HIPOKRIZIJA

Napišem glupost, ali nije da ju nije nitko pročitao (vjerojatno jest) već je point u tome da nitko NE ČITA! Osobito ne novine, one šuškave i papirnate? Ali, nije nit čudno, u stvari, nema se što čitati u HR (čast izuzecima). Jer da ima, vidjeli biste da sam napisala glupost da je Obzor subotnji dodatak Vjesniku umjesto „Večernjem“! Naime, Vjesnik (novine) je prestao izlaziti davne 2012.g. i iako je bio kultna novina (mislim da je zadnji glavni urednik bio nenadmašni Igor Mandić), unatoč toga divlji kapitalizam i „hrvatska baš me briga za bilo što pametno“ je uspio uništiti te kultne i jedine dobre i neovisne pametne novine još iz Yu i početaka HR!
No, da krenem dalje od konstatacije kako nitko ne čita. Ja tu i tamo čitam i pročitam poneki pametan članak. Pa je tako u dotičnom Obzoru oveći članak objavila i K. Peović i upravo sam se na njega osvrnula u komentaru tam kod Slovka o tome kako današnji ljudi (nažalost) iako vide kamo vodi ova ekološka katastrofa, nisu u stanju shvatiti i izabrati…ili propast svijeta ili propast kapitalizma! Naime, oni biraju kapitalizam i tako idu u pič.mat! Ova rečenica je samo sukus onoga što sam tamo pročitala i sluglasna sam!

A suglasna sam, sa stavovima o kapitalizmu i propasti radničke klase (znam da vam profačica Peović nije autoritet jer vi znate više i bolje ha ha), i sa mišljenjem u istim tim novinama , još jednog pametnog, pazi sad, Bosanca…

Aleksandra Hemona (malo je mlađi od mene, ali generacijski smo blizu) , uglednog bosansko-američkog pisca koji je pobjegao kad je počeo rat, trenutno profač na sveučilištu Princeton.

I gle čuda, čovo o svemu progovara ali ovo zakaj pišem ovaj svoj uradak je citirat ću ga, jbt baš se slažem s njim! Pa kaže čovo, svjetski priznat (otprilike isto što i ja mislim) cit iz "Večernjeg lista", Obzor, subota, 13.7. pa koga zanima može i pročitat cijeli članak neće mu biti žao!

„…osjećao sam te mane od početka, moja generacija bavila se tim manama, ali sam vidio i neke vrijednosti u tom socijalizmu. Ono što je Jugoslavija imala, ono što je bilo moguće u Jugoslaviji, a u Bosni to sad sigurno nije moguće, jest ta vjera u zajednički društveni projekt. …a sad se u Bosni grade palače dok ljudi žive na ulici i nemaju što jesti, a društvena infrastruktura niti im hoće pomoći, a sve i da hoće, nema čime jer je pljačka osnova društvenog, nacionalističkog uređenja. Ljudi moje generacije zamišljali su i vjeroavali da postoji treći put koji nije ni socijalizam ni fašizam, nego da se iz te društvene zajednice, u okvirima vjere u zajednički boljitak, mogla napraviti tranzicija bez nasilja, koja nije zahtijevala rat. I to nije bilo neizbježno, to je bio izbor izvjesnih ljudi, političara s jasnim namjerama i ciljem. Bila je moguća drugačija tranzicija da se sačuvaju dobre stvari iz te Jugoslavije, a ukinu loše. Dakle, nisam nostalgičan za Jugoslavijom, ali isto tako ne mislim da je bila zločinačka tvorevina…“.

Eto, toliko o čovjeku čije se ime našlo na špici Matrixa! Drago mi je da mislimo isto, jer začudo…očito oboje mislimo! Većini u HR je problem to sve i pročitati a kamoli razmisliti o tome? Ima nas...btw čovo reče da je anarhist...i po tome mi je blizak!

šteta što mi hrvati svojevremeno nismo isprobali taj đir bacanja kroz prozor omraženih popova i svećenika koji su stoljećima samo zgrtali i pljačkali svoj narod? možda bi danas bili i mi vjerski osvješteniji da smo imali svoga jana husa? jer u češkoj danas ima jedva cca 20% vjernika, ateista 34% a najviše neoprijedjeljenih 44%! a možda bismo bili i bogatiji kak su oni po plaći, standardu i svemu ostalom. bili su do 90-tih 100 godina iza nas (rusija i željezna zavjesa) a danas su 100 godina ispred!
pa na današnji dan kiselih krastavaca na blogu (cijeli dan nema ni zuc a kamoli koja riječ), evo malo prosvjetiteljskog duha...nadam se da će bar netko pročitati ovaj članak o povijesnoj defenestraciji (bacanje kroz prozor) pa možda nešto i naučimo (te), osobito ovi prepametni kad je vjera u pitanju, za buduće generacije!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/katolici-u-pragu-baceni-su-s-prozora-on
da-je-poceo-brutalan-vjerski-rat/2586344.aspx

reče jučer Pat da su joj moje kave sa šlagom, moji izleti i moja stolica zanimljivi za čitanje! jer, da nisu, ne bi znala koliko često i kako to činim? pa da još malo podastrem svoj život jer očito ima interesenata i znatiželjnika, da ne kažem picopatnika i jalnih?

dakle, ovaj mjesec (a još nije prošao) sam potrošila cca 1000 eura! od toga je na kave, izlete, druženja ošlo cca 300 eura! pretpostavka je da je toliko (a dopuštam svojim frendovima, znancima, prijateljima) da potroše i duplo nego ja, jer sam od stare garde koja misli da muškarac ipak treba više "sudjelovati" u troškovima nego li žena. dakle, nije malo ali mi je gušt! svaki put sam bila pozvana, dakle kad te netko zove, moš prihvatit ili odbit. kad ja zovem, onda je na meni da osiguram veći dio!

imala sam krasan život glede putovanja, doživjalja. ne za tri kune i ne na grbači drugih. dapače, često su to bili prvoklasni provodi jer sam 20 let bila s jednim lavom (manager koji mi je bio i surpug) koji nije žalio glamura i sjaja, kak to i priliči jednom lavu. neke od znanaca, ljubavnika, ljubavi...sam i sama "navukla" na dobar život i gušte! i sama fino kuham, radim dobre kolače, volim sex! a što ćeš više u životu? ta nije valjda smisao života arbait?

i da, imam jednog frenda s kojim svakih par dana popijem svoju kavu sa šlagom! jedan dan on plati, drugi put ja i tak već 15 let! nekoć, dok smo radili pili smo kavu svaki dan...onak u pauzi! oboje smo radili u dobrim firmama. bilo je prije više i zajedničkih ručkova, ali kako smo sada oboje u penziji, ručkovi su rjeđi...ali još uvijek puno češći nego li u raje, Pat!

a glede sranja, i to je jako važno u čovjekovom životu! uredno to činim svako jutro, barem jednom. a onda ponekad i tokom dana. pola zdravlja u godinama je upravo u sranju. da nemaš zatvor, Pat, možda bi manje srala po blogu? ovako, piši briši...ali, kao što vidiš, ja i kad o sranju pričam, ostavljam traga! nek se nađe, ako ništa da netko prčka po njemu...što sam jela, što sam pila, koliko sam papira potrošila i sl.

nemoj se žuriti čitati, ostat će ovaj blog zauvijek (ukoliko to uopće postoji). želim ti dug i plodan život i da se u mojim godinama moš svaki dan posrat! pa onda čak i pisat o tome! eto, blog s posvetom je tu, kava sa šlagom popijena...sad mogu u dan!

kamenjak, boja mora

samo da vas pozdravim!


Jučer onako mimohodno, zastao mi je pogled na ovom nakaradnom imenu na jednoj ovećoj zgradi ispod arene i tik do autobusnog kolodvora. Navrle su slike iz djetinjstva. Ogromna drvena, već prilično pohabana, vrata moje škole! Kako mi se samo činila ogromnom ta zgrada i ta vrata tada. Prođe i 60 godina od kada sam prolazila kroz njih. Prođe i deset (ili tako nekako) otkad sam zadnji put bila u Puli.

Ne volim više Istru jer podsjeća na neke bolne događaje, ljude, stvari. Imam ja i sada roda i kome svratit tamo (sister ima i apartman i kamp kućicu i zemljicu, sestrične dvije, strina…što Vodnjan što Pula, dvije frendice, jedna Medulin, jedna Premantura, jedan dugogodišnji frendu u puli, koji možda ovo i čita (poznati perfomer), a nekoć sam i sama imala zemljicu i kampicu) ali dugo već nisam. Niti neću! Naprosto, nisam nikad odsjedala kod rodbine ili prijatelja, radije platim neki apartman i onda sam mirna i ne moram nikom titrat niti osjećat zahvalu. Tako funkcioniram već desetljeća. Možda to i nije dobro, možda nisam trebala sve te veze precvikat, ali takav je bio moj izbor iz razno raznih razloga. Općenito, u životu nikad nisam htjela mukte prolaziti već sam sve svoje gušte plaćala na drugi, teži način. Život bez prijatelja, rodbine i svih tih "rodjačkih" ja tebi, ti meni.

A bila mi je ta Pula i Istra jako draga! Prošpartala sam ju uzduž i poprijeko, uglavnom van sezone. U sezoni sam bila svega par puta u tih zadnjih 20 let! Naprosto se užasavam tih gužvi na plaži, na cesti, u dućanu, u kafiću. Pa ipak, dala sam se nagovorit ovih dana otić u tu moju Istru i naravno, požalila! No, to je već druga priča i neću danas o njoj

. Ima par krasnih fotki koje ću podijeliti, ali nedajte se zavarati. Sve te fotografije sa nekih izleta, godišnjih…sve su to mrtve slike živih događaja. Fingirani često. Dobro reče jučer peempe u svom blogu kako često na instagramu (nisam tamo), face, iskrica weblogu vješamo neke fotke, neke dojmove…o sebi, drugima…a nema onih istinskih nutrina.

Jer, lako ćemo za paučinu koja se hvata po ćoškovima stana ili kuće! Što ćemo sa paučinom koja je zaposjela naše srce, um, dodir? Kako skinuti te slojeve i naslage koje smo brižljivo skupljali sve te godine…kako se zaštitit, kako ubost, kako zajebat, kako ne voljet? Kako zaboravit sve što smo bili i kako ostvarit sve što jesmo ili prije što nismo? Ili što želimo! Što želimo? Eh, možda da ona vrata nisu i danas tako velika jer mi je ogromna rupa u duši zbog upravo te moje škole (otišli smo rano iz meni tako drage Pule). Ostala mi je trauma kad sam došla u novi grad i novu školu, pa zalutala u krivi razred. Pamtim te suze ko danas!

I koliko je takvih „škola“ u životu i iz života bilo, tamo, tu…nije važno gdje! Izranjavani, obezglavljeni, umorni a opet mi, željni još tračka života, nade…svega! I žal što sve to više nije i neće biti. Što će biti? Uglavnom ništa! Jbt treba prihvatit to ništa, barem u mom slučaju. Teško! Pa ipak, ništa drugo ne preostaje! Osim poneke frendovske kave, neke nade koja umire posljednja! Svjesna sam da je starost pokucala na vrata. Sve manje mogu, želim, ištem! Pa ipak, čovjek je biće koje ne odustaje...di sam ja još od stote (ima i na iskrici stogodišnjaka tak da...)! Dobro vam jutro, ovo nedjeljno!

vižula, arheološki park (rimski)


malo jedrenja


(bodulaš, ceja) istarski akvatorij

Kao što vidite, ostah bez teksta!

uz jutarnju kavu, imam potrebu napisati par riječi, tek toliko da ne prođe nezamijećeno, od mene barem! dakle, to jest život. jer, ne živi se život tako da ga ne živiš! posegneš, kreneš...i to je poanta. živjeti ga, pa potom i odživjeti! i da, možda će proći i tih 17 bez života, ali sa jednim drugim smislom koji moraš! možda te to i drži, kao što je mene držalo, dok me držalo. a onda polako popusti i opet kreneš ljubiti, voljeti...tražiti srodnu dušu! to ti je imanentno, isto kao što je onim drugima bauljanje po dostavi, pesima i ostalim "životnim srećicama"! svatko nek živi svoj...pri tome vidjeti tuđi, ali ne živući ga. eto, imam jednu frendicu 50 i više godina. ona je cijeli život, nakon kalvarije od braka, ostala solo. i nikad nije imala nikog...i nije htjela nikog. i to je njezin izbor! hm...danas kad ju gledam, gotovo da je rezultatski, jednako...njezino nikad nikog i moje...uvijek željna, žedna i voljna života! i ja sam solo. ali...ali...postoji bitna razlika...baš ovo što kažeš, želiš život i imaš ga u sebi. a da li i koliko će se ostvariti, makar i u 70-toj...gotovo da nije bitno. ioanko smo svi sami. ja sam cijeli život provela u traženju smisla u dvoje, u čovjeku, prijatelju, drugu...ljubavniku! i sretoh ga nekoliko puta...ali ali...nema ga! i nebitno je (iako je bitno i bolnije) je li otišao ovako bestraga skončavši životni luk ili je naprosto odjahao u suton. u srcu ostaje i duši ostaje ožiljak...ali znaš da je bilo, da je trajalo i dok je bilo tako imalo je smisla! na koncu, tako gledano, ništa u životu nema smisla jer kad tad ćemo otići i neće ostati nikakav trag nakon par generacija da smo uopće postojali? ali jesmo...i trajali dok nas je bilo. eto, to je meni neka ne satisfakcija, već utjeha. ili naprosto pomirenje...probala sam, voljela sam, živjela sam! i sutra se spremam na jedan "sunovrat" (koja prelijepa biljka ali i životni zajeb) , ali...ali...kako znati što je to ako nisi gledao, njušio, dodirnuo? a nije proljeće kad cvjeta, već je zima...života!

What's Love Got To Do With It

Link

Ti bi još volio? Još uvijek sanjaš ljubav i zanos! A moje sve ljubavne priče su završile! S tobom! Možeš tako godinama ić od ljubavi do ljubavi, s ljubavi na ljubav. A onda jednom odustaneš. Odeš. Ne možeš više, jer ne želiš! I onda počneš uživati u lijepim malim stvarima života kao što su nečija zaljubljenost u tebe! Nije loš osjećaj ali zna biti naporno? Ili uživaš u zajedničkim izletima i druženjima. Ručkovima. Seks može biti jako dobar ili pak loš, gotovo da ti je svejedno! Nema drame. Krojiš sastanke i rastanke kako tebi paše. Radiš prioritete u životu i slažeš ljude u vrstu…najbliži, bliski…i svi ostali! I nemaš grižnju savjesti, jer vidiš i znaš da i takav (bez duše) daješ više nego li većina s dušom! Gdje si se izgubio? Zašto? Kad ti ljubav svaki put donese toliko patnje i boli, čak i više no što možeš podnijeti, zastaneš! Kad ti trebaju godine da se oporaviš, ne i zaboraviš, već naprosto potisneš i počneš opet samo živjeti a ne i voljeti, shvatiš da je trenutak ljubavi i sreće satkan od milion suza i patnje, dana, mjeseci, godina! I kažeš sebi: no more! I tako živiš, day by day! I svrate mnogi u tvoj život i svi oni ištu nešto, ali ti shvatiš da ne išteš više ništa do li malo smijeha, neku toplu ruku, neki fini ručak, neki dobar izlet…buđenje uz nekog. Može li to bez ljubavi? Može! Nije isto. Nema one force, onih ushita i krila, onih jecaja u zagrljaju strasti. Nema više niti priča u kojima si posve inn! Ali nema ni svega onog drugog kada ljubav mine. Nema zalupljenih vrata, napisanih oproštajnih pisama, razvoda, pas mater i sl. Miran razlaz…bilo mi je lijepo, bilo mi je drago, ne bih više, nemojmo više etc etc. Je li to ljubav s predumišljajem? Daješ se onoliko koliko misliš da treba i da je dovoljno! Jer nitko ne zaslužuje, ne više, već…. Nada! Niente! Zero! Kakav je život s tim? Dobar! U ovim godinama zadovoljan si dobrim. Čak i ne znam što bih s odličnim jebačem? Kuharom? Tipom koji me želi voditi na putovanja po svijetu, npr Kubu? Postoji li uopće stvorenje s kojim bih htjela biti dulje od sedam dana? Davno već mi je jasno da bih željela imati nekog svog…neko biće s kojim se razumijem, s kojim mogu pričati priče, ne radi priče već istinski. Voljela bih se i maziti od vremena do vremena. To uključuje i seks i buđenje uz nekog. Ali…ali…kada i koliko mi paše! Kako uskladiti sve te svoje potrebe i želje s nečijim tuđim? Teško. Svi mi funkcioniramo na način da volimo ugađati sebi. Uglavnom tako i funkcioniramo da smo sebi prvi i jedini! Djecu apstrahiram jer uglavnom su u ovim godinama negdje drugdje! Tko ostaje osim nas? Mi sami! Svatko gleda sebe i svoje porebe…pa kad mu se ide u kino, zove nekog. Pa kad mu se pije kava zove nekog. Pa kad mu se ide u šetnju ili na ples…zove. Neki pišu pjesme pa tako zovu i prizivlju? Neki crtaju i glume dvorske lude, pa prizivlju? Neki naprosto šute i skrivaju se misleći kako je neisticanje nazanimljivije? Svi mi funkcioniramo kad mi osjetimo poriv za nešto! Ok, ponekad i nas zovu i traže i pitaju nekaj. Dobro je kad se to poklopi i s našim interesom i voljom, ali često je drugačije. Često druga srana nema potrebu niti želju kao mi…za ništa od toga kaj npr mene zanima i veseli? Tko je važniji? Mi ili oni? Jasno je tko! I sad se opet vraćam na ljubav. Što je ljubav? Traženje naših interesa i sebe samih u drugima! Ako nam se to u velikom postotku posreći i nalazimo, sretni smo i dešava se ljubav! No, kako to obično biva u ljudskim odnosima, najprije primjećujemo kompatibilnosti a onda post festum izranjaju različitosti. Pa one rastu, pa one prerastu nas same! Razlaz. A ja sam odlučila razići se i prije susreta! Dakle, mogu biti s nekim tko ne ište ljubav, tko nije priljepak i ne traži simbiozu. Volim svoje interese, sklonosti…volim svoj život i teško da ga želim i mogu mijenjati! Mogu li prihvatiti nekog sličnog? Mogu. S vremena na vrijem! Predzadnji zajeb je bio u tome što, kad sam srela jednog takvog s kojim sam imala puno zajedničkog pomislila kako bi to moglo biti to the end? A nije. Više niti to ne mislim, što ne znači da se nisam opet zajebala i pomislila kako bi bilo lijepo imati nekog…takvog? Zato više ne planiram dulje od dan ili tjedan, ali zato si taj dan ili tjedan posve isplaniram i uživam (ili patim, jer godine donose sve više patnje a manje gušta) u svakom trenutku! Ta organizacija lijepih dana i sadržaja gotovo da mi je postala opsesija. Nije mi više gotovo niti važno s kim već što? Iako ovo što normalno uključuje s kim, jer ne može biti bilo tko! No, sve u svemu, sve je pase, starost je pokucala na vrata i sve sam tiša, sve manje želim, mogu a i činim! Čovjek se nekako pomiri sa svime i sa sobom!

i tako smo mi skoro pa osvojili broncu? ali nismo, jer smo četvrti! odostraga! pa kaže EU ljestvica najboljih i najlošijih plaća u EU, gdje smo mi zauzeli četvrto mjesto ODOZADA! bravo mi! ali, zato imamo jedne od najvećih poreza na plaću (i penziju)! ali, kako je to ono što ste htjeli, neću vam kvariti gušte i zadovoljstvo. uživajte u stečenom i osvojenom četvrtom mjestu!


https://www.index.hr/vijesti/clanak/ovo-je-prosjecna-neto-placa-u-hrvatskoj

/2583848.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_ostalo_d_0


btw čitam i o velikom IT kvaru u svijetu pa se pitam, jesam li ja to neki zloguki prorok, jer sam upravo prije dva dana spomenula kak ćemo ak kihnemo tj ak crkne sva informatika i mi crknuti?

btw vidim da još uvijek traje i diskusija kod slovka o porezima...pa se nekak pitam, koliko vas na prošlim a i na svim prethodnim izborima nije glasala za postojeći sustav poreza (hdz-sdp) i koliko vas nije uopće izašlo na izbore, jer kaj bi se vi inkomodirali i mućnuli malo svojom glavom. i još izabrali nekog tamo za koga nitko nije čuo, osim možda vas i još ponekog? jer, da bi mogao nekog drugog izabrati moraš upogoniti i svoj mozak, pročitati i nešto drugo osim oglasa, reklama i čitulje o umrlima. upogoniti i svoje ostale resurse za nešto drugo osim za svoju rit? znam, lakše je ...use, nase i podase! idem poradit na ovom...use!

neki smijeh me danas uhvatio, jer sam popila prvu iskričavu kavu nakon jeseni prošle godine! ups...no coment! ali, nekako me to (a i ova poruka koju sam dobila od izvjesnog martela glede spominjanja mog nicka na đusinom blogu) ponukalo da danas napišem jedan blog! jer, pisao ne pisao, tinta se suši! pa tako i ja...pisala ne pisala, vrijeme mi prolazi u hibernaciji. sezona kiselih krastavaca u punom je jeku!

kao i tolike godine do sada. neki se (većina) roštilja na moru, ja se hladim u klimi i pokušavam misliti? iako, nije baš neka korist od toga. pače, bolje bi bilo da sam rugoba i glupača, valjda bi mi se karte bolje posložile i podijelile? ovako, ispada stalno da sam ja predobra za sve njih! barem ove koji sa 60 i kojom preostanu, jer je većina tih mojih vršnjaka i okolo, zauzeta 20 let mlađim ženama! pa se izbor nas generacije svede ili na 10 let mlađe ili na 10 let starije! a priznati ćete, nije to neki dobar izbor (ja se uvjerila u to)!

dakle, baš sam išla pogledati i fakat, nisam iskričavu kavu popila već više od 9 mjeseci! to je još jedan dokaz (kak veli patricia) da iskrica umire, iako ja mislim da je posve umrla! stoga, kako nemam adekvatno (čitaj: egal) društvo za pijenje kave, ćaskanje i slično, ostaje mi jedino da ovdje kratim vrijeme i pišem blogove. neko veče sam tak dobro svršila sama sa sobom, gledajući jedan dobar film! ha ha...mogu ja još svašta, ali uglavnom sama sa sobom! toliko glede sexa na iskrici (što meni i đusiki spočitava ovaj tip u poruci) iako priznajem da se nisam sexala s tipom s iskrice ima već evo pune dvije godine! što ne znači da se nisam sexala zadnji put s nekim prije dva mjeseca (izgleda da to neke ipak zanima, iako mene uopće ne jer kad me zanima sex, ja si ga priuštim)!

da se vratim da ovog tipusa (poslao mi je vrlo uljudnu i pristojnu pvt poruku) kojeg smo đusi i ja spomenule? zanimaju me oni ko neki lanjski snijeg! navodno su dvojica...jedan iz ove slavonske županije a jedan iz splitske! ovaj iz splitske je čak samog sebe krstio idiotom, tak da ja nemam više kaj dodati! a dotični me osocira na jednog tipa odavdje (s kojim sam čini mi se nekoć i kavu popila pa ga odbila potom) koji mi se stalno javljao, ali s različitim nickovima. i jednom ja ne budi lijena, kupim dosje! ajme majko, 18 nickova...pa je potrajalo dok sam ih sve blokirala! sigurno je u međuvremenu otvorio bar još neki?

pa se pitam, kak to uopće učinit da imaš nekoliko nickova? ja eto ovaj jedan jedini (onaj stari mai su mi blokirali, a ostali su obrisani). kaj da otvorim deset novih mailova pa se prijavljujem na iskricu sa različitim nickovima? zamorno i glupo! ali, u sezoni kiselih krastavaca, možda umjesto pisanja nove abecede, priđem otvaranju nickova...umjesto svako jutro jedno jaje, svaki dan nick jedan!

kakve veze slonić dambo ima sa ovime kaj sam napisala? ima!

On mi je dao naslov, jer upravo ovih dana se u njegovom Šibeniku održava omaž njegovog rada u memorijalnom prostoru u Šibeniku! Obišla sam svojevremeno taj prostor, odgledala i jedan albanski film u njemu (Košute) i žao mi je što ovih dana nisam bila tamo.

A neću biti nigdje, jer sam danima već nigdje. Hiberniram, vegetiram i sve ostalo što uz to ide. Jebem ja ljeto kad jedino gdje mogu ugodno biti u zatvorenom prostoru, u klimi i iole podnošljivih 26 stupnjeva! Ok, okupala sam se ja danas u rijeci, jučer tri puta, noć je bila friška. Ali, ali…i ta rijeka umjesto da osvježi i da malo zacvokoćeš kad ulaziš, izmjereno jučer 28 stupnjeva! Pa tolko nisu nit oni starački bazeni u toplicama? A more si mislim da je ko pišolina ovih dana! Ok, vjetrić pirka i sve to, ali ljudi moji…koliko ste sati bili ovih dana vani? Tko ovo može izdurat? I tko to može volit?

Da se vratim na Arsena. Nema čovjeka kao ja! Ok, neki ljudi vole pričati i imaju dara. Ok, neki ljudi ne vole ljeto i vole jesen, planine. Ok, neki ljudi vole ples, izlete. Ok, neki ljudi vole jesti fine stvari i biti aktivni u životu! Ok, neki ljudi nisu škrti i uživaju u životu. Ali…ali…većina ljudi (govorim o muškarcima) su….neuredni i zmazani. Uvjeti u kojima žive su jeza. Kužim da netko ne može sam počistiti kuću, stan, vikendicu ili kaj već…ali ali…može to platiti ženi koja to može učiniti umjesto da živi u ćumezu! Ok, to je turcizam, ali ne mogu se sjetiti neke prikladne naše riječi? Ok, i ja sam olabavila zadnjih godina pa više ne ližem podove, suđe, prozore…jer nikad niti nisam! Otkad nemam pesu, stan je tako čist da nemam kaj niti čistiti? Ok, povremeno ipak treba ponešto usisati, prebrisati i tak. Ali, ali…kako mogu ljudi živjeti u ćumezu?

I zašto je to muškarcima nemoguća misija? 90% njih, no priznajem ima cca 10% koji drže do osobne higijene, paze kakvu će obleku stavit na sebe, cipele nisu one s kapicom iz borova, ali ali…kad je kuća ili stan u pitanju…samo kaj žohari i štakori ne hodaju po…suđu, špajzama, zahodima i sl. ok, vikendice služe za odmor…ali i njih trebaš bar dva puta godišnje očistit, posjetit, nešto napravit da ne zgleda kao da je ali babina pećina? Nemam pametnija posla, nemam nimalo volje za bilo kaj napisati, ali Arsen mi je bio povod, jer, nema čovjeka kao ja! Nije stvar niti do suđa, niti do čistoće, niti do vikse…stvar je do čovjeka, bilo prijatelja, bilo ljubavnika bilo poznanika! Nema takvog i šlus! Ok, ok…i ovo sam upotrijebila namjerno deset puta…i da, ok je da ga ovdje nikako ne tražim! Ima i drugih mjesta, mogu jedino uzet lampu i otić u bačvu i tražit…čovjeka?


Link

Ljubav moja...Sara!
tu je imala dva mjeseca (prije 14 godina) kad je došla k meni iz Dumovca i zarobila moje srce godinama i...danas kad je više nema, ona je tu!

bravo francuzi i francuska! bravo i poljska (koja je isto to učinila na prošlim izborima)! jedino mi, HR i hrvati ostajemo gmizati pod desničarima? to ja zovem odgovoran narod i pojedinci, kako oni koji su izašli na izbore tako i političara koji su se ujedinili kontra le pen!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/debakl-desnice-na-izborima-u-francuskoj

-stizu-reakcije/2580391.aspx?index_ref=naslovnica_vijesti_prva_d


Link

zeleno...zeleno

Dva i pol sata hoda kroz kanjon Kamačnik definitivno mi je danas osvijestilo da to više nije za mene! Osam i pol tisuća koraka u jednom danu nadomak sedamdesete je ipak preveć! No, sada barem znam kaj mogu tj ne mogu! Više se neću gurati na neke duge staze, jer su mi ove kratke posve dovoljne.

Ne samo u vezama već i u šetnjama! Pola sata čisto dosta. Nema više Sljemena (barem ne na duge staze), nema više Kraljičnog (ionak je zatvoren već par godina), nema više Glavice, nema više Maksimirskih pet jezera! Čega ima? Pa ipak sam ja to danas prehodala. I zaradila ručak (pastrva) koja je bila dobra ali daju drveni beštek, kak ne bi mi starčeki valjda učinili harakiri? Rekla sam im da ću ih tužit googlovom vodiču tj meni! I drugi put nosim beštek sa sobom!

Ali, štrudla od šumskog voća im je bila super! I lijep je to park šuma i rijeka, ali brate mili ne trebam potegnut skoro 100 km da bih šetala…Sljemenom? No, dobar poziv se ne odbija, kao i mogućnost izleta. Otkad sam ostala bez auta i kako sam pala u neku depresiju koja me drži već skoro godinu dana, primoram se dići i otići iz kuće! Često nije važno kamo niti s kim. Važno je da se gibam, po nekoj drugoj od uobičajenih putanji! Mislim da je to staračka depresija, nemaš više volje nikamo niti s kim! Naprosto, svugdje si bio, sve si vidio, doživio…slijedi samo ponavljanje? A priznati ćete da ponavljanje nije uvijek majka mudrosti!


pitam se pitam, kamo bi me mogao odvesti ovaj most?

Čak mi je teško zamisliti i osobu ili mjesto kamo bih ja željela ići i biti? Nema toga, nema takve! Hm...nije li to depresivno? Nije možda kao u onog Ace Stankovića i za knjigu, ali za moj blog je!

Evo par fotki, tek toliko…ova zelena boja odmara…dušu….tilo…um! Pa ipak, stalno se pitam kad ću ohanut od same sebe? Eto, već slijedeći tjedan planiram Sljeme, pa opet Pokupsko…ljeto stvarno nije moje doba, bježim od sebe, od vremena, od ljudi…a put u pakao popločen je najboljim namjerama.

Ponekad mi se čini da sam sebi sama najveći neprijatelj i da ne trebam imati druge? Ali, dok čitam i gledam vas, shvatim kako sam dobro i kako mi je dobro! Samo tako nastavite, meni odmah bolje čim dođem ovdje!


rječica

ubavo mjesto skradin


(moja malenkost pliva kraj "inkriminirane" crne Gatesova jahte

Cit.

"U knjzi o tehnoogijama starog Egipta pominje se jedan drevni egipatski prevarant. Ovaj prevarant je uništio sarkofag napravljen od nekog iznenađujeće tvrdog kamena.
Napravio je rez na pogrešnom mjestu. Testerom za bakar je pilio kamen i izabrao je pogrešan smjer piljenja. Ali je nastavio marljivo raditi umjesto da stane. I ovaj primjer velikog, ali nepoželjnog truda, zadivio je arheologe. Postoji mnogo kontroverzi o tome kako je točno kamenje piljeno u starom Egiptu.

Ali ne radi se o tome, već se radi o činjenici da je čovjek nastavio radnju koju je trebalo prekinuti!

Vidio je da je pogriješio, ali nije stao! Zaista se trudio da stane, testerio je i testerio. Možda mjesec dana, možda dva (možda tri ha ha, moja opaska ).

Pokušao je svladati neuspjeh marljivošću i upornošću. I tako je ostao neispravan sarkofag koji je još uvijek bio koristan nekoj mumiji.

Ali odgovorna, vrijedna osoba ne može stati. Ona nastavlja da djela u pogrešnom pravcu ili ide u pogrešnom smjeru. Takva osoba misli da je sve u trudu i radu. Misli da mora brže hodati i energičnije sjeći. Truditi se još više, misli da mora još više služiti toksičnoj osobi, davati još više pažnje i sredstava nekom tko je iscrpljuje, mora uložiti još više novca u posao za koji nema nade. No, ako sve pođe naopako, ako je odabran pogrešan pravac, rezultat će biti samo neispravan „sarkofag“ u koji će vaše nade biti pokopane.

Ali, „uporan i vrijedan“ čovjek nastavlja da „siječe granit“ j nastavlja da ide u pogrešnom smjeru i ulaže još veće napore koji ga samo odvode do cilja.

Marljivost i upornost pogoršavaju neuspjeh! "

Ova priča mi se činila tako poučnom ovih dana! Pa sam konačno i ja prestala "marljivo i uporno pogoršavati neuspjeh" i konačno odustala od pogrešnog smjera! A kažu da je najbolje "popraviti" pogrešan smjer tako da kreneš u...suprotnom smjeru!


(more, ah more i prazne plažice)

Pa sam zato u par dana obišla ubavi Skradin koji ovih dana baš i ne vrvi gostima, što je meni jako pasalo! Ova tirkizna voda gdje se Krka miješa s morem je prekrasna! Pa te uzvisine okolo, pa kanjon Čikole, pa okolica Šibenika (ovaj put s druge strane), pa Drniš (sretoh Budišu oca). Jel možete zamisliti da u Drnišu prvoklasna teletina ispod peke i krumpirići, sa salatom, kruhom i vinom i pivom koštaju slovom i brojkom 26 eura? Pa gdje toga ima? A na moru (npr u Skradinu cijene duple). A susrela sam se u ovih par dana i sa posvemašnjom ljudskom glupošću, koja traje još od stare ere! Kako je taj naš puk primitivan i vjerski zatucan?

Ali, sve u svemu, osim što je izlet od par dana zagore i mora bio poučan, bje tu i gušta! Turista nema, jedva tu i tamo...poljaci, česi...njemaca nema, austrijanaca nema. Čak nema niti slovenaca? Niti gužve danas na cesti a vikend je? Pa smo potegnuli iz Dalmacije prema staroj Riječkoj cesti na dobru janjetinu u Zdihovu! Nekoć smo tamo pod obavezno stajali na vrućoj janjetiti! Bila je i danas više no odlična! I onda starom karlovačkom do Zagreba! Josefina, Karolina, Luizijana...sve je to pase! Svi samo jure autoputom a nemaju pojma kak smo nekad putovali na Jadran!
Ove rode sam uslikala ponad janjetine, mama i podmladak? bilo ih je duž stare Karlovačke nekoliko! Eto, toliko od mene ovih dana mog vegetiranja i hiberniranja!



rode u Zdihovu¨

p.s. btw slova, jel vrijedi ova jahta i moja malenkost kaj pliva kraj nje? ali to ne bje u Skradinu već u jednom ubavom mjestašcu kraj Šibenika

Imala sam jednog dragog prijatelja i dugo godina smo se družili. Obično petkom na čagici, a nakon čagice dugo godina (dok nije nabavil auto) dolazio je k meni spavati jer je živio van Zagreba i nije bilo baš veze za otići doma npr iza ponoći? I tako smo funkcionirali dosta ljeta. Subotom, nakon čagice, spravili smo neki ručak zajednički i nakon toga razlaz!

No, onda je on ušao u vezu, preselio svojoj dragoj i nakon par godina priča se raspala. Razlog, ljubomora (njezina, tako je on rekao)! Nažalost, oboje su patili iza toga i sjebali si prilčno život. On tako da je nastavio očijukati preko fejsa i interneta sa tim nekim frendicama (to je bio jedan od razloga razlaza) i posve je prestao izlaziti van. Život mu se počeo sastojati od priče: kuća-posao-kuća! I obolio čovjek na srce uslijed premalo kretanja i virtualnog života. Loše hrane kako se obično hrane muškarci koji žive solo. I sve to je uzelo danak. Nema ga više, a imao je tek 55 godina života!

Zašto ovo pišem? Pa možda zato što sam kamo god se okrenem, okružena ljudima (poglavito muškarcima) koji upravo tako žive! Žive virtualni život. Oni će svako veče biti na nekom sajtu…iskrica, badoo, tinder, facebook poznanstva, grupa ova ili ona, razgovori ugodni ovi ili oni u grupama na whatsap!

Sve je tu, šarena laža života koji to nije! Jer, to gotovo ništa ne košta (osim nešto minuta, ali više se nit ne zove na normalni mobitel već sve na whatsap? Jebem ja vas! I njih koji su vas na to natjerali. Nema više real life života! Ne ide se u kino, ne ide se u kazalište, kakva čagica, kakva šetnja, izlet, ne daj bože otić na neki koncert u gradu. O sexu da ne pričam, samo se gleda kak to netko drugi radi a sam ste posve zaboravili i ne možete jer ne prakticirate!

Sve u svemu, kurac od života i život od kurca! Da bar i to? Jer, nemrete virtualno jebat a i to vam paše! Za to ne treba napor, može se trkeljat kolko te volja, oblizivat se, lizat, svršavat…sve virtualno i verbalno i ništ ne košta! Ne treba čak napravit niti napor za kupit viagru ili neki gel za ženu ili obični kondom? Sve ide ko podmazano! Na žalost ili na sreću, nemrem ja to! Kad mi netko počne tri večeri zaredom pisati samo poruke i hitat lire a da pri tome ne ostavi svoj broj (ali onaj pravi a ne whatsap), gibam u vidu lastina repa! što da ja radim s tobom dulje od tri večeri tipkanja? Pa kako pa zašto, pa on bi, pa ja sam super….o tempora, o mores!

Ako je vama to ispunjen život, meni nije. Ja ću radije s večeri biti solo i bez ikakvih nus proizvoda u vidu zvuka, glasa ili što već. Dapače, uživat ću u svojoj tišini, nekom filmu ili pisati blog i kvalitetno pričati sama sa sobom! Znat ću da sam solo i da se ne zavaravam! I da, srce mi je zdravo, bubrezi još na mjestu, prostatu nemam a i rodnica mi nije posve suha! Za onaj pravi, stvaran seks. Virtualni sam davno prestala i ne mislim ga započinjati osim sa samom sobom! Pa ne treba mi tipus za virtualni seks, to mogu i sama!

Nisam još abdicirala...niti umom, niti tijelom a bome niti duhom!



Link