HIPOKRIZIJA

Dobro društvo (najbolje je društvo koje se ne planira), super mjuza 80.tih...sjajno vele kaj je dobro, treba ponoviti! izvrstan prostor kluba Jiggy bar (Novinarski dom), publika raspoložena za ples (čagicu)...puno smijeha. čak nisam niti dugotrajno čekanje taxija me nije omelo!

Kao što nakon grmljavine, sijevanja, kiše, vjetra…jednom rječju oluje širokih razmjera pogledom obuhvatimo svo to zbivanje koje mine, tako i ljudske oluje iznjedre mir! Cijeli život jurimo za nekim svojim snom, stalno opjevavamo neke kraljice i kraljeve svog života, stalno težimo i želimo. Ponekad ostvarimo, ali uglavnom ne.
Još iz onog djetinjstva iz kojeg nosimo traume ljubavi koje nije bilo a toliko smo je bili željni, do gubljenja i stjecanja tokom skupljanja sebe i svojih ostataka….što po radnim mjestima, što po vrtićma i školama, što po raznim bespotrebnim i iscrpljujućim raspravama tijekom bračnog ili nekog sličnog života…nosimo to sa sobom! Rijetko ispustimo te zavežljaje. Često vitlamo njima oko sebe ne bi li zgađali nekog koga smatramo odgovornim?
Ali, u stvari nema drugih krivaca a niti zaslužnih osim nas samih! To su naša očekivanja! Ona su zaslužna i odgovorna za sve. Sva razočaranja, sve suze, sve bjegove i povratke. Mi smo ti koji ne „valjamo“. I uglavnom se ne možemo mijenjati. Možemo samo preživjeti ovakve oluje i nakon njih se osjećati…mirno! Zadovoljno. Prazno! Je li ikome praznina bila lijepa? Uglavnom nije, težimo punini, a onda nas punina rastače, razapinje, propinje i nokautira! Pa i nadalje joj težimo. Punoća praznine!
Ja danas tako na proplanku svog života nakon jedne oluje koja je trajala bome i desetak dana! Zemlja (terra) je natopljena kišom (suzama), vjetrovi su otpuhali sav smog i plinove koji guše, munje su popalile svu „suvad“ od suhog granja, lišća…svega trulog i uvelog. I takva umivena, sjedim tu pokraj sebe i osluškujem. Valjalo je to i zapisati. Ne želim ništa, ne želim nikog, nemam ništa, nemam nikog. Hm..iluzija nemanja za razliku od iluzije imanja! Mnogi su to toliko bolje od mene opisali, napisali…pa ipak, meni moje riječi služe.
Već koliko sutra, opet ću željeti, htjeti, ne moći, ne smjeti…ali to me neće odvratiti! Jesam li štogod ipak naučila u ovoj potonjoj oluji svog života? O da, ne mogu nadoknaditi sada i ovdje, ubuduće, sve što je trebalo biti a nije. Jer nikad niti neće. Što ne znači da neću opet željeti, nadam se ne nikad više ovako snažno i jako svjesna da nije moguće. Izašla je „ljutnja snova“ i nema više ničeg nemogućeg. Niti snova niti ljutnje. Ali, da sam imala san, jesam. Ako sam i sanjala nekoć, nešto, sada sam se probudila i nastavljam živjeti snove.

Link

Gary Moore I Had A Dream

nekako me ova fotka uvijek razgalila, pa i danas kad mi ju je fejs poslao kao podsjetnik na druženje na jarunu prije sedam let!
tada sam bila mlada baka, a sada sam već seniorka. no, kako mi valja iskoristiti i ovaj zadnji dan premiuma, lijepo je da se pozdravim na prvoj strani. sretan vam prvi maj, praznik rada!

nije praznična, ali nakon katarze i čišćenja, dobro dođe!

Status Quo: Whatever You Want
Link

Ken Hensley - Lady In Black
Link

još malo, a možda i posve drugačije...namjere su uvijek iste!

Chris Rea - The Road To Hell
Link
i da, nismo sami!
Gary Moore - Still Got The Blues
Link

za kraj, zna se! vrh!
John Mayall & The Bluesbreakers with Gary Moore - So Many Roads
Link


ovih dana su mi se motale svakojake misli, neke su preživjele a neke su umrle, umjesto mene! riječi su izgovorene, pisma napisana...ostala je samo mjuza! jebeš nas vodenjake...mi kad ne znamo kaj bi, naprosto isparimo!

o da, ima još...I'll take care of you
Joe Bonamassa & Beth hart - I'll take care of you
Link

EMANUEL....i moja privrženost!
Danas sam pohodila njegovu izložbu! Prekrasne slike, meni barem. I upravo to što se nije uklapao u svoje vrijeme, slikarske pravce i proklamirane uzuse (nije imao svog mecenu kako pollitičkog tako niti materijalnog te nije slikao portrete i drugo po narudžbi) upravo to mi se kod njega sviđa. A time odišu i njegove slike...tako je svoj! Sva ta drugačijost koju je imao. Osobito par slika. U dva tona...ili čak jedan..jednu od tih sam i zakeljila. Ekspresionizam i impresionizam su mi inače dragi iako ovo njegovo nije to, ali je radio izlete. Istina, draži su mi akvareli od ulja...no njegova ulja na posebnom platnu (jute) čine njegove slike tako drugačijima od ostalih ulja...kao da će iskoračiti sadržaj iz slike. Cijela ljepota je stajala 25 kn (uz vodiča)!

Smiješi mi se i Ermitaž...Katarina Velika. Oni koji su bili u Rusiji davno su mi rekli kako je muzej Hermitage (jeste li znali da to na francuskom znači utočište?) prekrasan! Nažalost, meni je strašno da je tu divotu i to zlato platilo svojim životom i bijedom, glađu i bolešću milioni ruskih ljudi. Kada ste bili zadnji put na nekoj izložbi? Otiđite!

A kada ste bili nekome netko?

Jutrom me probudila poruka sms...
„Vozim se u vlaku kraj tebe...dobro jutro
A nema ni Sare
Prozor spušten“
„Dobro jutro i tebi...pogledala sam kroz prozor...onaj drugi, koji nije „spušten“. I otpratila te pogledom.“
„Lijepo“
„Pa ti si meni bio nešto lijepo i žao mi je što više nije tako“
„I meni
Nedostaje mi to lijepo.“
„Pa javi se nekad...i tak...“
„Može“

Shvatiš da je dobro što osim pogleda na Grmoščicu i Sljeme imaš i pogled na tračnice! Iako vlakovi voze pravocrtno, imaju stanice! Na kojima možeš sići ili se popeti? U stvari, u ovu godinu dana kako sam tu, malo sam koristila tu prednost silazaka...na pravoj stanici? Možda sam češće ulazila na pogrešnim?
No, da se vratim na Emanuela Vidovića, koji je bio drugačiji od drugih slikara. Tako su i neki drugi umjetnici npr života drugačiji od drugih ljudi?
I neki ostaju zauvijek upisani i utisnuti u nečijem životu! Ja očito ostavih traga...jer neki bivši su i danas gotovo tu? Ne treba trgati sve spone života ali niti ih održavati na životu tek toliko. Ako sam ikome (ili bolje ičemu) privržena to je ta moja ideja o ljudima...sve ih trebamo, sve ih imamo!

Ako da, ako pak ne, ne treba ih! Eto npr danas sam bila sa svojom frendicom koje smo si više od toga više od 40 godina! Ta naša vodenjačka sposobnost da uzimamo tj primamo ljude i otpuštamo jednako...bez imanja i bez moranja, onakvima kakvi jesu! Nikad nikom od svojih partnera nisam uvjetovalla da nešto moraju...ali sam uvijek jasno davala do znanja što želim i što mislim o njihovim „sranjima“!

Izbor je bio na njima...nažalost, neki su namah izabrali svoja sranja a post festum shvatili da su se zajebali? Naravno, potom to i skupo platili. Nažalost, to sam onda i ja skupo plaćala jer nije bilo ostanka ili opstanka meni bez njih! Dvoje je dvoje a nikako jedan nije dvoje! Dugo nisam nikoga ostavila, barem ne namah! Naučila sam tu lekciju jako dobro u životu...uvijek možeš otići ako nemaš drugog izbora?

Sada, pod stare dane shvatila sam da je umijeće...ostati? Ne pod svaku cijenu niti preko granica? Taman toliko da budeš i da jesi...jer kad nisi, nikome, pa niti sebi nisi! Od toga nitko nema „koristi“ a uopće nije stvar do koristi. Često sam se pitala zašto su drugi ljudi tako isključivi? Onda me poučila moja mlađa kćer: „Mama, pa nisu svi kao ti, daj shvati već jednom, dovoljno si stara!“ .

Pomalo okrutno, ali istinito! Ja ljude sudim po sebi, umjesto po njima!

/zapisano, objavljeno 2018.g./

e moj nepismeni narode, tko će ti voditi državu!

https://www.facebook.com/watch/?v=1863626774077877&rdid=PGAi18YFQMiaB4jX

prođoše i dvije godine od tog našeg posljednjeg dana. na mojim si rukama, najprije utonula u san, a potom posve otišla. vet branimir bio je tvoj posljednji dom. često onuda prolazim a i ova fotka podsjeća na taj dan, zadnji naš dan. ni danas se nisam oporavila od tvog gubitka. imam pregršt ljubavi iza sebe (brakovi, odgoj djece i dr.), ali tvoja ljubav...naša ljubav bje drugačija, onako kako samo čovjek i pas mogu biti. 13 godina je puno godina i u mom životu. donijela sam te u kuću iz dumovca na rukama...imala si svega tri mjeseca. promijenila si mi život, ti si meni bila puno, ja tebi sve. kažu mi, uzmi drugog psa! nema drugih. glede toga sam ti vjerna, moja sara! ima jedan kutak u mom stanu u kojem su sve slike koje mi znače...djeca kao mala, potom njihova vjenčanja, pa unučica, pa moji muževi, moji roditelji...moja vjenčanja....ali najveća i centralna slika te moje obitelji (izgubljene i aktualne) je upravo ona, moja sara.

dakle, petak je dan za metak...ali u ovoj iznimnoj situaciji (dno dna) valjalo bi da metak primi netko drugi!

dakle, troje sudaca ustavnog suda su jasno rekli NE mišljenju Ustavnog suda. a srž njihova priopćenja i izdvojenog mišljenja je upravo ovo:
"....Ono što većina u US RH zapravo govori u svome Priopćenju je sljedeće:
rezultate izbora ćemo priznati ako premijer bude netko drugi, a ako to bude Zoran Milanović, onda ih nećemo priznati. To Priopćenje je, u stvari, prijetnja i novom Saboru da paze što rade, i koga podržavaju. Ta je prijetnja duboko protuustavna", navode u očitovanju."

mini državni udar ustavnog suda! jer, ovdje uopće nije u pitanju Milanović niti mandatar niti premijer, ovdje je u pitanju volja 4 miliona birača koji su izabrali svoje predstavnike u Sabor, najviše tijelo vlasti RH! e sad, tko može tim izabranim sabornicima nametati koga oni smiju ili ne smiju izabrati među sobom za premijera, koji pak bira vladu tj ministre? kažu da je iznad naroda samo bog (iznad mene nije nitko) tak da ne dam da mi itko prijeti! a o govnaru šeparoviću i ostalim govnarima ustavnog suda (pola hdz, pola sdp) koji su isluženi političari prvo treba smijeniti kad dođe bilo koja nova vlast (normalno, nehadezeovska)! kao i sav taj šljam i nakupine mulja koje su se namnožile desetljećima! po meni može bit premijer i Penava (užas) ili bilo tko...samo nek se slože i odjebu HDZ s vlasti!

neću o izborima, jer je raja rekla svoje i sad pijunčići trebaju složit figurice i počet se igrad demokracije! za jedno 200 godina nakon prve zasađene trave (višestranački izbori) morti bumo kosili onu pravu, englesko-hrvatsku travu? ili bumo uskoro jeli svoju, suverenu travu! ali ja ovih dana doživjeh jednu svoju katarzu izazvanu jednim običnim i banalnim kuršlusom!

a potom je nesporazum ovladao svim porama. i kako to obično biva, prođu dani gnjeva, pas mater, jebemjojmater,jebemumater....pa onda šutnja posvemašnja! istina, nismo lupali vratima, ali ionako su nam ovi jučer zalupili sva vrata pred nosom. osim onih pakla!

no, kad su ljudi normalni (čitaj, stari) onda dođu k pameti i zgruntaju pizdarije, kako svoje tako i od onog drugog. pa se neki ohlade, a oni drugi dođu do usijanja...a zna se da hladna voda hladi usijano željezo! i dogovorili smo primirje, paktirali ga čak. ne i patentirali, ali bumo. makar samo na riječima. u dobroj vjeri, ko što su i glasači izašli na izbore u dobroj vjeri...a ovi sad nek kemijaju! tko vam je kriv kaj niste kartagu ne samo porazili već i razorili. neka se horde i pljačkaši zalijeću i slijedećih četiri godine! što se mene tiče mogu i četiri puta četiri! po meni nisu imali niti one prve četiri.

a glede novih priloga, nadam se da će ih biti. ne moraju biti kao prošli vikend, ali smiješi se slijedeći. bit će zanimljivo. čak i sama misao da ću biti gdje ću biti, bit će dovoljna! klasa optimist, iako sam ovih dana bila prvak u pesimizmu. ne znam jesam li više preferirala hičkoka ili agatu? imali su svi negativci svoje uloge. klaun je prema njima beba. no, svršilo je sve preko šnicle i arsena. kojem se potom pridružila i lili (ona od neko veče). i skladno smo se rastali, uz poljubac do...preksutra! tako je lijepo biti nekome nešto i kad je taj tebi nešto. do prvog nesporazuma? nove katarze? hm...sinusoide su srž života...malo gori, malo doli! eppur si muove

a. dedić: pravilna ishrana
Link

btw nemam trenutno što pisati...naprosto živim...iznenađenja (lijepa)...sranja...ljepote....sklad! ali, život jest sve to! nakon dugo, predugo vremena...netko mi se uvukao u misli, tijelo...do nedostajanja mi! no, u tome i jest poanta i ljepota...biti zajedno i dati si prostora. hm...bliži se ljeto...pitam se kako i koliko ću s tobom? već mi je sada previše...vruće! no, kao i obično u životu, nije sve niti do nas. na toliko toga ne možemo utjecati, ali na ono što možemo, trebali bi. dobro je znati razliku. kad, ako ne sad?

tek toliko, da sam bila ovdje....
David A. Stewart - Lily Was Here ft. Candy Dulfer
Link

volim francuske filmove! volim filmove pune okusa (hrana), boja...cijelo vrijeme cvrkut ptica u francuskoj 1880 i neke, prekrasni pejzaži, kadrovi, kamera...a i ona i on! film okus ljubavi odgledah večeras u dobrom društvu i uživala sam. istina, malo su pretjerivali sa hranom, jer su non stop jeli...a kad francuzi počnu spravljat hranu, to je fešta. a dokoni ljudi tog nekog doba u današnje doba zvali bi se žderonje! ali, danas ljudi u malo čemu znaju (i mogu) uživati!

lijepo je imati s kim otići u kino...nisam bila par mjeseci (zadnji put u kinoteci odgledala zadnji film w. alena). pisala sam i ovdje o dotičnom, al se više ne sjećam jer me nije baš me oduševio. pao je dogovor za slijedeći put u kinu neka komedija!

ja koja dobro kuham i jela sam svašta, i vani po restoranima diljem hr i vani, te doma kuhala gotovo sve što sam i vani jela, zabezeknuto sam gledala sva ta francuska jela, te delicije koje možemo samo sanjati! i dobro je jer ne volim pretjerivanje u ničemu, pa niti u hrani. uvijek su mi na pameti gladni kroz stoljeća dok su ovi i ovakvi iz filma žderali!

no, hrana je ljubav i kuhajući uvijek sam pružala ljubav! zato i ne volim jesti sama. a ni film ne volim gledati sama. prilika za sjesti u Muzeju suvremene umjetnosti, popiti neku cugi prije i odgledati film. publika posve drugačija od uobičajene publike u cinestarima...zvuk dobar i ne preglasan, osobito jer nema šuškanja s kokicama i ostalim kino pertiencijama! zato i treba otići u Metropolis kino ili u Kinoteku. tamo se puščaju filmovi ko nekad! otiđite, "studenti" (kak nam je tepao ovaj čovo na blagajni) imaju popust i mogu kupiti kartu za ciglih 2 (umjesto 4) eura! lijepo je okusiti ljubav ponovo!

ponekad nam se život nasmiješi tako da ne moramo sve sami. pa tako pročitamo ili čujemo nečije mislie koje su identične našima. netko kaže upravo ono što bismo sami, ali još i bolje! toliki su pisci učinili da sam čitajući ih, uzviknula, eureka! pa oni su to bolje napisali od mene, bolje se izrazili...kako je to predivan osjećaj sresti biće koje misli...osjeća...razmišlja. brainstorma s tobom! a stefanofski je u ovoj emisiji upravo to učinio. inače nije moj đir, ali me frendica upozorila da pogledam "u svom filmu" (danas bje repriza a dajem i link) i jesam. i nije mi žao! upravo čovjek kojeg sam nekoliko puta i uživo imala prilike slušati kako maestralno prebire po žicama, danas me oduševio i u svom promišljanju!

osvrnut ću se (po meni) na njegova najvažnija promišljanja!prvi i najvažniji zaključak je da ljudstva vrsta ne napreduje! napreduje tehnologija, ali ne i čovjek tj ljudska vrsta. i nadalje se ratuje kao prije stotine godina, i dalje se ubija, nema empatije, tolerancije, ljubavi. te sinusoide ratova i stradanja pa onda uspona vječne su otkad je čovjeka. tehnologija ne može zamijeniti čovjeka, unatoč AL-u.

jedna rečenica mi se naročito dopala: tražeći dobar život, život nam je prošao! ambicije, stres...ta trka za dobrima u 30-tim godinama košta nas izgubljenog zdravlja kasnije. trka za novcem i izgubljeno vrijeme umjesto da smo radili ono što volimo a ne što moramo! i složila bih se s njim...status penzionera je najbolji! radim ono što volim a ne što moram.

nema bliskosti, a celebriti kultura preplavila je sve pore društva. ta kultura postala je institucija, i dok ne dosegnemo dno (a blizu smo) nećemo krenuti gore! ta harmonija i kaos kozmosa događa se već 50 godina...i nikako da se preokrene trend kaosa u harmoniju.

zdravlje...jedino je zdravlje važno...barem meni u ovim godinama (i on ga se dotaknuo kao bitan čimbenik života)! govoreći o svemu ovome gore, ne mogu ne osjetiti da naokolo srećem upravo samo takve ljude...trče i jure za novcem, poslom, imanjem...a bivanje može čekati? ne može i ne smije! ako toga nisi svjestan sa šest banki, nikad niti nećeš biti. žalosti me to kad gledam ljude oko sebe i vidim to što oni ne vide. ne mogu im ja pokazati put, jedino što mogu jest skinuti šešir!

Link
Link

lijepo je jutros doći na blog...ko u dobra stara vremena...danas...jučer...imaš što čitati, komentirati...onako, osjećaš ko da šećeš ulicom punom ljudi...kao da su svi iznijeli svoja blaga na blagovanje sebi i drugima!

ok, sagi i izidea su iznimka koja potvrđuje pravilo! ima sretnih ljudi koji su se ovdje sreli i trajali (eto, moja kćer i dvadest godina)! ali...ali...ima jedno veliko ali. uglavnom ne traju, uglavnom priče završavaju i prije no što su počele. od nerazumijevanja...prijevara...laži. jer, on je npr. bio dugo u braku i jedino što zna funkcionirati tako...ona čeka uvijek kad on dođe! ili on zna da je ona tu, makar je i daleko. ili ona zna da je on tu iako on to ne želi.

sve su to priče jedno te iste priče koja se zove veza! i čekaš cijeli dan da te nazove, jer bi htjela. i on se javi i misli da ti samo njega čekaš. ti nesporazumi u stvaranju neke priče više počivaju na nesporazumima nego li da stvarnom suglasju. on želi sex a ti samo dodire a do sexa ti više nije ili obrnuto, on ne može a ti još bi. i ima još milion razloga zašto ne. možda uvijek prevagne onaj milion i prvi, koji kaže da. a onda preispitujemo...zašto nije odgovorio na moje eksplicitno pitanje? pa on kaže, daj nam vremena? kao da će se s vremenom on ili ja promijeniti? možemo li prihvatiti jedno drugo kakvi smo. a ne sviđa nam se toliko toga. ali ono što nam pašej e nenadjebivo.

dobar razgovor umjesto sexa, sex umjesto razgovora...sve se to isprepliće. a onda, ko grom iz vedra neba, poneka pogrešna riječ, gesta...povrijediš ga, povrijedi te. i nije ko u braku, svako ode samo na svoju stranu kreveta i jutrom opet sve ispočetka...zajedništvo sim pa zajedništvo tam. kad dvoje ne žive zajedno i ima svaki svoj dom (ili barem pokušaj) uglavnom nakon svakog vrhunca (bilo fizičkog bilo mentalnog) treba sići...otići u drugu ulicu ili još gore, posve drugi kvart, na drugom kraju grada ili drugi grad. pa pada kiša pa ti se neda naći s njim, pa te ostavi čekati zbog posla cijeli dan i očekuje da ti njega očekuješ. željno čak. pa kad i ako to izostane, jer taj dan nisam haj naj...i eto riječ po riječ...odi ti u pičku materinu, jebem ja to, kaj si on-ona umišlja etc etc.

i čemu uopće se upuštati u takvo što? zar samo zato što bismo htjeli, smjeli, mogli...ko nekoć u dvoje? a proteklo je toliko vode ispod savskog mosta da se više niti sami ne sjećamo kakvi smo to nekakvi, sretni? i što nas čini sretnima? jel to dodir bez kojeg ne možemo? ta nisam prosjak da molim? jel to poštivanje a stalno mi pričaš viceve u kojima žena baš i nije svijetla točka? jel to galantnost i nonšalantan odnos prema novcu? nećeš me time dobiti, iako ga ja nemam. što to imaš dati? što ti imam dati? ima li sve to uopće smisla? što najprije strada? ego! i pičkaraš, i šalješ ga u kurac...a onda kad se pojavi na vratima, kad nazove...zaboraviš sve, jer pogled govori da si mu draga...da mu značiš? dokle može ići naša glad za čovjekom...ženom? možda je zdravije ništa ne započinjati...tada barem znaš da nećeš stati na pola puta, pa se preispitivati, pa njega...pa prošlost...pa budućnost. ima li je uopće.

ok,često nemamo pametnija posla pa se prilijepimo...jer kad nemaš s kim podijeliti radost, kad nemaš kome reći nešto što ti je važno, razgovor prekrasni naš nasušni...opsesivno počneš to priželjkivati. pa ti to zamagli vid, pa ga vidiš bolje nego kaj je, pa prespituješ sebe...pa njega, pa važeš....pa odeš u pičku materinu u svoj toj pogibeljnoj raboti da poželiš opet biti sam! kako je dobro ne misliti, ne očekivati, ne željeti?

i koja je to nada uopće, za nas! ima li sve to uopće smisla? i reče prijateljica, nemreš imati sve? ali, ja prije ne želim ništa nego li sve. jer, kad dobijem nešto, želim sve! kad nemam ništa, znam da je to sve. svaka ribica kad iskoči iz vode poželi vratiti se u nju, jer ugiba. što je more a što žal na kojem se nasukaš? može li jedno bez drugog. znam da ne može, pa ipak desetljećima nekako baš to činim, uvjeravam sebe da mogu. a onda kad to ostvarim, shvatim da ne mogu! jebeš mene...priznam, pa mi oprostite! opraštam i ja sebi. lijepo je kad neki traju, ali na koncu...kompromis? abdikakcija sebe? ne mogu ja to stalno. postalo mi je važno da ja trajem. mogu te čekati, mogu te trpjeti u nekim sitnim stvarima, mogu ići ispred tebe, iza tebe, ali mogu i moram biti ja! jesam li ti too much? uglavnom jesam, ali nevjerojatno je kako to shvatiš kasno...prekasno...kad već postane dramatično? volim dramu ali ne tragediju. a muški likovi su baš tragikomični...ko u hamleta, samo što se omletovski ponesu.

nek ih vrag odnese, tako mi mlijeka u prahu, ne trebam ih...ne želim ih...al, sutra kad me zagrliš...sve će ishlapjeti i ispariti ko i većina ovog života. valja biti spreman,moj horacije!
ovo je ko mala noćna muzika!
Link

pitate se kakve veze ima ova livada obrasla zlaticama sa viagrom? naime, večeras sam odgledala jedan dobar film (snimljen prema stvarnim događajima i počecima "male plave" tabletice).

nisam znala da su dotičnu počeli istraživati i laboratorijski ispitivati upravo zbog dijabetesa! poglavito onog u muškaraca koji izaziva impotenciju (fala bogu kod žena ne, ali njima to ionako nije toliko važno). i film me fascinirao kako je zorno pokazao što muškarcima znači ta impotencija (tema o kojoj se inače ne smije javno pričati)? bje to prije ciglih tridesetak godina (1989.g.), što je opet zanimljivo, jer većina mladih misli kak je "mala plava" postojala oduvijek.

dobar film me potaknuo da večeras nešto sitno napišem na blogu. a i ova zelena livada osuta zlaticama me podsjetila na jedan drugi "nasukani" brod (fotku čuvam za ljeto)! stvaran brod na suhom vezu koji čeka skoro porinuće u more? nekako me taj stvarni brod podsjetio na ovu priču o maloj plavoj iz filma. da ste gledati film, možda biste i pokopčali. a možda ipak samo ja kopčam? ljudi su se ubijali zbog nemogućnosti mogućnosti! žene su očajavale, jer ako mislite da nema ništa gore od impotentnog muškarca, ima! žena koja s takvim ima posla! ne jednom sam bila u prilici skužiti takvog muškarca! nije teško? naprosto ne smije muškarac piti uz viagru jer tada potencira srčani udar! no, kako je malo slatko zadovoljstvo must have, često dečki ne haju! pa ih onda kolpa lijepa smrt!

često apstrahiramo te muške probleme jer je to sramota, to nije za javnost, muškarac prestaje biti muškarac etc etc...gluposti! sex je važan, ali ima toliko toga važnijeg! kao npr. voditi brigu o svojoj prostati? nažalost, često nam se događa, tek kad nešto izgubimo, počnemo cijeniti! cijenite život i ljude koji vam ga pružaju...dok su živi...dok su tu...dok smo tu...dok možemo! stoga, ne treba kartagu razoriti, ali brod valja porinuti! MOŽEMO mi to! kako sam od male plave i broda završila (da ne kažem svršila) na Možemo, ne pitajte! al jesam i budem, ma koliko mi šutjeli o tom!

Bez riječi!
(Rajska cesta-plaža Haludovo, Krk)