HIPOKRIZIJA

volim pročitati i čuti nešto od ljudi koji su pametniji i stručniji u nekom području! pa ću tako po pitanju vjere poslušati što mi ima reći teolog, doktor znanosti! i drago mi je da se obrazujem ovako nedjeljnim jutrom umjesto da blejim u crkvi! pa eto malo "ovčje" pameti i za vas na mom blogu! ako vam se ne sviđa kaj je pametan čovjek napisao, naprosto preskočite! ili odite u crkvu pa odslušajte nedjeljno pojanje...kako vam drago!

c/p

OVAKO BI IZGLEDALA HRVATSKA BEZ KRŠĆANSTVA
autor: Ž.Porobija (index)

ZAVRŠILO je karnevalsko vrijeme diljem cijele Europe, ljudi se proveselili i izludirali. Premda meni to nije neki đir, drago mi je što se narod opet malo, makar nejasno, prisjeti svojih paganskih korijena. Prije nekoliko tisuća godina ti karnevali bili su rituali kojima su naši preci pokušavali otjerati zimu ili prizvati plodnu godinu.

Načelno, imali smo obrede koji su bili povezani s godišnjim ciklusom. Ne znamo što je točno bilo u glavi tadašnjih sudionika, vrlo je moguće da su stvarno mislili kako njihove maske, vikanje i plesanje nekako donose nasušno potrebno proljeće. I to povezivali s raznim bogovima, prikazanim uglavnom poput mušičavih ljudi, sa svim našim vrlinama i manama.
Prvo pagani, pa onda pogani

Onda su došli kršćani, uvjereni da postoji samo jedan Bog, savršen u svakom pogledu (nije baš da je takvim prikazan u svetom tekstu, ali hajde). Biblija je naše pretke jednostavno nazivala "narodi", u smislu da nisu dio izabranog (izraelskog) naroda. Par stoljeća kasnije kršćani će one koji nisu prihvatili njihovu viziju Boga označavati riječju "paganus", seljak.

S jedne strane, kršćanstvo je puno lakše napredovalo u gradu nego u promjenama nesklonim selima. S druge strane, ta je riječ imala i svoju podrugljivu konotaciju, baš kao i kod nas danas.

A u hrvatskom je jeziku fonem "a" promijenjen u "o" i onda smo dobili pogane, nečiste i odvratne ljude. Takvim se vokabularom kite i naši prijevodi Biblije, koliko god da promašuju izvorno značenje. Katkad se riječ narod prevodi s neznabošci, što će reći da nisu poznavali biblijskog Jahvu, kao navodno jedinog pravog boga.

Riječ paganizam samo će fejsbuk jezikoslovci proglasiti srbizmom. Neki današnji pagani više vole riječ "rodnovjerac", premda je i ona problematična, jer je vjera biblijski pojam.
Ništa dobro od kršćanstva

I što je kršćanstvo donijelo nekršćanskim narodima koji su štovali Zeusa ili Odina ili Peruna?

Praksa žrtvovanja ljudi nestala je kod Grka i Rimljana stoljećima prije nastanka kršćanstva. Naši slavenski preci (osim Rusa, koji su potekli od Vikinga) nisu žrtvovali ljude, jedino bi katkada zarobljene neprijatelje posvetili Perunu.

Postoji neka logika obrednih sustava da se ljudske žrtve postupno zamijene životinjskim i biljnim, i tim su putem prošli i Izraelci i Grci i Rimljani, a po svemu sudeći i mi. Namjesto fašnika nekoć jako davno spaljivali smo nekog nesretnika koji nam se jako zamjerio.
Je li s kršćanstvom došlo što drugo?

Sve te kršćanske priče o ljubavi i milosrđu – nasuprot navodno krvožednim bogovima – bile su upravo to: priče koje su se vrlo rijetko provodile u praksi. Imate povijest kršćanstva, prosudite koliko se puta okretao obraz i ljubilo svoje neprijatelje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ostavite se i nabrajanja čudesa kršćanske umjetnosti i glazbe, to nam je došlo valjda nakon nekih tisuću godina. Kao da bi Mozart i Bach skladali cajke da se nisu kojim slučajem rodili u kršćanskom narodu.

I to što smo mi Hrvati dobili pismo preko kršćanskih misionara ne znači ništa. Opismenili bismo se mi i drugim putem, a pitajte Ćirila i Metoda otkuda su oni dobili pismenost, da nije slučajno iz spisa grčkih "neznabožaca".
Što smo sve izgubili kršćanstvom?

Ne volim plitka tumačenja povijesti koja, primjerice, uzrok u srednjovjekovnom zaostajanju nalaze isključivo u kršćanstvu. Ali je činjenica da smo namjesto živopisnih rituala, čije tragove i danas nalazimo u pučkim proslavama kršćanskih blagdana, dobili Knjigu koju treba vjerovati i svećenike koji nam je jedini mogu protumačiti.

S obzirom na to da je svaki detalj te Knjige i tih novih obreda esencijalan, dobili smo i podjele na pravovjerne i krivovjerne, što je našim paganskim precima bilo potpuno nepoznato. Dobili smo vjerske ratove i masovna progonstva, dobili smo mržnju prema Židovima, jer su, kaže Knjiga, ubili Našeg Boga.

Dobili smo gomilu zatucanih tipova koji su pazili nad time da tko od znanstvenika slučajno nešto ne zucne o tome da se Zemlja vrti oko Sunca ili da su se ljudi razvili od primata. Dobili smo i današnje konzervativne krugove poluobrazovanih fanatika koji žele nadzirati naše spolno ponašanje i vladati nad ženskim tijelom.
Svijet bez kršćanstva

Znam da je jako teško reći što bi bilo da (ni)je bilo, ali pokušajte zamisliti da se Hrvati i ostali narodi nisu nikada kristijanizirali.

Za početak, ne bi se nikada sukobili po pitanju vjere. Paganske mitologije nisu sveta pisma, one su prenosile različite i proturječne priče koje nitko nije bio obavezan prihvaćati. Židovi bi nam predstavljali kuriozitet, a ne nekakve arhineprijatelje koje treba obratiti ili istrijebiti.

Znanstvenici bi mogli slobodno objašnjavati prirodu, mnoge od naprednih ideja pojavile bi se stoljećima ranije. Nitko ne bi zatvorio Galileja, spalio Giordana Bruna ili proglasio Darwina Sotonom.
Alternativna povijest Hrvatske

A mi Hrvati bismo si lijepo prištedjeli one novce koje prinudno šaljemo Vatikanu. U pravoslavnim Srbima ne bismo vidjeli neki poseban problem – i pitanje je kako bi uopće išla priča o našim nacionalnim identitetima. Ostali bismo bez krasne prilike da nas HDZ vrati našoj hrvatsko-katoličkoj duši.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nitko se ne bi osjećao uvrijeđenim ako biste rekli da Perun ne postoji, jer bi ljudi odavno razlikovali mit od stvarnosti. Željka Markić bi trgovala lijekovima, John Batarelo i Stephen Bartulica bi bili nezaposleni sociolozi. Klečavci bi odlazili u teretane da budu muževni.

Naravno, ne bi bilo ni ateista, jer je ateizam samo logična posljedica uvjerenja da je Priroda sve i u svemu, što bi paganima sjelo bez ikakvog problema. Ja nikada ne bih bio pastor, nego profesor filozofije, a u Indexu bih pisao samo o glazbi i životu u Njemačkoj.

Pa vi vidite što vam je bolje.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/bez-crkve-hdza-i-klecavaca-ovako-bi-izg





ledala-hrvatska-bez-krscanstva/2539513.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_os





talo_d

ili kako bi moji nesuđeni kolege rekli, uživo s mjesta događaja! danas, Markov trg prepun dobre vibre, pravog zanosa za promjene (ne, nisu svi isti) i poruka za bolje sutra! drago mi je da sam danas u danu okupanom suncu, bila dio tog događanja! Kažu, najveći skup na Markovog trgu ikad! normalno, ako izuzmemo egzekuciju Matije Gupca!

u osamdesetima prošlog stoljeća, ovo je pravo mjesto i vrijeme za vas!

Nisam od onih kaj sam ikad od svojih ročkasa stvarala događaj, osobito nakon što su mi ga ukrali i nazvali Valentinovo! Nisi mogao više ko čovjek otić u restoran i u miru objedovat ili večerat, jer svi su slavili…valentinovo. Iako je nekako prigoda bila još u petak u vintage baru, malo društvance sam počastila…a propos ročkasa! Pa je u subotu bio ručak, jadranske lignje punjene pršutom i sirom. Moja mala proširena obitelj od kćeri, zetova, unučice! I tortu sam spekla, po narudži, švarcvaldicu…sve kakti u povodu mog ročkasa a u stvari u povodu konačnog obiska moje kćeri!
Prošla je i godina dana otkad smo se vidjele, baš nekako za moj ročkas kad me otpeljala na duži vikend u Beč, a potom smo zajedno otišle u Prag! Gesta koja me dugo ostavila u tom moodu, čak do ovog ročkasa nisam imala ljepši događaj! A onda smo se ovih dana opet družile i sreća me ispunja još i danas, baš na moj ročkas, srce mi je puno.
A danas, na samo Valentinovo, tj. na moj ročkas, ja zvala kak je i red. Dan smo započeli seniorskom kavom u Johanu Francku!
Kako frend ne jede ribu, moj izbor je pao na Batak! Iako nije prva liga, ali je u centru grada i i u prolazu Cvjetnog trga (strašno mi izgovorit Horvatinčićev) a imaju dobar roštilj. Proširio je prostor i lijepo su ga zrihtali. A i klopica je bila ok (vješalice sa sirom omotane pancetom), osim par detalja? U šopsku, na moju molbu, izostavili su krastavce ali je zato neki kreten ubacio luk? Halo?? A i medica i smokovica od 0,3 bje 0,1? Vino izvrsno, shiraz! Konobar izvrstan mladi dečko, pa je zaslužio napojnicu! Sve kakti jeftinjak a na koncu bje preko 60€! Koji penzić si to može priuštit, ali kad je bal nek je bal!
Potom kava na Europskom trgu, sjajan kafić s lijepim pogledom i još boljom kavom! Pa malo šetnje po ovom krasnom sunčanom danu ulicama moga grada…Teslina, Masarykova, Kazalište…dućani zatvoreni, zgrade išarane…ajme u što se pretvorio ovaj moj grad? Ok, i ja sam ostarjela i nemam više razloga za slavlje, osim kaj bilježim neke zadnje nožice sa brojem 6, ali…ali…dobro kaže moja kćer: mama, svaki put kad dođem u Zagreb sve sam tužnija jer je on sve ružniji, tužniji…a mala bolje vidi nego li mi kaj smo navek tu! Trg okupan suncem, ljudi izmiljeli na ono malo terasa na samom Trgu…više zatvorenih lokala nego li otvorenih…jadno!
No, to mi nije ovi dan pokvarilo, dapače…frend i ja smo se napričali kako dugo već nismo (iako smo svakih par dana na kavi)! Lijepo je imati takvih par ljudi…čak je dovoljan i jedan! I jutros kažem frendici koja mi je čestitala (ujedno smo i dvostruke kume dva propala braka), da se znamo skoro već pola stoljeća i da se moramo napit iduće godine i to proslavit! Teško je naći ljude danas s kojima se znaš pola stoljeća? Sve se svelo na…ja tebi, ti meni!
Kod mene to tak ne funkcionira i zato imam tako malo prijatelja. U to ne računam ove na fejsu, njih imam na bacanje (nek se nitko ne uvrijedi)! Sve u svemu, lijepo je kad ništa ne očekuješ, kad sve znaš i kad te ništa ne iznenadi..bilo lijepo bilo ružno! I da, pojela sam i zadnji komadić škvarcvaldice. Svjećice nisam palila jer ne bi stale!
Hvala onima koji su mi čestitali ročkas na pvt! A hvala i vama, "mom" bloškom jatu kaj mi je tako masovno ovdje čestitalo ročkas! Jbt…u 17 godina bivanja ovdje nemam nikog da mi čestita ročkas? Bravo ja, bravo vi, tu smo, al je svak pri sebi!
Kak je ono rekla moja jako draga Meryl Streep:
"Nemam više strpljenja za neke stvari; ne zato što sam postala arogantna, jednostavno zato što sam došla do jedne točke u svom životu kad ne želim više gubiti vrijeme na ono što me rastuži ili ranjava. Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerane kritike i zahtjeve bilo koje vrste. Ne posvećujem više niti jednu minutu onome tko laže ili želi manipulirati.
Odlučila sam da ne volim one koji me ne vole i da se ne osmjehujem onima koji se meni ne osmjehuju. Nemam više strpljenja za one koji ne vole životinje.
U prijateljstvu me smeta nedostatak lojalnosti i izdaja, i nemam više strpljenja za to.
I naročito… nemam više strpljenja s onima koji ne zaslužuju moje strpljenje."
(citat u originalu od José Micard Teixeira).

p.s. od tolkog cvijeća c/p evo na blogu malo mog cvijeća! osim fotki priložit ću i malo slova da nešto i čitate danas? iako sumnjam da bute došli do kraja. no, ako ste došli do kraja, počastite se tortom!?

(Slike izbrisane)

/Link

imam malo lufta (nekak je moje spremanje na čagicu postalo sve manje zahtjevno), pa rekoh, hajde da malo osvježim blog jer je danas cijeli dan stao na dvije fotke. pa moje dvije neće bit preveć. dakle, večeras je pravi dance u vintage industrial baru, savska c. moje društvance ide si malo začagati. ako tko ima volje, nek nam se pridruži? btw pohodila sam i frizera i evo i moje friske. prilično sam se ošišala i sama sebi ličim na one frizure iz 80-tih! baš sam si hercik. a još kad obučen oblekicu (neku military stil, iako nije do sad bio moj stil ali što sam starija to sam luđa). nije samo večerašnji izlazak (nije prvi, ali MTV garantira konačno malo čagice) bio povod! sutra imam važno događanje...moje obitelji! švarcvaldica je u frižideru...sutra ću je prezentirat. i tak....odoh se spremat! uživajte i vi u životu na selu, farmi ili gdje već?
što rekoh, ne porekoh! eto me iza ponoći...malo početnog dojma vintagea...još se nismo rasplesali...a dječaka ko u priči! večeras sam zatekla jednu poruku, 30godišnjaka...pita dečko jel treba društvo za čagicu?
a iz fotke se vidi da mladih dječaka ima ko u priči! i plešu dečki čak. falio je jedino ricambi?




p.s. drugi petak smo opet tamo, bit će rock...al onaj pravi (iz osamdesetih i sedamdesetih! nemojte reći da vam nisam rekla!

čitajući "ljubav traje tri godine" blog by B. ne mogu ne reći, istina! ili koliko već traje. i sve je istina što si napisala, ali ima još puno istina. iako si ti takva (i ja sam još uvijek takva), ima takvih i njih (on) ali...ali...nije sve baš tako jednostavno.

to mogu reći nakon gotovo dva desetljeća pokušaja i promašaja, ostanaka i rastanaka! ljubav je samo pokretač ali ne i motiv za ostanak. za ostanak (ljubav a ne zaljubljenost) potrebno je daleko više. počinje od sitnica koje život znače. ako se toliko razlikujete da to istrčava svaki dan, da svaki dan iskačeš iz sebe od nerazumijevanja, nemogućnosti i ostalih velikih stvari od sitnica, jednog dana kažeš, neću više!

nije to egoizam, to je briga za sebe. jer, zašto trpjeti? ok, najveće je postignuće čovjeka stvoriti i odgojiti novog čovjeka i u tome kapa dolje svakoj majci. treba to moći, htjeti i izdržati. ali i taj ljubav traje cca 15 godina, potom zakon kaže, moraš do 18, a onda kao roditelj misliš,..a idem izdržati još malo, dok ode. a onda odu...i ta djeca i veliki komad nas samih.

stvorili smo ih, ali mi smo luk a ona su strijela. još si mlada B. shvatit ćeš o čemu pričam.

ljubav je kurva, ali sobodna kome i kada oće i da li oće dati se! da li smo i mi kurve(iši) samo zato što želimo ljubav? ne, ne bih rekla. crkva i neki običaji nametnuli su okov braka...to the end. ako pogledaš ranije, bili smo slobodni...u prvobitnoj zajednici, matrijarhatu...bilo je važno odgojiti nejačad, ali ljudi su slobodno išli jedno drugom u krevet, bez prava vlasništva.

a onda je došla crkva i uvela...privatno vlasništvo! a onda je došla emancipacija...muškaraca. žena puno kasnije...nedavno. i žena je vremenom nadoknadila propušteno. i tu smo gdje smo. trajemo...ovako ili onako. bit je kvalitetan život. netko ga postigne s jednim partnerom cijeli život (da li) a nekom treba desetke pokušaja i promašaja. pa što?

najgore je po meni, licemjerje! po meni, ispravnije je otići kada više nisi, ne možeš, ne želiš...nego li ostati samo radi koristi, materijalnog, komocije, laži i sl.

jel to zapisano u zvijezdama ili u našem dnk? nebitno...bitno je da MI živimo kao da ćemo sutra umrijeti, jer hoćemo.i da shvatimo da imamo samo jedan ali vrijedan. zašto ga potratiti na nebitne stvari, ljude, događaje? ili trebamo? svakom po izboru.

p.s. ja ću sada otići na plac!

ovaj naš blog podsjeća me na selo moje malo, iako smo mu mi nadjeluli ime: grad! ima to naše selo sve što ima i svako drugo. uske uličice i vrtove sa balkonićima koji odvajaju kućicu od kućice i čine prepoznatljiv red i poredak!
kućice su poredane i napravljene tako da je svaka iznad tla cca jedan metar. dovoljno da je nedostupna prolazniku a opet dovoljno dostupna da siđeš sa nje niz ljestve. one se pak spuštaju po potrebi, kada i ako slučajno neki susjed iz drugog sela zaluta. ili ako, ne daj bože, nekom prifali neki sastojak za spravljanje života!

inače, to selo živi u velikoj slozi baš zato što su svi svima nedostupni. osim kad im i ako im treba. selo se zove trebavišće!
u kućicama na drvetu rolete su uvijek spuštene, tako da je potrošnja struje vrlo velika. stanovnici trebavišća ne vole biti u mraku, zato im stalno gori svjetlo.

ima jedna zanimljivost iz tog sela. u njega stalno dolazi jedno te isti majstor koji je svima dobar i potreban! on održava stepenice od konopaca. jer, svaki stanovnik trebavišća zna da mu je životno važno biti izoliran ali i povezan! a kako nikad ne znaš kad će naić neki "susjed" i susjed, pripravnost je na najvišoj razini!

serviser je zato uvijek dežuran. on ide od kućice do kućice i pozdravlja sve! čak i one koji ga ne zovu, on navrati! nek se nađe. ponekad dođe neki novi stanovnik i sagradi svoju kućicu na drvetu, ali često se desi da ti novi ne znaju kakav je red i poredak tute. pa zglajzaju. pa odustanu. a odu i ovi starosjedioci, bilo da odapnu bilo da im dopizdi biti susjed sa susjedima koji to nisu. osim toga, naporno je svaki dan spuščat i dizat stepenice, virit kroz roletu i gledat jel ima ili nema svjetla kod susjeda? nitko ništa o nikom ne zna.

osim jedne zmije koja dođe svaki dan iz šume i obiđe sve kućce, jer je ona tu doma! prodrma ona malo stanovnike jer se uvuče u njih strah da ne bi i njihova tajna "zaporka" od kućice života postala dostupna? ipak i unatoč, svi su složni ko braća.

biraju oni povremeno i svog nekog poglavara, ali znate kako je s vladarima. čuli ste za osmana: "... tko bi gori, eto je doli,: a tko doli gori ustaje.."! ponekad se isuču i mačevi, ali uglavnom nema ozlijeđenih, osim ega. no, tu su ljestve koje se mam spušćaju ili dižu, rolete i ostale bravice koje zaključavaju sva srca!
no, mi smo sretni jer imamo svoju kućicu, svoj dom, ma kakav on bio! nadamo se da neće doći neka oluja i sve nam to srušiti? zato se molimo bogu svaki dan da poštedi nas i našu kućicu! selo će ionako preživjeti!

"Nedostajala sam. Sebi. Možda i ponekom još. Tebi nisam. Jer te nema. Iako te očekujem. Dugo već. Gotovo sam zaboravila kako i zašto. I zbog čega. Kad se pojaviš, možda me opet neće biti. I ti si otišao. U potragu. Za sobom. Vratit ćeš se. Što ne znači da ćemo se sresti. Sve me to podsjeća na još jednu priču o ukletom Holandezu? Čak ti ni imena ne znam. Tako ih je mnogo prošlo, čak štovište cijeli imenik. Gotovo se više ne trudim pamtiti. Jer ionako ne bivaju dugo. Tek do prvog zaborava ili smjene. Jedino se brodovi mijenjaju. Poneki na jedra, poneki motorni gliser. Uglavnom isto more, isti pogledi, čak i dodiri. Ništa novo ovdje na dalekom sjeveru. Osim ponekog juga. Koji miriše na brnistru i još poneku velebitsku biljku ubranu ovih dana. U obnovljeni profil sam stavila opet staru fotku. Sad će joj i godina dana. Tada sam još imala fotografa. Jednom zgodom, prigodom čak. Ili možda bolje, dala sam se fotkati. Uvijek sam se pitala zašto ljudi koji su u jednom trenutnu jedno drugom značili puno, gotovo sve u istom nekom drugom, postaju ništa. A ta sjećanja, boje, okusi, mirisi žive dulje, kako reče Proust
"...ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

U isti taj obnovljeni profil stavila sam novi podatak. O svom hobiju. Šetnji i pisanju. Šećem sa psom al pišem sama. Uglavnom sebi i tebi. Koji ne dolaziš. Ili si već otišao. Poneki me i čitaju. Ali nemam potrebu za komentarima. Iako sam izostavila onu famoznu: BEZ KOMENTARA MOLIM! Imam potrebu za ljubavlju. Još uvijek. Možda je to ona od nekad. Poznata a ipak drugačija. Ili ona nepoznata. O kojoj maštam. Je li glupo maštati o ljubavi u ovim zrelim da ne kažem prezrelim godinama? Vjerojatno jest, ali oni mirisi i dodiri Proustovi nikako da me ostave. Bar u sjećanju! Što ne znači da živim u njima i snjima. Dapače. Vrlo sam živa. Živahna čak. Sve više me opsjeda i mir. Toliko željeni.
Baby, welcome back."

The Equals

Link

crtica jedne mene iz 2010.g. kada sam još bila tragaoc, kako za sobom tako i za njim!

a možda sam htjela u biti staviti jedan drugi tekst iz 2015.g. koji je primjereniji ovim dejting sajtu.
o kako dugo ne pročitah ovdje dobar tekst o ljubavi, sexu....eto malo za podsjećanje, gdje smo, tko smo...a možda i što smo još?

"ne bih pisala, jer koga je briga s kim sam i da li sam spavala? ali čitajuć xx ne mogu ne napisat i drugi par rukava. onaj sinoćnji, noćašnji, jutarnji! kako je predivno držat u naručju muškarca (muškarčinu, pače) koji tak položi glavu u tvoje krilo...spokojno, bez straha, stida ili bilo kakva druga očekivanja. i ti koja ju držiš. taj trenutak traje vječnost. i nitko gotovo ništa ne govori. potom sama nasloniš glavu na naslon dvosjeda i mirno promatraš njega kraj sebe! diše. čak je popodne i hrkao dok sam ga dekicom pokrila. i pesa se privinula uz njega. oblizala ga čak. sumnjam da je s dvije ženske istovremeno općio? ta nije on swinger. popodne smo se naprosto zavukli u krevet. poslije ručka. bez puno dramatike i teatralnosti...ta više nam je od 100 godina. više od mjesec dana nisam nit zakopčala nit otkopčala grudnjak. on jest. sve u hipu. nismo nigdje nit van izlazili. noćni život metropole nekako nam nije trebao. istina, otvorili smo plančićev plavac tek toliko da bolje i lakše meljemo. na tom istom dvosjedu. na kojem smo se potom i pojebali. onak, bez puno predigre jer sve bilo je...igra! i ljubili se dugo u noć. i jedva spavali, jer smo se stalno smještali jedno drugom u krilo. moj oktopus! i jutrom opet kita, ko da je pravi 8.mart! hm..lijepo je tako ulaziti i izlaziti jedno iz drugog, lijepo je bit u muškom zagrljaju, kad te obujmi dok izlazi kroz vrata. ko da mi i sada stoji iza leđa i smišlja neke nove grickalice...uha, nosa, vrata! što bih dala za to? sve, jer jesam. nije važno koliko da traje, al želja da bude vječno. bilo jest. koliko će, da li će opet, možda nije bitno. iako jest presudno. to, reći da je to minorno, da je to nekaj kaj ne želim..ha ha...bila bih veliki pinokio (daj se pipnite pred ogledalom), zato priznajem i sebi i vama...bje predivno bit u zagrljaju svog mušarca!"

ovih dana jedino kaj povremeno tražim jest boja. ovaj put je žuta! podsjeća na kovačićekicu i njezinu žutu ružu!
i opet, ovih dana, netko me pitao da li lisica ili kovačićek (u nekom razgovoru o glazbi)? rekoh, kovačićek! moja omiljena rečenica potom bje; dulje je trajalo cvijeće u mojoj vazi nego li neke priče o ljubavi?
a i kćer mi nudila da mi pokloni kartu za koncert 17.2. poradi valentinova. odbila sam. jer, nekoć sam ju voljela čut, gledat...dugo već ne. ljudi koji se parenavljaju ne mogu ostavit dojam na mene. a i nemam s kime ići! ne želim ići s nikim!

Ovako čila i bistra nedjeljnjim jutrom, skorašnji filmski naslovi koje sam odgledala su mi baš pravi izraz mene same! Pogodio me jučer udar sreće i to sam zabilježila mojim red me note (nije više huawei) mobitelom! Nakon takvog naleta sreće obavezno dođe pad. No, htjedoh pisati o nečem drugom, ali pobjegle mi sinoćnje misli.
Nekad sam znala onako iz kreveta ustati i to brže bolje zapisati jer sam znala da će otići. Ranijih godina ponekad mi se znalo desit da sam u šetnji s mojom pesom Savom uhvatila na diktafon oliti snimač mobitela takve stvari. Nevjerojatno koliko mi teško padnu ta gubljenja misli koje su meni vrijedne. Normalno, imaš ljude poput etea (većina je takva) koji nikad nisu razumjeli što i kako tj na koji način pišem! To nizanje misli bez nekog strogog reda i smisla, moj je specijalitet! Jer, ne pišem za publiku već od sebe za sebe! Ha ha…čim sam spomenula publiku, vratila mi se misao od sinoć o čemu sam htjela pisati.
Na svu sreću, ima i u književnosti krasnih djela i pisaca koji pišu na taj način. Naprosto bilježe misli i nižu događaje, gotovo kao kroničari a ne i sudionici. I pravi pisci uglavnom pišu u trećem licu. Zato ja i nisam ta, jer publika je tek kolaterala. Istina, ima trenutaka kada i ja podlegnem nekom izazovu, bilo da izazivam pa baš želim vidjet i čut reakciju publicuma bilo da želim izazvat sablazan! Jer, ponekad se i ja sablaznim sobom. I tako u tom višedesetljenom druženju, izgradiš jedan profil koji ti se neda više niti mijenjati. Tko zna zna, tko nezna neće niti saznati. Iako sam željela da sazna, sa shvati, da razumije…taj netko, njegovo veličanstvo čovjek! Uglavnom su to ipak bile osude i nerazumijevanje.
Sjećam se, davne 2007.g. nakon razlaza i razvoda od svog drugog supruga, došla sam (zahvaljujući kćeri, koja se s iskricom i vjenčala) na ovaj site u nadi kako ću sresti novog čovjeka? Avaj! U to doba na iskricu (jer ja sam uvijek iskrena i nemam tajni, barem onih koje ne želim da su tajna) se logirao i moj ex suprug. I sjećam se mojih prvih zapisa ovdje, bilo je tako tužno i ružno to njegovo pojavljivanje pod nickom (čak dva). Nevjerojatno, nije tada bilo niti moje slike niti je znao moj nick, ali me prepoznao po načinu pisanja! Kao i ja njega, jer me uporno osporavao! Ha ha…kako se ljudi prepoznaju za razliku od „ljudi“ kojima uvijek ostaneš netko drugi i nešto drugo. Na svu sreću kratko je trajalo, jer je dotični odustao i shvatio da sam to jedna nova ja i da u mom životu više nema mjesta (nakon 15 godina) za njega! Gdje sam 17 godina nakon pisanja bloga? Kak ide ona dugmetova pjesma „…sve je isto ko i lani..:“ tako i u mene.
Psi laju moje karavane prolaze! A vidim i Rudanica dere po svome. Ha ha…možemo se ili ne slagati s njom, ali gotovo uvijek me zaitrigira da pročitam. Tako vidim i mene ovdje ljudi čitaju ne zato što sam toliko dobra ili što ih zanima što imam za reći, već više zato što intriga vlada dobrim dijelom života. Idem vidjet što ima preko plota, idem čuti onu „lošu“ zvjerčicu kako bih nahranio životinju u sebi. Privlači ta različitost kao magnet za osudu, a opet svaka ptica svome jatu leti. I ja sam imala svoje „bloško jato“ neko vrijeme, ali onda shvatiš da je to bio Let iznad kukavičjeg gnijezda! Ljudi s osobnošću ne znaju dijeliti svoju osobnost a da pri tome ne zakače ili barem ovlaš dodirnu one druge, koji žive od pričanja o tuđoj osobenosti!
Navikne se čovjek na to, ali kako reče čini mi se Heidi ovih dana (a i ja u svom prethodnom blogu), čovjeku treba potvrda njega samog u drugom čovjeku. I zato ište prijatelje, interakciju, potvrđivanje…pa čak i osporavanje! Boli kad ne doživi ovo prvo, već samo ovo potonje. Svi smo mi dobri glumci i dobro glumimo pred publikom, ali često i sebi. No, kad-tad maske padnu i ostanemo pred zrcalom života takvi kakvi smo zaista! Nikako plošni.
Pa tako, imati djecu (anatemizirana moja sintagma) je nešto što ti priušti upravo to: udar sreće i anatomiju pada, dva u jedan! Djeca nas uzvise ali i unize kao nitko nikad i s njima najbolje rastemo i eventualno narastemo i mi? Iako osim uma imamo i ticala…oči, usne, nos, ruke…za dodire! I ti dodiri su nam jednako (ako ne i važniji) od razuma. Razumom spoznaješ ljubav, a ticalima ju doživiš! Ljubavničku, roditeljsku, prijateljsku! Jučer sam bila sretna. Ne zbog novog boschovog blendera i nove el.četkice za zube već zbog činjenice da me kćer čuje…kad pričam o sebi i tome što me muči. Pa smo se tako i jučer slušale i čule tri sata i neprestano sam ju dodirivala…koliko sam bila sretna i zadovoljna njezinim prisustvom. Godinu dana je dugo, predugo.
Sve više toga (odsutnosti) brojimo ne danima, ne mjesecima, već godinama. A onda se opet godine pretvore u dane…jer pitanje je koliko nam preostaje? Do tada, budite si dobro, budite si dobri, budite dobri…kad god možete?

p.s. znam da me ne volite vidjet, ali ovaj svoj jučerašnji udar sreće morala sam zabilježit i ovako javno!

Ne bje me tri mjeseca na prvoj strani a u tom vremenu se već zakuhao (i gotovo završio) ovaj okupatorski rat Izraela u Gazi! A umalo nije i završio ovaj drugi, ukrajinski. Nadam se da neće trajati ko ona jedna serija Santa Barbara koja je bila popularna u doba našeg domovinskog? Što se dogodilo u mom životu u ta tri mjeseca ne pisanja bloga na prvoj strani? Pregršt toga, što me nije spriječilo da pišem…pa sam tako u ova tri mjeseca napisala na desetke blogova…uglavnom u riječi, iako bje tu i tamo i slike i tona. Volim svoj život dijeliti…ako s nikim a ono sa sobom! Pa sam tako slučajno nabasala na još neke ljude koji pišu u „ilegali“. Pa sam konstatirala da su bolji ti blogovi sa „back stagea“ nego li ovi na naslovnici oliti duplerici! I čitala sam ih danima, tako da i u mojim blogovima ima odraza dotičnih (da ne mislite da sam prolupala i pišem nebuloze). A zna se da je duplerica uvijek u „Startu“ bila rezervirana za…najveće, najbolje, najokruglije sise! A i mačkica je često bila u prvom planu!
Ne mogu se načudit ovom svijetu puritanaca koji je zaposjeo ove prostore zadnjih 30 let! Nekad si mogao lijepo uživati u „porno“ časopisima koji su se kočoperili na kisocima „vjesnika“ (famozni „adam i eva“ iz kojih sam sve saznavala a koje je sister skrivala od mene jer ja balavica bila sam pet let mlađa od nje! Bili su to dani ranih 70-tih i sexualne revolucije u svijetu! Sve je bilo dopušteno, pače, raskupusali smo-su (više ovi šezdesetosmaši)cijeli zapadno-kapitalistički establišment…slobodnim sexom, dugom kosom, rock and rollom, drogom, rušenjem svih tabua, toplesom…uf…kažu povjesničari da su 80-te bile najbolje godine u svijetu! A bila sam njihovim sudionikom. I opet će netko reći, gle ove pretenciozne?
Naprosto, nisam niti kriva niti zaslužna kaj sam imala privilegiju slušati prave stvari, doživljavati slobodu u sexu i slobodi tijela, formirati se bez presudnog utjecaja crkve i zadojenih roditelja…sve se nekak lijepo posložilo!
I bilo mi je čisto lijepo ova tri mjeseca u ilegali, ja sam vas čitala a vi niste imali pojma da vas čitam a još manje da pišem! I baš sam guštala. No, kako reče moj "prijatelj" Temistoklo, valja imati osim vlastita odraza u ogledalu i prijatelje! Koji će vas opomenuti ako zastranite, upozoriti ako vam prijeti neki belaj, učiniti nešto za vas i podmetnuti leđa kad vam najviše treba. Nemam ih, uglavnom. Ali, upravo u prošlom blogu sam ih nekako apostrofirala…da je lijepo sretati ljude, pričati, družiti se…biti s tim ljudskim toplokrvnim životinjama! Normalno, ne može nam nitko pa niti prijatelj dati nešto što nemamo ili ako trebamo nešto drugo do li frendship! No, baš sam danas zaključila sa svojim frendom (više je to bila moja premisa nego njegova jer on bi još jebal) da mi sve više treba prijateljstvo a sve manje ljubavništvo! Gotovo da i ne treba ovo potonje!
I tako, sam opet tu…"ete" me potaknuo a i ovaj otužni blog pa možda i ja vas potaknem da počnete konačno pisati? Ako ništa, sada će biti nešto tekstova za pročitat…ili ignorirat…ili osporavat…nemre blog živit na vicevima, slikicama i vječnog prepucavanja „nepobjedivog uma“ s „kraljicom bloga“ i sl. Ovih dana je i mlađahni Kruno naveo rang listu top blogera! Na njoj se na samom vrhu našla i moja malenkost (mai sarai) ali kako me iskrica banirala nije bilo druge nego otići na rezervni položaj, koji eto već bilježim više od deset godina!
Nekoć se ovdje doista pisalo, družilo, zajebavalo! Bilo pa prošlo. Otišli su, otišli smo…na kvasinu! Pa ipak…odmorih se od „public relationa“ i mogu opet malo tipkat s vama…ako ništa da ne gledam stalno svoj odraz i ponekad ponekog prijatelja sretnem?
a evo i teksta na temu prijatelja i nas samih iz. veljače 2017. koji je na današnji dan objavljen na mom facebooku, pa je i on zaslužan za ovo moje "ukazanje"!
·
misao dana:

"Dobro je Temistoklo rekao perzijskom kralju da je govor poput šarenog tepiha, njegove su slike vidljive kad je odmotan i rasprostrt; dok su naprotiv skri­vene i nejasne kad je smotan. Ovaj drugi plod prijateljstva, koji se sastoji u boljem razumijevanju, ne odnosi se samo na one prijatelje koji mogu dati savjet (ti su doista najbolji), i bez toga čovjek uči od sebe samog, iznosi svoje vlastite misli na svjetlost i oštri svoj duh kao na brusnom kamenu koji oštri iako sam ne siječe.
Jednom riječju, za čovjeka je bolje da pripovijeda s nekim kipom ili slikom nego da dopusti da mu misli ostanu zatomljene. Dodaj sada, da bi ovaj drugi plod prijateljstva bio potpun, i ono drugo što leži vidljivije, a spada u okvire običnog opažanja; naime, iskren savjet prijatelja. Heraklit dobro veli u jednoj od svojih zagonetnih izreka: Suha je svjetlost uvijek najbolja. I sigurno je da je svjetlost koju čovjek prima od nečijeg savjeta suša i čistija od one koja dolazi iz njegovog vlastitog shvaćanja i prosuđivanja, koje je uvijek natopljeno njegovim osjećajima i navikama.
Tako da između savjeta koji čovjeku daje prijatelj i onoga koji on daje samome sebi postoji ista onolika razlika kolika iz­među savjeta prijatelja i savjeta laskavca. Jer nema takvog la­skavca kakav je čovjek prema samome sebi; i nema lijeka protiv laskanja samome sebi osim slobode prijatelja. Savjeti su dvovrsni: jedni se odnose na ponašanje, a drugi na poslo­ve. Što se tiče prvih, najbolji način da se duh održi zdravim jest iskrena opomena prijatelja. Strogo pozivanje na red je lijek ponekad suviše žestok i nagrizajući.
Čitanje dobrih knjiga o moralu pomalo je dosadno i zamorno. Promatranje naših pogrešaka kod drugih katkad je neprikladno za naš slučaj. Ali najbolji recept (najbolji, velim, koji djeluje, i najbolji za uzimanje) je opomena prijatelja. Neobično je vidjeti kakve grube pogreške i najveće besmi­slice čine mnogi (a naročito oni moćni) na veliku štetu kako svoga ugleda tako i svoga imetka, a samo zato što su bez prijatelja koji bi ih upozorio; jer, kao što kaže sv. Jakov: … sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se i odmah zaboravi kakav bijaše...."
(djelomičan citat teksta iz Nove Akropole)

g.moore Still Got The Blues
Link

nije da skupljam ručkove, ali nekako se poklopilo i dogodilo ovih dana. pa neki dan (utorak) kad sam zbavila V.V. i srčeko, reče frend umjesto na kavi, ajmo u fijaker, na ručak! ja častim! to bje ona prefina kuhana janjetina u juhi s povrćem! pa jučer dogovor s jednim poznatim kaj se znamo već dost godina pa smo nekak opet se počeli viđat, ajmo se malo družit, uz pizzu i šetnju po jarunu! pa jesmo! pa jučer zove opet jedan znanac (kojeg sam par puta odbila za samobor i sl), hajdmo u petak na lignje u samobor pa potom na kremšnite! pa hajdmo. a danas sam trebala s frendom se nać koji ide na operaciju...pa umjesto kave, kaže on, ajde dođem ja u point pa idemo na ručak! ha ha...frižider nisam već par dana otvarala za neko meso i ručak? i baš si nekaj mislim kak je život lijep kad imaš frendove i ljude s kojima možeš podijeliti objed! jer, većinu toga drugog ne mogu (nisu oni za ples, kino, koncert) iako idem u petak i na plesnjak (sa ženskama)! frizer i ručak...uf, bit će malo gužvovito? ali, mogu ja sve to. a u subotu mi dolazi moja ljubav, kćer koju nisam vidjela godinu dana! i ostaje tjedan i više. nitko sretniji od mene. iako uvijek postoji i malo tuge u toj svoj sreći (neću sad o tome)! kakogod, život je lijep...barem na trenutke!

nekako pred jutro danas, sretoh svog muškarca. u snu! bila je to cijela jedna priča! bilo je tu suvišnih lica, no zagrljaj u kojem sam završila bio je ujedno i kraj priče. a slike tako jasne, likovi tako jasni, neki čak i prejasni kao jureći autobus zeta. dakle, moj zadnji ex pozvao me na kavu. i trebali smo uskočiti u zet-ov bus koji je već kretao sa remize da bismo došli na jarun na kavu! on je uskočio, a ja sam ostala visjeti na vratima i odustala! ode on. a onda sretnem jednu ženu (u faci slična jednog poznatoj vremešnoj glumici) s kojom sam se srela na moru...i nas dvije smo utrčale u bus...razmijenile par riječi i potom on, moj muškarac, prilazi mi (u mom stanu), liježe onako polusjedeći na moj trosjed, ispruženih ruku! krenem mu u zagrljaj! i gledamo se u oči dok mu prilazim, a on mi priča! gledao sam kako hodaš, kako si vitka i imaš lijepe noge. i sitne kosti. a lice, lice ti je preljepo. nekoć si bila jako lijepa žena? i dodiruje me rukama po mojim, prelazi preko ožiljka na zapešću, ljubi ga! to je onaj moj muškarac, Dado Topić! i on je tu, gleda me u oči kojima pričamo. njegovo zelene a moje ponekad zelene a ponekad plave. ovisi koliko duboko netko u njih uroni! i pričaš mi, slušam tvoj glas, dodirujemo se tijelima, ali onako benigno i nježno kako to samo starci mogu. da, provjerila sam jesi li uopće živ? gogla kaže da jesi...generacije moje sister...pet-šest godina stariji od mene (danas su mi draži ovi pet-šest godian mlađi)! nekako u mladosti upravo sam te i takve dečke generacije moje sestre gledala i doživljavala ih kao TOP! a ti si mi uvijek bio top...onako sexi u tim svojim kožnim hlačama duge kose, sa gitarom! ti i tvoji TIME-ovci bil ste mi vrh rocka moje mladosti! nije bilo boljeg rockera od njega. i gledam i čitam, još si živ, živiš miran život sa svojom dragom suprugom iz mladosti...plava je...pomalo vitka...reklo bi se, nije da nisam imala šanse sresti takvog, svog muškarca? pa ipak, nisam nikad. osim jutros u snu, stvarnijem od stvarnosti! par puta sam ga slušala u interwievu kako priča, pametan i pristao čovjek, jednostavan bez preseravanja....moj muškarac Dado Topić, frajer mekog srca, od glave do pete! a ovo dolje, vrh glazbe...ritma...moja rock mladost!
da li znaš da te volim (live kerempuh)
Link
makedonija
Link

"Moji tužni monstrumi" drama M.Matešića (nastavno na prethodnu dramu Ljudi od voska) sinoć u Gavelli bje snažna drama, dobri glumci...ali sadržaj me uopće nije zanimao niti impresionirao? kada netko iznosi prljavštine iz domovinskog (drugi čin), uz obilje psovki (znam da je tako većina branitelja u ratu i pričala) a u prvom naprosto lamentira o fantazijama, da bi potom pointirao u zadnjem sa hotelskom sobom u BG između njega i nje...između fikcije i stvarnosti....ok, mogu razumjeti da je nekom mladcu otkrivanje života i smisla IN, but...meni baš ne osobito ne na takav hr način. a ni taj "kulturni" događaj nije mogao proći bez jednog manjeg ekscesa. jebem ja ljude...trome, inertne, spore, fah idiote! moš ti bit sto puta intelektualac glede tehnike i elektronike, al brate mili socijalna inteligencija ti je na nuli! ok, cijenim video poziv na whatsup...jesu li sretno stigla? lijep je taj osjećaj da netko brine za tebe! a gavella me podsjetila na mene...stara ljepotica ušminkana onak izvana...ali unutra gdje god pogledaš poneka pukotina, poneka fleka..tragovi vremena i događaja prije. neću tako skoro niti do gavelle niti do nekog drugog kazališta. unatoč druog reda, pola njihove spike nisam čula? ok,ja sam nagluha, ali oni sebi dobar dio govore u bradu. a onda viču! jbt to je kazalište otkad ga pamtim. kavu taman šljuknem dok napišem blog, a sada put placa pa onda opet na frendovsku kavu! jučerašnji dan ipak nije obilježila gavella već jedan zagrljaj i oči pune suza! jebeni život melje...ne pita za vjeru, boju, imaš li ili nemaš love...naprosto svatko dobije svoju porciju govana! na zapadu ništa novo.

ljubav! ona ista o kojoj B. tako svesrdno piše traktate (možeš to sa 30 i kojom). zadnja bje prije osam godina! nije tako davno a opet, pradavno. istina, pomislila sam da sam jednu ljubav to the end srela prije tri godine i upustila se. usudila se otići čak iz doma svoga u novi život, novi stan, zajedništvo!
avaj. kako čovjek požali. mislila sam da mogu, znala sam da mogu. ali, za ples je potrebno dvoje. možda me uvjerio u nešto u što sam i sama željela vjerovati? da dvoje ostarjelih ljudi, umornih od života i trauma, žele zajedno provesti život u ljepoti i miru! ta moja venera u jarcu je tako konzervativna. želi dom, ljubav, trajanje i stalnost!
moj vodenjak sve to razbaruši u nešto posve drugo, ali...ali...kak ide ona, mijena samo stalna jest. pa smo se kućili i opremali stan ko dvoje mladenaca. on starac od gotovo sedam banki, ja nešto oko 65...penzići samo takvi! i dobro nam je išlo. bili smo si blizu po genima, ja iz sitnog on iz šibenika! vlaška i dalmatinska loza! dalmoš sa zagrebačkim štihom a ja dalmošica sa kranjskim štihom, kud ćeš bolje! čak mi nit njegova nizina nije smetala, iako nikad nisam imala tako niskog dečka. ali, progutaš jer voliš čovjeka sa onim unutra a ne izvanjskim. i bili smo dobar par, jedan pomisli drugi učini! sjajno nam je išlo, dok se nismo stropoštali. a počelo je nekako s ratom u ukrajini...pa je počelo iskakati nerazumijevanje i razlike koje je vješto prikrivao. nekako mi je tada pala na pamet jedna stvar koju sam davno uočila? muškarac je lovac, i dok lovi sve će činit da ulovi. kad ulovi, mijenja se i postaje onaj koji jest...a to nije onaj kojeg si upoznao i kakvim se pokazivao? čudna je ta transformacija i koliko libido upravlja muškarcem? on će zbog njega učiniti sve. pa je nerazumijevanje raslo, pa se množilo. i umjesto da smo rasli, mi smo venuli. a ja ne mogu vegetirati uz nekog. kad to krene, ja divljam, tražim razlog, pokušavam nas oživjeti...i tako još jače sunovratim priču. to moje škorpionsko kopanje po nutrini, završi odlaskom! mojim...njegovim. tko je vidio pričat o sebi, o nama? to se ne govori, to se odšuti. parovi koji postoje uglavnom šute! i otaljavaju...šoping, krevet, buljenje u tv...praznina preuzima prostor i ljude. a ja ne mogu u praznini, čak niti sa samom sobom! a mislila sam da sam našla tu ljubav u poznim godinama...koja donosi mir, poštivanje, suradnju u svemu...dijeljenju onoga što nam je važno, čak i onoga što nam nije. umjetnik sam u umijeću življenja. ali, ako netko odluči biti mrtav, prestajem i ja biti živa. i tako dočekasmo smrt, on i ja! uskoro, za koji mjesec će i godina dana od mog novo-starog samačkog života! na zapadu ništa novo! jutra uz kavu, iskricu, poneki izlazak, obavezna frendovska tjedna kava...eto, to je moj đir! ne mogu reći da sam posve nezadovoljna, prigrliš život takav kakav jest. za desetak dana će mi i neki ročkas! to je postao samo broj. bilježim do odlaska u dom. to je jedini važan događaj koji će mi se valjda dogoditi? dobro je, kad nije bolje. a nedaj bože gorem. nema slike, nema tona....