DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Composed and performed by Enya, Lyrics by Roma Ryan

May it be an evening star
Shines down upon you
May it be when darkness falls
Your heart will be true
You walk a lonely road
Oh! How far you are from home

Mornie utúlie (darknesss has come)
Believe and you will find your way
Mornie alantie (darknesss has fallen)
A promise lives within you now

May it be the shadows call
Will fly away
May it be your journey on
To light the day
When the night is overcome
You may rise to find the sun

Mornie utúlie (darknesss has come)
Believe and you will find your way
Mornie alantie (darknesss has fallen)
A promise lives within you now

A promise lives within you now

Mada po vremenu vani nimalo ne sliči zimi, zima ne mora biti kalendarska ili vremenska, može biti ona unutarnja u svakome od nas. Kad dođe takva unutarnja zima može značiti samo jedno: da je potreban odmor i punjenje baterija.
Sada slijedi nekoliko kratkih uputa za neupućene kad je u pitanju punjenje baterija kod mene.
Iskrica, Blog.hr, Forum i slično ...
U periodu punjenja baterija na Iskrici moj dolazak sliči dolasku i prolasku Haleyev kometa. Pregled poruka (?možda?), odgovor na poruke (?ne, možda, ovisno o želji i volji?), weblog (0). Bombardiranje porukama tipa: "Kako si", "Što se dešava?" i slično kod mene budi dodatnu rezignaciju te potiče da ne odgovorim na poruku.
Savjet: Pustiti me na miru te kad budem voljan odgovoriti na poruku već ću se javiti. Silom kod mene ništa se ne postiže pa ni po tom pitanju.
Blog.hr i Forum je mjesto gdje ma kakve god bio volje nešto će već pisati gore ali naravno ovisi isto tako o inspiraciji.
Ostalo je u off-u a to prvenstveno mislim na AIM, ICQ, Yahoo messenger.
Savjet: Ne pokušavati i ne očekivati da ću se javiti na bilo što od navedenog. Komentare na Blogu.hr svesti samo na temu na kojoj se komentar ostavlja i odnosi a sve ostalo je "nemoguća" misija.
Druženja i slično ...
Odlasci na derneke, pijančevanja i slično tome jednostavno otpadaju te nema smisla inzistirati na odgovoru koji je već dobro znan. Najavljeni posjeti meni kući barem dva dana unaprijed su uvijek dobrodošli no napominjem da je važno ne pretjerivati.
Savjet: Pridržavati se navedenog i ne pretjerati jer bi se lako moglo desiti da vrata moga gostoljubivog doma budu zatvorena.
Komunikacija (telefon, mobitel i slično ...)
Ako zvoni mobitel a ja se nisam javio to znači slijedeće: da sam na toletu, da nisam kući, da nemam mobitel pored sebe, da spavam, da se ne želim javiti. Ako se ne javljam na SMS poruke to znači: da sam na toletu, da nisam kući, da nemam mobitel pored sebe, da spavam, da se ne želim javiti.
Savjet: Ako se nisam javio na mobitel, telefon vjerojatno nije u blizini mene ili se ne želim javiti. Kad budem spreman uzvratiti poziv jednostavno ću nazvati i javiti se. Za SMS poruke vrijedi isto.
E mail i slično ...
Ako ne odgovorim na pristigli e mail ne znači da ga nisam skinuo, jednostavno ga nisam pročitao i čeka među neodgovorenom poštom da dođe na red.
Savjet: Ako nisam odgovorio na e mail ne znači da neću, jednostavno javit ću se kad za to budem spreman.
Nadam se da onima koji samnom komuniciraju će ovih nekoliko uputa pomoći u nastavku komunikacije ali ponešto izmjenjene u odnosu na standardno.
Molim da se pridržavate ovih pomalo nespretno sročenih uputa i sve će biti u najboljem redu jer trebam mir i odmor.
Lijep pozdrav!

kaj je ovo admini? opet nemrem u klub!
dogovaram mračno putovanje sa srnom života a klub se neda otvoriti i to po koji puta u vrlo kratko vrijeme, hebat ga treba radit malo ...
a da ne zaboravim, kad bu ta veselica ili party kak ga vi već zovete i je li bu opet bambiji djelili neke parfemčiće i kajjaznamkajjejošonobilo?
naravno mogla bi pasti i koja besplatna cuga tam već gdje smo zadnji puta bili :)))))

Uvod...
Možda ne alfa i omega, ali definitivno beta svakog pravog alkoholizma i konzumacije alkohola kao takvog uopće pojavljuje se u obliku dobrog izgovora. Da bi se postigla odgovarajuća minimalna kvantiteta stila, te kvaliteta same konzumacije izgovor i opravdanje za navedene radnje više su nego esencijalni. Pijanstvo bez odgovarajuće izlike neprihvatljiv je pojam, utoliko više iz razloga što se takvo ponašanje, devijantno sa sociološkog aspekta, može pripisati samo alkoholičarima starog kova, što sigurno nije cilj bilo kojeg čitatelja modernih generacija koji imalo drži do sebe. Objašnjenja poput "Ja sam alkoholičar i ne mogu bez pića" krajnje su vulgarna, te pripadaju nekoj, nasreću, davno zaboravljenoj eri. Kao takva uzrokuju sociološku izolaciju upravo zbog svoje asocijalne naravi, što je u direktnom konfliktu s glavnim ciljem Post-modernog alkoholizma koji se manifestira u osnovnoj želji za penetracijom spomenute pojave u sve pore društva u cjelini, te uvođenju jednakosti, zajedništva i ravnopravnosti u tom aspektu kao kamenu temeljcu za nastavak borbe u pogledu eliminacije društvenih razlika i tipova zajednica baziranih na sustavu kasti. Moderno društvo evoluiralo je dovoljno da iznikne potreba za mnogo sofisticiranijim instrumentima. U službi navedenih smjernica unutar kojih se jedna zajednica i pokret trebaju kretati pojavljuju se različiti instrumentni namijenjeni zavaravanju mrskog neprijatelja u vidu politički korektnih članova zajednice, jednostavnije rečeno - izgovori. Ovoj temi svoje je vrijeme i mentalnu energiju posvetilo mnogo teoretičara, ali je u skladu s tom pojavom vrlo malo rečeno o samim praktičnim sredstvima ostvarenja osnovnog cilja, čime su obični ljudi brutalno zakinuti za putokaze koji bi im trebali pomoći u otkrivenju skrivenog vlastitog potencijala, te aktivnosti koje potpomažu taj proces. Kao skupina stručnjaka koji svoj rad usmjeravaju najčešće obrazovanju i praktičnim savjetima namjenjenim širokim masama ovdje ćemo nastojati elaborirati svakodnevne elemente i akcije koje će vam pomoći u izgradnji vlastite osobnosti, stila, te asimiliranju čimbenika koji su okrenuti protiv Osnovne misli.
Nesretna ljubav
Jedan od najpopularnijih i najraširenijih instrumenta za opravdavanje svojih alkoholnih izleta kako pred samim sobom tako i pred okolinom u cjelini. Ovo oruđe prvenstveno je namijenjeno početnicima koji tek profiliraju svoje sposobnosti iskrivljavanja stvarnosti i uvjeravanja društveno prihvatljivih individua u opravdanost vlastitih postupaka. Jedan od glavnih čimbenika koji je spomenutom elementu izgradnje prigodne maske koja se savršeno uklapa u moderno društvo te izazivanju suosjećanja, pa čak i potpore (ako je maestralno izveden) pomogao jest široka i masovna podrška od strane izvođača popularne glazbe dostupne najširim masama koji u maniri iskonskih emotivnih lešinara nesmiljeno propagiraju sve oblike ljudske patnje zbog upitno poput Marijanske brazde dubokih i beskrajnih ljubavi, neuzvraćenih od strane osoba suprotnog (a u nekim slučajevima i istog; na kraju krajeva podrška elementarnoj demokraciji i slobodi izbora prijeko je potrebna u sticanju ugleda i ostavljanju dojma modernog open-minded građanina) spola prožetih kvalitetama i pozitivnim karakteristikama kojih bi se posramio i Stvoritelj osobno. Osnovna pokretačka snaga navedene pojave manifestira se očitoj ljudskoj potrebi za duhovnim vođama koji će ih usmjeriti na pravi put ka razvijanju vlastitih osjećaja koje nisu u mogućnosti definirati zbog toliko čestog siromaštva vlastitog duha. To emotivno strvinarstvo dopušta nam da iskoristimo najdublje plitke karakteristke modernog čovjeka u svrhu očuvanja osobnog integriteta. Strvinarstvo možda nije prava riječ koja opisuje tu pojavu, jer strvinari u aspektu iskonske prirode čiste svoj okoliš od entiteta koji bi mogli narušiti osnovne zakone evolucijskog procesa koji je tisućama godina funkcionirao savršeno. U stvarnom svijetu strvinari su neka vrsta režimske policije koja se svim silama brine o očuvanju javnog reda i poretka. S druge pak strane, spomenuti emotivni strvinari bave se potpuno reverzibilnim procesom, te iako se mogu okarakterizirati kao strvinari njihova je elementarna logika bazirana na sasvim recipročnim uvjerenjima. Usprkos tome, prosječnom konzumentu ne treba biti cilj eliminirati te ništavne stvorove, ili barem obaviti konverziju istih u neke plemenitije oblike ljudskog postojanja, jer to je daleko izvan njegovih ovlasti i smisla života, već samo iskoristiti propuste u njihovoj demagogiji za promicanje vlastite ideje, dok će ostali efekti doći sami od sebe, provedeni od strane nekih sasvim drugačijih elemenata društa. Rezimirano, te rečeno jednostavnijim jezikom - svako emotivno iskustvo, pa makar ono čak i ne bilo toliko emotivno, a još manje bolno i neugodno, treba prikazati u krajnje dramatičnom svjetlu, potpomognuto shakespeareovskim elementima dramskog spektakla. U slučaju uspješne prezentacije istog zadovoljenje osnovnog cilja u vidu opravdanja za krajnje brutalne i primitivne alkoholizirane incidente koji gaze samu srž etičkih i civilizacijskih normi dolazi samo od sebe, bez potrebe za dodatnim naporima. Štoviše, ne samo da provoditelj akcija neće biti moralno osuđen, nego će kao dodatni bonus zadobiti blagonaklonost okoline, te će ostali subjekti sociološke interakcije nadahnuti vlastitom inicijativom opravdavati njegove postupke pred "neupućenim" entitetima, što će u slučaju uspješnog performancea, te uz sveprisutnu Božju pomoć djelovati kao povoljan vjetar u leđima lančane reakcije ne samo pravdanja već i propagiranja elementarnog bijega od alkoholizma.
Liječenje poslovnog stresa
Još jedan element modernog načina života koji se može uvelike i kvalitetno iskoristiti kao izgovor jest poslovni stres. Usporedo s razvojem nemilosrdnog kapitalizma koji od igrača na beskrajno velikom ekonomskom stadionu traži sve više ulaganja napora i vlastite inicijative, što prouzročuje povećanje potrošnje vremena, javlja se još jedna frakcija masovnog zapadnjačkog duhovnog pokreta čiji stavovi i propaganda mogu biti poprilično dobro uporabljeni ukoliko korisnik ima odgovarajuću potporu vlastite životne pozadine. Stres i preopterećenost postale su jedna od glavnih mjernih jedinica pri vizualizaciji karakterne kvalitete svake jedinke sociološke zajednice, ma kakva ona bila. Kao logični slijed događaja došlo je do pojave primjenjenog preuveličavanja spomenutih karakteristika u cilju uzdizanja vlastite pojave na što višu poziciju unutar društvene ljestvice. Zbog velike raširenosti te pojave instrument laži i obmane ne samo da se ne sankcionira već doživljava punu podršku u nadi za povratnim procesom. Kako to funkcionira u stvarnosti? Vrlo jednostavno, svaki društveni subjekt u potpunosti potpomaže obmanu koju pokušava izvesti njegov partner u konverzaciji, prvenstveno potican činjenicom da će partner u pravoj maniri civilizirane komunikacije uzvratiti istom mjerom. Tom razmjenom oba subjekta jedan drugome omogućavaju uspinjanje na spomenutoj društvenoj ljestvici, iako oboje znaju da su elementi koji su ih doveli do novih pozicija djelomično ili sasvim imaginarni, te da se cjelokupni proces bazirao isključivo na dobrosusjedskim odnosima. Kada opisanu epizodu iz društvene moderne interakcije prenesemo u kontekst globalnosti i širi aspekt određene sociološke skupine dolazimo do pomalo razočaravajuće spoznaje da je sustav vrijednosti uvelike izgrađen na sasvim virtualnim elementima. No dragi čitatelju, nemoj dopustiti da ta spoznaja probudi rezigniranost, razočarenje i gađenje (iako bi se i to moglo prigodno iskoristiti u službi opravdanja za alkoholizam, o čemu više riječi možeš naći u jednom od narednih poglavlja), već razvuci svoja ustašca u pobjedonosni smiješak, pošto ti popratni efekti otuđenja modernog čovjeka omogućavaju da razviješ još jedan od maestralnih dodataka za sprečavanje izopćavanja zbog alkoholizma vlastitoj ličnosti. Jedan od načina za rješavanje i liječenje poslovnog i inog stresa prouzročenog brzinom života jest opuštanje uz "božju kapljicu" što omogućava privremeno duhovno napuštanje emotivno naporne okoline. Obasjana takvim svjetlom konzumacija alkohola je više nego društveno prihvatljiva. Uzevši u obzir jednadžbu koja u svom krajnje pojednostavljenom i banaliziranom obliku govori da je za određenu i jasno definiranu količinu stresa potrebna jednako tako određena i jasno definirana količina alkohola da bi čovjek zadržao duhovnu ravnotežu i emotivni balans dolazimo do precepcije suncem obasjane vesele činjenice. Kako je količina stresa velikim dijelom preuveličana i imaginarna, društeno prihvatljiva količina alkohola je mnogo veća nego što je prosječnoj individui u stvarnosti fizički potrebno. To znači da nam ostaje poprilično velika količina "čašica previše" koju ne moramo posvetiti stvaranju duhovnog mira već je bez imalo grižnje savjesti možemo uporabiti za krajnje jednostavno maloumno alkoholiziranje u službi jeftine zabave, i sve to bez ikakve osude društva iz pukog straha istog od razbijanja i potpunog izokretanja imaginaliziranog društvenog sustava vrijednosti.
Add-on: Posebne prigode
Prigode kao što su nacionalni i vjerski blagdan, obiteljska i prijateljska okupljanja, te bilo koji događaj koji se može asocirati sa socijaliziranjem većeg broja sudionika definitivno je izgovor koji zahtijeva najmanje priprema i napora. Usprkos realnoj činjenici da su ti događaji relativno česti u slučaju prosječnog građanina prevladava masovni stav i osjećaj da nisu. Iz nekog nepoznatog razloga većina populacije koja u svakodnevnim okolnostima izričito ne podržava konzumaciju alkohola, u "posebnim prigodama" istu pojavu smatra potpuno društveno prihvatljivom. To vjerovatno proizlazi iz zablude da su te prigode rijetke, te da se takva povremena "opuštanja" uz koju čašicu ne mogu okarakterizirati kao alkoholizam kasnijih stadija. Unatoč tome, to ne znači da se spomenute prigode ne mogu zlouporabiti do krajnjih granica. Pozitivne odlike ovog izgovora se manifestiraju u tome što ga može koristiti i potpuni početnik koji još nije razvio sofisticirane tehnike zavaravanja. Naravno, i u slučaju iskusnijih i profinjenijih korisnika nikada nije na odmet povoljna prigoda u kojoj se može uštedjeti mentalna energija, te sačuvati dobar izgovor za sljedeći put.
Završna riječ... Riječ je Gospodnja...
Ovdje prikazani primjeri daleko su od cjelovitosti beskrajne umjetničke zbirke izgovora koju svaki intelektualno sposoban pojedinac može razviti tijekom dugog perioda eksperimentiranja, improvizacije i iskustva. Kao takvi predočeni su ovdje samo kao slika kako bi sve to trebalo izgledati, te kao kreativna iskra koja bi trebala uvesti svjetlo u tamne dubine vaših duhovnih i intektualnih sposobnosti. Prije kraja osjećam se dužan navesti samo još nekoliko smjernica u kojima bi se beskrajna improvizacija trebala kretati. Najbolji osjećaj javlja se tek kod zlouporabe društvenih stavova u sklopu izgovora, kao što je predočeno u primjerima nesretne ljubavi i poslovnog stresa. Istinsko zadovoljstvo javlja se tek kada zbog vlastitih imaginarnih nedostataka politički korektna sredina vlastitom inicijativom počne opravdavati alkoholizam koji bi u svim dugim slučajevima bezuvjetno osudila. Dakle, imajte stila, iskoristite vlastitu kreativnost i zajedno sa svojom pijanom razonodom infiltrirajte alkoholizam u sve segmente društva, znajući da su vaši postupci u službi nečeg većeg od svih nas i ovih naklapanja.
I za kraj, jedan konkretan primjer iz života koji se pokazao vrlo uspješan u suzbijanju gađenja od strane civila. Prekaljeni alko-ratnici će ga odmah prepoznati kao studiozan pokušaj zamagljivanja situacije, ali neiskusna okolina će ga objeručke prihvatiti, te odmah pokrenuti mehanizme potpore i sažaljenja. Sve što se od subjekta očekuje jest da ispriča sljedeću priču, po mogućnosti sa što u više unesenih emocija..
"Znate, nekad sam mnogo čitao.." Ovdje odmah treba prijeći na sljedeću rečenicu prije nego što sugovornik počne pričati o vlastitim literalnim iskustvima. "Jedan od najdražih autora mi je bio njemački pisac Wolfgang Ott. Njegova knjiga Sitne ribe i morski psi vjerovatno je njegov najbolji roman. Ispričat ću vam jednu scenu iz romana. Mladi podmorničar Tieschmann koji nema obitelj niti bilo koga bliskog osim posade podmornice na kojoj plovu, izmučen nesretnom ljubavi prema supruzi njegovog zapovjednika, te strahotama rata u kojem je prisiljen sudjelovati prilikom jednog sidrenja u luci sjedi u krčmi i pije crno vino potpuno sam pokušavajući zatomiti gađenje prema svijetu u kojem živi. Pisac opisuje njegovo opijanje, ali jedino što Tieschmann u tom trenutku misli i govori jest 'Pij Tieschmanne, pij, bit će ti dobro.'" Odmah nakon zadnje rečenice krucijalno je šutke zagledati se u prazninu i polako prinoseći čašu ustima otpiti veliki gutljaj. Uspjeh ove prispodobe je zajamčen. Na kraju krajeva, prispodoba je jedna od najboljih formi prenošenja informacija. Isus se služio prispodobama prije dvije tisuće godina, a ljudi ga i dalje slijede. Treba učiti od uspješnih...
Esteban Prezvušt Grokter

Album: Afterburner [1985]

What can I do, I'm a nervous wreck?
There's girls everywhere, I better go and check. CHECK IT OUT
I can't tell a diamond from a hole in the ground.
They all got my head spinning round and round.
Planet of women, oh yeah.
The planet of women, oh yeah.
It's driving me insane.

They start by acting just a little discreet.
Then they're in the skies and they're in the streets.
You can find them in cars or a hotel lobby,
they're easy to find, just look for a body.
Planet of women, oh yeah.
Just a planet of women, oh yeah.
It's driving me insane.

If you have the answer, drop me a line today
or send a straight jacket something in a shade of gray.
I think I've sprained my brain 'cause it won't unwind.
Every day it's man against man on the
planet of women, oh yeah.
Just a planet of women, oh yeah.
It's driving me insane,
it's driving me insane.
Billy Gibbons, Dusty Hill & Frank Beard

 
Sretan rođendan dragi prijatelju od sveg srca, te neka ih još mnogo zajedno proslavimo.

Album: Eliminator [1983]

I got to have a shot of what you got is oh so sweet.
You got to make it hot, like a boomerang I need a repeat,

Gimme all your lovin', all your hugs and kisses too,
Gimme all your lovin', don't let up until we're through,

You got to whip it up and hit me like a ton of lead,
If I blow my top will you let it go to your head?

Gimme all your lovin', all your hugs and kisses too,
Gimme all your lovin', don't let up until we're through.

You got to move it up and use it like a scrweball would.
You got to pack it up, work it like a new boy should.

Gimme all your lovin', all your hugs and kisses too.
Gimme all your lovin', don't let up until we're through.
Billy Gibbons, Dusty Hill & Frank Beard

Devet je ujutro. Nedjelja. Jutro koje dočekaš nakon neprospavane noći potpuno je drugačije od regularnog jutra. Svijet je vizualno isti, ali dočekati nedjelju ujutro na određenom mjestu i probuditi se u nedjelju ujutro na tom istom mjestu dvije su potpuno različite stvari.
Lokao sam cijelu noć. Po mojoj slobodnoj procjeni popio sam tričetvrt boce Caribica ruma. Nalazim se u nepoznatom stanu na petom katu stambene zgrade u hrvatskoj metropoli. Vlasnica je stana prije nekoliko minuta izašla obaviti neodgodive poslove, ne bez izraza žrtve na licu. Ja ne moram ništa. Nemam posao, nemam obaveze, nemam dogovore. Mogao bih ležati i spavati kao što to radiš ti, dragi imaginarni čitetelju iz budućnosti. Ali, i ja imam neodgodiv posao - podijeliti s tobom ove čudne trenutke.
Rum je ostavio gadnu žgaravicu koju gasim Guinnessom. Hvala bogu na istančanom ukusu vlasnice stana. Frula je u pepeljari i tek s vremena na vrijeme povučem dim. Ljudi koje smatraš pijanicama prestali su piti prije pet sati. Oni koji su pili nešto manje sada pijuckaju kavice izmijenjujući trivijalne izvještaje i masne šale od prethodne večeri. Moja je malenkost još uvijek u pogonu.
Nakon mnogih mjeseci ovo je prvi vikend koji provodim bez amfetamina. No, čini se da je centar za regulaciju sna zauvijek poremećen. Balans između jave i sna nepovratno je izgubljen. Zato sjedim ovdje i dijelim ove čudne trenutke s tobom. Ne pokušavaj shvatiti. Ako nikada nisi bio na mom mjestu ovu situaciju možeš samo zamišljati. Zamišljanje će biti bazirano na pretpostavkama o nečemu što nikada nisi osjetio. Naizgled, sve je uobičajeno. Grad okupan smogom teških metala i dalje je tamo vani. Ulice ispunjavaju rijetki nadrkani vozači što svoje obitelji vode na parodični ručak punicama u neke stravične vukojebine. Da si se upravo probudio i da sada gledaš kroz isti prozor kroz koji je uperen moj pogled vidio bi isto što i ja.
Ali, osjećaj, nezaustavljivi osjećaj smisla koji je nadohvat ruke nezamijenjiv je i neopisiv riječima. Možda ti je sve ovo nalik na mentalno izdrkavanje glupe fukare koja u plitkim esejima traži pokriće za svoje auto-desetruktivno ponašanje. A možda upravo osjećam nešto što ti nikada nećeš osjetiti, dragi čitatelju.
Bez sna sam već dvadeset i četiri sata, od čega posljednjih dvanaest intenzivno pijem i spaljujem hašiš kao nacisti Židove. To što su mi oči još uvijek otvorene, a vršci prstiju prelaze preko meke tipkovnice laptopa vrlo su uvjerljiv dokaz da tijelo može izdržati. Dakle, fizičko ograničenje postoji samo kao iluzija u tvojoj glavi, dragi čitatelju. Skup očekivanja, imaginacija, ništa više.
Ono što mene održava budnim je profinjena kombinacija kronične nesanice i činjenice da u ova četiri zida ne postoji niti jedan okidač grižnje savjesti. Nema mame i tate, nema pandura ni psihijatara, nema normalnih ljudi koji bi mi govorili da nisam normalan. Bez tih vanjskih socioloških utjecaja u mogućnosti sam postati vlastiti službeni procijenitelj normalnosti. A ja kažem da je ovo normalno i da je sve u redu. Hvala neizmjernoj ljubaznosti vlasnici ovog stana koja mi je pružila utočište kad se tama povukla, a mrsko sunce izašlo. Tamo vani, s druge strane prozora zamagljenog od hladnoće započeo je dan. Dnevna svjetlost polako mami sve one odvratne prosječne mediokrate da nastave s novom epizodom svojih patetičnih isprika za živote.
Tamo je vani tama nestala, a magija subotnje noći prepustila je mjesto nedjeljnom danu. Prokletstvo nedjelje. Dan u kojem su svi dobri, dan u kojem se svi moraju odmarati. Kao da su bog osobno pa su do jučer navečer stvarali svijet. No, ovdje unutra, u sigurna četiri zida gdje nema osuđujućih pogleda trulih kućanica ispunjenih gađenjem moj je svijet još uvijek u tijeku. Čudni freakovi nestali su s ulica, a pijanice i narkomani u klubovima su ustupili mjesto čistačicama da očiste bljuzgu šljama, prolivenog pića, pepela, opušaka, iskorištenih kondoma, bljuvotine, razbijenog stakla i svega ostalog što nedjeljom oko četiri ujutro ispunjava pod svake noćne ustanove za socijalizaciju.
Stvarni nas je svijet odlučio tolerirati, no samo u ograničenim uvjetima. Nas, đanere i alkoholičare mlade hrvatske nacije. Spremni su zažmiriti na naš razvrat i besmisao ako donosimo neki profit od plaćanja ulaznica i otkupa alkohola. Ali, što je previše previše je. U nedjelju ujutro toleracija mora biti eliminirana, a vlak ludila mora završiti. Takva su njihova pravila. U novinama i neobaveznim razgovorima nas mrze i preziru, ali u noćima vikenda dopuštaju nam da kupimo svoju porciju mentalnog oduška. A ja sam pobijedio. Poput gerilca skrivenog u planinama još uvijek vodim svoju bitku. Tamo vani moj svijet više ne postoji, ali ovdje unutra je još uvijek u punom zaletu. Prevario sam sistem.
Ovo pismo iz paralelnog svijeta nikada ti nisam želio napisati na amfetaminima ili kakvoj drugoj zloj kemiji, dragi čitatelju. Samo zato jer sam i ja djelomično vjerovao da je način percepcije nedjeljnog jutra u mojoj sluđenoj glavi direktna posljedica konzumacije nekog izopačenog otrova. No, ovog sam vikenda kemijski čist. Dovoljno sam dugo izletnik noćim svijetom da znam da ljudi koji samo piju (ne drogirajući se usput, želim reći) ne mogu izgurati cijelu noć razbijanja stvarnosti. A onda opet, ja sjedim ovdje, čovjek od krvi i mesa. Sjeban, ali živ. Potrošen, ali budan. Prisiljen sam izvući nepobitni zaključak da sam magična kemijska jutra doživio dovoljno puta da osjećaj zauvijek ostane u meni.
Daleko od toga da linija dobrog speeda ne bi dobro sjela u ovom trenutku, ali onda ne bih tebi pisao ovu sjebanu razglednicu nego bi bio na nekom afteru spaljujući posljednje ostatke moždanih receptora do kolapsa.
Dakako, u cijelu mentalno-sociološku jednadžbu treba uračunati i neizbježni faktor prkosa. Kad bolje razmislim, moja je ovisnost o prkosu možda i veća od moje ovisnosti o razvali. Napominjem da ja nisam ovisnik o drogama. Barem ne o nekoj posebnoj drogi. Hašiš čini svakodnevnu komponentu moje životne rutine, ali njega ne možemo smatrati ozbiljnom drogom. No, ono o čemu sam uistinu ovisan jest razvala. Sama sredstva razvale su manje bitna. Svako od njih ima svojih prednosti i mana, ali zajednički nazivnik im je da mijenjaju način percepcije stvarnosti. Ta izmjena je moja ovisnost. Ne želim biti normalan, ne želim gledati uobičajeni svijet. Moja je domovina izobličeni svijet, a moj dom iskrivljena stvarnost.
No, vratimo se prkosu. Dobrom, starom prkosu, najboljem prijatelju svakog poklonika razvale. Kad bi ti, dragi čitatelju, koji si prospavao noć vjerujući da ssi zbog toga dobar i ispravan, dobio kronološki slijed golih činjenica koje su oblikovale moju noć očekivao bi da moram biti kažnjen. Konvencionalni način razmišljanja funkcionira na taj način. Uvijek postoji pravo i krivo, nagrada i kazna. Tvoja je nagrada neozlijeđena jetra, odmoreni duša i tijelo, predivna svježina nedjeljnog jutra i lijeno izležavanje u krevetu. Moja bi kazna trebala biti samosažaljenje, povraćanje, mamurluk, glavobolja i rasap razuma. I ta je kazna prema tvojim očekivanjima trebala doći prije mnogih sati. No, ja sam još uvijek tu. Ti si se već probudio, dragi čitatelju, a ja svoju avanturu nastavljam dalje. Mogao bih spavati, mogao bih se isključiti. Nemam nikakvih obaveza prema tebi. Sve što je preostalo prema tvojim očekivanjima jest da primim kaznu. Kažeš: "Bilo ti je dobro, misliš da si faca, ja ispadam šupak koji spava, ali tko je sad glavni?". Tko je sad glavni, Estebane? Svježi dečko koji s roditeljima proždire obiteljski nedjeljni doručak prije odlaska u crkvu (mama će ići poslijepodne jer mora ispeći pilića s ptičjom gripom i masni lički krumpir da bi uveličala duhovni trenutak Obiteljskog Ručka)? Tko je sad glavni? Svježi dečko ili ti, ispijeni, sjebani Estebane? Dragi čitatelju, siguran sam da moliš boga da na mene sruši migrenu kakvom bi kaznio sodomita u Starom zavjetu.
Ali, moja me kazna i dalje zaobilazi. Nedostupan sam joj jer sam na previsokoj duhovnoj razini. Nalazim se iznad institucije kazne. Kad ravnodušnost zavlada kazne i nagrade više ne postoje. Kao ružne uspomene na križni put hrvatskog prosvjetnog sistema... Uči, dobivaj petice, budi dobar i uspjet ćeš u životu. No, kao što si ti vjerovatno možeš obrisati guzicu sa odličnom svjedodžbom pred očima službenice Zavoda za zapošljavanje, tako ni mene ne dostiže kazna. Bio si dobar, ali nagrada izostaje. Ja sam bio sve ono što ne bih trebao biti, ali kazne svejedno nema. Umjesto da molim za milost u mamurluku s dizajnerskim potpisom ja iz oštre kombinacije altruizma i obijesti ne želim leći u krevet i polizati rane. Ne, radije ću dobrovoljno ostati ovdje, u predivnom polusvijetu i podijeliti kaotične misli s tobom.
Sve ti govori da serem i da sam u krivu. Sve ti govori da nema ničeg posebnog u jutrima koja dočekaš za šankom. Ali, ne zaboravi, ti teoretiziraš, a ja sam ovdje u samoj jezgri prakse. Dapače, ne samo da ne ispaštam za svoje grijehe, već se duhovno osjećam bolje nego što ćeš se ti ikada osjećati (uključujući i nakon patetičnog performancea kojeg imaš obraza nazivati snošajem). Da sam se kemijao cijelu noć možda bih sada i bio u mentalnoj kaznionici paranoje i tjeskobe. Ali, alkohol mi pruža samo obijest i bahatost. Nema žaljenja, nema samosažaljenja.
Predivno je stajati ovdje na samoj oštirici smisla. Vani zima uzima maha. Ne postoji ni jedna jedina jarka boja. Zgrade su od sivog betona, a rijetko drveće je odavno izgubilo lišće. Olovni oblaci prekrili su sunce, a ljude na ulici izjeda hladnoća što prodire do kostiju. A ja sam u sigurnom utočištu u kojem centralno grijanje pouzdano radi, hladnjak je pun Guinnessa, bijelog ruma i vina, te što je najvažnije - nema ljudi. Nema niti jedne žive duše oko mene. Nema nikoga tko bi me svojim analizirajućim pogledom koji ispituje "Na čemu je ovaj skot?" podsjećao da sam alien, tuđinac, stranac u ovoj zemlji, na ovom planetu. Odbijam pripadati tom ružnom, trivijalnom, normalnom svijetu koji upravo sada šeće ulicama. Gadite mi se, mater vam jebem. Misa samo što nije počela. Kafići su odradili one prve tri odvratne kave što izlaze nakon jutarnjeg uključivanja aparata. Dnevne su novine spremne s novom dozom kulture straha. Scena je namještena za vas, ljude koji mentalno živite u zemlji u kojoj još uvijek stanuju i Bog i Hrvati. Moj se magični svijet već odavno trebao pokupiti u pičku materinu i zašivati rane. Pa, ipak, još smo uvijek ovdje zajedno. Ti i ja, samo ti i ja dragi čitatelju. Ti si dovoljno lud da čitaš ovako daleko, a ja sam dovoljno lud da nastavljam pisati i dalje. Vjerovatno mi jebeš mater i čekaš da umrem, ali ja i dalje ne umirem. Moja je snaga volje i izopačenost uma premoćna da bih samo tako popustio.
Ugodno je ovako srati bez linearnog tijeka ili ikakvog smisla. Pojava tako karakteristična za spuštanje s kemije, s izuzetkom da se ja ne spuštam s ničega. Dovršio sam pivo i svidjelo mi se dovoljno da uzmem još jedno. Tijelo ipak ima ograničenja i više mu ne odgovaraju gazirani pojačivaći okusa u coli. S rumom, naravno, koncentriraj se čitatelju, uživi se u naratora, ovakve su opaske nepotrebne ako me dovoljno pozorno pratiš.
Što u stvari radim? Što predstavlja ova perverzna tekstualna predstava? Možda predstavlja proslavu dosegnuća nove razine. Život je podijeljen u duhovne razine, najviše nalik levelima u brainless kompjuterskim igricama. Kad skupiš dovoljno bodova ideš na slijedeći nivo koji je uvijek potpuno drugačiji od prethodnog. Promjena nivoa nema veze s fizičkim svijetom. Možeš ostati na potpuno istom teritoriju. Novi nivo donosi novi način percepcije i uglavnom novo pomicanje granica. Ono što se na prethodnom nivou smatralo nemogućim ili barem teško izvedivim, na slijedećem postaje lako ostvariva rutina. Kao npr. ovo. Mogu samo pretpostaviti da je tebi, dragi čitetelju, nezamislivo da netko pije cijelu noć, te da nakon toga umjesto zauzimanja fetusnog položaja i tihog plača nalik na zapomaganje ranjene košute svojevoljno sjedi i prodaje tebi pamet koju ionako nećeš razumjeti. Ako nemaš pojma o čemu pričam vjerovatno si još uvijek na prvom nivou. Mnogi na njemu ostanu zauvijek.
Promjene nivoa nemaju vremenski raspored. Nemaju veze s protekom vremena ili uloženim trudom. Dolaze isključivo sakupljanjem bodova životnog iskustva, a ovise najviše o pukoj sreći, o glupoj slučajnosti na čijim principima funkcionira cijeli svemir. Komplicirana kombinacija vremena, mjesta, ljudi, načina razmišljanja, prethodnog iskustva i puke slučajnosti može te odvesti na slijedeći nivo. Prelazak je uvijek vrlo sličan prvom orgazmu ili prvom ecstasyju. Sluđena mučnina i nemir. Zamagljenost procjene stvarnosti može trajati neodređeno dugo. A onda odjednom shvatiš da si na višem katu i sve postane jasno. Prethodni ciljevi i snovi postanu stvarnost, a novi ciljevi i snovi koje nikada nisi sanjao zauzimaju mjesto na kompasu koji te vodi do dalje. I tako korak po korak.
No, možda je ovo preduhovno za tebe, dragi čitatelju. Jednostavnost, banalnost i prostakluk ipak su moji najdraži teritoriji. Nekada su mi nedjelje predstavljale horor. I tada sam pio. Kad malo bolje razmislim, ne sjećam se životnog razdoblja kad nisam pio. Sjećanja su nagrižena, a i bilo je to jako davno. Uglavnom, nakon subotnjih pijanki uvijek je dolazila prokleta nedjelja. Odvratni Parni Valjak bi trebalo kolektivno streljati, ali i dan danas mogu uhvatiti konceptualnu vibraciju i stihovima "Nedjelja, prokleta nedjelja". Mamurno buđenje i sjedanje na mentalnu električnu stolicu za stolom omraženog Obiteljskog ručka. Akumulirana gorčina u duši i mučnina u želucu pomiješana s tragično trivijalnim konverzacijama tijekom kojih se pitaš "Tko su dovraga ovi ljudi? Navodno smo obitelj, a za taj tip sociološkog udruživanja članovi bi navodno trebali imati poneku zajedničku točku, što ovdje svakako nije jebeni slučaj!". Nepodnošljiva pitanja gdje si bio i što si radio, na koja naravno nemaš odgovore. U stvari, imaš odgovore, ali to nisu odgovori koje možeš dati tim konkretnim sugovornicima. Istovremeno nemaš spremnu laž jer si se probudio prije nekoliko minuta, a presjeban si da bi nešto smislio on-the-fly. Šta vas boli kurac gdje sam bio. Ljudi imaju čudnu tendenciju postavljanja pitanja za čije odgovore nikako nisu spremni. A zatim, pakleno poslijepodne u kojem ti je glavna preokupacija izbjegavanje bilo kakvog kontakta. Zatvoren u morbidnoj grobnici s bliskim srodnicima čija je nekompatibilnost promatrana kroz alkoholno-depresivnu izmaglicu naprosto tragična. Te, naravno, nezaobilazno čekanje ponedjeljka koji predstavlja duhovni Sibir, ultimativnu kaznionicu, zastrašujući povratak u stvarnost koju prezireš, navlačenje maske tuđih očekivanja jer taj pristup linijom manjeg otpora izaziva najmanje problema.
A onda sam se jedne nedjelje našao pušeći frulu ispred zgrade i spoznaja je došla sama od sebe. Ne pripadam tom svijetu. Taj me svijet konzumira, izjeda moju dušu komad po komad. Shvatio sam da je besmisleno pokušavati biti dio njega. Biti dio kulinarske emisije za obiteljsko poslijepodne. To je zabava za svijet kojem ne pripadam. Ne sjećam se da sam mu ikada pripadao. Tog sam poslijepodneva shvatio da je svaki trud besmislena bol. Prihvatio sam ono što sam oduvijek znao - da sam asocijalna otpadnička fukara, nesposobna za uklapanje, nesposobna za prilagodbu. Nemam neko opravdanje za to. Nitko me nije tukao, u mojoj obitelji nije bilo alkoholičara, nisam imao priliku upoznati siromaštvo, domovinski rat predstavljao je skupljanje sličica hrvatskih branitelja umjesto sličica životinjskog carstva, svaka me trauma zaobišla. Primoran sam zaključiti da su svi ljudi produkt društva. Svi smo serijska proizvodnja. Naši umovi izlaze iz tvornica masovnih medija, lokalnih utjecaja, ucjenjivačkih međuljudskih odnosa i ustaljenih mišljenja. Niti jedna proizvodnja nije otporna na pogreške. Svaka proizvodna traka ima manji ili veći failure rate, ali on nikada nije apsolutna nula. Sebe mogu smatrati proizvodom s greškom. Iz pogleda proizvođača predstavljam tek prihvatljivi postotak neispravnih dobara već uračunat u cijenu onih ispravnih. Jedino pitanje koje si još mogu postaviti je "tko zna koliko nas još ima?".
U svijetu koji nastanjuju prototipovi naših roditelja, profesora, svećenika i policajaca vlada nepisano pravilo da je nedjelja obiteljski dan. Ako se već moraš zabavljati (što u mom žargonu već godinama predstavlja isključivo sinonim za pijančevanje i drogiranje), čini to u subotu. Nije da nedjeljom postoji policijski sat, ali pokušaj ući u bilo koju birtiju koja nema limeni šank i naručiti novu porciju alkoholnog pića deset minuta nakon prve i u konobarevom ćeš pogledu vidjeti točno ono o čemu pričam. Prihvativši činjenicu koja je odavno postojala u teoriji - da navedeni stanovnici svijeta normalnih za mene ne predstavljaju poželjan obrazac ponašanja - mogao sam je primjeniti u praksi, te ignorirati njihova pravila. Zvuči revolucionarno duboko u teoriji, ali u praksi predstavlja nedjeljno obilaženje limenih šankova i mračnih beznadnih birtija od ranog poslijepodneva do ponoći. Kad se nakon toga probudiš u ponedjeljak stres ne može do tebe. Nisi mu pripremio plodno tlo nedjeljnom tjeskobom, a i mamurluk dovoljno otupljuje izbrazdani um da ne stigneš razmišljati koliko je tragično živjeti u trivijalnom svijetu. Drugim riječima, povećaš intenzitet ravnodušnosti (čitaj: bola u kurcu).
Nakon izvjesnog vremena taj su tip nedjelje zamijenile nedjelje koje su neprekinuti kemijski zalet još od subotnjeg izlaska. Pretpostavljam da naslućuješ smisao, dragi čitatelju, ali da za svaki slučaj pojasnim - subotnji izlazak započinje petkom kasno poslijepodne, a završava u nedjelju navečer. Buđenje u ponedjeljak ujutro ispunjeno je tupilom, prazninom, blagom paranojom, reduciranom psihozom, dehidracijom i milionom kilometara na kilometar-satu organizma, ali podsvjesni osjećaj vrijedi svake od tih žrtava psihodelične vikend-bitke. Osjećaj da si tijekom blažene vikend-oaze uspio pobjeći iz svijeta u koji si se upravo vratio. Sama spoznaja da postoji nešto drugačije, bolje, intenzivnije, dublje i čudnije, spoznaja da postoji svijet kojem pripadaš, da postoji nešto što nije duhovni pakao normalnosti prosjeka, a pogotovo spoznaja da imaš ključ za vrata tog svijeta - upravo to stvara okus pobjede, a kroz gustu izmaglicu depresije negdje u daljini sija oganj nade, dokaz da ono što te okružuje u ponedjeljak ujutro nije sve. Većina ljudi nikada ne shvati da postoje i druge opcije, da su putevi bezbrojni, čudni i krivudavi. Da ništa nije apsolutno i finalno. Njihova pretjerana kompromisnost, prilagodljivost i potreba za uklapanjem (koja nije ništa drugo do kopiranja obrazaca ponašanja ljudi koji pak kopiraju obrasce ponašanja drugih ljudi i tako u nedogled) zauvijek im zatvara magična vrata i unatoč beskrajnom spektru opcija oni ostaju zarobljeni u jednoj. Nije da im je loše, jer ne samo da su im vrata zaključana već uopće ne znaju da postoje. "U komunizmu je bilo bolje jer smo imali malo, ali nismo ni znali da postoji više", reče imaginarni prototip generacije naših roditelja koji sjedi na komodi do mene kao plod moje halucinacije izazvane pijanim delirijem i nespavanjem. Možda im nije loše, ali ja se nisam sposoban vratiti u taj svijet, ne nakon što sam previše puta okusio taj ispunjavajući, tvrdi, beskompromisni okus pobjede.
Možda si na početku eseja stekao krivi dojam, dragi čitatelju. Oprosti mi na kaotičnosti tijeka misli. Naime, nemoj misliti da je moje drogiranje završilo zauvijek. Ne zavaravaj se iluzijom da sam prosvijetljen spoznao smisao, prihvatio da su droge bile samo prijevozno sredstvo i vratio je isključivo društveno prihvtljivom alkoholu. Moja je noćašnja alkoholiziranost bez dodatnih začina samo provođenje akcije predbožićnog čišćenja. Da bi omjer dobivenog i izgubljenog bio pozitivan čovjeku su potrebna dva godišnja čišćenja. No to je samo priprema za blagdansku sezonu koja će se produžiti sve do kasnog proljeća. Svjestan sam da nikada neću prestati, pa makar me ubilo, što se naravno neće dogoditi. Čak i da umrem u tridesetitrećoj kao Isus, još bih se uvijek smatrao pobjednikom. Izbor između trideset i tri godine života vrijednog življenja i osamdeset godina koje je Mark Renton u monologu Choose life opisao predobro da bih ga ja pokušao definirati svojim plitkim izričajem uopće nije izbor.
Dragi čitetelju, ako pripadaš većinskoj pasmini ljudi moje bi stanje nazvao ovisnošću, te mi kao svaki pravi suosjećajni katolik poželio pomoći. Kao što je Inkvizicija pomagala jadnim dušama koje je preuzeo Sotona. Kao što su konkvistadori pomagali jadnim bezbožnicima stare Amerike. Spasiti me iz pakla samozavaravanja. Izvesti me na pravi put. To je potpuno logična reakcija, jer ako te ispunjavaju takvi osjećaji vjerovano nikad nisi progutao LSD i zamijetio da ne postoje pravi i krivi putevi. U stvarnoj debati s tobom zasigurno bih izgubio jer se moji argumenti za drogiranje baziraju na otkrićima otkrivenim "pod utjecajem". Kad me "preuzelo", kao što to znaju reći. No, u ovo nedjeljno podne uz šesti Guinness zastupam rečenicu "Ovisi kog pitaš". Ta je rečenica univerzalni životni odgovor na bilo koje pitanje. Možda činjenica da mi se život u stvarnosti doima poput blijede kopije kopije kopije kopije onoga što bi život trebao biti znači da sam ovisan. Ako se tebe pita. A možda je moje iskustvo s drogama moguće izvesti kroz metaforu...Pretpostavimo da si ruralni, jednostavni seljačić, dragi čitatelju. Jasno da nisi, jer ruralni seljačići ne bi došli ovako daleko kroz esej, ali pretpostavimo da jesi. Pretpostavimo da imaš neku debelu seljančicu koja ti predstavlja srednjoškolsku ljubav. Nije ni lijepa, ni pametna, ali ni ti nisi ni lijep ni pametan, pa je glavni plus seljačnice njena dostupnost. A onda se jednog dana dogodi čudo i poševi te Jenna Jameson. Sad stvarno zalazimo u opskurnu apstrakciju, ali što se može očekivati u šesnaestom satu pijanstva i tekstualnoj simulaciji pseudo-dubokih razgovora za šankom? Osim što u ovoj simulaciji razgovora govorima samo ja. No, zamisli da se nekom božjom intervencijom dogodi nemoguće čudo i da te poševi Jenna Jameson. Vizualiziraj to. Siguran sam da si vizualizirao već stotine puta u životu. Samo to napravi još jednom, ali bez masturbacije, jer ovdje to nije poanta. I tako, poševi te Jenna Jameson i kaže: "Nastanila sam se u tvojoj provinciji, i možeš me poševiti kad god ti se digne. Bez obaveza. Kad ti se jebe, znaš gdje živim". Dragi čitatelju, da li bi ikada više gurnuo kurac u picu debele srednjoškolske ljubavi? Naravno da jebeno ne. S obzirom da je ovo naš mali privatni sociološki eksperiment, odgovaraš u svojoj glavi, a ne meni ili bilo kome drugome, pa si lišen svih okolnosti koje bi te tjerale da lažeš i kažeš "Da". Nitko neće znati, ali upravo si sebi priznao da bi jebao Jennu do iznemoglosti i potpuno zaboravio onu ofucanu krmačicu koja ti je do jučer bila kompromisni ideal ljubavi jer ničeg drugog nije bilo na vidiku. Naravno da bi se preorijentirao na Jennu. Kao što osobni liječnik jednom reče: "Kad ti se pokvari auto potražiš automehaničara, kad ti se dobro jebe potražiš kurvu ili porno-glumicu". Dobro, ovo "porno-glumicu" sam dodao ja za potrebe naše male vizualizacije, ali smisao ti je jasan. Tvoja se seljačnica nikada ne može jebati tako dobro kao Jenna kojoj je to posao i profesija kao tebi postavljanje centralnog grijanja. O fizičkom izgledu da i ne govorimo. Pažljivo marketinški oblikovan produkt industrije seksa vs. debela brkata djevojka sa susjedne njive koja se pali na Žeru i Lošu? Heh, to nije natjecanje, to je dovođenje poniženja na višu razinu. I nakon prve jebačine s Jennom nikada ti se više ne bi digao na seljančicu. Pitanje je, da li bi svoju sklonost Jenni naspram seljančice definirao kao ovisnost "koja te preuzela"? Nisam ni mislio.
Za slučaj da nisi shvatio paralelu s drogama, ako možeš birati između avanturističkog narko-života i dosadne čistunske verzije bijedne egzistencije prosječnog Hrvata, i u tome odabereš život vrijedan življenja, je li to ovisnost i biranje bolje opcije? Ti misliš da znaš, ja znam da ne znam, ja sam zarobljen u paralelnom svijetu, a ti u stvarnom, tako da pitanje nema univerzalnog odgovora. Tebe odgovor na to pitanje možda i jebe, ali meni je svejedno. Polemika je čisto teoretiziranje, a jedina čvrsta stavka u praksi je da je život uz droge i alkohol mnogo, mnogo zabavniji. Možda si u pravu kad kažeš da je to iluzija, ali ako sam ja dovoljno pomahnitao da iluziju shvaćam kao stvarnost, a ta je iluzija mnogo bolja od uobičajene stvarnosti koju ti smatraš jedinom, ne mogu zaključiti drugo do da sam napravio dobar posao.
No, dosta apstraktnog teoretiziranja i glupih digresija. Natrag u "ovdje i sad". Pivo je gorko kao sam život, a treća frula me čini sve pametnijim. Prošlo je podne, a bataljuni normalnih još su jednom okupirali ulice koje su do izlaska sunca pripadala mojem profilu ljudi. Similarnim luđacima u plitkoj potrazi za nečim drugim. Sada su već u punom sastavu i punoj pripravnosti. Policijski sat mediokracije još je jednom nastupio. Promatram Vukovarsku ulicu i svijeće zapaljene duž trotoara. Odavanje počasti žrtvama. Svatko je zapalio po jednu. Svi su uspjeli uhvatiti tu emotivnu vibraciju suosjećanja. Samo ja nisam. Promatram svijeće i ne vidim ništa drugo nego dobar posao nekog svjećara. Koliko je život ironičan, svijeće su vjerovatno uvezene iz Srbije. Pretpostavljam da Kreatori Sadržaja za ljude što nastanjuju dnevni svijet trebaju podsjetiti populaciju da još uvijek mrzimo Srbe! S-R-B-E! Izvana mirovno odavanje počasti, iznutra nabacivanje koksa u peć dobre stare mržnje. Dobro je imati neprijatelja.
Zamišljam sve trule babetine kojima je u poslijepodnevnoj tjednoj emisiji Goran Milić rekao da moraju zapaliti svijeće. Goran jebeni Milić. Kreator sadržaja, čovjek koji definira dobro i zlo. Naravno, on je samo slučajno odabrani primjer, ali znate što želim reći. Kladim se da su se odurne oronule olupine što po cijele dane gledaju televiziju i čekaju penziju laktovima probijale da što prije dođu do svoje osobne svijeće kojom će demonstrirati svoju Ispravnost. Ljudski otpade, primjeti da svojom trivijalnom i jeftinom gestom nisi spasio niti jednu dušu ili promijenio najmanji djelić svijeta koji nas okružio. Sva vaša pompozna akcija prepuna emocija, ljudskosti i topline rezultirala je isključivo punjenjem blagajne lokalnog svijećara, za kojeg se iskreno nadam da je barem regularni Srbin, ako već nije ratni zločinac. Bilo bi predivno zgrabiti golf palicu i s pivom u džepu đubretarke šetati od svijeće do svijeće i razbijati ih jednu za drugom. Divna metafora. Svaki plamičak predstavlja po jednu ljudsku dušu, a pijani otpadnik lansira jednu po jednu na prometne tri trake Vukovarske. Rastopljeni se vosak miješa s motornim uljem i azbestom, a glorificirana duša iz imaginacije prelazi u zemaljsku plastiku koju gazi Stojadin. Vjerovatno bih učinio uslugu Kreatorima Sadržaja i pojačao učinak doze kontrole uma koju su lansirali tom koordiniranom akcijom. Novine bi bile prepune ogorčenih naslovnica, porez na povećane naklade bio bi plaćen, a novac bi mogao biti iskorišten da kupimo još oružja kako bi pobili još S-R-B-A!
Ne mogu se oteti zvuku spajanja olovne glave golf palice s jefinom plastikom crvene svijeće i prizoru gašenja plamena pri samom kontaktu ta dva rapidno različita materijala. Postoji li intenzivniji način za reći ljudima iz dnevnog svijeta "JEBEM VAM MATER"?
No, obuzdajmo ludilo Estebane, ostanimo sigurno ubuksani u topla četiri zida. Blagoslovio bog internet na kojem možeš zapisivati odvratni tijek misli izbjegavajući da to govoriš ljudima u lice. Doživjeti PTSP-ovski kanibalizam na vlastitoj koži bi možda bilo zanimljivo iskustvo, kao što je i smrt vjerovatno ultimate trip, ali ima još mnogo tripova prije toga, a i spremnik gorčine i zla je tako pun da je pretežak za prenošenje na drugi svijet.
Kao što si primjetio, digresije su sastavni dio ovog eseja, a slučajno odabrane asocijacije česta su pojava. Činim to jer ti ne mogu dočarati kako je biti ovdje i sad. Mogu pobrojati činjenice, ali za tebe koji ovo čitaš u neku glupu srijedu poslijepodne, odmoran, priseban, naspavan, trijezan, neogorčen, mentalno stabilan i vjerovatno tragično prosječan, to bi bile samo brojke. Tekst na ekranu. Slova posložena u relativno smislenu kombinaciju. No, ona te ne mogu dovesti ovdje. Ne mogu te pomaknuti ni milimetra iz tvog osobnog svijeta. Ovo su zabilješke stranca, a okolnosti i percepcija koja me okružuje u ovim trenucima nedostupni su. Nitko to ne može opisati. Mogao bih napisati tisuće stranica, ali to te ne bi dovelo ništa bliže. Ovo je jedna od onih "you had to be there" šala. Neshvatljivo ako nisi proživio. No, baš te to čini idealnim sugovornikom. Tvoje mišljenje ne dolazi do mene. Ostaje u tvojoj glavi koja se nalazi u nekom dnevnom boravku i zuri u ekran. Povratna me informacija ne zanima.
Ovisno o tome kog pitaš, propao sam ili uzdigao se do razine s koje se više nikada neću moći vratiti. Što god napravio dnevni svijet više nikada neću biti dio njega. Kad bolje razmislim, vjerujem da nikada nisam ni bio. Barem mentalno. No, sada sam to i fizički. Izoliran i neograničen. U blizini nema nikoga tko bi napravio traumu iz činjenice da doručkujem pivo nakon noći lokanja. U ovo nedjeljno poslijepodne moje je stanje i ponašanje nepodustivo. Ali, ja sam pospremljen u sigurnom bunkeru koji mi omogućava da održavam svoje ludilo koliko je god potrebno, a ne koliko je propisano standarnim normama.
Divno je u ovim trenucima za koje ti svi očekuju da predstavlju trenutak naplate duhovnog računa što si ga nabio razvratom cijele noći možeš ostati budan i iz čistog zadovoljstva odbijati ugasiti vitalne sisteme, samo kako bi onima koji očekuju da plačeš i žališ mogao pisati koliko ti je dobro. Dobro jutro normalni ljudi, drago mi je da ste svježi i odmorni za uživanje u predstavi obiteljskog licemjerja i malograđanskom buljenju u poslijepodnevni program državne televizije. Tako je, zaslužili ste to, bili ste dobri, niste se razbijali cijelu noć, pošli ste na spavanje ranije i sada imate privilegiju uživanja u tom uistinu ispunjavajućem životu. Živjeli! U vaše zdravlje.
Ja sam, s druge pak strane, bio fukara i razvratnik, lokao cijelu noć, cijelo jutro i dobar dio poslijepodneva. Moja je kazna erekcija koju doživljavam dok vam zapisujem ove retke. Da, užasno mi je loše. Toliko loše da uživam u svakoj sekundi tipkanja i svakom gutljaju piva koje biste vi smatrali odvratnim. Nemoj biti optimističan, dragi čitatelju, i reći "Samo neka prokletnik sere, ipak ga na kraju čeka ponedjeljak". Ovo je bio neamfetaminski vikend, tako da me ne čeka konfuzna psihozica lakšeg stupnja (koja je također prihvatljiva cijena, iako ponekad pomalo neugodna) već samo ugodni šum u ušima i otupljući mamurluk koji melankoličnu dušu napaja s previše ambivalencije da bi u sektoru za emocije ostavio imalo mjesta za žaljenje. Možda ću baš tebi prodati neko govno i novac koji si pošteno zaradio okaljati investirajući ga direktno u droge i alkohol.
Esteban Prezvušt Grokter

 

Zamišljam da tražim raskoš cvijeta u beskraju noći,
pa me misao odvodi na kraj pravca svjetlosti,
gdje nalik nejaku leptiru, iznad mraka izvodim let
i usavršavam svoje putovanje putenim snovima.

Pogledaj sada ovo, budan nasred suhog dana stojim,
nešto iz mog tijela jecaj tjera i nikoga ne zovem,
stavljam na usne suzu i plač nagriza boju lica,
tuga mi se poput koštice u grlu osjećajima igra.

Zamišljam svoj hod muškarca kako se tvojim bićem širi,
činim sve da oskudne godine odjednom nadoknadim,
pustinje sklanjam, a rijetkim oazama donosim više vode,
nebom se moje oči slade i mjesta u srcu čistim.

Dopusti mi da isklijam iz tebe i jabuku ljubavi ti dam,
kao dobra stara navika krasiti ću ljepotu kojom sjajiš,
posjećivati ugasle tokove, nicati njihovim izvorima
i krvotokom nagovještavati plavu boju dubokog svemira.

Zamišljam da nigdje kao u tebi neću mjesečinu ubrati,
glazbom tvoje kose harmoniju svog tijela uljepšati
i neću jezik zemlje bolje razumjeti u govoru kiše,
jer samo sa mene uvijek silaziš zrela i vječno žensko.

Iskoristiti ću naviku mora i tiho ukrasti vještinu oluje,
donijeti mir ravnice po kojem vjetrovi urezuju brazde,
brojnim prstima kretati se sazvijezđem milog tijela
i raskošnim dodirima tvoja bedra ovjenčati strastima.

Ako zamislim sad sve to, u meni pticu, a u tebi nebo,
pjesmu što odjekuje šupljinom nekadašnjih kaveza
i slobodu kako se zrcali našim dvjema sretnim dušama,
postati ću beskonačni miris ljubavi tvog vremena.
 

Članak od jučer je govorio o  pomlađivanju vagine korektivnim zahvatom.
Uz mnoge priručnike o poboljšanju seksualnog života, afrodizijake i tehnike, mnoge žene sve češće se okreću još jednom načinu koji podiže samopouzdanje – smanjenju kilometraže vagine.
Prema nekim istraživanjima, među dijelovima tijela kojima žene nisu zadovoljne sve češće se spominje i vagina. 'Jesu li moje stidne usne prevelike, premale, prelabave ili možda čak ružne? Zašto osjećam bol tijekom odnosa? Zašto teško postižem orgazam otkad sam rodila?', neka su od pitanja koja žene danas sve otvorenije postavljaju.  Naravno da se trebaju zapitati ali ne vezano uz taj problem nego uz učestale probleme "glavobolja" i sličnih izgovora ali da dodamo još koju crticu u tom kontekstu.
Sve veća svjesnost da se intimni dijelovi tijela s godinama mijenjaju, naročito nakon poroda kada su česti i problemi s postizanjem seksualnog zadovoljstva, rezultirala je populariziranjem korektivne kirurgije na tim dijelovima ili bolje rečeno sužavanjem tog dijela tjela.
No smatram da ipak, prije zahvata za dobar seksualni život prije svega potrebna zdrava i uspješna veza, prvenstveno.

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake,
zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ
i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku,
između sna i jave čutim kako ljepotom sladiš svijet
i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,
što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.

Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,
pomičem njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu,
pokrivena sjajnim kapima kiše , slijeće u moje obrve,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.

Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe,
zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan
i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja,
kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podjeliti.

Polako me stavi u kanđe i povede iznad oštrih visoravni,
između njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi,
mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred otoka u vremenu.

Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna,
sad je i sjena njenog kljuna zatreperila mojim likom,
uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja,
izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.

U dodiru kamena i školjke skrivena je tajna koju želim znati,
znam, zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,
on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duše, samo u nama samima.
Zal Kopp

Te tople noći što je označavala početak ljeta Željko Tetrapakšu i ja uputismo se na acid-trance party u šumi izvan grada. Putem do tamo pojeli smo po trip obogaćen kapsulom čistog mdma praška.
Promatrali smo hipije s dread-locksima. Mladić s otiskom govna na koljenu, previše razbijen acidom da bi primjetio i previše ispunjen ekološkim idealima da bi ga smetalo. Odvratna zdepasta djevojka koja je hipi jer je samo oni mogu prihvatiti. Da svijet funkcionira normalno već bi odavno trebala biti svezana u nekoj javnoj psihijatrijskoj klinici što zaudara po amonijaku i sterilizaciji, nepovratno sjebana nedostatkom sociološkog kontakta. Kršni momci duge kose klanjaju se piramidama sačinjenim od trulih grana što su ih dovukli iz šume, te isprepleli raznobojnim diodama i kablovima. Nadobudni studenti političkih znanosti lica prištavih do te mjere da se za snošaj mogu ogrebati samo u mraku šume stabala na kojima rastu tripovi.
Nakon cijele noći divljanja i orgijanja uspeli smo se na obližnji brežuljak i zapalili frulu čekajući zoru. Taman smo pripalili kad odjednom ugledamo vojsku u daljini. Nebo raspara hrvatska himna svirana na dalekoj trublji. Odmah smo prepoznali bojnika Kolenka i njegovu odmetnutu IX. gardijsku postrojbu Hrvatske vojske, "Naše Momke". Glavni moto postrojbe bojnika Kolenka oduvijek je bio "Rat nikada neće završiti".
- Sreća da smo uzeli pivo - proškrguće Željko naglašavajući požutjele očnjake. Priliku je uveličao čak i msgn. Bozanić, stigavši iz Rima u posljednjem trenu. Kardinal baca blagoslov i bijelu magiju na vojnike u neoznačenim uniformama, a bojnik Kolenko ne može čekati kraj tih vradžbina, pička mu materina, pa se dohvaća megafona i objavljuje akademskoj mladeži: "Jebo vam ja mater hipijevsku, ne pokušavajte se predati jer ne želimo vašu predaju, ne pokušavajte pobjeći jer ne želimo vaš bijeg. Ova je zora vaš čas za umiranje, podnesite to muški, da, čak i žene. Ovo nije vrijeme za pregovore. Vaš je prijestup nepovratan. Ponavljam, ovo nije vrijeme za pregovore".
Na njegov poklič "Bog i Hrvati!" nastaje pomutnja u hipijevskim redovima sluđenim tripovima i lakim drogama. San mira, ljubavi i poštovanja prirode naglo se rasplinjuje, a djeca cvijeća počinju bježati. Možda bi neki i uspjeli pobjeći, ali jedan od njih uzvikuje: "Ne bježite braćo i sestre, to je upravo ono što žele, suprostavimo se fašistima, naš je duh jači". Vrsno indoktrinirani studenti okreću se i zauzimaju položaje kako bi se oduprijeli prvim valovima užarenog olova.
- Daj frulu, sve bi popušio sam, lakomi pedofilu - govori Željko i otima mi joint iz ruku. Otpijam pivo i hvatam dalekozor kako bih bolje promatrao pokolj. Na nemalo hipijevsko iznenađenje ispaljeni meci probijaju toplo meso poput maslaca. Ostavljaju miris baruta i smrti dok nejaka tijela padaju u močvaru natopljenu urinom mnogih posjetitelja manifestacije. Novinari državne televizije i vodećih tiskovina stižu do bojnika koji ih opazi pa odmah zaurla "Obustavi paljbu, sačuvaj nešto i za konjicu", a zatim kaže novinarima: "Malkoo smo ih raspigali, ne, ali tek sad stiže ono pravo". Zlatni mu zub sjaji pod reflektorima televizijskih kamera.
Iz udaljenog šumarka izlaze vojnici na slavonskim vrancima i u punom galopu kreću prema šačici hipija što se zbila na središtu livade. Liberalna krv natapa travu. "Ovim jebenim hipijima treba više kosilica, pička li im materina", govori bojnik novinarima, "No, snimajte ovo, sad će najbolji dio, mislim da je ovo za naslovnice i špicu Dnevnika". Jahači se približavaju masi u dronjcima i doslovno ih gaze u brzom galopu. Čak se i na našem spokojnom brežuljku može čuti reski zvuk pucanja lubanja što se neočekivano spajaju s nepokolebivim kopitima hrvatskih jahača.
- Ne možete ovo raditi nekažnjeno - urla vođa hipija dok mu jedan od konjanika smrskava koljeno polo palicom s ručkom u Tri Svete Boje. "Oni najhrabriji su uvijek najkomičniji", govori bojnik novinarima. "Ne mislite li da je ovo možda malo previše?", upita jedan od njih. "Službeno ili neslužbeno? Službeno primjenjujemo samo najnužniju silu, a Neslužbeno ne postoji nešto kao što je previše", odgovori bojnik, nakratko razmisli, a zatim se okrene satniku, te izda naredbu: "Objesite ovog imam-slobodu-govora skota, postavio mi je sumnjivo pitanje".
Bogati investitori znojnih ćelavih i prhutavih tjemena okupljaju se oko bojnika. Od silne radosti plješću debelim ručicama. Jedan govori drugome: "Znao sam da je Bojnik pravi čovjek za ovakvo sociološko krčenje". Na scenu dolazi brzinski skrpana teritorijalna obrana sastavljena od rumenih seoskih mladića iz okolnih vukojebina. Odjeveni su u gumena odijela, a na leđima im šprice za prskanje vinograda. Lijevom rukom pumpaju, a desnom pridržavaju raspršivače iz kojih kulja sumporna kiselina što je izlijevaju po preživjelim ranjenicima. Krici umirućih paraju jutarnju tišinu sive zore.
- Da, da, uvijek sa stilom - mrmlja bojnik i s veseljem trlja ruke. Investitori u međuvremenu s novinarima pogađaju posao oko oglašavanja javnih natječaja za izgradnju višekanalnog autoputa preko ove livade. Lokalno stanovništvo što se već skupilo na rubovima šume vilama probada posljednje preživjele prije nego što stignu pobjeći.
- Sretan vam prvi dan ljeta, a sada napravite mjesta za Progres - viče bojnik u megafon. Pješadija kreće u finalno čišćenje polja. Jedan od vojnika baca opušak cigarete Croatia u slupanu lubanju, te ga gasi vojničkom čizmom razmazujući aktivistički mozak po plodnoj hrvatskoj zemlji. Trojica vojnika siluju crnog hipijevskog labradora uvaljanog u govna, a zatim ga puštaju kući, sretnoj obitelji što se napokon riješila sina liberala.
Okružni Drvosječe krče šumu i otvaraju pogled na gradsku tešku industriju. Iz dimnjaka tvornica i krematorija kulja sumpor. Regimenta Odanih izlijeva užareni asfalt po tratini i ostacima hipija. Jedan se Investitor približava i kapitalističkim štapom okovanim zlatom gura mrtvu ruku što viri iz asfalta. "Bože, ovi su hipiji neukusni čak i kad su mrtvi". Olovni se oblaci zgušnjavaju. Počinje padati kisela kiša koja spaljuje sve osim svježeg asfalta.
Željko i ja bacamo plastične čaše za pivo na tratinu jer znamo da se neće razgraditi dvije tisuće godina, a zatim krećemo kući.
Te večeri labrador sjedi između Majke i Oca dok gledaju Dnevnik s udarnim prilogom o još jednom društvenom čišćenju. Kad ugleda prizor uz samrtni prdež izbaci crnu vojničku spermu iz debelog crijeva te se rasprsne u komade. Majka pogleda Oca i kaže: "Hm, s Rexom oduvijek nešto nije bilo u redu". Nakratko zastane, a zatim smušeno kaže: "Počistit ću to nakon sporta i vremena".
Esteban Prezvušt Grokter

Nisam mogao niti zamisliti da ću jednog dana spavati s njom. Ne zbog njezine neprivlačnosti, jer ona uistinu nije bila zgodna žena, već zato što me nikada nisu privlačile starije gospođe, a posebno ne moja susjeda koju sam svakodnevno gledao uprljanu i raščupanu kako kopa po svom cvjetnjaku. Kad se prignula nad gredice njene velike grudi klaparale su i njihale se u pokretima ruku, a pička se nabrekla u starim tajicama koje su uzgred rečeno imale veliku rupu među nogama. Kroz nju su se primjećivale bijele gaće, za koje se nikada nisam ni usudio zamišljati kako izgledaju. Već pomalo sijedu kosu, iako nije imala puno preko pedeset godina, vezala je u visoki rep. Dijelila nas je samo ograda od zelene mreže, a još od nekada na njoj su bila vrata kojima smo prelazili jedni k drugima. Nije imala muža, a nisam nikada ni viđao neke muškarce u njenoj blizini. Za razliku od nje, ja sam bio sretno oženjen, još nisam imao djece, a žena mi je bila jedna od boljih pičkica u gradu. Ponosio sam se time, iako me izjedala ljubomora. Često je bila odsutna zbog svog posla, a ja sam je zamišljao u naručju drugog i ludio sam do gotovo besvijesti. No, da krenem s pričom. Tog sam subotnjeg jutra prao auto na dvorištu, a žena se nalazila već po ne znam koji vikend na službenom putu. Do nosnica mi se prikrao miris roštilja i osvrnuo sam se tražeći od kud dolazi. Pod spuštenim krovom vrtlarnice moja susjeda okretala je sočne odreske. Čuo sam poznate zvukove iz želuca i molio Boga da me pozove. Tako je i bilo.
- Antune, jeste za kotlet? - pozvala me i ja sam, malo se nećkajući radi pristojnosti rado prihvatio poziv.
- Sjednite dragi, evo hladne pivice... - uz kotlete i nevezani razgovor popio sam ja i četiri pive i ustanovio kako me ona sve više privlači. Rupčićem je otirala znoj između velikih dojki čije bradavice su svaki čas ispadale iz prevelikog dekoltea nekakve haljine na kopčanje. Kad je prebacila nogu preko noge, pokazala mi je nabreklu pičku stegnutu u ružičastim gaćicama. Popila je i ona, što je bio rezultat njenog otvorenog ponašanja.
- Onda susjede, kako seksualni život? Jel suho kao i kod mene? - takav muškarac kao vi trebao bi fukati svaki dan.
Raskopčala je dva gumba i oslobodila svoje velike, ali čvrste grudi.
- Pa ne mogu se požaliti, ali dobre jebačine nikad dosta - rekao sam ispijajući zadnje kapi već mlake pive.
- Ah, dobra klopa, piće i jebanje, izmore čovjeka. Prvo dvoje imam, a kako od jebanja ništa, mogu vam ponuditi finu kavicu - rastegnula se i primila rukama za dojke lagano ih gnječeći.
- Da, mogao bih, svakako... - mrmljao sam ne skidajući pogled s njenih ruku. Ona je to primijetila i raširila noge, te ih podigla na moj stolac.
- Odmah dragi, samo da si malo otpuhnem. Jel' ti smetam? - jedva sam je slušao jer sam se zapiljio u gaćice koje su ocrtavale točno spajanje usmina u debelu žemičku. Noge su joj bile svježe izbrijane i potamnjele od sunca. Nikada do tada nisam je proučavao, ali sada me uzbudila. Počeo sam je milovati po nogama, pa sve više, dok nisam uvukao prste u gaćice i počeo se igrati njenim dlakama. Nije rekla ništa, ali je sve više širila noge, raskopčavši haljinu do kraja. Nije imala grudnjaka, a bijele dojke su se rasipale poput lubenica. Imala je ravan trbuh, potamnio, što je bio očit dokaz da se sunčala u dvodjelnom bade-kostimu. Strovalio sam se u stolac i skinuo natikače. Tada sam noge podigao do njezinih grudiju i stopalima počeo maziti bradavice. Oblizivala je usne i odjednom jednostavno rekla:
-  Uđimo.Podigla se strelovito i primila me za ruku, uvukla me u malu vrtlarnicu punu alata, crijeva za zalijevanje i posuda za cvijeće. Bez riječi je legla na vreće sa zemljom koje su ležale u kutu. Skinula je gaćice i ostala raširenih nogu u iščekivanju. Stajao sam iznad nje i zbacio sa sebe svu odjeću. Zapiljila se u moj kurac i odjednom sjela, njene ruke su ga obujmile i počela ga je požudno uvlačiti u usta. Stajao sam kao ukopan i gledao njenu raspuštenu kosu, koja je bila tako meka i lijepa da sam se čudio kako nikada to nisam primijetio. Rukama mi je stiskala jaja, a ja sam se sve više nabijao u njena usta. Osjetila je približavanje mog vrhunca, jer se odjednom podigla i ruke mi ovila oko vrata, a noge oko struka. Bila je lagana i kad sam se zapičio u njenu žilavu pičku obuhvatio sam je ispod guzice podižući je u ritmu. Jebali smo se dugo i nisam mogao vjerovati kako to da ne svršavam. Bio sam uzbuđen i osjećao približavanje špricanja, ali me obuzela nekakva luda snaga i ja sam je i dalje nabijao. Odjednom je pustila ruke i sjašila s mog tvrdog kurca, klekla je na zemlju i ponudila mi svoju guzicu. Bila je napeta i lijepa, što me nanovo začudilo, ali nisam imao vremena za razmišljanje. Spustio sam se dolje i lagano uvukao kurac u njen čmar. Moja žena je pristajala na svašta, ali na takav seks nikada. Polagano sam ga uvlačio, dok je ona svoje prste uvukla u otvor pičke, a zatim se počela luđački trljati po venerinom brežuljčiću, po izbočini svoje strasti. Nakon nekog vremena, sama je izvukla kurac iz guze i uvukla ga u pičku stiščući mi jaja. Nabijala se sama udarajući guzicom, dok su joj se grudi potezale po prašnjavom podu. Svršio sam eksplozivno, a ona se hitro izmigoljila i pritisnula ga između svojih dojki i dalje ga potežući. Jebao sam njen procijep, a ona me oblizivala gutajući gustu tekućinu. Tada me poljubila u glavić, lupila po stražnjici i promrmljala:
- Briši! Bilo je super!
- Ne, meni je bilo super, nisam te zamišljao takvu.
Prekinula me i dodala mi košulju. Obukao sam se bez riječi, a kad sam je htio na rastanku poljubiti, okrenula je glavu.
- To ne bi bilo dobro. Ovako smo si priuštili trenutak zadovoljstva i tako neka ostane. Uživala sam ja, a nadam se i ti.Izletjela je van, u hodu zakopčavajući haljinu. Kad sam izašao, nije je bilo. Otvorio sam vrata i vratio se u dvorište. Nastavio sam prati auto pogledavajući stalno prema njenoj kući, ali tog dana se više nije pojavila.Razmišljao sam o njoj i nije mi bilo jasno kako se to dogodilo nakon našeg dugogodišnjeg poznanstva. Bilo je situacija kad smo se mogli pojebati, ali nikada to ni jedno od nas nije poželjelo. Kako smo danas osjetili takvu privlačnost? Piva? Vidjet ćemo. Nakon par sati sna i tuša, zavalio sam se pred televizor i stigla je moja supruga. S vratiju se bacila na mene ljubeći me, a ja sam čitavo vrijeme pred sobom vidio prašnjavi pod i susjedu kako siše moj kurac. Pokušao sam se opustiti, ali nisam mogao doći do erekcije.
- Maco, pa zar me ne želiš? - mazila me moja draga i ljubila me po vratu, a ja sam u sjećanje sve više prizivao jebanje u vrtlarnici, i kad sam se napokon nabio u suprugu, zamišljao sam debelu susjedu. Svršio sam brzo, ali ona je bila zadovoljna i samo se pokrila haljinom, te zadrijemala od umora.
Sljedećeg jutra jedva sam dočekao da susjeda izađe u dvorište. Tiho sam sišao stepenicama dok je supruga još spavala. Otvorio sam vrata ograde i ušuljao se u njeno dvorište. Upravo mi je odmakla iza garaže i ja sam je slijedio.
- Jutro! - procijedio sam. - Čitavu noć mislim na tebe i želim te pojebati.
- Antune, moraš to zaboraviti. Ti imaš ženu, uskoro ćeš dobiti i djecu, a suživot bi bio nemoguć kad bismo se jebali svaki dan. Bit ćemo jednom zajedno, obećajem ti. Ali sad zaboravi i živi svoj život kao i do sada.
- Znam da je nezgodno, preblizu smo, ali daj da te poševim još jednom, molim te, bar da te poližem, da te osjetim... da imam o čemu sanjati... molim te... - bio sam lud od želje i znao sam to, ali više mi ništa drugo nije bilo važno. Mogao bih je jebati da baš i moja supruga stoji kraj nas.
- Ne, ne bi bilo u redu... idi... ne smijem popustiti... - tiho je rekla i otišla u kuću zatvarajući vrata.
Od tada su prošli tjedni, a ja je i dalje jednako želim. Sve manje uživam u seksu sa suprugom, i iako znam da nas dijele godine, moja susjeda je jedina koju stvarno želim.
- Molim te, ako ovo pročitaš, javi mi se. Neću ugroziti brak, već ću ga jedino tako spasiti. Želim te lizati, ljubiti, tucati, ali pazit ću da nitko nikada ne dozna, da to ostane tajna samo za nas dvoje. Pozovi me molim te, moja supruga odlazi na tjedan dana. Budimo zajedno bar onda kad je nema. Želim te, želim te...