesnjaka.

I onda konačno dođe i taj dan da se vratih na plesni podij! Avaj. Standardno moje društvo proširilo se za mog dragog koji ipak nije mogao ne pristati na moj poziv za čagicu. I bje super osjećaj bit na čagi s nekim tko je tvoj. Moje društvo je super, ali ja više nisam super. Čak su u neko doba počeli puščat i moju mjuzu, stvarne 80-te!

Queen, J.J. i hrpa metalice, rocka…uživancija! I krenem ja žestoko kak ima biti. I malo malo pa odem sjest. A ljudi se sve više zagrijavali, moja frendica je baš bila u elementu….mladi (uglavnom)i nešto nas staraca. Srčeko lupa, jer želi plesati, dviljati kak i treba na takvu mjuzu…ali…ali. I odustala sam posve tamo negdje poslije 23h…a nekoć sam znala tako i do 2 ure?

Nema više, njente, zero, nothing! Odnosno, ima ali s posljedicama. Nakon ure ili dvije čagice, ostala sam bez daha! I valja se pomiriti s tim. Život te pouči da nadomak sedam banki nemreš se više ponašati kao da ti je pol stoljeća. Ova godina mi je donijela neke ljude koji nikako nisu shvaćali (još uvijek ne shvaćaju) da sedam banki znači kraj života. I da moraš brzinu prilagodit vremenskim i inim uvjetima. Ili sklizneš u ponor. Pa sam ja tako neko veče shvatila da nema više plesnjaka, ludovanja i ludiranja na moj rock. Ja sam bakica, ali čak nisam niti to jer tak rijetko se mogu bavit s tom jednom jedinom unučicom. I valja to prihvatit. Ako ne, šlopit će me. Iako će me šlopit kad-tad, pa bi i to mogla biti moja opcija? Ali, ja sam razboriti i dubokoumni škorpiončić koji nadjača ponekad svog autohtonog vodenjaka, kojem se živo jebe!

Zato sam i hitila ovih par fotki s čagice od neko veče kao nove priloge mog bloga i kao spomenar, jer iskreno, odoh ja u ropotarnicu! Čudo je da još uopće i migam a kamoli plešem, imam dečka, ljubim, žudim…sve što ne bih smjela. A ponekad niti htjela. Gdje je onaj miran život penzićke? Kad će to u mom slučaju nastupit? Iako mi je uglavnom dan penzionerski…a onda ova ribica iskoči iz vodice, napravi salto i opet bućne. Jednom, kad dođe vrijeme, neće se više voda mreškati, neće biti novih izrona niti urona. Valja biti spreman, moj Horacije!

Idem sad u svoj samotnjački život! Jer, nemam ja s kim pričati…niti ovdje, niti tu doma, nigdje! Kako i nikad ili rijetko jesam. I dosta mi čekat cijeli život svog Godota (S. Beckett) koji nikako da dođe. Jer, on je u stvari u meni, ne treba mi neki drugi jer ga nema. Sve što trebam imam u sebi. Ponekad poneko to moje ja uspije ulovit i podijelit sa sobom, ali rijetko, malo ili pogrešno. Je, ja sam romantik (reče mi jučer), ali kako bi svijet bio jadan da nije nas takvih? Pomažemo živjeti, vama, koji niste takvi! Umjesto vas smo glupi, budale, klaunovi, žudimo, želimo, patimo... i sve ono što čine ljudi koji znaju voljeti i koji su romantični!



evo malo i atmosfere (j.j., queen)

Link

Link

Link

Svake godine već 13 godina na ovaj dan (10.11. godišnjica smrti) pišem i objavljujem ovo moje posljednje posthumno pismo tebi, mom bivšem mužu!
Ove ću pridodati ovu krasnu pjesmu, koju su odrecitirali upravo u filmu simboličnog naslova „Bivši muževi“, jer nekako je došlo i moje vrijeme mrijeti…danas…sutra…jednog dana!

A tada, ti neki drugi ti kojem sam podarila ljubav, ispunjajući želju iz pjesme, nemoj mi pisati kasno posthumno pismo jer je ova pjesma tebi dovoljna kao moj oproštaj od mene...tebe, čovjeka kojeg sam (ću) zadnjeg voljela!

POSTHUMNO
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: bizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!


PJESMA

Kad umrem, ono što je ostalo do mene daj djeci i starcima
koji čekaju smrt. Želim ti ostaviti nešto bolje od riječi i zvukova.
Potraži me u ljudima koje sam poznavala ili voljela
a ako me ne možeš dati drugomu, daj da barem živim
u tvojim očima a ne u tvojoj glavi.
Možeš me voljeti najviše dopuštajući da se ruke dotaknu,
dopuštajući da se tijela dotaknu.
Puštajući djecu koja trebaju biti slobodna.
Ljubav ne umire, ljudi umiru.
I kad sve što je ostalo od mene jest ljubav,
daj me drugome!
(„Bivši muževi“)

dok pijem svoj čaj prije spavanja (nadam se da će pomoći), uletjela mi je jedna baš potrebita rečenica da izrazi ovo što osjećam:

"...upoznate tisuću ljudi i nitko od njih vas doista ne dotakne, a onda upoznate jednu osobu i vaš život se promijeni...zauvijek."

da, kako znam da je tako? pa tako, jer smo se gledali kao oni...zauvijek. koje ne postoji, ali, zato i jest prije sna, jer kad utonem u san, neće više postojati, ali će svaki dan donijeti taj san o postojanju.

roy orbison: in dreams
Link

ako je točno to kaj čitam, reklo bi se da je ovo jako dobar dan za hrvate? naime, ako pobijedi trump, onda ćemo mi biti druga najgluplja nacija na svijetu! primat tj prvo mjesto preuzeti će ameri! izabrati tog klauna za predsjednika države govori o narodu koji bira takvog predsjednika i takvu vlast. no, tu smo (nadam se da ćemo ipak zadržati prvo mjesto?) gdje smo i svijet ide kamo ide. moj doprinos kao sudionika a ne samo promatrača je ovaj u vidu ovog bloga. sve drugo nije do mene. idem hranit golubove, više niti sama baš ne očekujem od sebe. i idem sramit se u kut, umjesto amera! koliko glup moraš biti da izabereš npr HDZ i Plenkovića....i koliko glup moraš biti da izabereš Trumpa? ja ću se to pitati (kak se i pitam zadnjih 30 let) do smrti (ovo malo što mi je ostalo), a vama koji mislite drugačije, kažem samo...uživajte, kak reče A. A. " ljudska glupost je bezgranična"

"život u pedesetoj? meni su se stvari događale zato što sam ih uzimala u svoje ruke...i željela! nikad mi se ništa nije dogodilo slučajno...pa nit djecu nisam imala već kad sam izričito željela. no, često puta naša želja nije i dobro koje nam se dogodi. svakom se valjda događalo da požali kaj mu se želja ispunila? i ja sam funkcionirala na tom principu godinama (to je odgoj, u mom slučaju štajerski) sve onak ko po špagi. a onda prođe sve...i djeca, i brakovi..i ostaneš ti...jedna druga ti nakon 30 let. jer bila si supruga, majka a sada...više to nisi. tko si? nisi ona koja si bila prije tih 30? hm..nije lako sa 50 potražit sebe, no tako je dobro pokušati. i ne znaš što ćeš naći. ja sam npr. postala jedna posve druga (a u stvari prava ja) osoba! onda se pak dogodi da ne znaš što bi sa sobom takvom pravom ti? jer, nemaš to podijeliti s kim...niti djecom, niti roditeljima, niti prijateljima...i shvatiš da si sam sebi..i brat. i prijatelj. i ljubavnik. i dijete...i sve to nisi, jer te nema! oće ta južina puknut tako!"

bje ovo moj zapis od prije 12 let! jasno je da davno već nisam u pedesetim, pače, i šezdesete su se primakle kraju! što reći nakon 12 godina života? sve stoji što je tada rečeno, pače. nije južina više uzrokom lamentacija.

ima jedna dobra priča koju ću vam ispričati, nekako me baš večeras podsjetila na klesanje života i to kako često, najčešće čak, živimo!

Cit.

U knjzi o tehnoogijama starog Egipta pominje se jedan drevni egipatski prevarant. Ovaj prevarant je uništio sarkofag napravljen od nekog iznenađujeće tvrdog kamena.

Napravio je rez na pogrešnom mjestu. Testerom za bakar je pilio kamen i izabrao je pogrešan smjer piljenja. Ali je nastavio marljivo raditi umjesto da stane. I ovaj primjer velikog, ali nepoželjnog truda, zadivio je arheologe. Postoji mnogo kontroverzi o tome kako je točno kamenje piljeno u starom Egiptu.

Ali ne radi se o tome, već se radi o činjenici da je čovjek nastavio radnju koju je trebalo prekinuti!

Vidio je da je pogriješio, ali nije stao! Zaista se trudio da stane, testerio je i testerio. Možda mjesec dana, možda dva . Pokušao je da svlada neuspjeh marljivošću i upornošću. I tako je ostao neispravan sarkofag koji je još uvijek bio koristan nekoj mumiji.

Ali odgovorna, vrijedna osoba ne može stati. Ona nastavlja da djela u pogrešnom pravcu ili ide u pogrešnom smjeru. Takva osoba misli da je sve u trudu i radu. Misli da mora brže hodati i energičnije sjeći. Truditi se još više, misli da mora još više služiti toksičnoj osobi, davati još više pažnje i sredstava nekom tko je iscrpljuje, mora uložiti još više novca u posao za koji nema nade. No, ako sve pođe naopako, ako je odabran pogrešan pravac, rezultat će biti samo neispravan „sarkofag“ u koji će vaše nade biti pokopane. Ali, „uporan i vrijedan“ čovjek nastavlja da „siječe granit“ tj nastavlja da ide u pogrešnom smjeru i ulaže još veće napore koji ga samo odvode od cilja.

Marljivost i upornost pogoršavaju neuspjeh! "

a i ova fotografija magle koja se vuče jezerom, baš nekako predočuje zablude da vidimo, čujemo...znamo, što nas vodi u pravom smjeru? ma koliko bili marljivi i gorljivi, možda je sve što činimo pogrešno? kakogod, nemamo izbora do li biti to što jesmo...u ovim godinama nije niti moguće biti netko drugi. ove patke su se raštrkale svaka u svom pravcu, revno plivajući u magli...jer drugo ne znaju niti mogu! nisu guske u magli, ali...pernate jesu svakako!

ježeva kućica se definitivno poboljšala! nekoć je to bilo mjesto gdje si mogao fino jesti, ali prilično loše sređeno. osim dobre terase, sve je bilo loše (interijer). no, očito se nešto dogodilo u ove dvije godine kak nisam bila tamo pa su postali fensi mjesto...ugodan interijer (terasa ostala ista), dobra klopica (kak i uvijek), ne baš tako jefinjak (dvoje ljudi 60 eura ručak i neka sitna pijača sa kolačem). ali, ne bih je spominjala da mi ona svaki put nije osvježenje....poradi fotki iz priče "ježeva kućica"! dan maglovit, ali bajkovit! dvoje zaljubljenih bili su dovoljni da oboje dan najljepšim bojama. cca 6 tisuća koraka!

slijedeći dan san trope (ovaj jarunski) i 10 tisuća koraka! wow...a pričali smo dva sata, vrativši se po mraku! ljubav se selila od stola (kuhali smo svašta fino), do šetnje a potom i u postelju! fešta od dana i bivanja! riječi, dodiri, okusi, mirisi! o da, ljubav jako stanuje ovdje, ali znam da bložane to nimalo ne zanima. oni bi svoj dio kolača? kak je ono rekla ona antoaneta: pa jedite kolače, kad nemate....ljubavi!

raspolažem (kak bi rekel rade u nedaj se, ines) s još dosta fotki dotičnih maksimirskih jezera, kućica i inih zagrljaja, ali...ali...trebalo se vratiti u stvarnost!

prazan i hladan stan. njemu se nije išlo od mene, meni od njega...iako sam jutrom zalupila vratima? ali, kad je ljubav u pitanju, nijedna vrata ne ostaju zatvorena, svaka se mogu otvoriti...jednom rječju, dodirom, pozivom. toliko toga je bilo da se ne mogu sjetiti kaj nije bilo? hm...zacrvenjela sam se, ne od toga kaj nije, već od onoga kaj je! ko radnici koji su zaslužili produženi vikend, mi penzići smo ga pretjerali sa slobodnim aktivnostima! dan mrtvih nas je baš oživio. sve životno zrcalilo se u pogledu, u oku...jednom plavom a drugom zelenom. jezera dva, duboka...valjalo je samo zaroniti!

e da, btw u subotu smo ponovo (ja i on, a ja sam odabrala ostati doma nego li ići van što me začudilo) odgledala fenomenalan film "ljetnikovac na zlatnom jezeru", film snimljen prije 40 godina. i danas plijeni humorom, scenarijom, scenama...sadržajem...e takav si želim kraj. a on reče: pa imam sve (a nema ništa) osim broda? lako ćemo za brod! pa pitam i dajem, onak oglas, prodaje li tko brod (može i neka raga) samo da ga...porinemo? naći ćemo valjda di neko jezero (osim naša oka dva)!

".....Kasnije, u 8. stoljeću, kršćanska crkva proglasila je 1. studenog blagdanom Svih svetih, a 31. listopada postao je "All Hallows' Eve," što se kasnije skratilo u Halloween...."

Ako je ova konstatacija točna (a nema razloga da ne vjerujem novinaru koji ju je objavio), onda je ljudska glupost i neznanje od 8. stoljeća napredovala! Sada, u 21. stoljeću crkva u hrvata hoće zanemariti i potisnuti običaj "All Hallowos Eve" koji je sama ustoličila, a veliča Sve svete?

Ok, negdje sam pročitala da je Halloween najmaštovitiji praznik jer se ljudi maškaraju u razno razne oblike, pa je tako i mene ova gornja fotka oduševila! čak toliko da sam joj i blog posvetila...ne znam jel kužite (ako bolje pogledate vjerojatno da) što je drveće a što je čovjek?

sve u svemu, to će biti moj sav doprinos ovom današnjem mimohodu. ja ću put maksimirskih jezera i ježeve kućice! magla me neće omesti jer čini se da će ipak nešto malo oko podneva proviriti sunašce!?

za one koje zanima "oklen" je sav taj "naš" kršćanski običaj evo i članak...mi smo (rimljani od barbara) sve preuzeli od poganskih naroda i uveli kao svoje blagadane! zato me smijeh hvata od velikog hrvatsvtva i busanja o prsa svih "velikih hrvata!" koji žele prikazati da su neki običaji (blagdani) samo naši i da smo mi veće pape od pape!

odoh, uživati u šuštanju lišća, morti sretnem i ja kakvog olinjalog duha, sveca ili možda ipak samo kornjače...ali, možda su to "sveti" reinkarnirali u kornjače pa se vratili s onog svijeta pametniji i bolji?

https://www.index.hr/magazin/clanak/na-fotki-se-nalazi-najgenijalnija-maska


-halloweena-u-zagrebu-uocavate-li-je/2611802.aspx?index_ref=naslovnica_maga


zin_ostalo_d_0


uživajte u danu (evo malo sličica i teksta da se zabavite), kažu stiže neki grdi wortex...pa tko živ tko mrtav? gledajući ove fotke apokalipse u Španjolskoj jedino kaj mi pada na pamet, da li će čovjek možda ipak shvatiti što nam radi taj divlji kapitalizam? i konačno krenuti u konačni obračun s njim. nisam pristalica "teorije zavjere" (kak piše slovko), ali da ljudi uopće nisu svjesni koju snagu i moć imaju, nisu. ja ih neću osvješćivati...dapače, i sama sam pala u "nesvijest"!

nekako mi se danas nejde iz ovog svijeta! kavu sam popila, nemam što pročitat ovdje pa ipak...kao da trebam otići u neki drugi svijet i biti E.T.? a pred kućom hitna? kome zvono zvoni ovaj put? nekome da, ali nas uglavnom ne dotiče to što dotiče druge. važni smo sebi a tek onda drugima.

koliko čovjek može biti blizak s drugim "vanzemaljcem" od čovjeka? jučer sam nekoliko puta preslušala i pregledala link o stoicizmu i kako se nositi s emocijama. a onda je sve palo u vodu. nakon nerazumijevanja uslijedili su dodiri. ovakvi ko ovog E.T. ja i dječaka! dva svijeta koja se razumiju. zašto mi svaki put ljubavno otkrovenje ima okus "vanzemaljca"? odeš na drugu planetu i postaneš netko drugi. a onda te ostave ko E.T.-ija da se koprcaš sa zemljanima.

ha ha...nisam još dokučila jel sam zemljanka ili vanzemaljka. za ovu priču nebitno. bitno mi je jutros bilo nešto natrkeljat a početni impuls bje ruka E.T. i dječaka! ona je lajtmotiv i okosnica. sve drugo je nabacano. ponekad su riječi ipak suvišne. ljubav se ne govori, ona se sluša! a ja čujem tvoje: volim te i kad ne izgovoriš.

do idućeg nesporazuma, nerazumijevanja, straha i...ljubavi! jer, svi smo mi nekom E.T. samo dok se usudimo aterirati i spustiti na taj planet želja, osjećaja, čežnje...za drugim čovjekom.

btw pogledala sam prethodna tri bloga i na svakom 18 komentara...jel to netko gađa baš taj broj? ili je stvar do teme?

kakogod, petak je. više mi ništa ne znači, osim što iza slijedi subota. svaki dan obojim drugom bojom...ko one gaće koje nose ime dana!

ha ha...neki dan sam valjda obukla gaće od četvrtka a bio je utorak! i sagnem se ja zavezat žniranac, a valjda kak sam imala kožne plitke hlače, izviri rub gaća iz hlača....a moj dragi kaže: "pa nije danas četvrtak"! to me tako nasmijalo i evo kao štiklec ovdje! ne sudite dane po gaćama!

p.s. ovo s gaćama htjela sam malo razmrdati blog...nigđe sexa danima već? na dejting sajtu? ajte malo, pliz

Uredi zapis

25.10.2024. u 8:34   |   Editirano: 25.10.2024. u 8:46   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar