INSOMNIA

u ovoj nestašici na blogu (danima već nikakvih zapisa, jad i bijeda od bloga), evo da puknem jedan svoj dobar zapis na koji me podsjetio fejs prije šest godina, na današnji dan 2018.g.
c/p

Svaka gotovo da jednako počne... pogledom u klizna krila ormara koja su u pravilu poluotvorena! I onda okretanjem u krevetu...čas na jednu pa na drugu stranu. Uvjerava me danas moj frend Đ. da to nije blagdanska depresija. Odnosno ako i jest da joj se trebam oduprijeti? Iako mi nije rekao zašto joj se ne bih prepustila? Rezultat je gotovo isti, tj nema ga. Sekvence nekih filmova ovih dana su mi došle u misao i nekako ne mogu zaspati! Jedna od njih je da je važno koga mi volimo a ne tko nas!? Gotovo bih se složila...iako je tako tužno kad nas ne voli onaj koga mi volimo? Tko nas voli, a mi ne, to nas ne boli. Više nas smeta. I nije točna V. konstatacija da je novac samo za glupe ljude? Dobro dođe i pametnima, Dapače njima je i potrebniji. Dobar je to osjećaj kad si zadovoljan i kad te ne jebe lova. I kad znaš što ćeš i koji osjećaj zadovoljstva (ali ne i sreće) njime obasuti sebe i svoj život. Ali iluzija je ..ili pak laž (u V. slučaju) reći da ljubav nije bitna. Jest...i te kako, baš sada ..baš zato kad odu svi da imamo koga voljeti. I ne može se kupiti...to je nešto, kak veli J....u darivanju. Iako ću se potruditi ovih dana naći razliku između darivanja i....davanja? Radi nesanice koja me prati...od vremena do vremena. S istim počecima i završecima...danas sam se pokušala sjetiti jednog susreta prije 10 godina. Ime mu je bilo ..B! Bilo je to na jednom kolodvoru...tad i tako...i nikad više! Ko u filmu Jack i Jill...francuzi znaju napraviti film. Život mi se još uvijek odvija ko na traci...tri dana jurnjave a potom mir i muk! s tim da ja sada određujem ritam. Bilo je i dalje tu. Kuca, iako uglavnom zalud. bilo je puno više ushita, uzleta...nije da nemam krila, nije da je obronak strahotan....samo...naprosto...to, čega nema! Iako zbog toga čega nema, imam nesanicu! Ovih dana sam promatrala zalaz...onaj zimski! bitno je drugačiji od ljetnog. kroz ogoljele krošnje drveća jedva da se probija...i brzo zađe. nebo se ne žari, samo nešto malo rumenila! no, dovoljno da obasja nebo i cijeli obzor! kao i osmjeh sretnog čovjeka. i žene!"

u međuvremnu, neka sreća mi se smiješi! možda i ja postanem ovih dana sretna žena-čovjek? valja se spakirati za taj put, zima samo što nije!

Uredi zapis

18.12.2024. u 9:04   |   Komentari: 55   |   Dodaj komentar

KOSTUR VREMENA


/photo credit: Aligned by Pierre Pellegrini/

kasnim par dana, ali mislim da je na vrijeme, dragi Tin (15.prosinac godišnjica smrti velikana hr pjesništva Tina Ujevića)
jer tvoja poezija je uvijek na vrijeme!

"Kamo su pale godine?
u kakvu rupu, crni jaz?
Vrati mi sebe, Gospodine,
u suši hladni mlaz.
Kamo su pale plodine?
u kakav mrak? u kakav mraz?
Od svega osta kita riječi,
taj bezutješni spomenar.
Prazninom svaka slovka zveči
i kori: ti si opsjenar.
Riječi su mrtve. Trule. Svele.
A zvuk je možda smisao.
Kaži mi, rujni arhanđele,
zašto sam sve to pisao,
na se kidisao
i nisam izbrisao?
Pala su ljeta u jaz zvuka,
pjesme su pjesnika razočarale.
Danas se liječim znakom muka,
riječi su svoju riječ rasparale.
Leti na vjetru, pljevo ljetine!
Gubi se s virom što je lud zaplesao.
Saopći tamnoj duši svjetine
sreću što sam (sa sebe) prah otresao.
Da, zvuk je možda smisao.
A smisao je nesmisao."
(T.Ujević: Kostur vremena)

Uredi zapis

15.12.2024. u 19:08   |   Editirano: 15.12.2024. u 19:45   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

JESI LI PRIMIJETIO? JA JESAM!


(svijest)

Jesi li primijetio da sam odšutjela datum naša četiri mjeseca od prvog susreta? Nije da se nisam sjetila, ali nisam tebe podsjetila. I meni to više nije važno, kao ni tebi. Napredujemo u nevažnosti i jedan i drugi.
Jesi li primijetio da više ne šaljemo poruke i ne zovemo, iako ne spavaš više do podne i budan si već u osam sati zbog majstora? Jel ti „dragana“ nadomještava moje poruke u sitne sate, onako prijateljske? Meni moj prijatelj donekle, jer s njim pijem kavu i pričam skoro pa svakih par dana. Surogati ljubavi! Zar nam je to dovoljno nakon tolike naše ljubavi? Očito tebi jest. Tebe nema. Ne znam gdje si, iako znam da bauljaš između majstora i posla. Ne tražiš me, iako me trebaš, kažeš?
Jesi li primijetio da smo sve manje zajedno bilo kako, pače, nikako!
A reče koliko jučer da me trebaš?
I ja trebam tebe, ali ne kao misao da znam da postojiš, nepostojeći! Trebam tvoj dodir, tvoj pogled i dubinu tvojih plavih očiju koje skrivaš iza očalica. Trebam zagrljaj i poljubac. Tvoje riječi utjehe i ohrabrenja. Trebam našu priču, naše sate, naše dane! Tko ih je ukrao?
Nema ničega od toga?
Jesi li primijetio da sam sve tiša i utihnula? Jer, neću se više ja boriti za tebe i nas. A ti niti znaš kako niti hoćeš. Znam, pedeset godina nisi i ne znaš kako. Ja sam ti pokušala pokazati, ja sam činila umjesto tebe misleći kako ćeš vidjeti, osjetiti, znati…što i kako?
Jesi li primijetio kako odlazimo? I što si učinio da onaj naš smijeh koji toliko često spominješ, vratiš? Bar na trenutke! Ti koji si me molio da te naučim kako voljeti, jer si me zavolio. Ti koji si želio biti i molio me da budemo, da ne odlazim, a onda ti odlaziš svaki dan, nedolazeći. Ti koji si odustao od nas a da nisi niti pokušao? Jesi li? Koliko? Kako? Jel se ponekad pitaš što si činio da nas bude, osim što si me volio? Da bi ljubav stanovala ovdje, treba joj pružiti dom, utočište i svaki dan je ponovo i iznova njegovati.
Jesi i primijetio da ne stvaraš nikakve više prilike za bilo što, a kamoli smijeh?
Jesi li primijetio da je prošlo tjedan dana od zadnje moje mail poruke, na koju si odgovorio tek tri sata nakon primitka, kad je već bilo kasno za moj prijedlog iz maila?
Jesi li primijetio da više ne smišljam i predlažem naša druženja…izlete, izlaske, događaje?
Jesi li primijetio da više skoro o ničem ne pričamo osim o našim problemima (susreti i bivanja) ali ne dajemo rješenja, jer ti nisi u stanju ništa učiniti da bude drugačije, barem do sada?
Jesi li primijetio svo ovo vrijeme moje sitne znakove pažnje prema tebi? Slušam te, gledam, čujem! Kada si me zadnji put pitao, kako sam, što radim i kako ispunjavam svoje puste dane?
Kada si mi zadnji put donio cvijet, a znaš koliko mi to znači? Kupila sam si i ovaj tjedan buket prekrasnih ruža, neka ih. Sreća je u malim stvarima, jer velike se ne događaju više.
Ali, kada i ako izostanu i male, a velikih nema, čega ima?
Jesi li primijetio da si ti mene naučio kako da te ne zovem, ne tražim, ne budem, kako da te ignoriram? Ja tebe nisam ničemu naučila, jer ti si i dalje sam sebi dovoljan. Jedino što sada nisi manjkav takav kakav si bio cijeli život i kad sam te srela, jer imaš ljubav, voliš me. To što ti je dovoljna misao i neka pusta želja, a to si ti, moram i ja to prihvatiti.
Tebi je to dovoljno, shvatila sam to.
Ne, nisi primijetio! Ja jesam. Avaj, koja korist od mog primjećivanja?
Ovakvim tempom i načinom, postat ćemo znanci koji povremeno popiju kavu i pričaju o vremenu, politici i ostalim tricama i kučinama.
Ovih dana sam se slučajno vratila nekim svojim zapisima od prije 20 godina! Tako su aktulani, objavit ću ih ovih dana…tek toliko da podsjetim sebe što se zbivalo u mojoj glavi, umu ali i duši prije 20 let.
Danas mi je posve jasno zašto je i 20 godina nakon isto! Zato što sam ja ista, žena koja je u stanju boriti se i ginuti za „pravu stvar“ a to je ljubav prema bližnjem, i partneru, kad se dogodi. Nikad se nitko nije tako borio za mene!
Da malo parafraziram i citiram Tina;
„…moj pesimizam nije pesimizam nemoćnika, već pesimizam moćnika i mogućnika…takve uzvisine duha s kojih misao dodiruje zvijezde.“
„…Patnja proizlazi iz nezadovoljene žeđi (a ja ludi žeđač u mahnitom hodu) za saznanjem, što je samo druga metafora za „grabežljivost mozga“ tj. težnja za apsolutnim. Ali, apsolutno ne postoji, i rezultat traženja jest osjećaj uzaludnosti i uzroka boli. Odakle dolazi patnja nego iz traženja. Postojati znači biti žedan. Ponekad za svjetlost moraš riskirati mrak..:“
“…jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt…“
Moram izgubiti naivnost i razočaranje u ljude!
Na koncu, ne znam da li da se tješim il da strepim? Vrijeme će pokazati da li je stvarna prepreka bio tvoj posao ili je ipak stvar do tebe?


(Iako sam rekla da ovo moje obraćanje tebi neću objaviti jer sam ti sve to pročitala, ipak hoću! Da ostane traga tome što sam sve rekla i primijetila. Da me podsjeća na moje primjećivanje i pokušaje promjene. Jer, u pravu je Borges kada kaže da ono što doživi jedan čovjek, doživljavaju svi ljudi.
Pa tako će možda i ovo moje lamentiranje nekome poslužiti da razbistri svoje misli, svoju vezu…možda će neke ljude potaknuti ne samo na razmišljanje, već i na činjenje? Ako i jedna veza bude spašena od propasti povodom ovog zapisa, ja sam ipak sretna žena).

Uredi zapis

13.12.2024. u 23:46   |   Editirano: 14.12.2024. u 21:45   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

SRETNA ŽENA?


Ti nisi sretna žena, reče jednom. Al, kad ponovi, razmisliti mi je o rečenom? Jesam li ja sretna žena? Ne nisam! Jer, da jesam, ne bih brinula...niti o tebi, niti o meni. Ne bih maštala. Ne bih željala biti s tobom. Ne bih iščekivala naš susret. Ne bih toliko toga što sada činim, da te usrećim. Sretna žena živi svoj život bez puno obaziranja na sve oko sebe, jer je sretna. Sretna žena je učinila nekog sretnim i to joj je dovoljno. Žena je inače sretna samo ako su sretni dragi joj ljudi oko nje.

Zašto nisam sretna žena? Možda stoga što stalno imam surogat sreće? Sreću tražim izvan sebe umjesto u sebi. Za sreću mi je potrebna druga ruka, a ne samo moja. Za sreću mi je važno da čujem glas osim svoga. Ljudski glas.

Sretna žena ima lijepe oči, poput ovih naslikanih! To je ona ista žena, koja sada nije sretna. Je li ikada ili tada bila? Jest. Često. I sada i tada.

Ali, sreća dođe iznenada, a još nenadanije prođe. Ne možeš je uhvatiti i zadržati. Osjetiš je u trenu, prepustiš se i taman kad poželiš još, iščezne. Zbog nerazumijevanja, prijevara, izdaje, nemogućnosti, odsutnosti...milion je razloga za ne biti sretna žena. Jedan je dovoljan za biti.

kako biti sretna žena u ljubavi? Rasprši se tih sitnih maslačaka sreće po cijeloj livadi života! Ali, vjetar ih raznese ne razne strane i poneki se zaustavi, opstane....poneki odnese bujica obližnjeg potoka. Poneki završi u rupi koju je netko drugi za nešto drugo ispkopao? Tek poneko sjeme padne na plodno tlo i naraste...novi maslačak! Tako i sreća u ljubavi. Dovoljan je tek povjetarac da ju raznese u milion komadića. A opet, jedan je dovoljan da nastane novi maslačak. Tako je zapisano od postojanja.

Ljubav nas "tjera" da se dajemo, bez ostatka. A onda ostatak preraste "domaćina" i preuzme cijelo tijelo i od svega ostane samo...ostatak!

I odložim dar od ostatka onkraj puta i nastavim dalje, i dalje. Dok opet ne dođeš do neke livade s maslačcima. Sretna žena ubere ga i rasprši tisuće "helikopterića" željna igre leptirića!

Nisam sretna žena iako sam nekoć imala lijepe oči kao naslikane. Nisam sretna žena iako sam ljubljena i voljena bila to the end. Nisam sretna jer ne znam biti sretna. Kako biti sretna uz toliku sreću ljubavi? Moraš ostaviti ljubav ako želiš biti sretna, ženo!
P.s. sretnu ženu kad je nesretna zagrli njezin čovjek!

Uredi zapis

08.12.2024. u 23:45   |   Editirano: 08.12.2024. u 23:59   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

LJUBAV U MUMBAIJU I „PUNSKI“ RATOVI

Mumbai je grad u Indiji od 12 miliona stanovnika, sa okolicom, kaže 19, šesta najveća anglomeracija na svijetu! Ne volim Indiju i nikad ne bih tamo mogla živjeti (imam neke svoje razloge i kanone)! Mrzim ratove, čak i one obrambene i ne mogu se nikad složit da je bilo koji rat opravdan? Pa zašto onda već u naslovu suprotstavljam ljubav i ratove (ovi punski su mi onak verbalno fejkavi pa zato baš njih kao moto za sve ratove)?

Sinoć sam dva sata uživala u dobrom filmu. Višeslojan, kakva samo ljubav može biti. Žene u glavnim ulogama što je još uvijek prava rijetkost. Tri generacije Indije. Kamera fenomenalna. Kako se od običnih vizura i scena može stvoriti fantazija. Zato je valjda film i dobio zlatnu palmu u Canesu! Ali, kako svaka bjelina da bi se spoznala mora imati i crne boje, tako i u tom filmu ne može jedno bez drugog. Mogla se osjetiti a ne samo vidjeti sva ta raskoš tradicije, suvremene Indije i ljubavi, koja je vječna. U svim vremenima i uvjetima. Ne samo muškarca i žene, već ljudska. I patnja, koja je imanentna čovjeku.

A ratovi? Otišla sam popodne i tek post festum justros čitam fly-ev blog na temu propagande i za mene posvemašnje ljudske gluposti koja čak ne zaslužuje da se čovjek referira na to, toliko je Putin i ta situacija groteskna.

Zašto je moja opaska o „amputaciji mozga“ tako pogrešno protumačena od tvoje strane Fly, nije mi jasno? Jer, u kontekstu u kojem sam ju spomenula (jasno je da ta pojava „amputacije mozga“ ne postoji, već je metafora, a jedino što postoji je termin „Dijagnoza moždane smrti jednaka je smrti osobe”), jasno je da govorim o ruskom narodu (prvenstveno) pa i HR narodu, koji zbog te “amputacije mozga” bira vođe kao što su Putin, Plenković i slični po svijetu! Ja u tom svom izričaju nikako nisam išla ad hominem već kao što rekoh, bje metafora za suludo ponašanje pojedinih naroda! Čudi me da nitko nije elaborirao tu metaforu I stvarno se zapitao zašto dobar dio svijeta i naroda funkcionira upravo na tom principu? Imaju mogućnost izbora (na stranu one države i državice čisto kolonijalne koje nemaju demokraciju), ali ove koje imaju, čine LOŠ I POGUBAN izbor za sebe osobno i za cijeli narod biranjem Putina, Plenkovića, Orbana i sl (što se trenutno događa u Francuskoj)!

Čista dekadencija zapada I propast kapitalizma! I da, nisi u pravu Fly (ili nisi dovoljno informiran ili si ipak za kapitalizam I imperijalizam) kad kažeš da do danas nije izmišljen bolji tip upravljanja državama i svijetom? O da, postoji to…I to je ODRAST! No, kako napraviti salto mortale svog mozga i naučenog, I kako se dobrovolljno odreći imanja u korist biivanja? Teško, priznajem! Možda je nama koji nikad nismo imali ali smo bili, lakše?

Pa onda takvi “voždovi” vode svoj narod u ratove, pa onda im daju odličja, čestitaju na izgubljenim ekstremitetima. Pa nagledali smo se i čuli o svim tim obilascima generala nakon bitke, još od Napoleona, 1. svj. rata koji je bio rat zbog i za teritorij imperijalnih sila, gdje su ljudi bili topovsko meso tamo po rovovima, pa 2.svj. rata u kojem je opet jedan cijeli narod bio zaluđen (amputacija mozga) i nije vidio to što je trebao vidjeti da se radi o istrebljenju čovjeka a ne ideji “više rase”!
Za mene je svaki rat krvav, nepotreban I besmisleni, jer nema opravdanja da bilo tko gine za tuđe ciljeve (uglavnom materijalne). Na svu sreću ima naroda koji nikako ili dugo već nisu ratovali pa se pitam kako to njima uspijeva? Ipak je moguće!

Pa i ovaj naš “domovinski” nije bio potreban? Jer, da smo imali našeg Havela (npr Gotovac, Savka, Tripalo I slična obrazovana škvadra), umjesto Tuđmana, Šuška I njegovih Ere koji su posezali preko Drine, ne bismo imali ovaj, ne oslobodilački već poharalački, rat. Ali, za provedbu te “priče” trebalo je ubiti Rajhl Kira, Kraljevića i druge a ostaviti Glavaše i slične.

Jer, dok su naši mladi bili na bojišnici, ostavši bez posla, drugi povlašteni su zgrabili sve što je vrijedilo, donijeli zakone o privatizaciji i pretvorbi i opljačkali sve što je ovaj HR narod stvorio u 50 godina, preko noći! Kome je trebao ovaj “domovinski” rat? Ok, oni koji su bili napadnuti (Vukovar, “Vojna Krajina” i sl) trebali su se braniti uz svesrdnu pomoć cijele HR (ali svu koja je stizala iz dijaspsore a ne trpat u svoje džepove i švercat oružjem). Istina je da se nismo sami obranili ne bismo dobili pomoć svijeta. EU (više Ameri) nam je pomogla tek kad smo se sami obranili. Šteta svakog života, šteta svake razorene I spaljene kuće, namjerne žrtve Vukovara…ali, nitko nas nije tako i toliko poharao kroz povijest kao upravo zadnjih 30 godina “NAŠI HRVATI” ma gdje bili!

“Pomogli” su i razni Čermaki, Gotovine, Krstičevići, Rojsi, Raići..koji su od gologuzih koji su otišli u rat za svoje ciljeve, stekli i postali milijunaši, a Todorići, Kutle, Tedesci, Gucići kao produžena ruka vlasti “opelješili” sve što je postojalo od industrije i vrijedilo. Koja je cijena ovih “naših dječaka” koji su izgubili ruke, noge…zaboravljaš da je i njima njihov “vožd” dao odlikovanje, nagradu u vidu beneficija, nezaslužene mirovine…sve je isto, samo su odore drugačije!
Zašto naši stradali dečki nisu upitali za zdravlje (dok su oni ratovali i ostajali bez ekstremiteta) kako su neki Čermaki, Raići i slični stekli tvornice. I zašto nisu nikad pitali aktualne predsjednike (Milanović i Plenković) gdje su to oni bili 1991.g. i kako su opće došli u Ministarstvo ino poslova? Jel možda preko svojih tateka državnih funkcionera one SKJ države?

Vidiš, Fly (ja ću opet o sebi a ne o drugima) ja sam svojih 44 godine staža uvijek posao dobila putem natječaja, a moja kćer doktorica znanosti eto i danas ne može dobiti posao (fala bogu da joj ne treba) u HR bez HDZ-SDP iskaznice! Jer, pazi sad, cura je diplomirala sa 5,0 na Filozofskom…doktorirala..,.bez mecena I članske iskaznice. Valjda bi i ona trebala napravit “amputaciju mozga” i biti podguzna muha i poslušnik da bi mogla uopće raditi u nekom državnom arhivu, muzeju ili slično? Putin je i te kako na djelu i ovdje u HR, samo mu je ime drugačije i viđamo ga svaki dan u liku Beeroša i silčnih, koji kradu novac od potrebitih. Možda ne treba (ni roman) pomagati gladnima i starima, možda se samo treba pobrinuti da ovakvi ko Beroš ne uzimaju od bolesnih i starih?

Ponekad bi bilo dobro da ljudi nauče (to se inače uči u osnovnjaku) čitati s razumijevanjem, ali svi smo cijepjeni kak jesmo a neki su i docjepljivani!
Na koncu, drago mi je Fly, da si na kraju svog zapisa tj komentarem malo poučio romana o povijesti…I da je nekoć istok i jug bio kolijevka civilizacije a zapad zapuštena selendra bez kulture , a u stvari napredovao upravo na pljački, krvi i suzama ostalih (robova). Danas nam se to vraća pa “robovi” alias izbjeglice samo dolaze po svoje, a mi se čudom čudimo (EU) i ne shvaćamo što nam se događa? Samo se sve ponavlja i ona stara priča “PAMTI PA VRATI!”

Uredi zapis

07.12.2024. u 9:52   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

HUMAN RIGHTS FESTIVAL (Sjeme svete smokve)



crna smokva, meni najdraža


human rights festival (kaptol centar, boutique)


i kaže on meni da me ne zove kad imam svoj program? a program mog kompjutera je poput one marine perazić, ou je! da čekam na moj program s njim, mislim da bismo završili negdje 2070.g. na nekom filmskom festvalu?

često sam nekoć odlazila na te festivale filmova (češki, francuski, izraelski, pa i ovo sada kaj sam vam podastrla su sve sjajni filmovi) i bilo bi sjajno kad bi otišli? pitam se koliko vas (ako itko bude i otišao? ) ovaj film jhe dobio zlatnu palmu ove godine u Canesu. istina, kaptol centar je na bregu i valja se popeti, a kad si na bregu valja i sići! priča filma je teška, kakva i može biti u Iranu! žena je tamo..ajme, bolje da ne započinjem priču! ovakve kao ja žene bi tamo mam giljotinirali ne, to su nekoć raditi u francuskoj, u iranu zakapaju i kamenuju žene)! tko je vidio da se žena pokazuje, tko je vidio da žena prosvjeduje, tko je vidio da žena protuslovi muškarcu (kaj veli slovka na to, jel su i žene grješne)? i tko je vidio da žena ima svoj raspored? to može imati samo ON!

na početku filma je priiča o toj smokvi koja nikako da rodi. istina, našla sam nekaj slično ali mislim da je ova priča malo preveć kršćanska i mislim da su je kršćani preuzeli od iranaca (perzija) jer zna se da je perzija postojala daleko prije. dake, priča ide ovako nekako:
"Jedan čovek je imao smokvu posađenu u svom vinogradu, i dođe da traži rod na njoj, ali ne nađe. Tada reče vinogradaru: vidi, ima tri godine kako dolazim i tražim rod na ovoj smokvi, ali ne nalazim. Poseci je; zašto da još slabi zemlju? Ali mu on odgovori i reče: gospodaru, ostavi je još ove godine, dok okopam oko nje i nađubrim, pa će možda roditi; ako pak ne rodi, poseći ćeš je u buduće.

"Poenta priče je da Isus nudi svojim slušaocima još jednu poslednju priliku za pokajanje."

dakle, ne možeš biti u programu ako ga ne ponudiš? ako ne daš nekom priliku da nešto podijeliš s njim, ne možeš ni očekivali plodove, kaj ne? eto, toliko od mene za večeras.

p.s. ulaz na festival je besplatan!


raspored filmova po danima

Uredi zapis

03.12.2024. u 22:08   |   Editirano: 04.12.2024. u 8:12   |   Komentari: 32   |   Dodaj komentar

UŽIVO IZ VINTAGE BARA (VINTIĆ)


malo čagice

bilo je toga još, ali nesmijem tuđe fotke stavljati! btw baš smo pričali o tome kak bi bilo dobro da još neki ljudi dođu...dobra mjuza, dobra atmosfera (uvijek je tak u vintiću), možda zbog mladih ljudi? ali, starci obično čagaju bez komplekas (naše društvo) i dobro se zabavljamo! malo cuge, izlazak i život je odmah ljepši! ne morate baš svaki vikend sjediti doma i gledati tv npr ples sa zvijezdama...možete i sami zaplesati!

Uredi zapis

30.11.2024. u 23:49   |   Editirano: 01.12.2024. u 8:19   |   Komentari: 25   |   Dodaj komentar

MOJA... TVOJA...ISTINA....Duboka do crnog mora!

"Ti si nešto najdivnije što mi se moglo u životu dogoditi! I najbolnije." Tvoja ili moja rečenica? Kakogod, s tim moramo živjeti. Najdivnije bismo trebali živjeti, još ovo malo što nam je ostalo. Najbolnije ćemo zamotati u rite i načiniti čamac od bala tako da ne mogu potonuti, te pustiti niz Savu. Nek završi preko Dunava u Crnom moru, kamo i spada sva ta rijeka boli...a Crno može u Indijski...sve do Tihog! Kad tamo dođe može se vratiti preko Atlantika do Sredozemnog i Crnog, opet ...ali nas i naše tuge više neće biti. Za taj put potrebno nam je cca 60 dana. Otkazni rok teče! Krenimo danas, ljubavi! Jer....
"Molila si da te oslobodim vezanosti za tvoja očekivanja. Odvezao sam te, i sada te svezujem za moja očekivanja. Tvojima ću nahraniti gavranove, mojima ću nahraniti tebe, ptico pjevice." (V.Krmpotić)

Uredi zapis

29.11.2024. u 23:05   |   Editirano: 30.11.2024. u 8:41   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

MISAO DANA (POETRY)!



ovo stoji na oglasnoj ploči tramvajske stanice Trešnjevački plac! bravo maestro!

Uredi zapis

26.11.2024. u 15:20   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

SLUČAJNI PROLAZNIK? (IZNENAĐENJE!)



kako je dobro kad nas netko može i u ovim nekim poznim godinama iznenaditi! ili kad sami sebe možemo iznenaditi! pa sam ja tako iznenadila samu sebe jučer. a onda me i on iznenadio!

najprije sam ja pozvonila dvaput /nakon bespoštedne prepiske i uzajamnog optuživanja/ ali odgovora nije bilo (kak ide onaj refren atomskog skloništa...za ljubav treba imat dušu)?

ali, kad ti je stalo ne odustaješ. ustraješ, makar i u ludosti! eto, to je bilo moje iznenađenje mene same. vrijedilo je.

sva sreća, već je pala noć, jer smo nedugo ispratili sunce u zalazu, hrvatskog sokola bez broja. kafiću ne znam ime, ali znam da nemaju bog zna kakvu kavu!

ali, iako je početak obećavao, rastanak je bio uobičajen. bez obećanja, dapače....


e sad dolazi najbolji dio priče!

na rastanku, bez poljupca uđoh u tramvaj! jebene dvije stanice nas dijele. i sjedim ja u tramvaju da preživim te dvije jebene stanice nakon rastanka. jesmo li slučajni prolaznici koji smo se sreli da bi se opet za par sati razišli?

i sjedeći tako, s leđa, nadamnom nadvila se sjena...i čovjek koji se saginje da me ljubi? on! da, on je ušao u isti tram iako smo se rastali na peronu. ostala sam paf. to mi se u životu nije dogodilo. istina, ne putujem često niti dugo tramvajem, ali ipak...

zagrljaj, poljupci...boli nas kiki što smo starci koji se ljube u tramvaju. čak mu ne znam niti broj (tramvaju)? izašli smo zagrljeni, ljubeći se do moje kuće...i ostali do jutra!

eto, to ja zovem iznenađenjem. i smjelošću. kad sam ga pitala, pa kako to da je post festum ušao u tram, reče: vrata su stajala otvorena predamnom, ti si otišla bez poljupca...i ja sam morao ući u taj tram i oprostiti se od tebe! to je ljubav. pa makar sutra bili i slučajni prolaznici. jučer...danas...bili smo si ljubavnici!


Link

Uredi zapis

24.11.2024. u 11:05   |   Editirano: 24.11.2024. u 11:24   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

NEMORALNA PONUDA

pijem svoj popodnevni kofi. neuobičajeni petak. solo doma, bez ikakvih planova za ikud. niti mi je tko na pameti da bu mi došel. pobrinula sam se da nema iznenađenja! iako još uvijek najviše samu sebe iznenadim. no, danas sam dobila baš jednu nemoralnu ponudu! inače sam korisnik telemaha. na mobu sam probala sve (kak veli sajberica, izluftirala sam si i zguštala sve mobilne operatere, od t-coma, preko A1 do telemaha) ali sam trenutno vjerna telemahu. a njima sam se podarila i prije skoro dvije godine u digitalnoj tv, internetu i fiksnoj liniji. taj sport sa njima me mjesečno košta skoro 70 eura! za popizdit skupo, ali svaki grijeh se plaća, jel tak sajber?

i danas me zvao telemah, očito kuže da se ugovor bliži kraju, blagdani stižu i oni nude svašta. pa tako npr nude slijedećih šest mjeseci besplatno (jedan euro), a potom novi ugovor na 24 mjeseca. zvuči vrlo primamljivo, ko da ti netko pokloni 70 eura svaki mjesec!

i rekoh ja, ok, ali dajte mi malo vremena...i surfam ja tako odlučna istražit kaj se nudi (kaj ne sajber) i nać si novog partnera? kako je A1 jedan od mojih bivših, odlučila sam malo pronjuškati. čak sam napravila i neki upit, ali nisam baš bila zadovoljna rečenim.

ali, vidi vraga...zvoni mob! i opet A1. ovaj put nude nešto drugo? godinu dana besplatno, hrpu filmskih programa (kaj je meni jedino bitno), pride HBO max i netflix...wow...čak će mi i raskid ugovora sa telemah pokrit do 150 eura! voila...to ja zovem nemoralnom ponudom. i teško da ju neću prihvatit (jel bi ti sajber)!
danas sam bez slike i bez tona...brojim šuške koje ću zaradit (12x70) a da prstom neću mrdnut, kaj veliš na to sajber?

uf, baš sam promiskuitetna, stalno mijenjam partnere! mogu i tebi preporučit kojeg, sajber, samo znaš kaj, moraš bit u odnosu 24 mjeseca! sumnjam da ti to moš?

eto, da malo ja dotičnu spominjem jer ona mene malo malo pa uzme u usta...ja sam danas ispljunula sve kaj sam imala...nebum više, časna pionirska!

Uredi zapis

22.11.2024. u 15:30   |   Editirano: 22.11.2024. u 15:42   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

PLACE (kao plejs oliti mjesto a ne kao plaće ili kao kad netko plače)



Link

lagano umiranje pablo neruda

Link
Lagano umirem u tvome sjećanju (ITD)

Link
arsen dedić otkako te ne volim

Nisam otkrila bolje mjesto od ovoga (fejs nije to)? Ne idem u crkvu i ne ispovijedam se! Nemam prijatelje s kojima mogu pričati o esenciji života.

Nemam niti svog čovjeka kojeg mogu nazvati i onako ljudski se požaliti…nije važno na što. Ako sam se raspala npr….ili mi curi voda…ili me boli pička! Nemam ja svog čovjeka!

Djeca ne žele pričati o mom životu jer imaju svoj. Ja imam isto svoj, al imam i lufta. Osobito s večeri kad utihnu zvukovi. Gotovo da čujem semafor iza ćoška? Nemam kome reći (ne želim) al imam što! U moru patnje i sranja (ne toliko mog već ovog planetarnog) dva lijepa događaja razvukla su me u osmjeh! Prije točno šest godina na ovaj dan (petak) dobila sam prvi papir (dva čak) početka kraja. Moj novi ugovor za otkaz ugovora o radu! Postajem tehnološki višak i dobivam otpremninu. Idem u penziju! At least!

Nešto što sam žarko željela konačno se i ostvarilo. To je valjda bila i posljednja dobra stvar u mom životu, valjda se zato i sjećam na to danas. Konačno ću moći spavati, zapisala sam tada! Danas, šest godina nakon, I dalje ne mogu spavati, ali ne zbog ure koja me budi ujutro već stoga što zaokupljam moj um ljudima, događajima, stvarima Kojima uopće nije mjesto u mom životu.

Povremeno se budim u šest sati ko nekoć. Istina, zaspim opet, ali zadnjih par mjeseci se budim svakih uru-dvije!

Možda se čudim kaj ura ne zvoni? Dril koji su provodili nad nama cijeli život živi i dalje šljaka. Kak ide ona poznata Arbeit macht frei !

Nekako se tješim da sam generacija koja je veći dio života živjela u Jugi (danas sam na prethodnom blogu podijelila jednu forwardušu koja je prilično istinita o mojoj generaciji). Zašto sam u toj državi imala dojam da nisam samo jmbg već i čovjek? Pa su nam obavezno uz novo ljeto ili odlazak na godišnji uvaljivali neke poklone, za nove godine kalendare, rokovnike i ostala sranja. Cijela moja bliža i dalja obitelj znala je da ću ih darivati svim tim nepotrebnim a ipak tako dragim glupostima?

Čemu sam se ono još obradovala ovih dana? Tome što sam sate I dane ljubavi provela s dragim čovjekom! Kako stvari stoje, nema dotični vremena za mene…nas! Kaže, imati će. Tko preživi, živjeti će.

Sustigla me danas moja dugotrajna samoća I depresija. Mene, koja sam uvijek bila i ostala dežurno obiteljsko spadalo. Onak, cirkusant par exellance! Tko ili što mi je ukralo osmjeh?

Btw, veći dio ovog teksta je moj tekst objavljen prije sedam ljeta, tj. 2017.g. a pogleč kako je danas prispodobiv?

Jel vam se dragi (bivši ili sadašnji nebitno) pojavio odnekud na vratima? Hm...ja još uvijek vjerujem u čuda, iako mi se nikad nije dogodilo? Ali, dogodilo se upravo večeras, dok sam napisala blog, on je bio pred vratima. HEUREKA! Eto da se i meni prvi put dogodi nešto u životu. Možda sam ja fulala jer nikad nikom nisam (osim jednom) dala ključeve svog stana? Pa kažem ja prije sedam godina u tom tekstu još neke stvari, koje su danas pase.

A znate što je dobro na ovom mjestu? To što uglavnom svi šute i ne usude se petljat u tuđi život. Bar ne tak, javno u face! Tko će imati muda ovdje napisati da se raspao osim npr mai (sare), done...ima li još tko? Nitko!

To će oni učinit drugi put na drugom mjestu, drugom zgodom, onak zabašurit, pa općenito...tak da svi misle da znaju na koga se odnosi,, al onaj na kog se odnosi...nema pojma! To je specijalnost bloga(fejsa) i licemjernih ljudi! Dovedena do savršenstva! Kao i moje pisanje i seciranje. Šteta, iako je meni to posve dovoljno, da ostavim to tu! Ili negdje drugdje? Pada mi na pamet neki jambo plakat? Eto, da imam love (onak na bacanje) zakupila bih si neki jambo prostor...i tam pisala svoje “svakidašnje jadikovke”! Kad volim, volim bez ostatka. Zato se i raspadnem.

Sigurna sam da bi tako bombardirajući (veličina je bitna) ljude ipak postigla da ih dignem iz ovog zombijata, od države, grada, planete, čovjeka.

Čitam Ivančića kako kaže da nas drilaju. Ja sam tipičan dokaz neuspjeha! I on. Mislimo svojom glavom. Idemo protiv struje, iako kažu da struja neće poskupjeti? Jebe mi se, iako nisam dugo već. Vrijeme je. Iako bojim se teško, osim ako se ne spustim na nivo vrtićke grupe i nađem tipa koji može jebat? kome je to toga, jer meni sigurno nije. Ali, još sam živa žena i želim svog čovjeka! Zašto te nema, čovječe, iako te ima? Nemaš vremena, kak reče moja kćer, sex je precijenjen. Otprilike sa 45 i manje, a mi smo sedam banki! Podijelila sam Sinišine (Glavaševića) riječi i ovaj put, odnosno pismo mrtvom čovjeku!

Ima li to smisla, pisati mrtvom čovjeku? Jednako kao i živom koji je zakopani mrtvac. A zakopalo nas sto godina unaprijed. Mene i mojih sto godina samoće, tebe tvojih 40 godina ničega. Ištem čovjeka a njega nema! Bavi se spašavanjem svijeta, kako reče...ili, hrani svinje, okopava vrtove…tak svejedno što čini, nečineći!

Do koljena sedmog će otplaćivat neko davno prošlo svršeno vrijeme svojih brakova, zabluda, imanja, bivanja...svega što je bilo jer to je jedini razlog...da neće niti biti.

Neće tada znat nit svršit jer će im sperma bit uglvnom nepokretna. Kao i kod japaneza. Japan će doseliti i kod nas (žuti, obojeni...ha ha ovo se u međuvremnu ostvarilo koliko ima magranata).

Razvijenost se širi...nezaustavljivo! Sve u svemu, stanje je redovno. Ja pišem a vi čitate! Voljela bih da je obrnuto, ali teško da ću to dočekat. Zašto je tako teško izrodit opet nekog pisca...na ovom prostoru npr? Dovoljno je da samo netko od vas bude iskren i kaže: raspao sam se! Život mi je zakurac. Volim te! Za široke narodne mase. Zašto mi Rudanica bila jedina žena koja misli? Možemo mi to, zar ne?
ah da, u svom stilu i skladu...malo ću vam svirati. znam, uglavnom ćete pobjeći...no to mi i bje namjera! sve su to elegije o smislu ljubavi, života...i svemu što smo proćerdali! zato smo valjda i tu...oni drugi i dalje lažu, mažu, glume...kako može praznina biti punina? možda tako da je nečija praznina moja punoća? Zar? Ta ja sam barem puna i dovoljna, ili bi tako trebalo biti? čija sam ja praznina, a čija punina? nisam više u stanju niti napuniti čašu, a kamoli je isprazniti. aluvij davno već stanuje ovdje...naplavina koliko voliš!
večeras ću uglavnom svirati...ova kompilacija teksta od prije sedam ljeta i danas...samo meni znači. ako se netko nađe, bit će mi drago. bolje nego da se izgubio!

Uredi zapis

20.11.2024. u 20:41   |   Editirano: 20.11.2024. u 22:57   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

KOLIKO TRAJE LJUBAV (otići ili ostati)



čitajući "ljubav traje tri godine" blog by B. ne mogu ne reći, istina! ili koliko već traje. i sve je istina što si napisala, ali ima još puno istina. iako si ti takva (i ja sam još uvijek takva), ima takvih i njih (on) ali...ali...nije sve baš tako jednostavno.

to mogu reći nakon gotovo dva desetljeća pokušaja i promašaja, ostanaka i rastanaka! ljubav je samo pokretač ali ne i motiv za ostanak. za ostanak (ljubav a ne zaljubljenost) potrebno je daleko više. počinje od sitnica koje život znače. ako se toliko razlikujete da to istrčava svaki dan, da svaki dan iskačeš iz sebe od nerazumijevanja, nemogućnosti i ostalih velikih stvari od sitnica, jednog dana kažeš, neću više!

nije to egoizam, to je briga za sebe. jer, zašto trpjeti? ok, najveće je postignuće čovjeka stvoriti i odgojiti novog čovjeka i u tome kapa dolje svakoj majci. treba to moći, htjeti i izdržati. ali i taj ljubav traje cca 15 godina, potom zakon kaže, moraš do 18, a onda kao roditelj misliš,..a idem izdržati još malo, dok ode. a onda odu...i ta djeca i veliki komad nas samih.

stvorili smo ih, ali mi smo luk a ona su strijela. još si mlada B. shvatit ćeš o čemu pričam.

ljubav je kurva, ali sobodna kome i kada oće i da li oće dati se! da li smo i mi kurve(iši) samo zato što želimo ljubav? ne, ne bih rekla. crkva i neki običaji nametnuli su okov braka...to the end. ako pogledaš ranije, bili smo slobodni...u prvobitnoj zajednici, matrijarhatu...bilo je važno odgojiti nejačad, ali ljudi su slobodno išli jedno drugom u krevet, bez prava vlasništva.

a onda je došla crkva i uvela...privatno vlasništvo! a onda je došla emancipacija...muškaraca. žena puno kasnije...nedavno. i žena je vremenom nadoknadila propušteno. i tu smo gdje smo. trajemo...ovako ili onako. bit je kvalitetan život. netko ga postigne s jednim partnerom cijeli život (da li) a nekom treba desetke pokušaja i promašaja. pa što?

najgore je po meni, licemjerje! po meni, ispravnije je otići kada više nisi, ne možeš, ne želiš...nego li ostati samo radi koristi, materijalnog, komocije, laži i sl.

jel to zapisano u zvijezdama ili u našem dnk? nebitno...bitno je da MI živimo kao da ćemo sutra umrijeti, jer hoćemo.i da shvatimo da imamo samo jedan ali vrijedan. zašto ga potratiti na nebitne stvari, ljude, događaje? ili trebamo? svakom po izboru.
(zapisano 7.2.2024. moj blog)

o kako je ovo aktualno...valja se povremeno vratit sebi (ja se često vraćam na moje zapise i pitam se otkud mi te visprenosti i uma da takvo što napišem? jer, je tako, baš tako ne u tom trenu, već zapisano, zacementirano skoro. ja sam postala zidar!

p.s.
ja ću sada otići u "*urac" od svog života, kao i svakog dana!

Uredi zapis

20.11.2024. u 8:34   |   Editirano: 20.11.2024. u 8:48   |   Komentari: 26   |   Dodaj komentar

S VEČERI ISTOG DANA...SOMETHING COMPLETELY DIFFERENCE (naša brvnara)



Link
Dinah Washington What A Difference A Day Makes

Hladno je. Ne samo u duši, već i svuda oko mene. Jedva da je termometar dosegao 17! Ohladio se stan, jer, nije me bilo tri dana. Pada mi napamet Tadijanovićeva, da ga parafrazim…opet sam tu,u tuzi kiše….

I gdje sam? Zar moj dom podsjeća na tuđinu, jer nema te u ovoj dimenziji? Vikend s tobom. Us usualy. Red kuhanja, red maženja, red razgovora i priče, red nezaboravnog ljubljenja. Ljubav! O da, ljubav stanuje i kod tebe i kod mene. Pa ipak…plakali smo do duboko u noć. A potom zaspali jedno drugom, goli, u zagrljaju.

Kako dalje? Što dalje? Ima li dalje? Koliko dugo? Obećala sam sebi i tebi što neću. Što ću? Ne znam. Samo znam da te ne mogu prestati voljeti. Da ne mogu živjeti bez tebe i te naše ljubavi. Odnosno, tako mi je svejedno koliko, kako i da li ću naći smisao, ako nas ne bude? Svejedno mi je. Dosta mi je. Umorna sam od ….hm…ljubavi. A ne mogu bez nje, kojeg li paradoksa.

Je li ovo još jedna svakidašnja jadikovka. I sve to nas nije spriječilo da maštamo o našoj kućici i nas u njoj. Kako je glupo maštati sa sedam banki. Jedva da imaš i stvarnost a kamoli da se usudiš za neku maštu?

A jurnem, kao i toliko puta do sada. Jedino što su mi juriši sve kraći a odmori sve duži. Ha ha jučer si predložio suludu ideju. Umjesto da čekamo kad ćeš moći i kad ćeš riješiti svoju priču koja bi te oslobodila, ti me zoveš da ti se pridružim! Pa da zajedno rješavamo zagonetku naših života. Tako da ju ne napustimo, već da ju zajedničim snagama oživimo čak?
Moja znatiželja koja me uvijek vodila kroz život, dovoljna je za probati. To što ne vjerujem da ću (ćemo) uspjeti, nije prvi put. Uglavnom ne vjerujem u ljude (s razlogom) osim u sebe. Iako ponekad i sebe iznevjerim. Eto, npr sada…ova naša ljubav jača je od moga htijenja da ona prestane.

A možda da pokušamo samo živjeti i manje duboko disati? Eto, danas je već bolje…spavala sam, srce mi nije željelo iskočiti iz grudi, ne dišem ubrzano…unatoč toga što mi još uvijek ubrzavaš disanje…jer…ja se palim samo na tebe! Nisam imala pojma da to svira Plavi orkestar, dok nisi ti ušao u moj život. Znala sam samo refren od nekad, koji mi je opet zatrebao s tobom!

Mi svaki dan pokušavamo ponovo i kao da se svaki dan rastajemo. Netko reče, svaki rastanak je jedna mala smrt. Meni jest. Svaki put kad odlazim od tebe…ili ti od mene, osjećam kao da se rastajemo. Jer, tko zna hoćemo li se opet vidjeti. I kada. Strah da ćemo izgubiti ono drugo tek što smo se našli, ovako na kraju života, paralizira. Strašno je kad nekog tko ti je drugo ti, sretneš pod kraj života a živio si cijeli život bez njega. I onda si svjestan (ja barem), da je svaki trenutak poklonjen i možda zadnji. Jer…godine, bolest, život, obveze…često je dovoljna jedna riječ da se čovjek okrene na peti i ode. Ne zato što ne voli, ne zato što ne želi…ali, stvarnost i neki kurac od „važnosti“ nadvlada sve.

Potres (koje li ironije, danas si ga ti spomenuo, a ja jučer ovo napisala) magnitude sedam razara. Normalno, prije toga oni manji i lakši koji tresu, upozoravaju! Skloni se na sigurno, pazi, pobjegni…učini nešto? Spasi se? Ili pogini? Svejedno. Mogu li čekati na sutra? i što čini razliku između danas i sutra?

Uredi zapis

18.11.2024. u 18:29   |   Komentari: 24   |   Dodaj komentar

JUTROM OVOG DANA...Priča o gradu

"...Optužujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta te obranu Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti, tj. dostaviti Zapovjedništvu operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, a koje je Zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred Zapovjedništvo. Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske, i četnika nema nikakve razlike..."

"...Optužujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi Vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Ne zavaravajte se da ćete Vi doći prije do njih, ne možete, gospodo, garantiram Vam...", govorio je Glavašević iz okupiranog Vukovara.
Optužnica

"Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.

Optužujem Vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste Vi bili siti, zato što je Vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste Vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode. Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume.


Za Vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara?

Osuđujem Vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.

Osuđujem Vas, gospodo sabornici, za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem Vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem Vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.

Osuđujem Vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.

Osuđujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske, i četnika nema nikakve razlike. Osuđujem Vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije Vas za ovo ovlastio i zato Vas optužujem za izdaju.

Optužujem Vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato Vas optužujem. Optužujem Vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lušca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova Naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.

Osuđujem Vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da Vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem Vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.

Osuđujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Zavaravate se ako mislite da ćete Vi prije doći do njih. Ne možete - garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar."


"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi!"
(Sinša Glavašević)

Uredi zapis

18.11.2024. u 8:32   |   Editirano: 18.11.2024. u 14:21   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar