HIPOKRIZIJA

(iz moje arhive, ususret festivalu svjetlosti)

divno je biti nekome nešto!
Link

E sad, ako netko da ovakav naslov svom blogu
“Ovdje sve politički i geostrateški stručnjaci, a najuža struka im je zloba i nož u leđa!
a potom utvrdi da je cit.
„sara,
moj blog nije imao veze s politikom, isto tako što i Animacijin nije imao veze s pedofilijom.....
Prijava ?
Od kad sam na ovom blogu stalno mi netko nečime prijeti, pa jel bi mogli s tim prestati već ??”

Što više reći? Ja jesam stara ali nisam izlapljela i ne dopuštam ikome da od mene čini budalu, Patricija? A glede prijave, ženo ajde se već jednom nauči čitati (pisati valjda znaš), cit.
„…kažu, jutro je pametnije od dana a vidim da su neki hladno oružje (noževi) i omče od kamena oko vrata povukli tj obrisali blogove! nije baš samo tako nekom navući luđačku košulju i reći mu da ćeš objesiti kamen oko vrata i bacit ga u duboku vodu? makar to bio i omraženi predsjednik ove države? ili premijer? to nije vokabular za 21. stoljeće i za HR kao demokratsku državu! jedno je izaći na ulicu na prosvjed i izvikivati neke parole ala dosta je, lopovi, odlazi...a posve je drugo izricati prijetnju oružjem, ubijanjem i sl? deca, deca...dajte se malo skulirajte (patricia, ilija)! mogo bi vas netko i prijavit za prijetnje?”
Ovo, mogao bi vas netko prijaviti je samo konstatacija a ne prijetnja da ću to ja učiniti! Ja kad to namjeravam, to i učinim i o tome obavijestim javnost i aktere!
Dakle, mala skuliraj se i prestani mljeti gluposti, jer mi stvarno već naporno čitat tvoje gluposti na blogu, ali to ne moram na svome blogu!
Kad smo kod tvojih gluposti, da se osvrnem na još jednu od neki dan kad si spominjala svog rođaka koji je bio čuvar u logoru, tam kod đure, i ispravnu konstataciju da čovjek ne mora biti kriv (osobito to nisi ti), te rat nije dobra stvar i da ne treba suditi o djedovima koji su bili često prisilno u ratu, ali đuro te dobro upozorio, ne petljaj se u priče koje nisi u stanju hendlat?
Ali ima jedna druga, najblaže rečeno sporna ako ne i posve netočna, tvoja konstatacija, koja me nagnala da joj posvetim blog?
Cit:
“…Vidi, smjena vlasti , ne dovodi do ničeg drugog nego do usporavanja svih procesa, jer se tada rade kadrovske križaljke koje traju mjesecima ........i time se sve usporava.......
a u konačnici, ništa se bitno ne mijenja..........
Jer je većina stvari već unaprijed zadana.........
i mora ići po svojem protokolu.........
Tko god pobijedio”

To je takva notorna glupost, Patricia, jer ako si ikada radila u javnoj i državnoj upravi (ja jesam), jasno bi ti trebalo biti da svaka politička garniture koja dođe, zatiče stanje…osnovne stvari, dakle protokoli oko nečega se održavaju, ako su samo protokoli al ne i izraz neke političke i ine volje i klike?
I ništa nije unaprijed zadano, mala? Ljudi zadaju okvire, holograme, protokole…a pobjednik (na izborima) unosi novosti, promjene…zato i jest važna promjena, jer mijena stalna jest! Okamine u ljudskom mozgu su često vječne i nepromjenjive, stoga valja maknuti i te ljude s okaminama. U ovom slučaju HaDeZeovskim! Ne znači da ne mogu biti i SDP-eovske? (često su bile). Ovo je osnovni razlog zašto mi neki ljudi razmišljamo svojom glavom i donosimo zaključke i svoj sud temeljem informacija a ne preuzimamo servirano od bilo koje političke, tehnomenadžerske ili neke druge elite!
Dakle, upravo te uhodane elite i poslušnici su zapreka napretku novim, boljim postupanjima, stvarima i društvenim pojavama (nažalost, svi novi do sada u ovoj državi su radili isto, preuzimali poslušnike a ljude s idejom i onima koji su se suprotstavljali i mogli vući naprijed, takvi su ušutkavani i tjerani (negativna selekcija). Kad to postane jasno u vašim glavama, tada će možda i cijelo društvo ići naprijed, a ne samo pojedinci. Jer, javna uprava i državna uprava je SERVIS građana!
Vama koji ne mislite i neda vam se misliti, ALIBI je upravo ovo o čemu sam pričala….da netko drugi umjesto vas misli, dela..vama je sve naporno! Joj, pusti me da spavam…nemoj me ništa pitati…svi su isti...neću izaći na izbore...pun mi vas je kurac više od pola stoljeća (vaše pravo, ali i moje)! I prestanite pričati da su svi isti, jer vi ste SVI isti i svugdje isti, ali vi nikad nećete shvatiti RAZLIKU med kreativnih i marljivih ljudi koji vuku naprijed i “radne marve” (vrli predsjednik vas je nazvao "stoka sitnog zuba") koja isto treba odraditi svoj dio posla! Ako ništa, barem to? Izbori su upravo vrijeme i prilika da i “stoka sitnog zuba” nađe svoju ulogu u društvu, barem jednom u četiri godine?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-inozemstvu-zivi-preko-32-milijuna-hrv
ata-evo-u-kojim-drzavama-ih-je-najvise/2547524.aspx?index_ref=naslovnica_vi
jesti_ostalo_d



pa kažu da smo iseljenička zemlja već stoljećima! i da nas vani ima cca 3 miliona (skoro koliko i tu)! i još kažu (brojke, statističke, državnog zavoda) da je upravo 10%od tog broja kroz nekoliko stoljeća iseljeno upravo 300 tisuća zadnjih osam godina (od ulaska HR u EU i vladavine HDZ-a), pa si vi mislite, dragi moji hrvati! ispada da nas je više odselilo u ovoj demokraciji, kada po nekima, živimo divno i krasno i sve sami biramo i uživamo u kapitalizmu, nego li za vrijeme prošla dva svjetska rata i ranije u doba bijede i siromaštva kad na ovim prostorima (osobito dalmacija) se nije imalo kaj za jesti? uživajte, ma gdje bili...a vidim ima nas svuda po svijetu. nisam mislila da nas najviše ima u USA, više od miliona, više nego u Njemačkoj cca 500 tisuća. ispada da nam je jedino dobro vani? no, jadni mi koji ostajemo...bez svoje djece, unučadi već samo starčad. ovih dana sam se onako od jada nasmijala dok Večernji list sveudilj danima piše o krštenju nekoliko filipinske djece a istovremeno djeca naše djece bauljaju po bijelom svijetu i neće znati ni beknuti hrvatski? to je nama naša borba (ova skorašnja) dala! nije ovo uopće politički pamflet, čisto vapaj majke za djetetom, trebao bi biti i države i naroda za svojima kojih nema i koji su otišli...sve zbog pogrešnih politika, ratovanja, protjerivanja i sl. no, tako je valjda bilo i danas je na ovom brdovitom balkanu, naši odlaze na sjever a dolaze s juga...jedino kaj je taj jug postao neki daleki jug! nije me briga, ioanko neću to doživjeti. tražili ste, imate i uživajte, nije vam nitko to nametnuo!

žute ruže i šarenilo boja

šarenilo tulipana
što reći kad ti netko za prvi put pokloni žute ruže (istina, već smo stekli neki staž više od 15 dana intenzivnog poznanstva)? ili zna ili osjeća? nebitno, bitno je da su žute ruže tu, u mojoj vazi danas! pitala sam, kako si znao da mi je to najdraže cvijeće, žute ruže? nisam znao ali sam nekako slutio, pa sam zato uzeo žute ruže ali i bordo divlje orhideje, bijeli šlajer...pa valjda ću pogoditi? sjajno!
a jučer sama sebi kupih šarenilo od tulipana..svake boje pomalo! a trebala sam znati da će danas stići žute ruže. no, ponekad ne slušam svoju intuiciju. a s vodenjacima nisam imala posla. učim se, kako je to krasno! sjedili smo danas na jarunu, na suncu, na klupici! big deal? al ne bje ona uobičajena, već ona električna, za punjenje baterija! ha ha...napunili smo baterije, skovali planove za neko putovanje. i držali se za ruke! a pesi su veselo mahali repom. konačno sunčan dan. nebesko plavetnilo kakvo danima ne vidjeh! prekrasan je taj moj kvart, odeš par stotina metara i oaza mira! kava na sunčeku, ruka u ruci...kaj ćeš više? ima li toga u ovim letima? o da, ima! upravo mi se događa. dobro je biti star, ne planiraš, ne očekuješ...naprosto živiš taj dan za danom! a i krumpir gulaš je bio mljac, baš ko u mojoj i njegovoj mladosti! i da, nije iskričar a kamoli bloger, možda je to neki dobar znak?

neka si ti to nama lijepo objasnila BZ, tko je tko i tko je dokrotirao i diplomirao i svršio...ovdje! to je inače jako bitno za napisati suvisli blog, a još bitnije za komentare kakve smo ovih dana s "udivljenjem" mogli čitat! no, mene muči nekaj drugo? ja ću više zaboraviti nego li što su neki ikad znali! pa tako evo, upravo ovih dana zaboravljam (namjerno, ne poradi ALZ) da sam odgojila jednu doktoricu znanosti (znaš, onak BZ kak ti još niti sanjati ne možeš pa ti želim da preživiš i doživiš da tvoji prestanu pišati u gaće, da riješiš svu zadaću i držiš glavu kad povraćaju nad wc školjkom i da postanu ljudi)! to znači odgojiti čovjeka! to znači da skrbriš za njega do njegove sposobnosti za samostalan život! nekako je i moj ego nadošao, konačno, ovih dana a to nema nikakve veze s ovim blogom. moram priznati da u svom životu nisam imala često prilike imati posla sa doktorima znanosti, osim kaj sam jednoj brisala rit! i da imam dva takva dotura u obitelji (ali nisam ta)! pa sad, kako ne sretoh drugdje, a osobito ne na blogu (ak se ti BZ moš kurčit sa doktoratima svoje kume, mogu valjda i ja sa svoje kćeri i bratića?), a osobito ne ovdje nekog takvog, bilo bi mi drago pročitat ponešto (mislim kakvu knjigu ili znanstveni rad al ne blog). pošaljite mi link!
ali, nisam poradi poučavanja i podučavanja iz života krenula pisat ovaj blog, već kao što rekoh, rekoh danas jednoj i jedinoj svojoj doktorici da je dosta! a glede mog end or and voljela bih sresti nekog na pragu sedmog desetljeća da napravimo neki kviz znanja? engleski sam učila ni manje ni više već deset godina, ali kad ne govoriš jezik slijedećih 40 godina (uglavnom) jasno je da ti se petljaju i zaboravljaš riječi jer previše toga znaš a ljudski mozak potiskuje i zaboravlja (to mu je jedna od važnijih funkcija da briše stare info kad dolaze nove)! sretna sam zbog toga što zaboravljam i zaboravih toliko toga, BZ.

e sad, zašto je moj komentar (sigurno ne zbog and i end) bio toliko "uvredljiv" za pojedince koji su se pronašli, mislim da vas najviše boli istina cit:
".... ljudi imaju potrebu bit važni nekom, bilo kome, ikome...jer sebi nisu! i onda se ulove za vjeru, imanje, izrugivanje drugima, cipelarenje, kreveljenje i hinjenje zabave a sve u nakani da se bore za sebe i sa svojim demonima? sva sreća da mi blog više nije tako važno mjesto tak da, iako volim doći ovdje, mogu ga i zaobići! ljudska glupost je bezgranična, kao što znamo i glupo joj se suprotstavljati pameću. naprosto je treba pustit da prođe! a prođe, kad tad. ili mi prođemo."

evo i cijeli komentar c/p:

suglasna da je blog zadnjih dana (al bar je živnuo) postao pomalo čudno i opskurno mjesto na kojem se ne osjećam uopće dobro!? ali, mi koji smo dulje tu (da ne kažem od pamtivijeka)pamtimo takve eskapade i spodobe od nickova koji su danima, neki i mjesecima i godinama vršili ovakav teror riječima ili slikom! pa ću ih apostrofirati (na svu sreću neki su i pokojni)...sky-ka, horni, rex, ricambi, nedugo im se pridružila patricia, sada brka i kruno..bit će toga još? ljudi imaju potrebu bit važni nekom, bilo kome, ikome...jer sebi nisu! i onda se ulove za vjeru, imanje, izrugivanje drugima, cipelarenje, kreveljenje i hinjenje zabave a sve u nakani da se bore za sebe i sa svojim demonima? sva sreća da mi blog više nije tako važno mjesto tak da, iako volim doći ovdje, mogu ga i zaobići! ljudska glupost je bezgranična, kao što znamo i glupo joj se suprotstavljati pameću. naprosto je treba pustit da prođe! a prođe, kad tad. ili mi prođemo.


da zaključim, kao što vidite...prošlo je!

nisam dugo, pa ću danas zatvorit komentiranje! uopće me ne zanima kaj tko ima reć...odoh!

čitam jutros tisak, a čitam i ovdje...sve vas je više! dobro jutro vam želim, dragi botovi! čovjek bi očekivao od vjernika, da bar nedjeljom ne rade?

https://www.index.hr/vijesti/clanak/istrazili-smo-hrpu-hdzovih-botova-pogle

dajte-sto-pisu/2544881.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_prva_d


kak vam se čini ovo? što mislite, oćemo li mi doseći Srbiju? ajmo, go HDZ, go!

"U Srbiji objavljen navodni popis Vučićevih botova. Imali su 14 tisuća profila?"

dobar je to osjećaj kad te ona prati! ponekad se čudim samoj sebi kak reagiram na nešto ili nekog, a onda post festum shvatim da je upravo bila stvar u mojoj intuiciji! ona mi je rekla da nešto učinim ili ne, a ja sam ju poslušala...i uglavnom nisam požalila! dođoh, napisah i..odoh! a pustit ću si jednu dragu mi stvar koja me baš onak intuitivno podsjeća na tebe, intuicijo moja. jer, fakat...zajedno bismo mogli zapaliti svijet?
Solomon Burke - Together We Light Up The World.wmv
Link

a kome nije (meni) dosta, evo još malo dobre mjuze!
blues
Link

jel se vama ovo čini jako poznato? meni da, jer živimo usred toga! hvala slova kaj si mi dao inspiraciju za ovaj današnji blog! možda je vrijeme da se podsjetimo na ovog "nostradamusa"? tko nije pročitao, evo kratak sadržaj romana...ali vi to bolje znate jer svaki dan upravo tako...živimo!

1984. George Orwella. (cit)

"Roman “1984.” Georgea Orwella jedan je od najznačajnijih romana svjetske književnosti i zasigurno najpoznatiji distopijski roman uopće. Govori o totalitarističkom režimu koji vlada u budućnosti (s obzirom na vrijeme kada je roman napisan), te o pojedincu koji pokušava živjeti unutar tog režima.

Taj pojedinac je Winston Smith. Već njegovo ime naglašava prosječnost te osobe, koja je u romanu predstavnik običnog čovjeka unutar društva i zamjenjiv je bilo kojom drugom jedinkom. Winston je naizgled poput svakog drugog člana Šire partije, niže pozicioniranih radnika koji pripadaju prihvaćenom sloju društvu, ali opet bez ikakvih povlastica osim osnovnih, katkad i nedovoljnih sredstva za život. On ustaje na vrijeme, odrađuje svoj posao, pritom ne odaje nikakve znakove slobodne volje ili vlastitog mišljenja, što je prijestup kažnjiv smrću. Ipak, on je samo čovjek, kojeg, koliko god da je to nepodobno, vode osjećaji, razdiru sumnje te se u njemu budi mržnja prema onome tko bi mu trebao biti svetinja. Ta svetinja, vođa i religija je Veliki Brat.

Veliki Brat, iako je partijsko božanstvo, zapravo je samo slika na zidu i glas na “telekranu”. On vidi sve, sve kontrolira i u sve je upućen. Bezgrešan je, a čak i kada pogriješi, mijenja se čak i sama povijest kako bi njegova predviđanja u sadašnjosti izgledala točna. Iako se Veliki brat predstavlja i štuje kao osoba, kao ikona i apsolutni vladar, on je zapravo sam sistem. On je organizacija stvorena da provodi diktaturu, vlada ljudima, stvara “jednomišljenje”, te gasi svaku individualnost, a time i samu čovječnost. Dužnost Velikog brata je da održi totalitaristički sistem. To čini vladavinom straha i mržnje, te kontrolom bazičnih ljudskih emocija. Vladavinu straha provodi čistkama. Pojedinac zna da će za bilo koji, pa čak i najmanji znak nepoštivanja zakona biti izbrisan – iz povijesti i sadašnjosti.

Ljudsko nezadovoljstvo kanalizira se u mržnju prema neprijatelju. Čak ni taj neprijatelj nije stvaran. Umjetno je stvoren, baš kao i imaginarni ratovi kojima se opravdava neimaština te kojim se kontrolira mržnja. Mržnjom se potpiruju i gase ljudska potreba za traženjem krivca, te odvraća društvo od pravog problema i usmjerava ga onaj nebitni. Gašenjem ljudskih emocija, gušenjem individualnosti, uz pomoć zabranjivanja umjetnosti, filozofije, vlastitog mišljenja, čovjeka se pretvara u radilicu koja se nikada neće pobuniti protiv svog vlasnika, jer nije u stanju niti vidjeti da se oko njega događa nešto pogrešno.

Ovaj prokaz totalitarističkog društva bio je Orwellovo upozorenje na to kakav bi svijet mogao postati ako društvo dopusti da njime vladaju nepoznate sile prerušene u zavodljive ikone i jeftina zadovoljstva. Nedostatak kritičkog mišljenja i djelovanja protiv nezadovoljavajućih sustava stvara svijet u kojem su ljudi robovi režima i tek nekolicine pojedinaca koji vladaju svijetom iz sjene. Njihova imena se ne znaju, znaju se samo njihovi logotipovi i brandovi, baš poput logotipa Velikog brata, koji nije ništa drugo nego šarmantno i uvjerljivo lice s plakata.


“1984.” napisana je iz perspektive glavnoga lika, iako je pisana u 3. licu. Taj lik unutarnjim promišljanjima predstavlja svijet u kojem živi. Njegov svijet je besmislen. Ništa u njemu nije istinitu, niti trajno. Sve činjenice su podložne promjeni, ma koliko ta promjena bila nelogična. Time sam lik nije siguran ni da li je godina u kojoj živi uopće 1984., a kamoli išta drugo. On može imati povjerenja jedino u vlastita sjećanja, ali i ona blijede pred stalnim izvrtanjem istine i prikrivanju stvarnosti. Jedino što se čini stvarnim u tom nečovječnom svijetu su njegovi vlastiti osjećaji i misli. A upravo to je ono što je apsolutno zabranjeno. Ipak, ljudskost u Winstonu pobjeđuje nad strahom od sustava. On joj se pokorava u dometu svojih sposobnosti. Gleda na svijet shvaćajući njegovu suludost i surovost, znajući da ništa ne može promijeniti. Jedino što može je nastojati da njega ne promjene, pa čak ni pod cijenu smrti.

Ovaj roman značajno je djelo čija su se predviđanja u mnogočemu obistinila u modernom društvu. Ono nije samo fikcija, nego i proročanstvo temeljeno na dotadašnjem razvoju društva. Osim opisa distopijskog svijeta, nezaobilazne radnje i dobro razrađenih likova, roman nam nudi filozofska promišljanja, etične rasprave, a prije svega ozbiljnu kritiku današnjeg društva, koja nam nije dana samo kao zabava, već i kao opomena.
Kratak sadržaj

Winston Smith je preskočio ručak u kantini ministarstva u kojem radi i tih sat vremena pauze otišao kući. Živio je u kompleksu jednoličnih sivih zgrada, gdje su živjeli gotovo svi pripadnici Šire partije. Oni su bili obični radnici na nižim položajima u Ministarstvima, koji zarađuju jedva dovoljno da bi preživjeli. Winston je radio u Ministarstvu istine čija je dužnost bila pisati vijesti, povijest i sadašnjost Partije. Bavili su se i obrazovanjem, zabavom i programiranom umjetnosti, a Winstonov posao bilo je ispravljanje povijesnih činjenica, novinskih članaka ili bilo kojih dokumenata koje su u tom trenutku bile protivne mišljenju Partije. Bilo je tu i Ministarstvo Ljubavi, čija je dužnost bila bilo je provoditi zakon te pronalaziti i ubijati sve loše i grješne članove Partije. Od svih ministarstava ovo je bilo najokrutnije. Ostala dva bili su Ministarstvo mira, koje se bavilo ratovanjem i Ministarstvo bogatstva, koje se bavilo ekonomijom Partije.

Winston je imao poseban razlog za dolazak kući i preskakanje ručka, zbog čega će mu kruliti u želucu sve do doručka. On je nedavno kupio bilježnicu u obliku dnevnika, antikvitetni predmet koji je pronašao dok je u predgrađu kupovao žilete. U predgrađu su živjeli proli – najniži sloj društva koji je živio otuđeno od od Partijskog društva. najčešće u bijedi i bezakonju. Ipak, Winston i ostali pripadnici Šire partije često su zalaze u njihove četvrti kako bi kupili namirnice kojih bi u tom trenutku bila nestašica u Partijskim dućanima. Najčešće su to bili upravo žileti, ali nekada je to sapun, konac, čarape ili slično.

Winston je kupio bilježnicu iako je znao da je to zabranjeno. Članovi partije nisu smjeli posjedovati nikakve osobne predmete, a pogotovo ne one koje služe za zabilježavanje misli, jer slobodne misli su u tom sistemu bile posebno zabranjene.Winston je došao svoj mali stan i sjeo u kut sobe, jedini kut iz kojeg ga nije mogao vidjeti telekran. Iako je Winston u stanu imao tek osnovni namještaj i u njemu je, kao i u svakom drugom stanu, pa čak i sobi, morao stajati telekran. On nije samo prikazivao slike, već je snimao što se događa u svakoj prostoriji. Nitko nije mogao znati u kojem trenutku ga netko gleda, ali su svi morali biti oprezni jer ako ekran vidi nešto pogrešno, neku sumnju da se bilo koji član društva i najmanjom sitnicom ogriješio o Partiju, znali su da će biti izbrisani. Odvezeni i ubijeni.

Winston je unatoč strahu kupio bilježnicu, sjeo za stol i odlučio pisati. Nije znao što ni o čemu, pa je zapisivao svakojake nepovezane misli sve dok se nisu pretočile u misli mržnje prema Velikom Bratu.

U tom pisanju prekinulo ga je kucanje na vratima. Prestrašio se da je to misaona policija, ali je to ipak bila njegova susjeda koja ga je zamolila da joj odčepi odvod. Susjeda je bila umorna, prerano ostarjela ženica, čiji je priglupi muž također radio neki činovnički posao u nekom od Ministarstava, a koja se najviše bojala svoje djece. Kao i sva djeca i njezina su bila u Malim uhodama i nerijetko bi te Uhode prijavljivali čak vlastite roditelje kao neprijatelje, na što ih je Partija odmalena poticala odgojem.

Kada se vratio na posao, Winstona je dočekala priprema za dvominutnu Mržnju. U te dvije minute prikazivale bi se snimke rata i državnih neprijatelja, a svi članovi Partije bi ih psovali, pljuvali, urlikali i mrzili što glasnije moguće. Za vrijeme Mržnje vidio je jednu od članica Partije, lijepu i mladu djevojku prema kojoj je Winston odmah osjetio odbojnost i to samo zato jer je predstavljala sve ono što se Winstonu sve više počelo gaditi, a to je Partija i sve što ona predstavlja, pa tako i sam Veliki Brat.

Vidio je O’Briena, čovjeka za kojeg je već neko vrijeme mislio da bi mogao osjećati isto što i on. To Winston nikako nije mogao točno saznati, ali je po njegovom pogledu naslutio je da bi O’Brien čak mogao biti i član Bratstva, pokreta otpora omraženog Goldsteina – najvećeg državnog neprijatelja.

Sutradan je Winstona probudio ženski glas koji je pozivao na tjelovježbu. Winston je imao trideset i devet godina, ali se već osjećao kao starac, pa mu je i to obavezno jutarnje razgibavanje predstavljalo problem. Otišao je na posao, kojeg nije ni volio n mrzio, ali ga je nekad s ljubavlju obavljao jer je znao biti i kreativan. Ručao je u kantini nekakav bljutavi ručak, nedovoljno zasitan, ali ipak obrok, dok mu je kolega pričao o “novozboru”, novom načinu govora kojim će izbaciti sve nepotrebne riječi iz upotrebe i tako ograničiti razmišljanje članovima Partije.

Gotovo svaku večer Winston bi morao ići na nekakvu organiziranu aktivnost, koja kao da bi trebala biti zabavna, ali je Winstonu bila tlaka. Aktivnosti su se nazivale slobodnima, ali se nije lijepo gledalo na one koji bi ih propustili. Ako bi Winston bilo što od rutine u svom danu propustio, mogao bi biti sumnjiv, što je manje bio slobodan, to je više razmišljao o slobodi. Smatralo se da su u njegovoj državi jedino životinje i proli slobodni. Kako je razmišljao o slobodi, tako je razmišljao i o povijesti te njenoj nestalnosti, pa se zato što je više moguće pokušavao prisjetiti svog ranijeg života, kao jedinih činjenica za koje je znao da nisu bile izmijenjene.

Jednom je šetajući prolskim četvrtima ušao u jednu krčmu. Tamo je sreo starca kojem je platio pivu i ispitivao ga o prošlosti. Zanimalo ga je sve – bilo koje činjenice kojih se starac mogao sjetiti o životu prije, a da nisu pokvarene stalnim Partijskim izmjenama. Nažalost, starčevo pamćenje bilo je puno rupa. Razočaran, Winston je nastavio šetati ulicom, kad se iznenada pred njim pojavila staretinarnica u kojoj je kupio onu bilježnicu. Ušao je, a prodavač ga je prepoznao. Počeli su pričati o prošlim vremenima, pa je taj razgovor u Winstonu probudio neka sjećanja na njegovo djetinjstvo. Kupio je tamo još jedan zabranjeni predmet – maleni, crveni koralj u staklu te ga pohlepno i u strahu strpao u džep. Vlasnik dućančića mu je pokazao i sobu iznad dućana, malenu i udobnu , a ono što je Winstona iznenadilo bilo je nije imala telekran! Winston je čvrsto odlučio vratiti se ovamo!

Odlazeći, shvatio je da ga slijedi crnokosa djevojka. Bila je to ona ista djevojka koju je vidio za vrijeme dvominutne Mržnje i koja mu se zgadila zbog svoje Partijske savršenosti. Bila je fizički privlačna Winstonu, ali je znao da je njoj, kao i svim dobrim Partijskim ljudima, seks odbojan. Naime, Partija je poticala aseksualnost. Winston joj je umakao i došao doma. Osjetio je potrebu da piše u dnevnik.

Četiri dana nakon toga, vidio je crnokosu djevojku kako mu ide u susret na hodniku mjesta na kojem je radio. Obuzeo ga je hladan znoj, mislio je da će ga razotkriti, ali trenutak prije nego je prošla pored njega, djevojka se spotaknula i pala. Winston joj je priskočio u pomoć, jer se to od njega očekivalo, ali se ona brzo sabrala, ispričala i otišla, govoreći da je dobro. Ali u onoj sekundi u kojoj ju je Winston pridržao, ona mu je tutnula papirić u ruku.
Winston se bojao pročitati poruku da netko ne otkrije papir. U trenutku kada je bio siguran da ga nitko ne gleda, bacio je pogleda na poruku. U njoj je pisalo: “Ja te volim.”

Bilo je jako teško pristupiti djevojci a da ne ispadne sumnjiv. Ipak, Winston se usudio sjesti pored djevojke u kantini za vrijeme ručka. Dogovorili su sastanak na prepunom trgu. Razgovarat će a da nitko ni ne primijeti da su tamo kao par.

Na sastanku su dogovorili susret u šumi van grada – daleko od misaone policije, gdje su šanse za prisluškivanje bile najmanje. Tamo se djevojka i Winston istinski upoznaju. Ona se zvala Julija i također je mrzila Partiju i njena pravila, otkrivši da su čak i njegovi najvjerniji članovi, oni koji pripadaju elitnoj Užoj partiji, prljavi. U tom upoznavanju oni se predaju i tjelesnim užicima, kao jednom od načina pobune protiv ideologije tjelesne čistoće koju je Partija nametala.

Julija i Winston su se neko vrijeme sastajali na različitim mjestima, a onda ju je Winston pozvao u sobicu iznad staretinarnice. Znao je da je ludost sastajati se na istom mjestu više puta i bio je gotovo siguran da će ih kad-tad uhvatiti, ali nije mogao odoljeti. Julija je dolazila na sastanke i često donosila hranu koja je bila ukradena od članova Uže partije. Bili su to inače nenabavljiv pravi šećer, bijeli kruh, marmelada, paketići čaja i, ono najrjeđe, prava kava.

Avantura s Julijom Winstonu je mijenjala život. Osjećao se bolje. Više se nije osjećao kao starac, nije ga boljelo ni fizički ni psihički, činilo se kao da opet ima neku nadu u životu, nadu u bolju budućnost. Radio je više i bio aktivniji u obaveznim slobodnim aktivnostima, kako bi otklonio svaku sumnju da nije dobar član Partije. Sve manje ga je bilo strah i nije toliko očajavao. Ljubav prema Juliji učinila ga je sretnijim i poletnijim, a njegov život smislenijim.

Jednoga dana dogodio se još jedan značajan susret. Winstonu je prišao O’Brien, čovjek za kojeg se nadao da pripada Bratstvu, pokretu otpora protiv Partije. O’Brein mu je napomenuo da je napravio grešku u pisanju zadnjih članaka jer se služio starim rječnikom. Rekao je Winstonu da dođe kod njega doma da mu da najnoviji Rječnik novozbora, koji bi tek trebao izaći iz tiska, kako Winston dalje ne bi griješio. Winston je smatrao da je to samo šifra pod kojom se O’Brein želi sastati s njim kako bi ga primio u Bratstvo.

Julija i Winston zajedno su otišli kod O’Briena, znajući da je ludost da se igdje pojavljuju kao par. O’Brien se u početku ponašao strogo i rezervirano prema njima, a onda se odjednom ustao u ugasio svoj telekran u sobi. Winston i Julija nisu mogli vjerovati. Nikada nisu vidjeli da je netko isključio taj uređaj, ali O’Brien im kaže da je to jedna od povlastica članova Uže Partije. Posjedne ih i dade im vina koje Julija i Winston nikada do sada nisu imali prilike piti. O’Brien im ispriča o postojanju tajnog Bratstva koje radi protiv Velikog Brata. Pitao ih je žele li biti dio svega toga, a Julija i Winston su pristali na sve uvjete rada protiv Partije koje im je O’Brien postavio, osim da se razdvoje kao par. O’Brien je rekao Winstonu da će mu čak nabaviti i primjerak knjige najvećeg državnog neprijatelj Goldsteina, osnivača Bratstva.

Winston je uživao u trenucima boravka u sobi nad staretinarnicom. Tamo bi ležao na krevetu i čitao, s osjećajem sigurnosti i slobode jer u njega nije zurio telekran. Čitao je knjige o stvarnoj povijesti svijeta, koja je u Partiji bila zabranjena. Tako je učio kako je uopće došlo do društveno-političkog poretka u kojem je živio. On bi čitao, a Julija najčešće spavala pored njega.

Jednom su tako, nakon čitanja i spavanja, raspravljali o glazbi, kada u sobi iza sebe čuju željezni glas koji im kaže da su mrtvi. Oboje se skamene, pa shvate da u njih gleda kamera, skrivena iz slike u sobi. Partija ih je otkrila. Naredili su im da kleknu i stave ruke iza leđa kako bi ih mogli uhititi.

Winston se našao u ozloglašenom i okrutnom Ministarstvu ljubavi. Morao je mirno sjediti u jednoj od izoliranih soba i čekati. Nije se mogao ni pomaknuti a da se glas iz zvučnika nije izderao na njega. Mislio je o O’Brienu i je li zna da je uhićen, te se nadao da će mu pomoći ako sazna.

Nakon dugog čekanja u sobu uđe čovjek. Winston se zaprepasti kada vidi da je to upravo O’Brien. Prvo je pomislio da su i njega uhvatili, ali onda ga ovaj udari i Winston, prije nego se onesvijestio, shvati da O’Brien radi za Velikog Brata.

Winston se probudio na poljskom krevetu, prikopčan na razne aparate i injekcije. Tukli su ga i mučili na razne načine, toliko da je na mahove postajao imun na bol, u bunilu ili pak potpuno prestravljen, Nakon brojnih mučenja, dolazio bi mu O’Brien. On bi mu govorio o Partiji, o tome kako ona upravlja svijetom, poviješću i sadašnjošću jer ih ona i zapisuje. A onaj tko ima moć nad povijesti i sadašnjosti ima moć i nad Istinom, kakva god ona bila. Negirao je stvarnost koje se pojedinci sjećaju jer je jedina stvarnost ona za koju Partija kaže da je istinita. To vrijedi za sve pa i za samog Winstona, pa tako, na primjer, ako Partija kaže da Winston pred sobom vidi četiri prsta, čak ako O’Brien pokazuje pet, Winston mora misliti da ih on pokazuje četiri."

O’Brien kaže kako Winston nije tu doveden da bi bio uništen ili ubijen, već da bi bio mijenjan, da ga pretvore u novog i ispravnog člana Partije. Kaže mu kako neprijatelji koje članovi Partije toliko mrze zapravo ni ne postoje. Izmislila ih je sama Partija kako bi njezini članovi imali na koga usmjeriti svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Isto tako, ni sam Veliki Brat, kao osoba, ne postoji. On je sam sustav, koji sebe održava uklanjanjem onih koji ga ugrožavaju. Stvorili su čak i Bratstvo, kojim najbolje otkrivaju kukolje među članovima Partije, jer po tome tko se zainteresira za bratstvo, znaju tko razmišlja protiv Partije.

Nakon neodređenog vremena psihičkog i fizičkog mučenja te raznih načina kojim su ispravljali Winstona, napokon su prestali. Odveli su ga na fizički oporavak i činilo se da je Winston prihvatio sva mišljenja Partije. Ali prije nego su ga pustili, morali su ga potpuno slomiti. Poslali su ga u najozloglašeniju sobu u Ministarstvu – sobu sto jedan. Tamo su ga suočili s njegovim najvećim strahom – štakorom. Prijetili su mu da će pustiti štakora na njega ako ne izda Juliju. Winston se borio protiv sebe koliko je mogao, ali je onda, u naletu najvećeg straha uzviknuo da to urade Juliji, a ne njemu i to je bio znak da su ga potpuno slomili.

Nakon što su Winstona pustili na slobodu, on se sjećao svega, ali mu nije palo na pameti više griješiti protiv Velikog Brata. Čak je jednom sreo i Juliju, pa su si međusobno priznali da su izdali jedno drugo za vrijeme mučenja. Winston se zgrozio na pomisao da opet bude s tom ženom i tako prekrši zakon. Iako se sjećao svega, on je sebi priznao da sada napokon voli Velikog Brata.

rudnik barbara


tram-konjska zaprega

Tehnika i tehnologija mi nikad nisu bile jača strana. Stoga valjda nikad u ovih pola stoljeća nisam niti posjetila tehički muzej grada Zagreba (N. Tesla)! Istina, ovih dana je bilo must have, otići na Meštrovićevu izložbu tam u Klovićeve, ali nikad nisam voljela izložbe po narudžbi..svi živi! A i inače mi skulpture tj kiparstvo nije nešto napeto. Ima nešto baš hladno u svom tom kamenu, metalu, pa čak i drvetu kao materijalu za sve te rezbarotine. Već sam se par mjeseci spremala s unučicom u Teslu. Ali, kako smo i ona i ja nekako zaredale nekim nemogućnostima (virusi i slično), nije bilo prilike.

A kako smo unučica i ja obišli već maltene sve muzeje koji su primjereni njenoj dobi, valjalo je i tamo zakoračiti! Najprije rudnik čiji obilazak je potrajao! Nikad nisam bila u rudniku, a ovaj baš dobro fingira pravi. Prije toga smo obišle aute, avione, helikoptere, brodove…sve kak je nekad bilo! I mogu vam reći da sam pomislila kako sam stara…jer mnogim eksponatima sam svjedočila kao suvremenik! I onda nek mi još netko veli kako iza rata nije ništa sagrađeno niti napravljeno?

Pa smo potom imali demonstraciju Tesline struje i strujnog kruga. Klincima je to bilo zanimljivo, a i mi stariji smo malo obnovili znanje! Na kraju, kao šećer na kraju, planetarij i stručno vodstvo kroz nebo! Moja sreća što sam par puta u životu imala za istač nebo iznad sebe i čovjeka pored sebe koji mi je sve to objasnio…od Siriusa do velikih i malih kola, južnog i sjevernog neba i sl. Pomalo sam bila uzbuđena, ne samo zbog unučice već sam se i ja osjećala nekako spešl! Svi mi imamo u sebi dijete koje nikad ne umire! I bome je to potrajalo dva i više sata!

Ogladniš, pa je valjalo otić na neku pizzu, pa onda opet na neki sladoled, kolač, kavu! Sve u svemu krasno utrošen dan! Uhvatila sam par zanimljivih fotki, iako znam da mnogima ova zvijezda na avionu neće dobro sjesti? Naručite si Haineken pivo, morti će vam bolje pasati? Sretna sam što imam unučicu i u želju da njoj prikažem i pokažem ponešto od ovog našeg grada, ujedno i sebi priuštim neke nove (stare) vidike! Dobar dio tih eksponata u moje doba bilo je prisutno. Istina, tramvaja sa zapregom nije bilo tih ranih 70-tih godina prošlog stoljeća kad sam ja dotepla u Zagreb, automobila iz 19. i početka 20.st. također…ali neki brodovi su mi bili jako poznati (prijevozno sredstvo šezdesetih godina od Pule do Splita bio je upravo brod), potom neki bicikli, vespe, avioni iz tog doba, ronilačka odijela…ma baš smo uživale! Dobro je ponekad zaviriti u prošlost da bi bolje razumio budućnost. Jedino budale ne cijene prošlost, ma kakva ona bila. Ona nas uči gdje smo bili i gdje u stvari idemo.

Iako sve češće idemo u budućnost da bismo dosegli prošlost! Kad sam vidjela sve one početke pisaćih strojeva, teleprintera, faxova ili pak onih kištri od Atarija (jedan od prvih hr kompjutera), smijeh me hvatao! Jer, za razliku od većine one dječurlije (i njihovih roditelja koji su premladi za biti dječurlija) koja je dupkom napunila tih par dvorana, meni sve te stvarčice nisu apstraktno špansko selo već nešto s čime sam čak i radila proteklih 50 godina!

Pizzu zalih jednom malom pivom, a potom mozart (kolač) u torterie, sladoled i kava sa šlagom! Volim u životu pružiti i sebi i drugome (unučica) uvijek neke nove stvari, događaje…nešto! Najbolje se uvjerim kaj to je kad npr sretnem i sama vodenjaka! Tada uživam, jer uživamo oboje! Kako je to dobar osjećaj kad dijeliš, množiš i uživaš u tome! Mi vodenjaci nikad nećemo ostarjeti, mii smo uvijek vječno mladi. Zato mi i paše društvo moje unučice, koja me ujedno i oduševljavala ali i zasramila npr jučer dok je bio mrak u plalnetariju i dok je „striček“ objašnjavao planete, zvijezde, kola i sl. Ona je očito pažljivo slušala i stalno nešto pitala, komentirala. Sva sreća da je bio mrak, inače bi se baka morala crvenit? Znatiželjan duh, nema što! Lijepo da je danas nedjelja, valja se odmoriti od odmora!


moj autek

aviončić s petokrakom

Jeste li primijetili kako funkcionira svijet oko nas? Kako mi funkcioniramo u tom svijetu, oko nas! Bje jedna super dječja enciklopedija koju sam u odrastanju kupila svojim curkama u uvjerenju da će im taj „Svijet oko nas“ otvoriti vidike da budu što bolji ljudi!
Jeste li primijetili da neki ljudi od vas očekuju STAND BY aranžman kad god se jave? Ili ste vi taj koji stalno ljude zove zadnji čas i očekuje da su na standby za vas?
Kakogod, po meni to je prvo stvar kulture? Potom je stvar nepoštivanja! Jer, ne poštuješ tuđe vrijeme kao i svoje. Većinom su djeca ta koja se služe standby aranžmanima kad su njihovi roditelji u pitanju. Osobito, mi koji smo u mirovini. Jer, kak veli moja kćer, pa što ti radiš cijeli dan? A zaboravlja da sam ja fakat radila 40 godina i odgojila dvoje djece sama, odradila staž, zaradila penziju i konačno uživam u svom životu, a njoj je naporno biti doma, odgajati /zajedno sa svojim suprugom/jedno dijete?
No nisu krivi ti naši milenijci već mi koji smo ih tak odgojili, da smo im uvijek na usluzi? Jeste li uvijek svojoj djeci na standby? Pa čim oni nazovu, vi trkom. Očevi, popraviti kaj se ima a majke pričuvati dječicu! Tateki, čim ih kćeri nazovu (a kćeri po mogućnosti četiri banke) trkom trče…jer podstanar zove tateka kad nešto treba popravit a ne stanodavku. Ali, tateka se ne zove kad treba primit npr stanarinu, iako je tatek taj koji je sve nekretnine kupio svojoj „ljubicimi“ i jedinici! I koja ništ u životu niti ne radi već „mukotrpno“ se znoji dok iznajmljuje sve te stanove, kuće, apartmane! I kako da onda normalna žena kojoj ne treba majstor, već partner, koja nema svoju djecu na „grbači“ već su joj djeca uspješna i samostalna, kako takva žena da opstane u npr jednoj dobroj vezi u našim godinama?
Ili isti primjer, samo drugi spol! Pa mamica svojoj kćerkici ili sineku nikak nemre odbit da stalno pazi i čuva dječicu, jer vrtići su skupi (a vrijeme i živci roditelja su zabadav), čim kćerkica ili sinek bilo kaj poželi eto mamice trkom trči, ostavlja sve i sva i čuva dječicu! Nije važno kaj su mali banditi naporni za popizdit a baka ima šest banki i nešto preko. Jer, da su žene od 60 za odgajat djecu, priroda bi se pobrinula da mogu i rađat…vlastitu!
Pa žene (ili muškarci) koji i sa 60 žive sa svojim starim tatekima ili mamekima, jer nisu nikad uspjele ostvarit neki svoj samostalan život, brak, djecu i bedinaju svoje roditelje. Jer, normalno, treba zaradit stan, dobro dođe njihova penzija jer je vlastita premala i pod firmom žrtve u stvari odrađuju svoju nesposobnost za samostalan život. I dobro je tak celi život glumit žrtvu, zavuć se pod skute roditelja i njih umjesto u dom, gdje je dobra njega i suvisli život, sjebat svoj život?
Priznajte, majstori ste za te i takve priče! A partner? A partnerica? Ako, kada, gdje…drugi red, treći red…hm…možda sutra, ili drugi tjedan…a možda i nikad! Tako funkcionira 80% raje ne samo ovdje na dejting sajtu, već i u real life! Ljudi rasipaju svoj život koji je jedan i jedini na trivijalne stvari, nikako da shvate čak niti sada kada su nadomak starosti da svoj život imaju prvenstveno za sebe a tek onda za druge! Nije to sebičnost, to je dapače, briga o sebi. Ljudi fingiraju neki drugi život i lažu sebi, drugima…iako kak veli ona prastara…u laži su kratke noge! Možete to činiti par dana, par mjeseci…ali vrlo brzo stvari sjedaju na svoje mjesto. I onda se čudite kaj ste sami? Vi ne znate biti s nekim, istinski to niti želite, jer lakše je da nam je netko drugi kriv, zaslužan…vaša je to karma (kaj ne)!
Ah da, tu zaboravih one dečkiće kojima je posao (i u 60., 70.g.) sve. Više ne svršavaju na nju, ali na njega (svoj važan posao) i nadalje sveudilj! Znala sam često takvima reći koji po cijeli dan drkaju na poslu (jer kaj bi drugo rekel za muškarca od 60 i koju neg da drka) ak bi se htjeli samnom vidjet, družit…pa kaj ću ti ja? Pa nemaš ti kad biti samnom! A ja nisam na standby pa da kad se tebi oće (ili digne iako to više baš i nije slučaj) piti kava samnom, šetati, ručati…a ja nisam slobodna, ne čekam na tebe…već imam svoj ŽIVOT! Prazan ili pun, ali pun mi je kufer ovih kaj misle da živim na njihovom kurcu od STANDBY-a!
p.s.
a danas ću vam pustit jednu jedinu dobru stvar koja je na, STAND BY ME

Ben E. King -
Link

Iako su nas, baby boomer generaciju (rođeni nakon 2.svj.rata do 60.g. prošlog stoljeća) nazivali gotovo sociopatima i egoistima, stvarnost nas uči da smo mi, boomeri, male bebe prema današnjim egoistima, ovim milenijcima.
I da, za razliku od njih, puno toga smo stvorili a oni puno toga razorili! No, mi smo ih takvima odgojili dok su ovi prvi, prkoseći roditeljima i establišmentu, nekako odgajali sami sebe (na rnr, prosvjedima, slobodama i antiratnim demonstracijama).
U tom odgoju boomera, svakom od njih poznato je ono „RUKE NA LEĐA“, krilatica koju smo učili još u osnovnjaku! Morali smo u razredu, kad je počinjala nastava, ustajati učiteljima, profačima. I morali smo nositi kute, svi jednake! I morali smo držati ruke na leđima dok je učitelj tumačio!
Ruke na leđima je jasna asocijacija života! Neću sad o dokumentarnom filmu „Glavu dolje, ruke na leđa“ koji govori o egzodusu žitelja Vukovara i svim stradanjima. To je priča koja zaslužuje jedan dobar film o svemu tome (nažalost, koji još nije snimljen)?
Može li se danas pojedinac izbori protiv sustava? Ispada da danas, 2024. ne može! Pa se cura zajedno s obitelji povukla na rezervni položaj u vidu plejsa u centru grada! Napustili sve, dom, višegodišnji život i način života radi idiotskog sustava, nije slabost već snaga koju svatko treba pokazati kad misli i zna da ima pravo, da je u pravu, ali ne može protiv sustava!
Nažalost, ispada da je danas teže doći do tog prava i pravde nego li nekoć?
Nedugo, ovih dana sam čitala baš u tisku kako je ovo puzajuća okupacija države i svih institucija. Tuđman je to radio očito, tada 2006. g. na prosvjedu Stojedinici mogli smo mi nazočni računati i na metak, ali zahvaljujući nekim hladnim glavama (Jarnjak) to se ipak nije dogodilo. Pa su zeleni, crveni i ini vragovi srušili tzv demokraciju 2000.g. Bje to tako davno da je vrijeme za novi zalet, zamah…i krah, ZNA SE koga!
Stoga, svi vi koji ste navikli na ruke na leđa, napregnite te svoje vijugice i sve ove mišiće i rastrgajte te svoje okove koje ste sagradili oko sebe…protiv sebe!
Jer, pojedinac MOŽE protiv sustava!
Ne tako davno, ova moja kćer iz priče o odustanku, nedugo je prošlo 20 godina otkako je diplomirala! I baš tako nekako dok je upisala apsolventsku godinu (oko 2001. ili 2002.g.) meni HZMO ukinuo dječji doplatak na koji sam imala pravo za djecu? Pa kako pa zašto? Pa zato kažu oni, što je dotičnoj studentici završio faks (četiri godine) i nema više pravo? A ja kakva jesam, nedam se! Pa čitam statut faksa pa ispada da je upis u apsolventsku godinu jednak upisu u svaku drugu godinu redovnog studija! Pa ja napišem žalbu na rješenje HZMO uz dokaze statuta FF o apsolventskoj godini! Pa viša instanca HZMO šuti, a ja opet napišem tužbu radi šutnje administracije (bezobrazluk, niti ne odgovaraju)! Pa sud opet presudi u korist HZMO!
Pa ja podnesem tužbu Upravnog sudu (najviša instanca u upravnom sporu HR po pitanju uprave) i gle čuda, Upravni sud prihvati moju tužbu i dosudi meni unatrag godinu dana sva prava i lovu! I tako sam vam ja kao pojedinac dobila spor protiv države! Uzele smo kćer i ja lovu i otišle na jednu dobru večeru (nešto sitno nam je i ostalo)! Za pravdu se valja boriti…i izboriti! Ovo je bilo načelno pitanje i stvar principa, nećeš mi uzeti pravo koje mi pripada. Očito su to bila neka druga vremena (Račanova vlada) kada su sudovi još sudili po pravici?
A imam još jedan „biser“ pojedinca protiv moćnog bankarskog sustava! Nekako tih godina sam se sudila i tužila i sa PBZ (privredna banka zagreb) čiji sam bila klijent! Uglavnom, u konačnici sam i taj spor dobila jer je sud presudio u moju korist (banka je svaku opomenu za saldo koji je ostao u minusu makar bio i 10 kn, naplaćivala 10 kn trošak opomene,a opomene je slala svaki mjesec dva puta)! Pa je sud presudio u moju korist jer nije normalno slati na desetke opomena i tako steći bogatstvo! Točno se zna po zakonu o računovodstvu, ide prva opomena, druga opomena i šlus! Potom slijedi tužba ili kaj već (otpis duga i sl)!
Eto, toliko na temu može li pojedinac protiv sustava! MOŽE! I MORA!
Stoga, izađi i zbori se za sebe! Mi neki smo dovoljno držali ruke na leđima tijekom školovanja, da bismo to još činilli. Stoga, DOSTA JE!

volim pročitati i čuti nešto od ljudi koji su pametniji i stručniji u nekom području! pa ću tako po pitanju vjere poslušati što mi ima reći teolog, doktor znanosti! i drago mi je da se obrazujem ovako nedjeljnim jutrom umjesto da blejim u crkvi! pa eto malo "ovčje" pameti i za vas na mom blogu! ako vam se ne sviđa kaj je pametan čovjek napisao, naprosto preskočite! ili odite u crkvu pa odslušajte nedjeljno pojanje...kako vam drago!

c/p

OVAKO BI IZGLEDALA HRVATSKA BEZ KRŠĆANSTVA
autor: Ž.Porobija (index)

ZAVRŠILO je karnevalsko vrijeme diljem cijele Europe, ljudi se proveselili i izludirali. Premda meni to nije neki đir, drago mi je što se narod opet malo, makar nejasno, prisjeti svojih paganskih korijena. Prije nekoliko tisuća godina ti karnevali bili su rituali kojima su naši preci pokušavali otjerati zimu ili prizvati plodnu godinu.

Načelno, imali smo obrede koji su bili povezani s godišnjim ciklusom. Ne znamo što je točno bilo u glavi tadašnjih sudionika, vrlo je moguće da su stvarno mislili kako njihove maske, vikanje i plesanje nekako donose nasušno potrebno proljeće. I to povezivali s raznim bogovima, prikazanim uglavnom poput mušičavih ljudi, sa svim našim vrlinama i manama.
Prvo pagani, pa onda pogani

Onda su došli kršćani, uvjereni da postoji samo jedan Bog, savršen u svakom pogledu (nije baš da je takvim prikazan u svetom tekstu, ali hajde). Biblija je naše pretke jednostavno nazivala "narodi", u smislu da nisu dio izabranog (izraelskog) naroda. Par stoljeća kasnije kršćani će one koji nisu prihvatili njihovu viziju Boga označavati riječju "paganus", seljak.

S jedne strane, kršćanstvo je puno lakše napredovalo u gradu nego u promjenama nesklonim selima. S druge strane, ta je riječ imala i svoju podrugljivu konotaciju, baš kao i kod nas danas.

A u hrvatskom je jeziku fonem "a" promijenjen u "o" i onda smo dobili pogane, nečiste i odvratne ljude. Takvim se vokabularom kite i naši prijevodi Biblije, koliko god da promašuju izvorno značenje. Katkad se riječ narod prevodi s neznabošci, što će reći da nisu poznavali biblijskog Jahvu, kao navodno jedinog pravog boga.

Riječ paganizam samo će fejsbuk jezikoslovci proglasiti srbizmom. Neki današnji pagani više vole riječ "rodnovjerac", premda je i ona problematična, jer je vjera biblijski pojam.
Ništa dobro od kršćanstva

I što je kršćanstvo donijelo nekršćanskim narodima koji su štovali Zeusa ili Odina ili Peruna?

Praksa žrtvovanja ljudi nestala je kod Grka i Rimljana stoljećima prije nastanka kršćanstva. Naši slavenski preci (osim Rusa, koji su potekli od Vikinga) nisu žrtvovali ljude, jedino bi katkada zarobljene neprijatelje posvetili Perunu.

Postoji neka logika obrednih sustava da se ljudske žrtve postupno zamijene životinjskim i biljnim, i tim su putem prošli i Izraelci i Grci i Rimljani, a po svemu sudeći i mi. Namjesto fašnika nekoć jako davno spaljivali smo nekog nesretnika koji nam se jako zamjerio.
Je li s kršćanstvom došlo što drugo?

Sve te kršćanske priče o ljubavi i milosrđu – nasuprot navodno krvožednim bogovima – bile su upravo to: priče koje su se vrlo rijetko provodile u praksi. Imate povijest kršćanstva, prosudite koliko se puta okretao obraz i ljubilo svoje neprijatelje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ostavite se i nabrajanja čudesa kršćanske umjetnosti i glazbe, to nam je došlo valjda nakon nekih tisuću godina. Kao da bi Mozart i Bach skladali cajke da se nisu kojim slučajem rodili u kršćanskom narodu.

I to što smo mi Hrvati dobili pismo preko kršćanskih misionara ne znači ništa. Opismenili bismo se mi i drugim putem, a pitajte Ćirila i Metoda otkuda su oni dobili pismenost, da nije slučajno iz spisa grčkih "neznabožaca".
Što smo sve izgubili kršćanstvom?

Ne volim plitka tumačenja povijesti koja, primjerice, uzrok u srednjovjekovnom zaostajanju nalaze isključivo u kršćanstvu. Ali je činjenica da smo namjesto živopisnih rituala, čije tragove i danas nalazimo u pučkim proslavama kršćanskih blagdana, dobili Knjigu koju treba vjerovati i svećenike koji nam je jedini mogu protumačiti.

S obzirom na to da je svaki detalj te Knjige i tih novih obreda esencijalan, dobili smo i podjele na pravovjerne i krivovjerne, što je našim paganskim precima bilo potpuno nepoznato. Dobili smo vjerske ratove i masovna progonstva, dobili smo mržnju prema Židovima, jer su, kaže Knjiga, ubili Našeg Boga.

Dobili smo gomilu zatucanih tipova koji su pazili nad time da tko od znanstvenika slučajno nešto ne zucne o tome da se Zemlja vrti oko Sunca ili da su se ljudi razvili od primata. Dobili smo i današnje konzervativne krugove poluobrazovanih fanatika koji žele nadzirati naše spolno ponašanje i vladati nad ženskim tijelom.
Svijet bez kršćanstva

Znam da je jako teško reći što bi bilo da (ni)je bilo, ali pokušajte zamisliti da se Hrvati i ostali narodi nisu nikada kristijanizirali.

Za početak, ne bi se nikada sukobili po pitanju vjere. Paganske mitologije nisu sveta pisma, one su prenosile različite i proturječne priče koje nitko nije bio obavezan prihvaćati. Židovi bi nam predstavljali kuriozitet, a ne nekakve arhineprijatelje koje treba obratiti ili istrijebiti.

Znanstvenici bi mogli slobodno objašnjavati prirodu, mnoge od naprednih ideja pojavile bi se stoljećima ranije. Nitko ne bi zatvorio Galileja, spalio Giordana Bruna ili proglasio Darwina Sotonom.
Alternativna povijest Hrvatske

A mi Hrvati bismo si lijepo prištedjeli one novce koje prinudno šaljemo Vatikanu. U pravoslavnim Srbima ne bismo vidjeli neki poseban problem – i pitanje je kako bi uopće išla priča o našim nacionalnim identitetima. Ostali bismo bez krasne prilike da nas HDZ vrati našoj hrvatsko-katoličkoj duši.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nitko se ne bi osjećao uvrijeđenim ako biste rekli da Perun ne postoji, jer bi ljudi odavno razlikovali mit od stvarnosti. Željka Markić bi trgovala lijekovima, John Batarelo i Stephen Bartulica bi bili nezaposleni sociolozi. Klečavci bi odlazili u teretane da budu muževni.

Naravno, ne bi bilo ni ateista, jer je ateizam samo logična posljedica uvjerenja da je Priroda sve i u svemu, što bi paganima sjelo bez ikakvog problema. Ja nikada ne bih bio pastor, nego profesor filozofije, a u Indexu bih pisao samo o glazbi i životu u Njemačkoj.

Pa vi vidite što vam je bolje.

https://www.index.hr/vijesti/clanak/bez-crkve-hdza-i-klecavaca-ovako-bi-izg





ledala-hrvatska-bez-krscanstva/2539513.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_os





talo_d

ili kako bi moji nesuđeni kolege rekli, uživo s mjesta događaja! danas, Markov trg prepun dobre vibre, pravog zanosa za promjene (ne, nisu svi isti) i poruka za bolje sutra! drago mi je da sam danas u danu okupanom suncu, bila dio tog događanja! Kažu, najveći skup na Markovog trgu ikad! normalno, ako izuzmemo egzekuciju Matije Gupca!

u osamdesetima prošlog stoljeća, ovo je pravo mjesto i vrijeme za vas!

Nisam od onih kaj sam ikad od svojih ročkasa stvarala događaj, osobito nakon što su mi ga ukrali i nazvali Valentinovo! Nisi mogao više ko čovjek otić u restoran i u miru objedovat ili večerat, jer svi su slavili…valentinovo. Iako je nekako prigoda bila još u petak u vintage baru, malo društvance sam počastila…a propos ročkasa! Pa je u subotu bio ručak, jadranske lignje punjene pršutom i sirom. Moja mala proširena obitelj od kćeri, zetova, unučice! I tortu sam spekla, po narudži, švarcvaldicu…sve kakti u povodu mog ročkasa a u stvari u povodu konačnog obiska moje kćeri!
Prošla je i godina dana otkad smo se vidjele, baš nekako za moj ročkas kad me otpeljala na duži vikend u Beč, a potom smo zajedno otišle u Prag! Gesta koja me dugo ostavila u tom moodu, čak do ovog ročkasa nisam imala ljepši događaj! A onda smo se ovih dana opet družile i sreća me ispunja još i danas, baš na moj ročkas, srce mi je puno.
A danas, na samo Valentinovo, tj. na moj ročkas, ja zvala kak je i red. Dan smo započeli seniorskom kavom u Johanu Francku!
Kako frend ne jede ribu, moj izbor je pao na Batak! Iako nije prva liga, ali je u centru grada i i u prolazu Cvjetnog trga (strašno mi izgovorit Horvatinčićev) a imaju dobar roštilj. Proširio je prostor i lijepo su ga zrihtali. A i klopica je bila ok (vješalice sa sirom omotane pancetom), osim par detalja? U šopsku, na moju molbu, izostavili su krastavce ali je zato neki kreten ubacio luk? Halo?? A i medica i smokovica od 0,3 bje 0,1? Vino izvrsno, shiraz! Konobar izvrstan mladi dečko, pa je zaslužio napojnicu! Sve kakti jeftinjak a na koncu bje preko 60€! Koji penzić si to može priuštit, ali kad je bal nek je bal!
Potom kava na Europskom trgu, sjajan kafić s lijepim pogledom i još boljom kavom! Pa malo šetnje po ovom krasnom sunčanom danu ulicama moga grada…Teslina, Masarykova, Kazalište…dućani zatvoreni, zgrade išarane…ajme u što se pretvorio ovaj moj grad? Ok, i ja sam ostarjela i nemam više razloga za slavlje, osim kaj bilježim neke zadnje nožice sa brojem 6, ali…ali…dobro kaže moja kćer: mama, svaki put kad dođem u Zagreb sve sam tužnija jer je on sve ružniji, tužniji…a mala bolje vidi nego li mi kaj smo navek tu! Trg okupan suncem, ljudi izmiljeli na ono malo terasa na samom Trgu…više zatvorenih lokala nego li otvorenih…jadno!
No, to mi nije ovi dan pokvarilo, dapače…frend i ja smo se napričali kako dugo već nismo (iako smo svakih par dana na kavi)! Lijepo je imati takvih par ljudi…čak je dovoljan i jedan! I jutros kažem frendici koja mi je čestitala (ujedno smo i dvostruke kume dva propala braka), da se znamo skoro već pola stoljeća i da se moramo napit iduće godine i to proslavit! Teško je naći ljude danas s kojima se znaš pola stoljeća? Sve se svelo na…ja tebi, ti meni!
Kod mene to tak ne funkcionira i zato imam tako malo prijatelja. U to ne računam ove na fejsu, njih imam na bacanje (nek se nitko ne uvrijedi)! Sve u svemu, lijepo je kad ništa ne očekuješ, kad sve znaš i kad te ništa ne iznenadi..bilo lijepo bilo ružno! I da, pojela sam i zadnji komadić škvarcvaldice. Svjećice nisam palila jer ne bi stale!
Hvala onima koji su mi čestitali ročkas na pvt! A hvala i vama, "mom" bloškom jatu kaj mi je tako masovno ovdje čestitalo ročkas! Jbt…u 17 godina bivanja ovdje nemam nikog da mi čestita ročkas? Bravo ja, bravo vi, tu smo, al je svak pri sebi!
Kak je ono rekla moja jako draga Meryl Streep:
"Nemam više strpljenja za neke stvari; ne zato što sam postala arogantna, jednostavno zato što sam došla do jedne točke u svom životu kad ne želim više gubiti vrijeme na ono što me rastuži ili ranjava. Nemam više strpljenja za cinizam, pretjerane kritike i zahtjeve bilo koje vrste. Ne posvećujem više niti jednu minutu onome tko laže ili želi manipulirati.
Odlučila sam da ne volim one koji me ne vole i da se ne osmjehujem onima koji se meni ne osmjehuju. Nemam više strpljenja za one koji ne vole životinje.
U prijateljstvu me smeta nedostatak lojalnosti i izdaja, i nemam više strpljenja za to.
I naročito… nemam više strpljenja s onima koji ne zaslužuju moje strpljenje."
(citat u originalu od José Micard Teixeira).

p.s. od tolkog cvijeća c/p evo na blogu malo mog cvijeća! osim fotki priložit ću i malo slova da nešto i čitate danas? iako sumnjam da bute došli do kraja. no, ako ste došli do kraja, počastite se tortom!?