HIPOKRIZIJA

Večeras, jedna od rijetkih subota zadnjih mjeseci u mom životu kad sam doma. Sama. I pišem blog! Hura! Uglavnom sam subotom navečer bila vani…plesnjak, kino, kod dragog ili on kod mene u zagrljaju gledajući neki film, nešto radeći..naprosto bili smo zajedno.

Valja se odmoriti od toga i malo prigrliti sebe! Pa sam tako večeras priredila za blog jednu krasnu intimnu prepisu mene i moje stare znanice (da ne kažem prijateljice, iako smo često s nekim daleko dublje povezani s kime se rijetko čujemo niti vidimo, doli s nekim ljudima s kojima smo često, gotovo svakodnevno). Ovo je upravo takva situacija. Žena koja osjeća ženu! Pa njoj posvećujem večerašnji esej…o nama I našem bivanju! Tu su naše riječi i misli,

Tamarina pjesma i film koji ostavlja bez daha (Klasa optimist), kao i ona…ja…mi žene koje smo ostavile traga u nečiijem (pa i svom) životu!

Možda je ovo zakašnjeli hommage ženama u povodu Dana žena, ali nije. Uvijek je vrijeme pisati I reći što se ima reći, ako i kada se ima. Ona me danas nagnala da napišem ovaj blog, koji će opet čitati neke žene, neki ljudi. Pri tome će imati razne osjećaje, od gađenja do udivljenja. Kak reče onaj čovo, sve što je ljudski nije mi strano. Znam da se ponavljam, ali čovjek i jest stalno ponavljanje s izvornim kodom! Dakle, štancaju nas (se) again, again…to the end.

I za kraj uvoda, pridodat ću i jedan krasan tekst (zaključak) iz knjige J.P.Kamova: Ecce homo koji bi nas trebao navesti na razmišljanje…ono koje sam samo natuknula u prepisci, tko je muškarac, što je s muškarcem i postoji li (pa i na iskrici)? Možda! Ja sam ga srela I zavoljela!
No ne znači da i on nije i sin!




Ona reče:

“i mene si razgalila, kao i uvijek. treba te čitati makar
povremeno, onda kad ti paše jutarnja kava sa samom sobom. i
vidiš da netko misli slično. o muškićim, muškarcima,
dječarcima bismo mogle unedogled, valjda kako same sazrijevamo.
i sve manje se iznenađujemo. i u onomu lijepomu. znamo da je i
to naše, da nam pripada kao i sve ostalo. kao disanje,
kretanje, osjećanje, možda sam ovih dana premirna, nakon
dva-tri iskričarska poznanstva koja su postala još jedna
pouka, još jedan budućezaboravljen broj. volim te, draga, u
onom malom škrtom segmentu čitanja i poznavanja, s trenucima
druženja i povremenih povjerljijvih razgovora.
nisam premium, pa mi opet ne ide stavljanje komentara na tvoj
blog, no evo, da znaš, čitam te i uživam :))))))))))


Ja rekoh:
“hjoj, kako si me obradovala svojom porukom! oprosti kaj ti na
prošlu (koliko se sjećam) nisam uopće odgovorila, a poslije
kad sam toliko okasnila, bilo me više sram bilo kaj pisati.
nas dvije smo tako puno u tako malo vremena se razmele. i nekak smo se
onako da kažem, po tinu, onjušile po čovjetini! a sada pomalo
je sve to zaboravljeno (mislim na ona druženja pvoremena tamo u
udruzi), jer ne volim slušati kuruzu (narodnjake) već samo
rock i onda više nejdem u udrugu. a to mi je žao. odem sa par
frendova u Vintage ind.bar u savskoj...tamo povremeno puštaju
mjuzu naše mladosti...70,80,90...ali baš je nekako sve
premlado, no mi starci se raščagamo i baš nas briga.

Vjerujem da se ti još uvijek baviš svojom predivnom poezijom, a ja eto
žvrljam više sebi u bradu nego za druge, ali drago mi je da se
jave ljudi i da čitaju! jer, nekako se i ja čujem i
slušam...i nekako mi se čini i kad prođe dosta vremena kad se
vratim na neke zapise, da su dobri, da su baš nekako u trenutku
pogodili ono kaj su trebali i kaj sam mislila. a drago mi da se
i drugi nađu u tome. a suština nas sada je da smo stari. ja se
ne osjećam tako, nekako mi se čini da mogu svašta, a u
stvari...jedva da kaj mogu.

bila sam na par koronarografija, zakačila sam /zbog dijabetesa/ anginu pektoris...i sada sam na
hrpi tableta, kontrole, pregledi i tak...nema više cuge,
divljanja na plesnjaku i tak...ali ljubim ti baš na najjače. i
to sretoh čovjeka na iskrici, još prošlo ljeto...nisam ni
sanjala da može netko biti takav kakav je on. i zaljubih se...i
on...ko dvije budale i to one mlade! i tako već sedam mjesci.
normalno, malo se glođemo...jer on još uvijek dosta radi
(intelektualno)...to mu je i hobi a dobro i plaćaju...i tak...sretne onda mene...a ja hoću sve od čovjeka, od muškarca i tak...no, predivno je sresti i imati nekog tak
pod stare dane.

više me nitko ne treba, nikom ne značim
(kćeri su daleko i fizički i drugačije), prijatelje sam
prorijedila na par (nažalost par ih je umrlo, među njima i naš zajednički prijatelj
M) i tak...guram nekako. bilo bi mi jako drago, jer nismo
daleko (i ti i ja na sjeveru trešnjevke) da dogovorimo neku
kavu...jednom....kada...ako...ali bila si mi jako draga,
bliska...pa ti vidi kako stojiš s vremenom, voljom,
zdravljem....ja sada imam premium pa piši...piši...osim kave s
dragim, ova tvoja poruka je jedina lijepa stvar današnjeg dana!

a subota je, nekoć mi je to bilo nezamislivo...a sada sam sve
tiša...sada je i odlazak u dućan događaj. ha ha...a glede
iskričavih kava...eh, mislim da nema ovdje žene koja je bila
na više /razočaravajućih/ kava od mene...ali, takvi su
muškarci, razočaravajući! o tome ćemo uz kavu...sigurna sam
da ima dosta materijala....pusek i budi mi dobro! nadam se da se
i čujemo... iako sada idem na tjedan dana van, možemo se čuti negdje u
travnju, ali nek ne bude prvoaprilska šala ;)”

Ovaj esej potkrepljujem s par fenomenalnih žena i njihovih uradaka! I mojim zapisom starim 11 godina (u vidu komentara kao i zaključak glede knjige J.P.Kamova; Ecce homo, jer mi nega da ga kopiram u blogu)!
U mom zapisu od prije 11 godina spominjem ecce homo a očigledno je i moje razočaranje…čovjekom…muškarcem. Neću reći da sam danas manje razočarana, ali sam tiša. Uradak je zanimljiv (objavljen i na fejsu pod imenom i prezimenom), kao i link mjuze, pa ću i njega hitit u komentaru.


Link

PIŠEM PISMO,TINTA MI SE PROLI (daleko je onaj ko me voli)
T. Obrovac


Trajler filma
Lana Šarić

Link

za kraj /proizlazi iz zaključka i knjige/ postavljam sebi i vama pitanje/:

MOJE PITANJE (koje se proteže u ženskoj prepisci glede muškaraca, koliko muškaraca uopće : MOŽE POSTATI MUŠKARAC I PRESTATI BITI SIN?
To je osnovni problem svake žene, zato što je svaki muškarac osim što je muškarac, svakoj ženi “sin” iako mu dotična žena nije majka!

reče ona i nestade! no, lijepo je jutrom zateći takvu poruku. i drago mi je što žena kaže ženi.

nekako sam uvijek više držala do ženskih komplimenata nego li do muških! i dobro je kad žena piše o ženi, jer nekako se najbolje poznajemo. a dobro bi bilo i kad bi muškarci više pisali o sebi a manje o ženama. osobito onim željenim i nestvarnim umjesto stvarnih.

imam jednog dugogodišnjeg prijatelja (baš ovdje s iskrice, eto sad će mislim i 15 let kak se družimo) koji mi pomaže da bolje razumijem muškarce. ne samo one u svom životu već i šire. usudim se reći da sam ih skužila. pa ipak i opet, ostaju enigma. pa zašto su baš takvi. i zašto baš tako reagiraju. jer, često smo oboje samo dvonošci i posve isti, a onda iskoči neka takva različitost kao da smo kak veli ona priča, s dvije različite planete. a u mojoj prirodi (znatiželjna sam) je da spoznajem, shvaćam, razumijem...opipavam! ha ha...trebala sam biti psihićka reče mi moj trenutni (nadam se zadnji i posljednji) dragi!

i da, meni je blog inspirativan da pričam, da kažem...o sebi, pitam o drugima. nije mi nikad bilo mjesto skrivanja već otkrivanja. o tome svjedoče i moji toliki zapisi na temu života, ljubavi, bivanja. vjerujem da vam je lijepo ili barem zanimljivo ponekad čitati tuđe priče? i ispričali bi vi svoju, barem u vidu nekog komentara ili nekog bockanja, ali...autocenzura je grda stvar. osobito kod žena. tako su nas odgajali...smjerna, tiha, samozatajna. sva sreća, to su prošla vremena. današnja žena je za moj ukus čak i malo preglasna. bilo da se smije u tramvaju, bilo da je nalarfana i napumpana u faci. no, svi smo mi u mladosti bili neumjereni (ili većina). starost donosi apstinenciju!

jbt jučer sam konstatirala (u usporedbi s mojim bivšim suprugom) kak sam postala maltene svetica...jedna cigareta, jedna kava, deci vina, jednom-mjesečno sex.a i pričam sve manje, no zato još povremeno ovdje pišem. prijatelje viđam rijetko, ne čujem se danima. nema više potrebe. sa svojim partnerom pričam puno. spojile su nas riječi. nisam nikad srela čovjeka koji barata s tolikim fundusom riječi. ok, to je možda od zanata. ja i dalje nekako virtuozno s njima, riječima (ili s njima, muškarcima). rabim ih često kao rijedak i potreban dragi kamen. možda ga i precjenjujem. ali zato mi je tijelo uvijek bilo dodatak na vagi. onak, sve se vidjelo u pogledu oka, osmjehu lica. o da, toliko toga možemo čitati sa ljudskog lica. iz ruku kako ih kršimo ili položimo, iz stava tijela. sve možemo pročitati, samo trebamo to htjeti i biti zainteresirani za život. koji uglavnom ipak samo promiče. ponešto zadržimo, ponešto zgrabimo i ne puštamo (često pogrešno) i tak...jutrom uz kavu posve mi dovoljno. uživajte u danu, ugrabite ponešto, pomilujte, recite što imate...sutra tko zna...što? kako? da li?

jesam li? ali žulja ko da je kamen pod leđima. i okrećem se, pa lijevo, pa desno, al ne pomaže. evo, i pisat sam stala kako bi bilo lakše. vjerojatno ću opet uplatit premium, jer kamen žulja. ili još bolje, žulja ono čega nema! a kad smo već kod bajki, pada mi na pamet, uz ovu kraljevnu, i jedna druga, o kraljeviću i prosjaku! ne znaš koji je koji? taman kad se navikneš na kraljevića, dođe prosjak. i onda nekako prihvatiš taj minimalizam i ništa. onda opet naiđe kraljević i obdari te svim i svačim. žutim tulipanima, jer gle čuda, i on voli žuto cvijeće! a mene takva neka glupost razgali. ili mi učini bezbroj drugih sitnih gluposti koje ostavljaju bez daha. a onda opet zasere. i to onak, do balčaka! jer, tko je vidio da treba ženu sačekat da svrši? žene u većini života muškaraca uglavnom ne svršavaju. glumataju ili čak niti to. tko je vidio orgazmirat u sedamdesetoj? i tako dan za danom, nadomak sedmomjesečnice. a davno sam izgubila mjesečnicu tak da se više nit ne sjećam nje. ovu (mjesečnicu) nekako brojim? dani su sve duži a sadržaji sve kraći. nije da ih nema. uskoro će i festival svjetlosti. ali, jedino što je izvjesno su...ponavljanja! ili mi je samo moj kozmos pao na glavu danas? izvadit ću ono zrno graška, al ostat će onaj prosjak koji sve manje ište, kojem sve manje dajem. jedino još nisam sigurna jel sam ja taj prosjak ili on? ili oboje!
p.s. uplatit ću si premium...nekak mi fali neka interakcija s drugima...sa sobom u drugima

živim život, živimo ga. pridigoh se opet. lekcija naučena, savladana. dodana jedna velika plava tabletica. i jedna bijela. bitno je znati raspored...doručak, ručak...večera! ti si tu, opet. svaki dan nešto. ah da, zapis je zbog ovog teksta ispod...ovih dana, po povratku iz bolnice (nakon jednog pomalo diskutabilnog zahvata-pregleda), spoznala sam kako je život krhak. i zato, čitajući dva puta Marqeza, suze su samo curile! meni...tebi. volimo se i to se zove spoznaja.

cit.
"Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam svojim izborom odabrao biti marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, jer znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu…. Uvjeravao bih ljude kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav! Djeci bih napravio krila i poklonio ih za uspješno letenje, ali tek kada nauče letjeti..
Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću nego s osjećajem napuštenosti. Toliko stvari bih se naučio od vas, Ljudi…
Naučio sam da bi svi željeli živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek i držat će ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgor samo kada mu hoće pomoći da bi se podigao. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, i zato govorite uvijek što osjećate, a činite što mislite, ali u stvarnosti od svega naučenog nemam baš puno, jer kad me polegnu u grob, to ću sve zaboraviti.
Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti ‘volim te’ i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, i zato bih ti hito reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano – niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, za jedan… obzirom da si bio prezauzet da bi im prenio svoje osjećaje, emocije i posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje, emocije.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima koliko ih voliš – kako su ti veoma potrebni"
Gabriel García Márquez

Link

želim vam da izrazite ljubav, sreću, ruku u ruci, pogled topline i kak reče Rudanica, shvaćanje da ćemo otići tamo gdje nema signala! smisao je da znamo tko nas voli, koga volimo....i....valja biti spreman, moj Horacije!

cicke Krk


mošćenica, zapjenjeno more s pogledom na kvarner


Krk

Ovih dana, unatoč buri, snijegu i ostalim nedaćama, moj ročkas i Valentinovo u slici i malo riječi! Predivno društvo, zapjenjeno more, bura dere...ali ljepote, uživanja, ljubavi i topline nije nedostajalo!

Malo Rijeke, Krka, Lovrana, Mošćenice...tek toliko koliko su vremenski uvjeti dozvoljavali. Fina kavica, fini ručkići...pomalo i staračke šetnje kako dolikuje nekome mojih godina!

fotka kojom sam započela ovaj sešn jesu cicke, kak i priliči ovam dejting sajtu! potom malo pogleda s vrhova Učke (Mošćenica i stari grad), malo Lovrana, Rijeke, Krka. Lijepi đir Kvarnerom, unatoč kijametu od vremena, osobito baš u petak na ročkas! ali volja je bila tu i nismo odustali, iako smo bili na tragu. naime, oduistali smo, pa se opet predomislili. dobra je ona stara izreka, da samo hrabre prati sreća. a nas jest...valjda i bude! puno ljubavi, topline, dobrote... Do slijedeće godine da mogu sve to u istom društvu, ništa više!


riječki karneval

ha ha...isprobala sajt confesing blog o tome koliko ću još živjeti!
https://www.death-clock.org/
pa kaže, do 80 g.! ko da su mene pitali, jer si toliko i sama želim! dakle, imam još dosta godina, pa sam počela brojati...dane! ovih dana idem ususret još jednoj godinici, pa ću to dostojno proslaviti.

iako su najavili neki kijamet za vikend, moj dragi i ja ipak putujemo sutra na produženi vikend! pa ak bude "vlak u snijegu" tko ga j*be. grijat ćemo se međusobno, u zagrljaju! istina, nosimo i rezervne dekice i svašta nešto da nam bude bolje. ali, bit će najbolje. isprva smo skoro odustali, a onda smo rekli..ma daj...kaj je avantura u 21. stoljeću otić za valentinovo u gorski kotar i na more? puni smo životnog iskustva, ljubavi i..,želje! konačno, nakon 20 let, opet imam jednog lava koji grije i kad nema sunca!

divan život, rekla bih! neki dan na kavi s frendicom s kojom se dugo nisam vidjela, kaže ona, pa kaj hoćeš, imaš sve, a stalno kukaš? niti kukam (al kukam) niti imam sve (al imam)! imam posve dovoljno i sretna sam! samo neka tako i ostane. baš nešto razmišjam da ipak hitim neku slikicu, iako se nadam da ću pokoju uhvatiti ovih dana na jadranu? fotka je mrak, kaj ne? a i život je mrak ako u njega uđe ponekad malo svjetla! upalite svjetlo, usudite se. ja jesam!

jedno ili dvoje

svojevremeno sam pisala (c/p) o tri faze ljubavne veze! pa eto me, šest mjeseci nakon scila i haribda, u trećoj fazi ljubavne veze! lijepo je, prekrasno čak! uglavnom nema više svaki dan toplo-hladno, već razumijevanje, mijenjanje i činjenje...jedno drugom za ljubav! lijep je to osjećaj kad vidiš da netko tj onaj drugi se mijenja i prihvaća tvoje opaske, primjedbe, prigovore. i ti više nisi ta koja stalno nešto zanovijeta već razumije, prihvaća...različitost! i to je ljepota. ali, ono što je još ljepše su te sličnosti pače, istovjetnosti! ljubimo se, želimo, grlimo, mazimo...jednako! kao da smo dvije polovice istog tijela, iste osobe! predivno! svratih samo uz kavu nabacit par riječi. neda mi se više niti pisati ovdje, jer živim prekrasni život. i pričam o njemu s njim! samo neka potraje. ljubav, zdravlje, materijalno mi ništa ne fali (dragi me definitivno razmazio, ali i ja njega). uživamo u malim životnim stvarima, zajedničkom doručku, ručku, šetnji, krevetu...šećemo, pričamo puno, smijemo se ...samo da ne dođe neka nevera. valja biti spreman, moj horacije!

dođe mi da se prostrem, ali...kome...čemu? samo trag u nešto sitno slova jutrom uz kavu! nisam ti rekla da poneseš onaj drugi čavao za naš lijes, ali znam da ćeš ga ponijeti! uvijek poneseš! ako ne, dodam ti ja koji svoj. mogli smo već i babilonske kule izgradit od čavala i nešto drveta. pa ipak, ljubav još uvijek stanuje ovdje. dokle?

ovo moram podijeliti! prošlo je deset let (kaže fejs) od moje najdraže crvene jakne! valjda sam morala ostarjeti da si kupim takvo što, jer u mladosti nisam. i plesnjaci zadnjih više od deset let su mi bili ispušni ventil (pamtim upravo ovaj armani gore na štrosu i gradecu)...bila su to krasna vremena i lijepo ih je imati u svom sjećanju! neki ljudi, događaji tog doba su već prilično dugo pokojni, stoga...nek živi sjećanje! osobito u ovo tmurno siječanjsko jutro bremenito svime što me tišti. a kako je ovo i zadnji dan dodatnog premiuma, nek ostane za lijepo sjećanje ovaj crveni omaž (hommage)!

ovaj autor kao da je mene pitao i kao da sam ovaj članak ja napisala! zasramila sam se svih i svega, a osobito možemo i Ivane Kekin za koju sam glasala. Nikad nisam glasala "za manje zlo"...i važno je da izađete na izbore i konzumirate svoje pravo kako ga ne bi zlorabili. i poništite listić jer od ove dvojice niti jedan nije zaslužio ništa a kamoli da bude presjednik HR. članak ispod to dobrano potkrepljuje. znam, većina vas to neće niti pročitati, jer jebiga...teško je čitat (od stoljeća sedmog kak i većina hrvata), ali ja jesam...i ne mogu se ponašati kao da nisam.

stoga, c/p ne samo linka već i cijelog članka...zaslužuje biti na mom blogu, jer ga posve potpisujem!


Zlo je zlo, bilo ono manje ili veće. U nedjelju treba poništiti listić
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zlo-je-zlo-bilo-ono-manje-ili-vece-u-ne
djelju-treba-ponistiti-listic/2630593.aspx


FRANCUSKI filozof Jean Baudrillard postavio je prije više desetljeća dijagnozu postmoderne politike kao politike koja je izgubila sadržaj. Političke stranke ljevice i desnice se po njegovim riječima "međusobno zamjenjuju na vlasti kao fiktivne alternative", ne nudeći pri tome nikakav drugačiji politički sadržaj.

Taj fenomen nikada nije bio izraženiji u Hrvatskoj kao na ovim izborima. S jedne strane imamo Plenkovićevog pokemon kandidata, koji stalno otvara usta, ali iz njih ne izlazi doslovno - ništa. S druge strane imamo wannabe Trumpa s Trnja koji će izreći apsolutno bilo što. Pa se ne ustručava uzeti izborni slogan Franje Tuđmana i u isto vrijeme potpisnike svoje kandidature nazvati "podržislavima", uzimajući termin iz političke kritičko-satiričke emisije Prime Time.
Milanović bi bio autentičniji predsjednik HDZ-a od Plenkovića

Sam je Milanović u više navrata izjavio da bi za Plenkovića primjerenije bilo članstvo u SDP-u, dok su brojni politički komentatori često primjećivali da bi upravo Milanović bio puno autentičniji predsjednik HDZ-a od Plenkovića.

Upravo taj izostanak političkog sadržaja, stvarne, vidljive vrijednosne razlike između njih, rezultirao je "tvrdom kohabitacijom" koja se svodila na osobne obračune, što se nastavilo i u kampanji. Plenković građanima za predsjednika nudi pokemon kandidata samo zato da na toj poziciji više ne bude Milanović, dok je Milanovićeva jedina poruka da je on "jedina brana HDZ-u".

I to je apsolutno sav "sadržaj" dvojice kandidata - da nisu onaj drugi. Takva antipolitika zapravo nije nova. Već prvim dolaskom Milanovića na vlast, a ubrzo potom i izborom Plenkovića za predsjednika HDZ-a, izostanak političkog sadržaja kod obojice postaje sve vidljiviji.
Najgore je da je velik dio javnosti prihvatio antipolitiku kao "normalno" i "manje zlo"

Milanović je na vlast došao kao "socijaldemokrat", koji je potom pokušao privatizirati autoceste i donio najgori zakon o radu u modernoj Hrvatskoj. Potom je kao samoproglašeni "liberal" vratio odličja Glavašu, da bi danas kao "suverenist" zazivao ukidanje temeljne institucije suverene države poput Ustavnog suda. S druge strane, Plenković je nakon Karamarka izabran za predsjednika retrogradne interesne organizacije samo jer može - pobijediti Milanovića.

Najgore u svemu tome je da je velik dio hrvatske javnosti, ali i politike, prihvatio takvu antipolitiku kao realnost. Nešto "normalno". "Manje zlo".

Pa je tako i "nova zvijezda" političke scene Marija Selak Raspudić kampanju temeljila na poruci da je ona "jedina koja u drugom krugu može pobijediti Zorana Milanovića". Dakle, ista vrsta antipolitičke poruke. Treba tu spomenuti i novu zvijezdu krajnje desnice, Tomislava Jonjića, koji je u kampanji također koristio isključivo antiretoriku, no ta je retorika, kao i taj predsjednički kandidat, još uvijek ostala u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.
Milanović je usisao i obezvrijedio gotovo sve

Na lijevoj strani političkog spektra zavladala je još veća pustoš. Zoran Milanović je usisao i obezvrijedio gotovo sav sadržaj i gotovo sve političke dionike. Na njegovu ispraznu antiretoriku ili "manje zlo" pristale su sve stranke (lijevog) centra, dok stranku koja bi trebala biti stožerna u formiranju i artikuliranju lijevih političkih poruka i politika već desetljećima gledamo kako isprazno životari i bori se za zrak u sjeni svojeg formalno bivšeg, ali realno i sadašnjeg i budućeg predsjednika.

Jedini izuzetak u ovoj kampanji bila je stranka Možemo, koja je izašla sa svojom kandidatkinjom i koja jest artikulirala vrijednosno-sadržajne teme. Do trenutka objave prvih rezultata.
Podrška Ivane Kekin Zoranu Milanoviću je najgori trenutak ovih izbora

Još se ni tinta nije osušila na brojevima Državnog izbornog povjerenstva, a već smo čuli Ivanu Kekin kako javnosti šalje poruku da će zaokružiti Zorana Milanovića te kako poziva svoje birače da učine isto.

Dugoročno je za lijevu političku opciju upravo taj trenutak najgori trenutak ovih izbora jer se time gubi vjerodostojnost predstavljanja alternative na lijevoj strani političkog spektra.

Stranka koja se zalaže za očuvanje javnog dobra i javnog interesa pozvala je na glasanje za kandidata koji je htio prodati autoceste i koji je branio (nezakonite) privatne interese svog prijatelja u uvali Vruji. Stranka koja se zalaže za osnaživanje žena pozvala je na glasanje za mizoginog političara koji se okružuje isključivo "dečkima", a političarke naziva "narikačama".

Stranka koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava pozvala je na glasanje za političara koji vraća odlikovanja Glavašu i dodjeljuje ih Smiljanu Reljiću. Stranka koja se zalaže za stvarnu (a ne fingiranu, kakvu sad imamo) borbu protiv korupcije pozvala je na glasanje za političara kojemu je šef ureda bio Saucha, a ministar Varga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Možemo pristao na političku ucjenu biranja "manjeg zla"

Time je Možemo također pristao na političku ucjenu biranja "manjeg zla", odnosno perpetuirani ciklus antipolitike od kojega koristi imaju samo Milanović i Plenković. Dok društvo pada u sve dublju spiralu političke polarizacije i boreći se "manjim zlom" protiv "većeg zla" - samo gubi. Zlo je zlo, pobjedom jednog od njih društvo neće profitirati. Toga bi prvi trebali biti svjesni oni koji "idu polako kako bi došli daleko".

Iskreno, veći stupanj zrelosti po tom pitanju pokazala je Marija Selak Raspudić. Jednostavnom porukom da njezini birači imaju svoj mozak te sami znaju odlučiti što će napraviti sa svojim glasom u drugom krugu izbora elegantno je odbila biti dio osnaživanja antipolitičkog duopola. Šteta što iza njenog "centra" stoje novci ljudi bliskih bandićevcima i Željki Markić.

I što sad?
Birači koji ne pristaju na zlo i dalje imaju izbor

U situaciji smo u kojoj se afirmativni glas u drugom krugu izbora svodi na podržavanje jedne ili druge varijante antipolitike. U kojoj, očigledno, najveći dio biračkog tijela pristaje na takav odabir. I u kojoj mediji rezultate izbora reduciraju na "trijumf", "ponižavanje" ili "častan poraz" jednog od dva nositelja tih dviju antipolitika.

No, birači koji na to ne žele pristati i dalje mogu dati svoj negativan glas. Mogu aktivno odbiti podržati bilo koju od te dvije antipolitičke opcije. Mogu izaći na birališta i poništiti listić. Da postoji značajan broj birača sklonih takvoj opciji, pokazuje i anketa Indexa u kojoj je više glasova dobila opcija "neću izaći na izbore" nego Plenkovićev pokemon.

No, taj stav treba aktivno izraziti. Treba otići do tog birališta i uistinu poništiti taj listić, a ne samo preskočiti izbore. Brojka od desetak posto poništenih listića ne bi promijenila rezultat izbora, ali bi poslala glasnu poruku, kako javnosti tako i političarima te samom Zoranu Plenkoviću. Uh, pardon, Andreju Milanoviću."
Piše: Aleksandar Hatzivelkos
16:19, 07. siječnja 2025.

godovi ljubavi

Link
zapravo ljubav

prošlo je vrijeme...darivanja...božića, sutra će proći i tri kralja! raskitili smo danas nas dvoje bor! na trenutke, kao da je to bilo zadnje od zajedništva?
pa ipak, ljubav još uvijek stanuje ovdje. i dok je tako, bit će drugačije. samo se treba potruditi malo više. vidjeti i drugog osim sebe. ok, lako je pričati, ali....ali...godine uopće nisu garancija znanja. ja se učim vjerovati, on se uči voljeti. rekli smo si, voljet ćemo se dalje, više...dok nas ljubav i nada ne ostavi. dobar je to zajedničii pothvat. nema garancije, osim mojih usana na tvojima. nitko me nikad nije takvim usnama ljubio! sreća je to doživjeti. sreća je ljubiti. ljeti smo krenuli, jesen preživjeli i zakoračili u zimu! ha ha...istog dana (13.siječnja) i on i ja, svaki na svom stubištu, moramo čistiti snijeg! ha ha...tog dana će ga zasigurno biti!
ipak, osim songa iz ovog krasnog filma koji se već godinama vrti nekako oko ovih blagdanskih dana, stavit ću i jednu drugu stvar...zbog nekih riječi (...moje ceste nikud ne vode...bez tebe)...zbog nekih usana i poljubaca!

Link

ali, pročitah danas i jedan dobar članak, pametnog čovjeka...Porobija, doktor znanosti iz teologije! baš volim kad netko pametan potvrdi moje razmišljanje o čovjeku, svijetu, vjeri i ostalim...tricama i kučinama! ne očekujem da ćete ga pročitati, stavih ga radi reda, ili kao antipod sutrašnjem blejanju pastira, ovaca i ostalih stada od prvog stoljeća! btw sad smo u 21.!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovako-je-nedavno-smrvljen-znanstveni-do

kaz-postojanja-boga/2629944.aspx

ruke (vjera, ufanje, nada)

Danas sam dobila grace period! Od svog liječnika kardiologa, slijedeća dva mjeseca sam dobro do nove koronarografije, a onda ćemo vidjeti?
Moj dragi je dobio malo kraći grace period (tako smo dogovorili onomad, ali čini se da dogovor više ne vrijedi, barem što se njega tiče?)! Istina, prije 15 dana sam napisala otprilike ovo:

„Odlazak Xyz. Dva tjedna zajedništva!? Straši i budi nadu, iako ne znam u što? Možda je to ipak samo izlet, ali ne na neku turističku destinaciju već u XYZ pustoš od života? A što je s mojom pustoši? Vidjet ćemo? Vratit ću se pametnija!? Da li?“
An pasan, nakon liječnikova „grace perioda“ zaputismo se na kavu! U Oculto, naš kafić! Pitala sam (normalno, bez odgovora), zašto ti je uvijek lakše otpeljati me doktoru bilo kada bilo gdje, nego li npr pozvati me u kino, kazalilšte, izlet i sl? Jer je!
Danas, dan nakon povratka napisala sam ovo:
„He he. Zanimljivo kaj sam zapisala prije odlaska! Sve kao da sam znala?! Zato me i bilo strah. Ne, nisam pametnija post festum, samo tužnija. Možda zato što sam shvatila da sam bila previše sama i tamo i da je ona tamo samoća bila nekako jednaka ovoj mojoj? Osim nekoliko dana koji su bili prekrasni i za njih je vrijedilo živjeti. Kako i što dalje? Ne znam, iako se bojim da znam. Natrag u svoju pustoš? Je li ona bolja od tvoje? Hm…još uvijek tražim taj odgovor.
Kao što rekoh, imam nešto grace perioda i valja ga dobro odživjeti! Pet tisuća koraka dnevno! Zadatak broj jedan! Znači, moram povećati dnevnu kvotu sa 3,5 na 5 tisuća! I moram početi koristiti svoje vrijeme samo za sebe, a ne na čekanje drugih! Na tu temu osobnog vremena pročitala sam danas sjajan tekst u Autografu (link u prilogu)!
Imajte svoje vrijeme, nemojte da ono ima vas. Osobito u ovim poznim godinama kada nam je ono gotovo sve što nam je ostalo! Nebitno je hoćete li ga provesti sami ili u dvoje, troje…važno je da ga prispodobite sebi, da uživate maksimalno u njemu i da ste vi sretni! Vaša sreća usrećiti će i druge. Ako pak ne, to je njihov problem! Ne dijelim sreću drugima, svatko mora svoju osmisliti. Svoju sam često zapuštala, što svjesno što nesvjesno. U prirodi žene je da ugađa muškarcu, ali onda dođe vrijeme kad ugađa sebi!

p.s. danas me cyb spomenula eksplicitno pa eto da joj i odgovorim? Dear, da bi nekog zvao u svoju kuću tj. stan (dilbera, švalera, jebača ili kaj već) moraš najprije imati neki svoj stan (dom)? Ti, koliko je meni znano, nikad ga nisi imala (kada je trebalo) jer si živjela sa roditeljima u roditeljskoj kući, a nakon smrti majke s ocem…i bratom i njegovom obitelji! Koliko znam, i danas živiš s bratom i njegovom obitelji u zajedničkoj kući? Dakle, curo, najprije štalicu pa onda kravicu! Kako sada stojiš s time nije mi bitno, jer imam svoju i štalicu i „kravicu“. Pa ako je i tri mjeseca, meni ok. Dok traje, nek traje! Ništa nije zauvijek, pa niti ja!
Uživajte u svom domu, ma gdje bio, čak i u tuđem? I ja sam bila u roditeljskom domu do svoje 18.g. potom odselila u drugi grad, zaposlila se. Opet sam se vratila roditeljima od 21 do 29 godine života (ovaj puta sa svojom obitelji tj mužem i djecom), ali sam roditeljski dom napustila ima već 40 godina! Toliko o tome tko koga zove u stan, ima svoj place ili nema i slične trice i kučine. I nemoj me mala više uzimati u usta, pliz…već sam ti to rekla…svaki put spominjanjem mene, samu sebe zakakaš!

advent štros(žutilo)

posljednji dan prošle godine bje ujedno i najljepši dan cijele godine! to sam shvatila danas dok je sve prošlo i došla nova! koja je uvijek ista, počinje s bečkim koncertom, već 50 let! i što reći? bilo je prekrasnih dana, trenutaka...ali i ljutnje, nerazumijevanja i tuge!

vratih se u svoj dom, koji sam pohodila ovih dva tjedna povremeno u posjetama...tek toliko da upalim grijanje i uzmem par stvari! izbivanje je završilo na plus 11 stupnjeva danas? užas, ali grijanje uključeno, srce zamrznuo i sve je opet kak ima biti! tu sam...a gdje bih bila?! tiho sam se izvukla iz našeg kreveta i zagrljaja danas popodne, ostavila zgužvane plahte (ne sjećam se od čega) i...vratila se u stvarnost.

bilo je lijepih dana /adventskih/ sa kuhanom rakijom od marelica, kuhanim vinom, buncekom i pregršt poljubaca! toliko puta sam već bila na tom zege adventu, ali nekako svaki put bje drugačije. ali lijepo. a potom je došla Stara u zebnji i pregršt optužbi, ljutnje i razlaza? šteta bilo hrane i razum je prevladao.! nevjerojatno je kako dan može krenuti loše a završiti kao najljepši dan godine?

danas, opet ispočetka! sumnjam da ću tako skoro imati tako lijepi dan? ali, prekrasno je kad imaš ruku u ruci, kad na Novu imaš koga poljubiti, zagrliti, otplesati, ljubiti se...dugo..sočno...onako kako samo ljubavnici znaju! i šampanjac se pio u dvoje, a onda usnuli jedno drugom u zagrljaju. to su stvari koje se pamte! istina, haljina bje prastara, s jednog dočeka prije šest godina koji me razgalio, i do ovog, bje moj najljepši doček ikad! normalno, uz neke detalje (vidljive i nevidljive crvene boje) za sreću. kažu, na novo leto treba imati nešto crveno! sada je i ovaj najljepši dan stare godine spremljen u ropotarnicu sjećanja uz onaj prvi, davni...ali kako kaže proust, žive dulje ..... valja nastaviti živjeti...sutra...petak još i više.
opet ću vas malo zasuti fotkicama...što mogu kad se volim fotkati. nije fer da puknem fotke i svog dragog, jer sam sigurna da bi mi kakva iskričarka uskočila u film? takvi dečki se ne sreću i kad sam sretna. znam, ne volite tuđu sreću jer biste ipak svoju koju niste imali često, ako ikad? lijepo je biti nekom nešto, lijepo je biti nekome sve.

rečenica, "ne mogu zamisliti život bez tebe" daje mi nadu da će priča trajati i ove godine. ali, tako je krhka ta ljubav i sve što čovjeka čini sretnim. dovoljan je trenutak da sve ode bestraga. ja uđoh u ovu s nadom da će biti i dalje lijepo...da ćemo biti. dođe mi da zapalim svijeću na kemnitima, ali znam da mi ne bi olimp uslišio želju. jer, tko zna, možda bih baš samu sebe najprije izdala? kakogdo, još je jedna iza, ova koja dolazi bit će bremenita...zdravljem, ljubavlju, svjetskim pizdarijama...prijetnjama opstanku čovjeka kao rase. svaki dan treba naprosto ostati...živ!
želim to još malo sebi, želim vama...a i svima nama da trajemo i budemo, najviše što možemo, čak i kad ne možemo!
Idila je završila, kao i stara godina. Danas je Nova…valja krenuti ispočetka. natočih si finog španjolskog merlota i nazdravih...danima...godinama i svim bojama života!


advent zrinjevac


nova, doček

divno je biti nekome nešto
Link

ovih dana, moj dragi i ja pohodili smo reciklažno! skupilo se ponešto otpada iz prethodnih života pa je valjalo to odložiti. ja inače, redovito čistim svoj život, ali on baš i ne bje taj. pa je valjalo prilično toga očistiti tj odstraniti. ni približno koliko je trebalo, koliko sam htjela i željela ali više nego što je on mogao i očekivao! u to ime (reciklaže) recikliram i jedan stari zapis (fejs me podsjetio na njega) od prije šest godina na današnji dan (2019.) pa ću ga puknuti i danas. mora da sam zaljubljena u svoje pisanje, jer eto, stalno se ponavljam!
no, kažu da je " Repetitio est mater studiorum" (ponavljanje je majka mudrosti).


"c/p
evo malo starog štiva za novo leto pod bor! nemam ništa nit dodat nit oduzet! Alzheimer me i dalje nije posjetio, uživam u penziji, prijatelji oko meni osim jednog dragog mi koji je u međuvremenu otišao zauvijek, vezice oliti žniranci i dalje povremeno svrate u moj život...ove godine ću opet utabanim dočekom i..... that's all folks!

(29.12.2019.g.)
danas je točno godinu dana kako sam zadnji put radila! ova godina je za mene bila poprilično teška! počelo je već u siječnju sa dvije operacije, kćeri i zeta! oporavak je bio dug i težak, no zadnjih dana je konačno dobro! konačno se vratila normalnom životu, počela raditi, osmjeh ne silazi s njezina lica. i zet je dobro, kažu da je rak izliječen!

i ja sam ljetos imala jednu bezazleniju operaciju koja je uspjela posve dobro i riješila moj problem! na osobnom planu dogodio je prijelomni događaj koji sam čekala 40 godina. otišla sam sa 1.1. u mirovinu i mogu reći da je stvarno tako dobro kako ljudi pričaju! tek sada shvaćam, ne koliko vremena sada imam, već koliko ga prije nisam imala. jurnjava je bila obilježje mog života. u ovoj sam imala i jednu vezu i dvije vezice! reklo bi se tri jebača ha ha malo jača! pregršt druženja sa prijateljima, poznanicima....sve u svemu osim djeteta, prilično dobra godina zame! čak sam se i dugova uspjela riješit zahvaljujući pozamašnoj otpremnini.

i znate kaj sam još otkrila ove godine? to da volim svoju samoću, prigrlila sam ju i uglavnom uživam u njoj! redovno odem van na izložbe, kazališta, kino, plesnjak...no više ne jurim bezglavo u društvo samo da nisam solo! istina, teško je ponekad i bolno kad nemaš s kime podijeliti tugu ili radost, ali sve više to dijeliš sa sobom! i nekako si smiren, sretan i zadovoljan! nisam još posve odustala, ali kako je ovih dana prošla i 12. godina mog soliranja, recimo da sam izgubila svaku nadu da ću srest stvorenje koje mi odgovara. što ne znači da opet neću učinit neki kompromis, neku vezicu radi sexa, radi priče ili čega got što se u određenom trenutku pokaže prikladnim?

mogu sve, ali i ne moram! to je taj dobar osjećaj, taj balans...ništa ne moraš osim onoga što želiš! definitivno, u ovoj godini nije bilo ljubavi za mene i za nekog od mene! i sve u svemu, ovo je bila dobra godina! nakon šest godina izlazaka i dočeka, odlučih ovu biti doma! bila sam karakter pa sam odoljela raznim pozivima..naprosto sam odlučila biti doma! ta predvidivost nekih događaja sve mi više paše! no, iskočim ja još uvijek tu i tamo iz svakodnevice...ko ona ribica iz vode! no izroni su sve kraći i sve pllići, a dubine sve dalje! svijest o tome pomaže mi živjeti. jedno je kad znaš tko i što si i to prihvaćaš a drugo je kad si u nesvijesti i nemaš pojma kaj ti se u stvari uopće događa jer nisi u stanju zaviriti use! osim nase i podase! svakom njegovo!

anyway, i ova Nova će biti kako doliči! i što sam starija svjesnija sam kako je novac važno sredstvo sreće! moš kupit ponešto što te veseli.....eto, u frižideru se "ladi" šampanjac neki talijanski, neko fino francusko vino, nešto janjca, sarmica pod obavezno...ostaci kolača...i bok te veseli! u stvari jedino čemu se radujem je i ovaj put novogodišnji koncert bečke filharmonije! jedino će se juhica krčkati i ometati te zvukove radeckog i dunavske plave valove...davno su mi rekli da sam morti ja trebala živjeti u nekom drugom vremenu, kad se slušao jazz, blues i kad su žene bile...dame? no ipak, draže mi je ovo vrijeme s obzirom na moju feminiziranost!

jesam li vam rekla da ću se početi baviti politikom? onako, volonterski sa žutim prslukom na cesti! iako nisam sigurna koliko i u tom društvu nisam ispred vremena? pa ipak, vrijedi pokušati! u Novu s novim entuzijazmom svih prethodnih! A kako se "Nijemac" i ja još ne družimo, valja stvarati nova sjećanja! tko zna što će biti sutra ako me on posjeti? film "zauvijek alice" mi još odzvanja u glavi..tnx no tnx! kak ono vele...činim što mogu, a desit će se što mora! sretna mi...sretna vam..Nova!
p.s. neki (slavni) razotrkivaju sise, guzove i slične im "pertinencije" javno...a je eto razgolitih se....ljudski! jer, sve što je ljudski nije mi strano!"

p.s.p.s.
ovih dana uskoro mi ističe premium pa rekoh, ajde da puknem još koji zapis dok mogu i imam plaćeno. ovo je prvi od nemjeravana dva!

Moje prvo badnje veče koje pamtim bje uprvo ovdje, na iskrici, davne 2006.g. kada me kćer ulogirala na ovu stranicu! Otada sam tu, gotovo svako badnje veče. Jer, nisam vjernik tako da mi ono ništa ne znači, osim nešto bakalara na bijelo, neka čaša vina i uglavnom bez društva. Iščitala sam danas donin blog, ošla spavat iza ponoći ali kao što vidite pišem ovaj blog a davno smo zakoračili u Božić!
Što reći? U sitne sate biti budan nije nešto. Osobito ako su razlozi stupidni. No, sve u životu valja respektirati i uvažavati, pa tako i nesanicu duha i tijela! Ali, uzroci nesanice su obično dublji i sežu ne samo vremenski u prošlost već i u svakom zakutku tijela valja ju potražiti? Uskoro mi ističe premim pa je ovo moguće i jedan od mojih zadnjih zapisa, barem ovako javnih! One druge, "tajne", samo za sebe vjerojatno ću s vremena na vrijeme pisati i dalje za sebe.

I ovo badnje veče ću vjerojatno pamtiti po posvemašnjoj ljudskoj gluposti, jadu i bijedi ljudskog uma i tijela. No, unatoč finom bakalaru, punjenim papričicama, pršutu, siru i zalijevanju dobrim francuskim vinom, ovo je ispalo šit! Takav šit da ću teško to moći popraviti ovih dana? No, hoću i moram.

Ja kad nešto dogovorim, nastojim to ispoštovati. Onak, čvrste sam riječi i djela. Ali, ponekad čovjek naprosto ne vidi svrhu, jer bi ostankom samo još više se uneredio! Uneredit ću se i odlaskom, ali možda je jedino rješenje bilo ne ići.
Božićni darovi razmijenjeni, božićno drvce još uredno stoji na stolu, aranžman svježeg borovog granja uredno krasi jedan stolić, borek okićen crvenim lapicama i kuglicama (ha ha obožavam crvenu boju) svjedoči jednom grotesknom pokušaju života i suživota! Bilo bi lijepo da je bilo. A još veče prije kleli smo se na ljubav, život gotovo do smrti. Avaj!

Ona patka će sigurno biti još grotesknija sutra, a janjetina za Novu danima će se vući po zakucima stana svojim miomirisima. Ne može se i neće se nikome biti klaun, reče jedan čovo večeras iz čega sam ja zaključila da niti ja ne želim biti nikakva klaunica. Nikome, osim povremeno sebi! Zabavljala sam se uvijek sama u svom životu i organizirala i tulume, gotovo i orgije ali nikad nisam smatrala da sam klaunica. Osobito ne ona zbog ljubavi. Davno sam pisala ovako u neku sitnu uru. Nema niti sada razloga, jer ovaj circus maximus mora završiti. Kak i priliči, pod cirkuskom šatrom razapetom ovdje na zapadu grada. Cirkus je gostovao u vašem gradu cca pet mjeseci i vrijeme mu je ići doma. Dom je tamo gdje sam ja! Raspustila sam sve cirkusante, prvenstveno uključivo sebe, pa ću zagasit svjetlo i sići s trona ljubavi koja to nije mogla biti. Jer, da jest ne bi bilo cirkusanata i zabavljača, čistačica i kuharica, konobara i...i…nepotrebnih suza i pogleda (kak bi rekli moji sinjani: uništa)!
Nema slike, osim one znane o rukama na leđima (koje impliciraju poslušnost i muk)…i jedne pjesme, nekako mi baš ona pala sada u sitne sate na pamet. Bez zavjesa, meni čudan prozor, čudan kraj, tuđi ljudi, krajevi…ni emocije više nisu moje! Valja poći sad!

Link
Hotel California - Eagle