HIPOKRIZIJA

reče danas jedan bloger da nije u redu iznositi javno? i kako tajno (privatno) postaje javno? i što je istina? može li ona biti javna ili tajna, ili samo istina! koja se govori. javno ili tajno ovisi samo o tome koliko ljudi sluša. nije isto ako sluša npr pet ili 500? zašto? ako je istina. istina ima pravo uvijek biti javna ma koliko bila tajna. na koncu, zamislite koliko bismo bili siromašni da su svi koji su pisali, pisci, bili tajni i ne pisali o svojem tajnom kao javnom? u čemu je problem? možda u tome što mi ne želimo da netko sazna istinu? jer, naša istina bila je namijenjena samo nekim, određenim ušima. i šta kad recimo neka muljaša, laž dođe do ušiju nekog kome nije bilo namijenjeno? dobijemo npr aferu Wotergate i tolike druge. ali, srž te rabote, te čini, te mislli.....ostaje ista. bila javna ili tajna. dakle, nešto što netko čini ili jest ili nije dobro. po meni je bitna istinitost! ok, treba čuvati privatnost, bilo svoju bilo nečiju. ali kako možemo govoriti o privatnosti, ako smo s nekim podijelili neke misli ili djela? samim time što smo se jebali s partnerom, znači da smo s njim podijelili čin. zašto on o svom činu (njegov je jednako kao i moj) ne bih mogla npr pričati javno? ne samo tako, ali u nuždi, sa nekom svrhom i razlogom, da! jednom sam i ja tako nakon jedne bolne veze (bila sam ostavljena onak...ključ i ceduljica na stolu, a njega nema više...odselio) odjaukala i odbolovala dotičnu javno! pri tome iznoseći tajne...laži, povrede i slična sranja! je li to moralno? je li nemoralnije lagati ili pričati o laži? dakle, da se vratim na tajno i javno! ovo je javno mjesto i doisrta, većina na blogu se već desetljećima sablažnjava od mojih tajni koje su javne. ali ne zato što je to netko otkrio već stoga što sam ja, kao autorica dotičnog, odlučila pisati o tom! i to je moje, ma koliko svi vi mislili da je vaše? vi ste samo promatrači, čitači...to je vama istina iz druge ruke, ispričana mojom prvom rukom. a znate li što je istina? možda čak niti ja ne znam, jer nema objektivne istine. moja subjektivna istina postaje vaša subjektivna istina. sve te istine su obično bez prevodioca...pa se često sva istina izgubi u prijevodu! ako i kada dvoje ljudi odluče iznositi "svoj prljavi veš" van, to je samo njihova stvar. jer, kad god se upustiš u neku interakciju, bio to telefonski razgovor, poruka, razgovor...to postaje javno! očekivati da onaj drugi poštuje našu privatnost a sami smo je podijeliti s drugom osobom, smiješno je! no, ne znači da ne možemo to željeti...jer nam je ipak ponekad neugodnjak od samih sebe, naših čini. ali, i to smo mi i kadri smo to preživjeti, preboljeti i...opet voljeti! opet sebe podijeliti s drugom osobom i uvući se u nepregledne javne tajne. u svemu tome, dopušteno je sve...ali istina je poželjna i potrebna. ne radi drugih već radi nas! i znati razlikovati što je naša istina, što je istina a što je izmišljotina i mašta. često dok sam čitala neko djelo i u školi su nam objašnjavali kaj je pisac htio reći? pa sam se uvijek pitala...kako ja to ili bilo tko osim autora zna što je pisac htio reći? jer to zna samo on, a često možda niti on, jer u dotičnom trenutku je mislio tako i maštao onako, a već sutra...tko zna tko i gdje bje ona/on? stoga, uživajte u trenutku...ma tko bili. da li sudionik ili promatrač ili naprosto samo...živi!

u stvari, ovo je upravo dobro mjesto za tebe, unatoč tvojih 36! jer, ovdje možeš sve..i reći, i opsovati, i zaplakati...i pričati o svojim nacrnjim mislima...i onim nestvarnim snovima. i to vrijedi više od možda bilo kojeg kurca ili onog drugog, nježnog dragog parntera! u ovim okolnostima, možda je bolje i da ga ne nađeš, iako ga želiš i tražiš! ne možeš si to priuštiti, jer svaka veza, čak i ona od malo sexa u ovim uvjetima dvoje male djece ne može se ostvariti! moraš se strpjeti bar još 10 let! znam, to je cijeli jedan svemir i dobar komad života, ali nažalost, svoj zajeb moraš ispaštati! znam, ne sviđa ti se ovo...i ne želim ti prodike držat. goni sve to ukurac! ti najbolje znaš kaj jesi kaj nisi...i što nećeš a što oćeš! ali i što možeš. prilično plastično to se da iščitati iz tvojih blogova. mudar i pametan muškarac će te se kloniti. onaj drugi neki, pa takav ti niti ne treba. i dobro je da si u pripizdini...tamo se mozak najbolje bistri. jebat ga...kako bih ja to znala da nisam i sama sa 30 godina ostala solo sa dvoje djece. i to po vlastitoj volji i želji a da nisam imala pojma kaj je to biti samohrana sa dvoje djece! ali bila sam...i još k tome ljubovala! ali stvarno sam bila solo...za sve svoje nedaće, htijenja, želje...on se pojavio tu i tamo, otišli bismo na neki dobar izlet, neki dobar restoran, neki dobar sex...ali stvarno sam bila sama sa svoje dvoje djece (jedna 13, druga 7g) i tako 20 godina. i rintala sam tako, misleći kako mi je dobro i da sam ja dobro. a ukurac, nisam bila...jer ne možeš biti dobro sa 30 i kojom sa dvoje djece bez parntera! ali moraš. nema druge. ok, nakon 50 g. kad sam došla ovdje na iskricu riješena djece (uglavnom, jedna se udala a druga je bila apsolventica), ostavila i drugi brak i dugogodišnju ljubav iza sebe....e tek tada mogu reći da sam počela disati. samo to, jer kad prodišeš udahneš i svako smeće...pa se tog smeća nakupilo opet slijedećih 10 let...jedno za drugim. upravo baš ovdje na iskrici! a sve išteći ljubav, uništenog samopoštovanja zbog svojih grešaka, promašaja, zabluda. i nemaš nikog nego sebe...i više nit ne pričaš nikome...nego sebi. i blogu! dobro je ovo mjesto, baš za takve...misleće, ali sjebane. one koji znaju i mogu, a opet si amputiraju i ruke i noge ko da su najveći kripli. pa onda i privlače kriple. nemam ništa protiv njih, ali nisu mi par. tražim egal odnos. i dobro je da ne želiš da ti ovi starci prilaze blizu. dovoljno je da se jednom zajebeš i zavoliš takvog. i ja sam, meni je bilo 30 a njemu 40...pa je meni bilo 40 a njemu 50...pa smo još tada bilježili i tucet orgazama...a onda je meni bilo 50 a njemu 60 i tu je počeo kraj! šteta što nije i ranije, bilo bi bolje. trebalo mi je 20 godina da shvatim da nisam dobro izabrala...jer nisam izabrala sebe već njega! bio mi je bog...bio mi je sve...bio mi je božanstvo, a ne samo bog! dok ga jednog dana ipak nisam skinula sa pijedestala na koji sam ga popela. i zamisli, potom je bio tako običan, tako malen, tako jadan....hendikepirani čovjek od 60 ljeta koji meni sigurno nije bio par! jebeš mene. ali, voziš dalje, ideš dalje...u pičku materinu! ima i tamo života za nas hrabre i lude! eto, ovako uz kavu malo sam se i ja prostrla zahvaljujući jednom praćenom...ali, kaže L. ono što doživi jedan čovjek, doživjeli su svi ljudi!

a nije menopauza. što se ne bi moglo reći za neke muške ovdje? pošalje mi danas tip poruku da bi se želio samnom upoznati, a ja kakva jesam, pristojna, htjedoh odgovoriti porukom: zašto ne? kad kaže ne može, ignore! ha ha...pa me uhvatio smijeh...kakvi su to muškarci koji pošalju poruku a stave te na ignore. ili slučajno? ili pak nemaju veze sa samima sobom? kakogod, zadovoljna životinja je i zadovoljena! pa tako, nakon godinu i više pauziranja od sexa (mojom voljom), danas nakon finog ručka, svrših, dva puta! jel tome bio razlog burger submarine sa onom njihovom prefinom salatom od bebi špinata sa mrvicama prepečenca i gran padano sira, ne znam? cijena je paprena, 15 eura...ali nakon svih tih čula za nepce (popraćeno finim kalazićevim crnim pinotom), nije nit čudo što sam svršila sama sa sobom! eto, ne treba mi muško niti za to. a morti je razlog bio što mi je trebala utjeha? jer, danas sam bila (nakon više od mjesec dana) na kavi s jednim frendom, koji je u međuvremnu dobio lošu vijest, rak prostate! pa je i mene to ubediralo a kamoli njega! pet let je stariji od mene, ali ipak...nije to star čovjek? kakogod, još jednom se potvrdila moja davna spoznaja da život ide svojim tokom i ne čeka na naše...budem, drugi put, budem kasnije, ne još etc etc...jer ne znamo nikad koliko dana je još pred nama? mjeseci? godina? a morti i desetljeće? treba biti spreman, moj horacije! a većina ljudi se ponaša (rade i u šezdesetinekoj ili sedamdesetinekoj kao da su u cvijetu mladosti, ali ne zato što im treba već zato što ne znaju kaj bi sami sa sobom) kao da ima jako puno toga ispred i mogu tepsti vrijeme. jer oni nemaju vremena za sebe...za svoje želje, već samo za stjecanje, imanje...a ništa od bivanja! i onda ih zatekne takva neka boleščina. dakle, prije no što stisnete pauzu, odživite život na najjače! uvijek stignete pauzirati, novce zarađivati, kuću urediti, kupiti novi auto...ajde investirajte u sebe i ono što volite? većina još niti ne zna što to je? saznajte!

oni i ja ušli smo danas u 51. godinu našeg druženja! dakle, od davne 1973.g (prošlo je pol stoljeća) bečki filharmoničari su na ovaj dan samnom uvijek tu! to mogu zahvaliti mojoj mami, koja je otkad su počeli prijenosi ORF u YU (HR) gledala taj koncert pa sam ja uz nju zavoljela dotični (možda je baš ta 1973.g. bila i prva godina prijenosa kod nas)! Danas su mi i oči zasuzile...jer to je 50 godina mog života! pozamašna brojka, puno uspomena, takvih dana na samo novo leto uz zvuke Na lijepom plavom Dunavu i Radetzki marsh. Nenadmašno! i što reći?to sam ja, to je moj svijet i tome se radujem. nažalost, mnogi su me pratili u životu, s mnogima sam dočekivala Nove godine, ali jedini jedan čovjek je zajedno samnom jednako tako volio te bečke filharmoničare. zahvalna sam mu jer mi je omogućio da ih i uživo slušamo kad su bili u zagrebu u Lisinskom. evo par fotki današnjeg praznika u mom domu. a i jedna fotkca sinoćnjeg vatrometa. bome se pucalo preko svake mjere. ali, što ćeš, nekima je vrhunac bečka a nekima petarde i pucanje!

lijep je osjećaj kad naiđeš na ovakvo nešto nakon deset let! kažu, važno je što sami mislimo o sebi, ali ponekad je važno i što drugi misle o nama. a ovo mi je važno! kad te netko "pročita" bez da te uopće sreo...e to ja zovem znanje i moć (njezina ili moja, nije bitno). a dotična je upravo to zapisala i napisala ovdje na blogu prije deset let. stoga danas, na staro leto, koje gotovo da nikad nije bilo mirnije i tiše, ovim ću se i ja oprostit od ove stare i s nadom dočekati novu! a danas mi je važno da sam dobro, da su deca dobro. ovo što nije dobro, ne mogu promijeniti ali imam strpljenja durati! sretna vam, nam...Nova!

"mai je Žena.
Jedna od onih zbog kojih su pjesnici mrljali ruke tintom,
slikari razvijali platna, fotografi čamili u komorama, vajari vidjeli u svakom kamenu njene obrise.
mai je Žena sama po sebi. Ali kakva žena?
Onakva iz koje ženskost juri kroz svaku kovrču, svaki korak, pokret ruke.
Ženskost od iskona.
mai je Žena u vremenima kada se ženskošću drže blijeda lica i beskrvni osmijeh.
Nju vide veliki majstori filma jer njeno lice osunčat će platno.
Suncem jarkim i žestokim kakvog vole oni mencelovski, felinijevski, almodovarovski ljudi.
mai je diva i cesarica. Iz kraljevstva gdje se slave tijela, gdje je vječno ljeto, gdje se magle rastjeraju vrtnjom na plesnjaku.
mai je vagnerovka, žena zemlje, ali one koja rađa i kad ju ne siješ.
mai je botičelijevka zalutala u gotički hlad.
Što prkosom plaši čak i sami had.
mai je Žena!
A, ne njena Sjena!
(objavljeno 30.04.2013. u 18:32 by lanena ) "

pročitah ovaj svoj REZIME od prije pet godina i ostah živa! pače, svaka mi čast da sam to napisala još prije pet ljeta! što imam danas za dodati? neki novi rezime? ništa! na zapadu ništa novo! ne igra kod mene (niti je ikad) seljačija ala prijović i slični. ja obleku mijenjam ali ćud i svjetonazor nikad! ne može mi nikad stonse, beatle, tinu...eh, potrajalo bi kad bih sada nabrajala...zamijeniti nitko. kao nit arsena. manje više svi moji su sada dobro, čak i on, moj pokojni bivši. čak i ovi neki drugi bivši s razlogom su bivši. sve u svemu, uživala sam u ovoj godini povratka k sebi! kako emotivno, tako i fizički. dobar je osjećaj opet uređivati svoj "place"! i točno znaš gdje si kaj stavio i kad nisi. i ništa ne moraš, niti se prilagođavati, niti imati obzira...samo živiš! to je taj predivan osjećaj kad si solo! normalno, prati ga i onaj drugi..napuštenosti, samoće i nemati kome reći. ali..ali..došlo je pravo vrijeme baš za to. nema više novih pregnuća, nada, stremljenja...reklo bi se ravna crta! ovih dana čitam poznatog američkog liječnika koji je rekao da bi želio živjeti do 75.g. života i tada otići! jer sve poslije toga je patnja. i suglasna sam posve s njim. zato mi nema druge nego uživati što više mogu do tada. za neke puno, za neke malo...meni dovoljno! sretna vam i ova Nova!


REZIME

(29. prosinca 2018.) ·
danas je točno godinu dana kako sam zadnji put radila! ova godina je za mene bila poprilično teška! počelo je već u siječnju sa dvije operacije, kćeri i zeta! oporavak je bio dug i težak, no zadnjih dana je konačno dobro! konačno se vratila normalnom životu, počela raditi, osmjeh ne silazi s njezina lica. i zet je dobro, kažu da je rak izliječen! i ja sam ljetos imala jednu bezazleniju operaciju koja je uspjela posve dobro i riješila moj problem! na osobnom planu dogodio je prijelomni događaj koji sam čekala 40 godina. otišla sam sa 1.1. u mirovinu i mogu reći da je stvarno tako dobro kako ljudi pričaju! tek sada shvaćam, ne koliko vremena sada imam, već koliko ga prije nisam imala. jurnjava je bila obilježje mog života. u ovoj sam imala i jednu vezu i dvije vezice! reklo bi se tri jebača ha ha malo jača! pregršt druženja sa prijateljima, poznanicima....sve u svemu osim djeteta, prilično dobra godina zame! čak sam se i dugova uspjela riješit zahvaljujući pozamašnoj otpremnini. i znate kaj sam još otkrila ove godine? to da volim svoju samoću, prigrlila sam ju i uglavnom uživam u njoj! redovno odem van na izložbe, kazališta, kino, plesnjak...no više ne jurim bezglavo u društvo samo da nisam solo! istina, teško je ponekad i bolno kad nemaš s kime podijeliti tugu ili radost, ali sve više to dijeliš sa sobom! i nekako si smiren, sretan i zadovoljan! nisam još posve odustala, ali kako je ovih dana prošla i 12. godina mog soliranja, recimo da sam izgubila svaku nadu da ću srest stvorenje koje mi odgovara. što ne znači da opet neću učinit neki kompromis, neku vezicu radi sexa, radi priče ili čega got što se u određenom trenutku pokaže prikladnim? mogu sve, ali i ne moram! to je daj dobar osjećaj, taj balans...ništa ne moraš osim onoga što želiš! definitivno, u ovoj godini nije bilo ljubavi za mene i za nekog od mene! i sve u svemu, ovo je bila dobra godina! nakon šest godina izlazaka i dočeka, odlučih ovu biti doma! bila sam karakter pa sam odoljela raznim pozivima..naprosto sam odlučila biti doma! ta predvidivost nekih događaja sve mi više paše! no, iskočim ja još uvijek tu i tamo iz svakodnevice...ko ona ribica iz vode! no izroni su sve kraći i sve pllići, a dubine sve dalje! svijest o tome pomaže mi živjeti. jedno je kad znaš tko i što si i to prihvaćaš a drugo je kad si u nesvijesti i nemaš pojma kaj ti se u stvari uopće događa jer nisi u stanju zaviriti use! osim nase i podase! svakom njegovo! anyway, i ova Nova će biti kako doliči! i što sam starija svjesnija sam kako je novac važno sredstvo sreće! moš kupit ponešto što te veseli.....eto, u frižideru se "ladi" šampanjac neki talijanski, neko fino francusko vino, nešto janjca, sarmica pod obavezno...ostaci kolača...i bok te veseli! u stvari jedino čemu se radujem je i ovaj put novogodišnji koncert bečke filharmonije! jedino će se juhica krčkati i ometati te zvukove radeckog i dunavske plave valove...davno su mi rekli da sam morti ja trebala živjeti u nekom drugom vremenu, kad se slušao jazz, blues i kad su žene bile...dame? no ipak, draže mi je ovo vrijeme s obzirom na moju feminiziranost! jesam li vam rekla da ću se početi baviti politikom? onako, volonterski sa žutim prslukom na cesti! iako nisam sigurna koliko i u tom društvu nisam ispred vremena? pa ipak, vrijedi pokušati! u Novu s novim entuzijazmom svih prethodnih! A kako se "Nijemac" i ja još ne družimo, valja stvarati nova sjećanja! tko zna što će biti sutra ako me on posjeti? film "zauvijek alice" mi još odzvanja u glavi..tnx no tnx! kak ono vele...činim što mogu, a desit će se što mora! sretna mi...sretna vam..Nova!
p.s. neki (slavni) razotrkivaju sise, guzove i slične im "pertinencije" javno...a je eto razgolitih se....ljudski! jer, sve što je ljudski nije mi strano!

kao što rekoh, jučer sam popila kavu na jarunu. istina, ne u st. tropezu već u jednom susjednom kafiću....a otuda puca pogled na jarunsko jezero! bilo je liski, labudova, riječnih galebova. i jedan ljudski galeb koji se okupao! bravo za njega...malo bilo neobično vidjet muško golo tijelo na štefanje. nismo na bačvicama, tamo je to pod normalno. i to je ta blagodat što mogu, cca deset minuta od kuće, pješice doć na jarun i uživat. kao da sam na moru! često nisam niti svjesna kako mi je lijepo u ovom mom zapadnom điru! čak i bez pese, sada sebe ispeljam u šetnju. sve u svemu, prošao proljev od blagdana, sad ide druga runda. jedva čekam utorak! do tada, hiberniram!

Danas završavaju Saturnalije, drevni rimski festival u čast boga Saturna. Praznik je proslavljan prinošenjem žrtava u Saturnovom hramu na rimskom forumu i javnim gozbama, koje su pratile razmjene poklona, stalne zabave i karnevalska atmosfera koja je ignorirala rimske društvene norme.
Za vrijeme sedmodnevne svečanosti posvećene bogu Saturnu pilo se, plesalo, kockalo i uživalo na svaki dozvoljen i nedozvoljen način; odnosno, nedozvoljeno je postajalo dozvoljeno tih dana, kada čak ni sudovi nisu radili, pa je upravo kratkotrajno odsustvo zabrana i reda pridonosilo slasti razuzdanih užitaka. Robovi bi bili slobodni te bi ih prema nekim tvrdanjama na gozbama posluživali njihovi gospodari. Zato su se zvale i praznikom robova, lat. Feriae servorum. Senatori bi nosili tunike umjesto formalnih toga, a bilo je čak i zamjene odjeće između muškaraca i žena. Saturnalije su završavale uoči dvadeset i petog prosinca, dana Mitre, iranskog boga svjetlosti, dana posvećenog nepobjedivom suncu, pa su taj dan kasnije pokršteni Rimljani elegantno pretvorili u kršćanski svetak i tako mu produžili vijek za najmanje dva milenija. Ali u što su se pretvorile saturnalije? Vjerojatno nisu nestale jer one nisu bile samo produkt rimske civilizacije, nego prvenstveno ljudskog poriva da u sumorno doba godine dobije oduška. Saturnalije su bile festivali kojima se rimska civilizacija, kao i indijska prije nje, i mnoge druge, prilagođavala, atavističkim valjda, ljudskim potrebama. Nesumnjiva im je prednost bila to što su bile jasno definirane – točno se znalo što saturnalije nude i podrazumijevaju. Pjesnik Katul je Saturnalije nazivao „najboljim od svih dana“.
Prema nekim izvorima je upravo ovaj blagdan prethodnica današnjeg Božića.
(c/p moj zapis sa fejsa 2022.g. izvorno sekularni kalendar)

valja raju opismenit, da znaju kaj slave? npr ovog krunu koji pojma nema tko je, gdje je...a još manje da je upravo on direktni potomak austro-ugarskih konjušara! kurve su uvijek bile na malo višem nivou od konjušara u svakoj državi, pa i ovoj!

kako je dobro otić spati u 23h...fala bogu sinoć nije bilo pucnjave oko ponoći, barem ne u mom kraju! i krasno jutro...nigdje nikoga! svi zalegli...a ja ko i svako jutro...moj doručak, moja kava...i blog! jedino kaj su mi se dani pobrkali...nekak mi ne liči na ponedjeljak? u ovo doba inače raja ide na posel, deca u školu i tak...sve vrvi od gibanja...a danas...muk i tišina! ogromni parking pred kućom pun! sinoć s večeri sam uslikala krasan pogled s mog prozora prema zapadu! čitala sam nedugo da će toga biti ovih dana, tih nekih prirodnih rijetkih pojava! još je bolje zgledalo uživo nego na fotki! a evo i moj aranžmanić od pravih grančica (borek je isto tu, ali umjetni). volim si napravit ugođaj! nisam vjernik, ali volim te neke običaje. jjoš iz djetinjstva se sjećam kak je moj stari na badnjak mlatio bakalar i potom ga kuhao on sam, jer ga mama nije znala spremati. meni dobro poslužio jučer i bakalar na bijelo! sve u svemu, sjajan dan koji će mi zasigurno uljepšat moja unučica!

"nažalost, poanta ove države jest upravu u status quo...okamenilo se u glavama ljudi pa je rezultat toga i ova država! istina, 50% stanovništva ove države došlo je iz vilajeta, bilo bosanskog bilo ovog našeg, podvelebitskog...pa je taj mentalitet zagore i krša preplavio metropolu. a tu se skuplja najviše love a zna se, tko ima lovu ima i moć.tko ima moć, ima i društvo! barem u ovakvim okaminama. mi nismo uopće prošli transformaciju društva od 90. naovamo. zabetoniralo se to u glavama ratom, potom dolaskom nedemokratskih i rodjačkih odnosa, koje pače razvijamo sva ova gotovo tri desetljeća! i što očekivati? pa tko će razbiti te okamine. većina koja je to sposobna, otišla je već van. neće oni da im crkva i kvazi moral određuje s kim će i kako spavati u krevetu! ostaju stari, bolesni i izmoždeni penzioneri koji se bave preživljavanjem! šačica političara i potrčka koji su oko njih uredno rade svoj posao i jako su produktivni. svaki dan izmišljavaju nove zadaće, nove papire, nove urede, nove komisije etc etc...a mi smo ko nojevi zabili glave u pijesak i nabavljamo...purice, patkice, odojke i ostale svinjarije! ljetos smo čistili apartmane koje smo izjamljivali, u proljeće obrađivali neki grunt vu zagorju...i tak...kak veli bard krleža:
"Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti, kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo."
tko je videl bavit se politikom, nek se ona bavi nama! tužno, pretužno...nisam hrvatica po zanimanju, al fakat sam zabrinuta za...hrvatski narod?"

hm...gdje smo danas, pet godina nakon (ovaj zapis objavljen na fejsu na današnji dan 2018.g.)? još dalje, oliti bliže...propasti hr naroda! ali neka, uživajte u tome...ali kao i do sada, bez mene!

"Svaka gotovo da jednako počne... pogledom u klizna krila ormara koja su u pravilu poluotvorena! I onda okretanjem u krevetu...čas na jednu pa na drugu stranu. Uvjerava me danas moj frend Đ. da to nije blagdanska depresija. Odnosno ako i jest da joj se trebam oduprijeti? Iako mi nije rekao zašto joj se ne bih prepustila? Rezultat je gotovo isti, tj nema ga. Sekvence nekih filmova ovih dana su mi došle u misao i nekako ne mogu zaspati! Jedna od njih je da je važno koga mi volimo a ne tko nas!? Gotovo bih se složila...iako je tako tužno kad nas ne voli onaj koga mi volimo? Tko nas voli, a mi ne, to nas ne boli. Više nas smeta. I nije točna V. konstatacija da je novac samo za glupe ljude? Dobro dođe i pametnima, Dapače njima je i potrebniji. Dobar je to osjećaj kad si zadovoljan i kad te ne jebe lova. I kad znaš što ćeš i koji osjećaj zadovoljstva (ali ne i sreće) njime obasuti sebe i svoj život. Ali iluzija je ..ili pak laž (u V. slučaju) reći da ljubav nije bitna. Jest...i te kako, baš sada ..baš zato kad odu svi da imamo koga voljeti. I ne može se kupiti...to je nešto, kak veli J....u darivanju. Iako ću se potruditi ovih dana naći razliku između darivanja i....davanja? Radi nesanice koja me prati...od vremena do vremena. S istim počecima i završecima...danas sam se pokušala sjetiti jednog susreta prije 10 godina. Ime mu je bilo ..B! Bilo je to na jednom kolodvoru...tad i tako...i nikad više! Ko u filmu Jack i Jill...francuzi znaju napraviti film. Život mi se još uvijek odvija ko na traci...tri dana jurnjave a potom mir i muk! s tim da ja sada određujem ritam. Bilo je i dalje tu. Kuca, iako uglavnom zalud. bilo je puno više ushita, uzleta...nije da nemam krila, nije da je obronak strahotan....samo...naprosto...to, čega nema! Iako zbog toga čega nema, imam nesanicu! Ovih dana sam promatrala zalaz...onaj zimski! bitno je drugačiji od ljetnog. kroz ogoljele krošnje drveća jedva da se probija...i brzo zađe. nebo se ne žari, samo nešto malo rumenila! no, dovoljno da obasja nebo i cijeli obzor! kao i osmjeh sretnog čovjeka. i žene!"

he...dogodilo se na današnji dan tj zapisano 18.12.2018.g....lijepo je kad natrčim na neki svoj zapis koji je jednako dobar i aktualan, eto i pet godina nakon! bila su to vremena moje prve godine penzionerskog života kad sam tek sređivala štošta...i konačno krenula u život kakav sam željela! nema više tog ormara, nema više niti tih ljudi (jedva da se mogu i sjetit tih inicijala na koga se odnose), koji su mi izazivali nesanicu...uglavnom mirno spavam. ako pak ne, to su neki posve drugi razlozi do li ljubav i ljubavni jadi? brrr...hladno je kak ima i biti u ovo doba. ali, nekako mi sve teže padaju te zime kao i vruća ljeta! nadam se da započinje jedan posve običan i dobar tjedan unatoč nekim bitnim događajima i nekim, nadam se lijepim!

u nedostatku novih priloga za blog, evo jedan stalno aktualan i prežvakavan u vidu pitanja a objavljen prije deset let na fejsu?


btw, zašto muški kad prekidaju, često imaju običaj da sve preskoče...i sms i bilo kakve riječi...naprosto...ispare! ha ha...reklo bi se što da im čovjek radi kad im je takvo agregatno stanje (propuh u glavi)! a opet, kad oblijeću oko žena nimalo ne liče na pare, pače...obično su vrlo kruti i dosadni? zanimljiva neka transformacija? no, nisam kemičarka pa se valjda zato ne razmem u te...mijene? fakat, zašto muškarci misle da je najbolji način prekida..odlazak bez riječi (ili neka laž)...po tome kak prekidaju rekla bih da su nježniji spol, jer uglavnom nemaju muda za reći u fejs (nekima je fakat ovaj fejs dobro došao)?

žene uglavnom kažu, zato što su kukavice a moj muški frend kaže: pa zato što želi izbjeći sva sranja i zanovijetanja žena!

šljaštećih 50 godina lutrije! zvali nas penziće na 50-godišnjicu lutrije! i mogu, osim šljaštećih ovih fotki reći da je bio baš dobar osjećaj neke ljude vidjeti opet nakon pet godina! normalno, neke nisam prepoznala (ušli u neke srednje godine i zaokružili se i ostarjeli), neki pak ostali isti, a neki (rijetki) čak i bolji no što ih pamtim! kakogod, bilo mi je drago vidjeti ih, pozdraviti! većinom su to bivši kolege u poslu, potom nešto moji radnici kojima sam bila nekakva šefica. ali, većinom su to bili posve mladi, meni nepoznati ljudi! no, kada je krenula upravo ova fosilna, kako je dobro vidjeti te opet, ja sam među prvima pohitala na plesni podij i zaplesala kak ima biti! normalno, od jedne umirovljenice se nije to očekivalo, ali bila sam uz bok mladih curki! kao i obično, muškarci tj dečki su zakurac. žene su uvijek bile fletnije za ples. sve u svemu, u bunčiću gdje se sve to odvijalo (bila sam tamo prije cca 10 i više godina), standardni ogromni prostor (ježim se takvih prostora), standardna jela (koji sam većim dijelom i preskočila jer ne jedem kasno navečer), standardno blejane i dizanje ruku u zrak na neke polunarodnjačke pjesme...ali bilo mi je lijepo gledati svo to šarenilo kojem nikad nisam pripadala. već iza 23h meni bilo dosta, ali kako sam otišla s kolegom s posla (i susjedom) nije bilo druge nego čekati dok se skupi čoporić ženica pa da krenemo oko 1 ure doma! normalno da nakon čagice i sveg tog šljašta nisam mogla spavati. no, događaj je bio zanimljiv jer pet godina nisam kročila u tu moju firmu u kojoj sam odradila 30 i više godina! a i sebe sam malo uslikala prije samog odlaska, nek se nađe i koja moja fotka!
malo novih fosila
Link

ali ne i stare navade ovog našeg sustava! dakle, jednako moraš (ovaj put ne moram pljunut i umočit prst u onu odvratnu crnu tintu) ostavit otisak palčeva ko da si došo s druge planete. a mijenjam osobnu iskaznicu uz sve iste podatke, spol (nisam promijenila, a to me nisu nit pitali pa se baš pitam da slijedeći put za pet godina kažem da sam promijenila spol), mjesto prebivališta, adresu, čak i fotke dadoh iste. ali jock. moram sve jovo nanovo ko da sam došla jučer iz pripizdine a ne kao da imam prebivalište u zagrebu više od 50 godina. i pazi sad, otisak prstiju mi se nije promijenio! wow...nisam si ih odrezala, ali oni su ipak za svaki slučaj i to provjerili pa sam umjesto u crnu tintu morala kažiprste gurat u neki aparatić koji valjda digitalno čita moje i samo moje otiske prstića! državu treba (osobito ovakvu) izmisliti! a kaže ona meni, fotke vam ne vrijede, jer iako vas ja prepoznajem ali aparat ne, jer istu sliku dajem unutar pet godina (oni sami rekli da ne treba nova)! a nema ko u češkoj npr da te odmah fotkaju i izdaju ti novu osobnu...za pet minuta! i to me koštalo (nova fotka+nova osobna iako je sve isto ko i prije pet let) skoro 30 eura! voila...sad mi je jasno zakaj od ove jebene države živi cca 300 tisuća uhljeba! ali, sretna sam da sam sve obavila unutar uru i nešto sitno! pa sam se onda išla počastit ručkom. usput obišla mimohodno bivšu firmu i prođoh ko pored turskog groblja! ko da nikad tamo nisam niti bila a kamoli radila od ve do ve 30 godina! jebeš taj šljakerski život! i ja sam se promijenila. izvana i iznutra. ne mogu više pisati kilometarske blogove, mailove i slično! i malo sam špancirala danas city centrom one i mogu reć da sam ostala mrtva ladna na svim tim šljokicama iz izloga...vabe i mame za doček nove! a ove godine ništa ne planiram, konačno ću biti (tako se čini) doma ko i 3,5 miliona hrvata! istina, zapeo mi za oko jedna kožna suknja (uska, jer široku imam) kakvu sam imala pa poklonila u jednoj od ovih seoba...i probala ja to...ali nije to to. imam neke čudne dimenzije kukova i bokova te struka! u struku br 42, u kukovima 38 a bokovima 40.....pa ti sad to skombiniraj! 40 prevelik a 38 premali...a dužina, predugačak, čak i za mene babca! nemre nosit kožnu suknju ispod koljena...mora biti barem malo iznad? i tak ništa od šopinga! a da sam se sva preznojila u tim kabinama, jesam! i to još nije vikend već samo petak. nije to više za mene, ionako mi puni i pretrpani ormari! nemam to kamo niti nosit da još živim 50 godina! a garant ću to nosit u staračkom ako doživim 100-tu i to za neki igrokaz kad će tražit dvorsku ludu!

dobro je da sam mogla, jer dugo već nisam. već sam se i zabrinula da više ne mogu plakati? zašto sam plakala? zbog svega što je bilo i onoga što nije! prva ljubav, brak, djeca i sretne godine! potom su došle one druge, jednako nesretne ko što su ove bile sretne. pa onda se opet javila sreća s patnjom. i tako desetljećima. između odgoja djece, samovanja i čežnje, odvalila sam više od desetljeća. i taman kad su me djeca napustila, napustila sam ja i svoju ljubav. i ostah sama samcata. uz toliko lica iz mog života, odjednom se nađoh nikom potrebna, sebi nedovoljna?pače, suvišna. što ću ja sada sebi takva? koja sam to ja nakon 20 godina života za druge. i sa pol stoljeća počneš ispočetka. nisi više ona koja si bila prije 30, nisi niti ona koja si bila zadnjih 30. koja si? e za to mi je trebalo dobranih gotovo 20 da shvatiš, a potom i prihvatiš. i zato sam plakala. zbog svih pregnuća i uginuća...od drugih ka meni, od sebe ka drugima. možda su ove slike zadnjih desetak godina nekako najupečatljivije, ali samo zato kaj su najsvježije. i one prije su ostavile neizbrisiv trag...i zbog njih sam plakala. što su bile a više nisu. i plakala sam danas što toliko toga nije bilo a trebalo je. jer da jest, danas bi bilo drugačije. tu svoju osamljenost sam nekako pronosila i kroz brakove...i uz djecu...i uz ljubavnike i ljubovanja...poneki pokojnik, više živih ali nepostojećih barem u mom životu. tu i tamo pokoji razgovor, poneka kava i podsjećanje na neki drugi život. na ljubav. na trud. na smisao. a potom besmisao svega. rezultatski gledano. davno reče taj moj pokojni najvažniji čovo u životu: čemu sav taj trud i sve te ljepote ako je silazak samotan? a jest. iako bi bio i u dvoje, barem u ovo dvoje koje sam zadnje probala. i to sam probala...biti sam u dvoje. ljepše je ovako. i zato sam plakala. baš dobro da sam mogla plakati i isplakati sve te svoje...najdraže. i važne. i prošle. nekako sam i sretna što su svi prošli. i djeca imaju svoj život i svoje brige, koje nisu moje! i bivši suprug ima svoje brige i život koji nije moj. neki dan me zove kćer i žali mi se kako joj otac to i to...a mene to uopće ne dira! imala sam i ja oca, imala sam i ja probleme....i sjetim se na svoj posljednji zajednički život i vezu i shvatim koliko sam bila prikraćena, koliko me sjebao taj moj bivši...i zato sam plakala. jer sam mu to dozvolila. dobro je da mogu plakati, barem povremeno. taj aluvij u sebi treba povremeno isprazniti...kako bi nastao novi! i da, jarče....postoje posebni ljudi jedino kaj ljudi koji ih ne sretnu niti ne znaju da postoje, jer nisu niti sposobni shvatit njihovu posebnost! čak i žene.a nekih takvih, nema više. e tada osjećaš prazninu, nenadoknadivu. jer nema drugog tog i takvog, nema drugog tebe...pustoš i praznina kakva i inače vlada u svima vama. čast izuzecima.