HIPOKRIZIJA

u sobi 18 i nikako da se digne do 19? biće i vani hladno? utorak. neki čudan dan, niti početak niti kraj, a čak nije niti sredina. kak su ono nekad vikali u tramu, sredina naprijed! na kuhinjskom stolu ostatak kestena od sinoć i atest dimnjačara od jučer. treba opet zvati majstora, nekaj nije odradio kak treba (al je zato 100€ uzeo)? pomislih, zašto u životu imamo stalno otkrivanje novih nezadovoljstava, nedaća, izazova? valjda bi nam život bio dosadan kad bi riješili sve životne probleme odjednom?

ovako, svaki dan iznova, doručak, ručak, večera. tako nam je i tijelo satkano, da svaki dan ište...sve! a onda ode u zaborav...i tijelo, i duh...već u trećoj generaciji nitko nema pojma niti da si postojao. nije baš nešto. ali, valjda zato ostavljamo iza sebe građevine, ogrlice, prstenje, zapise o sebi i drugima...kako ne bismo iščezli. trajemo malo dulje nego uveli list na cesti, ali utješno je da nečiji životi traju koliko naš zaborav? kakogod, dobro vam jutro. dobro je, živi smo. kak veli jedan naslov bloga koji mi je upao u oko dok ovo pišem, "život je prekratak za gubljenje vremena" zato ga idem živjeti. ovaj dan, po dan!
p.s. u međuvremenu, brojka je dosegla 19!

Jesam li vam rekla (nisam imala kad), od zadnjeg mojeg pisanja proteklo je pet dana, kako su mi dani puni boja, okusa, mirisa, ljepote, divote...i poneke pizdarije?

Evo npr, ovaj moj tanjur danas! Šarenilo boja, okusa, a samo zato kaj mi se nije dalo kuhati? Inače, ovih dana mi se rijetko kuha? Pa sam tako prošli tjedan kuhala tek dva puta. Osim jučer kod dragog, što se ne računa jer smo to činili zajedno. Fine jadranske kozice čije kuhanje je trajalo jedva 15 minuta ali je zato čišćenje i ljuštenje trajalo više od pol ure! A ovo šarenilo u tanjuru je zahvaljujući mom dragom! Nisam imala pojma da Ledo ima novu smrznutu vegetarijansku mješavinu povrća,pa me dragi informirao o tome. Mljac, baš je bila po mom ukusu, a vidi se iz priloženog tanjura da toga ima i više nego dovoljno. Čak je i preteklo za još jedan obrok.

A pisala bih ja vama štošta ovih dana, ali nije doteklo vremena? Jer, skupile su se feministice i leftardice iskričavog bloga i ošle na čagicu u petak navečer! Ima i pokoja fotka, al sam odustala...nije za javnost, ha ha! A potom subota i prosvjed. Jadno i tužno sam se osjećala tam na trgu među tih stotinjak ljudi koji su došli na prosvjed...zbog šikarniaranja i omalovažavanja ljudi (inkuzivni dodatak, dodatak na mirovinu koji je ponižavajući, ukidanje poliklinike u Mihanovićevoj, liste čekanja i zdravstvena skrb...etc etc). Znala sam (iako moram priznati da sam bila znatiželjna, pa sam ipak očekivala više) da će biti tako! Jebeš ti naš mentalitet stada i stoke sitnog zuba!

Zato sam i otišla na finu kavu (najbolja kava igdje ovih dana) u Argentinu! Tamo se redovito skuplja ova gradska škvadra i pije kavu (ala M. Rakić i sl). Kakogod, nakon gorkog okusa poradi skupa, ali finog okusa od kave, valjalo je nešto i prezalogajit? Neka mala pizza iz Kapucinera bila je posve ok! Sve sam to podebljala kolačima iz Ameli (moja omiljena Jozefina).

S večeri, opet litavski film. Dobar, ali nije me nešto razgalio.

Ah da, obavila sam i šoping. Istina, nije bilo planirano, ali tog jutra kad sam navlačila svoj korzet prst mi je samo prošao kroz čipku i napravio rupu? Ajme, ode moj intimissimi krasan korzet koji je bio star cca 3 godine? A kako sam imala vremena od prosvjeda do ručka, rekoh sebi, odi mala vidjeti u Namu kakvo imaju donje rublje?

Eh, kakva bi to priča bila kad taj body ne bi imao svoju priču? Daklem, na moje čuđenje, isti onakav kakav sam to jutro probušila? Mojoj sreći nije bilo kraja, jer sam s dobičnim bila jako zadovoljna! Wow, čak je i na sniženju (istina, takav sniženi košta više od ostalih)! I ja se odlučih, sad ili nikad? Istina, malo sam krzmala jer sam imala podle namjere to isto veče otići s dragim u Avenu mall i iskamčit od njega takav korzet, ali sam odustala. Pa nisam ja fektarica!

Što ne znači da ipak podvečer, prije kina, nismo otišli malo prošnjofkati po Av Mallu (ali po mom nagovoru, za njega a ne za mene) i gle vraga, korzet ovakav ko moj u Intimissimu košta 80 €! Jbt, pa ja sam zaradila danas cca 30 eurića! Bila je to dobra trgovina. Kad sam tu zgodu ispričala svom dragom, nije se složio samnom, jer reče: pa ovako si platila 56 a onako bi prošla los (da sam pustila njega da plati)?

A jutros? Jesam li vam pričala kako mi je jutro počelo? Kaže takstista da je danas ludi dan? U to sam se uvjerila jer sam naručila taxi pola sata prije, za odredište za koje treba 10 minuta, a taxi me jutros vozio 35 minuta? Normalno, zakasnila sam na terapiju ali cura je bila dobrohotna (reče, ja sam samo danas na zamjeni)! Iako me taksista vozio nekim levim ulicama moga kvarta koje vajda samo mi neki znamo, ipak nam je trebalo 35 minuta. Zašto? Pa možda zato što je u Aninoj ulici bila kilometarska kolona što nikad u ovih 50 godina svog boravka u tom kvartu nisam vidjela? Jebeš ti ovu gungulu u Zagrebu.

Moje saučešće svima vama koji idete svaki dan na posao, s posla...dobro je rekao ovaj dečko taksista; treba pobjeći iz Zagreba jer ovo kaj je doteplo s kamenjara nema pojma o vožnji, ponašanju...etc. Bilo mi malo smešno slušati ga, jer kao da je mene pitao? Stvarno, i dalje mi je želja otići iz Zgb-a, pa i ovako pitam...jel tko mijenja stan iz pripizdine za Zgb?

That’s All Folks! Nadam se da vam je bilo zabavno čitati, jer meni je bilo zabavno pisati! A još zanimljivije bje to doživjeti! Eh da, zaboravih da vam se (nam se) promijenilo ovo idiotsko micanje kazaljki, sim-tam...pa sam danas još pod dojmom. Jučer kad sam se vratila doma, pol ure mi je trebalo dok sam manuelno porihtala sve ure!

A vi? Kakvi ste vi? Kad ću ja malo čitat kak vi provodite dane, tko je koga, zašto i s kim? I sve što nije, i zašto nije, i kako nije?

Eh, da u kronici dana ne mogu izostaviti moralni čin dva ministra u susjednoj deželi! Tako se snosi odgovornost za pizdarije u državi, to ja zovem uljuđenom državom i demokracijom! Naši ministri (ovi koji nisu u zatvoru) gdje ste i kad ćete podnijeti ostavke? Zbog jednog takvg (Piletića) sam i bila na prosvjedu u subotu. I da, bilo me sram taj dan za sve one koji nemaju srama i koji nisu bili na trgu?

jutrom uz kavu, neka sjeta me pohodila nakon što sam odgledala filmić od nedaotibog o zelenim stvorenjima koja umiru s jeseni. lišća oko moje zgrade ko u priči, stabla lipa i kestena poprimaju žuto crvenu boju...sve ga je više dolje nego gore. pa ipak, neda se i zaustavlja sunce sa zapada koje još uvijek nemilice grije.

na zapadu sam i imam blagodat svako veče vidjeti zalazak sunca...iako isti, svaki dan je drugačiji! nažalost, nikako da se probudim rano i ugledam izlazak sunca?

kao i život. lijepo je ali nekako sve teže, zamornije, napornije...sve sam tiša, al kad podviknem, uznemirim i sebe. a on? hm...iako visok i prav, tako je krhak...pa mi bude žao kad ga povrijedim. ali, i ja sam povrijeđena i nisam biljka, imam glas i dam ga od sebe! kako da netko zna da nisam dobro ako ne kažem. nemojte pretpostavljati, dajte da vas čuju, čujte...ljudi smo, dogovoriti ćemo se!

"U starosti čovjek shvati da pravi oslonac ne leži u ljudima, već u onome što nosi u sebi. Godinama mislimo da će nas blizina djece, partnera i prijatelja zaštititi od samoće, ali s vremenom život pokaže svoju jednostavnu istinu: svatko na kraju ostane sam sa sobom. I tada se otkrije što je zaista važno.

Prvi oslonac je umijeće biti sam. To nije usamljenost, nego sposobnost da uživaš u vlastitom društvu. Samoća nije praznina nego prostor u kojem upoznajemo sebe, gdje tišina postaje prijatelj, a mir najveći luksuz.

Drugi oslonac je uređen životni prostor. Kada oko nas nema viška stvari, ni duša nije zagušena. Red u kući postaje red u mislima. U starosti to donosi lakoću - diše se slobodnije kad si okružen samo onim što ti zaista treba.

Treći oslonac je ravnodušnost prema tuđim mišljenjima. Kad prestaneš objašnjavati i dokazivati, postaneš slobodan. Dostojanstvo starosti leži u mirnom prihvaćanju sebe, bez potrebe da se uspoređuješ ili opravdavaš.

Četvrti, i možda najdublji oslonac, jest potrebnost samom sebi. Kad imaš nešto što te pokreće - bilo to vrt, bilješke, jutarnje vježbe ili razgovor s mačkom - dan dobiva smisao.
Nije važno što radiš, nego da to radiš s ljubavlju prema životu koji još uvijek teče.

Na kraju, starost ne mjeri broj ljudi oko nas, nego mjeru mira u nama. Djeca, partneri, prijatelji - sve su to darovi koji dolaze i odlaze.
No ove četiri stvari - samodostatnost, red, mir i smisao - ostaju kao trajni temelj čovjekovog dostojanstva."

Link

j.lisac: dok razmišljam o nama

jučerašnji pitoreskni dan u samoboru izgledao je u konačnici baš ovako kao na fotki! ubavo, toplo, prepuno ljudi (izgleda da je danas dan grada pa je postavljena i pozornica). uz prigušeno treštanje iz zvučnika, standardno fina kava u havani bio je završetak krasnog dana. bar u prvom poluvremenu. normalno, prije toga ručak (teletina pod pekom sa finim krumpirom), zatim šetnja od vugrinščaka do havane, a svršetak je bio u prolazu. kremšnite su im bile famozne. ovaj put sam pridodala i jednu kocku od kestena (za po doma) ponukana mojim prethodnim zapisom o kestenima, te lanininim i ilijinim opaskama glede kestena! licnula sam tortu, prefina, ali sam stala.

navečer je uslijedio FE NO ME NALAN francuski film u MSU," kako se obogatiti" ! francuzi su majstori kriminalističkih, komedija, a plejada njihovih poznatih glumaca (meni barem jer puno gledam baš te njihove filmove) oduševila me. ma bravo. provesti tako divno veče uz gromoglasan smijeh pune dvorane bio je pravi užitak subotnje večeri.

normalno, i ovaj puta tram, poljubac za rastanak. istina, negdje u potaji oboje smo se nadali (to se dalo iščitati iz kasnijih poruka) da će onaj drugi predložiti da odem k njemu ili meni i prespavamo zajedno, ali znali smo da moramo odbiti. ja njega zbog njega, a on sebe i mene zbog cijelog dana koi je bio bajkovit, ali vrijeme neminovno curi. tako je to kad penzići rade i kad se bez njih nemre!

a nisam hjtjela uopće danas pisati blog, dapače, htjela sam samo komentirati tamo kod done, priključit se tako dobrom zapisu i komentarima done i em-a, ali kad sam pročitala romanove mentalne dijareje (ne znam kako drugačije nazvati to kaj dotični piše već godinama), umalo sam i sama potrčala obaviti kaj se ima? ali me zadžao zadnji gutljaj kave!

kako ljudi zagađuju prostor. eto, ameri su mi jako malo na cijeni, dapače, nisu uopće, ali eto njih na ulici čim se treba izborit za neko svoje oteto pravo! a gdje smo mi? istina, meni je super, moje dupe ne pati...ali muka mi je od ovih ljudi, države, šupkovinja od naroda, blejanja i ostalih obilježavanja stada!

mislim, i ameri su još veće stado, ali kad bi bar jednom izašli na ulice u velikom broju, hrvati moji dragi? ali ne zbog nogometaša ili thompsona već za svoj boljitak, za pravu stvar da ne idemo uživajući u P.M. s osmjehom na licu? tužno je to gledati, još tužnije znati da može i drugačije. eto, ne mogu ja bez pledoajea. kakogod, uživajte u nedjelji.

ja ću danas konačno kuhati doma! i biti doma celi dan, mrdnut guzicom neću nikamo. jer, nakon onakvog dana punog boja, okusa, mirisa, dodira...nisam mogla spati! jbt cijelu noć sam to varila, kako u mislima tako i u želucu. nije za stare ljude nego biti doma, skinuti gebis (valjda to ne činim zato kaj ga još nemam?) i drkati po blogu? ili po halidu? ubijte me, ne mogu!

Moj prijatelj (i ljubavnik) me pozvao i odveo jučer u restoran Mon ami u Velikoj Gorici, zajedno sa njegovim prijateljem amerom (naturalizirani bosanac)! Moram priznati da još nikad (koliko se sjećam) nisam bila u restoranu koji ima Michelinovu zvjezdicu. I to već godinama zaredom, od 2021. pa i prošle 2024.g. Taj frend i ja smo uglavnom žlabrali, ja volim pričati s elokventnim, zanimljivim i obrazovanim ljudima a očito je i njemu pasalo! Restoran je baš onak ok, sve je dobro: i jelo (kozice sa zelenim rezancima, crno otvoreno vino, rožata kao desert), wc više no uredan, interijer sređen ali s mjerom i ukusom (terasa je bila zatvorena), konobari na nivou...valjda zbog općeg dojma i ima te zvjezdice! Čak nije to niti bilo tako skupo za tako fensi restoran, nešto manje od 60€ (2xkozice, 1xlungić).

Volim fino jesti! Bilo doma ili vani. Volim fino jesti u finom društvu! Rožatu nisam dugo jela i baš me razgalila. Kao i moj dragi! Potom sam otišla oprati kosu, kod frizera. Nekoć sam svaki tjedan išla na pranje kose i fen frisku! I tu sam jeftinjak prošla, svega 12€. Bila sam miljenica bogova jučer!

Ali sam zato danas bila vještica u jednom momentu (ja sam samo kroničar zbivanja)! Idem tako doma nakon jutarnje kave i sretna što sam (a nisam, to sam saznala tek poslije) sredila neke medicinske rekvizite, ugledam jednu stariju gospođu (tik do mene staza za bicikle) kako se fura na električnom romobilu. Onako, lagano kako i treba! Ali, iza nje, tik do, vozi čovo (isto stariji) bicikl! Uf, pomislih, preblizu joj je, to neće dobro završit, zakaj ju ne zaobiđe ako je brži?

I taman što sam to pomislila, 20 metara ispred mene, tras! Padaju i ona i on! On se zabio u nju, srušio nju i sebe, izgleda da je njoj opala torba ili kaj već što je bilo povod jer je on bio preblizu! Još je jedna gđa bila u blizini, pritrčala i pitali smo jel sve ok, žena se pridigla, i on, njih dvoje dobro, nema pas mater i sl...ali ja sam morala reći, bili ste preblizu i zato se ovo i dogodilo. Dobro je da ste dobro!

Pa sam produžila dalje i pomislila, jbt jesam li ja to vještica pa je moja misao izazvala taj događaj ili sam pak vidovita pa sam vidjela kaj će se dogoditi? Priznajem da mi je to pomalo enigma? A nije to prvi put, često mi se događaju stvari da se nešto dogodi nakon što sam prethodno pomislila?

Kakogod, prava drama se odvijat počela kad sam došla doma i ustanovila da moja pomagala ne rade? Pa provjeri, pa skini opet novu aplikaciju sa neta, pa ne radi, pa zovi doktoricu koja se ne javlja, pa piši mail, pa odi do apoteke, pa zovi Abot...cijela gungula. A zašto? Zato što je neka budala od distributera dostavila u ljekarne pogrešnu seriju (bilo mi čudno čitat izvana sve neki hijeroglifi tj. arapski ili izraelski ili kineski ili nešto slično tome) senzora koji nisu ovdje kompatibilni? Pa mi pol ure polupismeni serviser objašnjava koji broj, kako, što, zašto etc etc! Bila sam manja od makovog zrna, samo da dobim novu spravu! Normalno, popodne sam opet odšetala (više od 5000 koraka) do apoteke, ni kriva nit dužna, da vratim i ostatak neotvorenih (uz ovaj aplicirani) pa će im valjda stići zamjena, za dan dva možda tri, možda pet...ne znam broj (tak nekak ide onaj refren dugmeta ili koga). Uglavnom nit senzora nit čega. Opet nanoge ako bog da sutra, i ručno se bodi deset puta na dan samo zato da provjerim kako stojim sa šećerom?

Dobro sam, unatoč kalvariji...onih motoriziranih (bicikista), mene koja sam opet na manuali, ali nisam se preveć uzrujala! Jer mi je dragi poklonio klinčeke, onak šarene i raznobojne! I spekao kestene. Poljubio me u kosu, čelo, nos, a potom smo se nasred šoping centra strastveno poljubili! Kak se lako dam „kupit”, mislim si na glas! A on će na to: pa kome ću, koga ću...nego tebe!

Btw počinje tjedan europskog filma od 17. do 31.10. u MSU. Pregršt krasnih filmova (litavski, francuski, njemački, talijanski pa i naši). Ispada da ću morati dva puta tjedno u kino koliko toga ima! I sve besplatno! Izađite iz svoje ljušture i pogledajte koji dobar film! Uglavnom sam izabrala komedije, smijeh mi fali. Kako se smijati u ovoj otužnoj državici? Teško! Pa ipak, svaki trenutak sreće, smijeha i ljubavi, drži nas na životu.

integritet, poštenje, moral

Znaju li neki uopće što je to?

Najveći smijeh me uvijek hvata kad se sjetim te riječi jer me upravo ona podsjeća na najveće izigravanje njena smisla!
Naime, ta je riječ imala svoj smisao dok ju HDZ nije upotrijebio kao svoj izborni slogan (još na prošlim izborima) a onda ga zasrao do balčaka (tak se to veli) oliti profanirao toliko da me od tada ta riječ stalno podsjeća na njih!

Pa kaže hrvatski jezični portal da je to...

„koji je dostojan povjerenja, koji ne izaziva sumnju, koji je autentičan”

Pa sam se opet nasmijala, ovaj put ne zbog HDZ-a već zbog sebe. Jednom davno, jedan čovo, baš ovdje na blogu reče: " a praštati, kako je znala praštati..."

Ali, svakom od nas po zaslugama? Jesam li ja vjerodostojna?

Moš me rezat uvijek po istom mjestu, ali moja reakcija...kod mene se zna kaj je a kaj nije, kada je i kada nije, poginut za pravdu! I zna se tko je prvi (moj partner), tko slijedi (djeca)...a tko je treći, naprosto, slijedeći. ili zadnji!

Nije da sam ljubitelj ladica, ali ljudi koji me jednom izdaju, oprostim. Ljudi koji me opet izdaju, pređem. I opet. I tako preko nekoliko puta. Potom zaboravim da su mi bili važni i više ne opraštam. Jer mi više nisu ništa! A kad su mi ništa, mogu biti svašta. Ali, moj partner dok ga imam, je prvi! Ili ga nemam. Čak i kad su djeca u pitanju, partner (suprug) je van toga. To očekujem da sam i ja njemu? Nisam drugotna, osobito nisam od onih krotkih ženica koje će šutjeti u kutku, dok on s dečkima...cuga, karta, igra nogač ili neku sličnu intelektualnu važnu stvar? Uglavnom s takvim nisam niti imala posla. Moji muškarci su bili posvećeni meni a ja njima! Nikad im ništa nije samnom falilo, osim kaj je preteklo? Jer, uvijek sam mogla više, bolje nego li oni i to je uglavnom bio problem. Muškarci ne opraštaju ženi kad je bolja od njih, čak niti kad su egal?

Imam dosta bivših s kojma sam dobra. Ovo „dobra” treba shvatit uvjetno, jer u stvari, nisu mi uopće bitni. Za njima ću posegnuti tek tako, javit ću se ako zovu, popit kavu ako pitaju ili ako je meni dosadno u životu pa ja pozovem, pomoć ako mogu ili od njih zatražit (recimo da imam kredita kod svih)...ali, oni nisu u mom vidokrugu i ne zaslužuju ništa! To ako im ja ipak nešto dam, moja dobra volja. Nipošto dužnost, obveza ili suosjećanje! Ima i onih drugih ljudi (muško,žensko nebitno), s kojima sam desetljećima (u jednom slučaju i pol stoljeća) dobra! Nisu oni idelani, nisam niti ja, ali ono što nas veže, ta čvrsta spona i vjerodostojnost je bitna! Svatko može pogriješiti, pokleknuti, ali ako vidim da je netko svjestan greške i ne želi ju ponovit, ako želi i može bolje, ja sam uvijek tu! jer i ja mogu bolje i trudim se.

Tako funkcioniram i s djecom.
Jedna kćer zaslužuje i pružam sve, iako je to tako malo! Ali, da mogu i ako treba, kad treba, krv bih dala! Jednom, nekoć kad je trebalo i jesam, sve.

Drugoj kćeri sam isto dala sve, čak i više. No, očito bje to premalo. Tako barem ona misli i osjeća. I eto nas danas, tj dugo već svaka na svojoj strani, daleko od očiju i srca. Jer, i ono malo kad i ako se vidimo, začas počnu frcat iskre i sve ode u P.M. I tako već desetljećima. Ona je nesretna sama po sebi. Još nisam vidjela nikog tko je tako nesretan a ima tako lagodan život? Upravo ju je novac takvom učinio. Ima sve, ali nema ništa. Boli me srce zbog nje, ali ne dam se više maltretirati. Dugo godina sam bila vreća za boksanje, za njezine frustracije, psovke, krivnje. No, onda je jednom onako lagano, došao dan kad mi je postalo svejedno. Pače, moj mir mi je bio važniji od viđanja unuke jednom mjesečno u „propisanim” uvjetima, uz obvezne „upute za upotrebu” i slične pizdarije!

Zadnji put me poslala u pičku materinu (zato što sam nešto rekla što joj se nije svidjelo, iako ja ni danas ne znam kaj je to), pa sam ja tamo i ostala. I tako već mjesecima, nenormalno stanje je stanje redovno. Unučica ima već deset godina. Mogla sam bez nje prije, mogu i sada.

Moj dragi jednako stalno čini iste pogreške, bilo u koracima bilo u faulovima. I ja stalno praštam, pa razgovaramo, pa ukazujem, pa pokušavam istjerati „loše navike” iz prošlog braka, života ili pak radim kompromise, jer ga volim, jer me voli. Trudim se, a trudi se i on! No, uvijek se iznova sjebe na istim stvarima. A ja više ne nalazim opravdanje u onome „tako je živio 50 godina i treba mu vremena za promjenu”! Nemamo vremena. Ni ja nisam imala toliko puta niti drugu priliku, a kamoli pedesetu?
That's all, folks

P.S.
Ne nisam pogriješila kaj je ovo vani! Nakon čitanja "O čemu ne govorimo" bilo mi je jasno da nas ima koji govorimo. A što vam ja mogu kad ne čitate i imate alibi? Možda meni više ne treba alibi prema nikome, osim samoj sebi!

godovi ili godine naše svagdašnje

čitam knjigu gornjeg naslova, Slavenke Drakući! I uživam u načinu kako piše, kako secira sve ono što je ispod kože, sve ono što ne bi smjelo biti vani, jer tako su nas učili. Da, piše kao ja, rekla bi prepotentna osoba u meni, ali pišem, da, pišem kao ona!

Ne znam kako ona živi, ali ja nisam zadovoljna. Opet sam u očekivanju Godota koji zna se, neće doći. Okrajkom oka gledam „Miris žene” davno već odgledani film. Sad sam uglavnom već dosta dugo na reprizama, svega i svačega u životu, pa i filmova. Definitivno ću uplatiti premium, jer volim pisati. Kad ništa nemam, imam svoje pisanje. Kad nemam kome (a nemam), pišem ovdje. Zašto sam depresivna? Zbog starosti koja me hvata, pače vuče u svoj keč zagrljaj. Kak veli ona, Slavenka, cit. „...što me čeka u starosti? Ovisnost o drugima, nesigurnost, krhkost, krajnja usamljenost...”
O tome govori i ovaj film koji gledam opet! Sigurna sam da će ovaj put biti drugačije nego li prije 30 godina! Jer, ja sam drugačija, baš se krećem stazom...nesigurnosti...krhkosti, usamljenosti!

Naša priča uvijek isto traje, a i skonča! Nerazumijevanje (jer nesporazum traje kratko) uvijek oko iste stvari, njegova vremena i nemogućnosti! Nije da se nisam nudila pomoći jer imam vremena i previše. Ali, ne želim raditi bilo što kako bih ga prikratila. Želim raditi samo ono što želim, a toga je tako malo. S tako malo ljudi, jer je tako malo osoba u mom životu.

On načelno prihvaća moju pomoć, koja nikako da se realizira. Pa moje uganuće gležnja, pa moj operativni zahvat, pa moja rekonvalescenija kada je više on mene bedinao nego li ja njega. Nije još sve niti prošlo. Kad idem put jarunskog placa i vučem svoja kolica za sobom, noga (ona iščašena) i dalje boli! A nekako me još boli i cijelo tijelo? Ima i mjesec dana kako je uglavnom sve pase, pa ipak tragovi se vuku i sada. Tako je to kad ti je tijelo staro ma koliko i kako bila bistra uma! O tome dobro progovara upravo Slavenka. Knjigu sam zgutala u par dana.

I tako, u očekivanju Godoa (našeg napretka i boljitka), ljubimo se i grlimo još uvijek! Dapače, zasuze nam oči svaki put nakon nerazumijevanja i durenja koje traje obično cca tjedan dana. Zašto? Bi i više da ja ne poduzmem prvi korak. Ponosni i smiješni lav će prije krepat od tuge nego li krenut ka meni. Iako se i ja znam zaintatit, pa šutim. Šutnja je ponekad najbolje napadačko oružje, ali meni kojoj je horoskopski nešto u ovnovici, ratnica sam taka, to je gotovo nemoguća misija. Moram se ja borit...ili za ili protiv! Čekanje je za mene mala smrt!

Kakogod, vikend je predamnom. Neke fine lazanje sa puno sira i mesa sam namjerila spremiti. Ostaci štrudla od borovnica i jabuka poslužit će kao desert. I popodnevna šetnja, uz obaveznukavu! Ovaj put ne na Jarun ili Vrbane već prema Prečkom. Ti stari kvartovi imaju lijepe livade, parkove, kafiće. S večeri ćeš se zavući u moj krevet (ili ja u tvoj, nismo još dogovorili uvjete predaje) i skončat ćemo u snu. Lijepo je živjeti život satkan od ljubavi, tada ti snovi gotovo i ne trebaju!
p.s.
Hvala spisateljici na krasnoj knjizi. drago mi je da ima još ljudi koji razmišljaju kao ja. lijepo ih je sresti, makar ovako kroz knjigu!

Ponedjeljak (a danas je već srijeda), dan koji baš i ne volim zadnju godinu dana iz nekih meni znanih razloga. No, ovaj ponedjeljak bje dobar dan!

Iako sam strepila kako će sve to biti (pa taxi, pa gužva u prometu, pa jebena vinogradska i čekaonica puna žena, potom moj nepredvidivi šećer i odlazak bez ručka...) pače, činilo se sve jedno sjebanije od drugog?

Ali, dapače...sve je bilo super i bolje od tog. Taxi stigao za pet minuta, bez neke gužve za smiješnu cijenu (pet eura s bonusom), u vinogradskoj su me zvali točno na vrijeme kad sam naručena, nalaz dobar (koliko može biti u dotičnoj situaciji), jednom rječju, izlazila sam van iz bolnice gotovo ne vjerujući. A potom odpješačila dobar komad Ilice i obavila nešto što već mjesecima nisam, iz čiste lijenosti, komocije ili što već? A možda naprosto zato što je bilo ljeto i vrućine a ne volim ljeti ništa obavljati što baš i ne moram! I tako, opet voila, pomislih danas je moj sretan dan! Izašla sam iz dućana kao preporođena. Istina, svaki zvuk na ulici mi je smetao, vozila su odjednom bila preglasna, buka i vreva nesnosna! Pobegla sam u prvu pokrajnu ulicu i javila se svojoj kumi (dvostrukoj)! Znamo se 50 godina. Eto, gotova sam, dolazim!

A tamo me čekalo najveće ugodno iznenađenje tog dana, pileća ajngemahtec juhica! Prave noklice, masna i žuta, fina pileća juhica koju sam požderala kao da nisam jela tri dana! Ne sjećam se kad je ikad (nikad) moja pileća bila tak dobra? U čemu je tajna? Nebitno, nećemo širit recept da ne bi Ana Ugarković pročitala pa posegnula. Bilo je tu još par priloga od salate do riže, moj tost sendvič...ali nakon juhe sve je bilo dobro, ali nezanimljivo!

Za kraj smo otišle na kavicu, koja je opet bila izvrsna! Nemrem vjerovat da sam danas imala toliko sreće sa svime? Osim sa mojim dragim, kojeg sam odbila, nakon što je on odbio mene! Kak ono vele, pamti pa vrati.

Koji je point ovog zapisa? Pa ima dana kad ti sve ide ko po špagi. A ima i onih drugih, ušljivih! Jučer je bio jedan takav. Otišla mi je kćer, 700 km daleko. I normalno da je, jer sva djeca odlaze od svojih roditelja ako su djeca i roditelji normalni. Pa ipak, imala sam dojam da sam Pale sam na svijetu! A čekao me težak dan (danas). Nisam vjernik pa nemrem zapalit svijeću kad mi je teško, nemam običaj zivkat ljude kad mi je teško, naprosto se stisnem u sebe, zagrlim, pomalo isplačem i krenem dalje! Pa tako i danas, što me ne ubije, to me ojača! Zato valjda i postoje loši dani, kako bismo znali cijeniti one dobre. Ili pak, prevladamo loše jer znamo da će doći dobri. Dobar je to život ali samo ako si ga svjestan i ako ga proživljavaš? Ako promiče kraj tebe kao broj godina, udaha, izdaha, nekretnina, djece...hm....jao si ga vama u starosti. Nema više postignuća, nitko vas ne treba, nikom niste važni....samo vi i nitko drugi!

leopardica

ili pak leopardica, što bi se dalo zaključiti iz ove fotke današnje? jer, fakat borim se za svoje stavove poput leopardice! eto npr, potpisala sam peticiju za Palestinu i šerala ju dalje, tko zna, možda ljudi to pročitaju, potpišu i još pošalju dalje? čisto sumnjam znajući ove kojima sam to poslala? no, nikad ne reci nikad.
e sad, danas sam još štošta napravila, a trebala sam i navečer na jedan koncert klasične glazbe, saxafon i klavir, moji najdraži but, nejdem!
ne zato kaj ne bih znala s kim i kako već stoga što se onaj s kojim sam dogovorila, predomislio? jer, nemremo u jednom danu otiić i na ručak, i u šoping i na koncert! jbt. ja ovak betežna (noga još pomalo boli, neke posljedice oper.zahvata su još prisutne) pa mogu, ali moj dragi ne može, neće...nebitno!

jer reče, ako idemo u city ne mogu navečer! pa sam ja radije odustala od koncerta nego li od ručka i šopinga. a biće zato kaj se htjel iskupit, nije mi dao da si ja kupim fine tople hlače (mako, lan), pa majca (mucasta na kopčanje) pa dolča...sve u zari! bome, lijepo sam se uvila u tople komade, još toplije smeđe i bež boje! a da me ništa nije koštalo. istina, ja sam platila ručak, kolač i kava on...reklo bi se da sam skoro pa los prošla?

e sad, jesam li ja nezahvalnica kaj ne znam cijenit gestu poklona ili sam ipak leopardica (jučer sam se pak odjenula u leopardastu majcu) koja se bori za svoje vrijeme? btw moj dragi još uvijek radi, stvara i nemreju bez njega ostali matorci. jbt ne kužim zakaj ljudi sa više od 70 godina još uvijek rade? normalno, i primaju plaću povrh mirovine! jebeni kapitalizam, neki rade iz obijesti a neki da bi preživjeli.

e da, jel vas danas ugodno iznenadio jebeni premijer sa šest eura? ma pička njemu materina. nemrem ne prostačit, kad prostota je to kaj on radi i njegova svita. prostota su posltupci kojima omalovažava narod, prezire ga, ismijava...ali, očito bolje nismo niti zaslužili?

ili ovo sa ustavnim sucima? jbt pitala sam jučer javno na fejsu i njenom komentiranju, gđu Barič, "uvaženu" pravnu stručnjakinju jel ona zna kaj je legalitet i legitimitet? danas je to dobro objasnio jedan drugi pravni stručnjak, ovi kaj su odlazili imali su pravo tj mogli su birati kaj su hteli, ali nisu imali moralno (legitimitet) pravo to učiniti jer odlaze. to pravo, izbor novog predsjednika suda, su trebali konzumirati novi suci. ali, hadezenjarske igre i igrice, muljaže...ma neka nam. bravo svi vi koji ne izlazite na izbore, svi vi kojima su "svi isti" i koji direktno glasate za DHZ. dabogda vam HDZ bio vječni!
P.S.
meni dobro, nikad bolje, trenutno je i kćer u gostima u HR. sutra ćemo u malu ribu (jarun) novi riblji restoran na ručak, penzija mi veća od tisuće, dragi me bedinao ko nikad nitko...samo ja jamram! i furt sam nezahvalna...jer može bolje...društvo, država, čovjek općenito! ne za svoje dupe već za pravu stvar, opće dobro! stay well nemušti blože, žal mi te čitat i gledat, al tak je to u ovoj truleži od države, društva!
go dona, do!

tako bih nekako mogla nazvati svoj život zadnjih nekoliko dana...tjedana. eto, jutros opet pijem kavu za svojim lapom, onako kako sam to činila godinama. par dana me nije bilo doma, pa je par dana dragi me bedinao i eto me opet na svojim nožicama. dobar je to osjećaj da možeš piti kavu doma, iz svog aparata, jesti svoj doručak koji si složiš (jutros nešto drugačiji nego obično). sve u svemu, stanje redovno. kak ono reče moj dragi jučer, ja sam rekonvalescent! i dobro mi ide. jedino se sexa moram odreći mjesec dana. kažu, škodi ljepoti? a kako ne želim poružnjeti, poslušat ću ih. kad sam se vratila sa hospitalizacije (par dana), javih se svima, da znaju da sam živa i dobro. istina malo ih je, al su pravi. kao i sve u životu, što je dobro i vrijedno,rijetko je. a ovo pišem tek toliko, da ostavim traga na ovu epizodu mog života. ovih dana mi kćer šalje sličice sa jednog prekrasnog južnog otoka...uživaju deca na najjače. a jastog veći od najvećeg kaj sam ga vidjela. k tome još i živ. trebala ga je ona umlatit pa joj baš i ne zavidim. ja zadnje vrijeme baš i nemam neki tek, iako sam neki dan po izlasku iz bolnice otišla s dragim u nemesis, talijanski restić u kvartu! bilo je fino, konačno nakon tri dana sam opet jela! nisam uslikala, ali bum vam pustila ovog jastoga od kćeri...nek se nađe za gladne? i malo da se kitim tuđim perjem i sličicama, što je pod normalno ovdje na blogu. nemreš vidjet čovjeka za sebe?

p.s. idem danas do placa, možda moj dragi i ja ulovimo nekog jastoga?

nas dvoje, ovog ljeta, V.L.

Prošla i godina dana (jučer smo imali mjesečnicu nakon godine, ha ha), a tek danas sam napravila naš prvi oso buco! Nekako nije doteklo...ili vremena ili volje ili naprosto nije bilo prikladnih koljenica?
Kakogod, nakon današnjeg užitka kojem je prethodilo zajedničko obilaženje jarunskog placa, valjalo se razić, svatko domu svome.

Bje to još jedan krasan dan nas dvoje. Zajedno smo ručali, popili poneku kavu, kolače, za nepovjerovati je kako se nas dvoje slažemo. U svemu i svačemu. Betežna sam (iščašenje i nategnuće zgloba noge), ali kažu svako zlo za neko dobro. Pa sam ja tako ovih tjedan dana spoznala kakvog čovjeka imam uz sebe! Kažu na muci se poznaju junaci, i to je istina. Boljeg čovjeka ovih dana nisam mogla poželjeti, da sam ga tražila ne bih boljeg našla. Hvala ti, toliko često sam ovih dana izustila.

I takva nikakva, lijepo mi je, lijepo nam je! Sklad koji živimo je nešto što bih svakom poželjela.
A nije to lako. Stalno iskrsavaju neke zamke, lomovi, začkoljice i slična podmetanja. Ne od nikog konkretnog, jer nemamo baš niti jedan niti prijatelje niti imamo kakve veze s rodom. Više nam to život podmeće nogu, ali takav je život. Baš smo se u njem posvetili sebi, nama!

Uživali smo tjedan dana na Lošinju, prošli i obišli tri otoka, unatoč ovoj mojoj kalvariji s nogom!

Danas mi je donio štap! Eno ga, stoji tamo u kutu. Pa me smijeh uhvatio glede njega (štapa) i zapisa cyberice danas na blogu i njene okupacije mojom crvenom jaknom, sexom i ostalim „pertinencijama” by sara, koje očito postoje u njeozinoj glavi još uvijek?

Jer, moje crvene janke nema već desetljeće. Istina, nedugo nakon što je dotična „črljena” odapela, kupila sam si žutu! Ha ha...samo luda baba može kupit žutu kožnu jaknu. No ta je sva sreća, trajala još i manje nego li ona crvena. Danas, tj zadnjih par godinama imam dvije kožne (jedna jelenja a druga baš kožna), jedna bordo-smeđe boje a druga prirodne boje jelenje kože! I unatoč letima, mrak su i one i ja!

Ha ha...kaj tu ženu muči? A ima i kaj! Ja sam izvrsno, nikad bolje, i bez crvene jakne, i bez sexa (osim nešto petljanja), bez iskrice, bez čagice....ali imam sve što mi treba! Imam svog čovjeka koji mi pruža sve! Valjda sam to konačno i zaslužila. Uvijek sam govorila, dear cyb, nije zdravo biti ljubomoran na druge. Valja sam poraditi na sebi i svim svojim da bi postigao da budeš uspješna i zadvoljna žena. Onda budeš i zadovoljena, ali tebi to ionako nije jasno. Žao mi je kaj se još uvijek baviš mnoge, umjesto sobom? No, ja se neću baviti tobom, ali red je kad ti netko ukaže „pažnju” da mu se revanširaš.

I da, imam prekrasnih pregršt fotki...mene, dragog, nas...mora...ali neću ih hitat van, nisam čak niti na fejsu, osim jedne.
Pa ću tako i ovdje objavit tek dvije...nek se nađu za sve ove kaj mrmljaju moje ime (nick) zalud? Ne zato da vam rastu zazubice, već stoga što želim i vama takve dane, godine...makar i sa sedam banki! Život je ispunjen ili pak ne, neovisno o godinama. Čovjek ili ima pameti ili je nema. Ljepote također. Mudrost je naučiti živjeti s tim što (ne)imaš.

Stoga, ostavljam vas i pozdravljam sa zdravo i živo, vaš gavrilović ivo!

P.s.
jesam li vam rekla koliko se još volimo? Grlimo! Dodirujemo! Živimo! Ako nisam, evo sada rekoh. Dobro je to s vremena na vrijeme provjeriti (i ovdje) i shvatiti kako ti je dobar život. Uživamo na najjače...ništa nam ne fali...niti novaca, niti događaja, niti ljubavi, niti zdravlja (ajde tu i tamo nekaj šteka).


palma na našoj terasici app-studio

odeš na godišnji na more, pa se sjebeš! ništa novo, niti prvi put. tak je kad je čovjek bahat! i misli da može to kaj više ne može. ali, imati čovjeka kraj sebe u tim trenucima je neprocjenjivo. a imala sam ovih dana, baš kako je trebalo. u svemu što je trebalo. budem o tome drugom zgodom, večeras tek toliko. došla sam u svoj grad, vratila se. pa danas prvo otišla u traumu! ha ha...i tamo sve pet. dobro je, ipak nije ništa puklo! i imam tebe, moj dragi. kad treba, gdje treba i zašto treba. to je tako dobar osjećaj! full servis. to ja zovem srećom koja traje. i to mi treba. pljušte ovih dana pozivi i mailovi...te jedan koncert, pa drugi, pa neki plesnjaci, neka događanja....a ja u banani! fotki ko u priči, krasno ljetovanje (barem što se mjesta tiče), ali....ali...ipak je dobro. ako nema gipsa, ne računa se! ha ha...nema nit longete. dobro je. strpljivo čitukam, čak sam i rudaničinu najnoviju objavu pročitala. stanje redovno, rekla bih. zvali su i iz bolnice, baš onako dok sam prelazila tri otoka....neće ovaj tjedan već idući. a dobro, taman dok prođe ova longeta koje nema! sve u svemu, dobro je (znam da se ponavljam, al kad je dobro)! nema slike, nema tona...ali ima grickalica! odgledala sam jedan (mračan ali dobar) film, ali neću drugi. idem spati. to je najbolji dio života (ovog i ovakvog) kad spavaš!

"Zanimljivo kako nikad, ali baš nikad u ovih 30 i više godina branitelji nisu brinula radnička prava tj kad su radnici radili a nisu dobivali plaću, nikad nisu ustali u obranu bolesne djece kada im je vlast uskraćivala prava, nikad nisu stali uz bok nas penzionera kako ne bismo živjeli na rubu siromaštva i kopali po kontejnerima? Gdje ste dečki tada bili i gdje ste danas da nas male, ali izdržljive građane branite od ovih tajkuna koji su oteli i prodali sve što se moglo? Nije kasno, ajde konačno jedan vaš prosvjed za nas?"

ovaj moj komentar (javno na jednom portalu na fejsu) "doživio" je skoro petsto komentara ili lajkova! istina, bilo je cca 50-tak uvredljivih komentara tipa kravo, kozo, babo i sličnih metafora...ali zapanjila me ta kolčina ljudi koji misle kao i ja. ima nade za ovu državu, ovo društvo?

idem ovih dana opet malo na more, pa ću se ukazat i prikazat! uživam na najjače. a čitam i blog, ajme majko?

dona vam spočitne "zidić" kao duhovno stanje i potkrijepi to nebulozama napisanim od strane jednog blogera vis a vis jedne ženske nikice, a vi ko maksim po divziji. po zidiću! i dobro vam je rekla đusi, mi u gradovima nismo imali "zidiće".

vikendom smo išli u disco klubove, kino...imali smo svoje kvartovske i ine šetnice il slična okupljališta, ali to su bili parkovi, trgovi a zidića ne bje. to je ipak relikt sela i vukojebine! ali, ne sramite se, nismo svi mogli odrasti ni u gradu, i naši roditelji (barem moji) su sa sela, ali mi nisu nikad pričali o "zidićima". a nemreš, kako je netko dobro napisao (mislim đusi) od građana napraviti seljaka, ali zato su nam seljaki postali tzv uvaženi građani i sad uredno prodaju svoje zidiće iz pripizdine. pun zagreb zidića. što ne znači da nema primitivaca i građana. neki su tak "napredni" d a ih nemre nadmašit najveća seljačina (ona seoska). btw pojam seljačina je pejorativan. taman se oni opančari iza drogog svjetskog pograđanili, a nakon ovog rata opet došla nova još gora, seljačija! eno ih pun sabor, ministarstva, banke, pošte, bolnice, razne "važne" ustanove. nemreš više čuti zagrepačku spiku kak je bilo prije 50 let kad sam ja dojahala u zgb. al ne sa sela, već iz grada...dakle, puce...dona, đusi, lavish...nedajte da vas ove muške seljačine od bloga (osobio onaj bbbmujsa) razvlače po blogu bez osvete! držim vam štangu, pače i balvan ak treba! i opet nije zidić vs zidić, već je muški vs ženski svijet!

https://www.facebook.com/jasevasnebojim



DOSTA JE Ja se vas ne bojim je sa Alenom Šternom

Donosimo Vam glas dragovoljca, HOS-ovca.
Kako je sam rekao: ‘Sve maske su pale. ... Oduprijet ću se – kad god budem znao i mogao.'
-------------
Gamadi, ološu… ovo i je i vaša država.
Mogu biti i vaša pravila… ako vam dopustimo.
Država vam očito sve dopušta.
Pitanje je – do kada će normalan narod šutjeti?
Do kada će dopuštati da gazite mir, slobodu, prava
pojedinca?
Hoćete li prijetiti – izgonom? Možda i ubijanjem?
Sve maske su pale.
Vidi se u kakvoj državi živimo…
I kakva nas gamad okružuje.
Siguran sam – nema mnogo onih željnih krvi.
Nikada ih nije ni bilo.
Uvijek je bilo više onih koji se pozivaju na dom, vjeru, Boga…
A pljeskali su krvnicima i ismijavali.
Onih koji šutke odobravaju odvođenje onih koji smetaju…
I još više onih koji samo šute.
Vi koji sudjelujete u šutnji, pazite.
Doći će i do vas.
Psihopate nikada ne staju.
Uvijek žele još.
Nekima ovo izgleda bezazleno…
Ali nije.
Tako je uvijek počinjalo.
Tako sam i ja sudjelovao u tom plesu krajem osamdesetih i devedesetih.
Mrzio sam, bio spreman slušati gospodare rata, gospodare
mržnje…
Gospodare života i smrti u mom Osijeku.
Nikada više.
Ne mogu vjerovati da ovo pišem…
30 godina nakon svega što sam prošao…
Kao dragovoljac… kao HOS-ovac.
Da, HOS-ovac.
Da, mi u HOS-u smo bili ustaše.
I to je činjenica. I točka.
Imao sam 17 godina…
Danas nisam više ta osoba.
Neću pisati o ratu… bilo je kako je bilo.
Danas želim mir.
Želim koncerte… kazalište… festivale… druženja.
Želim slobodu da idem gdje želim…
Da slušam što želim…
Da se izražavam kako želim.
A vi mnogi, koji ste nekada bili “branitelji”…
Sada pokušavate braniti ono što su zvijeri radile ’91.
Znam – ne svi.
Ali za mene ste danas isti kao oni protiv kojih smo se digli.
Pretite mi…
Zatvorite me…
Ubijte me…
Ali nećete mi oduzeti slobodu.
Nećete mi braniti odlazak u kazališta… kina… koncerte…. festivale koje volim.
Sutra ćete možda braniti knjige… ovo što pišem…
Možete pokušati…
Ali nećete mi iščupati ono u meni:
Osjećaj za pravdu…
Želju da pomognem onima koji su u manjini…
Onima koji su ismijavani od većine…
Onima koji trpe nepravdu.
Siguran sam – nisu svi željni krvi.
Ali šutnja većine omogućuje nasilje.
Svi koji gledaju i šute – sudjeluju.
Svi koji odobravaju zlo zbog interesa ili straha – sudjeluju.
Ovo što se događa NIJE BEZAZLENO.
To je ciklus.
A ja neću sebi dopustiti da se ponovi.
Barem neću sudjelovati.
Ja nisam mirotvorac kao dragi Josip R. K.
Oduprijet ću se – kad god budem znao i mogao.
A za sada… pisanom riječju.
Ovo je moj glas.
Moj otpor.
Moj znak da sloboda i pravda nisu prodajni artikli.