DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Jadi Prce zbog nedovojno hrabrosti da kaže što misli.
Dilema 1
Znaju se dugo te dobri su si no kako to biva ona mu je ujedno vrlo privlačna svojom otvorenošću i iskrenošću. U njenoj blizini mu je vrlo lijepo te smijeh mu jedino mogu odstraniti plastičnom operacijom a njeni dodiri kod njega izazivaju želju da zaviče "drži me i ne puštaj me". Na spomen njenog imena lice mu poprima blaženi izgled.
Naravno kad su zajedno u društvu trudi se ne pokazati ludu zainteresiaranost za nju, no da u sebi vrišti zbog toga uopće ne treba puno trošiti ovdje teksta. Dođe mu sa vremena na vrijeme kad razum ga prestane kontrolirati da je uzme za ruku te odvede negdje, poljubi tako da ostanu oboje bez daha. Nažalost bilo bi potrebno ga dopeljati u situaciju kada padaju sve granice samokontrole da bi smogao hrabrosti za tako nešto.
Za sada ostaje fikcija dok ne naleti neki drugi koji će to znati izvesti na prvu lopticu.
Dilema 2
Znaju se jako dobro i frendovi su si. Privlači ga svojom konfuznošću ali i velikom snagom volje te je tu kad joj je teško a potrebna joj je utjeha. Nebrojeno puta se našao u situaciji da je jednostavno zagrli i poljubi ma što god se poslije toga dogodilo. U njenom zagrljaju te toploj pusi u obraz bezobrazno uživa a kad ga pogleda ostaje i bez ono malo obrane. Prave riječi tada iz njega izvlače se kliještima a izgovoriti normalno rečenicu a ne zamucati je pravi podvig.
Osjećaj prijateljstva je ovdje iznad svega i iako mu je neizmjerno teško nekako to stavlja na prvo mjesto te ne želi nikako to ugroziti makar bi je poljubio rađe nego "boga vidio".
Smogao je dovojno snage te rekao što misli te čak da će se odreći svih žena i samo nju čekat, no nažalost očito ta jebena kemija nije proradila kod nje jer oprečni osjećaji vladaju kod oboje.
Dilema 3
Tako Prco sjedi sav u mislima na dvije žene a sa strane kuca u misli možda treća žena i najintrigantnija.
Zaključak
Delirium tremes ili možda bonbončeki bi spasili stvar no Prco Steramtigaupakšu nije takav, on se ponekad zna nositi takvim događanjima više-manje.
Kad se sagleda sve onako sa strane jednostavno bi se reklo Prco bedak jedan no realno tako nešto se dešava svakome od nas po nekoliko puta u životu i tada se vidi koliko smo zreli da donesemo pravu odluku.
Prco Steramtigaupkašu

Sve je počelo s nesanicom. Ok, nesanica je bila direktna posljedica intenzivne konzumacije kemijskih droga, ali konzumcija je bila posljedica nečeg drugog, a to je bilo posljedica nečeg trećeg, i tako možemo unedogled sve dok nas uzročno-posljedične analize ne dovedu do prvih amino-kiselina u praoceanima. Ali, kog boli kurac za paleontologiju? Početak ove priče je nesanica. Kemijske droge, poglavito amfetamini i mdma imaju neugodne nus-pojave. Istrzan se dovučeš kući u šest ujutro, um i tijelo su umorni, ali dopaminski receptori su još uvijek aktivni i san ne dolazi. Ležiš sam u hladnom krevetu, škrgućeš zubima, otireš hladni znoj s čela, slušaš ptice koje ne prestaju pjevati i osjećaš kako se u tebe uvlače tjeskoba i paranoja. Divan osjećaj koji te pratio cijelu noć neprimjetno se transformira u noćnu moru. Sve ono u što si vjerovao oko dva ujutro dok te peglala špica sada postaje glupa laž. Piša ti se, ali paranoja te ne pušta iz sobe da ne bi sreo nekog od glupih cimera. Previše pitanja. Komunikacija je stvar koja se mora izbjegavati pod svaku cijenu.
Nakon nekoliko turbulentnijih spuštanja dolazi trenutak u kojem spoznaješ da li su kemijske droge tvoj novi sport ili noćna mora koju treba čim prije zaboraviti. U tom trenutku pojavljuje se vaga - pitanje je da li ti se špica sviđa više nego što ti se crash gadi. Ja sam se odlučio za špicu. Pa ipak, spuštanja su bila gadna. Nakon mnogih morbidnih jutara zamrzio sam spuštanje. Želio sam ostati u boljem svijetu. Jer, u šest ujutro kad dolaziš kući sve je još uvijek super. Tada znaš da spuštanje dolazi uskoro i gadi ti se spoznaja da će optimizam i mir koji osjećaš uskoro izgledati kao falsifikat. Tako sam samome sebi počeo slati SMS-ove prije spuštanja. Pošalješ poruku na svoj broj i ne otvaraš je. Nek čeka sivo jutro u kojem će ti trebati podsjetnik da je život vrijedan življenja i da se mala psihološka neugodnost isplati. Treba ti podsjetnik da se sjetiš kako je bilo dobro. Nakon toga sam si počeo ostavljati poruke po stanu. Sitne djeliće euforičnih mudrosti za čemerne depresivne ponedjeljke koji donose neizbježan povratak u nekemijski svijet.
No, nije previše pomagalo. Pročitao bih poruku i mozgom znao da govori istinu, ali nisam mogao vjerovati srcem. Crash i kemijske promjene u mozgu ne možeš zajebati trivijalnim porukicama. Tako sam došao do nove ideje. S obzirom da spavanja ionako nema, zašto potratiti vrijeme u krevetu s anksioznim razmišljanjima koja te sve dublje vode u kurac? Zašto za to vrijeme ne bih napisao malo opsežniju poruku u vidu kratke priče? Uistinu, zašto ne bih? Poruka će biti efikasnija, a kad završim s pisanjem bit ću već debelo istrošen i jednostavno se onesvijestiti. U ponedjeljak ću imati detaljan podsjetnik na to koliko se isplatilo. Tako sam u sivim jutrima počeo pisati priče o magičnim noćima što bile iza mene. Puko zapisivanje činjenica. Dokumentaristički pristup životu, ugodna potrošnja vremena i mentalne energije. Sigurno bolji način od mračnih tjeskobnih horora koji čekaju u krevetu.
Ali, kad počneš pisati ništa više nije stvarno - sve postaje priča. U početku sam pisao retroaktivno. Esteban je bio samo pseudonim. No, nakon nekog vremena počelo se javljati logično pitanje: hoće li priča što ju donosi ova noć biti bolja od prethodne? Sve bi se češće pri donošenju odluka zapitao: "Što bi napravio Esteban?". Pišući o sebi, stvorio sam alter-ego. Noći više nisu bile moje nego Estebanove. Stvarni se život rapidno pretvarao u priču. Vani više nisam bio ja nego Esteban. Prestao sam živjeti stvari i zatim pisati o njima, i počeo prvo živjeti priču, a onda je zapisivati. Nisam više pisao što se dogodilo, nego prvo živio noć kao priču, a onda pisao o njoj. Noći su postale fikcija. S izuzetkom da su se stvarno događale u stvarnom svijetu. Esteban, kao izmišljeni lik nije imao ograničenja kakva sam imao ja. Izmišljeni likovi ne moraju imati strah, potrebu za bijegom u rutinu, grižnju savjesti, osjećaj odgovornosti i sve ostale stvari koje ti stvarno ne trebaju za kvalitetnu magičnu noć. U situacijama u kojima bih ja rekao "ne", Esteban bi rekao "da". Život je prestao biti život i postao priča na papiru. Izgubio sam kontrolu nad tijekom radnje, tj. izgubio iluziju da imam ikakvu kontrolu. Moj je karakter blijedio, odluke više nisu bile prepuštene njemu. Pitanje više nije glasilo "Da li bih smio/mogao/trebao?", nego "Da li će biti dovoljno intrigantno da bude vrijedno zapisivanja?". Tim, za mene u to vrijeme neprimjetnim, mentalnim trikom uklonjene su mnoge granice. Iskreno, više-manje sve.
Kad postaneš istovremeni lik i pisac fiktivne priče koju istovremeno živiš, a sve to zajedno na gomilama egzotičnih i manje egzotičnih psihoaktivnih supstanci stvari se dovoljno ispremiješaju, postanu dovoljno kaotične da ti popusti koncentracija i da zaboraviš smiješni obrazac osobina koji predstavlja generičku osobnost za koju misliš da je tvoja. Nakon nekog vremena shvatiš da je "osobnost" samo direktna posljedica tuđih očekivanja i ustaljenih mišljenja. Svaki djelić osobnosti je potpuno izmijenjiv i nema veze s nama. Vrijednosti svih varijabli sasvim su irelevante. Shvatiš da glupe trivijalne sitnice čiji zbroj imaš muda nazivati "pravi ja" nemaju veze s tobom i da te u biti boli kurac za svaku od njih. Kad nastane takva emotivna diskonekcija od svijeta samo nebo je granica. Kad obrišeš sve što bi trebao biti ostane ti prazan papir. A na njemu pišeš priču o psihotičnom narkofilu s kaotičnim emocijama. Pišeš dokumentarac-fikciju. Sve što je napisano mora biti istina i činjenica, ali da bi bilo zabavnije mijenjaš činjenice u stvarnosti o kojoj pišeš. Umjesto da izmisliš priču ti izmisliš život i napišeš autentični dokumentarac o njemu. Stvaraš fikciju u životu da bi imao zanimljiv dokumentarac na papiru. Proces postane potpuno automatiziran.
Neko sam vrijeme samo vikendom davao maha ovakvim bizarnim psihološkim eksperimentima, dok sam preko tjedna bio dobar stari Veljko. No, izleti u stvarnost u kojoj sam Esteban počeli su mi davati mogućnost usporedbe. Usporedbe od koje je bilo kristalno jasno da je Esteban euforičan i kurcobolan, a Veljko tužan, sjeban i rezigniran. Zbog opskurne vježbe i glupih pričica razvio sam alternativni karakter koji se pokazao mnogo učinkovitijim od originalne verzije kojom sam obdaren. Veljko je počeo gubiti dah. Sve je češće kad bi ga obuzele dobro poznata depresija i generalna razočaranost u svijet napušen prizivao Estebana da nakratko preuzme kormilo i odvede brod čim dalje od opasnih hridi letargije i ogorčenja. Esteban je uvijek dolazio. Shvatio sam da je lakše biti Esteban. To uključuje potpunu dezintegraciju ličnosti, slom svih socioloških veza koje održavaš iz navike i sažaljenja, te intenzivno autodestruktivne količine psihodelije. Jedna od prvih žrtava Estebanovog terminalnog načina razmišljanja bio je koncept "socilološke bliskosti". Esteban je imao privilegiju apsolutne kritičnosti. Nije kao Veljko bio zatrovan sentimentom, uspomenama i dječačkim pizdarijama kao što je prijateljstvo. Esteban nikog od ljudi oko sebe nije doživljavao kao osobu, već kao jednostavne dvodimenzionalne likove u priči o njemu i ubrzo se zapitao koji je kurac piscu da inzistira na tim ljudskim utvrdama primitivizma i jednostavnosti. Njega je bolio kurac, on nije imao sentimenta i uspomena. Odjednom je upao u moju glavu kao autsajder i vrlo opravdano upitao "Koju pičku materinu radiš s ovim dosadnim kretenima?".
Veljko me samo ojačao sve češćim prizivanjem. Više mu nisam bio samo fiktivni lik iz magičnih vikenda za koje je ponedjeljkom nekako neugodno upitno da li su se ikada dogodili, već sam sve više zauzimao čvrsti položaj u njegovoj stvarnosti i svakodnevnici. Za njega sam bio duh iz boce, na čija se radikalna rješenja čovjek lako navuče. Kad god bi imao problem od kojeg je mogao pobjeći, ali ga je sputavala fiktivna osobnost koja je nalagala da ne smije pobjeći pozvao bi mene, a ja bih preuzeo interni monolog i rekao: "Povrijedit ćeš nekog? Ne bi trebao? Kome je stalo, jebote?! Novi spid je u gradu, vikend grebe na vratima, a ti glumiš cendravu curicu da bi se osjećao kao bolja osoba". Problem riješen. S takvim duhom iz boce ne postoje stvarni problemi. Kad malo bolje razmisliš, dragi čitatelju, svi problemi nekako proizlaze iz opsesije tuđim osjećajima. Ali, ne možeš ti to prihvatiti, čitatelju, nemaš ti svog Estebana. Nije ni Veljko mogao dok ga nije izmislio. Esteban je ubrzo postao glavni agent za neugodne i prljave sociološke poslove. Kad je Veljku proradila savjest ili sentiment, na scenu je stupio Esteban koji nije imao niti jedno ni drugo, primarno zato jer mu Veljko nije izmislio takve glupe karakterne osobine. Projekt "Sam svoj psihološki modifikator" uzimao je maha.
Što je više teških situacija preuzimao Esteban to se Veljko teže nosio s ostatkom. Esteban je postao tajno aktivirani emergency system i s vremenom tvrdo ukopao u psihi. Počeo je kao čudna izraslina, tumor, nakupina stanica kojom ne upravlja organizam, a s vremenom je konzumirao taj isti organizam i sveo ga do razine tumora na samome sebi. Postao je osoba, a domaćin je postao neugodni tumor kojeg treba odstraniti. Gotovo neprimjetno, duša je potpuno preuzeta. Veljko više ne postoji. Njegovo sudjelovanje u ovom tekstu ulomci su iz autentične završne riječi pohranjene na magnetnoj traci mozga netom prije no što ga je Esteban eutanizirao iz samilosti. Trebalo je patetičnom gadu skratiti muke.
Dragi čitatelju, sad već vjerovatno naslućuješ zašto ti sve ovo pričam. Sve priče uopće nisu bile namijenjene tebi. Predstavljale su tek psihološki alat. Mentalni back-door koji mi je otvorio pristup u Veljkovu glavu. Alat je bio koristan u procesu kolonizacije jer mi je njime Veljko davao maha. Jasno ti je da sad, kad je opozicija izbrisana, alat gubi svoju namjenu. Priče su pisane za Veljka, pisali smo ih naizmjence on i ja. Samo smo za njega producirali te divne reklame za "lakši, jednostavniji svijet razvale, emotivne hladnoće, desocijalizacije i naglašenog individualizma". Pokopavši Veljka, nema više publike. Ti nisi publika. Čitaš nus-produkt moje propagande za otimanje prosječnih duša iz kandži konvencionalnosti i sociološke rutiniranosti. Imao si privilegiju čitati kopiju malog dijela te propagande zato jer se mom klijentu Veljku dopadala baš ta pojedinost. Profesionalna usluga je profesionalna usluga - sitne neurotične želje voljenih klijenata uvijek se poštuju. Kolonizacija je završena. Izašao sam iz Veljkovih priča i s vremenom se dovoljno razvio da konzumiram Veljka, a s njime i potrebu za pričama. Ja sasvim solidno znam što želim i kako do toga doći, a sigurno mi ne trebaju poetični "podsjetnici na život vrijedan življenja". Kad je život stvarno vrijedan življenja ne treba ti jebeni podsjetnik na to.
Anyway, ugodno sam se ugnijezdio u ovom tijelu i nema više priča. Ja ne pišem priče. Kad potrošim ovo tijelo i natjeram ga u kolaps usred naspidiranog koraka naći ću novog klijenta, a ako on bude imao isti patetični fetiš s internetom i piskaranjem kao i Veljko (možda je uzelo maha među defaultnim karakterima modernijih generacija) možda me pročitaš na nekom drugom webu. No mogućnost je razmjerno malena. Preostaje ti samo da ponekad pomisliš skriva li se u nasmješenom mladiću koji ti je jutros u pekari prodao dvije hrenovke u lisnatom tijestu Esteban, ili neki drugi pripadnik njegovog plemena. Nikad ne znaš, vizualno smo u pravilu neupadljivi.
Esteban Prezvušt Grokter

O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna...
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!

Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!

Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje...
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.
Fjodor Tjutčev (1803-1873)
 

Words and music by Electric Light Orchestra

Hold on tight to your dream
Hold on tight to your dream
When you see your ship go sailing
When you feel your heart is breaking
Hold tight to your dream.

Its a long time to be gone
Time just rolls on and on
When you need a shoulder to cry on
When you get so sick of trying
Just hold tight to your dream

When you get so down that you cant get up
And you want so much but youre all out of luck
When youre so downhearted and misunderstood
Just over & over & over you could

Accroches-toi a ton reve
Accroches-toi a ton reve
Quand tu vois ton bateau partir
Quand tu sents -- ton coeur se briser
Accroches-toi a ton reve.

Hold on tight to your dream
Hold on tight to your dream
When you see the shadows falling
When you hear that cold wind calling
Hold on tight to your dream.

Oh, yeah
Hold on tight to your dream
Yeah, hold on tight...
To your dream.

Blaga kiša ravnomjerno udara po vjetrobranu službenog automobila. Zora još nije svanula, ali osjećam njen dah na svom vratu. Mistična žuta svjetla javne rasvjete ugasila su se prije nekoliko minuta. Svijet oko mene doima se nestvarnim, kao da sanjam ružan san unutar ružnog sna. Ne sjećam se kad sam zadnji put spavao dovoljno dugo da bi se to uopće moglo nazvati spavanjem. Moje čelo rose jedva primjetne kapljice alkoholnog znoja kojim iscrpljeno tijelo pokušava suptilno natuknuti umu da je još jednom pretjerao. Sjedim na suvozačkom sjedalu i pišem ove retke. Direktor za volanom razvija poslovne taktike i definira strateške ciljeve čije je ostvarivanje apsolutni imperativ putovanja na koje smo upravo krenuli. S laptopom u krilu uspješno se pretvaram da završavam posljednji izvještaj koji ću na kraju ove pasije duge tisuću kilometara predati ljudima koje prezirem. Mojim mislima vlada paranoja pa za svaki slučaj direktoru dobacujem poneko "da" i "svakako" u redovitim vremenskim intervalima. Više od toga mu ne treba, previše je zadivljen svojom genijalnošću da bi moju odanost dovodio u pitanje. Oproštajna frula koju sam spalio neposredno prije ulaska u automobil pomalo opušta napetost, ali istovremeno eliminira ionako mizerne mogućnosti da svijet u koji sam upravo prisilno ušao shvatim kao svoj. Mogao bih se zakleti da osjećam Larin miris kad duboko udahnem. Ne znam da li je to još jedna halucinacija mojih preopterećenih osjetila, ali predobro je da bih se posvetio daljnjem istraživanju.
Do prije samo pola sata trajala je još jedna manična epizoda vikend-ludila za poništavanje vlastite ličnosti. Prije manje od jedne epizode Prijatelja bio sam u nekom sasvim drugačijem svijetu. Sada, taj treptaj oka kasnije, crvena su neonska svjetla nestala, muzika više ne svira, adamova jabučica više ne podrhtava u ritmu beatova, sve one nakaradne sociološke deformacije su još uvijek tamo - u moćnom vortexu magične noći. Fizička senzacija tog svijeta je nestala, oko mene više nema ni jednog dokaza da je uistinu postojao, ali moj um i dalje ne prihvaća ružnu činjenicu. Svojski se trudim probuditi podvojenu ličnost na koju je direktorski svijet naviknut, ali doima se kao da je zauvijek nestala u morbidnim dubinama moje duše istrzane kemijom. Možda sam na mračnoj strani bio predugo da bih se mogao vratiti? Možda sam oduvijek bio na mračnoj strani? Možda je Ja na kojeg je naviknut moj direktor samo iluzija koja se pojavljuje u kratkim trenucima posebne korelacije zvijezda? Uhvati stvarnost Estebane, metafizika ti u ovakvim trenucima neće pomoći.
Nikad nisam očekivao da ću to uistinu pomisliti, ali došla je i ta situacija: sada bih više volio ležati krevetu natopljenom hladnim znojem i osluškivati neugodan pjev prvih jutarnjih ptica koje umiru pjevajući. Sve bi bilo bolje od ovog. Okrenut sam leđima prema svemu što volim i u što vjerujem, te svakom sekundom odmičem sve dalje od toga. Moj smjer je poslovni pakao nastanjen gramzivim demonima, voditeljima prodaje, tehničkim savjetnicima i financijskim agentima. Primjećujem da direktor i dalje vodi monolog. Naravno, ostvarit ćemo sve ciljeve, bez obzira na sredstva. Parkiramo pred obiteljskom kućom u elitnijem dijelu grada. Sjedimo u autu, a kiša i dalje neumorno rominja po staklu ispred mene. Ovdje trebamo pokupiti Borivoja, srpskog kolegu koji je u našu učmalu metropolu stigao jučer i prespavao u sobi za goste našeg zajedničkog partnera. Poznate su mi sve te odvratne taktike. Direktor zove Borivoja čiji je mobitel isključen. Direktor zove partnera koji se napokon javlja. Nakon par licemjernih rečenica i pseudo-šala kovana barokna vrata kolnog ulaza otvaraju se pogonjena skrivenim elektro-motorima. Dobrodošao u svoju osobnu verziju pakla, Estebane.
Skriveno sam se i sasvim neopravdano nadao da se to nekim čudom neće dogoditi. Potajice sam očekivao da će Borivoj jednostavno izići iz te mramorne izbe što nalikuje na grobnicu, ubaciti svoj naramak u naš prtljažnik i sjesti u auto. Nisam siguran da imam snage za tip performancea koji me upravo očekuje. Borivoj ne spava u hotelu kao što bi to prosječan čovjek očekivao od prosječnog poslovnjaka. A, ne! Naš partner ima sasvim drugačija razmišljanja. Njegov privatni život ne postoji. Svi njegovi prijatelji ujedno su i njegovi poslovni partneri. Time ne želim reći da posluje s prijateljima, nego da prodaje onu odvratnu zapadnjačku imitaciju prijateljstva ljudima s kojima radi. Borivoj, moj direktor i Partner trojica su ljudi koji pripadaju onoj ružnoj i patetičnoj skupini case study-ja o američkom snu. Počeli u neimaštini, a zatim predanim cijeloživotnim radom izgradili svoje imperije. Patetične radoholičarske budale kompleksirane siromaštvom i kamenjarskim porijeklom. Svi bi oni meni završili u luđačkim košuljama natopljenim amonijakom.
Koračamo popločenim prilazom s ugrađenim grijačima koji otapaju snijeg i led u zimskim uvjetima. Prolazimo pored kamenih skulptura na travnjaku približavajući se trijemu koji treperi okićen božićnim dekoracijama. Moji su koraci nezgrapni i nesigurni. Tijelo daje signale da je ovaj put možda stvarno gotovo. No, to je najmanja briga, kaos koji me očekuje u ovoj grobnici mnogo je strašniji od pukog fizičkog kolapsa. Partner otvara vrata odjeven u samt hlače i bijeli Paul & Shark pulover, odjeven "za po kući". Dok hodamo prema blagavaonici pod mojim nogama skače pas nalik Cezaru iz reklame za pseću hranu s besplatnih njemačkih satelitskih programa. Za stolom sjede Borivoj i partnerova barem dvadeset godina mlađa supruga. Nedjeljni je doručak u tijeku. Sve nalikuje reklami za savršenu obitelj. Sjedam na stolicu za udaljenim krajem stola i pogledavam na sat kako bih za par minuta bio siguran da nisam zarobljen u toj lošoj šali već satima. Polica s CD-ima nedaleko mene ispunjena je nisko-budžetnim kompilacijama evergreena, kubanske glazbe i latino-američkih plesova koje možeš naručiti putem 0800 telefona. Na trenutak pomislim da sam uistinu ušao u neku PRO7/RTL lošu šalu. Jedino što me vraća u stvarnost je žalosni podsjetnik da u rukama nemam daljinski upravljač pomoću kojeg bih mogao jednostavno ugasiti neukus.
Pred mene stavljaju šalicu Nescaffea prije nego što je uspijem odbiti. Šutke je tupo promatram. U glavi čujem Deepov glas: "Those of us who were up all night weren't in the mood for coffie and dougnats, we needed strong drink". Šalica je puna do vrha, kao i obično u ovakvim situacijama. Ljudska gostoljubivost odvest će me u pakao. Siguran sam da mi se ruke previše tresu da bih mogao dohvatiti šalicu i prinesti je ustima bez nekog grubog i neprimjerenog incidenta. Osim toga, mom želucu najmanje treba kofein. Odlučujem ignorirati kavu i trivijalne razgovore koji se vode oko mene. Dobra ženica drži predavanje svom kičastom ljubimcu koji neprestano skače po nama.
Odjednom u blagavaonicu ulazi starija žena za koju mogu samo pretpostaviti da je majka dobre ženice. Ženica u međuvremenu od mene odvlači iritantno pseto nalik na nešto iz Ikea kataloga vidno razočarana mojim nedostatkom oduševljenja produktom perverznog križanja inače podnošljivih četveronožnih prijatelja. "Pusti ju da se igra", govori sijeda gospođa. "Može se igrati kad se netko želi igrati s njom, ali ne smije dosađivati onima koji je ne žele", odgovara joj dobra ženica, ne bez hladne gorčine. Borivoj voli jake doručke, a stol je nalik švedskom. Polako se mirim s činjenicom da ova noćna mora neće završiti tako brzo. Na svako pitanje upućeno meni odgovara direktor prije nego što uopće uspijevam shvatiti smisao, a kamoli procijediti repliku.
Nakon neodređenog vremena koje sam proveo u snatrenju o nekom toplijem, ljudskijem, iskrenijem habitatu u stvarnost me vrati zvuk ključeva koji padaju na stol. Direktor me šalje na hladnoću zimskog jutra kako bi Borivoj i ja ubacili srpsku prtljagu u službeni auto. Naravno, Borivoj je čovjek u godinama s desecima bizarnih kriruških operacija iza sebe i ne može podignuti kovčeg, ali ga to ne sprečava da putuje opremljen najvećim kovčegom koji sam ikada vidio. Realno gledajući, s obzirom na moje trenutno fizičko stanje njemu bi ga bilo mnogo lakše nositi nego meni, ali odbacujem mogućnost razgovora u samom startu. Hladna kišica pada po mom vratu i ćelavoj glavi dok u mislima kreiram potpuno nove psovke i ubacujem sarkofag u prtljažnik.
Vraćamo se unutra zadovoljni i sretni zbog kvalitetno obavljenog posla. Direktor je srknuo kavicu do kraja, raspravio meterološke uvjete za jučer-danas-sutra sa sretnom obitelji i spremni smo za polazak. Partner nas ispraća kao što seoski starješina srednjoafričkog plemena ispraća lovce u pribavljanje hrane. Želje za sretno putovanje i posljednji mudri savjeti naprosto su neizostavni. Borivoj iz pristojnosti otvara stražnja vrata automobila i poslovično čeka da mu ja kažem da je apsolutni imperativ da sjedi naprijed. Volio bih vidjeti tu olinjalu staru pederčinu kako dugih dvanaest sati vožnje sjedi zgrbljen na stražnjem sjedalu, ali znam da bi me to ostavilo u središtu neukusne putne konverzacije pa još jednom ispunjavam očekivanja i prepuštam mu suvozačko sjedalo. Izlazimo na cestu, a kovana vrata kolnog ulaza bešumno se i misteriozno zatvaraju za nama baš kao što su se i otvorila.
Zadnje što čujem je Borivojeva rečenica "Doneo sam nam mineralne vode da imamo za put. Sigurno niste često u prilici da pijete Knjaza Miloša!", a zatim vraćam svoju pozornost ekranu laptopa i nastavljam ovu čudnu priču. S vremena na vrijeme zurim kroz prozor i promatram maglovite gradske ulice pustog nedjeljnog jutra u nadi da ću krajičkom oka spaziti nekog sličnog sebi, nekog čudnog spaljenog dugoprugaša koji se upravo vraća kući iz standardne epizode vikend-pokolja, ali bog mi ne ispunjava želju i sve što vidim su odvratne penzionerske zgrbljene starice i deformirani ranojutarnji šetači pasa koji zrače sociološkim hororom.
Posegnem u džep košulje i zadovoljno se sjetim da sam od bolesnih usta osobnog liječnika otkinuo nekoliko tabli Normabela. Na trenutak razmišljam o jednome, a zatim strpam dva u usta, ostvorim Knjaza Miloša i smireno potegnem gutljaj. "Borivoje, stvarno vam je dobra ova voda". "Eh, vi Hrvati ne znate šta propuštate". Suzdržim se od ironične replike i vratim u vlastite misli. Dokopali smo se autoputa i sve što preostaje jest čekanje da me Normabeli napokon ugase, naprave shut-down sistema i otprate do ugodnog sna. Pored mog prozora čelične ograde autoceste prolaze sve brže i brže, a crvena pozicijska svjetla automobila stapaju se u čudnu izmaglicu bez detalja. Chemical Brothersi koji blago drže ritam u slušalicama na mojim ušima gode izbrazdanoj duši i šalju me u neko čudno stanje između sna i jave. Jedan je dio mene još nekoliko trenutaka svjestan stvarnosti, a zatim i on nestaje ostavljajući samo ugodni meki kaos.
Odjednom me u stvarnost vraća zaustavljanje automobila. Primjećujem da stojimo već neko vrijeme. Na graničnom smo prijelazu, ne stojimo u redu, već smo na šalteru zlog carinika, ali nešto nije u redu. Rutinska provjera traje predugo za moj paranoični razum. Nije valjda da su me nakopon prokljuvili. Nije valjda da je stvarno gotovo. Ne ovdje. Ne sada. No, onda mi sine da problem sigurno nisam ja već kolega Srbin. Pa ipak, sve prolazi neočekivano bez problema i ulazimo u Europu. Ponovo sklapam oči, bezupješno se pokušavam čim udobnije smjestiti u svom blaženom carstvu stražnjeg sjedišta i tonem u san. Sati prolaze kao minute. S vremena na vrijeme otvorim oči, ali prizor je uvijek isti - isprekidane linije koje prednji kraj automobila guta kao što ovisnik najgore vrste bespoštedno šmrče kokain, jednolični krajobraz ništavila, svjetla u daljini, zelene table s imenima gradova i zaseoka naprije austrijskih, a zatim njemačkih provincija.
Kad napokon dolazim k sebi u svijetu oko nas već je pala noć. Zaustavljamo se kako bi pojeli neki obrok koji ja osobno ne mogu smjestiti u konvencionalne oblike doručka, ručka ili večere. Restoran kakve možeš pronaći samo u sklopu benzinski pumpi uz europske autoputeve već je uređen u božićnom duhu. Jedem neidentificirano meso i promatram veselu njemačku obitelj do nas. Tata u srednjim tridesetima ponosan je vlasnik plave fudbalerke i brkova iz pornića Terese Orlowski, ugojena ženica opominje djecu na njemačkom, a djeca izgledaju poput najuzornijih pripadnika Hitler-jugenda. Estebane, dobrodošao u europski san. Šutljiv sam jer polako počinjem mrziti svijet, a čudni Normabeli u mom metabolizmu čine me iskrenim i opuštenim pa je bolje da držim jezik za zubima. Direktor i Borivoj uglavnom pričaju o poslu i uljudno me ostavljaju u vlastitim misaonim močvarama besmisla. Nakon nekog vremena više ne mogu izdržati pa jednostavno izađem van da brutalnu hladoću. Tresem se iscrpljen životom vrijednim življenja i pušim cigaretu promatrajući ljude u prolazu. Jedna od divnih osobina ovakvih odmorišta jest da ovdje ništa nije finalno ni konačno - sve je u vječitom tranzitu, ovdje je svatko u prolazu, ljudske su duše u ovom habitatu samo proizvodi za jednokratnu uporabu. Uskoro izlaze i moji vrli suputnici, a zlo putovanje nastavlja se predviđenim tijekom. Progutam još dva Normabela i vraćam se u zemlju snova.
Prilikom slijedećeg otvaranja očiju zaslijepljen sam plavim neonom naziva hotela u kojem spavamo. Putovanje je završilo i osjećam se djelomično sretan jer me u ovom trenutku očekuje još samo zaduživanje sobe i gašenje konekcije sa svijetom u koji sam prisilno uvučen. Na recepciji nema nikakvih problema, moje su rezervacije potvrđene i sobe nas već čekaju. Pozdravljam svoje kolege i koračam prema mističnoj sobi broj 129. Na vratima me dočeka znak zabranjenog pušenja. Čuo sam za rigorozne zabrane pušenja u novo-puritanskoj Europi, ali ovo je ipak malo previše. Bacam se na krevet i s užitkom palim cigaretu istovremeno pogledom tražeći nešto što bi mi moglo poslužiti kao zamjena za pepeljaru. Srećom, soba je načelno dvokrevetna pa me u kupaonici čekaju dvije čaše. Jedna od njih će savršeno poslužiti. Moj je osobni kaos otišao predaleko da bih se opterećivao razbijanjem europskih dojmova da su balkanci stoka. Napokon mir, napokon kraj. No, čak ni u ovoj finalnoj grobnici čeka me finalni zajeb - mini-bar ne postoji u ovoj sobi. Pitam se za koga su ovakve sobe namijenjene, suzbijam brutalnu gorčinu u jednjaku, povlačim zadnji dim druge cigarete i padam u finalni san.
U šest ujutro osjećam se mnogo bolje. Probuditi se sam u pustoj, hladnoj, sterilnoj hotelskoj sobi nije najspektakularniji osjećaj koji čovjek može doživjeti, ali barem sam nadoknadio nedostatke sna. Dok se oblačim direktorov glas vraća se poput flashbacka. I pazi da se pojaviš u odijelu, nema švercanja na onaj tvoj casual i šatro sportsku eleganciju. Jebiga, prodao sam tu foru previše puta, a jučer sam bio presjeban da bih smislio štogod novo. Srećom, kravata je već svezana na vješalici s odijelom. Kažem srećom, jer znam da bi me inače čekalo pola sata petljanja s čvorovima gordijskih mornara koje bi me dovelo do očaja. Dok svojevoljno stežem omču oko vlastitog vrata razmišljam o tome kako jedino Hrvati mogu izmisliti nešto toliko besmisleno, disfunkcionalno i fejkerski kao što je kravata. Jedini, ponavljam - jedini, odjevni predmet koji ne služi apsolutno ničemu osim preseravanju i maskiranju vlastite ružne i neugodne balkanštine, a čak ni u tome ne uspijeva. No, što je tu je - čudan i divlji život ima svoje troškove poslovanja, a ova omča oko mog vrata jedan je od njih. Dok zurim u ogledalo kao da mi drugi identitet iz glave namiguje u odrazu, a onaj poznati unutarnji glas govori "Bit će sve u redu, odradimo ovu ružnu predstavu zajedno."
Doručak je standarna parada neukusa uz švedski stol. Većina sudionika seminara odsjeda u našem hotelu tako da me i prije doručka flashiraju ružna lica europskih zastupnika utvrde kapitalizma koju svi zajedno predstavljamo. Prizor previše uznemirava moj želudac da bi se mogao prisiliti detaljnije ga opisati. Dovoljan je detalj da za našim stolom sjedi kompletna balkanska, bolje rečeno ex-jugoslovenska frakcija. Balkanci u svijetu uvijek funkcioniraju u čoporima, nesposobni da se uklope u bilo koju drugu kulturu. Možda se na svojim domaćim terenima mrzimo iz dna duše, ali u bijelom svijetu svi smo mi naši ljudi. Prvi gutljaj kave podsjeća me na beskompromisnu činjenicu da u putovanjima na zapad posljednju kavu možeš popiti u Sloveniji. Ajde Estebane, sada gucni tu razrijeđenu hrđavu vodicu s okusom erektirane crnačke kurčine, jami-jami, smješkaj se i pretvaraj da ti prija. Nemoj probuditi zajedničku raspravu "Mi Balkanci protiv Europe koja je za kurac", ne sada, ne ovdje.
Ljudi koji me poznaju u nekom drugom svijetu gaje iracionalnu iluziju da mi je guzica vidjela svijeta u sklopu mojih poslovnih putovanja, no samo su djelomično u pravu. Moja je osobna precijenjena guzica vidjela maštovite industrijske zone desetaka europskih gradova, i mogu iskreno reći da su sve jebeno iste (za slučaj da je netko očekivao bilo što drugo). Od hotela do tvornice u kojoj se održava seminar voze nas mini-busevi. Dok pored prozora prolazi sivilo teške industrije ja vodim unutarnju raspravu s temom "Na koji način opisati kako se osjeća čovjek dok u industrijskom srcu Europe sjedi zbijen u mini-busu s poslovnim predstavnicima svih nekadašnjh federativnih socijalističkih republika". Raspravu završavam generalnim zaključkom da je to jedna od onih stvari koje jednostavno moraš osjetiti osobno.
Kad se napokon dokopamo konferencijske dvorane obuzima me sreća gotovo jednaka orgazmu. Dobro, možda ne baš toliko intenzivni užitak, ali u svakom slučaju osjećam se dobro. Pogled na agendu govori mi da su preda mnom tri sata sanjarenja u kojima se od mene ne očekuje nikakva interakcija. Kao u starim školskim vremenima, samo što sam ovdje nečiji partner pa me nitko ne može maltretirati i ispitivati što je zadnje rekao. Beživotni retardi sjede u kravatama kao i ja, vrhunski zainteresirani za sve cutting-edge novitete na kojima će se neki daleki gazde obogatiti slijedeće godine kao i svake druge. Prezentacije i predavači se smjenjuju, digitalni projektor na dalekom platnu prikazuje dijagrame, grafove i poruke o čuvanju okoliša, poboljšanja života i pozitivnog utjecaja na društvo.
Kako bismo trenirali zajedništvo i propagirali socijalnu ravnopravnost ručak se održava u tvorničkoj kantini. Šetnja tvornicom zastrašujuća je. Sve nalikuje američkom zatvoru visokog stupnja sigurnosti. Doduše, visokim konzolama ne šetaju teksaški rendžeri sa sačmaricama i Chuck Norris sunčanim naočalama, ali uposlenici poput gluhonijemih lobotomiziranih robova ne dižu poglede, zaokupljeni su repetivnim parsekundnim operacijama koje će ponavljati osam sati dnevno slijedećih trideset godina života. Propagiramo jednakost, ali ipak ne dijelimo kantinu s radničkom klasnom. Naš je ručak u kasnijem terminu od onoga za šljakere. Situacija me neodoljivo podjeća na crkvene nedjeljne rutine - fin svijet posjećuje mise u zadanim terminima, a nezaposlena fukara u dronjcima dolazi po svoj besplatni ručak iz javne kuhinje u stogo odvojenim trenucima kako se dušebrižnici nikada ne bi morali uistinu suočiti sa svojim imaginarnim objektima kojima pružaju pomoć milodarima. Okus licemjerja nabrekao je u mom grlu poput radnog sredstva Johna Holmesa. Kantina se doima autohtono. Kako bi iluzija bila potpunija svi moramo uzeti plastične pladnjeve i stati u red. Na kraju reda ne dočekuje nas debeli, prhutavi, prljavi kuhar nego još jedan švedski stol. Kuhane kobasice predstavljaju dozu realizma, a dimljeni losos ono što u stvari jedemo. Veseljačka balkanska frakcija još jednom zauzima zajednički bedem obrane od bilo kakvih kulturoloških utjecaja koji nisu proizašli iz smrdljivog blata brdovitog šupka svijeta. Negdje oko polovice objeda začuje se sirena. Kroz prozor kantine krajičkom se oka mogu vidjeti dvije kolone - jedna napušta tvornicu, a druga upravo dolazi na svoju smjenu. Izgledaju identično - klonirani robovi gledaju u pod, bez perspektive, bez individualnosti, otupljeni vječnom repetivnom rutinom koja nikada ne završava. Kao Židovi u plinske komore. Dobrodošao u Šesti Reich, Estebane.
Ostatak dana povodim udobno zavaljen u polumraku konferencijske dvorane spokojno ignorirajući isprazna corporate management sranja kojima predavači više nego uspješno truju ostatak auditorija. Fotokopirani voditelji prodaje uključuju se u raspravu, postavljaju pitanja, diskutiraju i trude se izgledati kompetentno. Sjedim presretan što imam posljednje utočište vlastitog uma u koji te proklete krvopije ne mogu penetrirati. To je zadnje mjesto na koje još nemaju pristup.
Navečer nas ne puštaju iz svog svijeta. Naravno da je organizirana poslovna večera na kojoj se svi možemo dodatno družiti, razgovarati o poslu, lagati jedni drugima o fiskalnim rezultatima i lizati sluzave kurčine naših europskih šefova, sve upotpunjeno neizostavnim smješkom zadovoljstva na licu.
Vode nas u neki francuski restoran na kraju svijeta. Na maglovitom brdu usred ničega stoji kućica restorana i dvadeset metarski osvijetljeni križ ispred nje. Nisam siguran što križ predstavlja. Pazi da se ne zaigraš šibicama, Estebane, bilo bi krajnje neprimjereno, zar ne? Restoran ima tematsku večer povodom Sv. Nikole koji je vrlo popularan u tim krajevima. Na neopisivoj hladnoći ispred ulaza stoje odvratne sredovječne njemačke žene, zvone zvonima od mesinga i pjevaju božićne pjesme šireći duh ljubavi i prijateljstva samim svojim postojanjem. Sasvim očekivano, pri ulasku se balkanska frakcija laktari i gura kako bi osigurala zajedničke pozicije za dugim stolom u obliku slova U. Heh, oblik stola sigurno neće pomoći mirnoj reintegraciji. Sjedam na sam rub skupine kako bih se mogao pomiješati s nečim civiliziranijim. Srećom, konobari s aperitivima su vrlo brzi i vrlo efikasni. Ti hitri mladići okretno skakuću lokalom cirkulirajući oko gostiju, a pića ima više nego dovoljno.
Preko puta mene sjedi ruskinja Olga. Radi na podršci korisnicima u europskoj centrali. Naime, svi nosimo nosimo pločice na kojima pišu naša imena, zemlje iz kojh dolazimo i funkcije koje obavljamo. Mojih je godina i izgleda umjereno loše. Ne Carpenterovski ružno, ali sasvim razmjerno loše. Nastojim je ignorirati i s oduševljenjem primjećujem pepeljaru na stolu. Napokon pušioničarska zona. Pripaljujem cigaretu i povlačim dim, a ona prijetvorno samozatajno maše svojim ruskim ručicama razmičući dim. Taj suptilan način na koji mi pokušava natuknuti da njenim čistunskim plućima smeta moja nekulturna navika nažalost ne djeluje na mene pa se posvećujem užitku u kvalitetnoj cigareti i aperitivu kojeg ne mogu prepoznati, ali osjećam popriličnu dozu alkohola u njemu što je u zadanim okvirima sve što tražim. Poljak Gustaw koji sjedi pored Olge nanjušio je žensko biće u blizini. Promatram ga dok se transformira u ružnog grabežljivca. Vrlo dobro poznajem njegov tip ljudi. Klasična zabava ne postoji u njegovom životu jer je jebeni otupjeli poslovni geek. Ima malo prijatelja i još manje samopouzdanja da bi se ikad mogao uključiti u slobodnu sociološku interakciju. Njegovo viđenje zabave su ovakve večere, višednevni seminari i poslovna putovanja. Osjećam se poput znanstvenika koji iz šipražja proučava navike slabo istraženoj vrsti.
Gustaw je nasrtljiv poput ptića bjeloglavog supa. Vizualiziram ga kako gura sitnu glavu na dugom bijelom vratu u Olginu rasparanu utrobu i gosti se iznutricama. To je njegov krajnji cilj, barem u izopačenoj podsvijesti. Koliko sam slobodan primjetiti, Olga je jedina žena među nama i njegov je očaj toliko očigledan da je i meni neugodno do nivoa u kojem posežem za još alkohola kako bih povećao intenzitet blaženog bola u kurcu i nekako prebrodio noć. Iz drugog dijela lokala kojeg ne mogu vidjeti sa svog mjesta sve glasnije odjekuju božićne pjesme, a pod pretpostavkom da nije problem u meni, imaju sve pijaniji i razvratniji prizvuk. No, ovo je poslovna večera, siguran sam da se um poigrava mojim osjetilima kako bi me barem malko zabavio u ovom čudnom krematoriju ukusa. Mjehur mi je ispunjen alkoholom pa se dižem od stola i krećem u potragu za zahodom. Stojim ispred pisoara, obavljam svoju misiju, promatram zidić koji je podignut u visini mog ramena i razmišljam o tome kako bi se ovdje kvalitetno i neprimjetno mogao vući speed pri svakom pišanju, a možda i češće. Da imam zlih amfetamina sa sobom siguran sam da bi mjehur izgubio izdržljivost, a ja s vremenom posao.
Vraćam se do stola za kojim me još uvijek čeka moja opuštenija balkanska grupica, lešinar i ruskinja. Hrana se smjenjuje, konobari trče, vrijeme prolazi, a ja se pitam kada će se gostoljubivi organzatori napokon smilovati i poslati nas u samoće osobnih ćelija koje se nazivaju hotelskim sobama. Završne kavice su na stolu kad odjednom dolazi preokret. U našu salu upada Sv. Nikola osobno. Ili barem netko odjeven u adekvatni kostim. Na početku izgleda kao da se radi o dijelu programa. On skakuće oko stolova i pokušava najebati pojedince da mu se pridruže u veselom plesu i proslavi ljubavi i mira. No, nešto u tom prizoru ne odgovara. Njegovi su pokreti prenezgrapni, presimilarni pokretima pijanih gadova kakve i predobro poznajem. Iz njegovih zapletenih rečenica mogu se potpuno uvjeriti da je (barem) pijan. S veseljem pogledavam svoje domaćine koje oblijeva neugoda. Ovo očito nije planirano. Koncepcija se ruši spektakularnom brzinom. Naše je društvo sastavljeno od suzdržanih poslovnjaka i nitko se ne želi pridružiti Nikoli pa on odlazi u drugu prostoriju iz koje sam već ranije čuo pripito pjevušenje i razvratni žamor. U očima svojih kolega koji mogu vidjeti što se događa u susjednoj prostoriji javlja se šok. Nepogrešivo šok. Odvraćaju pogled, prave se da se to što se događa u stvari ne događa. Ne mogu odoljeti, moram vidjeti taj ultimativni zajeb večeri detaljno planirane tjednima i mjesecima. Ustajem i gledam kroz vrata. Pijani Sv. Nikola pleše na stolu s nepoznatim rumenim plavokosim mladim arijevcem i požudno ga hvata za guzicu uz žešće odobravanje publike sačinjene od pijanih Njemaca, a zatim mu uvaljuje jezičinu do želuca. Sva sreća da da put nisam nosio ni najmanju zalihu droge jer bih ovo sigurno pripisao halucinogenima. Prizor koji promatram izgleda kao da je izašao direktno iz moje mentalne tvornice imaginarnih bizarnih skečeva kojima se zabavljam dok kratim vrijeme u ovakvim prigodama. Ali, ovaj je put zao um postao stvarnost. Moji poslovni kolege pokušavaju gledati na drugu stranu dok vlasnik lokala agresivno vuče Sv. Nikolu s pentagramskog stola. Moju dušu na trenutak ispuni apsolutna sreća. Ovakvom sočnom zajebu se nisam nadao.
Uskoro su nas uz isprike potrpali u mini-buseve i vratili u masovnu grobnicu hotela. Jedan se dio balkanske frakcije odlučio za dodatni čin predstave lažne opuštenosti u vidu ispijanja poslijednjeg piva u hotelskom baru. Kako im se moj direktor odlučio pridružiti nisam imao drugog izbora nego uskočiti u tu lošu šalu. Sjedimo u udobnim foteljama i ispijamo loše njemačko točeno pivo. Sada kada je došao trenutak opuštene konverzacije moji su sugovornici odjednom na sasvim nepoznatom terenu. Šutke zure u čaše, pogledavaju na satove, zaokupljaju pogled gostima u prolazu, rade bilo što samo da izbjegnu bilo čiji pogled. Sjedim s tim sociološki deformiranim kreaturama i promatram. Opuštena konverzacija uz pivo nikada nije postojala u njihovim životima. Oni su fanatični robovi posla koji se matematikom bave s istim entuzijazmom s kojim ja pristupam kemiji. Ovdje, u ovoj situaciji nemaju ništa za reći. Prolaze minute, a svima je sve više neugodno. Potpuno se distanciram od situacije, nisam dio te skupine ljudi, oni su za mene dramatična predstava u praznom kazalištu. Valja samo promatrati i zabavljati se. Njihova dječačka sramežljivost toliko je patetična da jedva suzdržavam histeričnu salvu smijeha. Sjede pred mojim očima, gloriozni direktori, sakupljači para, krvoločni psi modernog biznisa, aligatori ekonomskih močvara, a ovdje su zbunjeni i ukenjani od straha kao hrpica pučkoškolaca u pumpericama i mornarskim majicama prije prvog jebanja u životu. S vremena na vrijeme netko procijedi nešto o poslu, na što obavezno uslijedi opće slaganje, svatko koristi priliku da izbjegne dojam šutljivosti time što s entuzijazmom i grčem na licu uspije izustiti: "da", a nakon toga se vraćamo u slijedećih nekoliko minuta tišine. Ritual se desetak puta ponavlja u krug. Suknuo sam pivo do kraja, možda prebrzo za ukus moje publike, ali već mi se živo jebalo za sve. Objavio sam da odlazim na počinak i ugasio taj loš program.
< epilog >
Slijedeća dva dana bila su identične kopije prvoga, s izbrisanim Sv. Nikola incidentom. Osjećao sam se kao da tumaram mračnim pustarama vulkanskog kamenja na kojemu ništa ne raste, na kojemu život ne može opstati. Ogromna praznina potpomognuta pouzdanim Akinetonima ispunjavala je moju dušu i održavala me izvan patnji u stanju tragične nezainteresiranosti. Nakon tih mučnih četrdeset osam sati potpune mentalne i emotivne hibernacije napokon je stigao dan za putovanje nazad. Moj je duh instantno ispunjen energijom. Sve što me sada dijelilo od svijeta kojem pripadam bilo je tisuću kilometara internacionalnih auto-cesta s kojima sam se bio više nego spreman obračunati. Požalio sam što nemam nekakvog speeda koji bi me dodatno nabrijao na vožnju i pretvorio putovanje u čisti, kirurški precizni užitak brzine. Bila je glupa odluka krenuti na put bez ičega. No, tada mi je sinula alternativna ideja. U priručnom medikitu uz nekoliko aspirina i neo-angina imao sam i kapi za nos. Izvadio sam bočicu i ugledao natpis "kapi za odrasle, 1% efedrin". Imao sam čudan osjećaj da sam podsvjesno to stavio u torbu planirajući baš ovaj trenutak. Da li je došlo do konačnog rasapa ličnosti u kojoj podsvijest i svijest jedna drugoj ostavljaju poruke na digitalnoj sekretarici uma? Bilo kako bilo, u bočici je bilo otprilike tri četvrtine spasonosne tekućine i kompletan sam sadržaj sasuo u svoju kavu dok su moji kolege prebirali po njemačkim suhomesnatim proizvodima izloženim na švedskom stolu.
Prvih pola sata vožnje prošlo je rutinirano mirno. Opuštena i sigurna vožnja njemačkim autocestama uvjerila je moje suputnike u sigurnost putovanja. Sada, nakon četiri naporna dana mogli su se opustiti i zadrijemati, nadoknaditi izgubljeni san, mlad ih je i izdržljiv vozač vozio i nisu morali razmišljati ni o čemu. Jedini CD u službenom auto bio je live Jasne Bilušić, pa smo bili primorani slušati radio stanice ispunjene evergreenima i njemačkim popom. Tiha je i nenametljiva glazba uspavala moje suputnike, a efedrin se polako probijao iz probavnog trakta u krv. Puls mi je osjetno ubrzao, a na čelu su se javili jedva primjetni grašci znoja. Ali, ta energija... Apsolutna koncentracija u kojoj prestaje postojati bilo što osim mene, sto dvadeset konjskih snaga i blažene ceste. Manično sam jurio u pravom smjeru, natrag u pouzdani opušteni svijet, natrag u život vrijedan življenja. U povratku nam je direktor organizirao usputni sastanak na drugom kraju Njemačke, pa sam morao kompenzirati mnogo vremena brzinom. Bilo je apsolutni imperativ vratiti se na prljavi asfalt osobnog šupka svijeta do Dnevnika.
Vožnja nije predstavljala nikakav problem, ali sastanak jest. Bilo je teško oduprijeti se valovima paranoje dok sam sjedio u uredskom stolcu, sav ubrzan, manično zabavljajući vilicu žvakom, nemiran do krajnosti. Tih pola sata doimalo se kao najdužih pola sata u životu. Na trenutak sam se osjetio kao Spud na razgovoru za posao (Trainspotting). Fuck up good and proper. Pa ipak, bog još nije odlučio spustiti malj pravde na moju malenkost i sve je prošlo dobro. Nisam ni trepnuo, a već sam bio ponovo zakačen na cestu koja mi se sada doimala kao apsolutno naturalni habitat. Osjećao sam se kad da nikada u životu nisam radio ništa drugo osim jurnjave europskim auto-cestama. U nekoliko situacija moji su suputnici postajali sasvim benigno nervozni, ali nakon kraćeg usporavanja tempa svaki sam se put mogao još jednom vratiti na maksimalni broj okretaja čim bi se opustili i zapričali. U Sloveniji mi je direktor istrgnuo volan iz ruke kako bi spriječio pregovore sa slovenskom prometnom policijom koja bi me po njegovom uvjerenju sigurno okinula za nešto para.
Kad smo se dokopali gradskog sivila efedrin je već odavno napustio moje tijelo, ali srce je svejedno kucalo brže. Bio sam na vlastitom igralištu spektakularnosti s brzinskom izlaznicom iz svijeta normalnih. A tada je direktor objavio da nas Partner čeka u nekom restoranu kako bismo svi zajedno večerali. To za mene nije bilo opcija. Uljudno sam ga zamolio da me odbaci kući, ali on je odbacio moj prijedlog. Bez obzira na njegovo inzistiranje, ta večera nikad nije ni bila opcija. Ne sada kada sam već osjetio miris slobode. Parkiramo pred restoranom i izlazimo iz auta. Ulazimo u restoran, Partner ustaje da nas pozdravi, rukujem se sa svima, zahvalim se na ugodnom putovanju i srdačno pozdravim svakog pojedinačno. Direktor me gleda ubojitim pogledom, ali zna da nije ni vrijeme ni mjesto za ružne scene, pa moja mala predstava prolazi i oslobađa me daljnjeg vucaranja križa konvencionalnosti na nejakim leđima pomahnitalog uma. Izlazim u hladnu noć, palim cigaretu i zadovoljno koračam osjećajući da sam još jednom kod kuće, u srcu ludila, u svijetu u kojem je sve moguće.
Esteban Prezvušt Grokter

Words and music by Freddie Mercury

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day...

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day of my life

You are the one for me
I am the man for you
You were made for me
you're my ecstasy
If I was give every opportunity
I'd kill for your love

So take a chance with me
Let me romance with you
I'm caught in a dream
And my dream's come true
It's so hard to believe
This is happening to me
An amazing feeling
Comin' through -

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day of my life

I wanna love you
I love every little thing about you
I wanna love you, love you, love you
Born - to love you
Born - to love you
Yes I was born to love you
Born - to love you
Born - to love you
Every single day - of my life

An amazing feeling
Comin' through

I was born to love you
With every single beat of my heart
Yes, I was born to take care of you
Every single day of my life

Yes I was born to love you
Every single day of my life

Go, I love you babe
Yes, I was born to love you
I wanna love you , love you, love you
I wanna love you
I get so lonely, lonely, lonely, lonely
Yeah, I want to love you
Yeah, give it to me

Flash!
Slika mi vibrira dok stojim ispred lanca što mi blokira povratak u klub. Tijelo mi podrhtava i blago posrćem dok shvaćam da je apsolutni imperativ vratiti se ispod zvučnika pomoću kojeg DJ komunicira s kemijskim freakovima okupljenim na ljetnom partiju. Lara i ja zajedno pokazujemo ID kartice redaru odjevenom u vrlo ukusnu nijansu crne.
- Kuda?- Pa natrag. Evo upadnica?!- A bogati, ća ćeš s ton reklamom?- Ej, stari, bili smo unutra do malo prije, imamo upadnice i sve, tvoj nas je kolega pustio van na par minuta.- Moraš kupiti kartu. Izaša si, nema više natrag.- Ali, evo karte, stari...
Siguran sam da je u cijeloj situaciji nešto rapidno krivo, ali ne mogu uhvatiti logički koncept. Usnom mi se šupljinom razlijeva tekuća žvakaća guma. Moramo se vratiti. M-O-R-A-M-O!
- Bogati, izaša si, moraš kupiti novu kartu i ući.
Okrenem se i zabljesne me red od tisuću ljudi ispred blagajne. Nema šanse. Trajat će satima. Pobogu, što ne valja s našim ID karticama? Zar je ovo neka loša šala? Možda se samo grubo poigrava s mojim sluđenim razumom? Promatram Laru kako ubrzanih i nervoznih pokreta raspravlja s crnim gorostasom.
Nakon nekog vremena redar prihaća činjenicu da nas se neće tako lako otarasiti. Možda nema volje kvariti svoju relativno nezahtjevnu večer na poslu natezanjem s nekime tko je nepobitno U Pravu. Evo ga, uspjeli smo, on pomiče debeli lanac i pušta nas unutra.
Teturam dok me Lara vuče za ruku, natrag u šareni vortex među tisuće znojnih ljudskih tijela. Set je još uvijek u tijeku, a kapsula čistog mdma koja me rola dostiže nekomunikativni vrhunac špice. Probijamo se pored šanka na kojem smo nekoliko sati (ili dana?, tko zna?) ranije ispili nekoliko pića. "Idemo po cugu?", upita Lara. Gledam u masu koja se bori za cugu poput gladnih još neizbjeglih izbjeglica iz Ruande za pokvarene limenke humanitarne pomoći iz EU, a zatim u masu na podiju što hipnotizirano prati elektronske ritmove i klanja se novom bogu koji za mix-pultom stoji u potkošulji ruku podignutih visoko u zrak. "Nemam pojma", je sve što mogu odgovoriti.
Lara razumije moju neuravnoteženost pa me vuče u samo središte podija, upravo tamo gdje trebam biti. Previše sam nekompatibilan za razgovore s ljudima, pa čak i s onim razbijenim. Napokon pronalazimo svoje mjesto pod zvučnikom. Ona pleše ispred mene, a ja radim ono za što mislim da je "čuvanje leđa". Kažem mislim, jer mi svijest svako malo bježi negdje drugdje. Simpatični, mršavi, kratkokosi lik u plavoj majici pleše pored mene i gura ecstasy u usta neukusno pretilne blijede djevojke koja ga zahvalno guta. Primjeti da ga gledam, pa se približi mom uhu i sa zaljubljen-sam-u-cijeli svijet pogledom proškrguće "Ti si od ovdje?". Nesposoban za komunikaciju samo ga i dalje promatram, te dajem vatre simulirajući barem kakvu-takvu interakciju. Smije se i pokazuje na zvučnike. Previše kaosa, okreni glavu.
Ne znam koliko je vremena prošlo, ali osjećam potrebu za cugom. Još samo ova stvar. Slijedeća će sigurno biti loša i slaba pa je možemo iskoristiti za probijanje do šanka. Ovu ne želim potrošiti na takve trivijalnosti. Ali, i slijedeća stvar je spektakularna, a i slijedeća, a i slijedeća. Na trenutak pomislim da imam problem u percepciji vremena, pa da je sve to jedna te ista stvar. Ionako više ne primjećujem razlike. Ovisan sam u ritmu. Ovisan o zvuku. Tišina ubija. Nestanak struje bio bi ravan kataklizmi.
Osjećam žensku ruku koja me vuče na lijevu stranu. Laru je popustio prvi udar dodatnog speeda što ga je povukla u autu prije komplikacija s redarom na ulazu i spremna je za cugu. Znoj se cijedi s vanjske strane moje košulje koja je potpuno natopljena kemijskim izlučevinama. Ona poseže u donji džep mojih vojničkih kratkih hlača, vadi cigarete, pripaljuje jednu, a zatim ispljune žvakaću gumu i zamijeni je novom. Zašto pobogu idemo lijevo kad je šank direktno iza nas? Lara zna najbolje.
I zaista, iza tisuća ljudi odjednom s lijeve strane ugledam šank. Gotovo povičem "Koooooo-pnooooo!", poput mornara Jamesa Cooka nakon višemjesečne plovidbe na pučini. Na šanku nema ni milimetra prostora, ali se nekako nadam da su svi ti ljudi samo u prolazu, da uzimaju cugu i odlaze. Gdje? Bilo gdje. Samo da su negdje drugdje, meni treba hitni pristup mirnoj luci šanka kako bih nadopunio već gotovo potrošene zalihe. Odjednom se ukaže minijaturni tjesnac što vodi do konobarove pozornosti. Ne stignem zakoračiti, a Lara je već tamo. "Uz Bacardi-colu mi treba i vodica, bilo kakva, hladna", urlam u njeno prelijepo uho. "Vodica?", upita me podignutih obrva i kemijskog smiješka. "Ecstasy je jedina droga uz koju mi treba vodica", odgovaram nadajući se da sam bio barem djelomično razumljiv. No, Lara nije nagluhi tupi redar i cuga se vrlo brzo nalazi pred nama. Već odavno ne mogu razlikovati novčanice pa iz novčanika grabim onu za koju smatram da je najveća, pružam je konobaru i nadam se bilo kakvom povratu.
MDMA još uvijek divlja. Gubim se na trenutke. Osjećam kao da mi se oči izokrenu, te isključe svijet na neodređeno. No, ne brinem, uvijek se vratim. Okrećem se na desnu stranu i promatram dvojicu starijih teenagera kako se dogovaraju da bi mogli ukrasti bocu nečega dok je prezaposleni konobar zaokupljen drugim konzumentima. Ne shvaćam njihovu negativnu vibraciju. Odkud potreba da naprave sranje? Nismo li ovdje svi sretni i povezani? Zar ova predivna ljetna noć, savršena glazba, toplina ljudskih tijela i beskrajni osmjesi nisu dovoljni da bi ljudi bili pozitivni? Prokleta pijana neprosvijetljena gamad. Lara sjedi na okrugloj barskoj stolici od crvenog pliša. Gotovo da osjećam meku kombinaciju stolice i njene guze. Netko me vuče za rukav. Ljepuškasta teenagerka mi pokazuje prema konobaru. Zacijelo želi naručiti cugu. Prepun kemijske uslužnosti ustupam joj mjesto i stojim iza Lare. Oni pijani neotesani školarci uvaljuju se curici i hvataju je za guzicu unatoč njenoj očiglednoj nezainteresiranosti. Previše negativnih vibracija. Previše malenih primitivaca koji ne shvaćaju da nije dovoljno samo biti ovdje. Vodim ubrzani razgovor s Larom. Glavna je nota kako je glazba super, kako je mjesto super, i kako su ljudi gotovo super. Drugu polovicu pića pijemo naiskap i vraćamo se u kolektivno znojilište.
Flash!
Sunčano rano jutro obasjava otvorenu terasu kluba. Divno je, svježe i prozračno. Ljudi na flooru prorijedili su se. Lara i ja još uvijek plešemo. Osjećam da me MDMA spušta. Po prvi put u cijeloj noć mogu pišati pa odlazim do zahoda. Lara me prati, ne želi ostati na flooru bez mene. Dok pišam kroz prozor ugledam auto na parkiralištu i nekako me začudi da je još uvijek tamo. Izađem iz zahoda i trojicu ljudi žicam vatre prije nego što pronađem pušača. Opet sam izgubio sve upaljače (3). Nešto ne štima s ovim klubom. Nešto je čudno. Lara izlazi, pa odlazimo do šanka po vodu. Samo voda u ovoj fazi. Sjedim na klupici, a Lara je još uvijek neumorna pa si pomalo đuska pokraj mene.
Krećemo prema izlazu. Muzika više ne svira, cuga se više ne toči, redari ljubazno, no ne bez prijetećeg prizvuka, mole ljude da napuste klub. Na ulazu neki pregorjeli lik pokušava ući natrag unutra. Redari mu govore "Lipi, gotovo je, nema više, ne zagorčavaj život sebi i drugima, ajd sad lipo kući". Neočekivano topao prizor. Dok ulazimo u auto Lara mi govori "Kreći odmah, ja si moram pod hitno jednu povući". Spuštamo se prašnjavim puteljkom prema magistrali kad odjednom ugledam lika u plavoj majici i njegovu pretilnu blijedu djevojku. Stopiraju ljude u nadi da će ih netko povesti, ali nitko ne staje. Stražnja su nam sjedala prepuna stvari, nemamo pojma kud ćemo ići, očekuju nas stotine kilometara, pod hitno nam treba po lajna da ostanemo na nogama, ali ja se svejedno zaustavljam, parkiram sa strane, izlazim iz auta i reorganiziram imovinu kako bih napravio mjesta na stražnjem sjedištu. Nisam ih ni pitao kud idu. Vozim ih kud god treba. Dok premještam palicu za golf br. 6 mladić me na slovensko-hrvatskom začuđeno upita "Igraš golf?". "Rekreativno", odgovaram žvačući filter cigarete.
Krenemo prema magistrali, a on upita "Kud idete?". "Neodređeno, radije mi reci kud vozimo vas". "U najbliže mjestašce". "Onda idemo u najbliže mjestašce". Apsolutno sam razbijen pa non-šalantno propustim skretanje za mjesto i produžim ravno. Nakon parsto metara uspijem reći "Bez panike, znam da sam ga propustio, sad ćemo se negdje okrenuti pa ravno kući. Dobri vas Doktor vozi do kućnog praga". U duše naših suputnika počela se uvlačiti panika. Tko su ljudi što nas voze? Zašto on bunca o Dobrom Doktoru? Što u stvari žele od nas? No, moja odlučnost nije se mogla pokolebati njihovim kroničnim nedostatkom vjere u esencijalnu dobrotu ljudske prirode. Okrenuli smo se na parkiralištu robne kuće , a ja sam odmah znao da ćemo se ubrzo tamo vratiti povući još malo zlog spideka pa nastaviti putovanje u nepoznato.
Kad smo se dokopali mjestašca krenuo sam u vožnju uličicama propuštajući sve prometne znakove i putokaze. Naši su slovenski prijatelji buncali nešto o "placu" pa sam se vratio do putokaza za tržnicu. Nakratko sam se zamislio, a Slovenac je to iskoristio da iskoči iz zaustavljenog auta, povuče svoju svinjsku pratilju za sobom i vikne "Hvala, tu je super, navratite opet na zabavu!", te se brzim korakom udalji ulicom. Možda se žure jer ih roditelji čekaju, pomislih i krenem prema jugu, prema finalnoj destinaciji.
Kolibe na kraju svijeta dokopali smo se u rano prijepodne, otišli na kupanje, a zatim na spavanje. Laru je nokautirala njena prirodna otpornost na nesanicu, a mene pozdana dva prijatelja Normija i moćna frula koju nisam uspio popušiti do kraja. Zvonik lokalne katoličke crkve zvonjavom je informirao Hrvate vjernike da je podne kad smo napokon natopljeni tjelesnim izlučevinama usnuli snom pravednika uz blago škrgutanje zubima i tek poneki trzaj.
Flash!
Crveno. Crno. Ljubičasto. Crno. Zeleno. Crno. Žuto. Crno. Crveno. To su boje što se redovito izmijenjuju na reflektoru pola metra od auta u kojem sjedimo. Lara čuva stražu dok oko nas prolaze deseci ljudi, redari cirkuliraju, auti se parkiraju. Nalazimo se u središtu svijeta dok ja slažem debelu lajnu za Laru. Nije mi lako jer se s mene cijedi znoj, a ruke mi podrhtavaju, ali nekako ide. Godine vježbe za učinkovitost pod pritiskom dale su neizbježne rezultate. Na metar od auta dolazi lik, sjeda na kamen i pije pivo. Od svih kamena u ovom jebenom kamenjaru on se morao ovdje onesvijestiti. "Treba samo čekati, neizbježno je da ode, samo moramo biti strpljivi", kaže Lara. Crveno. Crno. Ljubičasto. Crno. Zeleno. Lik odlazi s druge strane auta, ravno ispod reflektora i nastavi ispijati pivo. Razmišljam rapidno brzo. Da, svakako bi mogao složiti i lajnicu za sebe. Zlu ne trebalo. Ako je on ispod reflektora to znači da je ispod direktnog izvora svjetla. Mi smo u mračnom autu, pa on zbog kontrasta ne može vidjeti ništa. Zeleno. Crno. Žuto. Crno. Crveno. "Vuci ljubavi, sad je pravi trenutak". Crno. Šmrrrk! Ljubičasto. Šmrrrk! Crno. Šmrrrk! Zeleno. Izlazimo iz auta. Lara već kreće prema ulazu, a ja kopčam ključ od auta oko vrata, te izvjesujem ID karticu. Lara stoji na ulazu, dolazim do nje i kaos još jednom počinje.
Flash!
Kako je sve počelo? Pa, valjda je sve počelo još prethodnog dana oko tri poslijepodne sa prvim lajnama spida što ih povukosmo u vožnji prema moru. Krenuli smo u noć kaosa. Preciznije rečeno, nekoliko tjedana kaosa. Ta je noć bila samo otvaranje ljetne sezone.
Stigli smo pred klub u nedaleko obalnog mjestašca relativno rano pa je parkiralište zjapilo prazno. Uparkirali smo se ravno ispred ulaza, te sat i pol ispijali Bacardi Breezere, vukli speed i vodili topli, ljudski razgovor o tome kako je apsolutni imperativ za život vrijedan življenja razviti bezkompromisni egoizam koji ti jednostavno ne dopušta prihvaćanje tuđeg mišljenja. Tuđa su mišljenja najsigurnija karta za križni put propadanja u prosječnost, zaključismo, a zatim povukosmo još speeda i odlučismo krenuti unutra. No, amfetamini su počeli uzimati danak razumu.
- Imamo metropolske tablice, a auto nam je pun stvari, trebali bi pokriti sve, možda ga netko ukrade. - Da sam ja osobno kradljivac automobila vjerovatno bi rovario po uspavanim mjestašcima, sigurno prije tamo nego ovdje pred osvijetljenim ulazom kluba prepunim redara i ljudi u prolazu.- Ja bi baš rovarila ovdje, umjesto po uspavanim zabitima u kojima vlada grobna tišina, a sigurno mnogi ne spavaju u toj tišini.- Imaš pravo, kad bolje razmislim.
Prekrili smo stvari na zadnjem sjedištu i krenuli unutra. Mobitel sam ostavio u autu, te ga ugasio kako ga prepredeni lopov ne bi mogao koristiti.
Ušli smo u još uvijek relativno prazan klub, uhvatili se šanka i uz rekreativno ispijanje po šest pića za svakoga nastavili raspravu o smislu života. Nakon šeste cuge osjetio sam potrebu da progutam jednu od kapsula što sam ih imao u džepu. Nisam trebao previše nagovarati samog sebe. Odluka je odjednom postala sasvim jasna.
Već je tad Lara primjetila da ju speed "malo popušta" i da će joj vjerovatno trebati još. "Kad ti zatreba samo reci pa ćemo otići van do auta. Možda ćeš me trebati povući za rukav nekoliko puta, ali nemoj da te smeta, samo nastavi dok ne primjetim tvoju potrebu". U stvari me već počeo dizati X pa sam imao neodgodivu potrebu za odlaskom na podij, u precizno središte na kojem se sijeku tijekovi svakog od mnogobrojnih zvučnika što čine impresivni sound system. Nekako sam se optimistično nadao da joj neće trebati. Nadao sam se na onaj optimistični način na koji svaka speglana osoba smatra da su droge nepotrebne jer su mjesto i prigoda toliko dobri. Čim smo došli do podija izgubio sam se. Potpuno. Ritam i glazba su me jednostavno preuzeli u svoj svijet. U kratkim pojavljivanjima uobičajene svijesti mogao sam ugledati Larino relativno nezadovoljno lice. Nešto je nedostajalo. Neka kritična komponenta koja mozaik pretvara iz hrpe ružno nabacanih detalja u jasnu sliku. Naravno, amfetamini, što drugo?
Na podiju nismo bili dugo kad sam osjetio intenzivno povlačenje za rukav. Ako bi za bilo koga na ovom svijetu bio spreman na punoj špici X-a napustiti floor, a kamoli klub, onda je to Lara. S njom nema pohlepe, nema samoživosti, nema egoizma. To joj treba jednako kao što je meni trebala kapsula da bih dosegao razinu metalnog savršenstva. Dakle, krenimo. Na putu prema izlazu naletim na ispružene noge nekog lika. Pokušam ih prekoračiti, ali me X previše okreće da bih vjerovao u tu mogućnost. Srećom, vuče me Larina amfetaminski imperativna ruka, pomalo posrćem, ali prolazimo bez incidenta. Na samom izlazu Lara se zaustavi, a ja nas povedem u nepoznato. Prođem ispod slavoluka poput moralnog pobjednika i okrenem se lijevo. Ispred mene se ukaže spiralni red ljudi formiran lancima za redove. "Ovo će biti malo teže, ali uz koncentraciju sve je moguće", pomislim i krenem u odiseju nadajući se da me Lara slijedi. Već nakon prvog koraka moju ruku uhvati stisak nešto jači i imperativniji od uobičajenog Larinog. Okrenem se i ugledam gorostasnog redara koji me vuče na desnu stranu. Krajičkom oka spazim kako se i Lara kreće u istom smijeru. Ispred sebe ugledam lanac iza kojeg nema nikoga. "Ah, da, logično, ne moram se probijati kroz ljude, dovoljno je ovo prekoračiti". Već podižem nogu, a imperativna redarska ruka me zaustavlja. Što je sad, pobogu? Drugi redar otkapča lanac i napokon nas puštaju van. Vrlo ljubazno osoblje, primjećujem. Očito naviknuti na razbijene ljude koji kurca ne razumiju.
Flash!
DJ još uvijek ima snage, a ljudi na podiju također. Primjećujem da nebo iznad nas postaje malo manje crno. MDMA bi već trebao početi popuštati, ali još uvijek ne popušta. Ovisan o basevima. Lara me vuče na cugu. "Želim onaj šank desno, volio bih im svima proučiti navike", kažem joj, pa se počnemo probijati prema još neistraženom području kluba. Spiderski je odlučna pa se odmah probija na šank. Shvaća da vjerovatno još uvijek imam probleme u komunikaciji. Tko zna koliko riječi u mojoj rečenici o šankovima uopće nije mogla razumjeti. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. Konobar prolazi, a ona mu maše. Ništa. "Ej, konobar! KO-NO-BAAAR!", zaviče i pridobije njegovu pozornost. No, on još završava prethodnu narudžbu. Kad napokon dođe do nas uslijedi čudnovat razgovor:
- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.<sliježe ramenima>- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.<pokazuje na uho kao da ne čuje>Polako počinjem shvaćati da konobar ima loš dan, netko ga je razjebao, pa je sad nadrkan na kemijske freakove koji svi piju, znoje se i drogiraju dok on mora raditi jebeni posao. Razumijem ga.- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu! - Lara postaje imperativnija.- Molin? Ne čujen!- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu, jebote!!- A?- Pa jebem ti mater bahatu, Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu!!!Naginjem se preko šanka, najbliže što mogu biti njegovom uhu, pa se umiješam:- Jackie-colu, Bacardi-colu i vodu.Još uvijek zbunjeno gleda u Laru, a zatim mi odgovara:- Nema vode. Samo u boci.- Nisam ni mislio na drugačiju.
Esteban Prezvušt Grokter

Živimo u društvu u kojem poštenje, čast i slične vrijednosti su očito zdravorazumski rečeno glupost i idiotizam. Naravno to i nije čudno jer kad stupovi društva te oni koji bi svojim primjerom poštenja običnom čovjeku trebali pokazati prave vrijednosti kradu da boli glava.
Zašto napisah ovaj predgovor prije, evo objasniti ću.
Jučer navečer u pola 7 me susjed iz moga ulaza opizdio u lijevu stranu auta tako da otprilike mojim laičkim okom ima štete za jedno 2-4000 kuna ako se ne bude trebao mjenjati prag auta. Naravno štetu nisam vidio sve do kad sam se danas oko 2 sata popodne poslije kavice i druženja sa Sagom rastao kod njega doma i krenuo prema autu te imao što vidjeti.
Zvanje policije te upit što da radim jer sam danas bio na dvije lokacije i da recimo skratim priču policija mi kaže da lijepo odem doma te da im javim kad dođem. Nazvao ih ponovo i ljubazni gospodin sa druge strane poslao je svoga kolegu koji je onako od oka procjenio da sam zapeo za stupić i tako jedno metar ostrugao auto a da nisam to ni primjetio ili možda jesam. Po njemu to sve jasno no poslat će on pravu ekipu samo što treba čekat jedno sat, sat i pol da dođu.
- Ok, rekoh pričekat ću ih.
Dolaze nakon sat vremena pravi policajci i pregled auta te uzorak boje koji sam našao na svom autu predajem njima a oni pretražuju parking kod mene te nije im jasno kako su nastala oštećenja na pragu, no na vratima konstatiraju da je sigurno kuka opalila dok je netko išao u rikverc. Ipak ima još uvijek puno nebuloza.
Zašto? To ću Vam reći malo kasnije.
No nakon što ništa nisu našli i već spremni na povlačenje jedan od njih ipak je pogledao malo dalje parkiran tamno zeleni Rover i šteta na njemu potpuno odgovara šteti na mom autu ali je problem da im nije još uvijek jasno kako zbog razlike u visini štete. Nalaze vlasnika auta, susjeda iz mog ulaza koji priznaje da je jučer u pola 7 dok sam bio parkiran na pješačkom pločniku me udario direktno u moja prednja i zadnja vrata, no pošto je bio mrak te mislio da će se lijepo izvući nije ništa učinio.
Oba policajca, vrlo kulturni pomogli (meni najviše) da se dogovorimo te naravno ostah i ja njima sad dužan za sve što su mi učinili. Svojom požrtvovnošću su našli krivca i nekako mi je sad srce na mjestu. Drago mi je da imamo kvalitetne policajce koji kad izgleda da je sve uzalud pokušavaju pronaći i zadnju puzlu koja fali u slagalici. Hvala im od srca.
No hvala i mom dragom susjedu koji umjesto da ostavi komadić papira sa podacima je otišao te šutio kao da ništa nije napravio. Eto što znači vjerovat susjedu kojem bi čovjek u stvarnosti trebao vjerovat - nema šanse. Nadam se jedino da će održat riječ te u srijedu u pola 10 otići samnom kod Štarkelja na procjenu popravka kojeg je rekao platiti iz džepa.
Nadam se da će biti toliko pošten.

Znojim se u masi nabomboniranih teeangera. Godinama nisam bio u Bestu. Kad sam zadnji put bio u toj rupčagi još sam uvijek bio maloljetan. Možda zato sada doima tako skučeno. No, opet, koji se kurac čudim, oduvijek je bio mjesto za seljake. Svakim centimetrom moje kože vibrira električni acid. Izvijam se polako, gotovo u transu, dok svi oko mene skaču kao da su u luna-parku. "Idemo na šank po cugu, cijelo jebeno vrijeme imam osjećaj da se ne uklapam ovdje", govori Lara dok me vuče iz gužve i vraća u sadašnjost.
"Duplu-votku, Red Bull i jackie-colu", nerazgovjetno govorim konobaru koji mi odgovorava, "Znam, već si šest puta naručio cugu kod mene, svaki drugi put je bez Red Bulla, samo mahni, ne moraš mi objašnjavati svaki put iz početka". Bože, kako razvaljeno moram izgledati da mi ljudi govore takve stvari? No opet, možda su istrenirani za mlađahnu zobersku populaciju koja nikada ne može složiti rečenicu. R-R-R-R-R-R-ed B-B-B-ull. Okrenem se i dodajem cugu Lari, ali umjesto njenog smiješka žene na LSD-u ugledam znojno debelo lice s naočalama i podbratkom. Koji kurac on radi ovdje? "Paaa, kad se već stalno srećemo mogli bi se i upoznati", govori Lari i pruža ruku, "Ja sam Darko".
Poznajem lika, ali ne mogu ga smjestiti u neki kontekst. Uplovljavam u izmaglicu flashbackova, tisuće lica i situacija. Niti jedna u kojoj mogu identificirati Darka. Ne znam koliko to traje, ali nakon nekog neodređenog vremena vratim se u Best i sadašnjost. Koliko sam dugo bio zarobljen u uspomenama? Je li Darko primjetio da sam ja negdje drugdje? "Ja sam Mirta", odgovara Lara i upućuje mi upitan pogled koji govori "Što ćemo mu učiniti?". "O, i ti si tu", okreće se Darko i pruža mi svoju nervoznu znojnu salastu ruku. "Reklo bi se da sam sveprisutan, ali samo ako pitaš teologe", odgovaram mu i pružam Lari cugu. "Reko, kad se već stalno viđamo ovako po partijima, mogli bi se i upoznati", govori Darko gledajući moja leđa jer sam ja zaokupljen otvaranjem limenke Red Bulla kao što samo čovjek na acidu može biti. Kruži oko mene pokušavajući zaokupiti moju pozornost. Napokon uspijem otvoriti limenku, pomiješati polovicu sa duplom votkom, otpiti gutljaj, odložiti čašu na šank i podići pogled. Otvaranje limenke kao da je trajalo vječno, potpuno sam zaboravio na Darka. Prokleti acid. "Darko", govori lice koje se pretvara u njušku. Znoj mu se cijedi preko vilice što vibrira i kaplje po prljavoj majici. Čak se i odvratni podbradak trese u ritmu. "Josip, drago mi je".
"Mogli bi na after kod mene, imam solo stan, imam vutre, malo se spuštamo, malo se zajebavamo...", govori Darko pokušavajući biti opušten. Definitivno je na ecstasyju. Jebena pomirljiva dobroćudna budala puna ljubavi i razumijevanja. U meni je umjesto ljubavi i razumijevanja acid. Ne mrzim Darka osobno. Mrzim drogu na kojoj je. Jefini, primitivni ecstasy koji tako dobro prodaje iluziju da je svijet predivno mjesto. Čak i kad bih mu porušao direktno objasniti da je svijet u stvari u kurcu i koliko je to predivno promatrao bi me pogledom koji bi govorio "Gle, još jedan ubedirani jadnik, hajde da mu pomognem". Udara flash. U Darkovom smo stanu, njegovo vlažno podbuhlo lice spljošteno je između sjajno lakiranog parketa i četiri centimetra potplata moje marte. Dok priklješten između toplog drveta i gume otporne na sažaljenje razmišlja o tome zašto su ljudi zli Lara mu razvaljuje čmar četrdesetcentimetarskom umjetnom crnom kurčinom prikvačenom za njeno međunožje. Darkecu bi sigurno dobro sjeo zoran primjer koliko su ljudi u kurcu. Teoretiziranje sigurno neće pomoći. Potrebne su praktične instrukcije. Nešto što se ne može pobiti nabomboniranim argumentima. Potreban je monumentalni spomenik ljudskoj izopačenosti. Netko mora platiti, a Darkec je utijelovljenje onih koji moraju platiti. Zbogom ecstasy iluzijo ljubavi, dobrodošao gumeni potplate. Urazumi se. Urazumi se! Vrati se u stvarnost i odgovori čovjeku, govori glas u mojoj glavi. Natrag u stvarnost. "Hvala na pozivu, ali za mene ne postoji spuštanje, vutra mi najmanje treba, idem direktno na posao". Darko sliježe ramenima, "Nema beda, morao sam pitati, znaš, nemojte zamjeriti, znamo se jel...", govori i odlazi.
"Nadam se da ti se piju još barem dvije cuge jer ja imam još barem pola Red Bulla", kažem Lari gledajući ga kako odlazi u masu tragajući za opcijom manje čudnom od nas. "Može, dapače, na ovom acidu mi je toliko jebeno dobro da mi je svejedno jesam li u zvučniku ili za šankom", odgovori Lara. Stojimo tako, pijemo i razmijenjujemo ludilo nekoliko sati, kad eto ti opet Darka. Ovaj put vuče za ruku nisku ženu kojoj ne mogu zamjetiti niti jedan jedini drugi detalj. Alkohol očito udara iznutra, ali se ne osjećam pijan. Darkec si je pronašao neku kemijom sluđenu naivnu teenagerku koju će odvući u svoj prljavi brlog i napokon odraditi sve ono što je vidio na internetu. Sve prljave perverzije bit će vjerno rekonstruirane, a svaki njen otvor brižno iskorišten. Čovjek u kojem se nakupi toliko očajničke frustracije mora biti životinja. Tisuće flasheva brutalne internet pornografije izvrte se pred mojim očima komprimirani u nekoliko sekundi, ali svaki kristalno jasan, svaki kristalno zao. Bože kako su ljudi izopačeni. Ne može drugačije. Izgleda sretan dok mi obješenjački namiguje preko njenog ramena. Kakva odvratna slika za gledati na acidu. Posvećujem svoju pažnju Lari, ali debela svinja opet je pored nas. "Stvarno oprosti kaj smetam, ono, stvarno sorry, ali ako može samo jedno pitanje", mrmlja držeći ruku na mom ramenu. Acid odmah flashne tisuću odvratnih pitanja koja bi mi mogao postaviti, ali on ipak upita: "Jel idete vi možda kasnije prema gradu?". "Da, ali svakako ne odmah, ne znam kad, vrijeme mi je trenutno jako relativan pojam, ali može, u krajnjem slučaju kad nas izbace". "Stvarno, jebeno thanks, buraz, malu treba još malo obraditi, a frendovi mi hoće doma, spasio bi me". "Samo ti pošalji pičkice na spavanje, ja ću biti ovdje koliko god ti treba", govorim mu znajući da nema šanse da vozim to debelo smeće. Nadam se da vani pada kiša.
Lara i ja nastavljamo piti, a Darko nekoliko metara dalje nastavlja "obrađivati" nevinu djevojčicu. Nakon nekoliko cugi zlo u meni prokulja još malo jače. Zaokuplja me koncept sijanja zla po slučajno odabranim ciljevima. Ne zato jer je netko zaslužio. Ne zlo s poantom ili božji plameni mač. Ono što me privlači je bezrazložno zlo. Zašto? Zato je se može, eto zašto. Osjećam se na sasvim suprotnoj strani od realnosti i želim iskoristiti sav potencijal shizofrene sluđenosti acidom. Čini nestandardne stvari, Estebane. Istraži mračne zakutke svoje osobnosti. Zajebati nekoga bez ikakvog razloga? Svakako. Želim vidjeti koliko čudan mogu biti. Tako odlazim do Darkeca i govorim mu na uho: "Znaš Darko, jebiga, mi bi još ostali, ali nemamo para, totalno smo odvaljeni, kao što uostalom vidiš, jebeno nam se ne ide kući, imaš ti vremena, ali nemamo cugu, jel možeš srediti nekakvo pivo za mene i sok za Laru?". Neugodno mu je, ali ipak procijedi "Imam još samo trideset kuna, ali mislim da imaju točeno pivo". "Boli te kurac, smisli nešto, ako nema dovoljno za oboje pobrini se samo za pivo, jebeš Laru". Ali, Darko je nabomboniran i prepun ljubavi, mi krucijalni dio njegovog plana za sotonističku misu s teenagerkom, a ne može se sad zajebati. Uskoro dolazi s točenim pivom i colom.
Mrzim točeno pivo. Prokleto razvodnjeno smeće. Točeno pivo je u alkoholu ono što je pašteta u mesnim prerađevinama, ali ovo ima ekstremno dobar okus. Gotovo mogu osjetiti Darkove suze i znoj u ustima i zlo što kulja u mojoj mračnoj utrobi. Ovo je pivo koje je zaradio netko drugi. Ima okus otimačine jer predstavlja plijen mentalno-emotivne oružane pljačke, otimačina ima okus nasilja, nasilje ima okus umorstva, a umorstvo je instinkt pohranjen u svima nama i proizvodi okus koji ulazi u Top 5 okusa svih vremena. Evo ti opet Darkeca za nekoliko minuta. U rukama drži staklenu čašu. "Fakat mi je bed, ali nemam više ni kune, dao sam sve za vas, jel bi mi mogao uliti malo piva?". Kakav je ovo mentalni šah! "Naravno", govorim dok pokušavam pogoditi čašu lijevajući, ali više prolijevam po podu i Darkovom salu nego u čašu. To bih možda napravio i da nisam na acidu, ali ovako nemam izbora. "Trebao si proliti i više, mater mu jebem debelu", kaže Lara dok gleda Darkeova leđa što odlaze u mrak.
Ostavljamo pola cuge i odlazimo prema izlazu, savijeni u histeričnom smijehu. Očekivano, vani pada kiša. Bog hrani predatore. Smješka se mojoj predstavi, smješka se Darkecu koji će ostati na kiši. Na mojoj je strani, definitivno, taj stari zajebant. Ne samo da uživa u predstavi zla nego i uvažava moje sugestije u vidu oborina. "Jel te smeta kiša, sad, na ovom jebenom pomahnitalom acidu?", upitam Laru. "Inače bih potrčala, ali sad me stvarno boli kurac". Šećemo prema autu s noge na nogu mimoilazeći se s nabomboniranim teeangerima što uživaju u blagodatima odvratnog Jaruna. "Josipeeee!".
"Josipeeeeee!" "Ubrzaj korak", kažem Lari. "Nemoj biti paranoičan, sranje nema veze s nama". "Josipeeeeeeee!". "Ja sam Josip, jebote", govorim dok oboje ubrzavamo korak. "Uporabio si tri riječi na J u rečenici", govori uspuhano Lara dok trčimo prema parkiralištu. Ah, bit će divno hladnokrvno zatvoriti vrata tom debelom skotu kad mu spas već bude nadohvat ruke. Hvala bogu, centralno otključavanje uglavnom radi samo na prednjim vratima. Sjedamo u auto. Sve što čujem je buka vrata što se zatvaraju i finalno Larino spuštanje prsta na gumb za zaključavanje. Napokon sigurni. Zajebati nekoga iza leđa je početnički sport, ali sjebati nekoga u lice - to je već mnogo zahtjevnija akrobacija. Još se uvijek smijemo. Auto je potpuno zamagljen. Prokleto smeće se uvijek zamagli kad pada kiša. A zatim pogledam u retrovizor i ugledam svinjsko lice. Treba mi nekoliko trenutaka da shvatim da je slika zaista preblizu, a i da uopće ne bi trebala biti u retrovizoru jer je i stražnje staklo zamagljeno kao što se i vidi iza svinjskog lica. Iza. Iza svinjskog lica. Aaaaaa! Okrenem se u šoku i ugledam čudovište na stražnjem sjedalu. "Lara, imamo osmog putnika". Umire od smijeha, ali onda pogleda mene, a zatim na stražnje sjedište. Prokleto centralno zaključavanje ponekad, ali samo ponekad, otključava i stražnja vrata. "Evo, sad će i moja prijateljica", govori Darko dok zuri u ekran mobitela tipkajući poruku. Znoj se još uvijek cijedni s njega, a vilica mu podrhtava dok je apsolutno zaokupljen ekrančićem.
Nisam spreman na zahtjevnije akrobacije. Ne ovdje ne sada. Usredotoči se, Estebane. Zlo u ludilu je ok, ali nešto je sasvim drugačije uspjeti nekoga odjebati dok gledaš njegovo lice koje se topi. Znate i sami kako vas ljudi uvijek uspiju najebati na neko sranje ako vi niste posebno nadrkani, te ako su oni dovoljno uporni. Usredotoči se. Sluđena si acid životinja i možeš što god poželiš. Pusti zlo s lanca. Zaboravimo trivijalnu i lažnu elementarnu ljudskost ugrađenu u sve nas odrastanjem poput morbidnog brain-washing programa. Budimo sve što možemo biti. Darkec je ograničenje koje treba ukloniti s puta. Nije osoba. Predstavlja tek tanku barijeru koja te odvaja od sna. Od sna u kojem je sve moguće. Barijeru? Ukloniti.
"Darko, promjena plana". "Kakva?". "Ti ostaješ vani". "Ne šali se Josipe, sad će moja prijateljica". "Darko, izađi van, došlo je do promjene plana, ne vozim te nikuda, game over, insert coin, pičke isusove materine, ti ostaješ vani, mi ostajemo unutra, to je novi plan, dakle, kreni prema izlazu". Vrata su još uvijek otvorena. Darko zuri u mene i još uvijek ne vjeruje da se ne šalim. Estebane, usredotočenost. Odvrti ludilo do kraja. Slobodni pad u kaos. Ne gledaj iza. Dohvatim golf palicu i počnem ga gurati van. "Van, van, van, jebote, gdje je pristojnost, gdje je distanciranost, gdje su elementarna pravila međuljudskih odnosa, zar moramo postati životinje?!". "Mirta, daj ga urazumi, jebeš sve, ne treba do doma, samo tu, do prve stanice, samo da ne stojimo na kiši". Lara šuti i zuri pred sebe. Guram ga palicom, ali životinja se grčevito drži za sjedalo. Njegov otpor u meni stvara mržnju i više mi nije teško gurkati ga palicom. Počinjem se osjećati dobro sa svakim novi spojem olovne glave i znojnog sala. Zlo se probudilo. Više nema povratka. "Mirta, reci mu nešto". "Debeli, zatvori vrata". Darko zatvara vrata. "S vanjske strane, kretenčino", mirno govori Lara. "Josipe, Mirta, evo, samo par minuta, samo dok mi ne dođe prijateljica, vani pada kiša, dajte ljudi, ne morate me voziti nigdje, samo da ne dobijem upalu pluća na kiši". Podbodem ga palicom da naglasim slijedeću rečenicu. Prestaje se držati za sjedalo i tupo me promatra izbuljenim očima sakrivenim iza nakrivljenih naočala. "Gledaj, mi smo upravo izašli s preciznom namjerom da se izjebemo u ovom autu, ovdje i sad, a činjenica da si ti na stražnjem jebenom sjedalu predstavlja nam popriličan problem u razmjeni emotivnih vibracija, dakle, ti j-e-b-e-n-o izlaziš van, a mi se jebemo". "Samo još minuticu". Da li je nasilje možda slijedeći korak? Isprobao sam sve droge, možda je nasilje next level? Jesam li stvarno tako divno sluđen LSD-om da ću biti sposoban ozlijediti ovo debelo čudovište? Zašto ne? Nadam se da će skeč uspjeti. Otvaram svoja vrata, izvlačim palicu i govorim: "Darko, dovodiš me u vrlo neugodnu situaciju, buraz, sorry, ali dovodiš me do neizbježnog, budi normalan i shvati da si popušio, nemoj me dovoditi u neugodnost, nemojmo raditi scene". Oči su mu suzne dok proživljava hipersenzibilnu ecstasy reakciju. Pokunjeno napušta auto. Vraćam se u auto i zaključavam.
Lara zuri u mene. "Ništa nije tako dobar osjećaj kao pročišćeno koncentrirano zlo, zar ne?", upitam. "Svakako". Upalim auto i pojačam ventilaciju, ali se ništa ne događa. "Nogama si otkvačila kabel za napajanje ventilacije". "Ti si sjedio na ovom mjestu kad smo dolazili, ja sam vozila". "Ah, da". Ispružim se na njeno krilo i pokušavam pronaći otkvačeni kabel iako znam da je sam pokušaj apsolutno besmislen. Tamo su deseci žica, a ja tek u ležećem položaju počinjem uviđati koliko sam spektakularno pijan. "Meni je super u ovoj poziciji, ja bi malo ostao tako". "Meni se nikud ne žuri". Pušimo tisuću cigareta i pričamo o smislu života.
Nakon nekog vremena odlučimo krenuti. Kiša još uvijek pada, a sva su stakla oblijepljena finom sivom izmaglicom punom smoga i teških metala. Spustim prozore u nadi da će se odmagliti. Bože, znam da me želiš kazniti zbog nepravde, ali te fore su za religiozne, zato odjebi, ne treba mi tvoja naklonost, a još manje sreća. Ja sam amajlija koja donosi sreću. Zečja šapa i krvavi novčić zajedno. Jebi se, gade. Znam da bolesno voliš odvažne. Ne možeš si pomoći, jednostavno si slab da prgave dječaćiće koji ti bacaju rukavicu u lice. Jednostavno im moraš pomoći, ma koliko ih mrzio. Ja sam jedan od njih, zato odjebi s dubokim poantama. Pure evil. Spuštenih prozora vozim kroz grad. Lara briše svoju stranu vjetrobrana, a moja je i dalje zamagljena. Unutrašnjom stranom vratiju cijedi se voda, dok Psycraft udara na zvučnicima. Već je dan, a ulice su prazne. "Da smo likovi iz priče morali bismo najebati na kraju, kako bi poetska pravda bila zadovoljena barem bi nas panduri trebali zaustaviti, tek toliko da se dokaže da ne možeš izazivati takav kaos i izvući se, kažem ti, barem panduri ako već ne poginemo u krvavom sudaru punom nedužnih žrtava", govorim zureći u Laru kako mi ni jedan djelić ceste ne bi bio u kadru dok prolazimo veliko križanje kroz žuto svjetlo. "Srećom, mi likovi smo iz stvarnog svijeta pa nam se ništa loše ne može dogoditi, stvarni svijet ne puši te hipijevske poante".
Esteban Prezvušt Grokter

Sve je počelo jedne sunčane kasnoproljetne radne subote. Na poslu sam i nosim mamurluk s dizajnerskim potpisom. Još sam sredinom tjedna S Larom dogovorio da ćemo se ove subote natripati, a subota me zaskočila mamurnog i nespremnog. Surfam netom u potrazi za prikladnim poligonom, jer - kakva je zabava tripati kod kuće? Ugodna sigurnost četiri zida ne donosi dovoljno paranoje i ludila. LTJ Bukem je u Klaonici u metropoli, ali to mi se doima prejednostavnim rješenjem. Ne želim doći kući u zoru, i još k tome normalan, pobogu! Srce me čudnim otkucajima vuče da pronađem nešto izazovnije. Odjednom jackpot. U nekoj vukojebini nedaleko Osijeka, u zemlji Boga i Hrvata, večeras se održava Area604 @ Koola trance party. Na flyeru piše "psychedelic open air party", spominje se DJ tzv. trance plemena, a sponzori su firme kao "Građevinar d.o.o. Našice", "Gabarit d.o.o. Osijek" i "Izgradnja Oprisavci - Oprisavci". Ima ih još, ali im imena nisu dovoljno impresivna da bi ih navodio. Manifestacija ima sve predispozicije da bude idealna. Ljudi mi općenito idu na kurac, ali trance pleme i njihovi sljedbenici posebno. Vjerojatno zato toliko volim biti natripan po šumskim središtima ničega okružen prokletim biljožderima. Primjećujem da party ima "radionice" i ostale pičke materine tijekom dana, a posjetiteljima je omogućeno i kampiranje. Dakle, hrpa jebenih hipija sluša vrlo progresivni i psihodelični trance usred šume. Postoji li bolja prigoda za nadrkani trip?
Esteban gotovo instantno preuzima kontrolu. Izlazim van, palim cigaretu i zovem Laru da joj kažem da nakon posla ide ravno kući i počne se pripremati za omanje putovanje. Nisam dovršio ni uvodnu rečenicu, a ona već kaže: "Može!". Završavam razgovor i shvaćam da subota više nije pogodna za rad. Donosim odluku da danas više neću prodati ništa, već samo čekam sretnog dobitnika kojem ću pokvariti prvi dan vikenda. Trebat će nam speeda za odlazak i povratak. Pogotovo povratak. Ali, koliko tripova? Kako ih držim uskladištene po četiri komada, odluka se nameće sama od sebe. Nema smisla ostaviti dva i gubiti vrijeme ponovno ih pakirajući. The more, the merrier.
Naravno da su me kreteni zadržali na poslu do šest, ali u dvadeset do sedam sam već kod Lare. Slažem lajne dok ona toči rum u dvije čaše. Ovlaš pogledam kartu i primjetim da se lokacija partija nalazi u neposrednoj blizini Ovčare. Kako prikladno. To je garancija da će moje halucinacije sadržavati nasilje, krv, leševe, patnju i bol. Baš ono što tražim. Snimam tri CD-a psy-trancea da nas uvedu u prikladni način razmišljanja dok putujemo u Sjevernu Bosnu i Zapadnu Srbiju. Oko sedam povučemo još po lajnu i krenemo u pravcu istoka s krvavim suncem u retrovizoru.
Mojem osobnom zelenom zlu na kotačima je slomljen nosač getribe (posveta automehaničarima - op. a.), pa vozim auto od firme. Veselim se što ću grliteljima drveća uz pomoć ove diesel mašine iz pakla otrovati magičnu šumicu više nego što bi ikada mogao neki benzinac. Pomalo uviđam da su stvari još jednom izmakle kontroli dok se drogirani vozimo bez prednjeg desnog svijetla u službenom vozilu, s četiri acida u glove-boxu, pijući odvratne Carlsberge što smo ih usput kupili na pumpi. Carlsberg je ovdje zato jer se i želudac treba pripremiti na bljutavu Slavoniju. Netko drugi bi predstavljao pravi zgoditak na lotu debelom ruralnom policajcu s masnim podbratkom i svinjokoljom u očima. Istočna Hrvatska je kao Texas u Americi. Profinjena kombinacija velikohrvatstva, primitivizma, nasilja i neukusa. Moj puls nikada nije mogao biti normalan na tom grimiznom istoku. No, trenutno sam previše naspidiran za mogućnost pretpostavke da bi nešto moglo krenuti po zlu.
Pala je noć, a mi napuštamo sigurnost autoputa i ulazimo na teren kanibalskih plemena što žive uz cestu prema Čepinu. Napetost u meni raste sa svakim prijeđenim kilometrom, ali jednako tako i ekstaza dok se približavamo nuclear test siteu na koji smo se namjerili. Nakon kraće vožnje kozjim makadamom što se prostire mračnim njivama dolazimo do ruševina. Zustavim auto, spustim prozor do kraja i provirim van. Zaista, iz daljine se čuje glazba. Nastavljamo križnim putem puževim korakom i uspinjemo se na brežuljak optočen zidinama. Dvadesetak metara dalje bakljom je označen ulaz u kamenu građevinu, a okolnim livadama šaraju baterijske svjetiljke. Progutamo prva dva tripa zalivši ih posljednjim toplim gutljajem Carlsberga. Izlazim iz auta i žalim što je Lara toliko nabrijana na otkup stare ambalaže jer bih ja svakako bacio bocu u prirodu i pokvario jutro ekološkim aktivistima koji će iz ideala i potrebe za društvenom afirmacijom čistiti močvaru na kojoj se nalazi kula u nadi da će im debeli ustaški načelnik općine i slijedeće godine dopustiti da naprave svoj alternativni party. Pišam u travu dok se Lara pakira. Ja sam spakiran. Na meni je đubretarka s tri kutije cigareta raspoređenim po džepovima, a dva tripa su u novčaniku. To je jedina prtljaga koja mi je potrebna.
Teturajući se penjemo do ulaza strmim puteljkom za muflone. Zahvaljujem samom sebi što trip nisam pojeo mnogo ranije jer me još uvijek peru loši flashbackovi i čudne uspomene na nepodnošljivo nepredvidljive konfiguracije terena sa pošlogodišnjeg ljetno-ekvinocijskog šumskog trance partija na Ponikvama. Plaćamo upad simboličnih dvadeset kuna. Nema ni redara, a kamoli pretraživanja ili pandura. Pitam se kako se misle obračunati s lokalnim poklonicima narodnjaka koji će sigurno navratiti na piće kad se sve plijesnive rupčage zatvore. No, to nije moj problem. Odmah pri ulasku primjećujem koliko je prostor u stvari malen. Kula je dimenzija najviše trideset puta trideset metara. S desne stane je šank, koji odmah detektiramo. Mix-pult je smješten u središnji dio zidina, iza vodoravno postavljene elastične mreže u psihodeličnim bojama, okružene omanjim zidom. Ovo je utvrđena dnevna soba.
Refleksno prvo odlazimo do šanka. No, šank ne izgleda kao što bi čovjek očekivao. Loše vidim na slabašnom svijetlu baklji, ali čini se da se na sredini šanka prekrivenog pepelom nalazi neka vrsta kazančeta. Zar ovi Slavonci baš svuda moraju kuhati? "Što imaš u ponudi?", besramno potrošački dovikujem djevojčici od dvadesetak s ruralnim crtama lica. "Tuborg, baaanbus, vodu, imamo sve...", odgovara mi s prpošnim ponosom seljančice koja širi alternativnu kulturu i bitku za bolji svijet konobareći u močvari ispunjenoj insektima, podržavajući tako okupljanje pseudo-alternativnih pretjerano intelektualnih studenata koji studiraju u hladnoj bar-code metropoli i sa zadovoljstvom se vraćaju u majčinsku toplinu zavičaja ispunjeni novim pogledima na svijet. Njen naglasak miriše na Brčko, dakle - klasična Slavonka. Moje oduševljenje raste zajedno s acidom koji mi se penje uz kičmu. "Možda imaš nekakvu votku?". "A, vi bi žestoko.. Od žestokog...", zastaje dok gleda kolegu niskog čela, "...nemamo ništa. Možete dobiti naše rakije, ali samo ako obećate da ćete vratiti čaše". Nakon kraće konzultacije, Lara i ja zaključujemo da treba intenzivno piti kako bi alkohol u kemijskom znoju odbio rojeve komaraca koji su svuda oko nas. Treba čim više piti, kako gadovi s niže stepenice evolucije ne bi posisali zadnju kapljicu krvi iz naših toplih tijela. Siguran sam da je vino domaćeg porijekla, nekontrolirane kvalitete i prepuno otrovne kemije. "Dva bambusa, čim veća to bolja". Nisam siguran da li je trip već krenuo, ali točenje cuge traje beskonačno. Kad je napokon spremna plaćam dva bambusa šesnaest kuna i ne ostavljam kovanice kao za svakim šankom, objašnjavajući Lari da je u ovim studentsko anti-kapitalističkim krugovima nezaposlenih intelektualaca nepristojno ostavljati napojnice.
Odlučujemo istražiti teren dok acid još nije krenuo punom snagom. Lara pogledom traži zahode, pa makar i kemijske. Proizvod ženske opsesije mokrenjem. U mojoj glavi udara prvi flash. Scena nekog glupog američkog filma o vojnoj akademiji u kojoj lik upita uposlenika benzinske postaje u vukojebini "Mogu li dobiti ključ od zahoda?", a ljigavi pretilni skot mu odgovara "Ne treba ti ključ za šumu". Dok se vraćam u stvarnost promrmljam "Trebaš tražiti ključ na šanku". "Ključ na šanku?", upita Lara. "Ne treba ti ključ za šumu". Patroliranjem kroz cijelu minijaturnu ruševinu, dakle šetnjom u krug oko mix-pulta, utvrđujemo da studenti aktivisti pišaju po zakutcima u kojima će slabiji od njih kasnije spavati. Zaustavljamo se u približnoj sredini dance-floora koji na je na ovoj konkretnoj lokaciji predstavljen kaljužom blata i izgažene trave. Pijemo odvratni topli sumpor koji nazivaju bambusom i osluškujemo glazbu iz zvučnika odmah do nas. Glazba je izvrsna. Zaziva acid da iz špilje podsvijesti izađe na svjetlost u punom sjaju sluđujuće psihoze izazvane nulama i jedinicama što ulaze u slušni aparat bežičnom komunikacijom sluha.
Svijet oko mene postepeno postaje kaotičan. Tisuće glasova dopire iz svih pravaca. Osjećam se kao da istovremeno pratim bezbroj razgovora oko sebe. Nešto ne štima. Nešto se ne uklapa. Sve miriše na bad trip. Osjećam se pomiren sa svijetom. Mogućnost da zagrlim nekog u svojoj blizini i kažem mu kako su dečki organizirali izvrstan party ne doima se ni najmanje odbojnom. Primam mentalne vibracije mekih ovčica oko sebe. Duhovna transmisija pacifizma i pomirljivosti sve te djece cvijeća koja me okružuju postaje nepodnošljiva, ali ne mogu zatvoriti kanal. Možda um samo igra mentalnu igru sa samim sobom da bi nagovorio odgovornu osobu u meni na slijedeći trip. E pa, stari, uspio si. "Kad popijemo ovo do kraja idemo po još jednu cugu, a negdje na njenoj sredini jedemo drugi acid", kažem Lari koja odgovara: "Samo sam čekala da to kažeš, bilo mi je neugodno govoriti".
Nakon što smo popili drugu cugu i pojeli drugi trip mentalni je surfing ušao u neverbalnu fazu. Lara se rasplesala, a ja sam okupan kemijskim znojem stajao iza nje u kratkim rukavima, s đubretarkom zavezanom oko stuka i pušio cigaretu za cigaretom promatrajući kreature oko sebe u potrazi za izvorom zla i gorčine koju nikako nisam mogao dohvatiti. Postao sam dobroćudan. Gotovo me potpuno obuzeo osjećaj pripadnosti. Sve je ovo velika pogreška. Ušao sam u bad trip, u meki i pomirljivi bad trip. Sjebali su me. Ušli su mi u glavu. Promatram debelog dugokosog dreadlocks lika u crvenom kompletiću majice kratkih rukava i kratkim hlačicama kako izvija ruke patetično pokušavajući pratiti ritam koji je presložen za praćenje. Pored njega je djevojka koja se ponaša identično. Strah, panika! Nismo se valjda pretvorili u njih? Par minuta ili sati kasnije u meni se ipak probudi plamičak zla. Proučavajući navike ugojenom hipijevskom paru čovjek bi zaključio da su urokani do besvijesti. No, oni odjednom odlaze svatko na svoju stranu, potpuno normalni i prisebni. Provjeravaju da vreće za smeće simetrično svuda uokolo nisu pune, a nakon toga pozdravljaju novopridošle goste. Mater im jebem, to su oni. Oni gadni i licemjerni pripadnici plemena koji su preuzeli odgovornost organizacije i provode noć pri sasvim zdravoj pameti, brinući se za sigurnost, udobnost i političku korektnost svih uzvanika. S vremena na vrijeme glume kako se odlično zabavljaju, negirajući vlastitoj svijesti činjenicu da se bez droge nikada ne možeš zabaviti tako kvalitetno kao s njom. Ako nigdje drugdje, onda u svojim osobnim mislima, propagiraju patetično aktivističku ideju da su oni ovdje zbog ljudi, glazbe, filozofije i druženja, a ne zbog obijesnog pobunjeničkog gaženja vlastitog razuma i proceduralne kontrole koja je nametnuta svakome od nas. Njihov je najveći grijeh to što su sami sebe uspjeli uvjeriti u to. Pristup moćnim psihodelicima poput LSD-a vrlo je rijetka privilegija, a oni je olako odbacuju zbog trivijalnih pokušaja sociološke legalizacije svojeg načina razmišljanja. U mojoj je optužnici kompromis njihov glavni zločin.
Kao da osjeća porast moje psihoze, Lara izlazi iz plesnog transa, okreće se i govori mi: "Pogledaj onog čupavog mršavka, jebemti sve, valja se po podu kao pas". Upravo zbog ovakvih trenutaka treba imati pravog partnera za psihodelična iskustva. Nekog tko te poznaje dovoljno duboko da te jednom jedinom neizravnom rečenicom može izvući iz paklenog bad tripa. "Odjednom sam postao dobar, ali probudila si zlo. Hvala ti, sad je sve u redu. Mater im jebem biljoždersku". Jadnik na acidu kojeg mi je spomenula skakuće uokolo u reggae stilu, cupka s noge na nogu i pada svakih nekoliko vremenski relativnih acid trenutaka povlačeći za sobom bilo koga od bližnjih pseudo-plesača. Odjednom se valja pod mojim nogama, tarući svoje smrdljivo vegetarijansko tijelo o čeličnu kapicu moje čizme. Oh, kako bih mu volio bubuljičavo stati na lice. S obzirom na to kakav nas kaos okružuje, mislim da bih komotno mogao proći nezamjećeno. Moje pozitivne misli prekine jarka bijela svijetlost. Glupi kamerman obilazi party i snima ljude za divnu uspomenu na bića što toliko vole prirodu da se valjaju po blatnjavoj travi. Kontroliraj se, Estebane, bilo bi nepromišljeno privlačiti pažnju na sebe. Zadovoljim se umjerenim guranjem čizme u njegova rebra dok se podiže. Odskakuće malo dalje, ali opet pada i valja se do mene. U čudnom se transu zavlači iza mene, između mojih tvrdo gumiranih peta i razrušenog zidića. Ostaje ležati okrenut licem u kamen. Ne pomaknuvši noge okrećem se i promatram ga. Primjećujem da je zaokupio pozornost obližnjih hipijevskih dušebrižnika. Provlače se iza mene i govore mu optimistična sranja ispitujući stadij njegovog sloma živaca. Smetam im, ali se ne pomičem. Dvoje je od njih prilijepljeno za moje noge i guzicu, no ne zahtjevaju da se maknem. Gledam ih "što-bih-ja-sad-trebao-učiniti-jebote" pogledom. Vjerojatno zaključuju da sam tek nešto manje urokan od njega, te da mogu biti sretni što nisam u psihotičnom zagrljaju s njihovim primarnim problemom. Odvlače ga na hlađenje, a mene deprimira zabrinjavajuće velika mogućnost da će mu na kraju biti dobro. Trajne posljedice najvjerovatnije neće uslijediti.
Oko tri Lara i ja djelomično dolazimo k sebi. Nismo više u konstantnoj tranziciji između stvarnog svijeta i vakuuma nepostojećeg svemira. "Mislim da mi je dovoljno dosadno da bih mogao piti njihov odvratni bambus u svrhe razbijanja monotonije", kažem Lari koja je jedva dočekala moje prizemljenje na razinu ovisnika o razvali. Dok me vuče prema šanku shvaćam koliko sam u stvari zavaren jer jedva hodam po neravnom blatu ravničarske vukojebine. Kupujemo dva bambusa i krećemo u potragu za mjestom gdje će se Lara popišati. Ja ne znam da li mi se piša. Svjestan sam da sam ušao u fazu u kojoj mogu izvaditi kurac i opustiti se, ali i dalje ne biti potpuno siguran da li uistinu pišam ili ne. Vodim nas iz mix pulta kroz masu urokanih i sjebanih ljudi, pri čemu me na neki čudan način umiruje činjenica da sam ja ipak najsjebaniji. Na mračnoj se čistini ispred nas naziru kamene izbe koje su služile tko-zna-čemu. "Dame biraju", kažem Lari koja odabere središnju i vuče nas u mrak. "Kuc-kuc", mrmljam dok nas obavija tama. "S kim ti pričaš?". "Najavljujem naš ulazak u prostor koji trenutno nekome možda služi kao spavaća soba. Pristojnost je osnova civilizacije". Nemogućnost da na zidu pronađem mjesto dovoljno ravno za odlaganje cuge u meni stvara nervozu. Kad ga napokon pronađem posvetim se operaciji pišanja u čiju učinkovitost nisam posve siguran. Tek tada primjetim zvuk generatora koji brekće u kutu. Bre-bre-bre-bre! Pod mojim se nogama u travi presijava bijeli produžni kabel. Ovo nije baš pametno, ali najvjerovatnije ionako ne pišam. Lara čuči u mraku. "Nadam se da te ne inkomodiram svojom prisutnošću", kažem joj. "Odjebi". "Iss, svi te gledaju, presing, idemo, brže, netko će naići, već je tu, da ekipo, moja djevojka piša". "Odjebi". "Samo se nadam da nisam nizvodno od tebe". "Kako to misliš nizvodno?" "Ne vidim niti jedan potok u blizini, pa možeš pretpostaviti na što mislim". "Svinjo". "Opusti se, nije ni meni lako, ja uopće ne znam dal pišam ili ne".
Vraćamo se među ljude. Za promjenu se zaustavimo na istočnom dijelu. Okrenuti Srbiji. Promatram flourescentnu mrežu što se sada prostire ispred nas. Iz ovog kuta prostor djeluje potpuno drugačije. Još uvijek ne mogu sasvim prihvatiti materijalni koncept da sam na bilo kojoj točki ovog čudnog koordinatnog sustava svega nekoliko metara udaljen od bilo koje druge jedinke. Neka curica u bijelom prekida svoj ples na zidinama, čučne i počinje tresti mrežu. Osjećam da je ispod mreže bezdan, iako mi razum govori da je ispod nje dvadesetak centimetara praznine, a zatim blato i trava. Prepuštam se trodimenzionalno izobličenom surealizmu i s cigaretom u ustim mrmljam: "Dajte mi ga, pozovite ga, izmamite ga, znam da je u mračnoj dubini skriveno vaše čudovište, natjerajte tu preveliku poljoprivrednu murinu na površinu, tako joj želim odgristi glavu". "Jel ona i prijateljica imaju zadatak tresti mrežu s vremena na vrijeme?", upita Lara zureći u isti prizor. "Ne, one to rade spontano, ali po fiksnom rasporedu i u čvrsto definiranim vremenskim intervalima". Nastavljam u sasvim drugom pravcu: "Kad sam ovako natripan uvijek imam posebnu riječ za opis samog sebe. Zajeb je u tome što riječ ne postoji. Izmislio sam je natripan, a tad mi misli nemaju veze sa slovima. Nešto kao 'vižuljast', ali s više instanci slova č/ć". "Riječ 'vižuljast' nema slova č/ć". "My point exactly. Zamisli riječ koja je djelomično riječ koja opisuje nešto što nije prstac ali izgleda tako, a djelomično riječ 'vižuljast', u verziji koja sadrži mnogo slova č/ć".
Spuštamo se natrag na "dance-floor". Zauzimamo istu poziciju kao na početku, koja sada mnogo bolje izgleda jer je kiša koja sporadično pada cijelo vrijeme ugasila glupu baklju. Ljudi predstavljaju tek obrise u tami. Glazba postaje sve brutalnija i vješto dopire do moje svijesti, no psihotični se film okrenuo drugim stvarima. Upuštam se u monolog. "Mater im jebem, pogledaj ih. Patetične provincijalne ovčice. Oduvijek se osjećam kao outsider u bilo kojoj skupini ljudi. Bilo kakvo društveno udruživanje je besmislena retardacija. Zamisli da je svatko od nas karakter, koji ćemo u ovoj mentalnoj vježbi materijalizirati kao stranicu ispisanu tekstom. Da bi udružila ljude potrebno je složiti mnogo stranica jednu na drugu. Što više stranica imaš, to se manje rečenica poklapa u svima zajedno. Pripadnost skupini uzrokuje zadržavanje rudimentalnih zajedničkih rečenica i brisanje svega ostalog". Moj tijek misli prekidaju tri seoska momka u sjajnim ispeglanim košuljama, praćeni s tri jednako upicaljene seoske curice. Oh, kako mrzim normalne ljude na bilo kojoj vrsti noćnih manifestacija. Pizda vam materina, nemojte me gledati tim začuđenim pogledom, vi ste ovdje čudni, a ne ja. Kakvi bi ljudi trebali biti usred njive na trance partiju u četiri ujutro? Sigurno ne bi trebali izgledati kao vi.
Nastavljam, "Ljudi su uglavnom dovoljno plitki da nemaju volje izmišljati vlastite osobnosti, pa linijom manjeg otpora preuzmu pojednostavljeni set natuknica skupine kojoj žele pripadati i zanemare sve ostale plamičke instinkta i spontanosti u sebi jer im je tako praktičnije. Osim toga, najviše im zamjeram jebenu korektnost. Super je slušati psy-trance razbijen do besvijesti, ali ljudi, pizda vam materina, prihvatite sklonost razvali kao dio svoje osobnosti, budite dovoljno iskreni prema sebi, nemojte mi prodavati radionice, edukaciju i kvalitetniji način života jer vaše sranje nema nikakve veze s tim. Ljubav prema prirodi da ne spominjem. Meni je mehanička glazba sastavljena od nula i jedinica prekrasan kontrast glupoj prirodi. Kako vama može biti idealan prirodni spoj? Ovu glazbu ljudi nisu napravili pušući u izdubljeno povrće, već uz pomoć silicijskih mikro-procesora koji ne rastu na drveću".
Moj psihološki maraton prekida drska sabotaža. Gubim smisao za stvarnost i ne mogu procijeniti da li je prskanje iz moje čaše halucinacija ili ne. Na trenutak pomislim da je cola u bambusu jako gazirana, ali onda procijenim da moja procjena nije kompetentna pa pružim čašu na pregled Lari. Ona ju primakne licu i ispusti krik gađenja. "Unutra je neki odvratni insekt". Jedan dio mene još uvijek ne želi prihvatiti takvu odvratnu povredu osobnog prostora od strane prirode. Ali, iz čaše još uvijek prska alkohol i primoran sam se pomiriti s bacanjem ostatka bambusa. Na trenutak me obuzme pomirenost koja me okovala na početku, pa krenem prema vreći za smeće, ali podsvijest sluđena acid zlom odvuče ruku na drugu stranu i ispusti plastičnu čašu na travu na kojoj se neće razgraditi tisućama godina.
Pripaljujem jednu od posljednjih cigareta iz treće kutije dok me Lara gleda upitnim pogledom. "Od najranijih dana ne posjedujem mogućnost pripadnosti. Čak i u trivijalnim situacijama kao što je grupno pečenje kolača u vrtiću mojoj je majci bilo neugodno jer se ja nisam želio ili mogao, ovisi kog pitaš, upustiti u takvu sociološku gadariju. Već sam tada znao da smo samo hrpa različitih kretena osuđenih na zajedničko provođenje vremena svakog dana jer imamo zajedničku crtu - roditelje koji nas zbog posla moraju ostaviti u prizemnom čoporu ljudskih životinjica iste dobi. Roditelji su me znali poslati u kut da razmislim o tome zašto su mi svi glupi. Nakon više sati ili dana, pitali bi me da li su mi i dalje svi tako glupi. Moj je odgovor bio: 'Svi su i dalje glupi, ali sad sam spoznao da mi i ovaj kut ide na kurac zato jer ima glupih devedeset stupnjeva'." "Zanimljivo da spominješ majku", podjebe me Lara. "Figure of speech, ništa više".
Svanulo je i prizor se pretvara u ono najgore. Sav dotadašnji neukus sasvim je amaterske prirode u usporedbi s trenutkom svitanja. U tim zlim trenucima kad fotoni počinju bombardirati svijet iz smjera mrskog sunca, čovjek počinje primjećivati izgaženu kaljužu, bijedno blijede, istrzane ljude i hrpe smeća utabane u travu. Ako je u cijeloj noći postojao i najmanji komadićak sna, u trenutku zore on zavijek nestaje zajedno s prikladno maskirnom tamom. Odvratnost i besmisao izlaze na površinu s V.I.P. pozivnicama za back-stage i glavnu pozornicu svijesti. Promatram tri seljačića iz sredine priče, koji su sada ostavljeni od strane upicaljenih curica što su sigurno morale otići kući da se tate-ustaše ne bi naljutile i proglasile ih maloljetnim kurvetinama. Mršavko koji se valjao po podu kad smo ušli u ovaj bizarni svijet i dalje skakuće na tko-zna-kojem-po-redu tripu, vjerujući u bolji svijet, ljudskost i prijateljstvo. U sklopu svog dugometražnog performancea valja se po jednom od seljačića koji je mrtav pijan. Neko vrijeme zajedno teturaju, dok ih drugi seljačić ne rastavi. Čujem ga kako jebenom hipiju govori: "Oprosti, al' ovo mi je lega, i ako ga dotakneš još jednom otkinut ću ti glavu". Odkad se takva rečenica započinje s "oprosti", ti malo nabombonirano smeće?! Paralelno sa slomom opće iluzije zajedništva moj osjećaj ugode raste. Mora da je svim tim prpošnim intelektualnim studentima teško suočavanje s rapidnom promjenom situacije dok se spuštaju s čudne kemije i oceana lošeg alkohola. Iznenadni pogled na svijet kroz moje mentalne naočale zacijelo je vrlo bolan tim mekim slabićima koji su još jednu patetičnu noć u nizu naivno povjerovali da je savršenstvo stvarno i neosporivo. Dobrodošli u svijet stvoren greškom, pizda vam materina.
Pet je sati i nemamo više što raditi na ovoj njivi. Sva je euforija koja nas je eventualno držala u toj lošoj šali odavno splasnula. Više se ne doima čak ni kao čudan hobi. Napuštamo party i prilazimo nizbrdici koja nas vodi do auta. "Ovo će biti zanimljivo­", mrmljam dok se teturajući spuštam u provaliju. Dolazimo do auta, kad Lara kaže: "Možda je prerano, tek je pet". "Ne znam za tebe, ali ja sam potpuno spreman za vožnju do metropole, samo da se auto odmagli". "Ne možeš izaći, kut ne valja, ovaj lik je parkiran preblizu". "Koji kut, jebote? Izlazim kao vrući nož kroz putar". Ulazimo u auto. "Jel ručna još uvijek podignuta? Čini mi se da se mičemo", kaže Lara. "Naravno da je podignuta i naravno da se mičemo jer smo oboje još uvijek natripani ko Isusi". Metar-dva od nas stoje zavareni seljačići koji slušaju glazbu iz svog auta. Ne obazirem se na njih i povučem speed direktno iz vrećice. Istog se trenutka zakašljem i pri tome izbacim amfetaminski kristalić kroz usta. "Puni krug", osmjehnem se i poližem stimulativni ispljuvak s dlana.
Dok se vozimo seoskim cestama kroz vukojebine što smrde po gnoju Lara zaključi da ne može biti kvalitetan suvozač bez povlačenja speeda. Nema straha od pandura, u ovim provincijama svi piju, a ljudi koji samo piju ne odlaze pijani kući poslije dva-tri ujutro. Dovoljno smo rijetka sorta u ovim krajevima da se nikome ne bi dalo čekati svitanje kako bi nas priveo. Neisplativa smo investicija. Previše je prekovremenih pandurskih sati potrebno da se dočepa nas. Napokon se dokopamo autoputa i put do metropole s olovom u oblacima provedemo u aktivnoj, živoj i verbalno bogatoj raspravi o ljudskim slabostima i primitivizmu. U stan ulazimo oko osam ujutro, pomalo tužni zbog apsolutnog podbačaja u trajanju eventa. Nekoliko sati pijemo rum i pričamo o disfunkcionalnostima moje obitelji, a zatim gledamo Lost Highway dva puta u nizu i raspravljamo o tome što je David Lynch htio reći. Nakon mirnog prijepodneva i još mirnijeg poslijepodneva koje je uključivalo tri masne frule i pregršt ruma napokon odlazimo spavati s prvim znakovima tame nedjeljne večeri. Ipak sutra trebamo biti normalani i progresivni članovi društva.
Esteban Prezvušt Grokter

Znatiželja za upoznavanjem nekog novog OS-a potaknua me da Vam svima postavim pitanje: Koliko Vas se služi za testiranje novog OS-a, nekog interesantnog programa, paketa ili igrice virtualnim radnim strojem?
Vjerujem da će neki koji manje znaju što je virtualni radni stroj pitati: A što je to?
Ukratko: Virtualni radni stroj je radna stanica (računalo) koje ima svatko od Vas doma samo što on ne postoji fizički nego dijeli resurse fizičkog računala pomoću posebnog programa te tako stvara prividno novo računalo koje bi smo recimo tako, kupili.
Program pomoću kojeg se kreira takvo računalo je VMware Virtual Machine ili Microsoftov Virtual Server. Rabim naravno zbog kvalitete VMware-ov GSX Server 3.1.0, malo starija inačica no vrlo kvalitetna kad Vam je osnovni operativni sustav Windows Server 2003 Standard edition.
Trenutno sada u testiranju je novi Linux-ov OS: Ubuntu 6.06.1 Desktop jer kritike kažu da je dobar i jednostavan za raditi na klijentskoj razini. Stvarno me zanima koliko Vas isprobava na takav način nove stvari koje izađu na tržište bez da instalirate direktno na svoje računalo te poslije muku mučite sa deinstalacijom i ponovnom instalacijom novog OS-a.
Ono što znam po pričanju ljudi sa kojima svakodnevno komuniciram mi kažu da idu na multiboot varijantu te da za to na svom fizičom disku odvajaju prostor za takve stvari. Meni to nekako izgleda onak pomalo bedasto kad postoje ovakvi programi koji imaju prednosti u tome što instalacija virtualnog računala nemože oštetiti glavni OS.
Vjerujem da će mnogi od Vas pogledat ovaj tekst i reći o čemu ovaj priča kad se ja računalom služim samo u osnovnim okvirima. Sve je to OK jer pitanje i je za malo možda više informatički vudrene.

Krstareći svemirom zadnjih godinu i pol dana obišao je vrlo interesantna mjesta te sa tih putovanja napisao oko 200-tinjak do 300-tinjak logova u memoriju.
Ovo je druga generacija svemirskog broda D'g jer prvi je početkom ove godine zbog silnih putovanja se pokvario. Novi brod je prošao jednako zanimljive galaksije, civilizacije i kolonije te sam osnovao jednu koloniju. No došlo je vrijeme za reparaciju pošto su ga silne meteorske kiše ljudske gluposti, taštine te bolesnih ogovaranja šibale prolaskom kroz svemir.
U svom obilasku naišao je na interesantne planete i civilizacije: Sol, Trap, Sag C'la i mnoge druge. Na zadnje je prolazio pored planete Ma'ad gdje živi mračna nedruštvena civilizacija sklona itrigama i ogovaranjima pogotovo kad su u društvu svog drugog ja nazvanog Ja Z'am Sv' o Va'a. Nedruštveni i nekultivirani sa možda malo kulture i poznavanja bontona neznaju ništa drugo do vrijeđati posjetitelja na svoj specifičan način smatrajući da su napravili nešto najpametnije. Daleko kulturnija no jako sklona ogovaranju je i civilizacija sa planeta d'va.
No ipak mnoge civilizacije koje je na svom putu susreo su vrlo kultivirane i naprednih nazora gdje sredstvo podmetanja ne postoji a jal i ljudska netolerancija su davno izbrisani iz sjećanja.
No nužni popravci se moraju napraviti a i novi hiper pogon treba istestirati tako da će u toku testiranja biti kratkih skokova i posjeta.

 
 
Life ... sex and drugs
Life ... is bitch

 

gdje ste bambiji slatki?
jer ovaj zeko
bi volio maziti
vaše pjegice slatke,
jako ...

Priča počinje otprilike ovako (molim oni slabog srca, živaca, ponosa i još koje čega da odmah ovaj tekst zaobiđu u velikom luku):
Muškarci iliti muški rod

sa 18 -20 godina znaju sve o seksu no tete iz Erotike su glavno štivo u nedostatku onih koje su sa njima voljne probati  "nezabranjeno voće", ogledalo rabe samo kad se nađu u nekom javnom mjestu jer su slučajno se u njemu vidjeli.
sa 20 – 25 pojebali bi pticu u letu no nisu došli dalje od starijih teta koje su voljne "uživati" u mladom mesu jer već od trudnoće ne trebaju strahovati pošto su debelo u klimakteriju, a njoma opet dobro pošto je "buža" ipak buža, ženske njihovog godišta još su u fazi bi ili nebi jer ih ne "svrbi".
sa 25 – 35 već se debelo busaju kak su pojebali pola grada (naravno tu se računaju sve slobodne i avanturistički raspoložene tete) te gumene lutke koje već duže vremena krase dvokrilne ormare, dio njih je već probao kak je to "prasnuti" frajera a i on njih je već  prasnuo, jako paze na svoj izgled i kile te frižider zaobilaze u velikom luku.
sa 35 – 45 su oženjeni, neki već debelo se zarekli na celibat, dobar dio razveden tumara po gradu u potrazi za "bolje se ljuljati" jer "bambije" može samo sanjati. Veći dio njih već dobrano gaji pivske trbušćiće svih veličina tak da si na javnom zahodu međusobno pripomažu u traženju određenog dijela tijela pošto im je već debelo zamakao iz pogleda. Pogled na pun frižider je ono kaj im diže određeni dio tijela te uživaju u prežderavanju a podrigivanje je poslije toga sportska disciplina. Razvedeni poslije bračne havarije izgledaju kao da ih nekoliko godina nisu hranili a vodu kao da su dobili na kapaljku te su voljni skakutati no slabog su daha te jaku brzo zaspu. Oni koji su se zarekli na celibat se laku mogu prepoznati jer pričaju o seksu kao Mate Granić o vanjskoj politici.
sa 45 pa na dalje "koka" ali dobra juha i drkica su ono glavno a mašta o "blizankama" i "bambijima" je još jedino kaj je preostalo, ogledalo i frižider se rabe tu i tamo, no postoje uvijek izuzetci.
Ženske ili ženski rod

sa 18 -20 godina "igranje" sa micicom za vrijeme tuširanja je vrhunac  nad vrhuncima, ono ostalo je "fuj, gadiš mi se", pubertet i je katastrofa te u blizini nemaju nikakvo ogledalo od straha da se ujutro neće prepoznati.
sa 20 – 25 seks im je interesantan za vikend "možda" ako stignu od tračanja i skakanja po tulumima te opijanja, izgled im je na prvom mjestu te kad dobiju bubuljicu na licu nema ih vani nekoliko tjedana.
sa 25 – 35 ono što su imale smatraju da im nije ni do koljena te očekuju "bogtepitajšto" no to nikako da naleti a ako i naleti "praše" se kao da će doći sudnji dan, u ogledalu već odavno ogledaju samo lice jer ostalo je u kategoriji "proporcionalno" a doručak, ručak i večera su već odavno svi tipovi voćnih salata radi dijete, kolači i slastice se tamane kao da će sutra sudnji dan te svako malo komentiraju kako su dobile taj mjesec dvije ili tri kile a jedu samo salatu koja kad se sve zbroji ima više kalorija nego "šljakerski" doručak i ručak zajedno.
sa 35 – 45 došle su do faze bolje se "ljuljati" jer "žuljanje" je odavno postalo "nemoguća misija", ogledalo imaju radi reda i veći dio njih je premašio kategoriju “proporcionalno“ no još uvijek se furaju na to.
sa 45 pa na dalje "je koka" no da li dobra juha vrlo upitno te je ostala mašta i "bambići" ako još nalete, neke se dobro drže no ima ih što ni "pas s maslom" ne bi provario, ogledalo i frižider se rabe tu i tamo, izuzetci i ovdje postoje.