HIPOKRIZIJA

Danas me primilo neko nezadovoljstvo? Kamo god pogledam, prašina oko mene. Dugo već, cijelo ljeto zapravo nisam sređivala stan onako kako treba. Bile su te pasje vrućine skoro cijeli srpanj i kolovoz. A onda je došao rujan i otišla sam na more! Kad sam se vratila, bila sam zaljubljena, a onda je iznenada zaljubljenost odmijenila bolnica! Prvi put, drugi put, treći put…prodano! Pa me zadesio covid! U kojem sam još uvijek.

A pogledom obuhvaćam komodu i na njoj malu sony liniju koju sam naslijedila od kćeri i koju uopće ne rabim! Samo skuplja prašinu. Kao i toliko toga po kući. Ali, nisam zbog toga nezadovojna. Među skupljačima prašine je i knjiga Margit Kafka: Boje i godine! Pročitana i pomalo zaboravljena. Ali sam ju danas (ne znam zašto, očito s razlogom) onako prepoznala med knjigama i uzela u ruku. I otvorim prvu stranicu i piše:

„Već me dugo vremena okružuje lijepa i velika tišina. Daleko od mene život samo ide dalje, nevolje, diobe, nastojanja, pa kad ga letimično pogledam začudim se tome s kolikom djetinjom znatiželjom ljudi koji sad žive život žele znati što će im se dogoditi sutra ili prekosutra….“

Možda sam zato nezadovoljna, jer živim život! A čim se život uvuče u čovjeka, uvuče se i strah, hoće li ga moći i znati živjeti!
Eto npr, meni se danas ne ide tamo kamo idem. Ali mi se niti ne ostaje. Iglice, tabletice, donji veš, neka specifična hrana, mjerač, punjač. Eh, kolike pertinencije samo za 24 sata biti negdje s nekim? Žudnja? Pitam se kako sam nekoć još k tome svemu „nabahala“ još i pesu i pseću hranu, ali tada sam imala i auto. Volja je krvava stvar, čak tolko da počneš krv pišat od muke! Ona, "vrijeme je da se krene" je uvijek tjerala naprijed. U pičku materinu. A onda kad tamo stigneš, gledaš kako da se iskobeljaš!

Izvjesnost trajanja a nemogućnost izbora? Ili još gore, mogućnost izbora ali nemogućnost zadovoljstva izborom, barem na duge staze! Jer, ne volim i ne želim biti solo. Uglavnom, a već sam desetljećima! I onda želim biti i budem s nekim tko mi je drag, važan, s kim mogu i imam što dijeliti, množiti i tak! Nikad nisam bila površan tip.

Pa onda upreš sve svoje (čak i pictionary) kako bi osmislio dan! A ne mogu i ne želim dulje biti s nekim jer mi to postane naporno (tako je barem bilo u prošlosti)! I onda mi je dobro došla pesa kao izlika da moram zbog pesa otići doma, da moram oprati kosu, veš…neku pičku materinu, da se maknem! I onda dođem doma i smišljam kako ću otići…

Probala ja i zajednički život, dobar je i super prvih mjeseci…a onda počnu natezanja, zatezanja, usklađivanja, preslagivanja…on uglavnom ne može, ja mogu ali neću. I pitaš se, a kad će onaj moj mir! A više nemreš otići tamo jer je npr stan iznajmljen, prodan ili je u tvom stanu živi čovjek kojem nemreš samo tak reći; čuj, odi doma…nemrem više?
I što i kako dalje? Možda da i mene počne okruživati lijepa i velika tišina od M.K. Ali, i ona me već okruživala i okružuje desetljećima, uglavnom!

Kak veli dotična, u nastavku:“…Nečim se mora ispuniti vrijeme; trebamo barem nakratko sami sebe uvjeriti u to kako su razlličite stvari važne. Jer bismo inače sjedili prekriženih ruku kraj puta i mada bi to bilo prirodno, a u sve drugo samo sebe uvjeravamo i pravimo se važnima (ja stavila upinik)?“

I kaže ona, dalje u nastavku:
„…Čovjek, bolje ili gore, ipak do kraja odigra prihvaćene uloge, sve po redu. Ali ne i onako kao na pozornici, u izmišjenim pripovijestima u kojima se prema glavnom liku ravnaju svi ostali; u stvarnosti je svatko glavni lik za sebe i nitko ne prihvaća sporednu ulogu, svatko sebe radi, sebi igra!“

Ma bravo ženo! Upravo TO!

„A onda kada je čovjek dao od sebe sve što je mogao, i sve što se uopće može dati u životu, tada se može smiriti, ako mu je preostalo nešto malo dokoličarskih godina…“

DA, JEST, preostalo je! TO!

Kao što mi je maločas iza ove panel zavjese mog dnevnog boravka sijevnulo ovo kasno listopadsko sunce, tako se sobom razlila još jedna scena! Ona ljetna, kad smo nas dvoje stigli u K.! Nisam znala niti gdje niti zašto tako, ali kad si pozvan, naprosto sudjeluješ! I bilo mi je dosta zavijutaka od ceste (tko normalan ne ide autoputom), podne samo što nije, ja unezverena jer ne znam kada ću jesti a kamoli stići na svoje, nepoznato, odredište?
Ona nas je dočekala vani, na verandi! I nikad neću zaboravit taj izraz zatečene žene? I ona je bila unezverena jer je ugledala mene? Uljeza? Gotovo da tome nisam pridavala pažnju, a ipak, duboko mi se urezala ta scena da ju je sada sunce na mom prozorčiću istjeralo iz kutka dubine moje duše! Zašto sam ju tamo spremila? Pa možda jednog dana više neću ja biti ta, dragana tvoja!
Jer, kad bolje razmislim, jedino što nam je bilo zajedničko je želja da ne idemo na more sami! Svak sam sa sobom! Pa nas je ta samoća ujedinila da idemo zajedno. Tada nisam, ali sada razmišljam, s koliko si žena, na tom istom mjestu ljetovao, prije mene?

Zašto je ona bila unezverena, razloge tek sada nekako nazirem i sričem? Toj ženi se sviđaš! Ili ste nekad nešto bili i imali? Što? Boli me kurac! Ali, bilo je tako očito. Čak i vaše čavrljanje o „vašim“ temama činilo me posve nezainteresiranom, iako sam osjećala da je nešto čudno u zraku? Taj trenutak kad svi pričaju i kao da riječima žele zataškati onu šutnju koja je ipak jača od svih riječi, to nešto, žena osjeti kad je druga žena u pitanju! Ti kao da (da li) nisi imao pojma o svemu, prpošno i nonšalantno si se kretao po dotičnoj terasi i kući, kao stari znanac da ne kažem posjetilac, kako samo ti znaš? Pa ipak, na trenutke si bio zbunjen, sjećam se svakog detalja…nisi znao što bi i kako bi samnom? Na trenutak kao s princezom a onda već slijedeći kao neko biće s kojm ne zna što bi i najradije bi da nestanem? Bila sam svjesna da sam tu baš nekako u prolazu i to mi se svidjelo. Znala sam da je skoro izvjesno da dotična neće nikad biti neki faktor u mom životu (vjerovala sam niti ti), a ta neka birtija i gumene lignje sigurno neće biti moj duboki đir impresije odmora! O mladoj indijki (ili filipinki, nebitno) ne znam što bih rekla! Izazivala bi mi smijeh, da nisam kipjela od bijesa! Kako netko može raditi u takvim uvjetima da ne zna beknuti niti HR a bome niti engleski i donijeti pržene lignje umjesto lignji sa žara? Samo kod nas moguće!

Začudo, nisam samo ja imala potrebu pobjeći iz te groteskne situacije. Osjećala sam da i ti želiš što prije krenuti, a o njoj da ne govorim. Sabrala se u međuvremenu, čak smo ćaskale i čavrljale kako to mogu samo žene koje se netom sretnu. O svim mogućim glupostima, silno mašući glavama i slažući se! A ti? Statista pravi. Kak i priliči muškarcu koji suoči dvije žene, jednu bivšu i jednu buduću!
Mene je ipak samo zanimalo krajnje odredište, da se okupam taj dan nakon zamorna krivudanja i putešestvija putem Obrovca i ostalih sranja koja sam davno ostavila iza sebe u svojim putovanjima na more u ex državi! Ne znam kako to nekom može danas biti IN?

I jesam, sreća me nije mimoišla taj dan. Uronila sam u to tirkizno more i zahvalila ti, što smo tu, stigli na cilj! Ništa nije bilo važno. Sve važno tek je nastalo poslije. Danas, kad razmišljam unatrag, jasno vidim svaki djelić mozaika, ali on nema baš nikakvo značenje! Bar za mene! Osim što sam zahvalna kaj je iz te morske priče nastala ova moja, iza panel zavjese! I to što nas dvoje postojimo ne kao priča, već kao stvarnost! Dokle? Možda do iduće sezone!

p.s.
pišući i čitajući ovu priču, dođe mi da uplatim premium. Volim pisati, dobro pišem, a nije nit jebenih 13 eura teško skucat? Zašto onda ne? Možda zbog one prastare, biserje pred svinje? Al, što ću s ovim groznim pamćenjem i mrtvim slikama živih događaja ako ne objavljivat i pisat? Previše je te sive tvari, treba to malo puščat van!

odeš u bolnicu na manji zahvat na srčeku (istina, treći takav ili sličan zadnja dva mjeseca) i sve prođe super! a onda se vratiš doma i skužiš da si u bolnici zaradio covid!
i onda ti dragi noću bude hladan oblog a danju topli! i učini sve što muškarac može ženi! i bude tu, čak i kad nije tu! jer, znaš da je tu!
i onda ga pošalješ doma, jer znaš da moraš ti, jer ne može on! u stilu one kunderine famozne rečenice iz "nepodnošljive lakoće postojanja":

".."Ali upravo onaj tko je slab mora umjeti biti jak i otići ako je onaj jak odveć slab da bi mogao povrijediti slaboga."

ne sjećam se kad su mi se klinčići učinili tako ubavima? nisam nikad baš voljela taj cvijet, ali ovi tu...e oni su mi razgalili dušu! baš ovakvi šareni...razigrani...kao naša ljubav!

hvala ti za sve što si činio ovih dana. i ne znam da li i kada ćeš ovo uopće pročitati, ali...možda bih radije da ne? a opet, voljela bih da znaš svaki moj kutak i zakutak...ma svaki dio mog uma i srca, jer čini mi se da svako tvoje otkrivanje mene čini da se ja želim skriti, kao da se nas dvoje igramo tvojih "zagonetki i odgonetki"? lijepa je ta igra i nek traje. danas si mi napisao da si "ranjen"! takvima, ranjenima ni covid nam nije mogao ništa...osim kaj smo oboje zaraženi! ha ha...i to nam je čak zajedničko! bilo bi slatko, da nije pomalo odvratno kakav covid može i jest! na svu sreću, rekoše ne moram na zaraznu! biće su tvoji klinčići bili dobar lijek za moje srčeko!

Link

GLADYS KNIGHT - Help Me Make It Through the Night

Nekako sam cijeli svoj život imala dojam svoje usamljenosti, napuštenosti i nerazumijevanja! To me pratilo od rane mladosti, ma koliko me neki ljudi voljeli i ja njih (iako su bile neke godine i ljudi koji su me uvjerili da može biti i drugačije barem na neko vrijeme)! Je li ljubav dovoljna? I tako danas, deset godina nakon, isti krevet, ista strana, moja ruka ispružena ka zidu i podsjećanje na jednu traumu mog života (prijelom ruke s operacijom), kada sam ostavljena od svih i svega, ležala na tom istom krevetu, osjećajući se baš ovako, kao sada!
Ja ne bih nikad ostala u društvu dok me ti čekaš u krevetu! Ne bih nikada otišla na čašicu druženja s frendicama npr nakon cjelodnevnog druženja, finog ručka i ljubavi koju smo si pružili? Osobito da sam zaljubljena ko što si neki ti onomad bio! Ne bih nikada dopeljala te iz bolnice i otišla s curama na cugu dok znam da ti ležiš na nekom krevetu, čekajući me!
Ne bih nikada, pa ipak, jesam li zato bolji čovjek od tebe? Možda samo gori za sebe! Zašto mnogi misle da je ljubav sama dovoljna?
Nije to posesivnost, jer ima toliko drugih i dugih trenutaka kada te onaj drugi ne treba, možda čak i ne želi, pa ih valja osjetiti i ne gurati se? To znači biti budan i čuti onog drugog i biti kad treba biti tu?
Ne mora to biti silina emocija, ne mora se to verbalizirati da bi bilo uvjerjivo. I nije da nije, ali…pitam se, zar ne može bolje? Ja mogu biti bolji čovjek za tebe i s tobom. Bolja i od sebe. Ali, pitam se čemu i kome to? I ti si se danas zapitao jesi li dovoljno dobar za mene? Nema po zaslugama, rekoh, a dokaz je upravo ovo što pišem.
Jer, taj osjećaj usamljenosti, nerazumijevanja i napuštanja je trajan, ne stoga što ga ja proizvodim već se on stalno vraća…od vremena do vremena, od čovjeka do čovjke, od ljubavi do ljubavi…u trenucima istine! I spoznaje, ma tko i koliko te netko volio, više voli sebe i ti si mu tek druga. Meni je on prvi! I to je najveći zajeb, ne od jučer, odvajkada!

obrisala sam jučerašnji zapis, jer je to ipak bio samo dan....plavetan kao lan!

v. svoboda dan plavetan kao lan
Link

(zapisano 2013.g. " moj facebook ")

da parafraziram jednu blogericu od sinoć...imam toliko toga pisati, reći..al ne kažem, ne pišem...ništa! s vremenom i nekim bojama i godinama čovjek više ne rasipa ono što ima. iako ima puno. više no što treba za samog sebe. no nije sklon više samo tako rasipati to što mu je od viška. pušta neka teče, oteče. unatoč toga, još uvijek puno previše toga ima. i onda uhvatiš sebe kako promatraš sve to svoje koje ne želiš da je tvoje. i htio bi dati, ali ne samo tako pobacati...razasuti! ne ide to više tako. pa ispada da ne spremaš više zimnicu, al spremaš svoje emocije, davanja, htijenja, želje...kao da će netko to iskati? i hoće. iako uvijek netko drugi nego li što smo mu namijenili. i gotovo da bi uživao u promatranju tog života, samo da nije tvoj? al jest tvoj i nemaš onaj neki drugi. probni, pa da znaš kako bi u onom pravom. what done can not be undone! pa tako, kada pošalješ sms nema povuci nepročitanu poruku ko na nekim sajtovima. ili kad zavoliš nekog, nema "vrati meni moje krpice ja ipak ne bih s tobom jer je preteško"...etc. a s tobom neću zato što si ti težak sam sebi. a meni je i previše moje težine. te tlak, te šećer, te pička materina...kako se uopće prepoznati i dotaknuti u moru..ne smiješ, nije zgodno, ne bi trebalo? dođe mi da skončam u širokom luku ko onomad ljuba tadić u kiklopu! strujni luk i basta! nema više šarene laže želja, očekivanja i kada sve znaš. kada znaš i da su kremšnite u samoboru samo još jedan pokušaj ne tako dobrog kolača! i kada je neki dobar film ipak samo replika već tolikih dobrih da uželiš neki...loš? ili pak da ti se konačno dogodi da ti se dopadne netko kome se i ti dopadaš? bi, da nije previše toga zapisanog još od glinenih pločica...smijemo li uopće išta pokušati više? osim otaljavati dane, mjesece, godine...parnjače su već davno u ropotarnici! valja uhvatiti (al kako kad to nije moja brzina) neki kasni voz za minhen. spavaća kola, ako već ne kupe prvog razreda? dugo nisam putovala vlakom, predugo! kažu da tamo svaki vagon ima svoje ubrzanje, usporavanje...a zajedno da čine...kompoziciju! dugo već nisam nijednu sliku s kompozicijom stvarne sreće okačila o zid. možda da ju objesim, tada bi tamo i ostala?

(alfred krupa)


Jeste li znali da coca cola spašava život? Svaka takva neka epizoda počne iznenada, bez neke najave, bez nekog razloga, barem ga ja nisam mogla dokučiti nikad?

Helena, Jarun, kava, šetnja krasnim jesenjim danom…. fina teletina ispod peke sa nešto dodataka od pekarskog krumpira, salate i svega deci vina. Nisam spavala cijelu noć! Zato je sve bilo nategnuto i jedva sam čekala doći doma!

A onda, iznenada počinje epizoda! Najprije krene sa 4,5 pa se strmopizdi (strelica pod 90 stupnjeva prema dole) na 4,1…pa zvoni alarm. Prva pomoć kreće sa coca colom, ali ništa? Onda kreću voćni šećerni bomboni! I dalje strelica juri prema dolje i staje na 3,9?

to je već pomalo panika i vrijeme za pripremu glukogana! Ali nedam se, još coca cole, još voćni šećerni! I mozak razmišlja, jedna kćer je tu negdje, druga je došla isto tu poradi neke svadbe i jedva da je par kilometara od mene. I tzv dragi je tu blizu, čak niti 200 metara od mene. A ja sama! I sama se nosim sa svojim colama i sladostrašću!

Nemam ja nikoga. A nekako oće to zadnje vrijeme. Krenulo me. Šaka tableta svaki dan (kažu dok me ne prime pod svoje i dok ne očiste te plakove oko srca)! Sva sreća da razlikujem boje, gotovo dugine boje! Ujutro, jedna velika bijela (nije psina ali nije ju lako zgutat), potom dvije roze. Sliče, ali nisu iste! Potom jedna mala zelena. A onda opet jedna bijela. Za kraj ostavljam jednu malu u obliku srca. Čak je i prepolovljena na pola, ko srčeko kad ga nekom poklonimo. Što znači da se može piti i pola, ali ne u mom slučaju! I to je doručak! Potom slijedi ručak tek sa jednom, a za večeru, jedna žuta i jedna rozita!

Da ih nije, skoro da ne bih znala koji je dan…jer na svakoj kutijici piše dan…ponedjeljak, utorak….do nedjelje! Sve kako bi to srčeko moglo prebroditi samo sebe! I tako već danima. Sam si ko prst! Iluzija da imaš nekog kad ti treba me davno već napustila! Ok, ima nešto prijatelja oko mene, valjda bi i djeca uskočila da se mora, ako ništa spremit me na neki počinak? Ali, nije baš neki dobar osjećaj kad se tako moraš boriti sam sa sobom i posljedicama života! Znam, svatko ima svoju „coca colu“ koju prigrli kad mu dođe stani pani. I uvjerila sam se da je slaba utjeha imati stalno nekog tko može biti uz tebe a opet ne biti tu kad ga trebaš, već te gleda kako bauljaš umjesto da uskoč?.

To je još gori osjećaj nego li ovaj kad ga nemaš! Pa ipak, lijepo bi bilo nekom biti bitan, nekome biti tu da ti bude tu! Godine koje dolaze ištu sve više takvo bivanje a sve manje snivanje. Ali, ne prodajem snove samo tako za neku čašu vode, pa niti cole! Jebeš život, trajala sam dok sam mogla. Sada i nije bitno, iako je možda i najbitnije. Usudila bih se čak reći, da nikad nije bilo bitnije imati nekog kraj sebe…nekog svog tko te voli, tko želi biti tvoj. To the end. U međuvremenu smo na 8 libri! Dobro je, pišem čak o tome. Možda će najzanimljivija priča biti ona koju neću niti uspjeti ispričati?

otpustila sam sve robove i ukinula robovlasništvo! abdicirala od ljubavi i krenula u diplomaciju! kažu, diplomacija je umijeće mogućeg? i opet kažu, valja za tamo steći vještine laži. a laž nije laž, ako te ne uhvate? početak kraja je ipak neki početak.jednoć davno, netko mi reče: molim te, uzburkaj mi stvarnost! pa je požalio kad jesam. i ja sam požalila. ne samo tada, nego i sada. ali, nakon jebanja nema kajanja. ostaje herpes, HPV ili neki drugi ožiljak koji te obilježi. više se i ne sjećaš zašto i kako, više i ne brojiš...samo ideš dalje! i bliže njoj, smrti!
diplomacija je fakat moj životni odabir i poziv! barem ovo što mi je ostalo! ruke na leđa a tijelom nek kolaju otrovi. one iste žile koje su pronosile ljubav i život, zaštopale se! ha ha...pa kako i ne bi od tolikog životnog plaka i taloga! kažu, riješit će oni te zastoje i premostit sve te stranputice mog života. a čemu? kome? meni? ne hvala, ne trebam više!

(rudnik, Tehnički muzej ZG)

Godinama već, desetljećima čak, ona tako rudari duboko pod zemljom! Stavi svoju lampu i pijuk i kreće u utrobu zemlje! Tamo gdje je crno, najcrnje. A što će rudar nego pod zemlju, tamo gdje ima rudar što kopati? Što bi rudarica (ne i Rudanica) radila na površini? I tako ona dugo već kopa tu rudaču koja život znači! Ne samo njoj, već i nekima koji su se zakopali…duboko, dublje, najdublje! I zna ona da kopanjem i iskopavanjem tuđih tajni, boli i svega skrivenog u dubine, u stvari zakopava sebe. Jer, tamo gdje odtrpava njih, zatrpava sebe. Teška je i čudna ta rabota.
Ali, nešto ju uvijek iznova tjera na još. Nema rudarske sreće, iako uvijek na ulazu stoji: SRETNO! A ona zna da će se vratiti, nakon što natrpa tuđe vagone svojom srećom, praznih ruku! Naporan je taj rudarski život, ali za drugi ne zna. Da li će ikad njezine prazne vagone natrpati netko nekom srećom? Sumnjam! Naprosto, nije suđeno. Kismet. A možda se jednog dana i ne vrati iz te jame pune spasonosne i cijenjene rude? Možda jednom zatvore to okno koje život znači, drugima ali ne i njoj.
Ona je toliko puta već umrla, da ne kažem da je izumrla! Takvi dinosauri više ne stanuju milionima godina. Pa, ipak, svakim danom se budi još uvijek, iako je vekerica davno već prestala zvoniti na buđenje, ona je budna. I čeka da se netko probudi s njom? Avaj, ne dočeka! Obično on misli da može, i zna rudarica da hoće. Ali, duboka okna ispod zemlje nisu za svakoga. Mrak, vlaga, nedostatak zraka…sve to se sruči na nejaka muška prsa! A ona, o da…ona je moćna u grudima, ima je još uvijek metar! Pa što je hrpa svih tih stijena, kamenja i tmine spram metar ženskih grudi? Može ona sve njih svladati, iskopati, izbaciti… kako bi inače prevalila sve te ljubavi preko ramena da nije toliko rude iskopala i zatrpala se, takva….. majka courage! Peace of cake! Ali, jednom kad izađe na čistinu i bjelinu dana, zaboravit će na sve te crne dane pod zemljom i nikad više neće krenuti rudariti! Dosta je bilo. Btw kako je to jadno? Nismo izdržali niti dva tjedna nakon povratka. Toliko o velikoj ljubavi, uzdasima i trajanju!
Nema više rudara, rudnika niti…rudače! Osta samo crna sjena i mrlja na plućima, neizlječiva od silnih recidiva. No more!

Link
Saša Lošić i Rade Šerbedžija - Konjuh planinom

Kao što nakon grmljavine, sijevanja, kiše, vjetra…jednom rječju oluje širokih razmjera pogledom obuhvatimo svo to zbivanje koje mine, tako i ljudske oluje iznjedre mir! Cijeli život jurimo za nekim svojim snom, stalno opjevavamo neke kraljice i kraljeve svog života, stalno težimo i želimo. Ponekad ostvarimo, ali uglavnom ne.

Još iz onog djetinjstva iz kojeg nosimo traume ljubavi koje nije bilo a toliko smo je bili željni, do gubljenja i stjecanja tokom skupljanja sebe i svojih ostataka….što po radnim mjestima, što po vrtićma i školama, što po raznim bespotrebnim i iscrpljujućim raspravama tijekom bračnog ili nekog sličnog života…nosimo to sa sobom! Rijetko ispustimo te zavežljaje. Često vitlamo njima oko sebe ne bi li zgađali nekog koga smatramo odgovornim?

Ali, u stvari nema drugih krivaca a niti zaslužnih osim nas samih! To su naša očekivanja! Ona su zaslužna i odgovorna za sve. Sva razočaranja, sve suze, sve bjegove i povratke. Mi smo ti koji ne „valjamo“. I uglavnom se ne možemo mijenjati. Možemo samo preživjeti ovakve oluje i nakon njih se osjećati…mirno! Zadovoljno. Prazno! Je li ikome praznina bila lijepa? Uglavnom nije, težimo punini, a onda nas punina rastače, razapinje, propinje i nokautira! Pa i nadalje joj težimo.

Ja tako na proplanku svog života nakon jedne oluje koja je trajala kratko u proljeće, ali snažno, nikad nisam očekivala da će me zateći slijedeća, ko ovaj Boris, snažna i razorna! Zemlja je natopljena kišom (suzama), vjetrovi su otpuhali sav smog i plinove koji guše, munje su popalile svu „suvad“ od suhog granja, lišća…svega trulog i uvelog. I takva umivena, sjedim tu pokraj sebe i osluškujem. Valjalo je to i zapisati. Ne želim ništa, ne želim nikog, nemam ništa, nemam nikog. Hm..iluzija nemanja za razliku od iluzije imanja! Upravo živim jednu iluziju „imanja“. Dokle?

Živim ju punim plućima, ali ta punina znači i puninu stradanja. Mnogi su to toliko bolje od mene opisali, napisali…pa ipak, meni moje riječi služe.
Koliko jučer, opet sam željela, htjela, smjela…ali to me neće odvratiti od još! Jesam li štogod ipak naučila u ovoj potonjoj oluji svog života? O da, ne mogu nadoknaditi sada i ovdje, ubuduće, sve što je trebalo biti a nije. Jer nikad niti neće. Što ne znači da opet ne želim, snažnije nego ikad i jako svjesna da nije moguće ovo ne željeti. Izašla je „ljutnja snova“ i makar ne bilo više ničega, ovo vrijedi doživjeti i živjeti.

Nema ljutnje, one prema sebi i zašto si to dopuštam. Niti snova niti ljutnje, jer živim san a ljutnja će doći post festum? Hoće li? Možda sam dovoljno stara da će ova oluja koja sada hara mnome jenjati…minuti…i pretvoriti se u blagi povjetarac koji mrsi kosu i ljubi mi vrat, dira mi tijelo kao da sam prva i posljednja! Jesam li ikoja?

Ali, da sam imala san i živim ga s tobom, jesam. Koji sam i sanjala nekoć, nešto. Sada sam se probudila i nastavljam živjeti snove. Dokle? Hoćemo li dati odgovor? Il sa štitom il na štitu, ovaj put kao zadnji put.
S tobom!
Stojim tu pred sobom i tobom! I samo mi pada na pamet Puškin i njegova pjesma

„Trenutka još se sjećam“

Trenutka još se sjećam sjajna
Kad preda mnom se ti pojavi
Ko priviđenje, kao tajna
I ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade
A kinjile me strepnje tašte
Tvoj nježni glas mi pjevat stade
I lik tvoj sanjah na dnu mašte.

No, doba minu. Vihor snježni
Raspršio mi sne i strah
I predah ja glas tvoj nježni
I lik nebeski zaboravu.

Polako su se vukli dani
U zabiti, u zatočenju.
Bez zanosa, bez suza ranih
Bez nadahnuća, nalik mrenju.

Ali stiže duši probuđenje
I opet mi se ti pojavi
Ko iznenadno priviđenje
I ko ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruće
Nov život u njemu maha uze
I opet plamti nadahnuće
I ljubav sja, i teku suze!

Opet me pohodila ljubav, zgromila čak! Čime sam to zaslužila? Ili je samo Desankina Strepnja u pitanju, pa stoga…ne znam…da li da ju želim il ne želim?
„Strepnja”

Ne, nemoj mi prići
Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići
Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići
Našta to i čemu?
Izdaleka samo sve ko zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva.”

Prišao si mi, molim te…priđi mi bliže i nemoj nikada otići. Ako ja odem, nađi me i stavi mi neke okove, možeš i u kavez, ne znam što bih sa svojom slobodom dugo već? Možda poslužim nekim gledateljima da vide kako izgleda sapeta ljubav i nauče…. ne voljeti?

ABBA

Link

Rekla sam ti da ti to ne možeš! Ali, uvjerio si me da možeš, povjerovah ti? A ne možeš! Iako si mi danas rekao; volim te! Ali, ja tebe moram voljeti manje, kako bi ti mene volio više! Kako je to sve deja vu! Nestaješ! I što znače oni naši dodiri zbog kojih smo oboje poludjeli ko kakvi mladci? A skoro nam je stopedeset godina zajedno. I čemu sve to? Čemu opet nada da bi moglo biti? Čemu čežnja i želja. A onda i najmanji znak sumnje razdire, razara. Čemu to? Nije vrijedno? Tolike ljubavi su prošle, barem u mom slučaju. Tvojih jedva da je bilo. I kako onda možemo nas dvoje zajedno? Ja koja sve znam kako i zašto i zašto ne, a ti koji samo sanjaš i misliš kako je to samo tako. Poželiš i pomisliš i događa se! A opet, kako zaboraviti one dodire, onih tjedan dana raja? A kako pak živjeti s tim. Ti toliko toga moraš, ti ne možeš, ti si sužanj i dužnik a ja slobodna ko ptica. Iako, pitanje je koliko dugo? Stropoštat ću se jedan dan samo tako. Zatečena onim od neki dan, naprosto znam da mi je svaki dan poklonjen i da ga trebam živjeti. Ja ništa ne moram, jedino što je moja želja moranje. Ljubav je imperativ još uvijek u mom životu. Dokle? Čemu? Kome? Voljet ću te manje. I da nije onih kozica od utorka, možda bi ovo bio i kraj? Jer, sve sam to već prošla toliko puta. Stand by? Ne neću, ne mogu, ne želim. Što želim? Tebe, ali takvog kakvog te nema. Tvoji križići i kružići su tvoj život. Isprva bijeg, ali kada se bijeg pretvorio u život, niti sam ne znaš. Što ću ti ja! Moja famozna rečenica koju opet ponavljam! Ti ne znaš što bi samnom, ja s tobom ne mogu to što hoću i želim. Kako dalje? Ima li još? Tebi se otvara novi svijet kakav si sanjao, a ja zatvaram knjigu iskrica! Nemam više niti volje niti snage. Osim možda ovako, noću se iskradem od same sebe i pišem ovdje. Ko neki tat, pred samom sobom? A suze? U stvari, ne znam zašto cure. Možda zbog svega što bje ali više zbog toga što nije. Niti bilo niti će. Pa zašto onda. Koji je smisao? Nema ga. nemogućnost izbora i uzaludnost trajanja, upravo tako moja ljubav već desetljećima traži ko ukleti Holandez. A mislila sam da su drugi taj. Ja lutam morima tih ljubavnih bespuća tražeći sebe…tebe. I nađem. Avaj, bolje da nisam. Ti ne možeš disati, ali možeš neki naš trenutak u hipu zamijeniti za neki drugi, toliko važan? Kažeš, da ti se javim svaki put kad pomislim na tebe, stalno bi ti zvrcalo! A onda ne nazoveš niti pošalješ poruku cijeli dan. Tko je tu lud? Ja, koja očekujem i nadam se. Da, voljet ću te manje, a onda ću i prestati. Nemaš pojma koliko sam uspješna u tome da kad uprem sve svoje snage, volim manje! A onda mogu i otići. Kažu, kad nekog voliš, trebaš ga pustiti. Ja trebam u stvari pustiti sebe, jednom zauvijek! Vrijeme je da se krene na drugu obalu, gdje nema mostova, brodova i ostalih pomagala kako bih došla k tebi. Jedino što moram i mogu, plivati k sebi. Bauljam od godina i zala koja su me strefila, kamo li još da bauljam zbog tebe i nas. Nismo mi više za to. Lazanje s kozicama će biti dobre, nas dvoje malo manje. Pitam se čak čemu da ti sve kažem? Možda bolje da prešutim i učinim taj skok ko onomad Lj. Tadić u Marinkovićevom Kiklopu. Strujni luk koji spaja, razarajući. Zašto je ljubav tako bolna čak i u ovim godinama? Možda jednom, kad nađeš vremena, ovo i pročitaš? Al, nemaš ga pa vjerojatno nećeš. Na koncu, pišem radi sebe u neko gluho doba, ponoć će za tili čas. Uvijek su mi ova vremena bila potaman. No, sredila sam život i svoja noćna bdijenja i pisanja. Nema više ničega. Sve je prošlo. I tako je dobro. Stari ljudi ionako uvijek plaču bez razloga, jer ionako je sve prošlo. Jedino su im suze ostale, a treba i njih potrošiti. Nije pesimizam, čisti realizam, i to onaj Zolin! Jebene riječi uvijek su mi išle, ali sugovornici malo teže. Skoro pa nikako. Pa ipak, bilo je dana i godina kada sam mislila da imam kome reći, da ima tko čuti. Neki dan si mi rekao, piši i dalje. To ti treba. Možda. Ne znam više uopće što mi treba, jer mi ništa ne treba. Sve što mi je ikad trebalo, treba mi i danas. A toga nema, niti je bilo. Biti bez trebanja je pravo trebanje! So, farewell my dear friend!

isteko premium, pa će i ova prva strana! što reći? samo au revoir!

A dva čitav arhipelag, ako se posreći! Samo da nije...gulag?

Tako izgleda blog kad ostaneš bez teksta! Pozdrav blogu iz krelčeva kraja, danas vam nebum magarca pokazala!

Mislila sam da ću u miru božjem otići na more ovaj tjedan bez većih pretenzija za pisati blog, ali danas sam morala napisati?

Pa kaže “spisateljica” da na ovom sajtu postoje levatori i brbčune!

Pa ja ovako malo “nepismena” po tom pitanju potražih najprije riječ “levator” i gle čuda, kaže definicija riječi levator:

anat.mišić podizač,

medicinski. U kirurgiji instrument za podizanje udubljenja na lubanji

Moram priznati da nisam razumjela koji i kakvi su to “levatori” koji postoje na iskrica weblogu, osim ako spisateljica nije mislila na neki medicinski zahvat koji su joj netom izveli?

Riječ "brbčune" iz spisateljičina teksta, unatoč trudu nisam nigdje uspjela naći pa blagodarim ako me tko prosvijetli I nađe značenje te “riječi” (možda baš ti brkata)?

A riječ propelerka se opet spominje pa sam autorici koja ju često rabi, htjela pojasniti značenje (a i drugima koji su vidim zainteresirani):

pa kaže anić (i google) da je to sitnija, niža, vrlo živahna ženska osoba.

Naišla sam na još jedno značenje na srpskom sajtu vukajlija koji akže;
propelerka je ženska osoba azijatskog porijekla, po prirodi niska, pljosnata i okretna laganija od vreće cementa (ima tu sad još nekih sexualnih komentara i opisa) ali budući ne znam žensku osobu (čak niti virtualnu) koja odgovara ovom opisu (jer dotična spisateljica je niska ženska osoba cca ispod 1,60 cm i nije sitna) ako ne povjerujemo nekim lažnim fotkama?

Budući niti sam azijatkinja, niti sam niska niti sam sitna, nikako ne mogu odgovarati tom pridjevu, pa se baš nekaj pitam da “spisateljica” otkrije tko je taj njezn lik koji stalno spominje? Mogu svoj prilog dati i ostali kojima se sviđa dotična riječ "propelerka" koju moram priznati do danas nisam imala u svom vokabularu?

Na kraju, evo i zadnjeg bisera od dotične spisateljice, cit. riječ "bustajući" ,značenje koje ne postoji, ali u kontekstu u kojem ju spisateljica upotrebljava pretpostavljam da misli na riječ busajući (po aniću i na googlu postoji riječ busati se), u značenju udarati se u prsa (staroslavenska odnosno ruska riječ. Pa bih savjetovala spisateljici kad već upotrebljava rusizme i tako zagađuje naš hr jezik da bude malo pažljivija kak se ja ne bih stepavala?