HIPOKRIZIJA

u sobi jutros 16 stupnjeva? ups...nije baš toplo, ali gasim noću grijanje pa to tak zgleda dok se ne digne hm...temperatura! stavim ja to na 23 na termostatu, ali kako je kod mene sve staro (iako bojler wiessmann, kažu da se čita fisman star ipak jedva pet godina) tako i temepratura sporo raste. a ne volim spavati u toplom, ranijih godina sam čak i prozore imala otvorene u ovo doba. u ovo tmurno, sivo, cmoljavo jutro ne bih našla povoda za pisat blog da me jučer nije prijatelj malo razveselio svojim sitnim poklončićima i slikama iz njegova posjeta iranu! stvarno, zanimljiva zemlja, znala sam i od prije, osobito ovaj dio povijesti bivše perzije (perzopolis) a manje ovaj sadašnji dio. a slatki poklončići sastoje se od pločice kakvih po džamijama diljem irana ima od poda do stropa, gdje uglavnom prevladava plava i tirkizna boja. i na fotkama, pun je parkova, zelenila i ukrasnog kelja! ha ha...to me baš oduševilo. a ova druga fotkica je magnetić za frižider...pa će uz gnoma kojeg mi unučica donijela iz norveške i ova krasit mi pogled svako jutro kad krenem ka frižideru! o ručku koji je frend spremio ne bih, iako cijenim trud i poziv! i tako dok sam gledala te fotke palo mi na pamet da bi ja trebala otić na jedno takvo putovanje? jer, na takva putovanja ne idu tikvani, zvekani i praznoglavi ljudi već ljudi koji znaju što hoće! istina, idu vjerojatno zato kaj ih to zanima, ali mene morti zanimaju takvi ljudi...pa je logično da ih tražim tamo a ne ovdje? ha ha...malo preskupi sport, cca 2000 eurića za takvo što dati, malo je too much. nisam fan putovanja nikad bila...čak ni kada me pokojni suprug zvao u namibiju, japan, aljasku, L.A. (USA)...odbila sam ga. ne samo zato što više i nismo bili kako treba već više zato kaj mi je muka od tako dalekog puta (avion osobito). najdalje kaj sam u životu otišla je bilo do krete (grčka), praga, rima i još ponešto (beč, venecija, budimpešta), tak da se nemre reći da sam neki svjetski putnik, iako mi je prag destinacija na koju odem jednom godišnje sigurno. no i to mi je tlaka kad idem busom. općenito, više nisam za putešestvije...otić na dva-tri dana na neki izlet je ok, negdje do 300 km udaljenosti i thats it.
btw frend i ja smo se uspjeli malo i porječkat oko jedne moje tvrdnje. no kako sam ja popustljivi vodenjak, ostavila sam ga u uvjerenju kak je on u pravu (a nije). pomalo nas izjeda njemac i rašomon i ona prastara heraklitova: svi gledamo isti svijet al ne vidimo iste stvari! sumorno je i bit će sve sumornije ovih dana...sve kraći dan i sve dulja (loše spavam) noć! no dobro je, temperatura se digla (već je 18), kava popijena....uobičajeni doručak, već razmišljam što za ručak i tak...neki bi sve dali za takve sitne dobre stvari a ja ne mogu reći da sam nezadovoljna. ali nisam niti zadovoljna. o zadovoljenju ne bih, nije mi prioritet iako sam na iskrici! kakvog komada sam ovih dana odbila, sumnjam da ću tako skoro bilo kaj prihvatit? no, nikad ne reci nikad!

zvijezda današnjeg ručka nije losos s rezancima, već ivan dolac (svirče), prvoklasno vino! zaostalo to vino od neke prigode koja se ispostavila neprigodom? jer, on se pozvao k meni na kavu (nakon što smo se par tjedana spominjali, pili kavu i sl)...pa ponešto i šmajhlali prek telefona! nisam dugo, a nit nebum...nije loše podsjetit se na neke takve dane, ali kak ono vele...nisu se vuci najeli po poruci. pa je on očekivao i nešto više od kave? istina, došao je u vrijeme kad se više ne pije doma kava već se sprvlja ručak! pa sam ga ja pozvala kak pristojnost i nalaže, na ručak! a on pak, kako pristojnost nalaže kad dođeš nekom prvi put u kuću, donijet nekaj, a to bje fino vino! moram priznati da mu svaka čast na izboru, da me pitao ne bi bolje izabrao! bila ja tam u dolcu davnih godina, pila ono njihovo izvrsno hvarsko vino plavac mali (osobito u jelsi) ali i tamo u sv. nedjelji. ha ha...priča je trajala kraće nego li to vino. unatoč uzdasima, gledanju u plave i zelene oke, dodirivanja i konstatacija...joj baš si super! e da, dečko je mislio i htio i nekaj više od kave i ručka, ali ostala sam neumoljiva! istina, vino je jako fino ali ne baš tako da bih pristala na neki seksić na brzaka. to mi se morti par puta i dogodilo u nekim ranijim životima, ali dugo već nije. a nit neće...unatoč i uprkos izvrsnom plavcu malom! istina, propustila sam se uvjerit jel i njegov mali ili pak ne....visok zgodan čovo, sram me reć (5 godina) koliko mlađi od mene...hm hm...prilika od neprilike! ali vino je prvoklasno! a kako smo zaključili oboje da to nije to (kak ono reče on....zakaj filozofiraš, a ja ....kam žuriš)...nema mi druge nego popit to vino...naiskap, kad već nisam donosioca sprobala. barem fizički, jer intelekt mu nije nekaj. možda zato i nisam pala? sve u svemu, slijedećih dana ću polako pijuckati izvrsno vino...u mislima na...plavac...mali?

konačno malo muvinga! disco mjuza naše mladosti...abba i slične priče! i dobro društvo, iako mi sve bolje u ženskom društvu nego li u muškom? a malo smo ogovarale i blog! ha ha...nemreju stare blogerice bez bloga. a kaže on meni jutros porukom, da bi on prijateljstvo i traži nekog za dopisivanje! baš lijepo pomislim, iako imam dosta prijatelja. i nisam za samo za dopisivanje ako ono nije full zanimljivo? a takve mogu na prste izbrojati! i krenem ja dalje pogledom na profil, čovjek mojih sličnih godina...ups...živi sa suprugom? pa mi došlo (nemam premium pa nisam uspjela) da ga pitam kako je on to zamislio naše prijateljstvo (btw živi tamo u nekoj križevačko nekoj županiji)? jel tako da ja npr cugom dojdem do njega doma? pa raspalimo grupnjak? ili je morti mislil cugom do zagreba? sve u svemu, jutrom grlo rašpa ko da sam popušila cijelu regimentu...cigareta! jer tamo se nutra puši i to mi baš nije drago. al kad si med rimljanima, ponašaj se kak i oni. nebum jamrala...lijepa nedjelja, dan za odmor. stalno govorim kako bum usporila i svaki tjedan kad počne kažem...e ovaj tjedan ću mirno biti doma i nebum nikam jurcala. a onda samo krene...pa ponedjeljak kava, pa utorak unučica, pa srijeda plac, pa četvrtak doktor pa petak...čagica...i tako stalno! nema niti jednog dana u tjednu da nekaj ne zbavljam? eto npr sutra idem kod frenda na ručak...spravit će musaku. i pogledat ćemo fotke i svašta nešto iz irana! bit će to nadasve zanimljivo druženje. jer o toj tajnovitoj zemlji jedva da kaj znam. već imam i četvrtak raspordan...a past će sigurno i neka kava (ne iskričava)...dobro dok mogu. a mogu. sinoć sam svoju ex bolesnu nogu tak strenirala u čagici da me jutros bole tabani na prstima...obukla sam platforme a to je oćeš nećeš visoka peta! vrijeme je za ić i na čagicu u tenkama. štikle sam ionako već sve pobacala ili podijelila. a čizmak mi baš i nije za čagicu. dobro sam, ak ste se jako pitali. pače...čitam đuru i uživam...i donu...i tak još ponekog ponešto! baš je dobro ovako pisati, mir božji! a vidim jučer "uskrsnula" i jedna "znanstvenica" te piše o astronomskom fenomenu? je, neki su fakat "fenomen"!

Nisam Simone (de Beauvoir), al još uvijek sam sklona "traženju smisla i življenju slobode"! Neki su me ovdje ovih dana proglasili egoistom i složila bih se s njima! Jer, „.. sam izraz opisuje potragu za osobnim interesima ne uzimajući u obzir interese drugih i ne brinući o štetnosti vlastitog ponašanja prema drugim osobama. Sebičnost se u ovom kontekstu kritizira kao suprotnost altruizma i solidarnosti. Obratno postoji stav da altruizam postaje moguć tek kroz ostvarenje vlastitog blagostanja analogno primjeru da je prva mjera u pružanju prve pomoći zaštita samoga sebe ili primjerice čuveni biblijski citat: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga".
Tako gledano, ne može biti egoista netko tko vodi brigu o sebi. Da li može biti egoista netko tko ne vodi brigu o sebi? Opet, tako gledano, dapače, može! Da li samo zato što, kak je znala reći moja 15. godišnja kćer svojevremeno, „mama, ali svi živi...etc.“ koji argument joj ja nisam uvažavala. Jer, meni argument da „svi nešto čine“ nije argument, sam po sebi! Pa tako, manje više „svi živi“ uglavnom hvataju krivine kad je posao u pitanju i nastoje što manje raditi! Pa tako, većina nastoji gdje god može ušićariti nešto badava (kako na nekim promidžbenim akcijama tako i u sitnim pogodnostima i koristima) prvo na poslu a potom i u privatnom životu! Pa tako, većina nastoji uz što manje truda postići veće (čitaj materijalno isplativije) rezultate! Pa tako, većina u prometu se ne drži prometnih znakova već ih često krši. Pa tako, većina nastoji gdje god može ne platiti neki porez ili daće, glumeći sirotinju i primajući plaću u vidu minimalca, a potom obilato ispod stola dobivajući u koverti! Time ne samo da zakidaju državu, već i sve uredne platiše poreza! I tako bih mogla nizati do ujutro! Pitam se koliko se vas (vi ovdje ste mi samo „uzorak“) prepoznalo u ovim navodima? Reći ćete (kao što reče i medo) svi ste vi samo obični ljudi! A zašto obični ljudi ne bi bili moralni, pošteni, radišni, spremni voljeti bližnjeg svog i pomoći mu a ne biti jalni i ljubomorni? Zašto je običnim ljudima to tako teško? Zar je toliki napor biti neobično običan? Jeste li probali? Day by day! Dakle, što je s ljudima koji čine loše sebi time što iako si olakšavaju život (prakticirajući zaglupljujuće stvari poput nogometa, turskih serija, šoping centara, razgovora o vremenu i šupljoglavih svakodnevnih postavjanja slika i sličica kojima bi se djeca u prvom pučke ismijavala, jer su ih prerasla) u osnovi si ga otežavaju. Njima će se vratiti ta prosječnost, ta ispraznost, taj lažni moral, ta prijevara! I opet ću se vratit na svoju kćer koja je rekla (pametna neka mala) nakon što sam joj prigovorila da čita stripove, romane i ostalo ljubavno i ino smeće: znam, ti bi bila najsretnija da ja čitam...enciklopeciju! Danas mi je zahvalna! Voljela bih sretati ljude od kojih bi mogla naučiti...bolje voljeti, bolje pisati, bolje raditi, bolje pričati, bolje...ako već ne, a ono..dobro? Da se opet vratim na Simone de Beauvoir koja je bila „.. kao nepristran, hladni promatrač i moralno angažirani sudionik u društvenim i političkim zbivanjima svoga vremena...“ . I na kraju, postavit ću pitanje (na koje sam nakon dugih krzmanja našla odgovore koji me baš i nisu zadovoljili, no važno je postavljati pitanja) da li je društveno korisno i ljudski (u razvoju čovjeka) prihvatljivo ponašati se poput...varati bližnje, partnere kako poslovne tako i intimne, skrivati i koristiti prava koja nam ne pripadaju („branitelji“, „socijalno ugroženi“, „poslovno uspješni“) jer uzimajući sebi ono što ga ne pripada, uzima drugom, kojeg pripada! Tko je taj tko određuje što koga pripada? Sigurno ne pojedinac koji uzima (mimo reda i zakona) ono što misli da ima pravo! E to jest egoizam! Biti bahat i bez mjere u svojem siromaštvu duha i ostvarenja! Onoga što bi mogao, a neće! Onoga što bi htio a ne može! Tako gledano, svojom slobodom i življenjem ukazujem i pokazujem (bez crkve u pozadini koja me tjera na takav nauk) kako se može biti običan! Jer takvi obični, ispravni i pravi, mogu iznjedriti, podići one druge...velike! Ne trenutne političke i ine moćnike, već prave ljudske mogućnike! Ako sam (a često sam) tim svojim ponašanjem upravo ukazivala na ove druge (ne stoga što jesam, već su se oni osjećali nelagodno, prozvano i normalno ugroženo) žao mi je što se i oni ne trude barem u traženju smisla i ljudske slobode od sebe samih.“ No, kako to biva, nesposobni su uvijek imali sposobnost da onesposobe sposobne! Nažalost, ovo društvo, ova država počiva na tome i takvima! Ne od jučer...otkad pamtim. I ne znači da ću ikad doživjet drugačije. Al ću znati u svojoj glavi što jest a što nije. I neće mi nikad moći nitko (kao što nit nije) podvaljivat da je šamaranje tuđeg obraza, kao da miluješ svoj! I istina je, ne milujem vas, već vas upravo šamaram! Nakon što sam toliko puta išamarala sebe stoga i znam cijenit čovjeka i skrbit zanj!
(objavljeno by me 24/10/2012. na jednom "ljubavnom" portalu)

prođe više od deset godina od ove objave i mogu samo reći danas...o kako je dobro pročitati te opet...i objaviti! ništa aktualnije od mogućnih nemogućnika koji nas okružuju svuda i svugdje!

Link
koji je koji? obično pobrkam...jer meni u trenutku tako zvuči. iako se često baš nekako u ovo vrijeme pitam, u čemu je razlika? meni je stalno ravnodnevica. a eto sad će i tri godine kako sam zakoračila u moju posljednju vezu. reći ćete, pa ja stalno o prošlosti? sutra će i ovo danas biti prošlost. u stvari ne postoji ništa...niti prošlost niti budućnost, postoji ovaj trenutak! koji onda slaže mozaik svih ostalih. bezvrijednih ili poneki vrijedan. i poneki tračak. kažeš da ti je riječ snatriti uvijek bila nedokučiva? pa možda i jest zbog toga što je gotovo mistična i uglavnom nestvarna. postanemo ju svjesni tek kad ode. dok snatrimo nemamo potrebu o njoj razmišljati ili pisati. naprosto ju živimo. ova moja prošla priča nije bila to. bila je to solidna veza sa svojim lijepim malim događajima. day by day. a onda je to prestala biti. neke stvari su naprosto utihnule, neke sam sama utrnula a neke je druga strana zaboravila da ih treba raditi. i kako ih raditi. ne mogu nikoga učiti hodati u sedmom desetljeću! i ja sam dugo bauljala, padala i spoticala se, dizala...ali me nikad nisu vodali niti vodili. a ne bih niti ja nikoga vodala niti vodila. drži se brate ili propadni, to bje moj moto. dosezala sam vrhunce u zimskom solsticiju ali i u ljetnom ekvinociju...dan ili noć, nije nikad bilo pitanje. ali je zato uvijek bilo pitanje...imam li s kim? nije mi bio problem kao u nekim muškima u ovim letima, imam li s čim. sada mi nekako opet ravno...zato što niti imam s kim niti s čim. a nije samo do njega. nakon pola stoljeća sexualnih igrica i vrhunaca, ne zanima me ta priča. iako sam neki dan opet svršila sa sobom! mogu ja to i danas. u stvari, naprosto me zanimalo mogu li. mogu. ne treba mi on. iako sam se ovih dana pitala (po ne znam koji put) zakaj bog kojeg nema ne spoji tijelo i duh? obično apolonovo tijelo nema duha, ili pak duh živi u trošnom tijelu. obično bih mogla od dvojice napraviti jednog po mojoj mjeri! pišeš mi o svojom prošlosti...i vrtuljku života. nikad nisam voljela te vašare, ringišpile i ostale relikvije cirkuskih šatri. iako mi je često život bio baš kao da se odvija pod njima. i s cirkusantima. kako to izgleda u mojim godinama, uvjerila sam se ovih dana. cirkusanata uvijek ima bez obzira na dob. ne znam kako je sa ženama, ali muških uvijek ima. smiješna mi je ta mala stvarčica koja se zove muškost. smežurana grudica žilica i ničega...dok ne postane nešto! cvijet koji raste u ženskoj ruci. to mi je oduvijek bio vrhunaravni događaj, gledat njega kako raste u mojoj ruci. i onda prodire u mene. dobro je jutrom pisati o tome, iako me to ne pali više. ništa me više ne pali. tak da i ovaj zimski solsticij može mirne duše doći...bit će mi jednako zanimljiv kao i prošli ljetni ekvinocij! ova pjesma me podsjeća na moj život...izlog u kojem se odvija život, ali on nije moj. moj život je negdje drugdje, ali ovih dana se borim saznati gdje...kako bih posegnula za njim!

Link

uf, oborio me tvoj aki i parni valjak! iako meni "jesen u meni" ima jedno potresno značenje. prije nekih 30-tak godina, tamo baš u tvojoj deželi, neki čatež i ja i ljubav mog života plesali smo na pjesmu jesen u meni! meni 35, njemu 45...ja brak iza sebe a on tek zaplovio u našu ljubav...i tako punih 20 godina. možda sam ja odživjela tu ljubav za razliku od tebe, koji nekako nisi svoje realizirao? što ne znači da su meni manje trebale ove moje, kada sam otišla od čovjeka mog života! trebalo je skupit sve svoje i otići od njega. pokojni je pa je meni možda lakše skupljati moje krhotine.
i ne prizivam mladost, jer sam ju potrošila, često nemilice trošeći je.
a onda me iznenada sustigla starost koje sam postala svjesna tek u šezdesetim. sad bih čak rekla da me i starost napustila jer nekako više ne razmišljam o njoj! hoću li imati s kime ostarjeti, kak veli arsen u nedaj se ines...jer, svi su nekako već pokojni. i neki prijatelji, neke ljubavi....a ja sam još tu. ištem još ponešto, možda previše, a možda bih prigrlila i malo? dobro je da si imao kome pisati a i ja sam sretna što ti postojiš da ti mogu pisati. ne i voljeti. sumnjam da ikad ikog više? moram priznati da mi je ljepše bilo pričati s tobom nego li se sresti! oči su ti žive i živahne, a ovo drugo baš i ne. ostario si, čovječe!
i ovo možda zvuči surovo, ali baš si za taj svoj otok jer si i sam otok! i ja sam otok, nasukan na kopno. ti barem ponekad zapoloviš, ja čini mi se nikako. možda je ovo moje pismo tebi prvi takav neki zamah...u prazno! jedva da sam more vidjela ove godine. fali mi to...ti mirisi,boje i toplina. ne znam bih li mogla leći uz tebe? možda i bih, tamo negdje na tvojim obalama! alli, vani je zima, prokleta magluština, kiša dere...sivilo. na ono u duši sam već navikla i uglavnom ga niti ne dijelim. kako sam? uglavnom nikako, ali koga to zanima? čak niti moju kćer, iako druga stalno pita upravo to. što da joj kažem? da te nema ne bih imala kome ovo pisati! no, imamo nešto zajedničko...iza ovih crnih prozora je noć...ona nam je zajednička. nemir ionako imamo s tendencijom mira. i piši, piši mi...kako kaže pjesma crvenih koralja....a sada zdravo...i piši mi, piši mi koji put...

Link

sjedoh danas za ručkom uz čašu vina! i nazdravih....svim živim i mrtvim vukovarcima. upravo sam se vratila s jedne projekcije zagreb film festivama u MSU! izvrstan izraelski film na temu rata, okupacije...arapa i izraelaca! imaju smisla za humor nad tom svojom svakodnevicom i sudbinom da desetljećima žive uz bodljikavu žicu, kontrole, bombe i krvoprolića. baš si nešto mislim kako bi to bilo da netko kod nas snimi npr film o stradanjima vukovaraca...iz jednog drugog kuta nego li što je naša oficijelna politika..kroz prizmu humora te naše tužne priče grada heroja koji sve manje ima svoje stanovnike...gdje su svi žrtve i nitko nije pobjednik...jer prokleti rat svima nam je uzeo! mislim da boljim filmom nisam mogla obilježit današnji dan gdje priča o malom čovjeku i njegovoj borbi da preživi pokazuje svu iluzornost ratne situacije koja traje tako dugo! stradanja vukovaraca....sirijaca...svih ljudi koji su žrtve glupog sistema i politike koja je sve samo ne politika (interes, trgovina)!
/zapis iz 2018.g./
zapis, danas, aktualan da ne može biti aktualniji. nije tel aviv u plamenu, ali jest gaza. tisuće i tisuće nesretnih ljudi. ratuje se! tko protiv koga? svi protiv civila. a vukovar? kako danas vukovar obilježava svoj pad? zašto je pao vukovar? nema još pravih odgovora, jer se taje. glas siniše glavaševića odzvanja...i optužbe! toliko patnje, stradanja...neki su izgubili sve...ne samo materijalno već i mladost, najdraže...i vjeru u budućnost. jer mislili su da znaju zašto su stradali, ali danas se vjerojatno pitaju...kome, čemu, zašto? vukovar će ovih dana biti svačija prčija osim njih samih...ljudi koji tamo žive day by day i koji su sve dali ili im je uzeto. e moji dečki, uzeli vam mladost, živote...i bacili pred zvijeri. kako drugačije nazvati ovo što se ovih dana dešava oko vukovara? siniši i svim dečkima hvala, ali možda bolje da nisu...da su ostali živi i živjeli ovaj jad od HR za koji su dali svoje života?

Čemerno je gledati taj svijet oko mene. Ne zbog magle, a niti zbog ranog sumraka i zalaza. Naprosto, pogled na okolinu, suživot, te ljude koji su tu, ali u stvari ništa nemam s njima! Koji su to moji ljudi? Zar imam išta zajedničko s ljudima koji greju spati u 19h navečer? ili pak oni drugi, koji ustaju u pet uri ujutro? Ili pak oni kojima ne pada na pamet npr otići na plesnjak, na neki izlet, u neki život? Koncert npr nekog jazza ili ne daj bože klasične glazbe? Što ja imam zajedničko s tim i takvim ljudima? Desetljećima već...trideset...četrdeset...deset godina mog života? s njima i pokraj njih! Što me to držalo tako i toliko dugo pokraj? Nemam ja nit prijatelja nit brata, kak reče moj Tin! Imala sam jednog jedinog čovu, kojem je eto upravo ovih dana bila i neka godišnjica rasutog pepela po Kamenjaku! S njim sam mislila da imam toliko toga. I bje puno, ali opet nedovoljno. Zar je moguće da u cijelom tom svom životu ne imah druga? Ljubavnika da, brata da, možda čak i nekog prijatelja, iako su mi obično prijatelji bili dok su nešto trenutno iskali ili dobivali od mene. Zauzvrat ne nudeći ništa ili gotovo ništa. Nije ovo svakidašnja jadikovka Tinova a niti moja. Naprosto, ljudi koji su drugačiji i koji ne pristaju na abdikaciju uma, koji se ne svijaju kako ih vjetrovi povijaju...takvi ljudi nikome ne trebaju, osim iz koristi. A o ženama da ne govorim. Kome treba brzomisleća žena? A koja k tome ne zgleda ko akrap! Ovo mjesto je samo moje i tu mogu istresti neki svoj čemer. Čitajući bugin blog ne mogu se ne nasmijati, jer još dok sam ga čitala, znala sam njezine "favorite" krelec i fly! ta dva muškarca kad spojiš, dobiješ njen ideal muškarca! Nažalost (ili na sreću) srela sam in vivo i jednog i drugog, i sva sreća da se ne slažem s njom. Osobito u fizičkom pogledu. Istina, flyev mozak mi se uvijek svidio (još dok je bio ergo), ali kako stari, sve manje! Okamine koje vrijeme donosi odnoseći sve više prevladavaju! Na koncu, moram ispraviti bugu jer je posve pogrešno napisala da su njih dvojica blogeri koji su nekoć više pisali? Kaj god! Obojica (osobito fly) dugo već nije ništa napisao, a krelec ionako samo komentira i tu i tamo lupi kakvu fotku uz link! To je ta "kreativnost" naj haj? Ak je i od buge, previše je! to mi je onak, samo usputni štiklec. Nema ljudi (ovdje pogotovo zadnjih godina) ni šire...i to je ono što je čemerno. Nemaš ti čovjeka s kojim možeš pričati, šaliti se, koji ima duha...a i da na našto liči? Ne tražim manekena, ali...ali. I nekako se osjećam da su me svi napustili...i kćer, koja ima svoje probleme kao roditelj, ali meni je to tako daleko. I znanci koji me uopće ne zanimaju, čak niti pod razno. Utjehu tjedno nađem u stručku ruža npr boje ciklame! I svojoj unučici, koja me jako treba ovih dana. Jednu sitnu i malu ciglicu u toj ogromnoj zgradi njezina života, ja neću izmaknuti. dapače, toliko me treba. I ja trebam nekoga? Nije da ne znam koga, ali toga i takvog nema. Neki pepeo...neki čovjek...neki ljudi. Bili. Kao i nada da će ih biti. Ne kažu zabadav, nada umire posljednja!

I dok sam danas uživala s unučicom (više ona nego ja iako se i u meni javilo dijete) u muzeju vlakića, taman negdje u vrijeme ručka pročitah prijelomnu! Bahatog ministra sustigao bahati vozač! No, to me nije omelo da uživam u finoj pašti na bijelo (prolaz varšavska-cvjetni). Prije toga a poslije muzeja ona i ja završile smo u Verdiju...kafiću moje mladosti! Makete grada, sitni ljudi, figurice, sljeme, zagrebačke vizure kolodvora, Zrinjevca i još koješta...bili su baš poslastica za nju u tzv muzeju vlakića u gundulićevoj! Ja sam svoju (poslasticu) uzela u torterije, meni jedan mozart i čiz a njoj sladoled! U tramu me zabavljala pričajući viceve! Ha ha...mislim da je zabavljala cijeli tramvaj! A dok smo išle tam u Gundulićevu, cijelo vrijeme smo svirale i pjevale neke refrene. Istina, većina je asocirala na poznate jinglove iz crtića, ili Pink Pantera i sl. Mala ima smisla za stihoklepca. I ples definitivno jer smo doma navijali just dance 101 verziju. Plišani su plesali uz njezinu i bakinu pomoć! A s večeri, eto lakiram nokte i krećem još malo u vlastitu avanturu...čagicu nakon više od 2 mjeseca rekonvalescencije! Bit će zanimljivo vidjeti i čuti...kak to zgleda? Sumnjam da ću čagati ko nekad jer moja noga još uvijek nosi bolesničku čarapu...al tko kaže da nemrem? Imala sam generalnu popodne s unučicom! Geni su geni...ha ha!
p.s. jebeš blog bez slike, to nije blog!

uz ovaj pogled sa grofice (sljeme) spustih se u svoj dol! i zatekoh vas kako još općite! sexom čak! a ja prošetala do puntijarke i nazad, pa svrših kod grofice! uz kavu. moglo je i više i dalje, ali poradi kiše koja je jutros lijevala, staze su bile skliske i mokre! kak i treba biti kad se cijeli dan priča o sexu! po stazama sljemena! ali, umjesto da ostah pri dolu (sviđa mi se danas osobito aorist) ja se popeh na vrhunce ponad vas! dobar je to pogled s visine. ponekad se pitam zakaj nikad nisam navčila pljuckat pomalo? da me ubiješ, ne znam hračkat, a sumnjam da bum navčila! nakon kišna jutra, pukao pogled sa sljemena na grad! okupan i osunčan. a cesta vijugava i zahtjevna...kao i obično kad se penješ na vrhunac! ali, tko se popne mora i sići. hrabri se i spuštat znaju i nije im problem, jer svatko tko se popne mora i sići! s jednim pogledom iz grofice na sljemensko listopadno padajuće lišće, ne dozvolite da vas itko gleda ili vi gledate s visine, osobito dok pada...lišće. jer, pad s visine je opasniji. no, za sve vas kaj ste cijeli dan vu dolu (blogu) mogu vam reći: vozi žičara! sam se popneš i sijdeš...sim pa tam. ah, ti smiješni pokreti koji život znače! pače, plućica (a nisu na kiselo) zagreba! sretan je zagreb koji ima takve visove (brdo sljeme)! a i zagrepčanke, puce koje se pentraju po dotičnom hrptu...malo zagorska pa malo zege strana! svejedno ti je na koju, samo da kreneš...put puti!

(slika prikazuje žene oboljele od raka dojke)

Istovremeno sam ponovo dohvatila Hadrijana i njegove memoare i ti mi se javi. U tome vidim neki znak, pa za razliku od prepiske od prije godine i više, ovu ću s tobom imati…javno. Iako si mi, sada vidjeh, poslao deset poruka. Noćas, dok spavah snom pravednika, bjah s tobom do sitnih sati. Od cijelog društva, prijatelja tvojih, mojih prijateljica, opet do nas samih? Ne znam što ti je trebalo cijelo društvo da bismo nas dvoje vodili ljubav, jer iako rekoh pod tvojim uvjetim ne znači da nemam svoje? A ti su da ih nemam! A ovdje na blogu…voljet ćemo se javno, a jebati tajno! Jer sve što doživi jedan čovjek (reče lasić, a nije frano) doživljavajuju svi ljudi. I podsjećam se žene u crvenom…jedne večeri je pustih na blog, nisi samo ti plesao! Potažit ću crvenu haljinu, ali ionako ćeš je skinuti? Ovaj put nemoj čekati godinu dana. Jer, ta tajanstvena igra u kojoj se ide od ljubavi tijela do ljubavi osobe činila mi se dovoljno lijepom da joj posvetim dobar komad svog života. Pa iako uglavnom sve ludosti prođoše, sjećanja ostaju. Pa ću samo ponoviti sjećanje.

Ne želim biti poput ostalih pripovjedača erotskih priča (i ovdje na blogu), kako reče Hadrijan, “…koji su jedva nešto više od mesara koji izlažu na prodaju malene komade mesa što privlače muhe.”
Ta poznato je da svaka istina izaziva sablazan pa tako ja možda želim polučiti, izazvati…sablazan. Uzburkaj mi život, reče jedan iskričar svojevremeno, a potom kad je doživio brodolom, zajedno sa mnom, vjerojatno je požalio. Želim opet…žaliti! Ne treba ispunjavati sve želje, ne treba uvijek živjeti istinu. Ponekad je bolje ostati u laži.
Čak i onda kada neki dijelovi života počinju nalikovati na ispražnjene dvorane palače u kojoj osiromašeni vlasnik stanuje samo u jednoj odaji. Koji je smisao da pohodim sve svoje odaje ….podrume, tavane, više i niže katove, a imam samo…stan. I moj krevet, zategnuta plahta boje naranče (nisi spomenuo boju, ali koru jesi). Voljela bih da je zgužvana poput njezine kore. Čak sam ih prestala peglati posljednje vrijeme, kako bi…ličile. I opet mi se vraća Hadrijan i njegova najezda duha na put nego puti na duh i ti sa svojom znatiželjom. I besanicom, mojom. Jer on kaže:

"...što je drugo naša besanica do bjesomučna upornost našeg uma da proizvodi misli, odbijanje da se povuče pred božanskom glupošću naših sklopljenih očiju ili pred mudrim ludilom snova?..."

A ti vidim jutrom, četiri ure pisao predzadnju poruku. Jer uslijedit će slijedeća. I dok sam ja jutrom pisala ti ova slova ti meni već napisao poruke, koje nisam čitala. Ali sam ih…odgovorila. Ludošću svojom koju ti poslah u galebu slomljena krila. Kako bi inače znao da sam te pohodila. I ostavih nadu da ćemo se pojebati? Hoćemo! U nastavku reći ću ti....kako, kada, koliko, zašto...!

(weblog nike45, 02.08.2009. 15:53:34)

Ovih dana sam nekako pojačano razmišljala o svom tom trudu koji ulažemo u...ode mast u propast? Kaže trenutni značajni beznačajni predsjednik vlade da to nije tema! Sigurna sam da se i većina blogera s time slaže? Jer, tko je vidio pisati o sebi, svojim postinućima, pregnućima i...masti od propasti?
A ja mislim da to jest tema za dejting sajt, o tim našim vezama, raspuštanjima i napuštanjima! Obično kad nekog sretnemo tko nam je zanimljiv nastojimo da tu zanimljivost zadržimo što duže pa da ona postane i ostane trajna. Ta težnja je u našem odgoju i kulturi (nismo muslimani koji imaju mnoštvo žena, barem ne javno).
Međutim, možemo li ako nismo takvi kakvima smo se prikazali i pokazali i nekome dopali, opstati? Na ovaj zapis potaknuo me jučerašnji (letimično) ponovo pogledani film: Ljubav po mjeri!
Problem nastaje kad se onaj drugi trudi biti onakav kakav u suštini nije. Jer, njemu se npr ja sviđam i on svakako želi pridobiti i zadržati moju pažnju! Normalno, meni to godi kao i svakom tko želi ostvariti dobar odnos. I svima nam paše nečiji trud oko nas. I ja se volim truditi oko nekog do koga mi je stalo. Ali, moj trud se ne očituje u tome da budem netko drugi ili to što nisam.
Moj trud se očituje u tome npr da skuham nešto fino tom mom partneru u nekom druženju ili vezi! Ili da učinim neku drugu stvar koja je njemu ugodna…da zajedno dijelimo trenutke ugode i udovoljavanja sebi i drugome. To je moguće samo ako dvoje imaju slične interese, želje i mogućnosti.
Muškarci su skloni osvajanju i draž uglavnom vide u osvajanju a manje u osvojenom. Na svu sreću, skoro pa nikad baš u životu nisam doživjela da je moj muškarac završivši s osvajanjem mene, završio i samnom jer sam obično dovoljna tom svom muškarcu. Problem je nastajo kad sam mu i ako sam mu previše! A previše mu postanem kad se on više ne može ili neće truditi. Jer, on nije to što je htio biti kako bi me pridobio već je nešto drugo. Pa onda svaki njegov trud ispada tlaka, jer to ne radi iz svog zadovoljstva i zato što je on taj, već je to radio da udovolji meni. A kad nekom silno želimo udovoljavat na to trošimo previše energije i kad-tad se iscrpimo. I to nam više nije niti zabavno niti interesantno. Kad netko od nas traži (ili mi sami od sebe) da budemo netko drugi ili da radimo ono što u biti ne volimo i nije naš izbor, neminovno dolazi do kuršlusa! I ode mast u propast (na tu izreku se moja unučica tako slatko nasmije)! E sad, nije moje pitanje zašto se to događa, jer je logično da se događa.
Moje pitanje je više (retoričko) zašto ljudi hine nekog ili nešto tj. zbog nekog „uspjeha“ u vezi prihvaćaju tuđe običaje, navike i htijenja kao svoja bez obzira što to nije u stvari njihov izbor, iako osoba jest njihov izbor (često samo fizički)? Pa npr. ja volim kad naletim na nekog tko voli ribe, lešade, fine kolače, popit čašu vina za ručak, izaći van, prošetati, otići na izlet u prirodu i sl. To je moj đir! Volim kuhati za nekog tko mi je važan, i tako pokazati svoju ljubav! Volim i fini kolač speći za tog mog preferiranog muškarca. A volim i seks…ali sve to što volim činiti za njega ne činim zbog njega već ja uživam u tome! I to želim podijeliti s njim! To i jest smisao biti u dvoje, dijeliti zajedništvo i druženje u veselju. Neće me sigurno veselit ako on npr cijeli dan gleda TV ili mu je nogomet glavna zanimacija?. Ja npr jasno dajem do znanja odmah na početku što ne volim i što ne želim…npr nogomet (ali puštam tog nekog da si gleda nogač ali sačuvaj bože da ću ga ja gledat), ili da ću vrtit i gledat tv cijeli dan, dapače, odmah ću ti reći da to nije moj đir i da ne volim da je moj partner zalijepljen za daljinski! I reći ću mu odmah da volim vodit smislene razgovore o svemu i svačemu…dapače, preduvjet da se uopće družimo je nekakva tvoja široka naobrazba i da imamo o čemu pričati a da nije: što ćemo danas jesti ili...ajmo se sexati? Normalno, svatko od nas može malo odstupit od nekih svojih jastava, može prihvatiti pomalo i ponešto što mu i ne odgovara.
Ali, ako netko nakon početne faze osvajanja i zaljubljenosti odjednom postane druga osoba i počne „trenirat“ svoj neki život koji nema veze samnom, nema šansi da ću ja u tome ostat? I normalno da se pitam, a čemu taj toliki trud svo to vrijeme da budeš netko drugi do li tko si doista? Volim biti svoja i to tko sam i što sam i da me takvu netko prihvati ili ne. I volim kad je on to što jest, makar se samo okrznuli mimohodno! Radije tako u prolazu nego li zakačit se za nekog tko naoko jest, a u stvari uopće nije! Jer, ipak ti treba vremena da otkriješ uljeza i prokljuviš da nije to što se čini da jest! Izbugljeno vrijeme? Nemam ga više na bacanje, ne želim ga tratiti na neke ljude koji naprosto nisu potencijal, barem glede mene!
Tražim kompatibilnost u bitnim stvarima…ili ću je naći ili ne! Uvijek ima ona famozna…produži dalje! Sigurna sam da i žene imaju taj đir, pretvarat se da su netko i nešto drugo! Žalosna je ta mimikrija, uglavnom iz nekog materijalnog interesa (kod muških je to uglavnom nematerijalni, tj sex), ali razumijem ju npr kod onih nekih ptica u prašumi kad mužjaci oblijeću okolo ženki da bi produžili vrstu, ali da žene čine sve i sva (misllim na njihovu mimikriju u vidu napumpanih sisa, usana a od sexa npr niti s, od kuhanja niti k, mala digresija ali većina muških upravo to očekuje od žene) da bi pridobile svog muškarca, to ne razumijem! meni je uglavnom prispodobiva ona: il sa štitom il na štitu! zato valjda i jesam sama, na neke"kompromise" ne pristajem!
P.S.
noge su moje a ni tepih nije loš, dapače! no stereotipi su tako uobičajeni da ih je nemoguće izbjeć. pače, ja ih malo i potenciram upravo ovom sexi fotkom koja kakti govori puno, a jedino autori znaju što i kako! nedajte se predodžbama!

A Case Of You (Trailer)

Link

(nije se dogodilo na današnji dan, trenutak u vremenu, zapis 14.9.2022.g.)

Živim jednim mirnim (reklo bi se penzionerskim) životom, kakav i priliči ovoj dobi! Fizički, skoro pa bez greške, odvaljujem dnevnu rutu brojača koraka. Dobar je to izum, ne opterećuješ se kilometrima već koracima. Stimulativno. U prosjeku pet tisuća dnevno. Ponekad i sedam, deset, a bome poneki dan i jedva 2 tisuće. Hodanje je imanentno čovjeku a ne trčanje! No nisam o tome željela pisati. Miran život očituje se i u raznolikosti, iako bih skoro rekla da mi je dnevni događaj dana odlazak u nabavku u dućan? S obzirom na materijalu situaciju, moj partner i ja si možemo priuštiti ponešto i van popisa! Dobar je osjećaj kad znaš da jedeš kvalitetno i ono kaj ti paše! To je izvor zadovoljstva u ovim letima, jer je ostalih izvora sve manje. Seks je sve manje neka ekstaza a sve više sjećanje na dobar osjećaj koji je nekoć proizvodio. Sada su orgazmi sve tiši iako još redoviti! Sjajno je to. Vidim ovih dana uglavnom ugrožene blogere koji vicevima pokušavaju odagnati nestašicu. Vlada nije donijela mjere protiv tih i takvih nestašica. Za svoju nejebicu morate se sami pobrinuti? U stvari, zadovoljna životinja uglavnom drijema. Moje više nema, ali zato gazdarica dremka. Svaki dan poslije objeda odem se ispružit na velikom bračnom krevetu (sa ili bez partnera) i pokušam odspavati ili odrijemati? Kažu da je zdravo pola sata! Ne uspijevam, ali se trudim…svaki dan iznova. Tako i sa mojom melankolijom uma. Svaki dan pokušavam upogonit moj um sa nekom svrhom i razlogom! Uglavnom uspijevam, ali desert (ili šlagvort) uglavnom izostaje? Zašto? Zar je tako teško vodit smislene razgovore osim i vremenu, sexu, politici i ostalim tricama i kučinama? Biće da se ne krećem u takvom svijetu? Davno sam spoznala da na iskrici neću sresti čovjeka s kojim mogu pričat o bitku! Viceve nikad nisam znala pričat a ne volim ih niti slušat? Oni su dokaz siromaštva duha. Imam tik do balkona nekoliko breza koje (osobito kad je vjetar) raspršuju sitne male čestice kojih mi je pun balkon. No, one me raduju! To breza pušta sveudilj oko sebe svoje male izdanke i tako se valjda održava na životu. Moj život me u mnogo čemu podsjeća na te sitne male letače? I ja se trudim cijeli svoj život rasprostirati se duž ljudi ne bih li doživjela uzvratni doticaj? Dodir kao poticaj je vrlo poticajan! Ako pak odgovor izostane, ako pak ta naša sićušna sjemenka ljudskosti odleprša ko onaj helikopter biljka i završi negdje u žbunu, nije propast svijeta! Imamo mi sanjari ljudska bića dovoljno sićušnih atoma za borbu. Prvi ešalon, pa drugi…i tako i nedogled. Eto, i ukrajinci konačno uspijevaju. Ne treba se obeshrabrit. Nije da se i ja ne smijem, ali ne vicevima. Moj dragi povremeno (po meni prečesto) pogleda Dva i pol muškarca! I glasno se smije! Ja se smijem tome kaj se on smije. Sretna sam zbog njega, ali pitam se čemu bih se ja tako smijala. Ups…jesam neki dan, jednom krasnom francuskom filmu i njihovom humoru. A smijem se i ovih dana nakaradi vozanja kraljice diljem monarhije i ne mogu doć k sebi od tolike ljudske gluposti? U stvari, ona me najviše nasmijava i rastužuje. Sva sreća da ovih dana ova hrvatska nakaradna svakodnevica je zamijenjena ovom engleskom! U moru sivila i mraka, jučer je zasjala jedna rečenica i misao jedne Indijke na upit o monarhiji i smrti! Gledajući svaki dan oko sebe, sve se više pitam hoću li svjedočit potpunoj propasti ljudskog uma? Buljenje po cijele dane u mobitel sigurno nije napredak. Drago mi je da sam danas pročitavši Vrbičin zapis vidjela da još uvijek ima ljudi koji nisu abdicirali od uma! Kakogod, ostavljam vas uz šumu svojih breza. Apšmalcane mahune i faširanci! Digresija? Ne, samo prastara…use, nase i podase!

Danas mi je moj dečko vidio cice nakon pola stoljeća! Eto, moralo je proći pola stoljeća od našeg hodanja i mladalačke ljubavi da dođemo do mojih sisa! Bolje ikad nego nikad, reko bi neko? Ali, ta davna ljubav ima i svoju ružnu stranu, pa možda stoga i nije bila ne samo prva već i posljednja? Zbog tog svog dečka dobila sam takvu šamarčinu od mog oca na javnom mjestu gdje nas je sreo da sam ga zapamtila za cijeli život! I danas smo o tome, jer me pitao kako ga pamtim! Zgodan je on i danas, čak prezgodan i tak…past će neka kava, neki razgovor o tim nekim danima! Pitam se koji dečko tak čeka da vidi cice svoje cure pedeset let? A kad smo već kod daljine, ne one vremenske, već ove kilometarske, piše meni jedan iskričavi znanac (iako živi u Australliji, popili smo kavu i našli se na čagici u zgb davnih godina) ovih dana, da me još uvijek čita! I da pišem jako zanimljivo i sviđa mu se moja iskričavost! Eto, niste imali pojma da iskričavi blog se čita u dalekoj Ausraliji! No, da se manem hvalospjeva (ipak ja nisam Plenković) kako mi ne bi počeli s pločicama uništavat svenarodnu imovinu (sabor), priijeći ću na jedan drugi važan, čak poguban događaj koji se dogodio na današnji dan! Ne znam što vama znači Zagreb od prije ovog rata? Većini ništa jer ste dotepli iz pripizdine, (skoro pa kao i ja, jedino kaj je u mene pol stoljeća) ali ljudima koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća živjeli u Zagrebu, pamtim će taj strašan dan te 1964.g.!

Cit ( izvor MGZ......)
........
“1964.godine izlila se Sava te poplavila velik dio Zagreba . Sava se 25. počela izlijevati te je do 26. poplavila trećinu Zagreba. Vodostaj Save je tada bio više od 500 cm. Poplavljeno je više od 15.000 stambenih objekata. Vrbik je najviše stradao - 90% stambenih objekata (uglavnom prizemnice) je bilo poplavljeno. Tadašnji nasip koji je bio visok do dva metra je popustio i Sava je prodrla u naselja u blizini. Najviše su pogođena poplavom Trešnjevka, Trnje,Pešćenica i Novi Zagreb. U poplavi je smrtno stradalo 17 osoba od kojih je najstarija imala 84g a najmlađa 2g. Zbog poplave se počelo razmišljati o odteretnom kanalu Sava-Odra kojeg se već 1965.godine počeo graditi a dovšen je 1971.godine dok su nasipi podignuti na 5m u akcijama ORA (Omladinske Radne Akcije) gdje je sudjelovalo tisuće mladih iz cijele tadašnje Jugoslavije. Za ljude koji su izgubili krov nad glavom izgrađena su nova naselja Botinec i Retkovec.”

Toliko od mene danas! Istina, ima još jedan događaj na koji me danas podsjetio fejs od prije četiri godine, ali kako većina aktera nije živa (moja pesa i moj tadašnji dečko) neću puščat fotke, osim jedne…paučine u to maglovito jutro iz dežele. Baš ta slika je tako prispodobiva upravo iskrica blogu i iskrici I ima svoju simboliku…tako ste obudovjeli da vam se paučina ulovila na…(dodaj po vlastitom izboru)!

Dogodilo se na današnji dan...prije 10 let sam ovo objavila...a dogodilo se prije možda i više od 30? Bje to negdje 1988.g. kad je HR postala samostalna i sa TV izvlačenjem lota! A fotka je stavljena u povodu 40.godišnjice stvaranja Hrvatske lutrije (unutar YU) o čemu je bila i izložba u Klovićevim dvorima. Sve je to prošlost, ali ako nemamo prošlosti nemamo niti budućnost!


"povratak u prošlost...možda da bih dosegla...budućnost!

btw sinoć slučajno upalim tv kad tamo ja...istina, ona ja prije 25 let...al ipak ja...pa evo mali djelić te mene i ovak podjeljeno s vama (priznajte niste imali pojma da sam bila davnih dana tv star)! "(objavljeno 22.10.2013.)

nisam nostalgična, samo se nekako pitam...gdje su i tko su neki ljudi (ovi trenutni značajni beznačajnici) bili prije 30 i više let?
nakon tolike slave, mogu mirno otić igrat pasijans!
p.s. ponekad su komentari bitniji od samog bloga...pa eto, danas učinih taj izuzetak pa čak i promijenih blog u tom smislu!