DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Sjećanje na najdraži i najmirisniji cvijet koji sam neizmjerno volio.
1966 - 1980
Nema dana kada te se ne sjetim a suze same krenu dok srce steže neka nepoznata i teška ruka. Nakon toliko godina još mi pred oči dolazi jasno tvoj lik, tvoje predivne i tople oči, nježne i meke usne koje još uvijek osjećam, tvoje nježne i tople ruke koje su me grlile.
Grijeh bi bio kad ne bi samome sebi priznao da te moje srce i duša još uvijek vole a tako je mnogo vremena prošlo od kad te nema. Ne dolazim više na tvoj grob jer uvijek u meni jedan dio umre tada u meni nestaje snage, volje te se budi želja da dođem ponovo u tvoj zagrljaj te da se opet zajedno veselimo i smijemo te da se beskrajno držimo za ruke.
Ipak jednom, opet će mo biti ponovo zajedno jer to nam je suđeno.
Pusa moja morska vilo.

(odlomak iz romana)
Odjavio sam svoje tijelo jedanaestog rujna u dvanaest i četrdeset. To je jutro užljebljeno u moje sjećanje, bolno i otrovno, oštro kao čavao zabijen pod nokat. Sjećam se da je ispred mene treperio isti ovaj display sa svim brojkama koje pokušavaju zarobiti vrijeme. Prethodnu sam noć proveo budan, budan iznutra i izvana, čekajući hladnu zoru da preplavi metalni okvir prozora. Upijao sam sve oko sebe kao da nikada više neću ništa osjetiti na taj određeni način. Djelomično sam bio u pravu... Doduše, već sam tada bio samo djelomično ljudsko biće. Dvostruka mjerila – to je istinski put budućnosti! Zaklinjem se mojim made-in-Thailand živčanim sustavom. Ironično je kako Institut reklamira proceduru sa sloganom – ‘’Otkrijte svemir Vašeg tijela’’ i onda nas sklapa koristeći proizvode istih onih tvornica koje su nekoć proizvodile dijelove za one prastare karampane od raketa iz prvog svemirskog programa. Srećom, mi procedurirani nemamo naviku eksplodirati kod prve test-vožnje.
No istinski tragčna razlika između prvh svemrskih programa preuzmanja artificijelnog tijela jesu majmuni! U potonjem smo slučaju pokusni majmuni bili mi! A barem što se čoveka tiče, zakoni evolucije su jasni– majmuni su uvijek na najvišim položajima.
Znao sam prije procedure da je većina mojih organa u dobrom stanju (dobro, jetra uvijek malo propati). Kasnije sam čak, u svom svemiru svoje gluposti, s ponosom popratio nekoliko transplantacija mojeg inventara.
...
piše: Nenad STOJKOVIĆ

Poslije današnjeg sivila i magle u Istri malo vedrine (za mene).

Tonkica Palonkica je bila pičkica za pojebat "samo tako", mala slatka prčasta prdica te sisice koje stanu u ruku su fascinirale. Bambijevski velike okice, prčast nosić te slatka mala ustašca taman onak za pušenje su i kod već nemoćnih po pitanju seksa dizali ga bez ikakvih dodatnih stimulansa i raznih vijagri.
Zimi je najčešće zgledala kak prosječna puca koju možeš vidjeti svakodnevno na cesti i ne okrenuti se za njom no ljeti je to bilo nešto sasvim drugačije. Super minica je otkrivala sjajno građene nožice, neke bi rekle da su to dva plivadona na čačkalicama no što se može očekivati od žena da će drugačije reći, sjajno građeno tijelo u uskoj majci isticalo je savršenu trojku. No to je bilo eto recimo sve krasno za pogledat i napalit se, ipak najvažnije je događalo se kad si završio u njenom međunožju.
Bilo je fascinantno što to malo krhko tijelo bambija je u stanju činiti na njemu te koliko je mogla se nabijati na njemu dok potpuno iscrpljena i dehidrirana nije legla pored. Iz nje ne da su istjecali sokovi zadovoljstva nego poplava zadovoljstva.
Bilo je to jedno ljeto kada sam totalno nezainteresirano bauljao Lumbardom te naletio na nju na klupici dok je čitala knjigu. Naravno kako to biva pogledi ti se sretnu i onak odjednom krene konverzacija sama od sebe sa gomilom smjeha. Našli smo se navečer u šetnji tim malim mjestašcem te dok smo sjedili na stupiću na rivi marine se onak pomalo pipkali i mazili uz obostrano uvaljavanje jezika do mandula. Cijela priča je završila u mojoj hotelskoj sobi dok se ona bezgranično dugo gnjezdila na njemu iz krikove kojima se Crawen iz "Vrane" bi posramio. Trajalo je besramno dugo jer već zora se počela promaljivati iz škura kad smo potpuno iscrpljeni krenuli spavati. Probudili smo se debelo iza dva ili tri sata popodne žedni kao da smo cijelu noć pili kajtigajaznamšto.
Otuširali se te poslije pojeli nešto i zapalili na malo sunca te ponovnu bitku među jastucima i plahtama koje su više  bile na podu nego na krevetu te tako 10 dana koliko sam bio tamo. Naravno da je došao dan kad sam morao se vratiti doma te smo se lijepo još jednom puknuli u autu dok sam čekao trajekt za Drvenik uz dugi poljubac pozdravili se i rastali.
Javimo se jedno drugome sa vremena na vrijeme a i sam znam kad imam vremena zapaliti u Lumbardu te se oboje ubijemo od seksa, naravno sada više ne izgleda kao ona mala vrckava Tonkica Palonkica no i dalje je jebena vatra u krevetu te samo ona zna način da poslije toga me dva tjedna bole jaja i hodam kao da sam bio na kastraciji.
Pusa ti Tonkica Palonkica.

Teta Verica je ostala bez muža odmah nakon zadnjeg napada iz Mirkovaca. Čika Drago je bio dragovoljac od samog početka. Nakon zadnjeg napada, momci su se uputili k samostalno - ugostiteljskoj radnji Kristal ne bi li proslavili odustanak zlikovaca da osvoje i naš grad. Pivo, dva, tri, sedam. Čika Drago se uputio ka sanitarnom čvoru zbog nadutosti, izvadio je spolovilo i krenuo vršiti malu nuždu kad ga je udarila kap. Našli su ga zgrčenog u pozi za vršenje velike nužde iako ju nije vršio. Dva sina i ženu je ostavio, bile su riječi onih koji su ga poznavali, ali i onih drugih, koji nisu. Zli jezici su tvrdili i da je ostavio i kosti u birtiji, a ne samo familiju. Na sahranu je došlo dosta ljudi, čak i Tadija, dragovoljno.
Nakon što se sve smirilo, Verica je gledala šta će i kako će. Djeca su išla u školu pa ih je valjalo nahranit, školovati i obući. Račun za struju od veljače prošle godine bio je neplaćen, a druga veljača već je kucala na vrata. Znam! Reče Verica, Imam školskog prijatelja iz 4h razreda gimnazije, sjedili smo klupa do klupe, a danas radi kao referent u N.O. - narodnoj obrani. A Goran je živio sam, imao je novaca, veliku kuću i još veći auto. Otišla je do svog šul-kolege Gorana sredit preko veze da joj je muž nastradao u borbi na Prišincima. Eto Gorane, znaš kako je, ne radim, dvoje djece, sama, kuća, a čula da dijele sad te neke penzije, povlastice, pa eto, ako možeš, eto.
Čuj Verice, sjećam se ja tebe još kao mala, ta tata ti je bio furman, a mama je radila pri pčelani. Ali, vremena su zajebana, glave lete preko noći, stalno imamo kontrole, stižu iz Z a g r e b a. Ali Gorane ako boga znaš, daj molim te, nemam ništa da ti dam. Ma šta ti pada na pamet, jesmo kolege ili? Evo ovako ćemo. Dođi sutra do mene, da ti pokažem svoju kuću, da popijemo nešto, da se napričamo, a ja ću vidjet do onda što ću i kako ću. Verica je slutila Goranovu nakanu. Nije bio oženjen, a uvijek glavni frajer u razredu. Imao je fiću još kao maturant, a na fakultetu već stojadina. Otac mu je bio u es ka. Teško je zaspala od uzbuđenja.
Sutradan ga je nazvala, pa su se dogovorili predvečer naći. Verica se tuširala sat vremena, opuštajući sve mišiće na svom sitnom ali lijepom tijelu. Sapunom je dobro isprala sve površine, svako udubljenje na svom organizmu. Vidjela je na nekoj reklami da žene briju noge žiletima pa je iz muževog nesesera izvadila mem žilet, nespretno ga namontirala, nasapunala potkoljenicu i obrijala nogu. Zatim i drugu. Popravila je i pubičnu šumicu, sada slična onoj iz erotike koju je sin držao ispod ormara. Prstima je prelazila preko venerinog brežuljčića. Pa malo niže. Obuzela ju je ona dobra stara topla cirkulacija koju nije osjetila od kako se Drago napio u Kristalu. Izvukla je iz ormara kompletić od sestrične iz Brisbana koji je samo jedanput obukla i to na mamin rođendan. Lakovane salonke od prošle godine iz Astre.Kolonjske vodice bile su od Poljaka s pijace koji nisu više dolazili nakon rata. Onda su bile još dvije črlene, sjeća se Verica.
Pozvonila je na Goranova vrata. Goran je pripremio večeru, uz ispriku da ima samo jednu svijeću, i to običnu. Verica nije marila ni za svijeće, ni večeru, ni penziju. Htjela je da ju Goran uzme, cijelu. Goran je bio strašno flegmatičan. Pričao je priče koje su se mogle svaki dan slušati svuda po gradu. Prestala je pričati i slušati. Sad ili nikad, sad ili nikad, sad ili nikad, zvonilo je Verici između moždane ovojnice. Gorane! Dobro se proderala Verica. Želim imati seks s tobom! Koristila je cenzurirano-filmsku frazu. Da? Upitao je (se) Goran, misleći da ga ova zavitlava zbog onog u školi što mu je rekla da mu neće nikad oprostiti kad je pljusnuo pokojnog Dragu. DA! Želim da me jebeš! Goran, pomalo zbunjen, shvatio je da se ova ne šali, pogotovo zbog njene osamljenosti u seksualnom životu. Prišao joj s leđa, otkopčao sve ono što treba, polegao na veliki debeli tepih iz Indije, te počeo s predigrom koja je trajala četiri sata. Seksali su se cijelu noć.
Uzmi me za ženu, reče Verica ujutro. Ali što će ljudi reći? Djeca? Uplašeno je zapita Goran. Jebe mi se. Klinci su debili, ovaj stariji drka još od petog razreda, našla sam hrpu erotika ispod ormara. Mlađi je razmažen i stalno nešto hoće. Muž mi je isto bio debil kao i sinovi, samo sam mu prala i kuhala, uvijek je imao usrane gaće, nije se kupao, ostavljao je čarape po cijeloj kući, žalila se Verica trljajući ujutro penis pod jorganom svome školskom kolegi. Nakon deset dana Goran se preselio u Vericinu kuću, a još deset dana poslije, vjenčali su se u crkvi. Vjenčao ih je Tadija. Dragina mirovina stizala je na vrijeme, a bila je visoka kao tri dobre plaće. Verica je poizbacivala sav stari namještaj, još miraz sa vjenčanja s Dragom. Novo pokućstvo, tehnika, muzički stup i televizor 72 ekran samo su neki od luksuza koje si Verica priuštila. Sinovi su se igrali na ulici, s lokalnim kretenima.
Evo baš jučer bili svi sveti pa sam išao obići neke grobove. Naišao sam i do čika Drage da vidim jel obilazi tko taj grob. Imao sam što vidjeti. Na grobu mu je stajao nekakav automat, slično onome za žvake što je stajao na zgradi ekonomske škole prije dvadeset godina. Prišao sam bliže da osmotrim tu napravu, ali mi i dalje ništa nije bilo jasno. Na automatu je bio otvor za kovanice, ali nije ništa ispadalo kad sam ubacio mrkog medvjeda. Čuo se samo neki zvuk, sličan šoderu za krunjenje kukuruza, ali tiše. Trajalo je dvije - tri minute pa je stalo. Ubacio sam opet, sve je bilo isto. Prišla mi je neka starija žena, te je i ona ubacila pet kuna u automat smrti, kako sam ga ja kasnije prozvao. Ja sam mu sestra, rekla je. Ja sam Viktor, znao sam čika Dragu još dok je držao golubove. Da, pustili smo ih sve, kaže gospođa. Mogu li vas pitati kakav je to automat? U međuvremenu su još neki čika Dragini poznanici ubacili po kovanicu. Eh, da. To vam je mladiću, govorila je očajno čika Dragina sestra, električni ražanj kojeg je dala instalirati šogorica. Elektromotor brisača je od stojadina njenog novog muža kojeg je koristio dok je studirao, kako kaže. Akumulator pune ovi iz uprave groblja uz nadoknadu, svakog prvog. Sad se naš Drago okreće u grobu do mile volje. Tko god dođe ubaci kovanicu i Drago se zavrti. Ubacio sam još jednu, solidarizirajući se s obitelji pokojnika.
Esteban Prezvušt Grokter

".. tako bijaše na početku ..."

".. i na kraju ... Amen!"
 

Part III
Proveo sam poslijepodne uz frulanje i izležavanje. Dobro poznata kemijska glad počela se razbuktavati tek kako se sumrak približavao. Vigor votka od tangerine i nije loša, ali nemam dovoljno veliku čašu za taj tip alkohola. Msilim da ne postoje dovoljno velike čaše za to. Provesti noć uz speed, alkohol, hash i pisanje besmislica u četiri zida? Ali, mladiću, pobogu, ljeto je - zar se ne bi trebao Z-A-B-A-V-L-J-A-T-I?!
Sobu osvijetljava samo lepršava svjetlost svijeće. Iz vanjskog svijeta dopiru stotine glasova. Uglavnom bosanskih, dakako. Nije da sam vidovit, ali znam da će za četiri do pet sati ta dječica doseći fazu alkoholne mučnine i poput ranjene lanadi potražiti posljednje utočišta u majčinskim zagrljajima, uz imaginarna obećanja samima sebi da neće nikad više. No, u ovoj fazi još nisu vidoviti kao ja. Još ih uvijek zasljepljuje patetična nada da se to neće dogoditi. Iako se dogodilo već stotine puta. Jasno, prije toga još moraju otpjevati sve omiljene narodnjake, a one Posebno Omiljene i po nekoliko desetaka puta. U Mirzinom društvu na susjednom balkonu postoji nova Omiljena Riječ - jarane. Nightmare stage očito ne emitiraju u Bosni. Nakon bezuspješne potrage za dodatnom svijećom vraćam se u polumrak. Vraćam se ovoj čudnoj priči.
S obzirom na količinu THC dima u prostoriji nadam se da su insekti koji će me potencijalno posjetiti jebeni hipiji. Još mekih duša za vječni oganj mračne kombinacije upaljača i jeftinog dezodoransa. Prvog sam pogubio tijekom posjeta barba Jure. Povukao sam prvu lajnu dvadesetak minuta prije nego što je slučajno navratio do mene u potrazi za pivom, strpljivim sugovornikom, čašicom razgovora i sigurnim utočištem od žene-fašista. Savršen timing, moram priznati. Ljude obično treba nožem tjerati na razgovor s njim. Šezdesetogodišnjaci koji cijeli život provedu u priobalnim vukojebinama do petsto stanovnika nisu posebno zanimljivi sugovornici. No, meni je bio izuzetno zabavna konekcija s vanjskim svijetom rapidno drugačijim od onog na koji sam navikao. Tih sat vremena koliko sam ga uspio zadržati bilo je za mene kao odlazak u dramski program HTV-a.
Sat pokazuje 22:22. Netko misli na mene. Vjerovatno bog osobno. Možda sam ga opet razljutio nekom nesmotrenošću. Speed iz hladnjaka jedna je od boljih stvari u životu. Doduše, kod ovog konkretnog hladnoća predstavlja izvjestan zajeb jer dodatno naglašava opor miris što podsjeća na Karbofix ljepilo. Mislim, nije da mene smeta. Ja sam tip koji bi šmrkao i insekticid samo da udara. Nadam se da film s jedim od ružnih Baldwina koji je upravo započeo na televiziji neće imati previše mračnih scena jer tad ne vidim pisati. Ekran je uz slabašnu svijeću jedini izvor svjetlosti. Mislim da ću ga ostaviti uključenog i nakon himne i zastave. Snježni bi ekran trebao pružati impresivne količine svjetla u ovim ekstremnim uvjetima. Čaša je prazna - obustavi sve. Nema nastavka bez nove doze slatkog otrova. Svaka daljnja rečenica može biti vezana isključivo uz Potrebu.
Što radim? Gubim vrijeme. Rastrošno zloupotrebljavam strpljivost čitatelja. Hvatam zalet u dimenziju besmisla. Hoće li se ovdje napokon nešto početi događati? Mislim da ne. Jebi se, brajo, ja naprosto ne mogu prestati pisati. Neumorna manična reakcija. Naprosto je predobro nadovezivati riječi jednu na drugu da bih mogao prestati.
Jučer mi je ponestalo papira. Kako sam planirao pisati na laptopu koji ne radi bio sam primoran ispisati sve zadnje stranice uputstava za uporabu kućanskih uređaja koje sam mogao pronaći u kolibi. Do trenutka u kojem mi je ponestalo papira psihotična je paranoja previše uznapredovala da bih se odvažio na kontakt s ljudima.
Ostatak noći proveo sam prisluškujući razgovore bosanskih srednjoškolaca. Privuklo me ukopčavanje linije. Eter je neko vrijeme bio ispunjen debelim crnim reperima, a zatim je krenula intrepretivna konverzacija u kojoj je Enes predvodio poznavanjem tematike. Jebeni teenager zagriženo ne može shvatiti da nije jebeni crnac. Ti se klinci tako lako prodaju lakokupljivim idealima s pokretne trake. Vjeruju ljudima koji više albuma objave mrtvi nego živi. Nemojte slučajno biti optimistični i reći: "Narast će i s godinama se opametiti". Pomirite se s neizbježnim - neće. Samo će taj set ideala zamijeniti nekim drugim. Tako svijet funkcionira. Ono što te dijeli od mene, dragi čitatelju, je moj trenutni audio doživljaj. Ti nisi čuo bosanskog teenagera kako tuzlanskim naglaskom govori: "Public Enemy, No. 1., najopakiji, najgadniji, najopasniji". Ne moram mu posebno priželjkivati zlo zbog njegovog neukusa. Obojica znamo da će mu se prijatelji uskoro napiti, zaboraviti njegove c00lerske "fore i fazone", te se vratiti dobrim, starim, pouzdanim narodnjacima koji su nepogrešivo uslužili generacije i generacije mladih željnih zabave. Gubitnički ih marginalac pokušava zainteresirati, čita im i prevodi tekstove pjesama. Citiram: "Slušajte, molim vas, ovo vam je bitno da naučite u životu". Sad to još jednom ponovite na glas tuzlanskim naglaskom. Njegova je bitka unaprijed izgubljena. Ali, zabavno je slušati tog pijanog klinca indoktriniranog do srži i znati da mu nema pomoći. Pretpostavljam da će nadolazeći val narodnjaka više izjebati njega nego mene. Ja sam prerazvaljen da bi mi bilo stalo. Preegoističan sam da bi me smetao nečiji neukus. Naviknut sam na suživot sa seljanima. Hvala dragom bogu na moćnom spideku.
Kad smo već kod kontrasta - skakavca što sam ga pogubio pred Jurom ostavio sam na balkonu kao primjer drugima. Sumnjam da će se oni zbog toga osjećati toliko loše koliko se ja zbog toga osjećam dobro. Pička li vam materina zaostala, nije moja vrsta evoluirala miljunima godina da bi nas sad jebali nekakvi insekti. Istrebljenje konkurencije predstavlja sigurni ključ opstanka. Kao da mogu čitati moje misli - jedan je pravo skočio na limeni krov. Samo dođite - upaljač i sprej su uvijek pri ruci. Ovo je ratna zona, a kladim se da sam daleko prebrz za niže oblike života. Ovaj vojnik neće zaspati na straži.
O, ne! Jedna od djevojaka se želi žvaljakati s reperom iz Bosne i to iskazuje svojim lažnim zanimanjem na predmet njegove ekspertize. Nemam što dodati. Prebljutavo je za zapisivanje.
Anyway, sigurno se pitate gdje je osobni liječnik. Retrospektivno gledajući, umro je u tijeku našeg posljednjeg razgovora u posljednjem poglavlju posljednjeg romana. Tada se u njega uvukla Bolest. Njegovo je umiranje bilo dugo i mukotrpno. Barem iz moje perspektive. Pretpostavljam da bi bilo mnogo kraće da mene nije mučio sentiment i ljudska slabost. Uvijek pokaže loše biti čovjekom. Učinio sam tu iznimku jer sam sa zlim docentom podijelio previše čudnih trenutaka da bih ga mogao objektivno proglasiti sociološkom obsolete tehnologijom kao što najčešće činim s ljudima. No, Bolest je bila nepopustljiva. Duhovna slabost natjerala je docenta da se vrati u normalni svijet u kojem postoji previše problema s djevojkom, previše problema na poslu, previše problema u obitelji. U osobnog su se liječnika uvukli problemi i stavili njegovu dušu u okove stvarnosti. Prošlo je ljeto bilo njegov vrhunac, točka u kojoj se val napokon slomio i povukao natrag. Ta je noć bila neizbježni kraj jedne razine života. Znao sam to već slijedećeg jutra dok sam na trajektu na acidu sjedio pored jednoruke žene. Pa ipak, osobni je liječnik na moj život izvršio popriličan utjecaj pa mi je trebalo nešto vremena da napokon prihvatim njegovu smrt.
U periodu koji je uslijedio nakon toga dočekala su me mnoga razočarenja, no to više nije bila njegova greška. Jedina greška bila su moja neprilagođena očekivanja od nekog tko se iz osobnog liječnika pretvorio u osobu s imenom i prezimenom. Da li se taj val slomio zbog teenage djevojke, zbog posla, zbog zajebane obitelji? Tko zna? No, teenage djevojke su oduvijek radile probleme, poslovi su bili i gori, a obitelji je bog stvorio da zajebe normalne ljude. Primoran sam izvući nepobitan zaključak da je uloga osobnog liječnika u njegovom životu bila samo čudna i divlja etapa koja po definiciji ima početak i kraj. Ili je možda on oduvijek bio na istoj razini pa sam ga s vremenom duhovno prerastao? Tko zna? Bog će mi to jednog dana morati objasniti kad dođe vrijeme sravnjivanja računa. Bilo kako bilo, bio sam prisiljen proglastiti docenta još jednim propalim sociološkim projektom. Samo je još nedostajalo da ga odgovarajuće sahranim u mentalnom krematoriju percepcije duša.
Odlučio sam ga ubaciti u zajedničko spaljivanje s ostalim pogreškama iz prošlosti. Kako propustiti priliku da se najedeš acida i u shizofreničnom ludilu finalno i neopozivo oprostiš od svih starih dosada i utega normalnosti na podivljalom kompasu života vrijednog življenja? Te su davne noći neke sociološke koneckcije zauvijek zatvorene. U kaotičnom dvostrukom LSD ludilu, sigurno distanciran s unutarnje strane šanka Crne Rupe gasio sam emotivne ekrane jedan za drugim opraštajući se od ljudi koje sam nekada smatrao svojim prijateljima. Osobni je liječnik ostao na nogama potpomognut zlim spidekom koji sam mu uvalio u ruke čim sam stigao. U sedam je ujutro urlao da je spreman za after svih aftera, ali ja sam već bio predaleko u svom acid-emotivnom skeču da ne bih vidio nagrizajuću Bolest kroz njegovu kožu boje algi.
Mislim da uopće nije shvatio da je našem zajedničkom putu došao kraj kad sam ga ostavio ispred kuće i krenuo na after. Bio je to kraj jednog divnog prijateljstva. Zbogom osobni liječniče, počivaj u miru. Ili se prži na ognjevima vlastitih horora. Ovisi kog pitaš. Šteta što je tako završilo. Ali jebiga, ruleti u casinu života se okreću nekom svojom logikom koju ne trebamo ni pokušavati shvatiti. Ostaje nam samo nastaviti igru dok nam ne ponestane kredita.
I tako mnogih utega više nema na mojim nejakim leđima. Savjet za život? Uvijek ista pravila za sve. Prihvatite poražavajuću činjenicu da je svaki život kaotična krivulja. Krivulje se ponekad preklope i neko vrijeme idu istim pravcem. No, prije ili kasnije svaka od njih nastavi svojim putem, baš kao što je svaka imala svoj put prije točke ukrštavanja. Jedini uzrok problema u životu je neprihvaćanje te jednostavno činjenice. Oslobodite se sentimenta, ista pravila za sve. Ne prepuštajte se snenom idoliziranju. Naši stvarni problemi više nisu pronalaženje hrane obrana od ratobornih plemena. Civilizacija je dovela do eliminacije takvih trivijalnosti, ali je stvorila mnogo sofisticiranije terete za dušu i svijest koje su ostale nezaposlene s prestankom potrage za jestivim korijenjem i nabijanjem suparničkih glava na kolac. Ključ svog čemera u tzv. suvremenom svijetu leži u sasvim neosnovanom stajalištu da ljudi nisu hrpa individualaca. Da, na jednostavnijim mentalnim razinama pripadaju narodima, religijama i sociološkim skupinama. Ali, na bazičnom nivou individualnih odnosa svatko svakome prije ili kasnije počne ići na kurac. Jednostavno, zar ne? No, opet, pitanje je koliko vjerovati psihotiku koji pod svijećom pijan i naspidiran piskara pizdarije zatvoren u četiri zida?
A možda ja vama počinjem ići na kurac s pseudo-filozofskim sranjima o utjecajima moderne civilizacije na stanje duha suvremenog čovjeka? Kakva rečenica! Istovremeno uključuje psovku i riječi s više od osam slova. Relativno neuobičajeno. U međuvremenu su se susjedi prebacili na Balaševića. Vrlo ukusan skok - od Public Enemyja do srcedrapateljskih šansona u malo više od sat vremena. Očito ih je jučerašnje pijanstvo onemoćalo više nego što su očekivali. Tj. točno koliko sam ja očekivao. Srednjoškolci uvijek završe na Balaševiću. Ako se radi o regularnom tulumu onda Đorđe uleti oko tri ujutro. Ako se radi o regularnom ljetovanju onda Vasa Ladački navrati na piće negdje u tijeku treće večeri. Svi prije ili kasnije postanu slomljeni i mekani, dakle - pretvore se u idealno plodno tlo za izlizane šatro dirljive stihove koji zvuče identično neovisno o datumu proizvodnje. Narodna patetika uvijek ide ruku pod ruku s alkoholom.
Većina konzumenata droge načelno ne konzumira alkohol. Jebeni čistunci koji misle da su pronašli nešto duboko, ako se mene pita. Kao svi oni glupi klinci na partijima koji se nagutaju X-a pa odmah pomisle da su pronašli ljepši, bolji svijet. Nimalo ih ne obeshrabruje činjenica da su u šest ujutro ponovno potpuni stranci, ispunjeni paranojom, tjeskobom i potrebom za bijegom od ljudi. Nema više razgovora, nema više razumijevanja. Pusti me na miru, odjebi, ne poznajem te, sigurno nešto želiš od mene. Možda sam im samo zavidan na mogućnosti takvog strastvenog prepuštanja snu koju ja nikada neću imati. No, onda opet, to je kao zavidjeti katolicima na požrtvovnoj i apsolutnoj vjeri u boga.
Ugodno je čavrljati s tobom, neznani čitatelju. Riješio sam cijelu bocu ovog Vigor tangerina smeća. Nije loše za jedno pičkasto voćno piće. Doduše, samo 16% alkohola, ali siguran sam da je puno nepoznatih konzervasa i pojačivača okusa koji će me dodatno otrovati. Upravo sam istresao posljednju polovicu posudice za led u čašu. Preostalo mi je kristalizirane vode za još samo jedno piće. Ne znam što će dogoditi nakon njega.
Konvencionalni posao izaziva šum na kanalu i onemogućava prirodan tijek misli. Okružuje nas kontrola uma. Ne izvedena od strane od strane incognito ljudi koji žele zavladati svijetom, već ona mnogo opasnija - sasvim nesvjesno izvedena od strane većine ljudi. Možeš ih mrziti, možeš ih prezirati, možeš ih ridikulizirati, ali ako među njima provodiš osam sati svakog dana jedan dio tebe konzumira okolinu i nesvjesno se počinje stapati s njom.
Možeš toga biti svjestan dok u razvaljeni ponedjeljak u jedan ujutro zapisuješ amfetaminske besmislice, ali isto tako možeš biti jebeno siguran da će se komponenta normalnosti tvornički ugrađena u svakog od nas probuditi nakon samo nekoliko sati provedenih u stvarnosti. Ona je poput uspavane terorističke ćelije, poput neaktivnog virusa HIV-a, poput zlog sjemena koje samo čeka povoljne uvjete - uvjete u kojima ju nećeš automatski odbaciti kao primitivni zastarjeli protoip, čeka uvjete u kojima će se tvojoj primarnoj psihi doimati kao stvarnost, čeka trenutak u kojem ti neki psihodelik, stimulans ili narkotik neće napajati hrabrost prijeko potrebnu za izmicanje Kontroli, čeka trenutak za koji je sigurna da ćeš se zdušno prikloniti psihologiji mase. Tako sam i postao ovisnik o intoksikaciji, ovisnik od fizičkom podsjetniku da je stvarnost koju gledam kroz bistre oči samo jedna od ponuđenih, samo skup ustaljenih mišljenja koja nisu čak ni fiksna, a kamoli ispravna.
Statični logotip RTL televizije lijepo obasjava bilježnicu u koju pišem. Hvala vam vrli njemački investitori. Hvala vam što mi u ovim čudačkim trenucima omogućujete da u tami kolibe na kraju svijeta olovkom pljujem po svemu što predstavljate.
Ništa više za reći. Ništa više za napisati. Riječi su potrošene kao i amfetamini. Kazalište je zatvoreno. Preostaje samo još iščekivanje sna u tijeku misli prekaotičnom za zapisivanje. Zavjesa je spuštena. Dobri doktor je na odmoru. Dragi čitatelju, jebi si mater. Ovo je kraj. Nisi naučio ništa. Nije bilo ničega za naučiti.
Esteban Prezvušt Grokter

Part II
Kad izađem iz zahoda sav znojan, istrzan i ubrzan primjetim da za šankom nema nikoga pa sam prisiljen prošetati lokalom u potrazi za stolom konobarevih prijatelja s kojima zacijelo sjedi i pije jebenu bevandu. Ponavljam, ovo je Dalmacija - blažena provincija u koju efikasnost i corporate management još nisu penetrirali poput mornarske crne kurčine u školjikicu blijede ribareve kćeri. Za mojim je stolom drugi konobar već promijenio pepeljaru. Ovo je svakako čudno podneblje.
Preko mene puta sjedi bosanska obitelj - mama, tata i petnaestogodišnja kćer. On ima naočale i građevinarske brkove, a ona je ocvala zapisničarka koja pije točeno Laško. Kurvini sinovi su oduvijek voljeli slovenski nakot. Kćerkica na debeloj guzici nosi tijesno navučene ružičaste hlače. "Ružičasto je bilo hit prošle sezone, sigurno te roditelji oblače na rasprodajama robnih kuća", promrmljam u sebi, oduševljen. I to ne bilo koji roditelji, već ova dva stravična monstruma iz jednog od neukusnijih božjih skečeva. U očima joj sjaji nelagoda. Dovoljno je stara da joj sjedenje s roditeljima na ovakvom mjestu stvara neugodu. Ona bi dala sve da su umjesto te dvije arheološke iskopine davno odbačenih evolucijskih projekata sada pored nje kreštave prijateljice. Razmišlja: "Kad bih samo mogla konzumirati život cijelu noć i natezati se s lokalnim preplanulim dečkićima, kad bih samo mogla biti nečiji objekt pažnje, kad bi mi samo bila dopuštena privilegija atraktivnosti, žena sam, a moja šupljina traži aktivnost". Dovoljno je stara da joj bude pun kurac roditeljske ljubavi, a dovoljno mlada da joj u tijek misli uopće ne dolazi koncept samostalnog ljetovanja. Siguran sam da je za djevojčice ta prijelazna faza izuzetno teška. Ta kaotična međufaza u kojoj roditelji tek trebaju prihvatiti činjenicu da se njihova djevojčica pretvara u ženu. Bukvalno rečeno, trebaju prihvatiti da će neki se kurac prije ili kasnije pronaći u pički osobe koju još uvijek pogrešno doživljavaju svojim djetetom.
Zato je brkati oćalinko bolesno drži na lancu poput kujice u vrijeme tjeranja. Mora da je ponižavajuće. Tatica pokušava izbjeći neizbježno. Ja osobno nemam ništa s time. Predstavljam tek ciničnog promatrača drame čiji je scenarij već odavno ispisan. Oduševljen sam mikro-sociološkim mehanizmima programiranim za autodestrukciju. Divno je pasivno promatrati situaciju koja se sjebava sama od sebe. Da, brkati tatice, sad si vjerovatno uznemiren sramežljivo čeznutljivim pogledom svoje kćeri. Pogledom koji šara lokalom u potrazi za nečim zanimljivim. Za nečim što joj ti nikako ne možeš pružiti. Za nečime što se neće ostvariti odmah, ne noćas, ne uz tvoje budno oko, ali prije ili kasnije... Prije ili kasnije će se tvoja kćerkica potrošiti s anonimnim kretenom na stražnjem sjedištu bijelog diesel Golfa II i to je sigurno kao što je sigurno da će sunce izaći ujutro, sigurno kao Tequilla Sunrise u mojim venama. Razvrat će pobijediti moral. Instinkt za parenjem već je ugrađen u njoj. Možeš se jebati sa svim svojim kontrolama, odgojem, prodikama i ograničavanjima izlazaka - sasvim je neizbježan trenutak u kojem će neki pijani kurac proći kroz sveta vrata koja tako bolesno čuvaš. A ja sam samo naspidirani bolesnnik koji s užitkom promatra ono što je možda vaše posljednje ljeto obiteljskog zajedništva. Tvoj će se san skladne obitelji uskoro rasprsnuti u tisuće nesastavljivih komadića, a ja ne moram učiniti apsolutno ništa. Preostaje mi puput putnika internacionalnim autocestama samo promatrati usputnu prometnu nesreću, a zatim svoju pozornost nonšalantno vratiti isprekidanim bijelim linijama.
Dok pišem ove zajebane retke sav ukenjan tintom i pepelom, gol kao od majke rođen, izuzev DSL ribičkog šešira (unatrag se čita LSD, ali to čuvam za sutra - op. a.), dobri susjed-Bosanac-tata viče na djecu: "Dosta igranja lopte, susjed sigurno spava". Susjed sam očito ja. Kakav paradoks. "Susjed" je jedan korak od plana da se objesi na ribarske udice što vise sa stopa i nastavi pisati lebdeći u zraku, ali djeca ne smiju igrati lopte da ga slučajno ne bi ometala u perverznoj spisateljskoj onaniji koja kurca ne vrijedi. Sviđa mi se takav svijet. Djeco, znam da nemate više od pet godina, ali upamtite: nikad, nikad, nikad na ljetovanje s roditeljima. Jasno, jamačno ćete morati pričekati koju godinu, a do tada vam ne preostaje drugo do akumulirati mržnju.
Sa zida me promatra autoritativno-zajeban djedov pogled na crno-bijeloj fotografiji. Ja sam ga postavio tamo nakon što sam ga jučer pronašao u ladici tražeći papir. Možda će njegovo mrko mračnjaštvo uznemiravati Laru kad stigne ovdje, ali dok sam ja ovdje stari, ostat ćeš na zidu i promatrati me dok pišem ovo. Ako zatrebam tvoj udarac štapom znam gdje te mogu ponaći - pola kilometra južnije, a kad stignem do te precizne lokacije samo moram početi kopati. Točno šest metara pod zemlju. I to je točna lokacija na kojoj ćeš ostati zauvijek. Point of no return. Sve što je preostalo je nekoliko crno-bijelih točaka što oblikuju tvoj pogled pred kojim bi svi trebali imati strahopoštovanja. Zacijelo je stravično svesti se na sliku na zidu. I to crno-bijelu. No opet, već te desetljećima izjedaju crvi pa te sigurno ionako boli kurac.
Anyway, ispijajući ne znam Tequilla Sunrise te večeri u coctail-baru zamijetio sam divan par. Ona je plavuša sa silikonskim sisama, silikonskim usnama, po rođenju iz Bosne, po zaposlenju iz Njemačke. Rastavljena majka jednog djeteta koja je stigla na mukotrpnim radom zasluženi godišnji odmor u ovu vukojebinu na kraju svijeta i pronašala "ljubav", tj. lokalnog galebskog tipa o čijem je profilu ljudi čak i HTV napravio previše dramskog programa. Lokalne su mi gorštakinje kasnije pričale kako je raspuštenica potpuno zanemarila dijete odkad je pronašla ljetnog pastuha. Svi su stolovi u coctail-baru popunjeni, a ovdje je stajanje za šankom ili nedajbože plesanje na flooru apsolutno nezamislivio. Galeb i gospođa su se nabrijali na koktel i isfuravanje romantike uz zapljuskivaje mora uz ambiental koji im zvuči nepoznato civilizirano pa se odmah osjećaju duboko. Ona to treba da bi imala o čemu pričati prijateljicama iz fotokopiraonice ili sendvič-bara u kojem deset sati dnevno crnči četrdeset osam tjedana godišnje, a on to treba da bi i večeras dobio pičke. Stoje pored mojeg stola promatrajući gotovo praznu čašu i tri slobodne stolice oko mene. On se nada uspjehu, ali ja dimnim signalima pridobijem konobarovu pažnju i sredim si još jednu čašu zlog otrova.
Dok sa zadovoljstvom ispijam cugu i pokušavam zaustaviti svijet koji se u međuvremenu počeo okretati divna dvočlana ilustracija hrvatskog turizma se gura pored mene i zaustavlja uz ogradu da bi tupo zurila u prazno mračno more. Možda joj lik pokazuje mjesto na kojem se razlio partijanerski mozak i postao hrana ribama-ovisnicama.
Od zlog spideka odlazim pišati svakih dvadeset minuta. Prebacili smo se natrag u vrijeme pisanja ovih redaka. Koncentriraj se štovani čitatelju, pobogu! Ako ne možeš pratiti povuci i ti jednu liniju pa će ti sigurno ići bolje. Zahod gleda na dvorište što ga nastanjuje srpska obitelj čiji su preci odavno stigli u ovaj užareni šupak svijeta, ali ih i dalje svi mrze. Pogotovo od '91. Nemam grižnju savjest puštanja vode tri puta svakog sata jer sam siguran da su navikli na ugnjetavanje. Ovo je H-R-V-A-T-S-K-A!
Oko ponoći se u coctail-baru dogodio preokret. Točno u pola noći je stao ambiental i krenula neka ugodna house partijana. Ovo je sigurno promjena smjene, pomislim i otrčim do zahoda povući još jednu. Putem do tamo nisam mogao propustiti razgovor dvojice konobara: "Jel to taj Dži-Džej kojeg se toliko čekalo?". "Mislin da je, zakurac je ka svi ti Dži-Džeji". Možeš se truditi probuditi Ibitzu u vukojebini, možeš ljudima dati DJ-a, sound system, koktele i light-show, ali sve je to pucanj u prazno stari, mentalitet ne možeš promijeniti tako jeftino kao eksterijer.
Pijuckao sam još neko vrijeme. Barem dok spuštanje sa speeda nije doprinjelo gubitku atraktivnosti mjesta. Uskoro sam procijenio da sam dovoljno pijan za odlazak kući. Šetnja kroz utihnulo selo ispresijecana tek ponekim odjekom stravičnih turističkih stvarnosti djelovala je umirujuće. Stan pronalazim u potpunom mraku. Ništa se ne miče. Jasno, pa odavno je prošlo deset. Uvlačim se u sobu i skidam odjeću natopljenu amfetaminsko-alkoholnim znojem. Rolam monstruozno zasićenu hash-frulu nadajući se da me spokojni bračni par neće čuti. Trenutak svakako nije pogodan za mistične mjehuriće vodenog bonga pa sjedam na pod kraj balkonskih vrata i pripaljujem frulu u blaženoj tišini. Tek tada primjetim da je susjedstvo još uvijek aktivno. Arizonska kolonija na plaži pjeva "Zelene oči" trideset puta u nizu, a ja sam sretan zbog speeda koji mi ne dopušta bljuvanje. Promatram ogromne mutirane skakavce opremljene krilima. Iz nekog razloga samo stoje na susjednom limenom krovu i uopće se ne pokušavaju približiti. Vše nisam siguran tjera li ih dim hašiša ili zlo u meni, ali ionako padam u narko-alkoholnu komu i više ništa nije bitno.
Esteban Prezvušt Grokter
<nastavlja se... valjda.>

Part I
Na speedu sam već nekoliko dana. Kažem nekoliko jer se ne mogu od prve sjetiti koliko točno, a ne želim prekidati pisanje da bih razmišljao. Jučer sam se napokon dokopao kolibe na kraju svijeta. Ovdje nema televizije. Laptop ne radi. Novine ne kupujem. Kakav divan bijeg od civilizacije!
Vremensku rupu od četrnaest minuta potrošio sam na pripremanje Bacardi-cole, povlačenje linije speeda, razvlačenje još jedne za poslije, te nekoliko hitova skunka iz pouzdanog bongeca. Sad sjedim, šmrcam i pijem cugu s puno leda. Nadam se da me susjedi osluškuju. Jedine preostale konekcije s vanjskim svijetom su prastari wehrmacht radio s Otvorenim koji emitira blok mjuze iz 1980ih i bosanska nadvikivanja što dopiru odasvud. Svi stanovi i kuće u mojoj bližoj okolini ispunjeni su Bosancima. Možda me to i dovelo do faze ukopavanja u bunker.
Ne doživljavajte ovo kao klasičnu priču. Mojim žilama kolaju amfetamini, a ja samo zapisujem tijek misli. Ovo što čitate bih vam pričao da ste sad ovdje. No, niste. Čitate ovo u nekom sasvim drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Ovo nema veze s vama. Ne obraćam se tebi dragi čitatelju. Nemam pojma tko si. Nemam ti ništa za reći. Nemoj ni pokušavati pronaći skriveni smisao. Nema ga. Ovo je privatna amfetaminska mentalna masturbacija.
Na olovci kojom zapisujem ove čudačke retke piše "Život kako ga piše Cedevita". Ovo nije dobra reklama. Ovo je loša šala.
Zaustavim se jučer na nekom odmorištu usred Like i baš krenem pripremati speed kad se do mene uparkiraju ne jedan već dva automobila prepuna ružnih Čeških turista. Odlučio sam zapaliti cigaretu i proučiti im navike dok me ne ostave na miru. I blagi Bože, nadmašio si sama sebe. Ona ima svijetle isprane traperice s umjetnom poderotinom na koljenu i maskirnu majicu što joj otkriva odvratne debele naslage bijelog sala koji optimisti nazivaju trbuščićem. U ruci drži sprženi CD na kojem je flomasterom ispisano "HIP HOP". On je standardni lik iz pornića kakvog nije potrebno detaljno opisivati. Oko njih trči čopor seljačke dječurlije. Kakav monumentalni podsjetnik na viziju ljeta u očima odraslih ljudi srednjeg staleža iz tranzicijskih zemalja Europe. Pa zar nije bolje šmrkati speed što zaudara na pokvarenu kemiju sam samcat u kolibi na kraju svijeta pri tome pišući besmislice koje će čitati bubuljičavi drkadžije i frustrirane studentice ovisne o Internetu? Ovisi kog pitaš.
Kad sam jučer stigao nakon stotina naspidiranih kilometara nisam se imao potrebe otuširati. Samo sam obrisao znoj sestrinim ručnikom za lice. Ionako se danas vratila kući spasivši se od ružnih prizora. Sestra i šogor su čekali su moj spektakularni dolazak kako bi mogli posjetiti "magični coctail bar na plaži". Zašto mene? "Pa nećemo valjda tamo bez društva?!", rekli su. Koncept da su jedno drugome društvo očito im je promicao. Bijedni knjiški crvi što na počinak u neopozivih deset navečer. Čak i na godišnjem odmoru. Nepušači. Anti-alkoholičari. Imam sreće što nisu vegetarijanci i Jehovini svjedoci. Ispili smo po Tequilla Sunrise, ipak je bila Posebna Prigoda! Šogor je platio pa sam odmah znao da ima neki Plan. Sestra je postala vickasta kao i obično nakon jednog pića što ga pije jednom godišnje. Šogor je odjednom ustao i najavio da bi mogli poći na počinak. "Ali, ti ostani, nemoj da te jedan bračni par ograničava", rekao je dok su mi njegove vodnjikave oči govorile: "Stari, ja bi ga samo malo stavio, barem do pola, samo malo, samo jednom, a znaš da je ona prekonzervativna da bi se mogla jebati dok si ti s druge strane tanašnog zida, molim te, ja bi ga samo umočio, samo malo, to mi je ionako jedino zadovoljstvo u životu, molim te stari, molim te kao muškarac muškarca". Možda bi u nekoj drugoj situaciji moj sadizam prevladao, ali povukao sam lajnu prije sastanka s njima - dakle, bio sam empatičan, a i svakako mi se pilo. Znao sam da me u kolibi čeka samo topli Bacardi što ga imam u torbi, pa sam šogoru poklonio trenutak nježnosti (čitaj - TASLAČENJE!, op. a.) sa suprugom, a sebi proučavanje navika turista južnog Jadrana i usputno pijanstvo.
Ovaj speed ima čudan miris i još čudniji okus, ali udara kao lud, a i vuče na još. Vrla bosanska obitelj ispod mene upravo se vratila sa zadobivanja opeklina trećeg stupnja i uhvatila objeda. Otvoreni se radio nadglašava sa zveketom aluminijskog pribora za jelo i dječjim plačem. Vrlo je prigodno imati svijet iz kojeg bježiš nadohvat ruke. Dovoljno blizu da te podsjeća koliko je monstruozno neukusan, a dovoljno daleko da nisi dio njega.
Tijekom cijelog putovanja nastojao sam biti vjerno realistični case-study hrvatskog turista. U svim sam kemijskim zahodima pišao svuda osim u odvod. Nek inozemna đubrad crkne udišući amonijak. Sa zadovoljstvom sam bacao foliju usred ličkih šuma znajući da će tamo ostati tisuće godina. Možda je na moje vandalsko ponašanje utjecao Rambo Amadeus kojeg sam slušao uz frulu negdje na početku putovanja. Čim sam se navukao speeda zamijenio sam ga partijanom. Jednostavno je u amfetaminskom ludilu postao obsolete.
U coctail-baru me razočaralo ukidanje ležaljki i jastuka na stijenama tik do mora. Kako su mi lokalni gorštaci ispričali u neobaveznoj konverzaciji za šankom, neki se zavareni lik usred partija zatrčao, iz zaleta skočio na glavu u plićak i smrskao si lubanju na oštroj podvodnoj stijeni. Dok sam slušao priču pogledao sam u vodu i primjetio podvodne reflektore što su privlačili ribu. Jesu li ih postavili kako bi rasipani intoksinirani mozak slijedeće žrtve kemijske generacije bio čim prije pojeden, probavljen i odaslan u zaborav?
Jebe mi se za televiziju, laptop i klima-uređaj, ali ovdje ustinu nedostaje ledomat. Kompenziram taj gorki nedostatak kućanskim posudicama za led i djelomično zaleđenom Colom, ali nije to to. Na stolu je bong jer nemam volje rolati svakih petnaest minuta. Na stolu je još i pola lajne, te Larina ružičasta slamčica za speed koju sam pronašao u autu.
Nakon nekog vremena ostao sam u coctail-baru sam kao prst, s tri prazne čaše za koktele i punom pepeljarom. Bračni je par otišao konzumirati duhovnu zajednicu s fizičkog pristupa, a ja sam se napokon mogao posvetiti okolini. U pozadini je svirao nenametljivi ambiental, no nije da ga je slušao bilo tko osim mene. Vrlo ukusno uređeni coctail-bar, s pristojnim ozvučenjem, s dobrom lokacijom miljama udaljenom od njakavih stanara-penzionera- dakle, apsolutni promašaj. Stolove proznačne otvorene terase ispunjavali su sredovječni turistički parovi, a oko šankova trčkarala lokalna mularija u potrazi za avanturom i čašom vode, što dođe prije. Populacija lokala imala je toliko neprilagođen kodeks ponašanja da sam se naglas zapitao znaju li oni uopće gdje su. Nek se nose u pičku materinu na neku terasu osvijetljenu raznobojnim žaruljama, s brkatim muzičarem što na klavijaturama svira Olivera i Jasnu Zlokić. Nosite se jesti japanske lignje i ljeskati svoja pocrvenjela perutava ramena otkrivena potkošuljama na mjesečini. Ovdje bi trebalo vladati kemijsko ludilo, a ne vi, bijedni, jadni skotovi. Ovdje bi trebali vladati bijedni, jadni skotovi na kemiji.
Počela se skupljati srednjobosanska srednjoškolska ekipa na godšnjem odmoru. Pojam im je dva dana i dvije noći piti pivo, a zatim se rasplakati i međusobno zavaditi. Izgledaju vrlo seljački, ali se vidi da su se "uredili" u svojim seljačkim okvirima. Siguran sam da se ispod naizgled dosadne površine upravo stvara bezbroj besmislenih i plitkih ljetnih romasi koje će im se doimati tako stvarne. Svi ti momčići izgledaju kao vjerne kopije Ivice Kičmanovića koji se trudi glumiti c00lera.
Uskoro mi postaje jasno da ću imati problem s cugom. Naime, s obzirom na populaciju koja me okružuje sasvim je izgledno da konobari nisu naviknuti na pojam čovjeka kojem svakih dvadeset minuta treba novo piće. Alkohol polako umiruje speed, a osvježavajući povjetarac s pučine previše godi da bi mi se dalo micati pa pokušavam mahati konobarima, ali nemojmo se zavaravati - ovo je Dalmacija, ovdje konobare uvijek boli kurac. Ne zato što su loši ljudi, već zato što se ovdje život živi u nižoj brzini. S druge strane, ja sam psihotik s asfalta, alkoholičar i poprilično uspidirani luđak kojem hitno treba piće. No, svejedno me zanima u kojem će se smjeru situacija razvijati pa čekam još neko vrijeme. Već dvadeset minuta sjednim zauzimam stol za četiri osobe dok istovremeno desetak željnih potrošača mineralne vode i jeftinog točenog piva strpljivo stoji i čeka da se oslobodi prvo mjesto. Možda će neka od tih sretnih obitelji naručiti koktel kako bi se mogli slikati u toplom mediteranskom ugođaju i imati uspomenu na sretne trenutke kad se uskoro vrate u vlažno i hladno industrijsko sivilo predgrađa neke češke vukojebine. Kad im kućni prijatelji navrate na večer kupusa i smrdljive konzervirane govedine pokazivat će im slike s divnog ljetovanja, a vani će iz olovnog neba na prašnjavi asfalt lijevati kisele kiše. Dabog da vam u kadar upala mutirana divokoza s tri noge.
Konobar s bližeg šanka dolazi do mene i skuplja čaše. "Stari, molim te još jednu cugu", kažem mu. "To moraš kod konobara unutra, ja se smim tamo, taka su pravila", odgovorio je i time unio potpunu pomutnju u moju dušu. Što bi to trebalo značiti, pobogu? Da li je to zamka ili samo čudan običaj južnjačkih gorštaka? Svaka je lokacija Hrvatske koja u svom kadru uključuje more vrlo problematična za ozbiljnije ispijatelje alkohola. Ovdašnji ljudi jednostavno nisu navikli na tempo. Nije ni čudo što je heroin tako popularan. Jest da je nešto skuplji od cuge, ali prije ćeš dočekati neodgovornog dilera nego prosječnog konobara.
Popizdim pa odem do zahoda povući još lajnicu i usput se izboriti za cugu srljajući u potencijalnu zamku. Jedna od pozitivnih stvari u ovoj vukojebini je apsolutna i nepogrešiva odstunost pandura bilo koje vrste. U četvrt stoljeća ovdje nisam vidio niti jedno jedino plavo zlo. Vjerovatno zato jer se ni njima neda gledati turističke obitelji pocrvenjele poput rakova. Bože, kako mrzim turiste! Za pandure generiraju slab posao.
Esteban Prezvušt Grokter
<nastavlja se... valjda.>

"Gade pokvareni, samoživi stvore, nepodojeni idiote!"
Novogodišnja čestitka ili ...? Nemam pojma koga se ticala ta poruka no u svakom slučaju dotakla je kod mene jedan specifikum koji je rezultirao da navedena dobije poruku:
"Glupa kravo, nedojebana glupačo, samoživa kretenušo sretna ti Nova 2007 godina! Danas je 1.1.2007 godine i neznam kome je namjenjena tvoja poruka no u svakom slučaju kao što možeš vidjeti došla je na krivu adresu ili bolje rečeno krivoj osobi. Svakako nadam se da će obostrano navedene želje naići na plodno tlo. Doviđenja!"
Davno sam rekao da bi "idiota" koji je izumio mobitel trebalo staviti na lomaču ili okružiti sa svim tim stvarčicama koje su kroz zadnjih 20 godina izašle iz proizvodnje te ga nazvati no prije toga zabetonirati sve prozore i vrata pa da vidim kako bi se onda proveo.
Uz ono lijepo što možeš od ljudi koji te cijene dobiti očito i "specijalni" uspjevaju kupiti mobitel te okolo srati sa porukama te kvariti ljudima raspoloženje.
Haugh rekoh.

Znao sam da privatne zabave kao što je ova na kojoj sam se te večeri našao uglavnom imaju za cilj upoznavanje mladih pijanih naivki i lukavih organizatora, no ono što me  dočekalo nadmašilo je sva očekivanja. Tek što sam sjeo u udoban naslonjač i otvorio limenku piva opazio sam kako u jednom sjenama sakrivenom, ali još uvijek prilično pogledima izloženom kutu, dvojica mojih poznanika oblijeću oko privlačne i očito vrlo pijane crvenokose gošće, vidio sam kako joj jedan od njih polako zadiže minicu, dok joj je drugi nježno raskopčavao bluzu. Očekivao sam da će se ona usprotiviti, no umjesto toga posegnula je objema rukama za njihovim patentima otkopčavajući im paralelno traperice.
Već u idućem trenutku njene su bijele gaćice kliznule na tlo, a požudne ruke pohodile su bujan crni grm sred njenih prepona. Nije niti košulja mnogo duže opstala, pa su joj i zamamne sise uskoro zalelujale oslobođene grudnjaka. Jedan od muškaraca, Ivan, zavlačio joj je vješto prste u mokru picu, a drugi, Slaven, oblizivao joj je otvrdle bradavice dok je ona zabacila glavu unatrag tiho uzdišući. Dok sam očarano promatrao ta zbivanja, pitajući se ima li ondje mjesta i za u meni razbuđenog jebača, neka je potpuno mi nepoznata djevojka sjela do mene i bez riječi, kao da je sve već odavno dogovoreno, raskopčala mi zatvarač na hlačama, pa polako izvadila moj ud, i, gledajući i sama troje neukrotivih ševaca u kutu prostorije, stala živo mi drkati, istodobno milujući drugom rukom svoje međunožje. Ne obazirući se na nas, drugi su uzvanici šetali s pićem u rukama, razgovarali i pripremali sličan provod sebi.
Nemirno sam se vrpoljio u naslonjaču, osjećajući da moj macan želi eksplodirati, a Ivan i Slaven našli su se u sličnoj situaciji jer se njihova odabranica našla na koljenima s oba kolca istovremeno natrpana u ustima. Uzbudio sam se i grubo uhvatio svoju novu poznanicu za kosu pa ju privukao naniže, prema svom žezlu, gurajući joj ga u usta. Svidjelo joj se i žustro ga je obuhvatila punašnim usnama, žestoko ližući. Jednom sam je rukom gurao da uzme više u usta, a drugom joj zadigao minicu i oduševljeno shvatio da nema gaćica, tako da je već u idućem trenutku čučala nadamnom, a ja sam joj polako namještao svoj glavić na mokar ulaz u nutrinu. Jednim trzajem našao sam se u njoj. Zastenjala je kao ranjena životinja, pa stala nekontrolirano šaputati:
"Tako, daj ga dublje, mogu ja to, mogu ga cijeloga, ahhh, guraj, guraj, guraj, kurvin sine, nabij mi ga, rasturi me..."
Gurao sam ga jače i dublje, htio sam da ušuti, htio sam je kurcem ušutkati i zarivao sam ga kao plug u njive, jače i jače, uvijek na rubu svršavanja, ali dovoljno pribran da je ne zalijem još sjemenom... Vrtjela je guzovima, znojna i napaljena, daščući sve teže, isprekidanije. Ritala se kao da mi želi otrgnuti ud i zadržati ga zauvijek u sebi. Obuhvatio sam joj sise šakama, gnječeći joj bradavice prstima.
Svršili smo istodobno. Eksplodirao sam čim sam osjetio da lavina njenih sokova teče niz moja jaja. Klonula je na naslonjač, a ja sam je odgurnuo u stranu i prodrkao malo da mi se oružje vrati u formu, jer Ivan i Slaven upravo su odlazili od svoje kurvice, koja nipošto nije izgledala zadovoljeno, već prije odbačeno, brade oblivene spermom, s vlastitim prstima u svojoj sokovima okupanoj pičkici... Ustao sam i krenuo prema njoj, jer zabava je tek počela...

Ovaj tekst je stigao od meni drage prijateljice te me potaknuo da ga stavim gore da prije nego uđete u Novu godinu razmislite i popravite tamo gdje ste zajebali.



Ovog jutra, kada je Gospod otvorio prozor Raja, vidio me i upitao: "Dijete moje, što je tvoja najveća današnja želja? ".
Odgovorila sam: " Gospode, čuvaj osobu koja ovo čita, njenu porodicu i njene prijatelje. Oni to zaslužuju i ja ih jako volim ".
Božja ljubav je kao ocean, vidiš joj početak, ali ne i kraj.
Anđeli postoje, ali ponekad ih, pošto svi nemaju krila, zovemo PRIJATELJI.
Lijepo je znati da imaš prijatelja.
Autor: safiris

Prva prijateljica - znamo se godinu i pol - dvije, zgodna je za poludit a pametna do besvjesti. Rijetko se stignemo viđat no čujemo se telefonom a onda to traje. Ljubav ne postoji no mjerilo nje ostaje za sve slijedeće koje se nadaš da ćeš upoznat i željet sa njima biti u vezi. Njen osmjeh ti je dobro jutro i laku noć ili najljepša pjesma koju si ikad mogao čuti.
Druga prijateljica - znamo se nešto manje od oko godinu i pol, luda koka no iskrena za popizdit. Ono što te ide najčešće kad glumiš nepodojenog kretena pred njom je toliko u glavu da poslije imaš izbor ili lupat glavom u zid ili otić do psihića da izmjeri stanje tvoje inteligencije. Nju vidit je veće zadovoljstvo nego ići na najbolju tekmu. Bez njenog mišljenja nemreš kao što nemreš bez hrane.
Treća prijateljica - znamo se oko godinu i pol, nju bi si najrađe zel za po doma da sedi i ništa drugo osim da pričate o svemu i svačemu jer bez njenog društva je kao da si bez vode. Ona je nekaj onak kak se kaže za vrištat, ide te kaj te ide a i ti njoj lupiš u lice kaj nju nejde no sutra buš je nazval i skinul joj zvjezde s neba jer bez nje nemreš. Ima zgodnu prijateljicu za popizdit, no ja njet muda za ikaj pametno reč.
Prvi prijatelj - hmm znamo se dugo, on je kak ljetna oluja sad je tu a onda ga pak čuješ ili vidiš tko zna kad. No kad se nađete to je dernek i zajebancija. Prestaneš mislit koja pivica je već na stolu i krene prašenje po svemu i svačemu, naravno komadi su uvijek jedna od tema.
Drugi prijatelj - ehhhh jopet se dugo znamo, njegovi donkihotovski stavovi su ludnica. Pametan u pizdu kusinu no potencijal hmmm bačen ponekad tam gdje ne bi trebal bit bačen. Dopeljat ga u situaciju da lepo veli ma u kurac i sedne s tobom u tutač te zapalite u neku pripizdinu na ajngemaht je djelo hvalevrijedno sam da ga šćupa se iz robinzonkruzoske situacije.
Treći prijatelj - ehhh ima dosta vremena, spontano, onak pomalo iznenađujuće za mene. Veselja sa njime do boli, znanja do besvjesti, iskustva ko u priči. To je onaj kaj ak se jednom dnevno ne čuješ znjim onak obojci ni dobro.
Jebat ga uopće nemam pojma kaj sam sa ovim tekstom htel si reč, u stvari kaj sam htel opće reč sebi ili ikom drugom. Oni to tak i tak sami znaju.
Izgleda da su me počele hebat godine.

 
Sretan Božić svakome!