Čovječe, kakav blog!

Prokleto mi se i sve više sviđa njegovo tijelo.
Voljela bih da sam u krevetu tigar a on gladijator.
Da bude moj Kaligula...

Mali 2 kugle
Veliki 4 kugle

Meni - haljina kompletno usrana sladoledom :)

A dobro, valjda me neće zgruvati u starački dom sam tak.

Ne zanimaju me seljačke bune niti rasprave raznih gomolja i gomoljki.

Sjela baba u balon pa se vozi u London
U Londonu kupi griz pa se vozi u Pariz
U Parizu kupi zvečku pa se vozi svome dečku
Dečko kupi gramofon da im svira din dan don!!!!!!!!!

05:07 zora a mobitel zvoni.
Javljam se kumi svom suncu tamnog sjaja.

Evidentno nalokana, pušta pjesmu Oj hrvatska mati nemoj tugovati i plače krvavim puknutim glasom.

Što bi rekla Gabi Novak, ona me voli na svoj način.
Između ganuća i želje za krvnim deliktom, blockala sam je do 8

God save our gracious Queen
Long live our noble Queen
God save the Queen
Send her victorious
Happy and glorious
Long to reign over us
God save the Queen
Thy choicest gifts in store
On her be pleased to pour
Long may she reign
May she defend our laws
And ever give us cause
To sing with heart and voice
God save the Queen
God save our gracious Queen
Long live our noble Queen
God save the Queen
Send her victorious
Happy and glorious
Long to reign over us
God save the Queen

Vječito umiruća baba koja nam obično kuka o brojnim tumorima i dolascima Hitne, svi znamo sve o hipoglikemijama i nesanicama...
Upravo ispisa o tome kako joj se PLEŠE I TUŠIRA ne bi li imala poslije oboje grande finale seks sa svršavanjem, te nam obeća da ona ili ništa ili kak treba, obećavši nam da bi nas u principu sa svojom 70godišnjom oboljelom pizdurinom, čak i ubila seksom.

Blago nama.
Ne plešite i ne tuširajte se u njenoj blizini da vas spaljena baba ne bi u fotofinišu izjebala na mrtvo ime.
Bože pomozi nam s luđacima a posebno s podvrstom dokonih napornih daveža velikih katolkinja i moralistica.
Ništa gore od ludih starih drapačoza, to kad poludi na vrućini, vrisne gore nego pokvarena punjena paprika u loncu.

Bože spasi nas starih pizdurina koje ovamo mašu krunicom a onamo bi pousisavale u sebe kaj daš.
Danas sam imala tako divan razgovor s jednom damom od blizu 80g.
Ima raznih- život nas različito oblikuje.

Bože, strašno. Brrrr :)

Goool! Goool! Goool!
Croatia, Croatia, Croatia, Hrvatska!
Croatia, Croatia, Croatia, Hrvatska!
Gol, gol, gol, gol, gol...!
Goool!

Croatia victoria, Croatia gloria
Croatia victoria, Croatia gloria
A ruke, a ruke, a ruke gore svi
Hrvati smo na svijetu, mi smo najbolji
A ruke, a ruke, a ruke gore svi
Bit ćemo prvaci, mi smo Vatreni

Croatia victoria, Croatia gloria
Croatia victoria, Croatia gloria
Gol, gol, gol, gol, gol...!
Goool!

A ruke, a ruke, a ruke gore svi
Hrvati smo na svijetu, mi smo najbolji
A ruke, a ruke, a ruke gore svi
Bit ćemo prvaci, mi smo Vatreni

Croatia victoria, Croatia gloria
Croatia victoria, Croatia gloria

Gol, gol, gol, goool!

Petar Musa.
Preslatko dijete miljano.
On mi je najslađi od naših.

Bog blagoslovio onog tko je Daliću kosu oprao jer sam se tog sjetio nije.
Točno mu živnula lokna.

Ostalo ne bih mogla komentirati osim što mi se čini da nismo baš ove godine.

Ovi dečki iz Gane.
Pravi čokoladni užitak za oči.
Rado bih s jednim od njih makar brala pamuk crnoj svekrvi u polju.
Što bi se reklo- čokoladni gušti!

Suludo, ali bilo je to u isto vrijeme kad sam htjela umrijeti.

Nisu me željeli pustiti da zadnji put vidim Itu, u mrtvačnici.
Da je to traumatično, njega više nema, to je samo tijelo.
Jedini me moj tata razumio i bez riječi prihvatio moj urlik da im svima jebem mater u pičku glupu.
I tata ak me ne otpeljaš idem sama pješke.

U mrtvačnici, on.
Visok. Lijep. Smiren. Učinilo mi se nekako da ima ogromnu glavu, ne znam zašto.
Pipnula sam ga i bio je leden što me uznemirilo.
Palcem sam mu brisala ranu na vratu.
Uši su mu pocrnile na vrhovima.

Nešto sam mu pričala i mozak mi još nije poravnao da on to ne čuje pa sam mu davala upute.
Bila sam opsjednuta strahom da će otići predaleko nekud ako ja umrem stara.
Prošlo mi je na najozbiljniji način kroz glavu da moram za njim.
Čak sam imala plan na neki način, ali sjebalo me - što bi onda djeca, svaka čast svima al ja bih ipak mislim jedina za njih popila metak.
Pa i, za mene tad gore, živjela zbog njih.

U jednom trenutku morala sam izaći.
Zrikavi mrtvozornik i moj tata su pušili.
Kad sam izašla valjda nisam izgledala normalno i tata je viknuo "jadno moje dite" i briznuo u plač.
Primio me ali sam bila slaba a kako sam viša od njega, teturali smo.
Putem kući sam razmišljala kako bih... nisam, naravno.

Za nekoliko dana išli smo pedijatru.
Ispred mrtvačnice vijorile su se šarene haljine koje su prodavali nasmijani Cigani
Psovali su, šalili se i pljeskali rukama glasno.
Kao da ništa nije bilo.
Kao da baš jedino- moraš naprijed.

...
Na kraju sam zaključila da će Ita znati kud se ide.
Savjetovala sam mu da ako nešto ne zna pita Teslu, on je tamo blizu nas, a kažu da je avatar iz čak pete dimenzije.
Da nema što brinuti.
Da je sve igra i da ću pobijediti još puno tog a malo i za njega.
Da je sve kratko.
Da će iza svakog od nas biti smijeha i šarenih haljina.
Da ćemo se opet vidjeti jednom kad i iza mene ostane samo mirno tijelo.
I da je, tako eto kratko, bio ne samo moja tuga nego i topli vatreni nemir.
Zadnje što sam napravila je da sam mu obećala da ga nikad neću zaboraviti.
I kao njegovi preci vitezovi čuvari kule, kao BAŠA, odlučila sam ostati tamo gdje je stalo.

Neka ide dalje, ja ću nekako! I- još kako.
Kažu da je sve teško i tužno ali ne znaju da je sve to igra.
Pa se igram da je vaterpolo a ja sidrun.
I nije teško, jer si sidrun. Tvoja pozicija. Prihvaćam, ne žalim se što nisam na drugoj.
Ovo je moja pozicija. Imam dobra ramena i jake noge, sve je dobro.

Taman ga spomenuh na blogu kad evo vidim na tv da je copina smislila pjesmu KOFER ADRENALINA ne bi li osim pjevač, jebač missica, stalker B.Bebić...
Ispao i tobož seksi sijedi bajker s lulom.

Tobož motori pa kao kofer adrenalina... moš mislit, pederčina obična...

Budala mi se zgadila kad je snimio neku pjesmu di potencira da još kara Brankicu, a žena je ja mislim još 95-e tražila zabranu prilaska.
Sad sam vidjela da đuska stupidno i seljoberski u nekim 90's špičokama i pjeva tu pjesmu.

Jednostavno nije aktualan, prohujao je s vihorom, isto ko i ovi tu po blogu kaj su pali grobaru s lopate ali nas svejedno muče svojim slikama.
Ja imam 39 pa se ne volim fotkati jer nije to kaj je bilo i prepuštam mladima.

ALI NE!!! KOFER ADRENALINA I MATORIH VAGINA!

Radnja prati osobu koja putuje dugom cestom, gonjena željom da stigne do voljene osobe. Unatoč umoru i svijesti o prekršajima, brzina i adrenalin su joj bitni, prihvaćajući posljedice svoje strasti.

Molim da poslušate stvar pa mi javite jesam li dobro shvatila- Sandi je pristao dobiti pendrek i nabacivao se murji.

Pošaljite
A - Sendy je primio
B - Nije primio

Znala sam jednog dragog čovjeka.
Kolumnist, arhitekt, a rođen na moj imendan.
Puno stariji od mene, ali sam ga uvijek voljela zadirkivati i šokirati turbofolk stihovima.
Gotovo očinski mi je govorio- mala, ti se švercaš!
Uvijek je kritizirao moje gađenje prema politici, ozbiljnosti pa na to lupim stih Seke Aleksić.
Kužio je fenomenalno- švercam se.

Svog Ličanina sam zapazila kao meni privlačnog jer je bacao na Nicka Cavea u spotu Where the wild roses grow.
Imao je i poremećeno veliku batinu. Što bi rekao Mišo Kovač- tu sam spoznala razliku između srebra i zlata.
Dotad ja nisam pojma imala što je jebačina.
Bio je HDZovac iz fine kuće i tu je svašta uveličao po pitanju svoje moći no zarad monstruozne karine sve sam lako povjerovala. Da mi je rekao da je Ramzes treći - ma važi mačko.
Taj tip se ševio kao nitko, bio je i blesavo sladak, nisam ja puno detalja tu ni pitala, vjerovala sam sve bullshitove.
Ne, ne shvaćate. Svi znamo kaj je DOBAR seks. Ne. Ne to. Lik je bio valjda s neke druge planete.
Bio je značajno stariji a želio postati otac.

Kasnije ću spoznati da je želio dijete da prekine agoniju teške depresije i da mi je komplimentirao JAKA SI TI s predumišljajem.
Načini na koje će se obrušiti njegov suicid na nas, u ruralnoj Lici, .... vrijede knjige. Možda.

Željela sam biti lička šuša. Domaćica. Ušuškana.
Jebo moj faks, esi ti vidio mog čojka!
Željela sam se prošvercati.
Nenene, ne ljenčariti. Sve da ja to fino držim u kući.
Ali željela sam biti prva lička šuša.
Tumplača. Slatkica. Barbie.

I s njim je to bilo TAKO DOBRO.

A onda se počelo rušiti, nevjerojatnom brzinom.
Jer je i bilo šuplje.
Samo kartonska maketa tamo gdje je obećao kule i bedeme.

I našla sam se potpuno iznevjerena.
I mogla sam odlučiti za prečicu.
Moj grad, stan, ljude i centralno grijanje.

Odlučila sam ne švercati se ni najmanje.
Ni ne slutite s čime sam se sve ulovila u koštac i kome sve jebem majku.
Svi su se čudili mom putu.
Život me, ipak, kad bih pomislila odustati od toga, bodrio.
Zlatnim oblacima. Rozim cvijetom usred gomile stijena kod gradine.
Pticom na štriku.
Vjevericom.

Bila sam prašnjava od peći.
Desna noga mi je puna ožiljaka od žerave.
Plakala sam jer nisam mogla kuću zagrijati iznad 15.
Mislila sam da ću poludjeti.
Smijala bih se kao kreten hodajući po vrtu i Bogu govorila "ajde jebem ti što si zajahao".
Nikom se mjesecima ne javljala.

Ali nisam se švercala.
Odlučila sam se igrati igre tko je jači: tuga ili ja.
Strah ili ja.
Osoba xy ili ja.
Užas ili ja.
Beznađe ili ja.

Zaigrala sam sve gorko ozbiljne stvari kao igru.
Balansirala nad ambisima duše i tijela.
Preskakala nevjerice, kaose i dna života.
Trpjela kao fakir.

I odjednom... sve je djelovalo kao obična ogrebotina.
Pomalo smiješno.
Pomalo maleno pod beskrajnim zvjezdanim nebom moje Like.

Prihvatila me kao svoju, osjetila sam da zna da nisam slabo čedo.
A ja sam jačala tijelo hladnom vodom, i dušu odolijevanjem užasima.
Nisam se švercala kad je bilo bitno.

Ne znam objasniti zašto osjećam da je bitno. Ali je.
Ja tako osjećam svakim atomom- da je ono tamo meni namrijeto.
Ima tu i nekoliko neobičnih detalja, ali ne biste vjerovali da vam pričam, niti bih vam ja pričala.
Sve je to kao u nekoj priči, i iako ne razabirem s ove točke svoju ulogu sasvim, nešto me tjera da se inatim, ostajem i da budem lipa i bistra kao Lika.

Sve je igra, sve je moguće.
Strah je smiješan, pogrešan i suvišan.
Pusti glas do devetog brijega (znat će tko zna!)

Danas sam prvenstveno posvećena podizanju dvaju ljudskih bića.
Uz sva bolesna nastojanja današnjice da se to izjednači s imanjem životinja koje se oblači u džempere i suknjice, radi se o cjelodnevnom projektu, angažira.

Uz to, opredijelila sam se (imam izbor) za život u prirodi.
Stidljivo koketiram s baščom, lakiranjem i farbanjem nekih dijelića ogromne kuće, a oko sjekire/košenja/pepela odavno ne kukam niti pizdekam.

U svemu tome čak sam razvila neke svoje furke tipa imam kadu za ice bath i svakodnevno jačam duh i tijelo.
S oduševljenjem promatram kako sam iz godine u godinu otpornija na hladnoću, manje razmažena, kako sam pojednostavila puno toga, kako sam brža i spretnija.

Ja sam izabrala usporiti.
Moj se bolonjez krčka 3.5 sata.
Pedikiram se sama, ali polako i nježno.
Uživam peglati u nekadašnjoj svekrovoj ordinaciji.
S ljubavlju uštirkam hekleraj.
Čujem ptice. Ima ih raznih. Promatram. Dišem.

Ta kuća je moj raj, sve što sam željela.
Kao dijete sam mami pričala da ću kad budem velika imati kuću s drvenim stepenicama...
A takvim se voćkama, magnolijama, jasminima... nisam nadala.
Stazice oko moje kuće nisu s ovog planeta, šume, zalasci sunca...
Kao da mi je I ostavio komadić raja da ga sama otkrivam.
Nekad boli sve skupa, ali Lika me generalno bodri da budem hrabrija, da prihvatim, spartanski.

Dodaj tome koji trenutak s knjigom, lakom za nokte i rašpicom, mrvu neta i telke, šetnju šumskim nestvarnim beskrajima...
I dan prođe a da se okrenula nisam.
Ostane pod kraj dana vremena za politi tijelo hladnom vodom, popiti šalicu čaja i zahvaliti Bogu za sve što je bilo i što nije jer sigurna sam da On zna i da nema slučajnosti.

U skladu s time, ništa ne grabim niti se od čega branim.
Sve što je moje, doći će makar kroz prozor.
Ako uspije, od čarobne krošnje najveće jabuke koju sam vidjela...
Spremna sam podijeliti štrudlu na još dijelova, ali imam kome, hvala Bogu.

Sebi ne, naravno, ja sam na ketogenoj ;)

U procjenama me omeo urođeni optimizam.
Humanizam.
Sad neću biti kao kuma kad kujetina kaže da ju je u životu koštala dobrota, HAHAHAHA ;)))))

Ali ja zbilja imam tu crtu prirodne razdraganosti životom, generalno.
Ona ni sad nije izgubljena, ali omekšana je surovošću recentnih događaja i težina.
Ja sam sad tek došla po pitanju svojih oduševljenja, na neku normalu.
Nekom drugom da se dogodilo završio bi u pizdi materinoj.
S ovim odmakom shvaćam da me optimizam tjerao u preuranjena oduševljenja, u zašto da ne, u idemo odmah, u sve će biti super...

Pored toga, u neke svoje tri zadnje veze shvaćam da su me uvijek bunile finese. Oni mali detalji koji su mi promaknuli a u korist bolje slike o njima.
1. Snaga vs sirovost
2. Art vs nenormalan
3. Pametan vs pametuje

Lako je biti general poslije bitke.
Danas mi je toliko toga jasno da jebeno ne mogu vjerovati koja sam tuka bila.
Ali trebalo je prvo izaći iz tih odnosa.

Ne mogu reći da mi je žao ijednog, na kraju sve to dođe na svoje.
Ali uvijek sam imala sebi karakteristično gledanje na život, pa i ljude u njemu, na način da puno toga želim razumjeti, opravdati ali i ne vidjeti kao problem.
U korijenu svega je moja priroda, ali i silna želja za sretnom obitelji.

Smatram da je moja obitelj sretna ali muškarca tu bilo nije, ne dugoročno.
Protokom vremena, opustila sam se po pitanju muškarca.
Ni biološki ni egzistencijalno mi ne treba.

No, daleko sam od neke s promuklim glasom i cigaršpicom koja se sere na muške i na ljubav.
Danas bih vjerovala očiglednim znakovima da je netko idiot; budalu nazvala budalom i manje se veselila raznoraznim bojama i oblicima predivnih ljudskih bića.
Ako me kužiš.