DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Nedjelja. Svaka donosi isti, a opet posebni, jedinstveni osjećaj beznađa i bespomoćnosti. Kad ti prisjedne cijeli svijet, kad namirišeš u zraku nadolazeću moru i panično se okrećeš oko sebe, tražiš izlaz, utjehu, smisao, bilo što, bilo što, anything will do. Poput utopljenika histerično lamataš rukama i grčevito tražiš ruku spasa, ali nalaziš navijek istu bezumnost i divljaštvo, na kraju se utapljajući s grčevitim izrazom lica, nevjericom i razočaranjem.
Pokušavaš nešto raditi, pokušavaš izvući kreaciju iz sebe, oduprijeti se vrtlogu koji te usisava, ali ne uspijevaš, misli su ti previše natopljene krvlju i općim zločinom postojanja. Tvoj mozak se rastapa u kiselini očaja. Radiš korak više, izlaziš van na ulice i pokušavaš se okružiti ljudima koje si nekoć poznavao. Ljudi koje si nekoć poznavao. Ali sve je to blijedi pokušaj, bijedno i besmisleno, odlazia s gađenjem i mržnjom. Sjediš preko puta njih i ne slušaš njihove riječi, nego slušaš njih, uporno si pri tom postavljajući pitanja koja se vrte u krug: Tko se promijenio? Ti ili oni? Oboje?
Ne nalaziš odgovore koji bi te zadovoljili, dokaze koji bi te smirili. Osjećaš rijezir prema stvarima, prema ljudima, prema samome sebi. Ne opraštaš si takve slabosti kao što je uporni mazohizam društvenog kontakta. Ne iskupljuju te okolnosti. Nema tih okolnosti koje mogu iskupiti tvoju pogrešku.
Zabijen si u svojoj glavi, hodaš s kolcem u srcu, suludo je pokušavati kriknuti. Samo ćeš izazvati smijeh i porugu. Odlučuješ ne griješiti više na takve trivijalne načine, a već u trenutku donošenja odluke naslućuješ trenutak ponovnog propadanja. Do kada ćeš se voziti na vrtuljku ludila? Do kada ćeš sudjelovati u tom cirkusu?
Povlačiš se u svoje bezlične odaje i kuješ plan. Ne žudiš više osvetu, ne planiraš grandiozne povratke, velike trijumfe, pompozne odmazde kao nekoć; sada te privlači ideja tihog i bezrazložnog nestanka. Bez priče, objašnjena, poruke, ti odlučuješ nestati, zatrti stare živote. Konačno i ti sam odlučuješ postati netko koga si nekoć poznavao.
Ali to je samo ideja, ti znaš koliko si već puta pokušao izvesti takve pothvate. Ti znaš brojne boljke, opasne zamke, sve mračne spodobe koje te vrebaju na tvom putu izbavljenja. Ali, to je tvoj put izbavljenja i ti ćeš ga proći. Pa ipak, pokušavaš biti mudriji, gledaš dalje, penješ se na viša mjesta, pokušavaš mišlju obuhvatiti sve mogućnosti. Skeptičan si prema rezultatima, izrađuješ podsjetnike koji će te održati na putu. To je nužnost.
Urezuješ znakove u svoju kožu, razapinješ svoju dušu na križ, ogromnim maljem razvaljuješ svoje okamenjeno srce, a namjesto njega lijepiš nove, stare misli o potpunom bijegu. Važeš svoje rečenice, pregledavaš svoje alate, smiruješ skepsu i oblačia nepoderivo ruho čovjeka na konačnom zadatku. Pomalo si konsolidirao svoje redove. Zrno optimizma dolijeće s neba: hoće li kiša?
Ogledaš se oko sebe, je li promjena vidljiva samo tebi? Bacaš predmete prošlosti, zlobne podsjetnike neoprostivih pogrešaka. Ostalo ostavljaš netaknuto. Nema potrebe objaviti cijelom svijetu da ćeš ga zapaliti. Krenut ćeš s malenim stvarima. S vremenom ćeš ojačati, iskustvo će te učiniti sposobnijim, bit ćeš spremniji na veće pothvate.
Osjećaš se malo bolje, začudo, iako još nisi ništa promijenio. Ipak se odlučuješ nagraditi. Pališ cigaretu i s dubokim udisajima osjećaš bolju budućnost. Svrćeš pogled prema satu u daljini. Ponoć je prošla. Još je jedna nedjelja iza tebe.
Ad collis Quirinalis, 09. 01. 2005.
T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)

Rijeka, utorak 13.02.2007 15:37
Sjedim u Erste clubu uživajući u drugoj kavi toga dana poslije kratkog ali napornog sastanka. U ruci mobitel koji se nervozno vrti i u razmišljanje uđe odjednom Njeno lice, sjesti za komp i poslati poruku ili ne. Odlažem mobitel uzimam kavu te gledam kroz prozor ljude koji prolaze sa svojim mislima nekuda u žurbi jer ih negdje očekuju.
Neću je zvati, da to želi već bi to davno pokazala a neću ni zbog toga što mojoj najdražoj nije došla na rođendan. Neka živi u suncem okupanom mraku koji si je odabrala ne shvaćajući da je u nečemu takvome već bila.
Uzimam mobitel i zovem Sanelu.
- Ej, pa nemogu vjerovati da me ti zoveš! Odgovor i prijekor 24-godišnje djevojke zelenih očiju a još lijepše fizionomije. Završena FFK-aovka van svih rokova, tri godine za jednu, fantastičan um. Znam je još kao dijete, pa kao klinku a onda je odjednom odrasla i dok smo jednom bili na Čiću osjetio sam njen zagrljaj i strastven poljubac, njenu mirisnu i nježnu kožu.
Život piše čudne priče no ipak predamnom je drago lice sa ta dva prekrasna zelena oka te iznenadan snažan poljubac te upit: - Kako si? Nisam te ni vidjela ni čula već dugo vrijeme, uslijedila je njena opravdana kritika.
- Oporavljam se još od tvog poljupca ali inače dobro. Nije bilo namjerno no posao i neke nezgodancije u životu su mi oduzele vrijeme. Ipak možda je i razlog da si u sretnoj vezi koju ne bi valjalo kvariti.
- Kako si ti Sanela te što je novoga? pitam je mada većinu odgovora znam napamet. Razgovor leti, rečenice lete, njeni čarobni osmjesi stalno na licu dok opisuje mjesta i događaje. Dodiri njenih ruku, pokoja pusa a u očima prijekor i riječ: – Zar nevidiš koliko mi značiš i da bi sve ovo mogla ostaviti?
Nažalost vrijeme leti u njenom društvu a meni je bilo vrijeme za poći prema Zagrebu, nisam želio slomiti njeno i svoje srce. Ima dobar život u lijepom i mirnom gradu a samnom nikad nije sigurna mada moje srce govori sasvim suprotno. Ipak razum je taj koji ima glavnu kontrolu nad mojim životom – ljubim je i odlazim prema autu.
Suza?
Moguće jer nisam od kamena. Sad opet preispitivanje kolika sam budala? Vjerojatno golema, no nije mi suđeno voljeti.

- Ajde, budi se... Ajmo! Za pola sata krećemo!
- Koliko je sati? - pitam.
- Pola 8. Ustaj polako, idemo! Čekat će nas ovi, požuri!
Šmrrrrrrkljjj. Slano. Pun mi je nos, bolestan sam. Hmm... Nedjelja je ujutro, spavao sam jedva sat i pol, a stomak je klimav... Jako klimav od lošeg vina, jučerašnjeg. Hoćeš jesti? - pita majka iz navike. - Neću, ne mogu. Zna da ne doručkujem Nedjeljom ujutro, a ipak, svaki puta to isto pita. Brižna žena.
Krenuli smo u osam i deset. Ne priča mi se, hladno mi je. Auto nikako da se ugrije. Drhturim lagano. Sunce mi blješti u oči. Radio mi smeta pa gasim beštiju. Ne volim zvukove u ovakvim jutrima. "Opet si pio, aa?" "Jesam stari, jesam...", odgovaram gledajući kroz prozor. Lijepo vrijeme vani, nema šta. Pravi dan za klanje. Pet minuta tišine. "Nećemo dugo biti", započne otac. "Jednu krmaču zakoljemo i to je to! Do podne smo kod kuće..." Šutim. Kratka stanka...
"A moramo im pomoć!", nastavlja on opravdavajućim tonom. "Ne mogu sami, znaš. Ne moraš u ponedjeljak ići, samo danas", završava. "Ma dobro! U redu je, ne bunim se", govorim tiho. To je bio sav razgovor u pola sata koliko nam je trebalo da dođemo na selo. Koljači su tu: Baja1, Baja2, Ujo Mato i moj stari.
Prvo će popiti kavicu. Ja neću. Radije bi neku tableticu. "Teta, imaš neku tabletu za mene?", pitam. "A šta će ti?" "Imam temperaturu, ajde jel imaš analgina?" Pipa mi čelo. "Da, vruć si", zaključuje. "Imaš tu u ladici". Uzimam tri. Analgin je dobar. Tijelo mi otupi od njega. To mi sada treba!
"Isuse Bože! Tri tablete si popio!?!?" "Nisam teta, ispale su mi dvije pa sam bacio", kažem smireno. "Nemoj se s tim zezat, to su opasne tablete". "Znam teta, ispale su mi pa sam bacio, ne brini". Pokolj-ekipa je obavila svoj jutarnji ritual. Odlazimo, i za pet minuta smo na nečijem imanju ispred improviziranog svinjca. Skučen prostor, tekuća govna posvuda. Ne volim ni mirise Nedjeljom. Zapravo, ne volim ništa Nedjeljom! Svinja je ogromna. Stoji u kutu pognute glave. Uši joj padaju preko očiju. Dvojica ulaze sa sajlom i šibom. Sajla je sredstvo prisile, a šibom se pridobiva pažnja. Ostatak ekipe je vani, nema mjesta. Svinja počinje ispuštati prodorne krikove. Njuška i gornja čeljust su stegnuti omčom. Mato vuče sajlu, a ostali ju vuku za uši! Ukočena je i sa sve četiri noge struže po podu. Isprva sam skamenjen. Užasno se dere! Šta vrištiš krmačetino, još ti ništa nisu napravili! ... Stojim sa strane. Zasad sam višak. Ugurali su je u svinjsku prikolicu na traktoru. Sad idemo do zadruge da ju izvažemo. Baja1 šibom usmjerava svinju iz prikolice na vagu. Svaki dodir šibe ostavlja plavu masnicu. Slaba svinja, da mene tako udara, ne bi ostale masnice. Dvjestodeset kila. Iznad svačijih očekivanja. Nakon toga, ekipi je dosadno pa se i oni važu na vagi. Hihihii! Ponovo smo kod Mate u dvorištu. Krmači je u transportu malo zdrobljen rep i ogrebane noge, ali to nije važno. Trebamo čekati. Voda još nije uzavrela. Zadužuju me da još malo ložim vatru ispod dva kotla. Analgin djeluje. Nije mi više toliko hladno i nemam više temperaturu. Stomak je tup, a glava bistra! Super! Evo, i voda je spremna. Dovlače krmaču nasred blatnog dvorišta. Sajlom. Stojim sa strane i gledam. Opet sam višak... Drže ju trojica, a Mato prislanja mesarski pištolj svinji na čelo. "Nišani", naređuje se. Svinja vrišti. Drhti. Fljok! Metalna šipkica ulazi kroz lubanju na kratko druženje s mozgom. Malkec dima, puno tišine i svinja je na podu. Mata ostavlja pištolj i uzima nož kojeg posprema krmači u vrat. Kratko kopa i pronalazi žilu. Zadivljujuće, Mata je u svemu kirurški precizan i nadasve brz. Prije par godina su pokušali ubiti nerasta malokalibarskom puškom. Pet mu metaka nije probilo lubanju. Onda je došao susjed Mirkec pogonjen rakijom i ušicom goleme sjekire jednim udarcem zdrobio stoki glavu! Stvara se izmaglica tople krvi koja se mješa s blatom. Nosimo ju u korito. Držim svinju za jednu nogu. Pomoću lanaca ju okrećemo u koritu, dok ju Baja2 polijeva kipućom vodom. Mlohava lešina. Ruke su mi krvave i pune svinjskih dlaka. Ljepljivo!
Dali su mi čelični stožac da gulim površinski sloj kože s jedne noge i koljena. Zbilja je čudan osjećaj prelaziti time preko svinjskog članka. Imam kanticu vruće vode da polijevam dok Baja1 nožem obrađuje svinjske uši. "Pazi šta radiš! Polijevaj svinju, a ne mene!" - reče on. "Ma nisam namjerno, evo pazit ću". (hihihiii). Dok sam bio klinac Baja1 se uvijek šalio na moj račun. I svima je to bilo smješno, osim meni.
Truplo je na vješalima. Obješeno za nekakve tetive u nogama, ako sam dobro shvatio. Mato se opet uhvatio posla. Satara, čekić, nož... Rezucka, sjecka. Pune su mi ruke kojekakvih glupih, sada beskorisnih organa i otpadaka. Trpam sve to u vreću. Za 15 minuta svinja nema utrobe. Moj stari će odrezat glavu... Da se nauči i to radit! "Ide to njemu", dobacuje Mata kratke savjete. Sjec' vamo, sjec' tamo i glava je uskoro slobodna. Taaakoc, glava unazad, kičma lako puca i to je to! Spremaju glavu u korito s vodom. Njuška prema gore. Opustila se u vodi, rez je neuredan. Izgleda kao da joj je bomba eksplodirala u grlu! Stari je ponosan!
Svinja bulji u nebo, tj., buljila bi da ima oči! Izvađene su u procesu. Informacija: Zbog anatomije lubanje i kičme, svinja je osuđena da cijeli život gleda u pod, valja se u pišalu i jede svoja govna. Postojeća je analogija sa većinom ljudskih života. "Ćale! Da mi je sad fotić pa da ovo slikam! A!?" Smije se, "Pa idem ja u ponedjeljak opet pa ću slikat".
Nije slikao, zaboravio je. Za nas je posao gotov. Pokolj-ekipa pere ruke i sjeda za stol. "Šta'š popit? Vino, pivo, rakiju?" "Neću ujna, daj mi soka". Jedemo. Kobasice, šunka, sir. Gladan sam užasno, a sad već i umoran. "Ajmo kući stari! Nemoj pit, voziš!" U dva smo kod kuće, u tri spavam.
Esteban Prezvušt Grokter

Loše raspoložen, sjeo sam na tramvaj preći iz jednog djela grada u drugi. Išao sam kući s posla, umoran i iscrpljen, na pola snage, ali i ono najgore - tužan i sputan...
Nisam imao snage za primjećivanje, ali to je kao da kažeš da nemaš snage za jebanje. Dvanaestica je stajala na okretištu pa sam uspio popušiti cigaretu do kraja. Cigareta me još više spustila i ošamutila, izlaza kao da nije bilo pa sam brzo ušao u tramvaj. Znao sam da će me tamo ljudi gledati. Poluprazna prikolica govorila je da imam sjebano radno vrijeme. Audio signal najavio je zatvaranje vrata i pokret u kojem sam uživao samo 10 metara jer je na prvom semaforu bilo crveno. Konačno zeleno, ali kolona se nije očistila pa je zakrčila križanje. Shvativši prekršaj, vozači automobila su se stisnuli što bliže jedni drugima. Vozač tramvaja je zvrrrndao sirenom dajući do znanja posljednjem vozaču u koloni kako idući puta nebi trebao biti na tračnicama jer nije jedini kojem se žuri.
Evo nas na prvoj stanici. Debela žena, oblajhane rijetke kose, crvenog lica i bijelih hlača nosi u ruci staru torbu za šoping od umjetne izguljene kože i ulazi u tramvaj. Nespretno, ali rutinski namješta svoju masnu guzicu na sjedalo. Torbu drži na koljenima i jednom se okrene iza sebe, da vidi koga ima sve u tramvaju.
Gledam na pod i vidim omot od snickersa. Vjerojatno je već napola ako ne i skroz probavljen u crijevima neke tinejdžerice ili tinejdžera. Krulji mi u stomaku.
Kroz prozor vidim isječke živice i zoološkog vrta. Odvratne neautohtone životinje u još odvratnijim zdanjima koja su prije dvadeset godina lijepo izgledala.Slijedeća stanica. Dosta ljudi, vjerojatno skupina posjetitelja zoološkog vrta. Pokretna starica i nešto nepokretniji starac ulaze. Ona ga namješta da sjedne. Jedina sjedalica na koju nitko nije htio sjesti, imala je fleku najsličniju siromašnom i otrovnom ejakulatu alkoholičara. Deda je sjeo i obje ruke naslonio na štap i gledao svoju babu. Smješili su se jedni drugome, ljubav je bila vječna i sjajila je iz njihovih pogleda. Zla žena četrdesetih godina koja je sjedila iza, složila je podrugljivu facu, "netko će obrisati nečiju spermu, a to neću biti ja, ha-ha-ha".
Iz slušalica neke mlade djevojke moglo se jasno čuti "csk-csk-csk". Techno. Mrzim ga.
Stanica. Ulazi više ljudi na ulaz, sporazumno, bez naguravanja, a ne poznaju se. Lijepo. Žena na ulasku u klimakterij ulazi na prednji ulaz i još na stepenicama baca mučenički izraz lica, kao da ju je nešto presjeklo. Dobar intro pri upadu u prostoriju gdje masa želi krv ili samo nemirna cista na jajniku, nije važno, jer iza nje ulazi žena koja je prvo mene pogledala. I kad je stala, bacala je oko na mene. Ima oko trideset godina, kratku crnu kosu i hlače. Ko je ova? Pravio sam se nezainteresiran, a cijelo vrijeme sam mislio kako mirišu njene prljave gaćice prije tuširanja. Sišla je na sljedećoj i pogledala me još jednom.
Ulaze dvije kontrolorke, dvije zle bosanke iz nekog prigradskog naselja i traže kartu, osobnu ili 150 kuna. Jedna je imala ružnu torbu, ružniju od nenašminkanog lica, sa kratkim ručkama na ramenu i roza majcu. Lakirane štikle s niskim potpeticama iz kojih je virio palac prekriven smeđom najlonskom čarapom i zanosno ženstveni znoj u progresivnoj metastazi. Sjedalo sa spermom bilo je opet zauzeto, na njoj je sjedila nekakva ružna studentica komparativne književnosti, malo deblja i u jeans hlačama.
Zetovka, niska sa primjetnim sisama sjedi s crnom kožnom ženskom torbicom nabedrima. Bokovi su joj jači, a noge kratke. Na sebi ima one užasne tamnoplave hlače, kraće porubljene pa se vide bijele najlonke. Cipele su joj službene i sitne, pa izgleda sva preunakaženo za uniformiranu ženu.
Na stanici prije trga ulazi mlada žena sa malim sinom i sjeda ispred mene. Majica na bratele pokazuje prekrasna blijeda ramena sa obaveznim mladežima. Vidim strukturu i pore njene kože koja je prošla porođajne muke i još je seksi. Drap nosač grudnjaka govori da je našla svog partnera i sigurnost. Monotoni i zlobni drap grudnjaci odbijaju svaku seksualnu slobodu maštanja ženi koja ih nosi.
Prekrasna smeđe-crvenokosa djevojka progurava se na drugi kraj prikolice, dolazi do mog sjedala, ali se u zadnji tren prebaci za jedno ispred i uhvati se za štangu. Pogleda me kratko i nezainteresirano. Sigurno je pomislila: "Koji lik, gleda me kao da me hoće rasturiti", ili je možda brijala: "Tko zna koliki mu je kurac? Kako se ševi?" Osjetio sam njen blagi biološki miris žene koja dugo nije bila s muškarcem. Što god da je razmišljala o meni, dobro je razmišljala. Još jednom me je pogledala nakratko i nespretno. Ne zna se praviti nezainteresiranom. Neka učenica iza mene jela je bobi flips i šuškala vrećicom kao da je neki kurac unutra. Nisam se mogao naživcirati jer sam slušao glasni i prepotentni razgovor dvije djevojke, po naglasku zagrepčanke i dalmatinke. Zagrepčanka je pričala o nekoj drugoj dalmatinki kako bi trebala ostati u Splitu ako ne voli zagrebački naglasak. "I Split ima svoje sveučilište, šta ona tu sere koji kurac..." Primjetio sam kasnije da nije riječ o purgerki, nego o nekom izrodu iz sjeverne Slavonije sa izvježbanim naglaskom.
Evo Trešnjevke i silazim dolje. Čekam da tramvaj krene pa da pređem ulicu i pogledam još jednom na smeđe-crvenokosu djevojku. Nasmješila mi se stidljivo i nevino. Srce mi je zakucalo i mahnuo sam joj. Tramvaj je otišao, a ja sam zbunjen krenuo u drugom pravcu. Možda je upravo to bila žena koja je htjela spavati sa mnom?
Željko Tetrapakšu

Dan ljubezni

Pusti tisoč dni in tisoč noči, ki jih več ni.
Če sploh ne veš, da so kdaj bili.
Vzemi le en dan, ki skril si ga tja na svetlo stran.
Pozabil ga nikoli več ne boš.

To je bil tvoj dan ljubezni
najlepši dan, ki ne mine nikdar.
Svet živi za dan ljubezni,
dan ki da ti vse in vse ti zame
tega nikdar ne veš

Kdaj prišel, bo zate spet ta dan
naj te upanje ne zapusti
Le zaspi, ko jutro te zbudi,
to bo ljubezni dan.

To je bil tvoj dan ljubezni
najlepši dan, ki ne mine nikdar.
Svet živi za dan ljubezni,
dan ki da ti vse in vse ti zame
tega nikdar ne veš

Kdaj prišel, bo zate spet ta dan
naj te upanje ne zapusti
Le zaspi, ko jutro te zbudi,
to bo ljubezni dan. 
Pepel in Kri

Mobitel pokazuje dvanaest sati. Znoj, čisto Sunce i vrućina. Peti je mjesec. Evo me pred fakultetom. U jedan imam usmeni iz programiranja. Zajeban predmet, tj. profesor ga je učinio takvim, ali neka! Imali smo prije par tjedana nekakve ankete u kojima mi studenti ocjenjujemo profesore. Bolonjski proces. Fino. Dao sam mu dvije dvojke i jedno pet jedinica. Dvojke tek toliko da ovi što pregledavaju ankete ne pomisle da sam bio bijesan ili tako nešto. I ostatak studenata mu je davao slične ocjene. Nema govora, zaslužio je! To je jedan od onih sa previsokim kriterijima. Ili jedan ili pet! ... Nekima je dovoljna i dvojka. Umor. Ulazim u predvorje. Val ugodne hladnoće. Plavi Mramorni podovi i svijetle stepenice. Ponedjeljak je i svaki trag mamurluka je nestao. Ostao sam samo klimavi ja... ja. U kurac! Evo ih opet! Ponavljaju, uče i dočekuju svakoga tko izlazi iz profesorovog kabineta. Salijeću, guše: "šta te pito, jel si prošo?"
Danas sve pušta, nevjerovatno! Ona anketa je zbilja imala efekta. Nisam to očekivao. Ne volim tako ponavljati gradivo u zadnji trenutak. Uvijek uočim hrpu stvari koje nisam naučio i tako si narušim ionako krhku iluziju znanja koju sam pripremio za sebe i profesora. - Cita! Nemoj se smijat sad kad te nešt pitam! - Neću, šta je? - odgovori i nastavi me gledati. - Ajmo popit vodku, ovo je zakurac! Ionako nećemo doći na red do pola 2! Gleda me bezizražajno na trenutak. Okolica se smijulji. (jebem vam majku) Cita ustaje i stavlja torbu na leđa. Nije im jasno. Odlazimo. Osjećam olakšanje i još nešto ugodno. Štogod to bilo... Kafić je na pet minuta od faksa. Opet ugodna hladnoća. Visoke barske stolice, tamne pločice na podu. Crni kožni separei. Chill out muzika. Tu su dva konobara, zaljubljeni par i mi. Jedna vodka, druga vodka. Pola sata sjedimo za šankom, a onda krećemo natrag. Hodamo Tvrđom. Sunce je prejako. Opet se znojim. Dosta je maturanata na ulicama. Krenuli su se opijati negdje. Mislim da su danas završili sa školom. Vraćamo se na faks. "Kolege" su zadubljeni u ponavljanje i ne primjećuju nas, tj. ni ne sjećaju se da smo negdje otišli. "Kolega", mrzim tu riječ! Svi se na faksu međusobno tako oslovljavaju. Zašto? Tako su nam rekli prvi dan kad smo došli. Učite, nemojte se opterećivati sa pamćenjem imena. Puno vas je! Preko dvjesta! "Kolega/kolegice" biti će sasvim dovoljno. Ta, vi ste budući inženjeri i magistri, elokventnost je nepotrebna! Rijeke mesa slijevaju se hodnicima. Vreva. Štreberi se drže sredine. Ako ih zakačiš ramenom, isti tren će ispaliti nešto tipa : "E, sori kolega, nisam namjerno!" ...Zakoljem te kolega! Ponavljači i oni koje boli kurac, hodaju negdje uz rub. Čistačice! E, to je zanimljiv prizor! Obično izbjegavaju hodnike. Ako moraju prolaziti kad je imalo gužva na njima miču se svima! Hodaju i po sredini i sastrane i poprijeko. Slalom kroz ljude! Ne volim to gledati. Tužno je.
Čekamo kratko i ulazimo nas trojica. Cita i ja prolazimo. Ne baš lako, ali uspjeli smo! Anketa je imala odjeka! Profesor je rezignirao pred kritikom. Tužnim glasom i stavom nam drži predavanje tipa: "A samo tih dvadeset strana ste trebali naučiti! Ni to ne možete... kmeeee!". Požuri, govorim u sebi. Ubrzo smo vani. Idemo na pivo da proslavimo! - predlažem. Moj drug se naravno slaže. Na samom ulazu u birtiju govori: "Ajmo do Konzuma! Možemo litru dobit za iste pare!" Može, ajmo!On litru osječkog, a ja zlatoroga. Nema karlovačkog. Vraćamo se kojih sto metara natrag do trga. Sjedamo u hlad ispod drveta. Ispred nas je pet-šest kafića postavilo terase. Sve je puno. Mi smo na betonskoj klupi. Poznanici zastaju i pozdravljaju nas, a ostali povremeno bulje. - Cita! - A? - Idemo u četri pisat kolokvij iz OET2? - Nisam učio. - Nisam ni ja. Prepisat ćemo. - Dobro... Aj živio! - Živio!
Imamo nešto manje od dva sata. Pivo nam je pri kraju. Evo, nema više! Opet do Konzuma. Ja ulazim kupiti, a on čeka vani. Gužva je, maturanti kupuju! Probijam se i uzimam još litru osječkog i zlatoroga. Kolko vam je ona rakija (brandy)? - pitam na blagajni. Smijeh, prepuna trgovina se smije. Meni. To sam namjerno, predvidljivi su. Deset kuna! - odgovara teta na blagajni. Može! Plaćam zadnjim novcima i odlazim. - Di si toliko, jebote!? - Gužva je Cita, maturanti... Vraćamo se na trg i nastavljamo piti. Komentiramo kako se teško napiti po danu. Svjetlo smeta, trijezni i rasvjetljava um. Održava svijest na površini. Nemamo više ništa. Vraćamo se na faks. - Ej, nećemo nikome reći da smo pili. Baš da vidimo oće neko primjetit! Drug se slaže sa mnom. Ulazimo u dvoranu mokri od znoja. Klima radi, blago je zamračeno. Dvorana je prepuna. Svi su u galeriji, a parter prazan. Profesor dopušta da tako sjedimo. Prepisujemo. Nitko nije shvatio da smo pili. Misija izvršena, očekivanja ispunjena. Vraćam se kući predvečer.
Pirgo

Zaplješćite, prijatelji, komedija je završila.
Ovako glasi posljednja rečenica slavnog njemačkog kompozitora Ludwiga van Beethovena. Beethoven je jednom prilikom unatoč hladnom vremenu putovao u Beč u otvorenoj kočiji zbog čega je dobio upalu pluća koju je uspio preboljeti, no kako je ta bolest jako iscrpila njegov organizam, 1827. godine napisao je oporuku i ubrzo umro u svom domu.
Nisam nikad trebao prijeći sa scotch-a na martini.
Humphrey Bogart (moj omiljeni glumac), čovjek za kojeg se govorilo kako je 'dovoljno da se pojavi da bi sve opčinio' umro je od karcinoma u siječnju 1957. godine s nepunih 58 godina.
Dragi svijete. Napuštam te jer sam se počeo dosađivati. Osjećam da sam dovoljno dugo živio i ostavljam te s tvojim brigama u ovoj simpatičnoj jami. Sretno!
Suicidalna poruka duhovitog sadržaja kojom se glumac George Sanders oprostio od svijeta pronađena je u travnju 1972. godine u njegovoj hotelskoj sobi u Barceloni gdje se predozirao pilulama za spavanje.
Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavico! Pa samo ćeš ubiti čovjeka.
Che Guevara, za neke junak, a za druge terorist, argentinski je revolucionar čije su posljednje riječi bile upućene bolivijskom vojniku. Vojnik je izvršio naređenje, ali nije imao hrabrosti gledati mu u oči dok je pucao u njega.

Trenutak strasti Livada… Na njoj lijepe, upravo procvale japanske trešnje… Njihove roza latice padaju po cijeloj livadi… Nalazim se ondje s njom naslonjen na jedno drvo i ljubim je. Ona pritisnuta uz drvo, jedna moja ruka na drvetu, druga je nježno drži iza glave… Ljubim je sve strasnije po vratu, baš na mjestu gdje se spaja vrat, uho … Njeno omiljeno mjesto. Malo dođem do uha i liznem ga i onda opet na vrat, a njoj pobjegne jedno malo ahhhhh koje me toliko može uzbuditi. Ljubim je na sve načine - meko, snažno, strastveno.
Razbijam tišinu tihim zvukom mmmmm kojim joj pokazujem koliko uživam o svemu ovome. Taj mali zvuk nju dodatno stimulira pa i ona počinje praviti zvukove sve glasnije i snažnije koji u kombinaciji s njenim zanosnim tijelom i pokretima u meni bude sve jače nagone. Primim je, dignem joj noge i omotam ih oko svog struka. Držim je tako za guzu, prislonjenu na drvo, mrsim joj kosu, ljubeći je sve intenzivnije… Njeni uzdasi me izluđuju… Prelazim rukom po tom divnom ženskom tijelu i puštam je da osjeti svaki moj dodir. Zna da sam spreman dati joj cijeloga sebe, i više ako zatraži. Lagana ljetna haljinica koja je do maloprije slobodno vijorila na ljetnom povjetarcu već je mokra od znoja i vrućine naših tijela. Sva je pritisnuta i izgužvana, i već sam je mislio sam ukloniti; naravno, iz sažaljenja prema njenom stanju.
Ipak, samo ju lagano podižem i rukama dotičem njeno golo tijelo. Ljubim je i milujem, prelazim rukom po kosi i usnama te se polako spuštam sve niže niz tijelo. Dražim je usnama po mekim grudima, lagano grickam, a one pod mojim jezikom postaju sve kruće. Grudi su osjetile moj dodir. Rukama lagano prelazim sve niže i niže… trbuščić joj je slaba točka i znam to iskoristiti. Spuštam je na meku zelenu travu i jednom rukom podižem njene iznad glave. Ljubim je strastveno… Druga ruka traži njeno tajno mjesto. Igram se oko njega dok ona osjeća svaki moj pokret i želi još. Diram je preko gaćica i brzo povlačim ruku dražeći je sve više i više. Znam da će kad se moje ruke sljedeći put približe, ona osjetiti moj dodir još intenzivnije. Lagano prelazim po nogama, sve bliže i bliže tom tajnom mjestu i time je još više dražim. Ona se sve više meškolji poda mnom i približava mi se svojim tijelom, proizvodeći mmmmm zvukove koji dižu adrenalin u meni. Ne tražeći dodatnog povoda opet se primičem osjetljivom mjestu i intenzivno ga stimuliram. Znam da uživa - primjećujem da su joj gaćice već mokre.
Ljubeći joj trbuščić lagano ih povlačim prema dolje otkrivajući svu njenu nevinost. Isprva se meškoljila i odmicala moju živahnu ruku, ali više nije mogla odoljeti. Sama je htjela sve više i više. Toliko je htjela to malo nježnosti da sam joj ponudio sve što sam mogao, išao sam do kraja u njenoj toploj uskoj mačkici . Samo mali pomaci mog prsta izazivali su velike i burne reakcije - izvijanje tijela, ubrzano disanje i tiho stenjanje . Moji prsti se nisu umarali. Nisu prestali sve dok nije zavrištala od jačine užitka i lagano opustila svoje tijelo iz tog slatkog grča.
Par minuta kasnije lagano sam je držao u naručju. Pogledam nju svu znojnu, ali tako lijepu, pogledam je duboko u oči i u njima vidim samo ljubav i razumijevanje. Tim plavim pogledom gledala me u dubinu duše i iz nje izvlačila najskrovitije tajne.
Rekoh joj: Volim te i nježno je poljubim još uvijek je ne puštajući iz svog naručja. Nakon nekoliko njeznih poljubaca, pogleda me u oči i ozbiljna lica, sada starijeg izgleda, kaže: Volim te, dušo glasom od kojega mi se srce odmah zagrije i poskoči.
I tako smo ostali ispod toga drveta još neko vrijeme, ona ležeći u mome krilu, gledajući igru rozih latica dok padaju sa krošanja. Lagano joj mrsih kosu i uživah u u njenom dodiru i mirisu ljetnoga dana koji je bio kao stvoren samo za nas.
Gledajući ljepotu koja me okruživala i ljepoticu koja je ležala tu na mojim nogama, sjetih se vremena koje smo dosad proveli zajedno i pomislih: Ne može mi biti tako lijepo i ugodno s ikim drugim osim nje!

Drago moje vjerno pseto,
Za Valentinovo ćeš dobiti najveću kost koju nađem u mesnici, zaradi sve ljubavi koju mi iskazuješ. Poslije ću te gnjaviti, daviti, maziti, paziti i slično iskazivanje ljubavi prema mome najdražem psetu.
Tvoj voljeni gospodar,
Mika IzVrbika

 
online - ponekad
offline - skoro uvijek
Zašto?
Tko bi vama udovoljio.
 

Razmišljam što da uopće napišem.
- Opet za koga da pišem? Zbog sebe? Kurac ću zbog sebe pisat.
- Zbog drugih? Nepoznatih? Ma živo me boli kurac za njih.
- Zbog onih koji me znaju? Da to vrijedi. Ipak večeras ni zbog njih ne želim pisati jer ja sam u sredini a oni svaki na svojoj strani.
- Zbog čega? Neznam jer samo oni sami znaju odgovor na to.
Zato ću biti pička od čovjeka i šutjet kao da se to mene ne tiče mada me to smeta. No naučit valja biti farizej kad-tad jer život je škola.
 

Vozio sam službeni kombi iz Pule i bilo je oko 5 ujutro. Bio je mrak, a sitna ledena kišica me budila kao druga duga kava s mlijekom. Izašao sam iz Učke, a s moje desne strane sjajila je Rijeka sa svojih bezbroj raznobojnih svjetala. Dugačka nizbrdica i široka cesta, sami su vozili kombi, dajući mi vremena za uživanje.
Stavio sam suhu cigaretu u usta i prinjeo joj skupocjeni aktivirani Zippo iz Australije. Udahnuo sam prvi dim i zanijeo glavu. Ahhhhhh. U isti tren preda mnom se otvorio ogroman i još bliži pogled na Rijeku. To je bio doživljaj!
Uhvatio sam volan s obje ruke i ispravio kičmu. Duga svjetla su obasjala omanju vjevericu na cesti. Obrađivala je neki komadić svježe odbačene hrane. Vjerojatno Montana sendvič s mediteranskim okusom. Možda i komad bečkog odreska kojeg putnik nije htio žvakati jer je bio žilav. Vidjela je svjetla koja joj se približavaju i počela bježati. Dobro je, pomislih, ima vremena da mala pokvarenica pobjegne.
Ali ona je stala i počela se vraćati svom komadiću. To je bio orah koji je pao s drveta uz cestu.  Vjeverica je mislila da će stići pokupiti svoj orah koji će odnijeti svojim malima u gnijezdo. Znala je da ću ga ja uzeti ako ga ona prva ne uzme. Za nju sam bio veći i gladniji. Zato se žurila.
Vjevericu nisam uspio zaobići. Zgazio sam joj i lubanjicu i orah, ali mislim da sam čuo prvo orah. No osjetio sam da sam prešao preko nečega što sam spljoštio. Obuzeo me ružan osjećaj, odmah sam se sjetio podruma, stolice i emajlirane bijele svjetiljke na tankom platnenom kabelu.
Malo sam se smirio jer sam popušio cigaru do kraja. Spustio sam se u Rijeku i ostavio kombi u luci. Zora se počela pojavljivati, a ja sam s cigarom u ustima prošetao praznim trgom u jedini kafić koji je radio - Mate. Konobarica je mljela kavu u bučnom mlincu. Kafić je zaudarao na jutarnje otvaranje. - Mali makijato. Dala mi je mali makijato, prvi kiseli makijato iz kafe aparata. Ispod stola kod ulaza je dno razbijene čaše. Iznad šanka je dres Manchestera, smrdljiv od dima, kako mu i priliči. Ovo nije Engleska, boga mu jebem.
Što sada radi mladučad vjeverice? Jesu li već sada nervozni? Uzeo sam Jutarnji list.Gladan sam. Gdje bih mogao otići jesti? Palo mi je na pamet da bih mogao doručkovati omlet sa šunkom. Totalno pederski, ali svidjela mi se ideja. Ipak sam ja šofer. Nije puno trebalo i našao sam savršeni stari drveni restoran u kojem sam jeo odličan omlet. Jaja su bila jedva pečena i slana, pomješana s komadićima pršuta. Rastopljena gorgonzola bila je posvuda, a stari kuhar je sve posuo oreganom, maslinama i maslinovim uljem.
Najeo sam se kao nikad, otišao do trafike i kupio kutiju bijelog Marlbora. Sjeo sam na onaj kurac za vezanje brodova i zapalio cigaretu. Bio je već dan, a mene je stalno kopkalo što je s mladuncima, jesu li gladni i vrište li.
Kreteni iz luke još carine robu, morat ću pričekati još par sati. Navodno su našli neke ilegalce pa dok ih obrade... Nadam se da su Kinezi. Kad ih legitimiraju i uspiju napisati njihova imena na ćirilici, naopačke, strpat će ih u Ježevo iz kojeg će pobjeći i usput pojebati neku Hrvaticu koja će roditi prodavače smeća koji pričaju na hrvatskom. Bilo bi dobro raditi crash-testove sa živim Kinezima na onim njihovim skuterima od 3.999,99 kuna. Osobno bih od ostataka proizvodio i punio mesne konzerve, te ih izvozio natrag u Kinu.
Bacio sam opušak u more. Neka ga cipli cuclaju, ionako su zakurac kako sam čuo. Riba koja jede govno i posere isto. Na dnu mora je bicikl. Glupe ribe se češu o žbice. Svrbi me vrat. Kidam etiketu s kragne, ali je svrab od nervoze. Ne znam šta da radim dok čekam. Kave su odvratne. Idem na pijacu, da vidim koliko su ljudi ovdje ukurcu. I  kupci i prodavači su dosta glasni. Djeluju kao da se svađaju, na rubu verbalno-fizičkog incidenta. To je samo talijanski dijalekt. Na pijaci vlada sklad. Gamad je zadovoljna jer je stigla plaća. Nema cjenkanja, sve se plaća bez prigovora na udrobljenost, pljesnjivost ili lošu boju, a trgovci daju mandarinu više.
Najslabiji vjeverić se već počeo grčiti. Božić je, a kamioni svako malo potvrđuju smrt  sprešane majke. Meso joj je pobijelilo na kiši, očna šupljina na lubanji gledala je u prazno. Crni žutokljuni kos sletio je na vrata doma malih golišavih vjeverića. Skupili su se međusobno. Kos je bio dosta star i gladan.
Baš kao i ja, s tim da sam ja imao novaca i poželio pojesti nekakav što odvratniji kolač iz izloga broj šest slastičarnice "Hrvatska Ruža", vlasnika poznatog riječkog šiptara Dauti Queqi. Krpom je brisao mramorni šank kad sam ušao unutra. - Dobar dan, izvolite, izvolite. Bio je sam unutra. - Dajte mi mramorne kocke, dvije, iz izloga. - A, ne, ove iz izloga su za uzorak, njih sam baš malo prije stavio, evo dat ću vam svježe. - Evo, izvolite, hoćete šta popit? Nije imao akvarij s uzburkanom limunadom, ali je imao čudno izvijenu bocu kole iznad šanka. Pravi raritet - ukras inventara šiptarskih slastičarnica i čevapdžinica 80ih. - Jel mogu dobiti onu kolu gore? - A, ne, to vam je samo za ukras, to se ne pije gospodine. - A jel imate takvu koja se pije? - Ne. - Čašu vode, molim. Znao je da ga zajebavam. - Imate li novine, današnje? - Da, evo ih na šanku. Postao je bezobrazan za jednog šiptara. To što je tu dvadeset godina, ne daje mu za pravo da bude bahat pred nekim kome je deda Srbin, ali rođen u Hrvatskoj.
Kos je zabio svoj kljun u crijeva polužive drhtave vjeverice. Komadići su se ljepili po glavama braće i sestara vjeverica. Svi su oni trebali odrasti, ali Kos je bio gladan, baš kao i njihova mama. Dobro, kos je bio mator i sterilan, jeo je sebi za dušu. Častio se.
Kocke su bile prilično sočne, udio biskvita minimalan. Stari šiptar ih je znao praviti. Ostavio sam mu kunu bakšiša. Poželio sam se posrati negdje u ovom gradu jer nisam srao četiri dana. Kocke su me potjerale. Ušao sam u caffe bar "Deni". Naručio sam mali makijato i otišao u wc. Čučavac. Na čučavcu sam prvi i zadnji put sjedio u snu kad sam imao jaku temperaturu, ljetos. Srećom, ženski wc ima školjku. Daska je zasrana. Žene su ukurcu.
Kos je sve nervoznije radio kljunom koji je otkrio poslasticu od koje će biti sit čitavo poslijepodne. Počeo je kljucati i ostale po trbusima. Tamo je najmekše, ta neće ih valjda u glavu?
Zazvonio je mobitel. Dostava je otkazana zbog krive dokumentacije. Boli me kurac. Sjeo sam u kombi i popeo se na magistralu. Kos mi je posrao šajbu. Brisači su marljivo uklonili mrlju. Vratio sam se za Zagreb. 
Željko Tetrapakšu

Najviše na svijetu mrzim
rođendane, a svoj posebno.
Mrzim kad me gnjave gosti,
bilo grupno, bilo osobno.

I uvijek iste pjesmice - stare gradske
i uvijek torte, svjećice i puhanje,
a starimo i slavimo.
Meni je to baš neshvatljivo.

Sve je glupo i sve mrzim,
volim ipak malo poklona.
Mrzim kad me ljube tete,
ujaci, uopće rodbina.

Ja pjevam: "Sretan rođendan,
Happy birthday to you,
sretan rođendan, sretan rođendan!"
Zdravko Čolić - (Malo pojačaj radio, 1981)

Sretan rođendan ti želim od sveg srca te puno sreće i zdravlja da te prati a željama tvojim da se polako počinju ispunjavat.

Pusa najveća od mene.

Eros zlatne kose
udari me jednog dana
ljubičastom loptom.
Potaknu me da se loptam
s djevojkom sa sandalama izvezenim.

Al' ona k'o djevojka s Lezba
i iz dobro građena grada
prezirno pogleda moju sijedu kosu
i za drugog ushit sačuva svoj . . .
Anakreont (c.570 B. C.--c.485 B. C.)

Na moje rame naslonjena
bila si mi desno krilo.
Kao da bi razastrla
svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje riječi
u svijetlo i bijelo nebo.

Uzbuđenje. Tišina.
Sad sjedim za svojim stolom,
iz ramena krv mi teče,
odsutnost me tvoja boli.
Manuel Altolaguire (1905-1959)