DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

Ponekad kada sam potpuno čist od alkohola i ikakvih supstanci, imam osjećaj da pak nisam trijezan. Vjerujem da za to postoji neko logično objašnjenje, kao što postoji logično objašnjenje zašto postoji vjetar. I to se obično dogodi uveče ili kasno poslijepodne. Valjda od nekog umora i iscrpljenosti koja se gomilala tokom dana. Ponekad sam uvečer jako nabrijan na neke apsurdne stvari. Znalo se dogoditi da liježem u krevet u jedan poslije ponoći, i onako pun entuzijazma i energije govorim sam sebi; sutra se budim u sedam, idem trčati okolo. Kasnije u trgovinu, počinjem rano učiti! Namještam alarm na mobitelu za sedam. Ujutro zvoni mobitel, a ja mu jebem majku korejsku, skačem sa kreveta na katu na hladne pločice, skoro odvaljujem nerazgibana koljena i hvatam jebača u ruke, namještam alam za devet, dajem si još dva sata tog slatkog sna i nastavljam sanjati gdje sam stao. Ovladao sam time još davno. Korejanac je nepogrešiv i u devet me tjera da ponovim radnju od prije dva sata. Ovaj put ga samo gasim uz poneku već u svakodnevni život uvriježenu psovku tipa "idi u pičku materinu" ili jednostavno "jebem ti Iruda". Zaboravio sam već tko je taj Irud bio, ali znam da je neki klošar, nikad mi ta psovka nije bila napeta. Valjda je ljudi koriste jer se boje opsovati Isusa pa im Irud dobro dođe kao kakav surogat. Jebem im ja majke. Nakon te akcije ponovo se vraćam u krevet proklinjući onoga tko je smislio krevete na kat i mene kojem se neda spavati na donjem krevetu. Sada sam namjestio oba pa mogu birati. Sam sam da nebi bilo zabune.
Naravno, više mi je nego jasno da je sav entuzijazam od prošle večeri itekako splasnuo i da ću otkinuti barem do podne, ako ne i dulje. Oko jedan se budim. Više nemam apsolutno nikakve volje izlaziti iz kreveta. Ali, tjera me glad. Palim mobitel ugašen u prethodnoj akciji i ubrzo nailazim na nekoliko propuštenih poziva. Ne prolazi niti deset minuta, a jedna osoba me ponovno pokušava dobiti i uspjeva u tome. Halo djede, kako je? Dobro, ajde neka, kod mene isto. Što sam ručao? Ma nisam ništa, nisam gladan - lažem, kasnije ću si praviti ručak - u stomaku mi kuha i pojeo bih čak i tripice. Jel imam što za jest? Pa imam naravno, prošli tjedan si mi poslao novce - ne nisam ih zapio, niti slučajno. Dobro, pozdravi baku, čujemo se.
Razmišljam o tome kakav sam kreten i gdje su mi zbilja te pare, do odgovora dolazim, naravno, instantno, podigavši pogled na kuhinjske elemente na kojima stoje prazne boce najvećih govana koje se u Konzumu mogu kupiti. Otvaram hladnjak - imam što i vidjeti, staklenka domaće cikle. Sjećam se da sam je donio sa sobom u stan. Čini mi se da je još ispravna.
Ah, što ću jesti, kruh sa nutellom ili kruh sa suhim vratom ili presušenim kulenom? Odabrao sam presušeni kulen. Pored tog silnog izbora imam još i kobasicu. Sve je domaće da ne bude zabune.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta pojeo nešto kuhano, ako se to i dogodi ne traje duže od jednog dana za redom. Konstantirao sam da serem govna kao koza. Nisu više lijepa i konzistentna kao inače, počeo me i šupak boliti dok serem. Bacam zadnji pogled na bezoblični feces i puštam vodu.
Prekasno je, pun sam entuzijazma i ujutro se budim u sedam, da obavim "shopping" kako bi se opskrbio hranom za održavanje ove čahure koju redovito moram puniti alkoholom na životu. Jutro je pametnije od večeri, kažu; a ja kažem: "Jutro je večer sve dok ima dovoljno alkohola ili *tamina u krvi".
sotona 666

.. staviti lijepu priču kad vidjeh da jedna iskričarka "kao, ne bi ona ali ..." stavi "private" stvar tu i odmah mi se smuči ...
.. jebemu mater kad moram tako reći (isprika zbog prostote), briga me privatna stvar tebe i nekoga sa kime se dopisuješ pogotovo kad to stavljaš na WEB log, zar misliš da će te ljudi zbog toga žaliti ili više cijeniti? ...
.. daj prosim te lijepo odrasti i prestani nas poštene ljude ovdje "zajebavat" sa tvojim privatnim dopisivanjima jer ako nemaš što pametnije napisati bolje nemoj onda ništa pisati nego to što sad gore je napisano ...
 

Još jedna od onih subota u nizu, kada se ni kriv ni dužan upustim u avanturu ispijanja alkohola. Nije mi danas bilo u planu napiti se. Htio sam pogledati onaj soft-core "pornić" na RTL-u i zaspati smijući se, no očito da je sudba htjela drugačije, ili je to pak bio alkoholičar u meni.
Kontekst mi prekida misao koju već dugo promatram. Kada ću zapravo shvatiti da sam baš ja taj alkoholičar iz definicije, onaj zločesti dečko iz čitanke u drugom razredu osnovne škole? Onaj zli frajer koji želi navući ljepuškastog plavog dečka, protagonista čitanke, na piće, koje ga vodi ravno do groba, u nekoliko jednostavnih koraka. Čini mi se da je to jedna velika laž. Mislim da ja nisam taj zločesti dečko.
Vraćam se na temu koju sam počeo, ako sam uopće i sam znao o čemu ću zapravo pisati.
Jedna od mojih prijateljica za gaženje poslala mi je poruku da joj snimim CD sa jednom lijepom baladom koju je čula kod mene. Na to sam joj odgovorio da sam svjestan da zapravo ne želi slušati taj bend jer je ta pjesma totalno nereprezentativna. Ubrzo sam joj to i dokazao te smo se ipak odlučili da ja složim jednu kompilaciju u tom stilu. Nisam baš najbolje uspio u tom naumu jer me pucala neka doza agresivnosti pa slaganje kompilacije balada u tom trenutku baš i nije bila zadaća koju ću sa uspjehom obaviti. Nešto sam ipak složio i odnio joj. Tamo je bilo još prijatelja za opijanje. Ponudiše me votkom i kruškovcem, ukratko ih odjebavam i naglašavam da ne pijem takva sranja, nakon što su mi predložili vino. Uz oduševljenje pristajem.
Nije bilo nesretne mineralne, pa smo bijelo vino mixali s nekom socijalnom kolom. Vino je iz porodice Sumpornog Fecesa; odmah mi je bilo jasno što me čeka ujutro, ali za jeftino gaženje voljan sam riskirati. Wendy mi toči "bambus" za bambusom, a ja ih brutalno proždirem, nitko me nije niti pokušao pratiti kao što to obično biva kada pijem pivo. Rada me opskrbljuje bijelim wasom jer se već navikla da nikad nemam svoje pljuge.
Shvatio sam da ljude treba dobro naviknuti na neke stvari, tako da se više ne iznenađuju i ne živciraju me. Tako sam starce naviknuo na to što će se događati na faksu, nakon što sam sve razrede osnovne pohodio sa odličnim odmah sam u prvom polugodištu u srednjoj zarokao jedan predmet, tek toliko da ih naviknem za ubuduće.
Večer je bila dosadna, bilo je pakleno vruće i svi su saftali čmarove, a izbor glazbe je bio ubitačan i negativno djelovao na atmosferu, kao i dvije geekice koje su mi udruženim snagama oduzimale ionako slabu volju za životom. U neko doba noći rekao sam im svima da su pičke i da se ja idem kupati, a ako mi se tko želi pridružiti neka to učini. Rada je jedina bila za akciju.
Otišli, okupali se, vratili se; da ne duljim. U međuvremenu smo se slagali u nekim stvarima oko ove dvije prijenavedene geekice, ah blaženo bilo tračanje, već se polako osjećam kao baba. Ali sve u svrhu bolje budućnosti, polako sam se već uvukao duboko u njihove redove i incognito ih promatram te proučavam njihove navike, manje uspješne jedinke ženskog roda već imam u malom prstu i manipulacija njima mi više nije čak niti zabavna. Već opako napredujem i sa ovim Advanced oblicima. Glazba iz obližnjeg restauranta me ubija, jebeni šlageri. Najradije bi grunuo dva đointa po američki i mislio na spavanje, ali nije samo tako jednostavno. Nema se.
Neki kreteni naganjaju motore, jebem im ja mater.
Kupit ću sutra Novi List, možda bude što u crnoj kronici.
Popio bi pet pivi i popišao im se na grob.
sotona 666

dobro jutro uz prigodnu slikicu Sarvaške crkve :)
ugodan vikend te se dobro odmorite do početka novog radnog tjedna ...
dagoberhr iz ravne slavonije
 

Jebote što mrzim kišu!
Spoj kiše i autoceste pune teretnjaka te autobuseva sa vozačima iz "zemlje nedodžije" su kombinacija koju nije mogao ni Crawen bolje zamisliti.
 

Prokleti Siemens. Ostaviš krivi profile i već u 11 sati budi te poruka koja stiže. Ista je stvar i s drugim mobitelima, ali ovaj posebno mrziš.
Bolovi u leđima jedino su što me tjera da se izvučem iz dlakave polusintetičke maternice. Osjetim kako se smrad znoja penje začepljenim nosom, ali i sama pomisao na tuširanje je prenaporna. Hvala bogu na jeftinim dezodoransima. Poruka ostaje nepročitana, sadržaj joj je već poznat.
S tupom boli u glavi koja lagano puže izlazim van nakon pola sata vucaranja po kući. Tramvaj se vuče polako i prolazi kraj spomenika postkomunističkog kiča. Neki od tih spomenika hodaju i javljaju se na mobitele s polifonim melodijama, pazeći da ne oštete šminku. Drugi samo stoje i šute ali nam i dalje jebu majku svojim vakumiranim prozorima i čeličnim stupovima. Dvije su polaznice srednje strukovne škole odlučile markirati zadnja 2 sata i sada dijele slušalice jednog diskmena. Jedna je bucmasta, masna, druga mršava. Iritantni hip hop iz sitnih slušalica, glasniji i od Končarovih nekoliko tona lima, mi diže tlak već nakon 2 minute. Nadam se da će ogavnu crnčugu koji to pjeva prvom prilikom objesiti Ku Klux Klanovci, pit će se viski od kukuruza i povraćati ogavne američke kobasice. Nadam se da će obadvije fufice nakon 2 mjeseca zatrudniti s 3 godine starijim kvartovskim frajerom i da će proći bolne pobačaje u nekom vlažnom podrumu, a kasnije zbog infekcije mokraćnog mjehura sve morati priznati roditeljima. Tramvaj se puni svakakvim spodobama čija me nesnosna buka ubija. Bože, kako sam pun mržnje.
Izlazim stanicu ranije, samo da bi se oslobodio vreline koju ovi kreteni šire oko sebe. Tlak zraka je ubitačan. Asimptotski se približavam trenutku kad će mi lubanja implodirati i molim bogove za kišu. Ionako sam debelo uranio, pa sjedam na klupicu i pokušavam se prisiliti da pročitam Globus do kraja. Obustavljaju se stambeni poticaji. Još jedan skandal u gradskom povjerenstvu. Rocco Siefredi je kolegici razvalio analni otvor, manijak je i nasilnik. Ništa dalje od podnaslova. Zatvaram magazin čije mi se stranice lijepe za znojne ruke i prepuštam se muci u želucu. Na križanju se nazire plavi repić, sličan onome, Plavom Repiću. Udišem duboko da smanjim tlak od kojega mi pucaju žile u očima i osjetim svježe govno koker španijela nedaleko od mene. Kada će već ta kiša....
Predajem skriptu dobroj kolegici koja mi se smiješi preko zuba na kojima je nataloženo bezbroj bijelih Ronhilla te loših kava u obližnjoj ogavnoj kvazi-new-age birtijetini. Sjedam na klupu i jedan mali dio svijesti posvećujem njenoj priči o događajima sa sastanka prekjučer, a drugim dijelom gledam u čik koji vitka kolegica velikih grudi otresa na mramorni pod. Zajedno s pepelom otresa čitav svijet i boli ju kurac za propise o nepušenju. Gledam u njenu savršenu stražnjicu u uskim crnim hlačama i zamišljam kako bi bilo preći preko toga jezikom. Bilo bi loše. Cijela je ona komad leda koji tu i tamo netko uspije okrenuti zaigravši na frajerluk. Tu i tamo se rastopi par kapi oko pičke, čisto da bi dopustila nekom boljem, pametnijem, jačem od sebe da uđe u nju. Svaka njena stanica mrzi seks i mrzi samu sebe a pokušava vrištati suprotno. Razmišljam da joj jednog dana kažem da je trebala otići u časne sestre.
Ustajem se i odlazim prema predavaonici. I dalje je zauzeta pa sjedam ispred. Ispred osušenih očiju prolazi predivna hladnokrvna dalmatinka iz koje pršti životna snaga i zakači me pogledom. Zašto su te smeđe oči preko kojih pada tanki frćkavi pramen tako tople.... Kao da rastapaju i pune te nadom da još postoji mjesto gdje nije tako ledeno, gdje postoji nešto... deus ex machina. Okrećem glavu na kojoj sam nacrtao prijetvorni dobrovoljni smiješak i unosim se u dva decilitra capuccina. Kako je odvratno hladno.
Terminator Dzhigheritza

"Mrzim te." smireno i polako, bez imalo grubosti, zborio je Goran kao da šapće na ispitu - tako tiho, a ipak tako snažno.
"Mrzim te." Ponavljao je tu rečenicu bezbroj puta. U glavi mu se nalazila praznina. U ruševnom muzeju uspomena, na prljavim vlažnim zidovima od crvene blok opeke visila je samo jedna slika, zlatnog okvira. Crna kosa je u valovima padala po ramenima, plave oči sijale su onu svoju svjetlost (ta svjetlost ne pripada elektromagnetskom spektru kakvog poznaje fizika, ona pripada samo Njoj, jedino Njene Oči mogu proizvesti tu svjetlost), sjene na vratu isticale su divan sklad, a bijeli zubi i tanke usnice svjetlucali su isto kao i onog dana kad su se upoznali. Ona je bila Jedna Jedina. I zadnjih 2 tjedna ona je jedino što postoji. Goran je znao da je više nema u njegovom životu. Sam je. Sam je u stanu i sam je na cijelom svijetu. Otišla je. Razum mu je govorio da je treba prihvatiti kao mrtvu, a ne žaliti za njom i pitati se tisuću puta svake minute što sad radi i s kim je, je li možda to što previše puši i prežestoko psuje razlog zašto ga je ostavila najdivnija žena na svijetu, je li to što se nije brijao redovito, kako je ona tražila, možda poljuljalo njene osjećaje, je li previše inzistirao na tome da ona bira mjesto za izlazak one ljetne večeri kad se naljutila i rasplakala...kao roj bijesnih stršljena tisuću pitanja napadalo je njegov mozak svake sekunde, vraćajući uvijek istu sliku - crnu kosu, plave oči i neodoljivi smiješak - i ta crna kosa, te plave oči i taj neodoljivi smiješak bili su jedino što je živjelo u njemu, a ujedno i razlog njegova sustavnog ubijanja samog sebe.
"Samo još večeras, ovo mi je ionako zadnja u zalihama" prolazilo mu je kroz glavu dok je pripaljivao joint. -  "Odvaliti. Jedini način da se zaspe..." - Izmješana trava sumnjivog podrijetla i nekakav hašiš koji je bio sličniji sastruganom katranu, potpuno su ga omamili nakon samo par dimova...U glavi se počela pojavljivati Praznina. Veličanstvena Praznina koja je odvela njegovu blago utrnulu ruku k daljinskom upravljaču. Humoristična serija na Novoj TV bila je odlična. Najbolja epizoda do sad.
Probudio se promrzao na kauču, dovući se do kreveta sinoć bilo je ipak preteško...a ustajati po deku nije se isplatilo. Bilo je 7 sati, nema vremena da se otušira, neka paket žvakaćih popravi smrad 10 raspadajućih leševa u njegovim ustima, čarape ionako nitko neće vidjeti u tamnim tenisicama. Oblačeći se prevrnuo je pepeljaru sa stola na bijeli tepih. Sjetio se kako su se smijali one večeri kad je ona pripita na isti tepih prevrnula čašu crvenog vina. Ta mrlja oduvijek mu je bila slatka. No više nije.
Na poslu je bilo standardno vruće, starci slabe cirkulacije i razmažene apsolventice uvijek su okretali radijatorske ručice do kraja. Vrućina ga je ubijala iako je bio u kratkim rukavima, a i slike ga nisu prestajale proganjati. No Goran je volio svoj posao. To je bila jedina stvar koja je, uz droge i alkohol, zaustavljala onaj roj stršljena da napadnu njegov mozak. Na trenutke su mu širom otvorene oči zasjale vidjevši dovršen programčić, pobijeđene bugove, protokole, naredbe i logičke zamke. Ponosio se diplomom FER-a koju je zaradio isključivo vlastitim radom i inteligencijom. Znalo je proći i po 10 minuta a da mu Ona uopće ne padne na pamet. Bilo je to blaženstvo, zaredani trenuci sitnih trijumfa nad brojevima i slovima, sitnih pobjeda koje su nevjerojatno ispunjavale umoran i scrpljen duh. Od svega na poslu jedino su ga iritirale kolege koje je morao trpiti na čik pauzi. "Odite u kurac, gamadi ružna" - mislio je - "niste zanimljivi, samo ste naporni." Ali smješkao se. Bio je on ipak fin dečko.
Kući je došao oko 5 sati. Sjeo je i počeo jesti. Odjednom je zaplakao. Nije znao zašto, naprosto mu je došlo. Nakon pola minute obrisao je suze i nastavio jesti. Filane paprike koje mu je mama poslala bile su odlične, idealno začinjene, doduše pomalo preslane.
Upalio je TV, no trebalo mu je nešto jače da otkloni nervozu. "Ajde, jebemu, još samo večeras...neću umrijeti od toga". Imao je tu sreću da je njegov stručnjak za tugu i radost živio u istom ulazu. Nakon 10 minuta imao je put u Ništavilo u obliku skunka ("danas stigo, bugarski nekakav, vele dobar" - rekao mu je olinjali prijatelj) naguranog u djedovu glinenu lulu - rizle je uvijek zaboravio kupiti. Ostala mu je samo jedna, nju je smotao i spremio u džepić svoje crne WGW majice. Nije pošteno ni povukao prvi dim kad je zazvonio mobitel. "A ko je sad, jebem li mu.." glasno je izgovarao dok je vadio mobitel iz džepa. Na narančastom ekranu pisalo je ime - ime svih imena. Bila je to Ona.
Pročistio je grlo i udahnuo duboko, istovremeno panično smišljajući što će reći...njena zadnja rečenica bila je "Odjebi i više mi se ne javljaj, posesivna budalo", tako da nije očekivao da će ikad išta čuti od nje. Da se javim sa Halo ili Dobar dan ili Bok ili Hej, gdje si, ili kurvetino glupa volio sam te više nego bilo koga na svijetu a ti si me šutnula zbog debila koji je 3 puta pao 2. godinu na jebenoj ekonomiji...
-Molim.
-Hej....kako si?
"Glupačo jebena...Znaš da sam u kurcu. Što da ti odgovorim."
-Tako, ok...ti?
Izgovorio je to kao što izgovara "2 crvena Marlbora i Jutarnji" svakog jutra. Oči su mu se navlažile jer je znao odgovor na to pitanje. Odlično joj je. Upravo se istuširala i ide do dečka. Gledat će sigurno neku komediju. Sretna je. Jedino ju malo muči kreten koji ju voli i ne da joj mira u mislima. Savjest joj gmiže pod vunenom Benneton kapicom i iritira ju.
-Pa dobro sam...malo me opet jebu sinusi, al kaj ćeš...
"Seljanko kretenoidna. Misliš da je čovjeku kog si šutnula kao promrzlo šugavo pseto koje ti je stajalo na kućnom pragu i molilo za koricu kruha, stalo do tvojih sinusa?! Zapravo...Jeste. U pravu si. Stalo mi je. Neću te povrijediti..." Ipak je to bila Ona.
-Da, istina, ništa se tu ne može, osim antibiotika, a i tim se ne valja kljukat.
"Ni pristojan ne možeš bit bez da joj se uvlačiš u guzicu. Mrzi se, kretenu glupi" - Odzvanjalo mu je u glavi.
-Ovaj, znam da je situacija malo neugodna...ali, htjela sam ti se javiti...
Šutio je.
-Ovaaaj, gle, meni je stvarno žao za ono. Žao mi je što sam ispala takva i nije mi bila namjera da te povrijedim. Znam da je krivnja zapravo moja, možda neću ništa popraviti ovim, ali samo sam ti to htjela reći...
On je i dalje samo šutio. Znao je da je krivnja njegova, ipak je on bio loš prema njoj. Njoj treba pažnje i ljubavi više nego ostalim, običnim ženama. Ona zaslužuje više. Ona je posebna. Jedna jedina. Drugi glas mu je govorio da je najobičnija jadna olupina, cmizdravi kreten koji guta otpatke koje mu baca njegova Gospodarica Života i Smrti. Šutio je...
-...i tako...
Znao je da mora nešto reći. Nešto. Bilo šta. "sjeti se...sjeti se kretenu, reci nešto...daj nešto brzo, daj, jebote bog, moraš moraš nešto smislit, moraš, aaajdeee daaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaj".
-A ne znam što da kažem na to.
"Idiote! Ovo ti je bila zadnja šansa. I nju si upropastio." U želucu je eksplodirala petarda. Gastala je nestalo još krajem prošlog tjedna.
-Pa...pa ne znam, ja sam ti samo htjela reći da mi je žao, eto...
-Pa jel misliš da će to išta popravit?
-Popravit? A kaj bi se imalo tu za popravit?
-To ja tebe pitam.
-Gorane, ovo smo već raspravili...
-Paaa...bojim se da nismo.
Nismo je završavalo s blagim grcajem u grlu negdje početkom drugog sloga. 2 miliona atmosfera mu se nalazilo u glavi. Moralo je početi pucati....
-Dobro, ja sam nazvala da ti se ispričam, a ne da započnem još jednu svađu. Rekli smo si još prije sve što imamo, nemam namjeru ni potrebu sad se svađat s tobom...
On je samo šutio i gledao u svoj odraz u vratima regala. I odjednom je čuo već poznato autoritativan glas. Tako sladak i umiljat, no ipak tako nabrijano žestok.
-Dobro, Gorane, ako je ovo još jedan djetinjasti način da pokušaš da osjećam krivnju za sve, ok, nek ti bude...a sad zbogom.
Prekinula je vezu. Gotovo je. Nema više smisla.
Više nije postojalo ništa. Ništa vrijedno življenja. Sve nade da će se Ona možda vratiti, da će je pogoditi strelica milosti, da će se nešto promijeniti, su propale. Gotovo je. Gotovo.
Otišao je u spavaću sobu. U gornjoj ladici natkasna u smotanom ručniku nalazila se ulaštena Duga Devetka. Najvredniji poklon koji mu je stari ikad dao. "Nek se nađe, kod vas u gradu svakakvih kretena ima, drogeraši i manijaci." Stari je stvarno bio zakon. Rak pluća. Jebiga, tad se nije znalo za pušenje i te pizdarije...
"Ako ću otići, otići ću sa stilom." glasno je govorio kroz suze. Tražio je usku crnu četkicu. "Jebem ti mater, gdje si sad..." - stari ga je naučio da prvo uvijek pročisti cijev, da ne bude debil koji će si raznijeti prste. Vratio se u dnevnu sobu i krenuo s čišćenjem. Suze su mu padale po crvenkastoj majici ostavljajući tamne tragove. Bio je balav. Ruke su mu se tresle dok je četkicom gurao komadić masne krpice kroz cijev. Nije rastavio pištolj, nije mogao..."nema vremena za to". Gurnuo je pun šaržer na svoje mjesto, iščupao krpicu iz cijevi, uspravio pištolj, uperio ga prema zidu i repetirao ga...ali - njegove kompjuterske ručice stisle su pucaljku prejako. Opalio je. U tom trenu sve je stalo. Čuo je samo piskutanje u ušima nakon pucnja i malter koji se ruši. Propucao je kroz gipsani zid. S druge strane nije se čulo ništa. U jednom trenu je shvatio kako izlijeće van i trese susjedovu bravu. "Jebemu mater, šta sam to napravio" je samo sijevnulo u jednom trenu, no misao su ubrzo ubili instinkti da pod svaku cijenu mora vidjeti šta je napravio. Razvalio je nogom vrata, ušao u stan i derao se "Halo, jel ima koga????" Došao je do kuhinje s kojom je graničio zid koji je propucao. Tamo je ležala na podu. Djevojka od kojih 19 godina. Propucanog trbuha. Bila je bosa, raspuštene vlažne kose (sigurno se okupala maloprije). Držala se za ranu na trbuhu. Pomalo je jecala. Usta su joj se otvarala i zatvarala kao zlatnoj ribici. Goran je stajao ukipljen. Nije znao je li bila trudna ili samo bucmasta. U svakom slučaju imala je velik trbuh, veći no što bi čovjek očekivao za ženu njene konstitucije. Sad se sjetio da ju pozna. Nije bio blizak sa susjedima, štoviše, nije ih ni poznavao. No nju je znao. Jednom mu je pridržala lift kad se žurio i ponudila ga sićušnom mandarinom iz najlonske vrećice. Nasmiješio joj se i odbio. A sada leži pred njim u lokvi krvi. Otvorila je oči. Goran je još jednom repetirao pištolj. Nepotrebno, no želio je biti siguran. Ispalio joj je dva hica u glavu. Sjeo je na tapecirani kuhinjski stolac, izvukao joint iz džepa i pripalio. Gledao je u komadić mozga na plavom lineloumu, malo desnije od njenog ramena. Sjetio se da mu je ponestalo cigareta. No dobro je, kiosk radi barem do 22 sata.
Terminator Dzhigheritza

Čekao sam na autobusnom stajalištu barem pola sata. Bilo je jedan iza ponoći, bio sam razdražen i umoran od posla. Grozila me je činjenica da radim ujutro, no potiskivao sam to gledajući prelijepu djevojku sa koferom od gitare na leđima. Imala je rukavice bez prstiju i dugačku lagano kovrčavu crnu kosu. Smotao sam duhan naslonjen na stup stajališta. I ona je bila nestrpljiva, htjela je pogledati na stup kada dolazi bus. Trebalo joj je petnaest minuta da se ohrabri i priđe pogledati raspored dolazaka buseva. Počela je šetati po stajalištu i onda je zainteresirano prišla stupu, a ne meni. Dobro je to izvela, ali ja sam joj ipak rekao: Jel te smijem dirati po grudima?
Nije me ni pogledala, jer je znala da joj je dužnost pokoriti se nepoznatom silovatelju. - Neću biti grub. Uhvatio sam ju za kragnu i namjestio ju. - Lijepa si. Pomazio sam ju po obrazu vanjskom stranom svoja tri prsta desne ruke. Prišao sam joj glavom i stidljivo ju poljubio u vrat. Bila je mekana i mirišljava, a ja se nisam kupao danima. Trebalo mi je nešto lijepo i mirišljavo. - Lijepo mirišeš. Trljao sam nos po njenom vratu. Uvjeren sam da je išla u srednju školu. Oko vrata je nosila ogrlicu sa školjkama. Bila je to nježna i pažljiva djevojka, prepuna kreposti i skromnosti. Raskopčao sam joj prva četiri dugmeta svjetloplave košuljice. Zadigao sam bijeli jednostavan grudnjak prema gore i odmah joj sa oba dlana prihvatio sitne tople djevojačke dojke. -Lijepe su ti. Znala je da se dobro osjećam, ali je ipak i dalje šutjela. Nije željela imati s nepoznatim posla. Ako sam joj tako lako prišao sigurno bi mogao i tako nekoj drugoj, nisam bio muškarac za nju. Zakopčao sam joj bluzicu. - Hvala ti.
Udaljio sam se i krenuo pješice. Pogledao sam ju sa druge strane ulice. Nepomično je stajala i tiho grcala. Nisam ju želio povrijediti. Samo mi je trebalo malo topline, taj trenutak umornog dana, tjedna, mjeseca, godine, života. Bože, kako mi je potrebna djevojka.
Željko Tetrapakshu

Kako se volim po noći probuditi i nategnuti ustajale vode iz flaše...
Neku noć me je probudila žeđ. Dovukao sam se po mraku do frižidera. Otvorio sam vrata i ledena svjetlost aurore borealis mi je rekla da sam budan i da me moja boca jamnice napunjene običnom vodom čeka. U vratima starog hladnjaka Zanussi bez ručke boca ukusne i hladne pitke vode sa Janičinim bubuljičavim čelom na omotu nije očekivala posjet u ovo doba noći. Prišao joj sam svojom velikom dlakavom rukom, stisnuo ju i izvukao. Nije imala čep pa sam ju halapljivo nagnuo na usta i počeo gutati kao da je krv maloljetnice. - Pij me hrabri ratniče, govorila je dok sam ju praznio. Uništio sam joj sadržaj, a ona moj suhi napaćeni želudac. Pretovario sam se vodom, više zbog ružnog žednog sna nego potrebe. Popio sam bar 3 više nego što je trebalo. Podrignuo sam, a gutljaj još uvijek hladne vode vratio se u usta opomenuvši me da želudac to ne može podnijeti.
- Odjebi! Uzvratih mu odlučnim gutanjem k nazad. Zadovoljan, ali sretan, zavukoh se nazad pod smrdljivi uprđeni mekani topli pokrivač. Premještam se na bok. Klok-klok, valovi zapljuskuju želučane stjenke i naguravaju ostatke krvavice na obalu.
Galebovi se časte marljivo pripremljenom svinjetinom, doduše već poluprobavljenom, no ko ih jebe ionako su lešinari. Ima dovoljno za sve. Ima ih bijelih, sivih i još nekih koje nisam do sada vidio. Gledamo ih Jelena i ja. Bosi smo i šetamo po šljunku. - Bože, koliko ih je! Nisam znala da su toliko gladni... Kad sam bila mala, bojala sam se galebova. Sad su mi jako dragi. Vidi ih... Jel i ti voliš galebove? - Naravno. Da ih ne volim, sve bi ih probavio. A zašto toliko voliš galebove?, upitao sam ju. - Zato jer su vezani uz vodu, uz slobodu. Znaš, ja ti volim biti slobodna, ma pričali smo već o tome.... Da, sjećam se, bila je vezana uz slobodu.
Okrenuo sam se na drugu stranu i pogledao kroz prozor. Mjesečina, zvjezdano nebo i jasan trag mlaza od aviona. Zatvaram oči i razmišljam o stjuardesi na deset kilometara iznad mene. Ona sada zijeva. Spavala je cijeli dan, otuširala se, miriši. Otišla je na aerodrom, presvukla se i ukrcala s posadom i putnicima na avion. Zove se Indira, iz Novog sada je, putuje iz Beograda u London. Ima 26 godina, kratku smeđu kosu, zelene oči. Mrzi biti nasmješena pred putnicima, a pogotovo mrzi kada je pohotno gledaju i stalno pokušavaju flertati s njom. Sad je već negdje iznad Austrije, ko ju jebe.
Ne spava mi se, ali sam na granici sna i halucinacije. Svrbi me guzica. Imam osjećaj da milion buha spava sa mnom. Ne mogu se isčešati. Ustajem se ispišati. Daska od wc-a stalno pada dolje pa se ne mogu skoncentrirati na pišanje jer ću je zapišati. Mama mi je stalno prigovarala zbog toga, a sada 600 kilometara daleko od nje, odustajem od wc-a i stavljam kurac u lavabo. Škiljim kroz oči jer je svjetlost prejaka. Sjebano lice stari je od prije poznati prijatelj iz ogledala koji govori da se treba isprazniti u prokleti umivaonik. Aaaah, teče samo od sebe. Iscjedio sam zadnju kap i naslonio masno čelo na ogledalo. Bože kako sam iscrpljen! Potreban mi je san. Vratio sam mlohavi kurac u bokserice, zadovoljno prdnuo i ugasio svjetlo. Legao sam u krevet na leđa i budan počeo hrkati. Zla misao me je pokušala razbuditi svojom idejom: da je ona tu smetalo bi joj hrkanje. Zaspao sam s osmjehom na licu. Ona ipak nije tu, ko ju jebe. Ko jebe sve. Ujutro ću prije posla skuhati slabu kavu s više mlijeka i šećera i opet izdrkat na onaj novi pornić što sam dobio od Marija.
Žejko Tetrapakshu

.. dat će nam i ono čemu smo se najmanje nadali i očekivali ....
(by dagoberhr, ihavealittletime and solace)

Bar jednom u životu ste srali na wc-u i čitali neki domaći časopis za žene. Aktualna transformacija prosječne žene u stilu prije-poslije popraćena timom kozmetičara, frizera i pedikera u Hrvatskoj je doživjela svoj vrhunac početkom devedesetih, što znači u Americi krajem sedamdesetih. Nije bilo broja kada rumena Jasmina iz Podgorača ili Brankica iz Ogulina ne bi složila očajnu facu za fotografiju prije i najljepši osmijeh sa apsolutno drugačijim sintetičkim identitetom za fotografiju poslije. No, kiša je normalna i redovna vremenska pojava koja je poslije itekako utjecala na neke od slijedećih djevojaka. One su i dalje hrabre i pokazuju svim ružnim djevojkama svijeta kako i žena-kreten može pronaći svoj dio neba u galaksiji poznatih blještavih zvijezda. Samo za vas, žene asteroidi:
10 PRIRODNO NAJRUŽNIJIH POZNATIH ŽENA
Nina Badrić - Arogantna krmača bez dlake na jeziku. Počela se debljati Ledolinom - kraljicom okusa (isplaćeni honorar u robi za pjevanje reklami za istu). Masne ženstvene naslage opravdane su tekstovima pjesama koje pjeva. Svaka pjesma govori o nekom odnosu s muškarcem, no, ona je domina, baš kako ju je i majka naučila: "Nina - debela si, ali ti rastu dlake, a to znači da si ti glavna, a ne On." Radila je na štajgi kao pjevačica ugodnog glasa.
Sarah Jessica Parker - Nažalost uzor mnogim Hrvaticama pored toliko ljepših žena. Masnije Slavonke, kršnije dlakave Dalmatinke, rumenije Zagorke, retardirane Istranke... Mnoge žene vide sebe kao Sarah – ružna, jednostavna, obična i duhovita. Drage moje hrvatske rodnice, Parkerova je očit primjer ambiciozne američke kučke koja je dokazala da može uspjeti. Čeljust i lice blagajnice, točnije njene kase iz koje izlazi novac omogućava joj sakupljanje vode u usta dok šeta u skupim cipelicama po 5. aveniji dok pada kiša. K tome joj ljudi još i kliču: "Sarah, potpiši mi se na pičku!"
Ines Preindl - Naša nova nada za naše nove frustracije pred malim ekranom. Svjesna zle igre prirode, Ines koristi marame, kape i šešire, šalove, velove i zarove. No bliže se topli dani, postaje vruće, a vojska krpa će morati u ormar. "Neravnomjerno male sise opet će doći do izražaja, a ja ću opet pizditi zašto nije zima i zašto nismo u Iranu."
Sarah Connor - Rodom Njemica, pjeva na engleskom i živi u Njemačkoj zato jer je ružna. Kao mala prošla je kalvariju s kombajnom pa otuda i izdužena faca, poput pegle. Sve pjesme su joj ljubavne i jako je graciozno odjevena na spotovima. Voli plesati, a muškarci samo ispadaju. Plače kad je sama.
Vesna Škare Ožbolt - Dobro, nitko nije ni rekao da bi trebala biti lijepa, no da koristi šampon protiv masne kose ili bar živo vapno ne bih ju spomenuo. Čelična lady. Rodi i za tjedan dana evo je na poslu, radi, jebo porodiljni i hadezeovku Kosorku. Dobra je ona...
Mariah Carey - Ok, ima sisu, no jeste li pogledali kako hoda, kako drži nešto u ruci, tj. kako komunicira s novinarima? Žena je psycho, totalno, progutala je cijelu Plivu, a i hip-hoperi su digli ruke od nje jer nije normalna, nimalo. Dok sam bio teenager čitao sam u OK-u da je Mariah nimfomanka pa sam često masturbirao zamišljajući njenu beskonačnu kozmičku želju i energiju. Volim kad za Božić puštaju "All i want for Christmas is you".
Vlatka Pokos - Znam da ljude smeta nesimetrija njenih očiju, no dekolte odvlači pažnju s lica i vodi s sisa ravno k pički. Otuda i Vlatkin višegodišnji seksualni misterij. Providna je u toj mjeri da bi ju Ljubo iz Posušja povezao svojim vozilom, ali samo u prikolici svog Maigrusa Deutza 623, natovarenog gnojem bolesnika progresivne korejske tuberkoloze iz Sv. Ivana Žabno.
Britney Spears - Također problemi s asimetrijom, ali slabijeg intenziteta. Predvođena zapadnjačkim seksualnim devijacijama i CIA-inom tajnom propagandnom politikom za odgoj neameričke mladeži pronalazi svoj djevičansko-vizualnoseksualni put do slave koja ju prati u stopu. Od glavnih aduta njenog uspjeha izdvajam njene godine koje nisu pokolebale ni najrigoroznijeg katoličkog svećenika da ispovijedi preljub oženjenog, ali iskusnog pedofila.
Gwyneth Paltrow - Žena-nakaza koja može biti simpatična samo studentcama koje dane provode u NSB-u, nose naočale i studiraju komparativnu književnost, povijest umjetnosti i teologiju, a za Božić drkaju na Joška Lokasa. Debilna serija Prijatelji potvrđuje njenu debilnu fotogeničnost nakon filma "Prijateljice" ili "Plavuše", ne znam kako se točne zove taj ipak simpatični film. Tražio sam na guglu njene fotke i prvo što nađem su retardirano-fenomenalni Japanci koji imaju njen fotosession u halterima. Odvratna mršavica, dugog ljuljkavog vrata u seksi rublju, poziva muškarca gledatelja web stranice na seks, tj. drkanje. Užas, jebem ti boga.
Pink - Na Odjelu za vanjsko nametanje američke kulture (NSA) ponestalo je kandidata, ali norma se mora ispuniti. Iako masna krmačica, naučila je na pravi način pokazati svoju masnu trbušnu maramicu ispod koje se nalaze funkcionalniji jajnici. Poznato je da su deblje žene plodnije kako bi svojim salom omogućile hranu za embrij, te su zato nesvjesno privlačnije svakom muškarcu. Dečko joj preprodaje motore i bavi se tatoom, što je cool jer je ona bila skejterica, no sad pjeva i diže mlade na noge. Zamjeram joj što ne vidim progres u njenoj karijeri.
Željko Tetrapakshu

Planirano smo se uputili na koncert Prljavog kazališta. Ispod velikog šatora mnoštvo ljudi, muškarci, žene, djeca, starci, nemoćni, invalidi, retardirani, redari, pokoji inspektor u civilu i nas četvorica. Predgrupu sačinjavaju lokalni zabavljači, pjevačica plavuša, 38 godina, uhranjenih bokova pjeva "who the fuck is alice". Svjetina nevoljko pokazuje veselje jer baš ne poznaje tu pjesmu. Atmosferu popravljaju dvojica zabavljača večeri bacajući šale na račun nula promila u prometu. Nastaje stanka oko pola jedanaest i masa se počinje okupljati. Stojimo ispred ton-majstora naslonjeni na njegovu ogradu. Dolaze prljavci. Svjetla se gase. Očevi dižu svoje kćeri na ramena, a majke sinove. Mašu rukicama. - Dobra večer Karlovac! - Aaaaa - viču ljudi i ja s njima.
Guramo se naprijed u gužvu. Evo, nije prošlo ni dvadeset i četiri sata sata od kako sam bio tamo, a ne sjećam se s kojom su pjesmom počeli. Sjećam se da sam se dobro osjećao. Gužva je ispred nas, a ljudi stalno prolaze. S moje desne strane stoje moja tri prijatelja, a sa moje lijeve strane tri prijateljice koje nisu moje, ali stoje pored mene. Mlade su. Prva do mene ima crnu kosu i slatki nosić. Spremno sam je ponudio cigaretom. Ona diže ruke i širi dlanove. Skače i vrti glavom. Radim sve što i ona. Uzima mi gutljaj piva, a ja odmah idem po još jedno. Došli smo do pola koncerta i počeo je set laganih pjesama. Heroj ulice. Tek izbrazdano krastavo srce male tinejdžerice, otvorilo se. Glava joj je na mom ramenu. Spontano vadim upaljač i držim ga visoko. Zagrljeni proživljavamo osjećajne trenutke i zaboravljamo sav očaj svakodnevnih obaveza, ljubavnih razočaranja i tuge. Ruža hrvatska. Stoji ispred mene naslonjena i ja joj mirišem kosu. - Kako se zoveš? - Jadranka, a ti? - Željko. Prijateljice gledaju s laganim prijekorom, ali je ova moja glavna pa joj ne smiju ništa. Pjesma za pjesmom, osjećaj za osjećajem. - Dragi prijatelji, vrijeme je da malo predahnemo, a vraćamo se za 15 minuta u puno žešćem ritmu-.
- Idemo malo na zrak? Pogleda u prijateljice. Oči im sjaje u bijesu. - Ajde, doći ćemo odmah. Krenuli smo van probijajući se kroz gužvu. Bila je vesela i smijali smo se. Zapalili smo cigaretu. -Jadranka, odakle si? - Pa, živim u Zagrebu, ali sam iz Vukovara. - Ja sam iz Vinkovaca, pa mi smo susjedi! Nabacili smo si. - Jadranka, znaš kad je svirao Heroj ulice, kad je rekao *nisam rođen da budem...* Taj tren sam nešto osjetio prema tebi. Mislim da si divna, da mi se sviđaš i želim te poljubiti. Zagrlio sam ju i poljubio. Zagrlila je i ona mene. Ljubili smo se i plakali. - What if god was one of us?, progovorila je kroz suze.
Nismo se više vraćali na koncert. Legli smo na klupu u praznom parku i šutili. Samo su nam se usne povremeno dodirivale. Opet sam osjetio miris njene mekane kose. Nježno sam je dirao po cijelom tjelu govoreći joj da je prekrasna. - Tako si ženstvena. Vidim u tebi zrelu ženu punu osjećaja, koja traži svoj put i vječnog prijatelja. Razumijem te svim srcem i želim da budemo jedno. Stisnula se uz mene još jače. Lagano sam prešao dlanom preko njenih malih dojki. Uzdahnula je. Skinuo sam joj majcu. Bijeli čipkasti grudnjak parao mi je jagodice na prstima. Želio sam nježnost pa sam ga otkopčao. - Nemoj... Nije ga htjela skinuti. - Ne boj se. Želim osjetiti tvoju toplinu. Želim ti čuti srce kako kuca.
Iako mrak, dvije prekrasne male bijele tvrde dojke obasjale su našu klupu i dio parka, moje oči i moju dušu. - Bože... zbilja si divna. Mazio sam ih. Bradavice su joj bile tvrde od povjetarca. Čudan je osjećaj držati obje ženske grudi. I ja sam skinuo majicu. Ležala je na meni i grudi su nam se spojile. Ljubili smo se. Držao sam ju za stražnjicu i ritmično stiskao. Odjednom se sve počelo ubrzavati. Grizao sam joj usnu i raskopčavao joj hlače. Ona još nije znala da to mora i ona istovremeno raditi. Uvukla mi je rukicu u gaće i počela stiskati jaja. Prelazila mi je dlanom preko genitalija, sva krv iz mozga, pluća, bubrega, srca, slezene, ošita i ostalih organa prešla mi je u penis. Kurac mi je đavolski poskočio. Zario sam šaku u njene gaćice i zavukao par prstiju u njenu vrelu, mljackavu i mirisnu vaginicu. Slani topli veličanstveni miris neiskvarene pičke ulazio mi je u nosnice i izluđivao me. - Skini se! Gledao sam ju kako nespretno raskopčava dugmeta sa svojih svjetlih traperica, a onda sam i ja raskopčao svoje. Ponosni penis zadovoljnog vlasnika okomito je pomalo plašio maloljetnicu no ne dovoljno da ne bi sjela na nj i prodahtala -auuuuh! Bila je vrlo napaljena i skakala je po meni, dosta neugodno, no trpio sam. Želio sam da uživa. Štipala me je za sise i žmirila. Nije ju bilo briga ni da joj mama naiđe taj tren. Osjetio sam njene meke neobrijane dlačice. Sve oko klupe je mirisalo na svježe jebanje. Nije se prestala nabijati. Ljubimo se, ja sam u njoj. Gnječim joj guzove i govorim joj da ju volim. Naslutila je vrhunac i zadnjih par nabadanja su mi bili najbolniji.
Dok je svršavala, bila je pripijena uz mene, čupala mi je kosu i ispuštala piskutavi nekontrolirani krik djevojke koja se nije puno puta jebala. Svalila se s njega i zagrljena mi legla uz bok. Srce mi je abnormalno tuklo. Gledao sam svoj uspravljeni napaćeni kurac. Gledao je i on mene neko vrijeme, a onda je počeo mučki izbacivati spermu. Bez orgazma, bez osjećaja, bez zadovoljstva. Sperma je curila nekontrolirano i polako poput prehlađenog iscjetka. Bio je iskren i pijaniji od mene. Htio je izbaciti taj očaj iz sjemenika i prostate. Mala nije ništa shvaćala, privila se uz mene jer joj je bilo hladno. Zagrno sam ju košuljom i zagrlio. Slušala mi je srce koje se ubrzano smirivalo. Osjećao sam se velikodušno i ponosno. Oh, kako sam bio zaljubljen noćas, a danas mi konfuzija leti žilama. Danas sam tužan jer sam sam. Često sam sam.
Željko Tetrapakšu

Boli me kurac, razumiješ, boli me jebeni kurac. Boli me kurac za sva ta vaša sranja. Imam svoja. Ti imaš svoja. Vi isto, oni također. Sve kurčina. Jebena kurčina. Šta da radim s tim, koju pičku materinu?
Mislim, boli mene kurac. Ja hodam gradom sa svojom cigarom u ustima, na meni je znak fukare i meni je svejedno.
Ali nekad hodam gradom sa svojom cigarom u ustima i nije mi svejedno. I čekam. Čekam da mi dođe pod nož. Svejedno je. Anyone will do. I make no difference. Politički korektno, umno iritantno.
Ponekad pokušam neki kurac i napisati. Pa ispadne - govno. Jebote, sreća da postoji RTA: mjesto gdje se govna jedu s užitkom. Bravo za Estebana. Bravo za sve. Govnari jebeni.
Malodušje i stisnut šupak večeras. So what? Možda ću pojesti kikiriki, možda ću čitati jebene knjige, možda ću paliti križeve, možda ću tragati za pocrkalim pjesnicima 19. stoljeća, možda ću maltretirati beskućnike, možda ću putovati daleko a bijedno, možda ću otvarati ladice i ponovno ih zatvarati, možda ću sjesti za svoj glasovir i odsvirati najtužnije note ikada, možda ću zaplesati divljim plesom ludila, možda ću ostati nepomičan, možda ću se dugo cijediti niz zidove, možda će moj mozak poplaviti od boli, možda ću obući svoju novu žutu košulju, možda ću prezirati nepravilne kvake na ormaru, možda ću gledati kroz prozor bolesno susjedstvo, možda ću ubijati, možda ću svjetliti u mraku, možda ću imati hladnije noge od Isusa, možda ću se prisjećati posljednjeg zločina, možda ću otvoriti konzervu ananasa i požaliti za kivijem, možda ću se sjetiti onih pisaca koji imaju slovo "w" u svojem imenu, možda ću protratiti vrijeme brojeći redove, možda ću sjediti na klupi u hladnom parku, možda ću tražiti tebe, možda ću te na kraju i naći i odsjeći ti glavu, optočiti je smaragdima i ponosno nositi sa sobom hodajući kroz grad krvav i sretan?
Zagvozd Veličajni, 20. prosinca 2004. godine
T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.
 

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana. 
 

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.
Lord Byron (George Gordon Bajron) (1788-1824)

Rijeka, utorak 21.02.2007 vrijeme nepoznato
Da li ću sjediti u Erste klubu, neznam?
No znam koga ću zvati.

Posjedovanje nečega je blaži izraz za zarobljenost, koja predstavlja vrstu sreće kakvu postiže helot kada se napije. Možete steći radost, ponos, opojnost posjedovanja, ali ne slobodnu dušu.

George Meredith