DAGOBEROVA RAZMIŠLJANJA

- "Danas vas očekuje izuzetno uspješan dan! Nakon što vas ujutro zgazi kamion osjećat ćete se vrlo poletno te ćete biti raspoloženi za šalu! U ljubavnom životu očekuju vas povoljne promjene. Partner će biti zadovoljan novom čeličnom četkom. U životu vaše druge, podvojene osobe, javit će se potreba za alpskim skijanjem i južnoslavenskim svadbenim običajima."
- Ma jebem vam sunac! - psovao je od srca Krmoljub Megaherc-Dado, podvornik osnovne škole Bajo Buljuk u Kurčevdolu sričući svoj dnevni horoskop za znak Konja.
- Pičke kurčeve mu jarmim, nekad sam i mogo vjerovat u ta govna, al otkad su mi pretkazali dobitak na lotu, a ja kupjo tries kila brabonjaka djeci nadajući se boljoj ekonomskoj situaciji, razočaro sam se do neslućenih granica. Znaš, jebli oni sebe. Pa kažu vjeruj u horoskop, kažu sve ti je to istina, ma barabe.... - prepričavao je svoje loše horoskopsko iskustvo Krmoljub svom prijatelju Kreši Padini zvanom Proteza.
- Istina! Ma kaka istina! - pridružio se pljuvanju Krešo - Ja sam njima presto vjerovat kad su mi rekli dać dobt na lotu, vidiš, isto ko i teb, pa sam sve uložjo u kupnju volovskih gaća, nebi li - kad dobijem na lotu - iste opet mogo prodat te imat još malo više para neg što sam imo prethodno svome navodnom loto-dobitku. I ko neb bijo ljut?
- Ma treba njih sve pred zid! Štaš ti men, ja kazaljke prodavo!? To mi kaže onaj na loto-kijosku, a ja njemu ŠUBEK!! čizmom u uvo, kak su me u vojski učli, pa odma turpijom u čelo, pa da vidiš onda sranja. Eh, alaj sam bijo ljut. Znaš, jać sad malo postat neuračunljiv, jer je tak zanimljivije ovima što čitaju. A mogo bi i ti. Da se malko našalimo.
- Može, evo, jać odma počet dubt na vratu. Kak na vratu? Pa lijepo, prvo si glavu odbijem štijačom, pa opa, na vrat.
- Tot' je malko autodestruktivno.
- Ma živo mi se jebe, glavno da se proljeva krv. Uvijek mi je bila zabavna. Znaš ti mene. Vazda šaljivdžija. Znao sam si ja tak odsjecat glavu pa trčat po selu, iss, što je tu smijanja bilo.
- Ma nije to ništ! Ja sam si znao odsjeć kurac, narant kokoši snjim i onda pojest i kokoši i kurac!
- Ma to je ništ! Ja, pazi, ja sam ti znao zagipsat babu i tetku i ostavt ih par mjeseci, e onda odgipsat, skuvat, moraš prvo skuvat, žilavo to brate, pa pojest pa narant kokoši s tim pa onda zaklat kokoši i sve to nagurat seb u kurac, odsjeć ga i poslat da ga ocarine, e a kad ga ocarine pa ga vrate, ja odma u rernu s njim, pa kad je gotovo naranim svinje, odsječem im glave, s njima naranim susjedovu malu i malog, ubijem ih, ispečem, prišijem si na leđa i trč kroz selo! Alaj je tu smijeha bilo! Iss!
- E, zbilja si zajeban, al nije to ništ. Paz ovo. Ja sam ti znao, ovo je živa istina - otić na groblje i prekopat prva dva reda...
- Stan malo. Jebo to. Ti zbiljam nis normalan.
- Jok, ti si.
- Aj dobro, lud si ko šiba.
- Jašta sam. Lud i perverzan do krajnjih granica. Ne ko šiba neg ko metla. Ko naramak vrbovog granja sam lud. Lud sam ko kad pročitaš "lud" unataške pa zavijaš ALAJ SAM DUUUUUUL... Lud i nenormalan. Taki sam ti ja. Jebat ga.
- Šta kaeš, el ima ovaj esejak perspektive? Ja neb reko.
- Nema. Nije nikad ni imo.
- Gasi onda.
Josip Reptilović Svinjski
Slomljokičmenovsk, 1444

Stari arapin živi već više od 40 godina u Chicagu. Rado bi zasadio krumpir u svom vrtu, no star je već i nema više snage za takav posao. Ima sina koji studira u Parizu tako da mu je poslao e-mail.
- "Dragi Ahmede, jako sam žalostan što ne mogu zasaditi krumpir u mom vrtu. Siguran sam, da si ovdje, sigurno bi mi pomogao. Puno te voli tvoj tata"
Ubrzo je starac dobio e-mail slijedećeg sadržaja:
- "Dragi tata, ni u kom slučaju ne kopaj po vrtu. Tamo sam, naime, "ono" sakrio. Puno te voli, tvoj Ahmed"
Nije prošlo niti 10 sekundi, sjatila se američka vojska, marinci, FBI i CIA u kuću starog Arapina. Prekopali su cijeli vrt, svaki milimetar, no nisu ništa našli.
Istog dana, dobije starac još jedan e-mail od sina:
- "Dragi tata, sigurno je tvoj vrt već temeljito prekopan, tako da sada možeš zasaditi krumpir. Nažalost, više od toga nisam odavdje mogao učitini. Voli te tvoj Ahmed."

Stari Albatros Gvojić nije mario za glasine. Barem ne previše. Doduše, pomalo mu je smetalo što su ga klinci u djetinjstvu zvali Golub, Tica, Pteros, Sofisticirana Astralna Projekcija, evoluirali vodozemac ili slično, no nije ga smetalo toliko da bi ikoga ozlijedio, čak niti da bi koga poprijeko pogledao. Albatros je bio plemenit. Kako i nebi kad je bio indijanac i pripadao plemenu. Plemenu Dagnjolikih Mastodontatora sa gorja Ukčučevan Skučevan.
- "Jebo mater", ponekad je mislio Albatros, "pička mu materina", nastavljao je misliti, "da ga bog jebo mili", razmišljao je i dalje, "u trokurac krvavi mrtvog mi đeda babine jetrve očeva pastorka", zadubio bi se, "stokilašku si tetku jebem pobočjem kombajna", rekao bi si u mislima, "ta nije valjda da je do ovoga došlo?!", zaključio bi razočaran, te zatim, ne znavši što je zapravo htio kazati, zaspao.
Sve to pratio je njegov guru, Jozo Gurucki Gurtna treći plemeniti, priučeni kirurg i poluprofesionalni pisac molitvenika.
- "Krvavo ti sunce neuljudno jebavam priličnom žestinom!", sroktao bi si u brk Gurtna, ne hineći lažno uzbuđenje tako velikim, bitnim, krvavo važnim te pun kurac zajebanim događajem, kojega, za dobrobit plemena nije smio javno objaviti. Lagano se nasmijavši konstrukciji "javno objaviti", Gurtna je nastavio brusiti ferode istovremeno se mašivajući za bolesnu mu jetru koja je isijavala čudnu ljubičasto-crvenu tamu. Tamu? Tako je, jebem vam boga nepostojećeg, tako je. Genijalni preokret u dosad sasvim normalnom bljic-ezsayu! Isijavanje tame! HO HO HO! Stilske figure pršte kao brabonjci iz ovčije guzice! Hu-ra!
- "Vrijeme je za oštri zaokret u duhovnom vođenju plemena!", zaključio je Gurtna, a zaključio je tako i Albatros.
- "Dovoljno smo dugo čučali na čučavcu našeg osvajača!!", prekinu si glasnice Albatros.
- "Dovoljno dugo smo ćućali na ćućavcu našeg osvajaća!!", razdrapa si glasnice i grlo u kompletu Gurtna, pokušavajući jeftinim oponašanjem začinjenim stanovitom dozom "oponašajmo-retarda" humora izmamiti osmjeh kod suplemenika koji su ga, sad već u povećem broju istih (samih sebe) promatrali.
- "HURAAA!!!"- vikao je Albatros - "Nutricionizam!!" - drao se Gurtna, a suplemenjani su ih promatrali u kolektivnom transu induciranom glasnim povicima što dolaziše od njih dvojice gorenavedenih.
- "Rotvy, mislim da su otišli u kurac", obratio se jedan crvenonosi, guzogoli indijanac svom mlađem bratu Jukatanu Prostodušnom.
- "Az-best", odgovorio mu je Prostodušni, nadodajući: "Samo krmak dostojan je preteče kiklopštine", te se namrštivši dodao je: "i dok je tako, teško da će krilatica biti uzrečica, tek blijeda sjena osame, osa me ubola, bin hex oct ladena."
- "Govoriš u zagonetkama, prokletniče! Prodao si dušu bledolikima!!" - zasiktao je Gurtna iznenada, iznenadivši ih obojicu iznenadnim prolomom mudrosti.
- "Stanite!" - u tom trenu povika jedan sićušni, mikroskopsko mali glas sa strane. Bio je to Zmijov Migolja, najmanji indijanac u općini.
- "ŠTA STANITE?! MA ŠTA STANITE JEBEM TI KRVAVOG VEPRA NA UMORU!!", zatrese se od siline trešnje izazvane vlastitim uzvikom Gurtna.
- "ZMIJOVE, GOVORIŠ ZMIJSKIM JEZIKOM!!", ustvrdi opet on.- "Je, tak je", završi Migolja tonom molera koji kreči svoj pedeseti kvadrat isti dan.
Josip Reptilović Svinjski, Krk, 1902.
Iz zbirke ezsaya "Hruštovljenje i utjecaj bratimljenja u pliocenu" prvi put izdanoj u Ljuštindolu kraj Zgornjokretenovska, na prvu obljetnicu smrti Isusove babe.

Vrile Kukurijek zvani Vrutak, prokleti šampion biljarskog kluba na Uzbrdici, kod tetkine grabe, ispod nadstrješnice plitkog gnoma, sijevao je vatru iz čela, likujući. Ta, jednom se u životu umire!
"JEDNOĆ SE UMIRE JEBO OCU SISE!" - vikao je Vrutak već iznemogao od alkohola i krasnih djevi što ga čerupaše, ne ostavivši mu u zadnjih dva sata niti minutu vremena da barem odiše. Vrile Kukurijek slavio je, naime, svoju smrt. Jestes. Vrile je umirao (i to noćas, kako su mu rekli, i to permanentno) i živo ga je bolio kurac. Iz tog jednostavnog razloga odlučio se zabaviti kao konj na umoru. Što je u biti i bio. Heh. Sad, pička mu strinina, pitate se, jebo ga bog, vidiš ti drkeca Svinjskog, kako će od ovog sranja izvući izdrk-poluzanimljivu pritčicu tkoja tbi tme tzadrtžala itspred, a botgme vitše na tekstu, to jest, htjedoh reći: jebo ga bog (isto kao u prvoj verziji; bog i jebanje su univerzalni pojmovi) kako će kreten učiniti zanimljivim ovo tekstualno govno ako tema će mu biti (dašak Yode) konj koji kopni? Heh. Da vam jebeno budem iskren, nemam izdrk-pojma. Jok. Naime (jebem si naime), ne znam. Da tako je. ALI! Vrutak je bio najbrži konj u generaciji! EHEJ! To JE neki kurac! U biti, jebe mi se živo za Vrileta. Jebo mu ja mater. E, ajmo se zajebavat bolje. Đe radiš? Nemoj srat! Neb ja kod tog idiota radio, jok. Jebo mu ja mater. Kolko te plaća? Sereš! Pa jab mu majku u kavez s tetrijebima bacijo! E, ak neb, tu me rež! Kurac nije loš! Lako se njemu zajebavat. Jebeni robovlasnik... E, to ti je dobra ideja. MA DAJ OTKAZ; KO GA JEBE! MA I ŽENU! Ko da je bolja, ih... Ja bijesan? JA bijesan? Nemoj srat. Kad? Onda? Ma nikad nisam ni bio bjesan! Kak to misliš "ispuštam slova"?! Nepismen? Znaš, nis mi se nikad sviđala. Ko da mi je i stalo da se ja teb sviđam... Ja da se ljutim? JA? Nema šanse. Evo, dać ti ovu sikiricu u znak pomirbe. Kak to misliš "prijetim"? Gluposti. Ma volim te. De stan tam kraj one šljive. Ne, neć te gađat sikirom koji ti kurac? Har har. E, da tu, tu. Malo niže. E, tu, da. Da bi riječ reko.
Josip Reptilović Svinjski
Iz zbirke "Ultrabljitz III" - najkraće novele svijeta,
Jot Er Industrijsko Meso (pseudonim),
centar za urbanizaciju i eksiranje 1866., Wroclaw.

Josip Reptilović Svinjski
sa zadovoljstvom predstavlja
ES...s...s...s... ESSS!...s...s...s... ESSSSS-EEEEEJ! PA KTOME I BLJITZ! E-HAJ! DRKDRKDRK!!! Idejno rješenje za ovo izdanje eseja dobih od polumrtvog ježa sa ceste. Naime, pregaženi me ježurka upitao zabrinutim tonom: "Jebate, jel znaš ti drkec, kolko ima nezaposlenih kod nas, kod nas u šumi? Ne znaš? E, svi. Niko ne radi. I šta? Jebeno nam je dobro. Spavamo i jedemo, pomalo jebemo, i boli nas kurac", "Ali ježu", upitah ga zbunjen, "što mi time želiš kazati?"
-"Daj otkaz, to ti oću kazat!", izderao se tad ježek, "Pošalji sve u kurac! S-V-E! Znaš, čovjek tek kad radi ono što voli... Mislim, znaš šta mislim, unatoč nespretnoj konstrukciji..."
-"Eh, lako tebi. Vidiš, ja moram pit pivo i drogirat se. Mislim, ne moram, ali jebemmu, zabavno je."
-"To je greška vas ljudi. Opterećujete se. Treba se opustit. I još da ti kažem ovo, što je najvažnije u svemu tome:", započe jež te nastavi, "KRRKLJ!!", i crkne.Duže vrijeme trebalo mi je da ovu proročansku konverzaciju protumačim sebi na odgovarajući način, tj. da se zavaram, ali sad je sve OK, i predajem vam gotovu priču.




-HURAAAAA!!! HURAAA!! - vikala je razdragana svjetina na trgu Koljislava Vukojeba, znanog heroja iz svjeckog rata.
-Koji kurac viču ovi, jebi im mater? - upita samog sebe Međed Kretenović, umirovljeni igrač vaterpola, koji je baš u tom trenutku prolazio sporednom ulicom.
- Jebli mater svoju u guzicu!! - frkatao je Međed - "Krvavim svecem gnoj..."

Upravo tada, iz psovačkog transa prenula ga je grupa djece, stampedirajući pokraj njega u smjeru trga, mašući zastavicama te razdragano vičući "NINĐŽAAAA NINĐŽAAA!!", "ŽIVIJO DRUG NINĐŽAA!", itd.
Međed brže-bolje uhvati za ruku dječarca koji je zaostajao za grupom te ga, prignuvši se na njegovu visinu i pomalo mu se unoseći u lice, kako to samo stari i ponešto odvratni ljudi znaju, priupita: "Jel mali, koji ti je taj ninđa?", pokazujući jednom rukom na trg.
-"On ti je jaho na bivolu!" podviknu dječarac, otrgne se Međedu iz ruku te potrči za ostalom stampedirajućom djecom.
-Jaho na bivolu? - jedan detalj počne moriti Međeda
- Jaho na bivolu? - tutnjalo je hodnicima Kretenovićevog gnomnog uma, žila zakrčenih svinjetinom. Svejedno, trebalo mu je samo pet sekundi da zaboravi bivol-detalj te da se uputi prema trgu sa maskom čudjenja na licu.
-Idem ja to viđet. - gunđao si je Međed u bradu, lagano kasajući.
- FORVERC!! - proderao bi se nakon svakih pet-šest pređenih metara. Za Međeda je to bio velik uspjeh. Naime, nije imao noge. Međed je bio heroj rata. Noge je izgubio kad su se on i njegov vod našli zatočeni u špilji bijelog sibirskog međeda. Kako bi ostali pobjegli, trebalo je odmamiti međeda nekakvim mamcem. Heh. tu je uskočio Međed (tad se još zvao Kolibrić) i to zadnji put. Naime, kad je doskočio pred međeda, ovaj mu je promptno pojeo noge te zaspao. Vojnici su tada spasili Međeda (Kolibrića) ponijevši ga, tj. njegov torzo preko leda do spasa. I sad je bio tu. Noge su bile u međedovoj špilji, ali glava je bila na ramenima.
- "Baš sam sretnik" - razmišljao je Međed glasno
- "Jebo noge!... FORVERC!!"Na trgu je zatekao masu ljudi, štono bi rekli, svjetinu, te na sred trga kombi našičkih tablica, zarobljen tjelesima okupljene raje. Iz kombija je virio tip u crnom odijelu i mahao katanom vičući "NEEEMAAA!!! NEEEMAAA GA!!! NINĐA JE EMIGRIRO U JAPAN!!", na što je svjetina spontalo počela demolirati trg. U tom trenu začu se glas dječarca što ga je onomad Međed ulovio za ruku: "ENO NINĐEEE!!!", prodrao se mali te upro prstom na Međeda.
-"Ninđa?"- upitao se sutiho Međed dok je svjetina nagrnula u njegovom pravcu. Uzdigli su ga na ramena te počeli nositi trgom kličući od veselja. U tom trenutku Međeda nestane. Naramenonosači sa vrha povorke na čijim je ramenima Međed lagano lepršao, zastali su zbunjeni iznenadnim gubitkom težine u rukama te na ramenima. Brzom vizualnom provjerom utvrdili su da je Međeda nestalo. A s njim i njihovih ruku. U istom trenu na krovu obližnje zgrade primjetila je svjetina impozantnu spodobu u crnom, iza čije su kapuljače od crne svile krijesila samo dva čelično plava oka, poput čelika od kojeg se izrađuje ubojiti vakizaši. Spodoba je iznad glave držala četiri iščupane ruke te ih nakon kratkih zamaha bacila naniže na svjetinu koja je odmah oblikovala praznine oko otrgnutih udova, uzmičući unatrag.
-JEBEM VAM MAAAJKU! - zagrmi neznanac u crnom takvom silinom da se urušio obližnji repetitor državne televizije, i to ona sekcija koja reemitira treći program, onaj na kojemu ima nogometa.
-Ej ninđo, kojis ti? - dobaci jedan glas iz publike, a nato ninđa ni pet ni šes već tri šurikena baci u smjeru iz kojega je dolazio glas te se začu samo "ARGH!" i svjetina napravi krug oko nepomičnog tijela Narančastog Ninđe II, zlog ninđe čijim je čuvarima maloprije Ninđa (ovaj ispravni) pokido ruke.
-ETO GA SAD! TAJ VAS JE ZAJEBAVO!! - zagrmi ninđa i nestane u oblaku dima.
J.R.S.,
izbor iz zbirke novela "Smeće i govna i opet smeće", 1891.

 
Svima znanima i neznanima neka im puno zdravlja i sreće.
 

Baš me zanima odgovor administratora sa kojim pravom su mi obrisana zadnja dva bloga. Zbog slika?! Niti su eksplicitne niti je išlo po prijavi.
No ne čudi me jer na ovoj se iskrici svakakva čuda (čitaj: sranja) događaju.

Eto me u gradu Oregon, drzava Winsconsin iz kojeg saljem ovu interesantnu razglednicu. Inace grad kao i svaki drugi grad, nista posebno za viditi osim za kupiti namirnice te zapaliti do vikendice. Odmor uz lov (foto aparatom ako ce mi se dati) i pecanje.
Usput receno razocaran nekim ljudima koji mi se nisu udostojili odgovoriti na mejl ali i neki kojima sam poslao poruku. Uvrijedili se valjda sto sam otisao preko bare a da nisam im o tome mnogo govorio. To ce mo svakako rijesiti kad se vratim na vrlo drastican nacin jer nemam vise nimalo strpljenja i tolerancije.
Pozdravi do tada.

vjerujem kao i svagdje, pustos na cestama u centru grada i samo zgrade stoje kao duhovi dok cekaju ponedjeljak ...
 

Chicago - 16:36, stigao prije dva sata pa da se javim odavdje na temperaturi od 55F ili bi to trebalo biti 12-13 stupnjeva, treba savladati to preracunavanje.
Najbolji stos je sto jos nisam raspakirao laptop pa tipkam na kompu na nekoj cudnoj tipkovnici.
mah-mah svima

30.03.2007
Zagreb 06:30 - Munich 08:00  LH2467  15h51  Business 
Munich 12:20 - Chicago, O'Hare International 15:21  LH9268    First  ***********************************************
10.04.2007
Chicago, O'Hare International 14:24 - Frankfurt 05:45 +1  LH9153  14h01  Business 
Frankfurt 10:05 - Zagreb 11:25  LH2478    Business
***********************************************
budite dobri i pazite se, mada je ovo oko 10-tog još vrlo upitno :))
bye

Jež je bio nervozan. Ni jedna do sad mu nije zavrtila glavom kao ova. Zavrtila mu je glavom kružnim udarcem, i to iz okreta, i naravno, zakucala ga u šank. "KO ĆE JOŠ; MAJKU VAM SVINJSKU!!!?" - urlala je napinjući vratne žile Usnija Groktavac, pionirka među izviđačima, žena među muškarcima, tekut među buhama, vrag u skunji, policajac među milicajcima, šaka među oči, a za Ježa glava u šank...
Sve to, a još i ponešto više bila je Usnija. Naravno, na njezin prethodni povik nije se nitko javio. Razularenu Usniju, kako su je još potajice nazivali, nije valjalo dirati. Barem ne dok ispija žuč na šanku. Žuč joj je bila omiljeno piće. Boca kvalitetne žuči sa Zagvozda stajala je pravo malo bogatstvo. No, Usnija je voljela žuč i pod svaku cijenu morala ju je imati. Žeđ za žuči pratila ju je od malih nogu, još kada je kao osmogodišnja aktivistica udruge "Pljoštimičnost i usud" za vrijeme ispomoći pri mitarenju velebitskog orla zalutala u brdskim predjelima Like te se susrela oči u guzicu sa Srebrnim Letačem. I njegovim medvjedom od dvjesto i tridesetak kilograma. Uhvativši Srebrnog i medvjeda u ljubavnom grču, Usnija je postala metom Srebrnoletačevog bijesa i, također metom, medvjeđeg bijesa, kojega je na nju nahuškao Srebrni. Još se i danas Usnija sjeća kako je Srele podviknuo "JEBO GA BOG!!!", brzo počevši navlačiti srebrne tajice, te istovremeno huškati medvjeda na Usniju. Tada, ne znajući šta će, Usnija poče bježati glavom bez obzira. O, da. Imala je taj glupi običaj trčanja glavom bez obzira. Dok su sve ostale njezine vršnjakinje trčale glavom sa obzirom, Usnije nije htjela ni čuti za to. Znala je govoriti: "Glavoobzirno trčanje je za slabiće! I jetkače!".
I tako, trčeći kroz šumu sa medvjedom za petama, šestama, sedmama, potpeticama, leđima, vratom, bedrima, podvozjem i torzom, prisjetila se starog, čak prastarog, ali ono, jebački starog trika, trika koji je bio toliko star da to, u pičku materinu, nije bilo normalno. Trik je bio star pun kurac. Ono, star-star. Kakav Isusov magarac! Kurac! Još stariji! Bio je star toliko, da kad bi netko spomenuo koliko je star, nije mogao prestati objašnjavati koliko je jebeno star taj najstariji trik među ultrastarim trikovima. Tom triku bijaše ju naučio njezin djed, Vrutak Groktavac-Seka, SKOJevac, izumitelj i pedofil. Trik je bio sljedeći: Ako se dovoljno brzo zatrčiš u brezovo drvo, frikcija između tvoje kože i kore drveta prouzročit će emanaciju energije iz korijena te iste breze koja će zatim fluktuirati tlom, stvarajući podžbukne pore na najbližoj nastambi, čineći da se iz gromobrana dotične građevine ocijedi zelenkasto-ljubičasta tekućina, koja se u narodu nazivala žuč, a koja bi, jednom konzumirana, konzumentu dala osjećaj nadljudske snage, osjećaj nepojmljive gladi, osjećaj nepojmljive maštovitosti i osjećaj osjećajnosti, pojmljiv samo...
Odmah se Usnija zapizdila u najbližu brezu te udarila ramenom o stablo nebi li inicirala proces milijune, pa i stotine godina star, popila magični gromobranski iscjedak te spasila živu glavu pred raspomamljenim medvjedom prekinutim u coitusu. Trčeći dalje kroz šumu ugledala je planinski dom. Drvenu trokatnicu, fasade ponešto izjedene zubom vremena, no još uvijek građevinu vrijednu štovanja. Na dostojanstvenoj, ali i samozatajnoj fasadi planinarskog doma, nešto joj je privuklo pažnju. Bio je to veliki kromirani gromobran koji je blještao pod dnevnim suncem. "Bingo!", pomislila je tad Usnija i potrčala prema gromobranu iz kojega je već kapao sok spasa. Brzo se sagnula i onako zadihana povukla dobar gutljaj tekućine. Odmah joj je kroz tijelo prostrujala nevjerojatna energija. Okrenula se prema natrčavajućem medvjedu, mrko ga pogledala te tiho, kroz zube izustila: "S ovim medom se ne zajebava". Pri tom je mislila na sebe, jer su je kao malu zvali još i Medenjak, Slatkiš, Medena, Tito, Bombončić i Molekularni Ionizator.
Naravno, ovo je već postalo debelo nezanimljivo i debilno. Tekst, mislim. Gadi mi se. Jebat ga...
-I? - povikaše čedno djevojčice od svojih sedamnaestak godina. E, onda je Usnija strgala medvjeda (nastavi djed priču), pojela mu ruke i glavu i zaspala. Na ljeto su je našli planinari kako zida zečinjak... Eh, divnih li uspomena, raznježi se Usnija, prene se iz maštanja i otrese glavom o šank, slomi ga, strusi još jedan žuč i zastane tako, naslonjena na šank te se počne ogledati po bircu. Ispod nogu joj, grgoljao je Jež. U njegovoj glavi sve se složilo. Jež je inače bio borac protiv kompjuterskog kriminala. Znao je igrat igre po cijelu noć. Tamanio bi kompjuterske kriminalce svime čega bi se dočepao. Od traktorskog filtera za zrak, kojim bi odsjecao noge negativcima, preko voćnih jogurata kojim bi častio negativce do prejedenosti, sve do bočne grede iz konstrukcije vodenog mlina sa trećeg levela, kod gnoma što naplaćuje cestarinu, kojom bi huškao gladne lavove na njih. Sviđala mu se Usnija, sad je to znao, a volio se i igrati. Volio je i programirati. Pa jebat ga, bio je Jež pravi power-user! Znao je sa Bejzikom, a u Vordu je bio k'o kod kuće. Ono, da su kuće napravljene od softvera, Vord bi bio njegova kuća. Čista logika. No, u ovom trenutku, nije ga morilo to, već nešto drugo. Osjetio je da nešto nije u redu. "Zarazio sam se virusom!!", protutnjalo mu je kroz glavu štekćući i dimeći se. U tom trenutku, Usnija ga je pogledala odozgo sa smješkom:"I tis' men' simpatičan", na što je Ježu srce zaigralo loto sedam od triesdevet i odma je počeo pomišljat na tetovažu sa Usnijinim nomenom est omenom ponad desnog guza, te kako će im djeca bit lijepa, a svi preostali živi pijanci u birtiji u tom trenutku se zagrliše, podignuše ruke te otpočeše, kroz sporadičan bljuvež, pjevati: "Insieeeeemee, junajt junajt ju-rop..."
Josip Reptilović Svinjski,
Klinika za liječenje od ovisnosti
"Himzo Rotweiler-Humak", Ženeva, 1876

Izašli smo, Blaise i ja, ruku pod ruku. Lijevu ruku, naravno. Rekoh mu:
- Blaise, ovo je kurac, ja tu više ne mogu biti. Idemo negdje. Bilo gdje.
- Hajde, kuda ćemo?
- Bilo gdje. Svugdje je dobro. Samo da se krećemo.
Krenuli smo negdje. Bilo gdje. Došli smo natrag za petnaest minuta. Jer pada jebena kiša. Jer smo mi prljavi psi koji sad ne mogu sjediti među ljudima. A naše klupe prokišnjavaju, a Blaise nije od vodootpornog papira.
Iako sam nedavno čitao da su izumili vodootporne knjige. E pa super, čekam dan kad će Blaise biti vodootporan. Zapravo mi je sve išlo na kurac, pa je i ta kiša, iako zapravo bezopasna, bila dovoljna da se utopi u kurčevitu atmosferu nedjelje.
O te nedjeljene večeri, natopljene strepnjom ponedjeljka i usijanom atmosferom domaćinstva!
U glavi mi je tisuću i petsto C/F/K. Nema to veze sa grijanjem. Ne onim javnim. Moji radijatori prže bez milosti. Kao pokvareni toster, ne možeš regulirati jačinu. Ili prži ili ništa.
A u paklu je hladno? Daj malo tog pakla amo, tako tu, baš tu, među rebra.
Na mom stolu djedica, borić, snijeg, staklo.
Oni su bolesni, da oni su bolesni, samo ne idi tamo, i tebe će zaraziti. Ne slušaj ih. Pravi se da ih ne poznaješ. Ne gledaj telefon. Ne pokušavaj sudjelovati. Ostani miran. Oni su bolesni, a ti si lud. To ne može ispasti dobro, čuješ me?
Uzmem djedicu i protresem ga. Pada snježak. Slabo, kratko. To ide u smeće. A djedica ima i violončelo. Oj, djedice, sviraj.. Sviraj te note ludila, majku ti, priključit ću te na mikser pa ćemo vidjeti hoće li snijeg padati tako kratko i bezvezno.
Čekaj malo, moraš pothraniti ono drugo ludilo. Riješi to i idemo dalje. Samo ostani miran. To je samo nekoliko kratkih poteza. Bez suvišnih riječi. Samo ostani miran.
I tako. Ovaj Božić bio je podosta miran. Sljedeće godine predviđam potpuni uspjeh: odsustvo svih čestitarskih pokušaja. Kriste, hvala ti.
Ali, Blaise, Blaise i ja smo se zajebali. Nema više puno vremena. Jebem ti mater nedjeljnu. Užasno je vruće. Globus na mom stolu jeftin je i lažan. Kina prekriva pola jebene kugle. I to ide u smeće. A ona svinja što me gleda? Well, i to će dopasti slična sudbina. Samo da pare prvo izvadim. Pare što odavno ništa ne vrijede.
Čeka me još trideset, to no trideset stranica intelektualnog psihoanalitičkog štiva. Doktore, meni nije dobro, možete li mi pomoći? Ne, hvala, sinko, ne radimo poslije 17. On time and...
Trolejbus. Lice mi se krivi sasvim voljno, s velikom žudnjom i potrebom. Trpam u usta sve ato mi dopadne šaka: kazete, knjige, ra čunala, svjetljike, ormare, deke, tehničke naprave, tapete, parket, fotelje, prašinu... Proždrijet ću sve, tek da bih povratio. Rim, Rim!
I to je još jedna sumorna nedjelja... Fly?
Šestnaest godina ponavlja glas iz zvučnika... Što? Ne sjećam se. Ništa se zapravo nije dogodilo. Prepravljam, kao i Winston. Pljujem po svojim rukama, sluz se cijedi niz bradu. Možda sam bolestan. Alergija na zrcala. Čudna i opskurna bolest, mahom znana u žena.
Rekao sam ti da ne gledaš jebeni telefon. Jesam li ti rekao, pička ti materina? Ali ne. Ti si pametan. Znalac. Maestro communicatione.
Jeboga Hesus, uvijek isti kurčevi istim nedjeljama. Jedini dan u tjednu čija je istost toliko iritantna da čovjek ima želju pretvoriti se u gospodina Krugera. Kruegera. Kako se već piše, u kurac.
Pomalo sam gladan. Nakon sobnog inventara, odlučujem prijeći na šire područje. Pojest ću cijelu zgradu: onaj novi asfalt, one balavce što drkaju pred ulazom, one cugere što lupetaju gluposti po cijele dane, onu kutiju za novine, trafo-stanicu Ernestinovo, drveće i travnati tepih, kore od banana i kartona, smetlarsku draku, čovjekolikog majmuna. Na kraju ću se napiti iz Bajkalskoga jezera. Umri Kaspijo, umri od zavisti!
Mmmmm... Osjećam pozitivan naboj. U zraku je miris baruta. Dodaj mi šibice, molim te.
T.A.F.K.A.M. (The Artist Formerly Known As Melvin)

Ne čudi mene što između sviju
ostalih žena vi ste poput cvijeta
i što se svakoj sve ljepote skriju
kad uz vas budu, jer im vaša smeta;

jer vaše se vrline sravnit smiju
sa zvijezdom što se ranom zorom sreta;
što više gledam, više iz vas siju
ljubavna čuvstva prirodna i sveta.

Stoga su misli  moje uvijek iste
kad svjetlost vidim u vama toliku:
da ženski stvor sa ovog svijeta niste,

već mislim da u svome divnom liku
po volji veličanstva božjeg vi ste
anđela jednog pokazali sliku.
Chiaro Davanzati (preminuo oko 1280.)

Personality: Moods
Easy Rider
- Always taking life how it comes, and living in the moment. They don`t get fazed by life - they just breeze throught.
Personality: Fun
Conqueror
- They are full of ambition, and energy - cavalier and always moving onto the next level.
Personality: Habits
High Time Roler
- They are only seen in the best, and the finest, they love top quality, high-en glamour. Always adding a touch of sophistication to th proceedings.
Personality: Love
Love Bug
- They are the type to fall in love a thousand times a day. Their feelings snowball quickly, and they are full of passion.
Eto nešto za zabavu kad nemate što raditi http://imagini.net/.